Želiš li vidjeti bijele labudove

Roman Nade Iveljić “Želiš li vidjeti bijele labudove?” kratak je roman koji govori o oporavku od psihičke traume osobe koja je stradala u ratu i o invalidnosti, kao i o različitim načinima nošenja sa gubitkom dijela tijela.

Kroz dvoje glavnih likova, Luku i Dunju, koji imaju jednak problem, ali i potpuno drugačiji odnos spram njega, autorica prikazuje dva krajnja odnosa invalidnih osoba sa njihovim invaliditetom, od, sa jedne strane, potpune zatvorenosti u sebe i odbijanja pomoći i tuđeg sažaljenja, što vodi do depresivnog i mizernog života, do, na potpuno drugoj strani, življenja kao da sam invaliditet i ne postoji, životom punom radosti i veselja.

Kroz roman autorica također prikazuje i situaciju rata i života u lječilištu punom ratnih ranjenika, same ratne ranjenike, kao i sam proces oporavka od traume i vraćanja u normalan život, oporavka od depresije i prihvaćanje vlastite invalidnosti.

U roman se isprepliće i poznata priča Antoinea de Saint-Egzuperija, “Mali princ”, kroz koju je i prikazan sam proces oporavka kroz koji Luka prolazi, upravo dijelom priče u kojem Mali princ pripitomljava lisicu, koji je ovdje pretvoren u igru gdje Dunja “pripitomljava” Luku i time mu pomaže u oporavku. Sam se proces pripitomljavanja ovdje pretvara u igru u kojoj njih dvoje sudjeluju, a samo pripitomljavanje se koristi kao metafora za pomoć koju Dunja pruža Luki kako bi on uspio izaći iz depresije.

Bijeli labudovi iz naslova romana predstavljaju ljepotu koja je uvijek oko nas, iako je mi možda ponekad, što svjesno, a što nesvjesno, izbjegavamo primjetiti, jer ponekad smatramo da ona, barem za nas, ne postoji. Ultimativno, bijeli labudovi, o kojima Dunja priča, predstavljaju onaj tračak ljepote za koji se možemo uhvatiti kada smatramo da je sve crno i da nema ničega lijepog na svijetu, samo da imamo uza sebe nekoga tko će nam ih pokazati.

Kratak sadržaj

Mladić u kolicima je zapeo sa stražnjim kotačima kolica između betonskih ploča, te mu je dječak pomogao da ih izvuče. Dječak je tražio nekoga sa kim će pričati.

Mladić se vratio u sobu, uzbuđen zbog svoje nepažljivosti koja mu je nagoviještala buduće slične nevolje. Ta nezgoda bi mu bila samo još jedna u nizu da se nije pojavio dječak, čiji smijeh mu je i dalje odzvanjao u ušima. Razmišljajući o njemu, počeo je razmišljati o radosti, ali je prekinuo sa time kad se počeo prisjećati što mu se desilo, te je pogledao kroz prozor i nasmješio se. Želio ga je ponovo vidjeti, te je odlučio ponovo izaći iz sobe.

Luka, mladić u kolicima, dospio je u lječilište dva mjeseca ranije, nakon operacije, na oporavak. Izgubio je desnu nogu u ratu, i ne sjeća se kako se to točno dogodilo i kako je spašen. Njegovi roditelji su znali više pojedinosti, ali mu ih još nisu htjeli reći. U toplicama je bio okružen ranjenicima koji su imali priče slične njegovoj.

Zvali su ga novim, iako je tamo bio već dva mjeseca. Vježbe je obavljao tokom jutra, i nije mnogo pričao niti tokom jutra, niti tokom ručka i večere, kad su se svi ranjenici nalazili zajedno, što su mu drugi predbacivali, na što ih je liječnik Marić zamolio da ga probaju razumjeti. Kovač Mate je bio ljut na njega i nazvao ga je derištem, na što ga je smirivao nastavnik iz Pakraca.
Luka je njih slušao, ali ih nije doživljavao, kao ni na bilo što drugo što je bilo upućeno njemu. Zahvaljujući trudu doktora Marića, ostali su ga ostavili na miru.

