Vuk i sedam kozlića je priča koju su napisala braća Grimm. Pročitajte originalnu cijelu priču! Priča za djecu u kojoj zločesti vuk nadmudi naivne kozliće koji ne slušaju svoju majku.
Analizu lektire Vuk i sedam kozlića pročitajte ovdje >>
Bila jednom stara koza koja je imala sedmoro kozlića, a voljela ih kao što majka voli svoju djecu. Jednoga se dana spremala u šumu po nešto krme, te ih pozove sve sedmoro i reče:
– Draga djeco, ja ću u šumu; čuvajte se vuka; dođe li, sve će vas pojesti. Taj se zlikovac često pretvara, no lako ćete ga prepoznati po njegovu oporu glasu i crnim šapama.
– Draga majko – kozlići će na to – bit ćemo mi na oprezu, možeš ići bez brige.
Koza zamekeće i mirno se zaputi.
Ne potraje dugo, kad netko pokuca na kućna vrata i vikne:
– Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakome vam nešto donijela.
No kozlići po oporu glasu prepoznaju vuka te odvrate:
– Nećemo otvoriti, nisi ti naša majka; u nje je mio, sitan glas, a u tebe opor; ti si vuk.
Nato vuk ode k sitničaru i kupi velik komad krede te ga proguta, a glas mu od toga bude ljepši. Zatim se vrati i pokuca na kućna vrata govoreći:
– Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakome nešto donijela.
No vuk je zaboravio te na prozor stavio svoju crnu šapu, a kad djeca to opazila, vuku viknula:
– Nećemo otvoriti; u majke nam nisu noge crne, kao što su u tebe; ti si vuk.
Vuk nato pohiti k pekaru i uzdahne:
– Evo sam se udario u nogu, namaži mi je brašnom.
Kad mu je pekar namazao šapu, požuri se vuk k mlinaru i zatraži da mu šapu pospe brašnom. Mlinar mislio, vuk će nekoga prevariti, pa se nećkao, ali mu vuk zaprijeti da će ga razderati ne učini li tako. Mlinar se preplaši i obijeli mu šapu. Da, takvi su ljudi. Sad zlikovac ode po treći put, pokuca na vrata, pa će nježno:
– Otvorite mi djeco, draga vam se majčica vratila i svakome vam nešto iz šume donijela.
No kozlići stanu vikati:
– Pokaži nam najprije svoju šapu, da znamo jesi li ti naša mila majčica.
Vuk stavi šapu na prozor, pa kad kozlići vidješe da je bijela, pomisliše da je istina što vuk govori; otvoriše vrata, ali tko uđe – vuk.
Kozlići se uplašili i htjeli sakriti. Jedan kozlić skoči pod stol, drugi u postelju, treći u peć, četvrti u kuhinju, peti u ormar, šesti pod umivaonik, a sedmi u ormarić od zidne ure. No vuk ih nađe i redom, bez okolišanja, proguta: samo najmlađeg, onog u ormariću, ne nađe. Kad se vuk najeo, ode i legne na travu pod stablo te zaspe.
Uskoro zatim iz šume se vrati stara koza. Ah, šta je imala vidjeti! Kućna vrata širom otvorena: stol, stolice, klupe – sve prevrnuto; od umivaonika ostale još samo krhotine, pokrivači i jastuci razbacani. Stane tražiti svoju djecu, ali ih nigdje ne mogaše naći. Zvala ih je redom po imenu, no nitko joj se ne odazva. Istom kad spomenu najmlađe, javi se sitan glasić:
– Evo me, draga majčice, tu sam u ormariću.
Ona izvadi kozlića, a on joj ispripovjedi kako je došao vuk i sve ostale pojeo. Možete zamisliti kako je majka plakala za jadnom djecom.
U svojoj velikoj tuzi iziđe napokon iz kuće, a uza nju je skakutalo najmlađe jare.
Kad dođe na livadu, spazi vuka gdje leži pod stablom i hrče, da sve granje dršće.
Stane ga sa svih strana promatrati i smotri kako mu se u natrpanom trbuhu nešto miče i praćaka. “Bože moj”, pomisli koza, “jadna djeca što ih je za večeru progutao, možda su još na životu?”
Brže-bolje najmlađi kozlić skokom ode kući po nožice, iglu i konac. Stara pohiti da nemani razreže trbuh, pa tek što zareže, već jedno jare proviri; kako razreže dalje, poiskače svih šestoro redom; svi još bijahu na životu, neozlijeđeni, jer ih je neman u brzini prožderala čitave. Kolike li radosti! Milovahu svoju dragu majku i skakahu kao krojač što slavi svadbu. Tada im majka reče:
– Idite i donesite kamenja, da njime napunimo trbuh bezbožnoj životinji, dok još spava.
Svih sedmero jarića dovuku brže-bolje kamenja i gurnu ga vuku u trbuh, koliko je god moglo stati. Zatim ga stara brzo zašije, a vuk niti što osjeti, niti se pomakne.
Kad se napokon naspavao, vuk ustane, a kako ga je od kamenja u želucu morila velika žeđ, pođe do studenca da se napije vode. No kad je počeo hodati i kretati se tamo-amo, zalupkalo u njemu kamenje i zagrogotalo. Nato će vuk ljutito:
“Što mi tako u trbuhu
sve se gurka tamo-amo?
Ne, to nisu mlada jarad,
već kamenje teško samo.”
Kad dođe studencu i sagne se da pije, povuče ga teško kamenje u vodu, i on se uguši. Kad to vidješe jarići, dotrčaše i povikaše:
– Vuk je mrtav, vuk je mrtav! – i sa svojom majkom zaplesaše okolo studenca.
Izvor: Bajke.hr
Odgovori