Vježbanje života obrađena lektira Nedjeljka Fabrija. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Povijesni i genealoški roman Nedjeljka Fabrija Vježbanje života napisan je 1985. godine, a pripada djelu “Jadranske trilogije”, uključujući romane Berenkina kosa i Triemeron. Djelo pripada postmodernističkoj metafikciji.
Fabrio u djelu tematizira problematiku hrvatsko-talijanskih odnosa u Rijeci (ali i općenito na jadranskoj obali) te djelo započinje Carlovim odlaskom iz roditeljske kuće kod siora Tonina gdje uči zanat o brodogradnji i konoparstvu. Nakon toga, Carlo odlazi u Rijeku gdje otvara svoj obrt i postaje omiljeni među patricijima, koji ga i financijski održavaju.
Na navozima u luci upoznaje Fanicu, ženu iz Gomile, te se s njom udaje. Ubrzo Fanica rađa sina, Fumula, nakon čega Fanica umire. Carlo i Fumulo živjeli su u dvokatnici na Mlaki te su imali površan odnos. Fumulo sa svojim prijateljima radi probleme te čini gotovo sve kako bi napakostio Hrvatima, za koje misli da su krivi za sve nevolje u gradu. Tako je na jednim pokladama zapalio suprugu Leopolda Franinova.
Kada je navršio osamnaest godina, Fumulo je upoznao Mađaricu, Andor Zsuzsa, i u nju se zaljubio te je s njom imao prvi odnos. Nakon njezine smrti na Grobničkom polju, Fumulo odlazi u “Dom” mamme Flore te s njom provodi vrijeme sve dok na jednom plesu ne upozna Ludoviku, sedamnaestogodišnju djevojku (tada je Fumulu bilo trideset i sedam godina).
S Ludovikom se vjenčao nakon tri mjeseca te s njom dobiva dvoje djece: Mafaldu i Amadeja. Ubrzo se s Ludovikom preselio u kuću u Podmurvicama. Dolaskom kolere u grad, Carlo i Ludovika umiru na isti dan te su oboje pokopani na brežuljku na Kozali, gdje je pokopana i Fanica.
Paralelna priča koja se odvija jest ona o obitelji Despot, u kojoj nonić (djed) Fran poziva svoje unuke, Jakova, Jovanina i Josipa, u vinograd. Njegov sin Jožić radi na luci te mu donosi vijesti iz luke koje se ponajviše tiču o gradu Rijeci, o ujedinjavanju Hrvatske s Dalmacijom i Slavonijom i o odnosima Hrvata s Mađarima i Talijanima.
Članovi obitelji Despot su Hrvati te se nadaju kako će Rijeka postati dio Dalmacije, a potom i Hrvatske. S velikim žarom razgovarali su o novom banu Josipu Jelačiću u kojega su polagali gotovo sve nade.
Treća paralelna priča tiče se općenito o odnosima u Rijeci, političkim svjetonazorima, prožetim stvarnim povijesnim osobama (Fran Kurelac, Gašpar Kombol, Ivan Kukuljević Sakcinski, Ljudevit Gaj, J. N. Kleeman) i događajima (ratovi, pobune, kolera). U tu priču ulazi i dokumentarna građa, razni spisi, izvještaji, pisma.
Pripovjedač je sveznajući, heterodijegetički i ekstradijegetički.
Pripovijedanje je u trećem licu (er-formi) te ono ne teče linearno; prekinuto je brojnim retardacijama:
“Carla nije trebalo podsjećati: pamtio je brodove s njemu čudnim imenima (tada je još uvelike obilazio konopljišta, snabdijevao jedrenjače užadima, mrežama i konopom), bili su to riječki bark “Reka”, tršćanski bark “Czaritza Militza”, dubrovački brigantin “Slovinsky”, tršćanski nav “Slaviana” (…)”
analepsama:
“(U gradu će ostati još osam godina. Kao privatni učitelj jezika. Koji vjeruje u ludost nade da postoji mogućnost pravljenja povijesti koja ne bi bila “to”.)”
te pauzama, digresijama, opisivanjem.
Likovi su karakterizirani fizički, socijalno i psihološki. Imaju osjećaj pripadnosti nekom narodu i političkom svjetonazoru te se po tome međusobno izdvajaju i razlikuju.
Jezik je prožet talijanizmima, hungarizmima, germanizmima te se kombinira čakavski i štokavski dijalekt. Od toponima se spominju Rijeka, Mleci, Verona, Pešta, Karlovac, a od etnonima Talijani, Mađari, Hrvati.
Književni elementi
Književna vrsta: povijesni i obiteljski (genealoški) roman; roman o sazrijevanju
Vrijeme radnje: započinje 1822. godinom (odlaskom šestogodišnjeg Carla iz roditeljskog doma), a završava Carlovom i Ludovikinom smrti od kolere
Mjesto radnje: Rijeka; Carlova dvokatnica na Mlaki, brežuljak na Kozali, riječka luka, riječka gimnazija, gostionica “Mala Pešta”, Gomila, “Dom” mamme Flore, Podmurvice
Tema: (1) Rijeka u sastavu Austro-ugarske; politički svjetonazori, (2) Carlova snalažljivost i obiteljski odnosi (Carlo – Fumulo), (3) težak život Hrvata u ondašnjoj Rijeci.
Ideja: (1) Prikaz (ponajviše) talijansko-hrvatskih dodira u Rijeci za vrijeme Austro-ugarske; problematizacija hrvatsko-talijanskih odnosa. (2) Egzistencija u Rijeci u doba različitih političkih uvjerenja (autonomaši, Mađari, Talijani, Hrvati).
Kratak sadržaj, citati
Poglavlje prvo
Za jednog zimskog dana otac i sin sišli su niz stjenovit pristranak. Sin se osvrnuo te uvidio kako je selo splasnulo u kamenjaru, a nije čuo niti kukurijek prvih kokota. Otac mu je rekao neka se nikada ne osvrće. Tada su već gazili staklastim žalom, stupajući po baricama što ih je more ostavilo za sobom, a sinu se otac, ionako nizak rastom, učinio još nižim i mršavijim.
Ubrzo su stigli do brodogradilišta: na navozima su na boku ležali povaljeni trabakuli. Otac je sina primio za ruku te, skinuvši kapu, prišao jednim vratima. Krotko je pokucao i rekao čovjeku koji mu je otvorio, po imenu sior Tonino, neka mu uzme sina jer mu inače nema što dati za jesti. Otac se zvao Timoteo, a sin Carlo. Sin je imao šest godina. Timoteo i Tonino prisjećali su se svojih dogodovština, poput borbe s Francuzima kod Bassana.
“Bilo je to sredinom proljeća, tisuću sedam stotina dvadeset i šeste. Bonaparte je pravio čuda po Lombardiji i Pijemontu i u Mletačkoj, Austrijanci su potpisivali primirja i gubili pokrajine na talijanskom tlu. Kada se Timoteo, četiri godine kasnije, bio čvrsto uvjerio da ga vojne vlasti austrijske više ne trebaju (…) okrenuo se compare svojoj ženi pa, rasterećen i presretan, na brzinu napravio nešto djece. Carlo se rodio tisuću i osamstote.”
Toga dana, kada je Timoteo saznao da mu je žena trudna, početkom lipnja, izbjegao je bitku kod Marenga te je odlučio da će djetetu dati ime Carlo. Govorio je kako će mu dijete sigurno biti muško.
Njegova se žena za to vrijeme pitala kako će uspjeti prehraniti svu djecu; bojala se da će im se dogoditi isto što i s Murikom: njega su jednoga prijepodneva uz bubnjeve pod austrijsku zastavu odveli u rat. To se dogodilo uoči njegovih zaruka s Timoteovom sestrom, Marijom. Timoteo je tada tješio svoju sestru da će se Murica vratiti, a kada se vratio, postao je psihički nestabilan.
Jedne se nedjelje popeo na propovjedaonicu, odgurnuo svećenika koji je raširio ruke i spremio se propovijedati, te zagrlio ukošeno raspelo govoreći:
“Ja bih htio razgovarati s Gospodinom Bogom”.
U jednom trenutku oglasilo se zvono, a Murica se, ozaren radošću, smjerno zaputio u zvonik. Kada se uspeo na vrh, prebacio je nogu preko ogradnog zidića i zakoračio u nebo.
Sior Tonino neko je vrijeme razmišljao, a onda je rekao Timoteju neka odlazi, a mali neka ostane. Timoteo je tada bio u suzama te kanio zagrliti svog dobročinitelja, no ovaj se okrenuo bez pozdrava i govorio samom sebi kako se poslije svake revolucije nakote lijenčine. Carlo je u svom ocu vidio jadnog Isusa prikovanog na raspelu, onako gologa i koščatog. Otac je potom zagrlio sina, rekao mu neka se nikada ne osvrće te je otišao, a dječak je ostao u suzama.
Tako je Carlo svoje djetinjstvo proveo kod sior Tonina, iako je vrijeme provodio i po drugim malim brodogradilištima i navozima na talijanskoj obali Jadrana. Čistio je podove pilana od iverja i pilotine, dodavao je čavle, raznosio je hrastove dužice…
Kanije je bio kalafat: kresivom je palio gomile suhoga smilja. Carlo je rastao slušajući pripovijedanje pomoraca i putnika u lukama, trgovaca i brodovlasnika. Svi su se oni slagali s tvrdnjom da tamo prijeko postoji gradić u kojemu samo što kruh nebeski ne pljušti.
Pune četiri godine stanovnici “obećanoga grada” plaćali su francuskoj megalomaniji danak. Francuska se bila zarekla da će Austriju osvojiti do Jadrana pa su se našli i Englezi koji su temeljitom pomorskom blokadom odvojili francuski Jadran od svijeta. Tako su Francuzi pune četiri godine vikali u slavu Korzikanaca.
Sve je to trajalo do 1822. godine, kada je Rijeka, kako piše u poveljama, reinkorporirana Hrvatskoj. Carla i njegove drugove iz malih brodogradilišta to nije niti malo smetalo. Oni su dočekali čas kada se Ugarska osamostalila od Beča:
“Mađarsko se gospodarstvo mora osamostaliti od Beča. Mađarska trgovina traži najkraći izlaz na more. Ona hoće jer mora na vanjska tržišta. Rješenje se zove Rijeka. To su matematička rješenja, gospodo. Uzmite šestar, zabodite ga u zemljovid pa se sami u to uvjerite!”
Tako je govorio kapetan Nizozemac. Upravo je te, 1822. godine u Veroni upriličeno sijelo europskih vladara i diplomata, koji su zbor carskih glava i orlova iskoristili Hrvati i svom caru Franji I. predveli svečanu deputaciju da mu se zahvali što je izvolio reinkorporirati Hrvatskoj prekosavske krajeve, Ugarsko primorje i Rijeku. Carlu i njegovim drugovima najviše je bilo stalo do Rijeke.
Carlo je često čuo za te nekakve Croate; prisjećao se kako mu je otac pripovijedao kako se u ratovima protiv Francuske borio s “Croatima”.
“Na glavi su nosili kalpake kakve imaju i naši Slavojci, ali kalpaci su u Croata još kitnjastiji. A na nogama su im čizme, lakirane, s resama i mamuzama. Vidi se da dolaze iz ravničarskih krajeva gdje ima konja. Kažu da su se na taj način htjeli zahvaliti svom caru (…) što im je vratio Rijeku. Mora da je to mnogo ljepši i veći grad od moje Venecije, kad su došli čak do Verone da mu to kažu.”
