“Triptih o moru” kratka je poetsko-slikovna zbirka podnaslova “o radosti, zaboravu i o strahu”. Ovo je najnovije Novakovo djelo, tiskano 2014. godine, a tekst je popraćen umjetničkim prikazima Vatroslava Kuliša.
Kako možemo razaznati iz naslova djela, radi se o tri povezane kratke lirske priče, u kojima pisac reprezentira svoj intimni odnos s morskom pučinom i meditativne momente koji mu se događaju. Novakovo djetinjstvo bilo je vezano uz more i stoga ne čudi što je upravo ono bilo izvorom njegove inspiracije. Poniranjem u dubinu riječi, shvaćamo da se ne radi o moru, nego o alegoriji u kojoj more i plutanje označavaju život. Ovo djelo svrstavamo u vrstu meditativno-egzistencijalne proze koja obiluje stilskim figurama koje doprinose liričnosti, ali i dramatičnosti pripovijedanog.
Ove tri lirske crtice govore o subjektu, ovom slučaju samom autoru djela, koji plutajući, štoviše uranjajući u morsku površinu razmišlja o nepravdama koje su mu se dogodile u životu, strahovima, osjećajima ljubavi prema krajoliku u kojemu je odrastao, ali i otuđenju od sebe i onoga što je njegovo. Svojim dubokim razmišljanjima o čovjekovoj borbi s nemanima koje nas okružuju i onima koje nosimo u sebi, daje nam primjere patnje običnog čovjeka i pokazuje nam da je sve Jedno i da nema čovjeka koji ne zna za strah.
Jezik i stil Slobodana Novaka u ovom djelu obiluju lokalizmima i talijanizmima koji dodatno naglašavaju ljubav i osjećaj pripadnosti morskom kraju u kojem je odrastao. Osim toga, Novaka karakteriziraju i igre riječima, razlomljene i nedovršene rečenice, monološko-dijaloški momenti, (auto)ironija i nadasve poetične digresije s opisima prirodnih ljepota, kojima nas pisac seli upravo na ta mjesta.
Kratak sadržaj
Buđenje uz večernja zvona
Prva od tri lirske priče počinje pišćevim plutanjem u mlačnom moru, u rujansko predvečerje. Tu gdje pluta more se nalazi tik uz rub velike šume koja je nekada pripadala njegovom ocu, odnosno njihovoj obitelji. No, oca su ubili čime je razvlašten tog imanja: “Moj stari bio je razvlašten čim su ga ubili… ili ubijen da bi ga razvlastili…” Pisac je i dalje zove njihovom šumom, bez obzira što više njima ne pripada, jer osjeća snažnu pripadnost rodnom krajoliku bez obzira na sve. Naime, podnaslov uz ime ove priče je: “u naslijeđenoj maniri”. Pisac već samim time sugerira da se on osjeća kao baštinik svega toga gdje je odrastao, on je vremenski naslijednik šuma i borova koji su u njoj rasli. Rasli su zajedno, pa na jednom mjestu u ovoj priči on upravo priča o “borovima osamdesetogodišnjacima, tvrdih iglica, raspucane kore, s mnoštvom šišarki, prignuti već i umorni”. Ovom implicitnom usporedbom pisac zapravo opisuje sebe, sada već poodmaklog osamdesetogodišnjaka, koji iako star i umoran, i dalje stoji ponad mora, i dalje mu se divi, i dalje o njemu piše.
Govoreći o tim borovima, zamjetno ga hvata sjeta za djetinjstvom, kada je njegov otac svom bratu govorio kako je i borovima i dječaku deset godina, te kako će zajedno rasti. Slobodan Novak služi se i duhovitim interpolacija. Jednu od njih čitamo kada njegov otac uspoređuje dječaka i borove: “I šta ćeš ti vidit, evogana, jednaki su ti sada, kako jaje jajetu, i oni i on. I po visini… i po pameti, si capisce.” Upravo ovakve duhovite crtice ublažavaju Novakov moguće interpretiran ozbiljan i suviše patetičan stil, koji bi i priličio temi izgubljenog i otetog naslijeđa.
Kroz ovu priču možemo pratiti isprva pišćevu pomirenost s faktičnim gubitkom naslijeđa, unatoč neprekidnom osjećaju pripadnosti istome. Ne samo da govori o otuđivanju zavičaja od ljudi, nego i o otuđivanju ljudi od zavičaja. Tako čitamo o čamcu barbe Turoga, kojeg su bez njegovog dopuštenja uzimali i plovili. Naime, barba nije ni bio tu, nego je odlazio u „u neki gradić poslije Zagreba“ raditi kao kuhar. Ovdje na veoma ironičan način Novak govori o tom čovjeku koji je otišao gore “u svojstvu, što bi valjda značilo da je nekakav svoj”. Zapravo pisac želi reći da se taj čovjek otuđio od svog kraja i upotrebljava riječ suprotnog značenja od “tuđi” – svoj.