Imao je cimera, Mutka, koji je uglavnom šutio, a kad je govorio bi mucao. On je odan Luki. Mutkova priča, kako je on nastradao, je redovito pričana u blagavaonici, pogotovo svakome novome tko bi došao u lječilište, a najradije ju je pričao Mate. Mutko je nastradao zbog ovaca, koje je krenuo vratiti baki iz jednog sela kroz koje je prolazio sa svojima. Ona je jedina ostala u selu, sa nekoliko ovaca. Mutko ju je upozorio na mine, ali su ovce krenule dalje, a on za njima, među mine.

Tijekom dana, s izuzetkom ručka i večere, nisu imali priliku za razgovor, no poslije večere, između nje i odlaska na spavanje, bilo je dosta vremena.

Tih dana, kad je prvi put izašao iz zgrade, posjetili su ga roditelji, koji su donijeli i hrane, koju je pojeo Mutko, jer Luka nije htio jesti. Njegov otac mu je donio novine, časopise, i knjige, ali njega nisu zanimale. Luka je jedva čekao da odu, jer je bio ljut na sve jer je iz njihovih pogleda iščitavao sažaljenje, koje nije mogao podnijeti. Oni su se trudili njemu ugoditi i ranije su otišli, svrativši do doktora Marića, koji im je potvrdio strahove oko njegovog duševnog stanja i zamolio ih za strpljenje. Kako su otišli, Luka je razmišljao o njima i njihovoj žalosti. Potom se sjetio dječaka, koji ga jedini nije gledao sa sućuti, i donio mu radost, i pomogao mu da počne ozdravljati. Viđao ga je i prije, te se počeo prisjećati kako ga je i ranije primjećivao, te se nasmiješio, stvarajući plan za sutrašnji izlazak.

Poslije večere je krenuo do vratarnice provjeriti da li ima pošte za njega, razmišljajući da li je ta želja da provjeri poštu ustvari samo izlika. Naišao je na dječaka, koji je nosio poštu Mati, te razgovarao s njim, te otkrio da je “dječak” u stvari djevojčica, no kako su ju svi zvali “dečko” ili “mali”, ostala je pri tome. Pričajući sa njom, tražio ju je da se makne da prođe, i ona se snuždila i pustila ga.

Idući dan je bio kišan, nakon olujne noći. Luka je imao osjećaj da nešto očekuje, te je jedva čekao da kiša prestane, kako bi mogao izaći pred zgradu. Njemu se perivoj ispred zgrade činio kao običan travnjak, ali on nije vidio cijeli park, nego samo jednu stranu, te nije znao što se još u njemu nalazi. Htio je tamo ići kako bi sreo djete. Pomirio se sa time da neće moći izaći zbog kiše, i prisjetio se kako je kao mali volio kišu, ali se smrknuo, sjetivši se što ju je zamijenilo. Začuo je smijeh, i zamislio dijete kako se vani igra na kiši, nasmijao se, i otišao u ambulantu da mu previju ranicu.

Brzo potjeravši kolica kroz hodnik, došao je do ambulante i pokucao, te objasnio sestri Jelici zašto je došao, nakon čega ga je ona pustila unutra. Previjajući mu ranu, primjetila je da nije smrknut, na što on nije odgovorio, no primjetio je buket cvijeća u umivaoniku. Sestra mu je objasnila da je to dobila od djeteta. Kad je završila sa previjanjem, on joj je pri odlasku zahvalio i pozdravio je, što ju je začudilo, a potom je otišla doktoru ispričati to.

Predvečer je, poslije šest sati, upitao Mutka idu li na večeru, što je Mutka iznenadilo, ali i razveselilo.

Treći dan se on ponovo izvezao, nadajući se da će sresti dijete. Bio je petak, dan kada su posjetitelji dolazili u velikom broju, uglavnom žene koje su vodile djecu u posjetu. Primjetio je lažno veselje na licima djece. Na kiosku je pročitao krupne naslove na prvoj stranici novina, gdje je primjetio ponavljanje riječi “rat”, i to prokomentirao, a oni koji su ga čuli su pričali da govori sam sa sobom i da gubi i razum.

U subotu je otišao prilično daleko od glavnog ulaza, skoro do parkirališta, kad se sjetio da, zbog problema sa kolicima, to baš i nije pametno, a potom je primjetio dijete u kamionu. Ona je komentirala kako je daleko otišao, a potom je primjetila doktora. Išli su na pecanje. Doktoru je bilo drago što je Luka vani, na zraku, te je razgovarao s njima.