Poglavlje drugo
Tako je Carlo jednog jutra, u zimi 1822. na peligu “San Spiridone” polako uplovio u riječku luku. Činilo se da je taj brod velik kao otok: imao je tri baterije za topove, brodsku oplatu, galijunsku figuru, premazane u crno. Četrdesetak prozorčića sa žutim okovanim kapcima što su bili podignuti te još nekoliko topova na krovu jedrenjače.
Carlo je stajao na gatu i šutke gledao na grad koji se stisnuo u brdima. Zatim je zabacio naramak preko ramena i odlučno stupio s gata na kopno. Odlučio se nastaniti u Rijeci.
Prvo je pokucao na vrata entrepota. Carlo se osjećao dobrodošlo: brodovlasnici i kapetani tražili su isključivo njegovo mišljenje kako i čime da u luci privežu brod za nevremena, kakvim se užetima i kojim platnima za jedra da se opskrbe pred duge i klimatski neizvjesne plovidbe dalje na istok.
Carlo je tako napredovao i stekao ugled kao vrstan konopar. Jednog se dana osamostalio i uza se privezao svoje posrednike, zanatlije koje je sam odabrao. Čak bi se i nedjeljom vrzmao oko brodica, sa štapom u ruci, njegovanom riđom bradicom i na visokim potpeticama kako bi, koliko-toliko, prikrio svoj rast. Govorio je talijanski (jer to je bio jezik trgovine i pomorstva).
Carlo je bio rado viđen u krugovima gradskih patricija i principala, koji su ga potpomagali novcem kada god je trebalo. Carlo je, na svoju sreću, bio proračunat čovjek te si nikada nije dopustio upasti u kojekakvu nepriliku.
Pozorno je slušao razgovore o gospodarskim i političkim teškoćama kroz koje grad prolazi. Kada god bi se poveo razgovor o tome čija je Rijeka zapravo, Carlo je od sugovornika bio zasipan velikom množinom carskih paragrafa, kraljevskih ukaza, diploma, peticija građana, itd. Svatko je svojatao grad.
Zato se Carlo, svjestan uz to svoje neškolovanosti, klonio učenih raspravi. Njegova omiljena igra bila je slaganje domina, za koju je govorio da je sudbina jednog od igrača u rukama svih.
U kasnu jesen Carlo se oženio Fanicom. Ona je podrijetlom bila iz Gomile. Dolazila je ocu, radniku na navozu u luci, pa su se tamo i sreli. Nosila je rubac na glavi koji je štitio njezino djevičanstvo. U miraz je donijela prirođenu staloženost i postojanost vjernosti i vjere. Fanica je voljela govoriti o glagoljaškoj kreposnici svete Eufrozine i koludrici bez očiju.
“Bio je to brak dvoje običnih ljudi, jedan od tolikih brakova iz tih godina (…) Brak nalik na cvijeće koje se međutim ne odlikuje ničim naočitim, ni jarkošću boje, ni izgledom, ni draškavim mirisom, nego koje postoji zato da bismo mogli kazati na primjer cvjetno polje i shvatiti određeni neodređeni pojam.”
Fanica je htjela roditi u kući svoje majke, na krevetu na kojem je i sama došla na svijet zbog čega ju je Carlo povezao u Gomilu. Zvonilo je podne u zvoncima i na jedrenjačama kada se Carlo dovezao dvopregom do Gomile te sišao s kola.
U sobi, gdje se očekivao dolazak na svijet Faničina djeteta, bilo je mnogo žena. Kuća je ječila od dječje vriske, od ženskih dogovora i psovki, ukućanke su se posvađale oko podjele skorih poslova, tražeći čas hladnu, čas toplu vodu. Carlo je sjedio u predsoblju. Ispod Faničine glave žene su stavile jastuk te su čistile krv.
“Što god su doticale, žene su prljale sve crvenijom i čišćom krvi. Jednoj starijoj ženi pala je krunica u lavor, posegla je rukom za krunicom i izvukla je: o križ se bio prilijepio sluzavi ugrušak krvi i njihao s Raspetim. Poljubila je Raspetog, ne obrisavši ga. Slike svetih Vida i Modesta, zaštitnika grada, obješene na zidu, nosile su tragove prstiju uprljanih krvlju.”
Carlo je pogledao u sobu, kojoj su vrata bila otvorena, kada mu je punica rekla da je Fanici jako zlo. Tada je Carlo na konju krenuo po liječnika koji je bio u luci, prignut nad tijelima utopljenika.
Carlo je zatim uzviknuo da mu žena umire te su obojica krenula nazad u kuću. Liječnik je uspješno i u šutnji obavljao porod. Rodio se dječak. Fanica je bila u lošem stanju te joj se pričinjavalo da razgovara sa svetom Eufrozinicom i fra Smiraldom.
Jedna žena nad Fanicom je govorila nekakvu molitvu prije nego ona pođe spavati, što je Carlu smetalo jer Fanica nije mrtva. Dugo je vladao muk, a liječnik se obratio Carlu s pitanjem zašto ga ranije nije pozvao.
Poglavlje treće
Za to je vrijeme među stanovnicima krupnjao nelagodan osjećaj potištenosti: nitko nije znao kako svoj grad emancipirati od habsburškog Trsta i udaljenog mu Hamburga. Stanovnici su pamtili ukrajinsko žito.
Nekada su u luci bili uskladišteni kukuruz i sol koji su čekali da na mazgama budu preneseni za kopnenu Hrvatsku, vino i ulje što su čekali iz Dalmacije te bačve, drvo i duhan što su čekali izvoz u zemlje Sredozemlja. Sve to obilje zamijenilo je žito; ono je pod kišom, u pukotinama zidova kamenih ploča klijalo, njime su se istovarivači i njihova djeca igrala, valjala i nabacivala.
Ukrajinsko je žito stizalo jedrenjacima iz Odese. Luka Odesi glasila je kao najveća i najbolje opremljena luka, koja je preko noći zasjenila riječku luku. Cijena domaćem žitu vrtoglavo je pala:
“pomorci su iz nekoliko luka Hrvatskoga primorja donijeli glasove da se tamošnji hrvatski trgovci žitom ustreljuju od očaja.”
U Rijeci se takav slučaj nije dogodio. Naime, tamo su umjesto izvoza žitarica ponudili izvor brašna te je tako brašno stizalo čak do Indije i Brazila. No to je bilo samo privremeno rješenje.
Tih godina Carlo se oženio i postao udovcem. Gotovo nezamjetno prolazile su mu prve godine samaštva, u poslovima i u “Maloj Pešti” (gostionici). Tamo je čuo svakakve vijesti i neslane šale, a najviše ga se ticala ona oko izgradnje željezničke pruge.
Tog je proljeća gradska uprava počela u dugim nastavcima objavljivati “Pisma o industrijskoj budućnosti Rijeke” što ih je pisao jedan riječki Englez srednjih godina.
Podijeljena i zavađena mišljenja nije bila samo “Mala Pešta”, nego i cijeli grad. Tada je Carlo već živio kao samac s vlastitim sinom Fumulom u dvokatnici na samoj obali, u kraju koji se zvao Mlaka. Carlo je sa svojim sinom provodio većinu svoga vremena, učio ga je svom zanatu, iako je njegov sin tada imao tek sedam godina.
Ono što je brinulo Carla bila je upravo ta pruga koja bi mu mogla prijetiti jedrilicama i brodogradnji.
Poglavlje četvrto
Bio je kolovoz, 1848. godine. Sunce je svitalo te je valjalo poći u vinograde u Praputnik, iza svakog reda vinograda podizati zemlju kamenom, kako je govorio nonić Fran. Iza polumračne brajde javljali su se nonićevi unuci, govoreći mu što će sve uzeti. Tako je nonić odgovarao da ne idu sada u berbu pa im ne treba čabrica za grožđe, također im ne treba niti trozubac.
U taj čas Jakov je trozubim vilama porušio nekoliko pletenih torba sa zidića te je nonić pozvao Tonku da drži djecu. Nonić Fran bojao se Francuza te ih je pamtio samo po zlu jer su mu objesili brata Matiju.
“Iznuren gladovanjem Matija je jednoga dana ukrao putem pijetla, donio ga kući, Jožić se tek bio rodio, živjeli su tada svi zajedno, ovdje, na očevini, ali je netko prokazao lopova, nikada mu se ime nije saznalo, a Matija je, kako nalažu revolucionarne regule i običaji, sada francuski, obješen.”
Tako su živjeli u neizvjesnosti i iščekivanju: saznali su da je Kossuth razbudio Mađarsku koja hoće državu do Jadrana, a gradskom lukom potekao je glas da brodovi odsad moraju vijati mađarsku trobojku i isticati mađarski grb.
Bio je kraj ožujka kada je Jožicu i njegove u luci razbudila vijest da je narod u Zagrebu zatražio nezavisnost od Mađarske i sjedinjenje hrvatskih zemalja. Jožica je također saznao da općine Dubrovnik i Boka kotorska pozdravljaju ideju sjedinjenja te da se traži federativno uređenje carevine.
Tog proljeća najčešće se spominjalo ime glinskog pukovnika Jelačića, koji je postao zapovijedajući general Hrvatske i Vojne Krajine te je otkazivao ljubav Mađarima. Nonić Fran čuo je da su se Mađari raštrkali po Slavoniji, a Osijek im to odobrava. Zbog toga ban Jelačić mora trčati u Osijek kako bi ih “probudio”.
Nakon toga ban je otišao u Beč na pregovore: ban bi se pomirio s Ugrima, ali uz uvjete koji pušu u jedra Hrvata i Beča; u suprotnom će izbiti rat. Jožić je ubrzo donio vijesti: Mađari nisu prihvatili uvjete te se najavljuje rat. Prekjučer je Jožić rekao ocu da je banski povjerenik uručio guverneru grofu Erdödyju ultimatum da se grad mora napustiti u roku od dvadeset i četiri sata, te se Jožici čini da riječka gospoda stoji na strani Mađara.
Ni Jožić ni Fran nisu znali da je prije nepunih mjesec dana igrom slučaja izbjegnuto krvoproliće do kojega bi zadnjeg dana u kolovozu došlo. Naime, na vijest mađarskog guvernera da se Hrvati spremaju ući u grad, mađarska je vlada uputila bataljun svojih vojnika preko Štajerske na Rijeku, ali je bataljun umjesto u Rijeci osvanuo u Italiji gdje je, na osobni zahtjev maršala Radetzkog, ojačao njegove tamošnje snage u ratu s Pijemontom.
Tonka je, kada je čula žamor od stotine glasove, utrčala u travnatu dolinu te zatim stigla do niske zaravni otkuda je pogledala na cestu koja je toga časa bila prazna. Bila je prazna tren ili dva, nakon čega se pojavilo čelo vojske.
Tonka je otrčala i javila noniću da vojska stiže. Nonić Fran, koji je upravo zatezao konja i spremao se za polazak u vinograd, ukočio se. Nonić Fran, njegova snaha Tonka, unuci Jakov, Jovanin i, najmlađi, Josip potrčali su do zidića koji je kuću dijelio od utrenika.
Iza prve dvije čete dojahali su konjanici. Pristizali su i pješaci, bilo ih je na stotine. Tonka se prva sabrala i rekla svom najstarijem sinu, Jakovu, neka ispregne konja i pođe u grad po oca da mu javi da je rat.
Bilo je oko deset sati kada je banski povjerenik ponovno došao u posjet gradskim ocima: vicekapetanu grada Giuseppeu Tossoniju i mađarskom guverneru. Namjerava u ime banske uprave zauzeti grad.