Nakon epizode svojevrsne pomirenosti s otuđenjem, pisac kao da se budi iz tog stanja, uz poticaj večernjih zvona, te radosno uzvikuje: “Pa sve je to moje, majkumu! Sve ovo! Sve!” Zatim slijedi eskalacija emocija pišćevim uspinjanjem na stijene kod Vele grote gdje se spominje usporedba s kipom Isusa Krista iz Rio de Janeira. Tu se pisac osjeća kao i Isus, samo bez raširenih ruku i u sebi govori: “Sve ove škrape! Borovi! Otoci! More! Sve batane i svojstvena svojstva! Sve lanterne! Zvona! Cresilošinj! Ubijte me, razvlastite me – ipak je moje!” S posljednjom rečenicom shvaćamo i smisao naslova ove priče, pisac se budi iz bunila uz zvuk večernjih zvona, shvaća istinu – iako mu nešto fizički ne pripada, to ne znači da on i dalje nije dio toga!
Da sjednemo?
Naslov druge priče upućuje na određenu dijalošku formu ovog dijela triptiha. Uvodnom pričom pisac nas je uveo u površinu onoga što želi zaboraviti, a to je oteto naslijeđe, ali i ubojstvo njegovog oca radi istog tog imetka. Snažnom metaforom dubljeg uranjanja u morsku pučinu, autor nas sve dublje uranja i u njegove emocije, evokacije na prošlost koju želi zaboraviti i oprostiti. Gotovo pjesničkim opisom ogoljevanja vlastite kože i preuzimanja “kože” mora, Novak pokazuje svoj osjećaj potpune i istinske pripadnosti zavičaju i svemu što se u njemu nalazi. “Ne bi li ipak današnje more moglo biti spremno primiti ljuskice mojeg raspadanja, ovoga mojeg konačnog odumiranja i nestajanja, barem kao produžetak sjećanja o nekadašnjem srodstvenom jedinjenju… umjesto da me očekuje kao nepoznatu nečist u svojoj djevičanskoj vodi?” Ovom rečenicom pisac naglašava svoju otuđenost od svoga kraja, kao da ga ni more više ne prepoznaje. Novak želi silom prodrijeti u tjelesnu supstancu kraja, stoga i upotrebljava metaforu skidanja vlastite kože, gdje se more i on “bolnije dodiruju”, no izgleda da se više ne osjeća toliko domaćim tamo, “kad sam već morski izgnanik”.
Osim motiva otuđenosti i odbacivanja koji se s veoma nostalgičnom notom protežu kroz sve tri priče, jedan od glavnih razrađenih motiva je i onaj nasilnog oduzimanja tuđega, zločina i ubojstva. Subjekt tako plutajući promatra kuću ubojice njegovog oca i preispituje prije svega sebe, uvjeravajući se da prašta i zaboravlja, da nije došao po osvetu. Pisac ovdje umjesno upliće i političku pozadinu samog događaja o kojemu s toliko emocija piše: “Vrag vas odnio crvene!!!” Koliko god se trudio oprostiti i zaboraviti, pa i pokušati isplivati na tu metaforičku obalu na kojoj živi izvršitelj zločina, jednostavno mu ne ide. Ovu priču karakterizira i zamišljeni dijalog koji subjekt vodi s krivcem, koji se ponaša potpuno nonšalantno, kao da se to što je učinio tada moralo učiniti: “Tada se još nije toliko sjedilo, nego ubijalo…” Pisac i dalje na to sam sebe uvjerava kako sve želi zaboraviti, oprostiti, opravdati, “postati što i ova pusta pučina – ravnodušna voda…”
No protivnik se u njegovoj glavi i dalje drži pomirbenog stava, pa kao da ga poziva da sjednu i porazgovaraju. Ali ne, njemu to ne pada na pamet, radije će nastaviti plivati i tonuti, kako može. Ovakav zaključak ujedno je i obrat u kojemu pisac od početnog pokušaja oprosta i zaborava dolazi do odluke da ipak ništa od toga, da je preslab da bi se izvukao na tu “obalu” i suočio s time. Radije nastavlja kroz život s tim bremenom na srcu i nosi se s time koliko mu život dopušta. No, “more” života ga valja i izbacuje na obalu, na kamenje koje mu grebe rebra, kao da ga goni da “Onom gore kroz prozor” oprosti. Pisac se unatoč tome bori i pliva, u moru mu je kao u lijesu zaborava, jer on više od svega samo želi zaboraviti i nastaviti plivati. Budući da se toliko otuđio od tog stvarnog, fizičkog mora, svoga kraja, kao da se otuđio i od svog života: “Plivam. Ali u kojem moru? Kad ovo nije ono isto more.”