Kad je promatrao zalazak sunca s ulaza perivoja, čuo je glas koji ga je nudio jabukom. Bio je loše volje i nije htio razgovarati. Nakon što je ona otišla, bilo mu je žao, te je razmišljao o tome zašto ju tjera od sebe i ponovo traži, te o tome kako ona u svemu nalazi ljepotu i radost. Primjetio je i kako se u njemu počinje događati neka promjena na bolje i zaključio je da je tome pridonijelo i dijete.

Tijekom nedjeljnog popodneva posjetitelji odlaze. Kad se Luka izvezao, sam je sebi rekao da je dan lijep, a potom mu je netko pokrio oči rukama. Odmah je pogodio tko je to, i primjetio da mu njen dodir ne smeta. Potom je, u razgovoru, doznao da je njeno ime Dunja. Rekao joj je i da naliči na malog princa, a potom se prisjetio jednog ulomka iz te knjige. Ona mu je pokazala cvrčka i rekla da će ga vratiti u prirodu, a te noći je sanjao ljetne večeri kad je u djedovoj vikendici slušao cvrčke.

On je bio gradsko dijete, i, kad se našao u srcu prirode, oduševila ga je priroda i njena ljepota i njeni zvukovi. No, onda se desio rat, te se on isključio iz svijeta. Ipak, počelo mu se vraćati sjećanje na djetinjstvo – počeo je ozdravljati.

Ujutro se upitao da li i u kasno ljeto ima krijesnica, i onda je ponovo pozvao Mutka da ide sa njim jesti, a Mutku je bilo drago što se on oporavlja.

Jedno popodne, dok se odmarao nakon terapija, Mutko mu je rekao da danas dolaze u posjetu školska djeca. Luki to nije bilo drago, ali je cijenio njihov trud i zalaganje. Dok su se približavali ulazu u dvoranu, luka je vidio dijete, a ona mu je rekla da neće biti recitacija, nego da su donijeli tamburice, te je krenula za njime. On je razmišljao o njoj, o tome kako se ona pojavljuje iznenada i kako je uvijek suzdržana. Činilo mu se kako sve pušta da uđe i da potom izađe iz njegovog vidokruga, i tako je znao da ga dijete drži na oku, iako ju ne vidi. Mate ga je primjetio, i potom primjetio kako je prije izbjegavao takve priredbe, a sad je došao, te ga upitao da li se osjeća bolje, a, prije nego li je Luka stigao odgovoriti, odgovorilo je dijete, na što joj je Mate odgovorio da se ne pravi važno. Doktor Marić je stajao u blizini i slušao razgovor, a kad ga je Mate pogledao, osmjehnuo mu se, iako se nije slagao s njime. On nije znao da se Lukin oporavak odvija kao prema “Malom princu”, ali je vidio rezultat koji ga je veselio – no potom je postao zarinut, kao da postoji nešto što bi moglo pokvariti njegov oporavak, a za što Luka ne zna.

Priredba nije dugo trajala, te je malo učenika čitalo svoje pjesme, a niz sastavaka je bio izložen na panou pored vratarnice. Luka je primjetio stih koji je u svojoj pjesmi napisala učenica trećeg razreda, a nakon što je Marcela izrekla zadnji stih svoje pjesme, protrnuo je. Mutko se veselio darovima, kutiji kolača.

Dani su polazili, Luka je marljivo vježbao, ali je i dalje popodneva provodio u kolicima iz straha da ne padne i slomi ruku. Neki su ranjenici otišli, neki su ostali jer nemaju obitelji, a dolazili su i novi, no nitko nije bio u stanju u kakvom je prije bio Luka. On se promijenio, počeo zanimati za ljude i pojave oko sebe, i počeo razmišljati o okolnostima u kojima će dalje živjeti – i znao je da je u tome pomogla djevojčica.

Nalazili su se svako popodne, i razgovarali su o knjigama, igrama i školi.