U kasnijim poslijepodnevnim satima pukao je glas da Hrvati već prelaze rijeku i ulaze u grad. Fumulo je požurivao oca da što prije stignu do obale Rječine jer se dječak htio nagledati vojnika. No samo je nekoliko pješaka s crvenim kapama uspjelo prijeći preko mosta i ući u grad, ali je na zauzimanje generala Viktora to bilo zabranjeno, a mladež koja je stala pjevati “Oj Hrvati jošte živi” bilo je bezglavo rastjerana.
Pola sata kasnije preko mosta je prešao banski povjerenik i uručio vicekapetanu grada ultimatum: u roku od dva sata grad mora biti na miran način izručen hrvatskom banu. Izjavljeno je da je grad bez zaštite vojske te da će biti izručen sutra, trideset i prvoga kolovoza.
Tog je dana u osam i pol sati hrvatska banska vojska ušla u grad. Radništvo je napustilo navoze na obali, brodogradilišta, tvornice, gradilišta, a kočije su se teško probijale kroz svjetinu do središta grada. U tom su trenutku u grad ušle dvije čete pješaka Narodne straže iz Bakra. Trojica konjanika dojahali su izdvojeno.
Na jednom su konju bili podžupan Zagrebačke županije i banski povjerenik Josip Bunjevac. Narod je klicao u čast Jelačiću i hrvatske vojske. Ubrzo je u grad stiglo na stotine pješaka. Na jednom se raskršću svjetina uskomešala te se odatle čuo ženski prodoran glas:
“Hrvati okupatori! Fuori! (Van!)”, “Dolje Jelacich, vigliacco (divljačina) krajiški!”.
U tom je trenutku Fumulo trčao između te svjetine koja je usklikivala:
“Živjela Kraljevina Hrvatska!”
“Živjela madžarska Rijeka!”
“Živjela autonomija grada!”
Oko podneva vicekapetan grada rekao je banskom povjereniku da je politika domovina tražila da se grad Rijeka sjedini s maticom zemljom, kao i krajevi od Drave do mora, Krajina i Dalmacija, a da talijanski ostane službeni u gradu.
13.11. na gradskom je tornju izvješena hrvatska zastava, devetnaest dana kasnije imenovao je mladi car Franjo Josip bana Jelačića gubernatorom Rijeke.
Poglavlje peto
Po Lujzinskoj cesti vozili su se general barun Smole, Feldmarschalleutnant barun Martinek plemeniti Martinić, Feldzeugmeister barun Antun Čavić de Monte Creto, potpukovnik barun Gjuro Unukić de Aradgard…
U Severinu je na majorovo sjedište (kada je ovaj maločas izašao) zasjeo neki mladi Slovenac koji se predstavio kao hidrograf.
Putnici su bili preplavljeni vodom Sušice, Krašićevice, Kupe, o čijim im je cirkulacijama, pa tako i o krškoj, i gibanjem upozorio hidrograf Slovenac. Odahnuli su kada je hidrograf sišao u Skradu. Diližansu su morali napustiti i svi drugi putnici jer su u tamošnjem svratištu morali noćiti.
Ujutro im se pridružio jedan slikar koji nije previše govorio. Do njega je sjedila žena od kojih trideset godina, guste crvene kose, zelenkastih očiju. Zamijetila je da se na svim radovima u slikarevoj mapi prikazuje more te se predstavila slikaru kao Flora.
Sučelice slikaru vozila su se dvojica putnika: jedan Židov i neki muškarac u narodnoj surki s gajtanima. Židov je bio starac, a predvečer je okrenuo lice prema istoku, prema zamišljenom Zidu plača i izgovarao večernju molitvu. Muškarac pokraj njega rekao je da je Hrvat i da je pohađao učilišta i liceje, ali da je siromah koji je bio učiteljem knezu Adolfu Schwarzenbergu u Krumlovu i da prijateljuje s Ljudevitom Gajem.
Židov je rekao Hrvatu da poznaje hrvatski narod te ga opisuje kao divljeg, narod uzgojenog na planinama, tek uzetog od ovaca. Govori nadalje da je mnogo njegovih stradalo i da mu je svejedno tko će u zimskoj vojni u Mađarskoj pobijediti. On bježi na jug, u Rijeku, bježi “kao što je Jakov bježao od Ezava”.
Hrvat govori da ga u Rijeku šalje Bansko vijeće za učitelja hrvatskog jezika u tamošnju gimnaziju. Židov se na to nadoveže te reče da će on u Rijeci otvoriti fotografsku radnju i da je u Györu već držao jednu, ali su mu je polupali Hrvati. Tada mu Židov govori da je Györ na granici sa Slovačkom i da su se čak i tamo Hrvati tukli s Mađarima, nakon čega Židov pokaže rukom na svoju prtljagu i staklene ploče koje mu je prodao sin cadika u Tetenyju, a koje je donio sa sobom iz Francuske.
Njega su ubili Mađari iz očaja jer su saznali da su baš toga dana Hrvati potukli vojsku generala Görgeya. Zbog toga on i bježi.
Diližansa je obišla krug na okretištu te se tamo zaustavila. Odjeljak je prvi napustio slikar, koji je ustrašeno pogledao u siječanjsko nebo. Zatim je izašao Židov koji se odmah zaputio k jednom od službenih lica.
Posljednji je sišao Hrvat kojemu je prišao stariji gospodin s naočalama na nosu i predstavio se kao Gašpar Kombol, ravnatelj gradske gimnazije.
Hrvat se predstavi kao Fran Kurelac. Ubrzo im se pridružio i Čeh, Johann Nepomuk Kleemann, te su skupa silazili nizbrdicom u grad.
U gradu je od jučer smješten bataljun pješaka Talijana pod zapovjedništvom nekog Poljaka. Na Trsatu je doba rata: hrvatska se krajiška vojska, na čelu s banom Josipom Jelačićem, tuče s mađarskom vojskom, i to pobjednički. Stigla je i austrijska vojska koja se utaborila na Školjiću. Talijane je, s druge strane, uvjeravalo da su došli u svoj kraj to što su gotovo svi govorili talijanskim jezikom.
Bilo je kasno poslijepodne kada je Carlo prišao logoru gdje je uočio momka koji je čučao pored svoje vojničke prtljage. Momak mu je rekao da dolazi s Apenina i da ide za Karlovac sutra rano ujutro, a onda u Zagreb. Dalje će vjerojatno u Mađarsku. Potom je izvukao “pagnottu”, odlomio komad i zagrizao. Carlo je drhtnuo: oblikom isti takav kruh mijesila je i na žeravi pekla, zasipajući ga sa svih strana pepelom, njegova majka. Bila je to zapravo pogača, okrugla i poveća, a mijesila se bez kvasca.
“Pogače bi, na gornjoj strani, nosile crne ožiljke od ugaraka koje je Carlo, tada još dijete, nožem strugao i radovao se rupicama koje bi se ukazivale pod popucanom nagorjelom krasticom. Vojnik je sada činio isto: sječivom noža strugao je po kori pogače i razmrvljivao nagorjeline.”
Carlo se odlučio pitati poznaje li momak sior Timotea, na što ovaj odgovori da ga on ne poznaje, ali su ga poznavali njegov otac i djed. Bili su susjedi. Carlo je zapitao zašto govori u prošlom vremenu (“Bili smo susjedi”) na što momak odgovori da je Timoteo umro.
Tada je Carlo zašutio i prisjećao se svog oca. Potom je upitao od čega je umro te saznaje da je umro od starosti i da je sora Marija još živa i da ima sina, po imenu Carlo, od petnaest godina, koji bi htio poći na more. Momak je upitao Carla tko je on, nakon čega je zapuhao vjetar i ugasio vatru. Blizu se oglasila i truba. Carlo se predstavio i rekao mu da, kada se vrati, pozdravi sora Mariju, ona je njegova sestra.
U nastavku se saznaje da momak nije isporučio pozdrav jer dvadesetak dana kasnije, kod trećeg i pobjedonosnog pokušaja mađarskog generala Arthura Görgeya da Austrijancima preotme tvrđavu Pešte, pao je, kroz pluća i srce proboden, smrtno, dugom, tankom bajunetom.
Poglavlje šesto
Otac i sin penjali su se po brežuljku Kozale kada je otac odlučio ispričati jednu priču svome sinu o jednom ocu i jednoj majci koji su imali trinaestoricu sinova. Kada im se rodilo još jedno dijete dali su mu ime Četrnaest, kojemu su, kada je porastao, rekli da on jede za četrnaestoricu pa su zato ostala djece gladna te su ga zbog toga poslali u svijet.
Tako je Četrnaest došao do jednog gospodara koji se uvjerio da ovaj radi, jede i pije za četrnaestoricu. Tada mu je gospodin zapovjedio da ode u pakao i donese mu četrnaest lonaca zlatnika. U paklu je na Četrnaest navalilo četrnaest vragova koji su otvarali usta kako bi ga pojeli, a Četrnaest im je čupao jezik.
Četrnaest je usmrtio sve vragove, a onda mu se pojavio vrag Lucifer koji ga je upitao što mu je činiti. Lucifera i četrnaest lonaca zlatnika Četrnaest je odnio u gospodarev dom te je naredio Luciferu neka odveze njegovog gospodara sa sobom u pakao.
Dok su se šetali, Carlo je naišao na jednoga gospodina, brodovlasnika kostrenskog. Fumulo ga je pitao kako mu se brod zove, a gospodin mu odgovori da se brod zove “Labud” te je počeo govoriti kako se u njima nešto probudilo, da sad i oni žive, pokazivajući mu zastave sa svih strana.
Carla je zbunjivalo to što su se njegovi sugrađani 1825. nazivali Ilirima, a samo godinu kasnije Hungarima. Otočani i Senjani iste su godine bili Dalmati, dok su Primorci bili Iliri, kao što su se Ilirima nazivali i njegovi radnici iz Liburnije, ali su se zato oni što su dolazili iz unutrašnje Istre nazivali Istrianima. 1826. Riječani su bili Croatae, ali su se Kastavci nazivali Ilirima. 1847. Ilirima su postali i svi Istrani i otočani, da bi dvije godine kasnije, 1849. bili Croatae.
U isto vrijeme, u “Maloj Pešti” se umjesto zdravica govorilo kako je mađarska vojska položila oružje pred Rusima generala kneza Paskijeviča Erivanskog. Jožić je tada iz luke u kuću donio vijest da Bansko vijeće odbija proglasiti važećim u Hrvatskoj novi ustav bečkoga Dvora jer bi njegovim priznavanjem pogazili vlastiti ustav iz 1848. godine.
U rujnu je bečki Dvor odgovorio na predstavku Hrvata: rekli su da, ako Hrvati ne prihvate njihov ustav, Beč će ih držati za buntovnike kao nedavno Mađare. Stanovnici grada počeli su krupnjati nelagodan osjećaj potištenosti i slutnje gospodarskog klonuća.
Pogađali su ih porezi što su u “švapskom jeziku” bili raspisivani po Hrvatskoj, pogađala ih je zabrana duhanom, parobrodi su počeli čađaviti. Bečki Dvor i hrvatski sabor tražili su od Carla da potpiše zahtjevnicu za izgradnju pedeset i četiri kilometara kolosijeka, ali je Carlo uskratio potpis i otjerao skupljače glasova.
Jedan je brodovlasnik šapnuo Carlu kako se u Rijeci nastanio vrag te je pokazao prema “Maloj Pešti” u kojoj su sjedili žandari i uhodi novopostavljenog ministra unutrašnjih poslova, doktora Aleksandra Bacha.