Cijela metafora plivanja po morskoj površini, stapanja s morem, pokušaja mora da ga izbaci na obalu, nije ništa drugo nego opis općenite ljudske borbe u životu. Svi mi imamo svoje borbe, “plivamo” u svom moru, koje nas nekada jednostavno čini sretnima, nekada ravnodušnima, a nekada nas i plaši ili nas tjera da radimo ono što ne želimo. Ali nastavljamo plivati, jer moramo, jer nemamo drugog izbora. Nadasve Novak govori o toliko željenom zaboravu, u ovom slučaju zaboravu davnog zločina, jer želi pobjeći od onoga što se dogodilo, a to je jedini način. Makar se ljudi vjerojatno cijelog života sjećaju onoga što im je učinjeno nažao, sve s vremenom mine, koliko god da samo krvi prolili, jer sve se jednom zaboravi, sve prolazi, “kao što i zločin sam sebe zaboravlja”.
Neman
Zadnji dio ove kratke lirske trilogije čini priča naslova “Neman”, koja na neki način utjelovljuje situacije i osobe od kojih prijeti opasnost, čime Novak nadovezuje ovu priču na prethodnu, u kojoj nas je implicito uveo u političko-povijesnu pozadinu ispripovijedanog. Upravo ova priča donosi i vrhunac dramatične situacije plutanja morem, a ujedno i gradacijski pad svih burnih emocija koje pratimo od prvog dijela. Neman je simbol svih onih opasnosti koje subjektu prijete iz dubine, dok se s nastojanjem da okrenut prema suncu i nebu pokušava odmaknuti od toga. Takav stav samo je svjesno zatvaranje očiju pred “nemanima” za koje znamo da su tu, ali ih ne želimo vidjeti, nego se okrećemo samo onom lijepom.
Uvodni dio priče donosi usporedbu s babuškom. Slojevitost ruske babuške, gdje jedna manja, ulazi u veću i tako dok ne postanu jedno, jednaka je slojevitom odnosu čovjeka i okoline. Pisac uranja u more kao babuška u babušku, želeći se sjediniti s njime. Babuška naglašava i slojevitost čovjekovog bića, i na duhovnoj i na tjelesnoj razini. S jedne strane promatramo fizički osjećaj pripadnosti pisca svome kraju i toliko ljubljenom moru i želju da se svim silama vrati svojim iskonskim početcima, kada su on i more bili kao jedno. S druge strane promatramo pišćevu grčevitu borbu da zaista tako i bude, da se sjedinjen s morem (tj. sa životom) konačno opusti i ne brine za opasnosti koje more nosi iz dubine.
Nakon što otpliva daleko, razdragan, nasred vode umiri se i pluta. To je onaj trenutak u životu kada uspijemo pobjeći od onoga što nas mori, kada nađemo svoj smiraj, nirvanu. No, život je nepredvidiv i pun strahova i prijetnji, i to onda kada ih najmanje očekujemo. Takvu poruku Novak prenosi pojavom nemani iz dubine: “Majko moja! U crnoj tmini tamna sjena! I stoji.” Na prvu subjekt racionalizira svoj strah, objašnjavajući sebi da je to tek sjena oblaka iz visine. Na uglađen način, Novak u spomenima oblaka unosi stihove Cesarićeve pjesme “Oblak”. Neman iz dubine na prvu postaje “To”, a ne “On”, čime Novak naglašava razliku između urođenog, iskonskog straha od svakodnevnih stvari zajedničkog svim ljudima i vlastitih strahova, koji dobivaju obličje, koji postaju “On” ili “Ona”. Neman je u ovom slučaju utjelovljenje društvene nemani koja ždere ljude i čije se pojave Novak boji. Jedna takva neman odnijela mu je i oca, ali to nije razlog da se zatvori i nikada više ne uđe u more: “a je li otišao, to moramo samo iskušati ulaskom u more. Zato i ulazim sav naježen. S pravom i opravdanjem… premda…”
No, strah je i dalje tu i čini neman još većom. Naime, misli da se radi o morskom psu. Počinje plivati prema obali. Najednom se ni ono more koje je do maloprije pružalo osjećaj spokoja, ne čini više tako idiličnim. Sada je to hladna praznina ispod njegovih nogu, štoviše, ponor. Dok se on bori sa svojom nemani, ljudi na obali bezbrižni leže, mažu se kremama, a nemaju pojma. Puno ljudi u našoj okolini vodi vlastite bitke sa svojim strahovima, koji postaju proždiruće nemani. A mi stojimo pokraj ni ne znajući: “tko lud ide gledati poda se, mrak je uvijek na drugoj strani, a ne pod nogama.” A i da znamo, često smo nemoćni. Najčešće jer imamo i svoje nemani koje trebamo savladati: “I, dakle, na sve ljude, kao što je poznato, uvijek iz mraka vreba kakva bijesna neman. A na nas ostale još posebno i taj prokletnik. Koji je užasno smrtonosan!”