Jedno popodne, vjetrovito, napisao je pismo roditeljima, što je njih iznenadilo, a otac je nazvao doktora Marića koji im je potvrdio da Luka napreduje i da će za mjesec dana moći ići kući, što ih je obradovalo, a kad je otac počeo njemu zahvaljivati, on mu je rekao da trebaju zahvaljivati jednoj maloj djevojčici, o kojoj im je Luka i pisao.

Jedan dan ga je dočekala sa malim piletom, koje je imalo slomljeno krilo, što ga je podsjetilo na njegovo stanje. Nije znao kako bi joj pomogao, te ju je zamolio da otvori šaku i pokaže mu ga. Kad je otvorila šaku, pile se nesigurno uspravilo i odletjelo – ipak mu krilo nije bilo slomljeno. Taj događaj ga je potresao, jer je shvatio da je dosad samo primao pomoć, a da je mora i pružati – bio je spreman pružiti pomoć, ali nije znao da li je sposoban za to.

Dogodilo se i nešto neželjeno. Jedan dan se djevojčica raspričala o tome kako su je dečki jednom pozvali da sa njima igra nogomet – što je Luku podsjetilo kako je on nekada bio odličan igrač nogometa – na što se smrknuo, jer su oboje znali da on nikada više neće igrati nogomet. Dok je smišljao kako da ublaži ono što je rekao, ona je otišla.

Ona je to kasnije potisnula pričom o labudovima na Dravi. Jedno je popodne rekla Luki da se bliži rujan, što je značilo da počinje škola i da će baka doći po nju i odvesti je kući, što je Luku zateklo. Ona je nastavila pričati o labudovima koji na Dravu dolaze zimi, te joj je rekao, nakon što je rekla da je šteta što on to ne može vidjeti, da mu da svoju adresu i da će doći do nje. Rekla je da će napraviti vodeničino kolo od kukuruzovine prije nego ode i postaviti ga na odvirak, a kad je on rekao da neće moći do tamo, jer bi mu kotači propali u zemlju, odgovorila mu je da sad ne može, ali da će uskoro moći hodajući.

Oni su kolo na stolu ispred zgrade oblikovali iz dana u dan, Mutko ih je sa zanimanjem promatrao i veselio se.

Kad je Mate, prolazeći pored njih, rekao njoj da kaže mami da skuha gušći gulaš, njemu je sinulo da je ona kuharičino dijete. Nakon što je smirio svoje misli, vezane uz to što se ona nalazi tu u toplicama, htio ju je upitati da li ona ide na kupanje, ali se ona već udaljavala – a onda je primjetio da šepa, o čemu je mnogo razmišljao kasnije, razmišljajući da li je moguće da je i ona invalid.

Poslije ranije poslužene večere sjedio je u blagavaonici neko vrijeme, a, nakon što mu je dosadila galama, izašao je u hodnik, bojeći se da ne sretne Dunju, jer još nije sredio svoje dojmove. Promatrajući hodnik, primjetio je svjetlo u prostoru gdje se nalazio unutarnji bazen, koji se u predvečer zatvara, te se dovezao bliže – ugledavši nešto što nije želio vidjeti. Dunja je izlazila iz bazena, a starija medicinska sestra, Ljubica, joj je pri tome pomagala i vidjela da nema dio desne noge ispod koljena. Ubrzo se vratio istim putem kojim je i došao, razmišljajući o njoj i tome što je vidio – tome što nije primjetio da i ona ima protezu. Odlučio je pričekati sestru Ljerku i sa njome razgovarati o Dunji.

Pola sata kasnije ju je vidio i pozvao, i upitao o Dunji. Doznao je da je njena mama nju zamolila da joj pomogne onda kad su one slobodne, a bazen prazan, i da se njena mama zato tu zaposlila. Kako nije bilo mjesta za civile u lječilištu, ona je pristala pomoći. Primjetila je da to nije znao jer nije sa nikime razgovarao, ali je isto tako primjetila i da je prizdravio. Ona mu je rekla da pripazi kako se ponaša kad ju sretne i da ne govori ništa o tome, a na kraju razgovora je rekla nešto što je njega zbunilo, i što je htio pitati što znači, ali je ona već otišla.

Tu je noć odgonetavao značenje onoga što je sestra rekla, a slike onoga što je vidio su mu se motale pred očima. Usporedio je sebe sa Dunjom i ustvrdio je kako je ona u mnogo težem položaju. Nastavio je razmišljati o njoj i o tome kako joj mora pomoći da dugo živi i žalostan razmišljajući o tome kako je ona pomogla njemu, koji je gledao samo na sebe i svoju nevolju, kao da drugi ne postoje, te je zaplakao.