Tih je mjeseci na Carlova vrata pokucao jedan slikar, Čeh po imenu Vit Otakar Dobiaš, koji ga je pitao za portret. Carlo se tako spustio u stolac i prepustio umjetničkom slikarstvu.
Za to vrijeme su u središnjoj učionici nekadašnje riječke hrvatske gimnazije sjedili učenici koji su slušali svog druga Jovanina koji je čitao naglas “Govor o preporodu knjige slovinske na jugu” što ga je sastavio njihov profesor Fran Kurelac.
Jovanin je čitao o starim pjesnicima, Dubrovčanima, Hvaranima, Splićanima i Zadranima, o kojima u tekstu piše kako su oni jedina raskoš u ovom crnom suncu.
“U prvom redu, smrtno ukrućeni, u propisanim crnim odijelima, sjede profesori (…), katehete (…) i ravnatelj Gašpar Kombol. Većina je tu Čeha i Slovenaca, znali su otprije njemački, i sada zasjeli na mjesta domaćih ljudi, koji ne samo da ne znaju njemački, nego su još i politički sumnjivi. (…) Usudio se kazati “crno sunce”, a mudro mu je, Vinko Pacel, profesor matematike, fizike i hrvatskog jezika, sinoć, dok su, uzrujano, šetali pustom trgovačkom obalom, savjetovao da ne čini gluposti (…)”
Sjedio je tamo i profesor novogrčkog jezika, Skender Morfides, koji se smijao ludilu Frana Kurelca što upada u pravljenje povijesti. Među profesorima, u propisanom crnom odijelu sjedio je Janez Trdina, profesor grčkog i hrvatskoga jezika, Slovenac. Na papirićima je bilježio dnevne utiske.
Pola sata nakon što su se svi razišli Janez Trdina pisao je za svojim stolom te je dvaput morao naoštriti pero. Ono što je pisao nikad nije objavljeno, već i dalje leži u njegovoj rukopisnoj ostavštini u Ljubljani.
Ubrzo je Fran Kurelac otpušten iz učiteljske službe, ali je u gradu ostao još osam godina kao privatni učitelj jezika.
Poglavlje sedmo
Kada je Fumulo imao dvanaest godina Rječina je poplavila grad. Po cijeloj Hrvatskoj izbijale su poplave: poplavile su Sava, Kupa, Dobra i ostale velike rijeke.U kasnu jesen pojavili su se rojevi muha, a nakon toga izišle su i razne gliste: konjske, bijele, zavojite, kišne i čovječje koje su zavirivale duboko u sluznice crijeva.
Te su se godine carski austrijski orlovi osvetoljubivo bacili na Sardinsko kraljevstvo. Jednoga je dana u posjet gradu stigao car Franjo Josip. Godina je bila 1852. kada su zvončari dernjavom tjerali zle sile i odbijali uroke, a Fumulo i njegovi prijatelji smislili su način kojim bi napakostili supruzi uglednog riječkog Hrvata, Leopolda Franinova. Tog Leopolda Carlo je često pohodio te ga je pogrdno zvao Poldo.
Leopoldova supruga voljela je propovijedati o banici Sofiji Jelačić s kojom je vodila i prepisku. Leopold Franinov te se pokladne večeri pojavio prerušen u Brighella, a uz njega je hodala njegova supruga kao sluškinja Diamantina. Ona je odjenula novi model krinoline što je tek stigao iz Pariza, skrivajući gornji dio lica svjetlucavim posrebrenjim krinkama. Tako je bračni par obilazio Franinovu plesnu dvoranu, okruženi svilom, baršunom te dubrovačkim, briselskim, paškim i mletačkim čipkama.
Njihovi su sinovi bili odjeveni u crveno-zelene Turke, jer su u modi tada bili tursko-crnogorski ratovi. Fumulo i njegovi drugovi prišli su gospođi, a u lijevom dlanu Fumulo je skrivao debeli žar cigare koji je povukao po gospođinoj krinolini.
“Još je časak dva, sama, vriskajući, plesala čistinom vatreni galop, okružena skamenjenim krabuljama a onda se, sparušena, polomila, dogorijevajući na glatkom parketu. Jedan za drugim prosijavali su, užareni, obruči što su pridržavali podsuknje, pušeći se raznobojnim dimićima.”
Danima nakon tog događaja Fumulo nije napuštao očevu dvokatnicu. U proljeće je car Franjo Josip kliktao narodu da se izbore za pobjedu austrijskim zastavama te neka krenu u vojnički pohod na Sardinsko kraljevstvo. Gospodin banski namjesnik proglasom od trećeg mjeseca pozivao je Hrvate i Slavonce da ustroje dobrovoljačke odrede. Kazali su da će dvanaestog tog mjeseca od deset do podne u zgradi Gradskog vijeća upisivati dobrovoljce, vojnička plaća iznosit će 25 f. po glavi, a dobrovoljce u boj zovu “Car, Domovina i Slava!”.
Fumulovi su se drugovi javljali, no njemu se nije žurilo. Na rivi je jedan očevidac pripovijedao da se na strani francusko-sardinskih četa bore strijelci Alžirci, koji imaju duge i ulaštene nokte, sabljasti nož i vreću što je svezana konopčićem u kojoj su ili mačka ili majmun ili kakva ptica.
Nadalje, rekao je da Alžirci unakazuju kao mačke: zubima i noktima. Fumulo je čitao vijesti iz Verone u kojima je pisalo da je jučer ujutro u sedam sati uslijedio okršaj između neprijatelja koji je prešao na lijevu obalu Ticina te je okršaj trajao do ponoći. Idućeg je dana neprijateljski napad uslijedio kod mjesta Turbigo i Buffalora.
Nekoliko sljedećih dana novina je šutjela o ishodu bitke kod Magente. Zatim je večernje izdanje “Weiner Zeitunga” objavilo iscrpne i točne podatke o gubitcima kod Magente: ukupno su poginula 63 časnika i 1032 vojnika, više je od 200 ljudi ranjeno, a nestalo je oko 4000 ljudi.
I tako je Fumulo odustao od prijave na frontu, no kada je tijekom pet kasnijih desetljeća Fumulovo ime bilo utkano u ratni sjaj tih dana, on sam nije učinio ništa da zabunu ili laž ispravi. Nije htio reći kćeri Mafaldi, unucima, ni prijateljima da nije bio u Magenti i da se uplašio. Tako je iz godine u godinu Fumulo bio cijenjen kao “junak od Magente”.
Fumulo se povukao u Mlaku, očevu dvokatnicu. Carlo ga je jednog dana zamolio da upregne konje i poveze ga do Gomile, a Fumulo ga nevoljko poveze, uz opasku da u Gomilu ne idu gospoda. Također mu je napomenuo da požuri jer će ga u suprotnom ostaviti samog bez kočije. Fumulo se nasmije ocu koji je brzo koračao kroz poluruševne kamene kuće, kada mu je prišla jedna žena s upitom je li on Francuz i čemu se smije. Ona je bila Kranjica te je pozvala Fumula u posjet mammi Flori, ali ju je Fumulo odbio.
Carlo je prolazio uličicama koje su bile gnjecave od plitkih voda te je tako prišao kući Faničinih roditelja. Iz kuhinje se osjetio miris kuhanog vina, a Carla je bilo stid što nije bio ovdje od Faničine smrti. Kada je došao, jedva su ga prepoznali.
Carlo je ugledao krevet u kojemu je Fanica umrla i drveni sandučić-krevetić. Govorio im je o liječniku koji je bio pokraj Fanice kada je rađala; rekao im je da taj liječnik više nije u gradu, da je upoznao nekog engleskog lorda kojemu je dao uvarak od sljeza, a Englez ga je kasnije pozvao k sebi na Krim, u Razdolnoje, gdje je mladić u vrijeme Krimskog rata prešao na stranu Rusa, obogatio se oženio, a sve je to Carlo čuo od pomoraca u luci.
Potom im je rekao da bi htio sagraditi obiteljsku grobnicu na brdu, na Kozali, i tamo prenijeti Faničine kosti. Dobio je dopuštenje te se vratio u kočiju pa su on i Fumulo krenuli kući.
Poglavlje osmo
Fumulo je u ljeto stigao u posjet posjedu pod Učkom, nekog bogatuna kako bi Carlo saznao nešto više o stanju svog udioništva u brodovima. Zimi su imali poklade, koje su ove veljače bile neobuzdanije nego proteklih zima. Nema ni dva mjeseca da je car Listopadskom diplomom vratio Hrvatskoj i Ugarskoj ustav, a od bana Šokčevića zatražio prijedlog o sastavu hrvatskog sabora.
Cjelokupna mađarska javnost skočila je na noge i traži svoju Rijeku. Posljednjeg dana siječnja 1861. godine iz Rijeke je caru upućena nova predstavka u kojoj je pisali da se hrvatski jezik želi nasilno nametnuti i uvesti u školstvo. Carlo je gledao prve riječke “ungareze” i pomislio je da pred sobom vidi krabulje s neke od karnevalskih maskarada u gradu. Klicali su mađarskoj Rijeci. Idućih dana grad je bio preplavljen husarskim perjem i trima mađarskim bojama. Na dućanima hrvatskih trgovaca i na ljekarni podalje od crkve svetog Vida, razbijeni su izlozi.
Fumulo je svojim drugovima, Mattiji Medanichu, Carlu Walluschniggu, Gregoriju Marochinu i Lorenzu Bainvilleu, ispričao o Kranjici koju je nedavno susreo te su on i njegovi drugovi odlučili otići vlasnici, mammi Flori. Žena koja je sjedila kod ulaza, i kojoj su rekli da su časnici na fregati Njegova Veličanstva “Kaisertum Oesterreich”, uputila ih je vlasnici, na kraju hodnika, lijevo.
Na krevetu je sjedila žena četrdesetih godina, s mačkom u krilu kojega je gladila. Rekla je Fumulu da sjedne te mu je govorila o svom ocu kojega su ubili Košutovci na fregati, a razdao je cijelo njihovo imanje u Srijemu za potrebe Gajevih ljudi.
Nakon toga je rekla Fumulu da joj raskopča steznik, što on nije znao pa mu je ona pokazala. Pitala ga je kako se zove i zaključila da nije Hrvat, zbog čega se Fumulo zbunio i postiđeno rekao da nikakav “Kaisertum” nije u luci. Žena mu je rekla da joj je on sada dužnik te ga je ispratila do stubišta. Fumulo je laknulo te je na sebe pritegnuo husarsku odoru.
U dvorani Casino Patriottico gradski su ungarezi potezali za klempavi uši visoku trbušastu krabulju načinjenu od slame i opasanu širokom vrpcom u bojama hrvatske trobojke.
Jedan je otmjeno odjeven gospodin govorio da onaj tko uvrijedi Hrvata uvrijedio je i Mađara, i obrnuto. Nastavio je da su pred njima četiri mogućnosti: sjedinjenje s talijanskim pokrajinama, autonomija, priključenje Ugarskoj ili priključenje Hrvatskoj koja je bogata, “blagoslovljena plodna zemlja”. Netko je razularen, podjaren govornikom, htio prenijeti kresivo pod slamnatu krabulju. Fumulo je gledao i pred njegovim se očima stvorila krinolina i dvije napudrane ruke gole do ramena koje su mlatarale zrakom. Tada se trgnuo i iz Carlovih W. ruku izbio kresivo.