Sljedeća pjesnička slika odnosa čovjeka i njegovog straha je stanje u kojem se jednostavno ukočimo od straha, ne znamo što i kako, što učiniti da pobjegnemo, pa se jednostavno prepustimo i mislimo da će problem nestati: „Ukrutiti se i ne micati se, samo ako se ima za to živce.” Pa On tada samo kruži, kruži i njuška, i onda otputuje neobavljena posla, jer misli da smo neki balvan.”
Tada pisac shvaća da oblaka koji je možda sjenu stvarao više nema, te nanovo metatekstualnim postupkom citira Cesarićev “Oblak”: “Vjetar visine raznio ga.” No, boji se pogledati ponovno dolje i vidjeti ima li sjene. Nanovo se čovjek bori sam sa sobom, njegov id, ego i superego. Misli si da je najbolje mirno ležati, jer kakav je to život ako ovisi o boji gaćica (navodno šarene privlače morske pse). U drugom trenu, opet je strah tu i umišlja si da ga je morski pas ošinuo perajom. Pa što ako i ostane bez jedne noge, razmišlja da je i to bolje, samo da ne iskrvari skroz. Dijaloškim postupkom sličnim kao u drugoj priči, pisac umišlja kako mu psina odgovara na njegove psovke i vikanja. Psina kao da postaje deus ex machina kakvog dramskog teksta, govoreći: “Obojica smo… hvatamo se života…”, misleći da su obojica zvijeri, nemani. Nakon toga, umišljena psina odlazi, a pisac ostaje sam u svojim razmišljanjima. Je li mrtav, govori li sve ovo iz pasje utrobe. Možda ga je netko i našao, izvukao na barku, odvukao u bolnicu, pa netko viče “Brzo, sestro, zovite doktora, onaj utopljenik dolazi k sebi!” No, sve su to halucinacije, umišljene vizije koje si čovjek konstruira dok se bori sa svojim bojaznima. A sve to vrijeme zapravo čuči na dnu mora, i promatra bezvoljno u daljinu u kojoj nema ništa. Umjesnom igrom riječi, Novak zauzima nihilistički stav o životu: “Nema ni nemani… ma ni nemani nema… ni nemaništa… nema ni… nema… ne. Mani! Nema! Ništa!” Tu shvaća da je neman tek on sam sebi i da je često potrebno “ubiti” onog starog čovjeka u sebi, da bi postao novi čovjek koji će u svemu oko sebe vidjeti Nešto i doći k sebi. “Pa da i kome bih nego k sebi!”
Bilješka o autoru
Slobodan Novak, rođen 1924., hrvatski je romanopisac rođen u Splitu, no djetinjstvo je provodio na Rabu. Srednju školu, gimnaziju, započeo je u Splitu te završio u Sušaku. U Zagrebu je završio studij književnosti na Filozofskom fakultetu.
Bavio se uređivanjem književnih časopisa kao što su “Krugovi” i “Izvor”, a radio je i u splitskom kazalištu kao direktor Drame. Bio je i urednik u nekim nakladničkim kućama.
1947. godine zamijećen je njegov prvi književni uspjeh kada objavljuje svoju poeziju u studentskim glasilima i u časopisima za mlade. 1950. godine objavio je zbirku pjesama “Glasnici u oluji”.
No, veliki i pravi uspjeh postigao je prozom. I to kada je objavio roman “Mirisi, zlato i tamjan”. Pozornost čitatelja privukao je analiziranjem aktualnih društvenih problema.
Od drugih djela poznati su: “Iza lukobrana”, “Tvrdi grad”, “Trofej”, “Strašno je znati”, “Zakrivljeni prostor”.
Autor: I.D.
Odgovori