Ujutro je potražio doktora Marića, kako bi sa njime razgovarao, i sreo ga dok se spremao u ribolov. Ispričao mu je kako se sprijateljio sa djevojčicom i o sceni koju je vidio u bazenu, na što se doktorovo lice sve više mrštilo. Kad je završio, doktor mu je rekao kako je čudo što to nije ranije primjetio i rekao kako se duševno potpuno oporavio, čim je kadar podnijeti istinu. To mu govori da je njena pomoć njemu dvostruko vrijednija od njene pomoći dok ju je smatrao zdravom. Rekao mu je i kako se svo njegovo zatvaranje u sebe temeljilo na prosvjedu protiv sažaljenja. Nakon kraće stanke, Luka je upitao kakvi su njeni izgledi, na što je doktor rekao da nisu loši i da postoje šanse da se bolest povuče, i da je ona unatoč svemu radosna. Potom je doktor krenuo na Dravu.

Pred ulazom, Luka je upao u gomilu posjetitelja, i primjetio postariju ženu sa rupcem na glavi i zaključio da je to baka i da je došla po Dunju. Udaljio se kako bi bio sam, no ona je ubrzo došla do njega, i rekla mu da se i njena mama vraća kući i da želi biti sa njim prije nego što ode. On ju je upitao o vodeničnom kolu, koje je ona ovjesila na topolu. Potom se on rasplakao, na što se ona počela šaliti, a kako je on nešto htio odgovoriti, umjesto toga ju je zamolio da mu priča o labudovima na Dravi, na što mu je ona rekla da će pričati ako se odobrovolji, te počela pričati. Nakon toga mu je rekla da je njen tata otišao kad je bila mala, potom mu je rekla kad odlazi kući, a on joj je dao svoju adresu, i rekao joj da mu sutra donese svoju, kad ju dođe ispratiti.

Luka je idući dan, sunčano nedjeljno poslijepodne, izašao iz zgrade sa Mutkom, koji je jednom rukom gurao kolica, a drugom držao svoje štake. Kad su došli ispred zgrade, začuo je Dunjin gklas, a potom ga je ona opazila i upoznala sa svojom mamom i bakom. Potom su one krenule ukrcati se u autobus, a Dunja mu je pružila papirić sa svojom adresom. Zagrlila ga je i poljubila, a kad se odmicala, rekla je da zna zašto je plakao i da ga je vidjela kraj bazena. Potom je vozač dao Dunjinoj mami znak da uđe i zatvori vrata, a ona je Luku, prije nego li ih je zatvorila, pozdravila i pozvala da dođe k njima.

Dok je autobus polako kretao, on je uzeo Mutku štake, na što je on sjeo u kolica, a Luka je zakoračio i počeo hodati za autobusom, dok ga je Dunja gledala, te je bio siguran da je bila zadivljena, jer je nije mogao čuti.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: kolovoz

Mjesto radnje: Aquae Iasae, termalno lječilište jugoistočno od Varaždina

Analiza likova

Luka Rozić: Dvadesetdvogodišnjak, bivši student arhitekture, koji je početkom rata dragovoljno krenuo braniti državu. U ratu je ostao bez desne potkoljenice, a u toplicama se nalazi na rehabilitaciji i uči ponovo hodati sa protezom. U depresiji, zatvoren u sebe “Njegova je duša ranjena”, no, nakon što je upoznao Dunju i sprijateljio se sa njom, počinje se psihički oporavljati, te se do kraja njenog boravka u lječilištu uspio psihički oporaviti. Uspio je znatno napredovati i fizički, polako učeći hodati sa protezom. Zbog straha da ne padne i slomi ruku, veći dio dana provodi u kolicima, zbog kojih mu je Dunja dala nadimak “Šumaher”. Na dan kad je ona otišla kući, uspio je hodati sa protezom uz pomoć štaka.