U dvoranu su utrčali oružnici i vikali da je u gradu uvedeno opsadno stanje, da je proglas o tome potpisao ban u Zagrebu i hrvatska policijska i vojna vlast u gradu. Rekli su im da se raziđu, što su ovi ignorirali te su klicali “Elyen” (Živio) mađarskoj Rijeci.
Grad je već bio oblijepljen plakatima u kojima se nizalo sedamnaest točaka raznih zabrana. Pred domom, na Mlaki, Carlo je čekao Fumula.
Poglavlje deveto
Fumulo je svake večeri pohodio orpheum i plaćao ulaznicu kako bi gledao “međutočke”, odnosno djevojku u kratkoj crvenoj suknjici prošaranoj zlatnim vezom. Izlazila je pred zastor uvijek nasmijana i s kiticom cvijeća. Fumulo je stizao prvi na prozorčić blagajne i stidljivo tražio mjesto u prvom redu. Također je tražio ime te djevojke, koja se zvala Andor Zsuzsa i bila je Mađarica.
Kada je Zsuzsa bacala cvijeće publici, Fumulo je dobio cvijet kojega je taj dan ubrao i dao blagajnici kako bi stiglo do Zsuzse. Pokucao je na Zsuzsina vrata, a iz Zsuzse je zračila vedrina. Zahvalila mu je na cvijeću, a on joj se ponudio da će je povesti kočijom do prenoćišta “K crnom orlu” u kojem je peštanska družina bila odsjela, što je ona prihvatila.
Umjesto da krene najkraćim putem, on je vozilo potjerao preko nove luke, pa uz bijeli šljunak i kanal Rječine gdje je skrenuo ulijevo, pod kuće. Pred prenoćištem ga je poljubila u zadnji čas i otišla, a on je doviknuo da će ujutro doći po nju. Došao je i ranije nego što je mislio te se otišli do ceste uz more i stali u zabačeni dio borika. Zsuzsa se izula i brčkala u morskoj mlaki. Potom se skinula, a nakon nje i Fumulo.
Skupa su provodili svaki dan i svaku večer. Tog proljeća ju je povezao u brda istočno od grada. Jedan ih je oružnik putem zaustavio zbog čega ga je Fumulo pitao što se tu događa i koga se čeka da prođe tom cestom. Oružnik im odgovori da čekaju Josipa Jurja Strossmayera.
Kad je Strossmayerova otvorena kočija prošla pokraj njih, Zsuzsa se prekrižila desnom rukom. Ostavili su svoju kočiju u hladu jasenika i uzverali se na stijenje. Fumulo ju je čvrsto držao za ruku i odvojio od vreve. Tada mu je bilo 21 godina. Razmišljao je kako ni za čim nije imao potrebu; htio je samo da je Andor Zsuzsa ovdje s njim.
Prve kočije bile su zasute kamenicama kod Orehovice, a gađali su ih autonomaši. Fumulo je potjerao kočiju nizbrdo, ravno u grad, zbog čega je Zsuzsa ispitivala što je saznao, no Fumulo je šutio pa je Zsuzsa počela vikati neka zaustavi konje. Fumulo je zatim vidio kako se pet, šest kočija vrtjelo bezglavo u krugu i kako su ih gađali kamenjem.
Vozari su poispadali iz kola i glavinjali tražeći najbliže sklonište. Fumulo je uletio u tu bezglavu vrtnju u krugu, a zadnji kotači zapeše mu o poispadalu osovinu susjednih kola i on naglo poletje naprijed, uplete se glavom u konjsko remenje, to ga zadrži, uspori i ublaži njegov pad. Među kopitima je vidio kako njegovi drugovi s drugima sa zidića, stijenja, s prevrnutih kočija, uz smijeh, kamenuju svečare. Zsuzsa je pogurnuta snagom odozdo, poletjela uvis, kriknula, a kamen ju je pogodio u sljepoočnicu pa se ona, počela sporo spuštati na zemlju, već mrtva.
Dan-dva kasnije, na tihom i skromnom sprovodu Andor Zsuzse bio je i Fumulo, a u grmlju, izvan dosega Fumulova pogleda, petorica njegovih prijatelja. Golubar je iz cilindra u nebo pustio dva prebijela goluba, kada se Fumulo sjetio kako njih dvoje jedno drugo nisu ništa razumjeli: on nije znao mađarski, a ona niti jedan drugi jezik osim mađarskog.
Poglavlje deseto
Jožić više ne radi u luci otkad je zdrobio lijevu nogu te sve više naliči ocu. U veljači je Jakov stizao iz grada s vijesti o njihovom caru koji je izgubio rat s Prusima te se sada nagađa s Mađarima. Rekao je da su u gradu svi na nogama i kliču novoj državi.
Tonku je zanimalo je li to za njih loša vijest, na što joj je Jožić odgovorio da ionako svi zakidaju svoje saveznike Hrvate. Jakov uvečer donosi nove vijesti: gradski kapetan dao je uhititi četvoricu kolovođa promađarskih demonstracija u gradu.
Od prošlog srpnja Tonka je u crnini zbog smrti nonića Frana i njezinog sina Josipa. Naime, predvečer je na vrata pokucao neznanac i predstavio se kao službenik iz Trsta, s njemačkim imenom i prezimenom. Upitao je Tonku je li ona Antonija Despot, na što je ona odgovorila da jest i da joj je sin Josip Despot, koji je u mornarici.
Nonić je u tom trenutku izašao iz kuće i čuo kako joj službenik priopćava vijest da je Josip poginuo kao “junak nad junacima”, te je nonić umro nekoliko dana kasnije. U mraku je Jakov, kada je prošlo nekoliko godina, šutio o onome što ga muči u duši pred svojim roditeljima. I učinio je jednu ludost s bratom Jovaninom.
Na dan svetkovine Ivana Nepomuka, sredinom svibnja, s kapelice koja je na obali Rječine bila podignuta u čast svetcu, Jakov i Jovanin su u pet sati ujutro potrgali mađarske i austrijske zastave i ostavili ih u blatu.
Poglavlje jedanaesto
Carlo i njegovi drugovi iznovice su razapinjali svoja jedra i vladali su se kao da doba velikih jedrenjaka tek predstoji. Sedamdesetih godina, otkako su se Hrvati nagodili s Mađarima, vjeruju da se neće dogoditi ono što se dogodilo šezdesetih. Carlo hita po navozima i potiče tesare, užetare, katranare… te se prisjeća kako su svi stajali uz rubovi bijelih lučkih gatova i kako je držao Fumula za ruku, kako se dijete ne bi otrgnuli, i kako su gledali dolazak velikog parobroda.
U Maloj Pešti govore kako će probiti tunel ispod St. Gottharda i tako će omogućiti sjevernoj Europi kraći put željeznicom na Sredozemlje. Fumulo nije bio zaintrigiran morem kao što je to bio njegov otac, čak je i uložio dio očevog kapitala (bez njegova znanja) u akciji gradnje željezničke pruge Karlovac-Rijeka.
Na Novu godinu, 1872., okupili su se Fumulo i njegovi drugovi za objedom, u posebnoj prostoriji svratišta “Re d’Ungheria”. U svratištu su odsjela dva povjerenstva: u prvom su se nalazili dostojanstvenici svete Katoličke i apostolske crkve koji su kretali na istok, u tursku Bosnu, a u drugom su bili carski austrijski vojni sudci koji su kretali na preispitivanje ideje doktora Eugena Kvaternika.
Egon Grabner, krajiški general, sročio je zdravicu kojoj se Fumulo oglasio rekavši da će riječku autonomiju zauvijek braniti ugarska legislativa, a da će oni osobno braniti jedini mogući jezik i kulturu: talijansku.
Te godine, u jesen, Carlo je s dvojicom kopača silazio niz padinu brijega do groblja. Iza njih je koračao Fumulo. Lijevo od Fumula stajao je Zsuzsin grob, kojega Fumulo nije htio niti pogledati. Kopači su stali kopati Faničin grob, kako bi Carlo prenio njezine kosti. Lijes je bio od bukovine, a načinio ga je Carlo. Carlo je zatim počeo sam kopati.
“Kosti, posve bijele, još uvijek su prianjale čvrsto jedna uz drugu i Carlo, polako, kao u dragom snu, izvuče prsten s Faničine ruke. Sutradan su posmrtni ostaci položeni na onom groblju, novom.Carlo je, naime, bio dao sazidati neveliku grobnicu. S četiri kamena ležaja. Ispred koje su dva bijela kamena anđela (…)”
Poglavlje dvanaesto
Jakov je bio dvije godine stariji od Jovanina, tek se bližio četrdesetoj. Nekoliko mjeseci nakon incidenta s mađarskim i austrijskim zastavama, neka je žena odala gradskom redarstvu da je jedan od dvojice izgrednika Jakov. Bila je to supruga jednog Jakovljeva druga iz luke. Njeno se ime nigdje neće zapamtiti u povijest; ona je bila jedna od onih “zalupanih bezimenjaka koji državu u kojoj žive i politiku što je ta država vodi, shvaćaju vazda kao Državu i kao Politiku”.
Jakov je bio pritvoren, saslušan i otpušten s posla. Cijelu je godinu lunjao po navozima nadajući se kakvoj zaradi. U međuvremenu mu je umro otac. Jovanina nisu nikada otkrili da je on. Sjedili su tako Jakov, Jovanin i Tonka u vrtu, jednog sunčanog zimskog dana. Tonka bi uvijek klala kokoši kada bi joj došli sinovi, kako bi im spremila obrok.
Istog tog dana, prvi je sučelice moru sjeo Fumulo. Na sunce je potom izašao Carlo, koji je legao u svoj pleteni bijeli naslonjač i razmišljao o razgovoru što ga je čuo u Maloj Pešti. Pronio se glas da je u posjet gradu doputovao njihov sugrađanin što živi u Engleskoj.
Carlo je sve manje ulazio u Malo Peštu jer su dolazile sve mlađe generacije koje su provodile dane kartajući se. Carlo je također saznao za Fumulovu “posudbu” novaca, koju je uložio u ono što Carlo najviše mrzi: u željeznicu.
Htio je kazati Fumulu kako njegova ušteđevina kopni i da su njegove godine starosti sve bliže (već su mu 73 godine). Htio ga je upitati i što će biti s njim, jer su se svi njegovi prijatelji već poženili te zašto odlazi u Gomilu.
Poglavlje trinaesto
Fumulo je pokucao na vrata mamme Flore i rekao joj da se više neće vraćati jer se ženi. Bilo mu je trideset i sedam godina kada se oženio. Svoju je ženu upoznao u Casinu Patriotticu, na plesu. Tada je ona imala sedamnaest godina.
Glazba je na početku odsvirala predigru “Živjela Hrvatska” Ivana Zajca, a zatim Verdijevu “Bitku iz Legnana”. Fumulo je doznao da je Ludovikin otac podrijetlom Mađar. Kada je glazba otišla na odmor, Fumulo je pristupio Ludoviki. Plesali su cijelu večer: veliki mazur, sicilijanka, can-can, tirolka…
Tri mjeseca kasnije, u srpnju, svadbeni je stol bio prostrt u zasebnoj prostoriji svratišta “Re d’Ungheria”. Jedan je od poslužitelja prišao Fumulu, neupadljivo i zamolio ga neka tiho načas izađe napolje.
U predsoblju su mu dali kitu bijelih ruža, a u čestitci je pisalo da je od Mamme Flore. Kada se Fumulo vratio, bilo je odlučeno da Carlo prvi održi zdravicu.
Prilikom njegove zdravice, izvadio je iz džepa kutijicu krvavocrvene boje u kojoj je bio prsten koji je na sebi imao glavicu morčića iz crnog gleđa, a na glavici turbančić od zlata. Taj je prsten Carlo Ludoviki stavio na ruku.
Poglavlje četrnaesto
Fumulo, Ludovika i Carlo živjeli su u dvokatnici na samoj obali. Ludovika i Fumulo šetali su obalom i često razgovarali, dok je Carlo provodio dane u gradu, obilazeći navoze, luke, lučku kapetaniju i ostalo. Ludovika nije primijetila da su odnosi između njezinog svekra i njezina supruga zapravo površni.
Nedjelju bi Ludovika i Fumulo provodili u gradu, kod Ludovikine majke i majčinih sestara, koje su čekali da njihova malena “Viki” zatrudni. Otkako se oženio, Fumulo sanja o tome kako će se iseliti i kako će sazidati svoju kuću negdje podalje, na kakvom mirnom stjenovitom brežuljku. Jedne nedjelje, za uobičajenim nedjeljnim objedom kod punice, osobno mu je bio predstavljen Gustav Wagenmann, koji je donio vijest da će podići rafineriju nafte.
“Na cijeloj ovoj obali samo je jedna luka slobodna, i samo jedna željeznica: evo je, riječka! Četiri hrvatske slobodne luke koje bi mogle biti mogući konkurenti – ukinute su. Lokacija je izvanredna! (…) U Americi naftu rabe industrijski, znate li što to znači? Kameno će ulje zbilja preobraziti svijet. Vaš pokojni suprug, draga gospođo, bio je vidovit. Kameno ulje mijenja sliku svijeta. I ovoga grada, vidjet ćete.”
Rekao im je i da će rafinerija biti na Mlaki, nakon čega je Fumulo izjavio da će se od odseliti u novu kuću s Ludovikom u Podmurvicama. Ludoviku je to iznenadilo jer joj prije toga ništa nije govorio o tome. Fumulo je već odabrao zemljište iznad grada, na mirnom stjenovitom brežuljku, s kojeg se vidjela morska caklina i svi otoci.
Nakon punih pet godina, početkom zime, Fumulo je došao sam kod punice, bez pratnje Ludovike, a razlog je bio taj što je Ludovika zatrudnjela. U isto je vrijeme Jakov Despot tražio posao u rafineriji te se predstavio kao sin pokojnog Jožića i pokojne Antonije.
Također je rekao da je oženjen i da ima sina od pet godina, Šimuna. Nakon nekoliko dana ponovno se javio za posao, no pisar ga je poslao inženjeru Milutinu Baraču, tehničkom voditelju rafinerije. Barač mu je rekao da zna za njegov čin na dan svetkovine Ivana Nepomuka te mu je priopćio kako dijeli njegove političke svjetonazore, no kako u rafineriji treba biti na oprezu jer je ona djelo “Akcionarskog društva rafinerije mineralnog ulja” iz Budimpešte.
Nastavio je s pričom o nevječnosti Austro-Ugarske, o Kvaterniku koji je završio kao “noćna leptirica, boje leta bile su prekrasne, ali je let bio suviše kratak, tragično kratak”.
Na kraju mu je rekao da ga je prebacio na spisak novoprimljenih rafineraca na rezervoaru petrolej; to je drugi spisak, gdje je plaća dvostruko veća. Jakov je izašao iz kancelarije te je zaplakao od sreće.
Iste te godine kada je Barač pustio rafineriju u rad, 1883., u kući na Podmurvicama, sredinom rujna, Ludovika je rodila djevojčicu, Mafaldu, a pet godina poslije, dječaka, Amadeja.
Poglavlje petnaesto
S Mlake je dolazio vonj sumpora i petroleja koji već danima pale u bačvama. Carlu je došao poziv da postane članom Odbora što će raspraviti pitanja koje se tiču problematike troškova vezanih uz korištenje brodova. Carlo je noć probdio u okviru prozora, s izmiješanim osjećajima straha i samopouzdanja.
Razmišljao je kako su vlasti sazvale sjednicu unatoč pošasti koja hara gradom te svjedočio da će kolera biti suzbijena. Carlo je čuo i da mu se sin opametio: više se ne prsi s mađarskim odličjima.
Kada je 1883. godine, na vijest o pojavi kolere u Alkesandriji, Kraljevina Italija ukinula parobrodsku prugu što je povezivala Mletke sa Spljetom, ta je odluka protumačena kao čin izričito političke prirode. Tako je hrvatski zadarski list pisao kako opažaju da Dalmacija često dosuđuje Italiji. Splićani su koleru zvali “Ciganin lutalica”.
1886. godine ta je bolest osvanula u Dioklecijanovom gradu početkom siječnja; dvadesetog veljače bolest je stigla u Padovu, četiri dana kasnije u Veronu, a 20. svibnja osvanula je u Mlecima. Rijekom je toga dana došao glas da je na brzinu sklepano nekoliko baraka u kojima će se liječiti bolesnici. Ludovika s djecom više nije silazila u grad, a Fumulo je viđao kako bolničari i dobrovoljci tekućinom raskužuju kanale i javne zahode.
Amadeju i Mafaldi bilo je najstrože zabranjeno išta dodirivati u vrtu, ikome otvarati vrtna ili kućna vrata. Prvih dana lipnja, nedaleko od Carlove dvokatnice, pozlilo je tridesetosmogodišnjem Carlu Wagneru, mehaničaru s kolodvora. Wagnerova je supruga dotrčala Carlu i vikala neka pozove pomoć, a ovaj je ležao u naslonjaču.
Neki ljudi vikali su na talijanskom da ne žele u gradu kolerične bolesnike te su odlučili da će zapaliti barake, na što im je doktor Feliks Vukelić na hrvatskom im je odgovorio da nije umro od kolere već od gastroenteritisa. Odveli su Carla Wagnera u kočiju te su potvrdili kako nije riječ o koleri, već o alkoholu.
Padovanski liječnik professore Brunetti tvrdio je da bolesniku od kolere valja dati konjaka, vina, ruma, jer će se tijelo tako zagrijati i nadvladati mikrobe. Tom se mišljenju protivio primarius Giacich, tvrdeći da vino, naročito slatko, konjak te ostala alkoholna pića djeluju na medula spinalis (na motornu snagu tijela), a ne na krvni sustav. Nakon toga grad se podijelio na brunetijevce i na đačićevce, s debelom prevagom onih prvih. Sutradan je Carlova susjeda Carlu javila da je bolesnik noću umro, navodno od gastroenteritisa.
Iz Mletaka je javljeno da se broj umrlih u gradu svetoga Marka približio brojci od 450. Hrvatska banska vlada dala je n mostu na Rječini izgraditi sagraditi drveni tunel u kojem su putnici što su s jedne strane prelazili na drugu obalu bili raskuženi. Na Rafineriji je izvješena žuta zastava.
Svaki je dodir s gradom bio zabranjen, a izuzetak su bile dvije došljakinje iz Graza, sestre svetoga Vinka Paulskog. Na lipanjskoj zažari, Carlo se uspinjao na Podmurvice te se zaustavio ispred sinovljeve kuće. Pozvonio je, no nitko se nije pojavljivao.
U vrtu je vidio svoje unuke kako se igraju te su mu rekli da mu ne smiju otvoriti jer će ih tata istući. Rekli su mu da su zdravi, a nonnino reče da im je donio drvenog lutka. Potom je vidio kako iza zastora stoji Fumulo te je Carlo odlučio otići.
Tridesetog lipnja javljeno je da je honved Josip Lukacs, star 23 godine, prvi umro od kolere. Iste noći, s istim simptomima umro je i Božo Vukelić, osamnaestogodišnjak. Prvog srpnja umro je Botzay Sandor, tridesetjednogodišnji skladištar.
2.7. umrlo je troje ljudi. “Dom” mamme Flore prestao je davati intimne usluge, a djeve su se razbježale svaka na svoju stranu. Krajem srpnja kolera je harala i u Mađaraskoj.
Bio je deveti dan otkako je Carlu pozlilo. Oko njega prolazile su sestre, doktori, bolesnici, a nigdje nije vidio svog sina Fumula. Posjetio ga je i pater Samuele, koji je propovijedao kratko i sabrano.
“Nije spavao otkako su ga dovezli, amo, dobrovoljci s konjskom zapregom: kaskaju gradom i putem kupe nesretnike. Pogleda ih u krevetima oko sebe. A preko leša samo prebace četiri kraja plahte, časna sestra zlamenuje ličinku u bijeloj kukuljici, dvojica donesu nosila…”
Časna sestra Regina Massi dotrčala je prema Carlu, a on je govorio da su došli po njega. Liječnik je potom Fumulu izrazio sućut i izručio mu ličinku u bijeloj kukuljici. Fumulo je potpisao službene liječničke papire te je upravo izlazio iz barake, kad mu je, ustrašen, blijed, iznenadno pristupio sin vrata zgrade uprave Željeznice i rekao mu da je gospođi Ludoviki pozlilo i neka krene kući.
Ispred njegove kuće na Podmurvicama stajala je konjska zaprega s kantama crvenosmeđeg kreolina i dvojica ukopnika dobrovoljaca. Iz kuće su iznosili leš umotan u krevetninu s izvezenim Ludovikinim monogramom.
Doktor Maksimilijan Holtzabeck rekao mu je da je za njenu smrt kriv munjeviti oblik kolere, cholera siderans. Carlo je bio ubrzo položen u grobnicu na Kozali, na plohu od kamena, ispod njegove Fanice. Istoga dana, njima nasuprot, brzo je uguran lijes s Ludovikinim tijelom.
“Sve je urađeno u žurbi, onako kako su nalagale najstrože mjere opreza koje je guverner svojedobno bio osobno potpisao. Ipak, Fumulo se pobrinuo da na očev lijes bude položen vijenac u boji mađarske trobojke (prvo krug crvenih karanfila, pa krug bijelih karanfila i, u središtu vijenca, kao kružna zrakasta lepeza, zeleno palmino lišće), a na Ludovikin lijes velika kita bijelih karanfila s pupoljcima.”
Kolera se krajem listopada povukla iz grada, a s kuće na Mlaki uklonjene su četverojezične oznake izolacije te je ona dana na dražbu. Od toga novca dijelom je namiren dug Carlovog poslovnog kraha.
Nedugo zatim novi je vlasnik preprodao dvokatnicu sa zemljištem i hrastikom “Akcionarskom društvu rafinerije” koje je kuću porušilo zbog potrebe za prostorom. Fumulo je na zidu do Carlova uzglavlja vidio kako visi izrezak iz gradskih novina, te ga je istrgnuo, zgužvao u šaci i bacio na tlo.
Analiza likova
Carlo – Timotejev sin; odgajao ga je sior Tonino u Italiji. Kao mladić došao je u Rijeku na brodu “San Spiridone”. Od malih nogu razumio se u konoparstvo pa je već za nekoliko mjeseci slovio kao najvrsniji konopar u luci.
“Ubrzo su brodovlasnici i kapetani isključivo tražili mladićevo mišljenje kako i čime da u luci privežu brod za nevremena (…), kakvim sve užetima i kojima platnima za jedra da se opskrbe (…)”.
Jednoga se dana osamostalio i uz sebe privezao svoje zanatlije koje je sam odabrao. Nedjeljom bi se vrzmao oko lučkih skladišta:
“I nedjeljom, ali tada sa štapom u ruci, njegovane riđe bradice i na visokim potpeticama da koliko-toliko prikrije svoj nizak rast, vrzmao bi se Carlo oko lučkih skladišta, oko trupaca što su čekali na utovar (…) Govorio bi talijanski, jer je to bio jezik trgovine i pomorstva”.