Dunja: “Zapamtio je duguljasto blijedo lišce… nos posut pjegicama, kratko podšišanu kosu čiji pramenovi štrlje poput ježevih bodljika, tanak vrat kao u ptića, uzana ramena i mršave nadlaktice…”. Svi je smatraju dječakom, osim doktora i jedne od sestara “Tako su me počeli zvati. Te dečko, te mali, te kuruzni zbog boje kose. Poslije je bilo kasno da svima redom objašnjavam tko sam.”. Obično radi male posliće za sve druge kojima nešto treba. Nosi reklamne majice, jer je siromašna te su to jedine majice koje ima “Mali je na sebi imao bijelu pamučnu majicu s otisnutim slovima PERSIL ili PERESAM.”. Jedina osoba u lječilištu čiji dodir Luki ne smeta. Živi u selu pokraj Drave. Kao i Luka, ostala je bez desne potkoljenice, ali zbog bolesti, te hoda sa protezom. Kćer kuharice u toplicama, u njima se nalazi kako bi, kroz dogovor njene majke i jedne od sestara, prolazila rehabilitaciju. Vedro dijete koje se sprijateljuje sa Lukom i pomaže mu pri oporavku.

Mutko: “…nagluhog momka iz okolice Karlovca koji je običavao šutjeti, a kad bi progovorio, često bi zamuckivao”. Nastradao od mine, ganjajući ovce. Smješten je u istu sobu kao i Luka, brine se za njega i veseli se njegovom oporavku. Kada dođu Lukini roditelji, ono što Luki donesu od hrane, Mutko pojede, jer Luka ne želi jesti. Priča kako je nastradao je redovito pripovijedana, od strane drugih pacijenata, po lječilištu, pogotovo svakome novome tko dođe, što Mutko ne voli, jer smatra da mu se time rugaju.

Mate: “…krupan i vrlo snažan čovjek, također ranjen u nogu…”. Relativno grub na riječima i svadljiv, ali u suštini dobar čovjek. Prije nego je nastradao i završio u lječilištu, bio je kovač. Unatoč njegovom stavu prema Luki i njegovoj zatvorenosti, ipak mu je drago što je Luki bolje.

Doktor Marić: “…mlađi čovjek i među pacijentima vrlo omiljen…” Dežurni doktor u lječilištu, koji u slobodno vrijeme odlazi u ribolov “Cijeli dan, a po potrebi i noću, ostaje u službi, jedino tu i tamo, da se osvježi, ode pecati ribe na Dravu…”. Najomiljeniji doktor u lječilištu, sa kojim svatko može razgovarati ukoliko ima on ima vremena “…potpuno predan poslu; svi ga pacijenti vole i njemu se povjeravaju iako ovdje ima više liječnika.” . Prema pacijentima se obraća sa distance, sa vi, što se Luki sviđa. Isto tako, kada razgovara sa pacijentima, ima mnogo strpljenja, a, ako je u blizini, smiruje pacijente koji se naljute na nekog drugog pacijenta objašnjavajući im da svako ima svoje probleme. Luki objašnjava Dunjinu situaciju, te ima mnogo strpljenja sa njim dok se oporavlja.

Bilješka o autoru

Nada Iveljić je cijenjena književnica koja je napisala mnogo pripovijetki, romana, pjesama te igrokaza. Rođena je 4. travnja 1931. godine u Zagrebu gdje se i školovala, pa je nakon završene gimnazije upisala Filozofski fakultet, smjer književnost.

Prije nego što se počela baviti književnošću Nada je radila kao profesor iz hrvatskog jezika u osnovnim i srednjim školama, a osim toga neko je vrijeme djelovala kao urednica časopisa za djecu “Radost”.

Iako iza sebe ima mnoštvo napisanih djela, ona je i danas zapamćena kao autorica s najviše kratkih priča od bilo koga u Hrvatskoj. Njezine su priče poznate zbog toga što u njima postoji ispreplitanje stvarnog života s elementima fantastike i bajke.

U bajkama koje je napisala najviše je koristila životinje koje su skoro uvijek bile idealizirane. Neka od njezinih poznatijih djela su: “Dođi da ti pričam”, “Školsko dvorište”, “Vodena Sokolica”, “Sat očeva”, “Šestinski kišobran” i “Konjić sa zlatnim sedlom”. Umrla je 6. rujna 2009., u Zagrebu, u 79-oj godini života.

Autor: T.R.