Nisu mu smetali ni hrvatski ni mađarski jezik. Često je dolazio u gostionicu “Malu Peštu” i tamo bio okružen patricijima i principalima koji su ga potpomagali novcem. Carlo je bio proračunat čovjek i slušao je njihove razgovore o gospodarskim i političkim teškoćama kroz koje grad prolazi. Govorio je jako malo o tim temama jer je bio svjestan svoje neškolovanosti. U slobodno vrijeme slagao je domino:
“(…) bila je to njegova omiljena, jedina igra, i govorio (je): “Svi smo u igri””.
Supruga mu se zvala Fanica i s njom je imao sina jedinca, Fumula. Carlo i njegov sin živjeli su u dvokatnici na Mlaki te su imali površan odnos. Na kućna vrata njegove dvokatnice pokucao je neki Čeh, slikar po imenu Vit Otakar Dobiaš te ponudio Carlu izraditi portret:
“Na tom malom platnu ogledao se Carlo proćelav: tjeme se u krugu širilo sve glađe i golije, čelo je uznapredovalo visoko do pod kosu, pa je bilo posve izvjesno da će čelo jednom sustići tjeme i golotinja se glave, zajedno s tjemenom, pokazati u punom ćelavom sjaju. Ali je zato uvojičasta kosa padala niz vrat i skrivala uši, zalisci – baš kao i brci – uvirali u bradu, koja se bogato ovjesila, ispreplela poput bijeloga i žućkastoga prediva, i činila lice smiješno udaljenim, sitnim i, zapravo, slici nepotrebnim. Na tom licu, usred okvira od pozlaćenih hrastovih grančica, gledala su, istodobno ushićena i ustrašena, dva crna oka, s jako istaknutim slikarevim sjajem u raširenim zjenicama.”
Umro je od kolere te je položen u grobnicu na Kozali, na plohu od kamena, ispod njegove Fanice. Na njegov je lijes bio položen vijenac u boji mađarske trobojke: prvo krug crvenih karanfila, pa krug bijelih, a u središtu vijenca položeno je zeleno palmino lišće.
Fumulo – Carlov i Faničin sin; ne mari za oca, s njim ima površan odnos, a majku nije imao prilike upoznati jer je ona umrla prilikom njegova poroda. Sa svojim prijateljima često radi probleme (npr. na pokladama je zapalio suprugu Leopolda Franinova).
Bilo mu je dvanaest godina kada je Rječina poplavila grad te je svjedočio pojavi velikih muha, a potom i stranih glista. Kada mu je bilo devetnaest godina carski austrijski orlovi napadali su Sardinsko kraljevstvo te je tada Fumulo trebao odlučiti hoće li poći u rat.
Pročitavši za veliki broj poginulih, Fumulo je pažljivo sklopio novine i odustao od prijave za frontu, no ostao je zapamćen kao “junak iz Magente”:
“Kada je tijekom pet kasnijih desetljeća Fumulovo ime bilo utkano u ratni sjaj tih dana, on sam nije učinio ništa da zabunu ili laž ispravi, nije smogao snage ili nije htio kazati kćeri Mafaldi (…), kao što nije mogao ni reći ni unucima, ni prijateljima prijatelja: ne, nisam bio u Magenti, ja sam se uplašio, ja sam odustao.”
Živio je s ocem u dvokatnici na Mlaki. Prva ljubav bila mu je Mađarica, Andor Zsuzsa (iako on kasnije tvrdi da nisu niti mogli imati budućnost jer se nisu razumjeli). Nakon njezine smrti Fumulo odlazi u “Dom” mamme Flore te s njom provodi vrijeme sve dok se, s 37 godina, nije oženio Ludovikom (koja je tada imala sedamnaest godina), s kojom je izgradio kuću u Podmurvicama. S Ludovikom je dobio dvoje djece, sina i kćer:
“(…) tisuću osam stotina osamdeset i treće, u kući na Podmurvicama, sredinom rujna, rodila je Ludovika djevojčicu. Potom, godinu dana kasnije, dječaka. Mafalda. I Amadej, Amadeo. Mafalda: ona koja je jaka u borbi, i Amadej: onaj koji ljubi Boga – kako je imena protumačio župnik na krštenju.”
Ludovika – Fumulova supruga; upoznala je Fumula u Casino Patriotticu, na njenom prvom plesu, kada je svirala glazba riječke “Jelačićeve pukovnije”. Nakon što je glazba odsvirala treći potpuri, Fumulo je prišao Ludoviki. Imala je sedamnaest godina.
“Vitka, lice luckasto, nenačet miraz. Uz to, kružile su glasine da je bila zadušena teretom majčinih mrtvozorničkih uspomena na vrlog supruga i nježnog oca, da je zbog toga čeznula za provodom, za izlaskom iz kuće na zrak, na vjetar…”
Promatrala je oko sebe skrivajući se iza svoje lepeze. Ludovika je plesala mekano, jedva podižući nogu s parketa u trećem i četvrtom taktu. Plesali su cijelu večer.
Tri mjeseca kasnije, u srpnju, vjenčali su se u prostoriji svratišta “Re d’Ungheria”: Nakon vjenčanja, živjeli su s Carlom u njegovoj dvokatnici na Mlaki. Nedugo kasnije, netom prije no što je izgrađena rafinerija, preselili su se u Podmurvice gdje su kupili zemljište.
Ludovika je pet godina kasnije rodila kćer Mafaldu, a nakon toga, godinu dana kasnije, sina Amadeja. Za vrijeme kolere, Ludovika je zabranjivala svojoj djeci odlazak u grad, puštanje ljudi u kuću i dodirivanje kvaka.
Umrla je od munjevitog oblika kolere, u roku pet sati, istoga dana kada je umro i Carlo. Položena je u grobnicu na Kozali, nasuprot Carlinom lijesu, a na njezinom je lijesu bila velika kita bijelih karanfila s pupoljcima.
Fanica – Fumulova majka, Carlova supruga. Podrijetlom je iz Gomile, a Carla je upoznala kada je dolazila k ocu, radniku na navozu u luci. Najviše je ljubila svoje glagoljaške kreposnice svetu Eufrozinu i koludricu bez očiju. Pričala je o njima s velikim žarom. Kada je zatrudnjela, odlučila je roditi u kući svoje majke, na krevetu na kojem je i sama došla na svijet.
Usprotivila se Carlu kada joj je predložio da porod obavi u njegovoj dvokatnici gdje nije takvo siromaštvo kao što je u njezinoj rodnoj kući. Kada su došli prvi trudovi nije bilo niti podne, a porod su obavljale susjede, rođakinje, kume i znanice:
“Pa je jedna među njima, prva, ugledala kako se bijelo posteljno rublje u visini Faničinih bedara crveni. Umjesto plodne vode nadirala je krv. (…) Oko tri sata poslije podne počela je iz rodnice curkati. Fanica je zurila zaleđenim zjenicama u drveni strop pod kojim su, još od prošloga ljeta, visile dvije ljepljive papirnate trake s ulijepljenim muhama i komarcima.”
Nakon što je stvar izmaknula kontroli, Carlo je pošao po liječnika koji je do kraja obavio porod te se rodio Fumulo. Fanica je ubrzo preminula te je bila zakopana u Gomili. Nakon nekoliko godina Carlo se po prvi puta vratio u Gomilu kako bi zatražio dopuštenje Faničine obitelji da prebaci njezine kosti na brdu, na Kozali.
Andor Zsuzsa – Mađarica; djevojka koja se pojavljivala u kratkoj crvenoj suknjici prošaranoj zlatnim vezom, a koja je izlazila pred zastor peštanskog orpheuma uvijek nasmijana, uljepšana crvenilom i ražarena rumenilom, s kiticom cvijeća.
“Glasić joj je bio prodoran do vriska, ali u svom pjevnom opsegu dopadljiv i dojmljiv, koliko to dakako može biti glas jezika koji ne razumijemo. Nešto je pričala, nešto bi otpjevala, razumio je nije gotovo nitko, i već bi je zastor progutao”.
Fumulo je zbog nje hitao i stizao prvi na prozorčić blagajne pa, stidljivo, tražio mjesto u prvom redu. Jednog je dana zatražio od blagajnice i ime djevojke te joj je donio i kiticu travanjskog cvijeća kojega je ubrao iz svojeg vrta.
Nakon Zsuzsine točke, Fumulo je došao do njezine garderobe te mu se ona zahvalila na cvijeću. On joj je ponudio da će ju odvesti kočijom do prenoćišta “K crnom orlu”. Tako su skupa provodili vrijeme. Kada je Fumulo poveo Zsuzsu na Grobničko polje, izbila je tučnjava: autonomaši su kamenovali Hrvate. Tada je Fumulo vozio kočiju te su konji podivljali i Fumulo i Zsuzsa poletjeli su iz kola.
“(…) Zsuzsa je, pogurnuta silnom snagom koja je navrla odnekuda odozdo, ispod sjedišta na klupici – i to je posljednje čega je bila svjesna -poletjela uvis, kriknula je, nesvjesno zalomila rukama kao da se nevidljivim ljestvama i dalje penje u nebo… a kamen je pogodi u sljepoočnicu baš kad je bila na najgornjoj prečki… pa se ona, opustivši ruke, poče sporo, istim ljestvama, spuštati na zemlju, već mrtva.”
Jakov Despot – unuk nonića Frana, sin Jožića i Antonije Despot. Nakon Jožićeve nesreće s izvrtanjem broda s navoza, kada se izvukao sa zdrobljenom lijevom nogom, vijesti iz grada donosi Jakov. Svemu je nalik na oca:
“…ista tvrda žućkasta kovrčava kosa, isti hod, nezgrapan, širok čak su i cokule iste. Od oca je naslijedio i isti krug prijatelja: drugovi iz luke, s navoza, ukrcavači, baždari, brodski tesari, ugljenari, linijski poručnici…”
Na dan svetkovine Ivana Nepomuka, sredinom svibnja, s kapelice koja je na obali Rječine još početkom 18. stoljeća bila podignuta u čast ovom svetcu, Jakov i Jovanin, u pet sati ujutro, strgali su mađarske i austrijske zastave i ostavili ih u blatu. Jakov je bio dvije godine stariji od Jovanina i sedam godina stariji od Josipa. Nekoliko mjeseci nakon incidenta sa zastavama neka je žena odala Jakova redarstvu:
“Jakov je bio pritvoren, saslušan i otpušten s posla. Lunjao je, cijelu godinu, lukom, po navozima, nadajući se kakvoj zaradi, ali teško je dobiti posao kad si izgubio povjerenje vlasti, valja biti kuš, nema ni sada zaposlenja, u međuvremenu mu je umro otac, prošle zime ostao je kod kuće, podigao nešto vrta s broskvom i ranom hruskavom salatom, razvozi je po gradu…”
Javio se za posao u rafineriju te ga je Milutin Barač, tehnički voditelj rafinerije, zaposlio i stavio na popis novoprimljenih rafineraca na rezervoaru petrolej, gdje je plaća dvostruko veća; (Barač je znao za Jakovljev incident sa zastavama te mu je priopćio kako i on sam dijeli taj politički svjetonazor, no napominje mu i da u rafineriji treba biti na oprezu jer je ona djelo “Akcionarskog društva rafinerije mineralnog ulja” iz Budimpešte).
Nakon što je izašao iz kancelarije, Jakov je zaplakao od sreće. U doba kolere javljao se kao dobrovoljac.
Nonić Fran – Jožićev otac, Jovaninov, Jakovljev i Josipov djed. Živi s njima i njihovom majkom na brežuljku Kostrene.
Često sa svojim unucima odlazi u berbu. Političkog je svjetonazora da Rijeka treba pripadati Hrvatskoj te mu sve vijesti iz grada prenosi njegov sin Jožić. Sve se češće u gradu spominjao ban Josip Jelačić. Nonić Fran umro je nekoliko dana nakon što je saznao za Josipovu smrt:
“(Kad je obavijest stigla, u njoj je Jovanin pročitao da je “Josip Despot, zavičaj: Rijeka, služba: mornar III. r.” i tako dalje, poginuo doslovce kao “junak nad junacima” i tako dalje, “na parnoj fregati I. kl. Novara, u sastavu II. divizije pod zapovjedništvom komodora Antona v. Petza, dne 20. srpnja 1866. godine u vodama otoka Visa” i tako dalje.) Nekoliko dana kasnije Fran je umro.”
Antonija (Tonka) Despot – Jožićeva supruga, Jovaninova, Josipova i Jakovljeva majka. Veselila se dolasku bana Josipa Jelačiću i mogućem sjedinjavanju Rijeke s ostalim teritorijem Hrvatske. Kada je Jožić ozlijedio nogu, Tonka mu je kuhala lipin čaj. Nakon Josipove, a onda i nonićeve smrti, odjevena je u crninu:
“Od prošlog srpnja Tonka je u crnini. A bilo je to ovako. Predvečer se pojavio neznanac i predstavio (njemačko ime i prezime) kao službenik iz Trsta, nešto u svezi s mornaricom, Tonka je izlazila iz kamene staje, nije ga dobro razumjela.”
Jožić Despot – nonićev sin, Jakovljev, Josipov i Jovaninov otac, Tonkin suprug. Bavio se navozima u luci, a nakon nesreće s izvrtanjem broda, kad je bilo i mrtvih, on se izvukao sa zdrobljenom lijevom nogom. Od tada više ne radi u luci, a vijesti iz grada donosi Jakov. Jožić je često psovao u mraku, najviše kada bi čuo o čemu su govorili na sjednicama Gradskog vijeća.
U početku se činilo da će rana na lijevoj nozi zarasti.
“…kad je Jožiću noga počela zaudarati po pokvarenom zelju Tonka je, tek tada, prvi put, pozvala liječnika. (…) Jožić je dugo bio u vrućici, ukućanima se činilo da to traje cijelu vječnost (…).”
Jednog je dana, pogurnut samopouzdanjem i sunčanim danom, izišao iz bolničke sobe te ga je, potom, izdala snaga. Srušio se na zemlju tog jutra kada je Tonka svježe okopala i ognojila.
Jedva se dovukao do postelje i legao u nju, ali zemlju nije uspio otresti sa sebe. Ubrzo nakon tog događaja, Jožić je preminuo.
Mamma Flora – vlasnica “Doma” mamme Flore. Crvenokosa koja se prvi put u romanu pojavljuje u vlaku, držeći pticu pjevicu u krletci, kao suputnica Frana Kurelca, Židova i slikara:
“Do slikara je u sjedište bila uvaljena žena kojoj je moglo biti oko trideset godina, guste crvenkaste kose koju je vješto i pomno prikupila na zatiljku, zelenkastih očiju i jedva, jedva primjetno, zrikava na desno oko. Prsa i struk nestajali su u naborima duge i široke crno-modre oprave, koja joj se od truckanja i poskakivanja u tijesnom odjeljku bila na više mjesta mežurala. Zadnje sedefasto dugme, pod jagodicom na maznom vratu, nije bilo zakopčano.”
Bliska je s Fumulom kojemu, na njegov dan vjenčanja, šalje čestitku, te im je to posljednji put da su u kontaktu. Radi u “Domu” te joj je soba na kraju hodnika, lijevo. Fumulo joj se prvi put predstavio kao časnik s fregate “Kaisertum Oesterreich”. Mamma Flora, tada žena četrdesetih godina, sjedila je na rubu svog kreveta, a pored nje veličanstveno je sjedio njezin mačak kojega je gladila:
“Staklaste mačkove oči, s okomitom crtom crne zjenice, počivale su na Fumulu i ravnomjerno se širile i sužavale. Po blago savijenom hrptu životinje klizila je ženina ruka: od oblina tjemena do zasvrdlanosti repa. Klizila polako, sabrano. Osjećao je da joj je dlan od toga topao, mekan, svjetlucav i gibak.”
Kada se kolera pojavila u gradu, mamma Flora raspustila je djevojke iz “Doma” te je svaka otišla svojim putem.
Fran Kurelac – profesor kojega Bansko vijeće šalje za učitelja hrvatskog jezika u riječku gimnaziju. Prvi se put pojavljuje u romanu kao putnik u vlaku koji putuje za Rijeku s mammom Florom, Židovom i slikarom:
“Sučelice slikaru vozila su se dvojica putnika: jedan Židov i neki muškarac u narodnoj suknji s gajtanima. (…) Muškarcu koji je sjedio do Židova moglo je biti četrdeset godina. Puštao je guste brkove i uvis češljao još tvrđu kosu. Na licu dojmljivije bore. (…) Muškarac reče da je Hrvat. (…) Muškarac reče da je pohađao učilišta i liceje ali da je klataralo i siromah koji da je bio učiteljem knezu Adolfu Schwarzenbergu u Krumlovu a prijateljuje s Ljudevitom Gajem.”
Govorio je Židovu i da je u ratno vrijeme pisao programatske članke, propovijedao je o ujedinjenju Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, da je prošlog proljeća na slavenskom skupu u Beču deklamirao Mickiewicza, na poljskom…
Na posljednjoj željezničkoj postaji izašao je te su ga dočekali Gašpar Kombol, ravnatelj gradske gimnazije, i Čeh, Johann Nepomuk Kleemann, direktor gimnazije u Ljubljani.
Sastavio je “Govor o preporodu knjige slovinske na jugu”, kojega ja naglas čitao Jovanin Despot, na svečanosti u povodu završetka školske godine. Kada je Jovanin završio s govorom, Kurelac ga je zagrlio: “Onako po lički, krševito”.
Nedugo zatim, Kurelac je otpušten iz učiteljske službe:
“Sutradan ili za mjesec ili dva, svejedno, Fran Kurelac je otpušten iz učiteljske službe. (U gradu će ostati još osam godina. Kao privatni učitelj jezika. Koji vjeruje u ludost nade da postoji mogućnost pravljenja povijesti koja ne bi bilo “to”. Ali svako ljudsko htijenje započinje bezazlenom sličicom a završava ludilom. (…).”
Skender Morfides – profesor novogrčkog jezika, prisutan Jovaninovom čitanju “Govora o preporodu knjige slovinske na jugu”. Sjedio je u prvom redu te se u sebi, ludilom, smije kolegi Franu Kurelcu koji upada u ludost pravljenja povijest. Morfides se predstavlja kao Grk i profesor:
“(Ali, uskoro, policija će i njemu ući u trag i, nedvojbeno, otkriti da on nije Grk nego čistokrvni Austrijanac, da on nije Skender a još manje Morfides nego jednostavno Herr Nuser, da nije profesor novogrčkog nego revolucionar iz četrdeset i osme koji je pobjegao u mađarsku pa se sklonio u Osijek, od tamošnjih Grka naučio novogrčki i doputovao na riječku gimnaziju.)”
Leopold Franinov (i njegova supruga) – riječki Hrvat, suprug uglednoj sugrađanki Hrvatici kojoj su Fumulo i njegovi prijatelji napakostili. Carlo je Franinova često pohodio, naročito u novije, po riječke trgovce i armature nevoljno vrijeme, i u tim ga razgovorima jednostavno zvao Poldo. Franinova supruga voljela je pripovijedati, najčešće o banici Sofiji, s kojom je čak i vodila prepisku.
Leopold Franinov pojavio se jedne pokladne večeri prerušen kao Brighella, a njegova supruga kao sluškinja Diamantina:
“Za tu je zgodu bila prvi put, ne bez uzbuđenja i ushićivanja, odjenula opravu što je, u zadnji čas ali ipak na vrijeme, bila stigla iz Pariza: novi model krinoline koja se sad nosila iznad nekoliko podsuknji. Skrivajući gornji dio lica svjetlucavim posrebrenjim krinkama što su imale duga držala, obilazio je bračni par Franinov plesnu dvoranu (…)”
Fumulo i njegovi prijatelji htjeli su preplašiti Hrvaticu i osvetiti joj se u ime njihovih očeva hrvatskom dijelu stanovništva koje je krivo za nevolje u svijetu i gradu. Fumulo je u dlanu ljevice skrivao debeli žar cigare te je rastvorio, neprimjetno, šaku ljevice i povukao po gospođinoj krinolini:
“Još je časak dva, sama, vriskajući, plesala čistinom vatreni galop, okružena skamenjenim krabuljama a onda se, sparušena, polomila, dogorijevajući na glatkom parketu. Jedan za drugim prosijavali su, užareni, obruči što su pridržavali podsuknje, pušeći se raznobojnim dimićima.”
Egon Grabner – krajiški general, zapovjednik kaznene sudske čete; s bradom na dva šiljka. Već je dvadeset i četiri godine legenda iz nemilosrdnog rata protiv mađarskih pobunjenika Velenceja i Pakozda. Fumulo ga je upoznao u noći dočeka Nove godine, kada je Grabner (jedva) sročio zdravicu. Nazivao je Hrvate luđacima te je htio da Rijeka postane Grad-država:
“Dižem ovu čašu za onu Rijeku u kojoj ćemo početi graditi novo i proširivati staro pristanište za parobrode, i za onu Rijeku kojoj će željeznica uliti novu snagu i najaviti preporod naše trgovine i preporod naše industrije u koji smo mi uložili sav naš kapital i svu našu ljubav. Stojimo na pragu godine koju ćemo moći zlatnim slovima upisati u povjesnicu našega Grada-države. Gospodo akcionari, neka nam je sretna!”
Bilješka o piscu
Nedjeljko Fabrio je poznati hrvatski prevoditelj, romanopisac, dramatičar i esejist. Rođen je 14. studenog 1937. godine. Odrastao je u Rijeci i zbog toga je upravo velik dio njegovih djela obilježen upravo ovim gradom. Nakon što je završio osnovnu i srednju školu u Rijeci odlazi u Zagreb kako bi upisao Filozofski fakultet.
U Rijeci je pokrenuo književni časopis “Kamov”, a nakon 1971. godine odlazi živjeti u Zagreb gdje počinje djelovati kao urednik na televiziji i dramaturg. Fabrio je bio uspješan na mnogo područja pa je tako mnogo postigao kao dramatičar od kojih su najuspješnije drame: “Meštar” i “Reformatori”. Pokazao se i kao novelist te autor proze.
Objavio je mnogo radova iz povijesne književnosti, s tim da je najviše pozornosti posvetio vezi između talijanske i hrvatske kulture. Godine 1989. objavio je “Berenikinu kosu” roman nagrađen nagradom Ksavera Šandora Gjalskog.
Godine 1990. objavio je roman “Vježbanje života”, a uskoro nakon objave romana kazalište u Rijeci izvodi dramatizaciju djela. Od djela ne treba zaboraviti na: “Magnificat”, “Odora Talije”, “Ruža vjetrova”, “Labilni položaj”… Danas je profesor na Akademiji dramske umjetnosti.
Autor: M.G.
Odgovori