Therese Raquin

Roman Thérèse Raquin, napisan 1867. godine, prvi je književni uspjeh francuskoga autora Émilea Zole te ujedno i prvi naturalistički roman.

Emile Zola smatra se začetnikom naturalizma, razdoblja koje bi se okvirno moglo ograničiti na razdoblje između 1870. i 1890. godine. Naturalizam je književni pravac koji se nastavlja na realizam i još detaljnije i dosljednije prikazuje vidljivu zbilju i ljudsku narav. Prema naturalističkom shvaćanju, čovjek je određen trima stvarima: naslijeđem, sredinom te trenutkom (tj. okolnostima u kojima se nalazi). Upravo je taj naturalistički pogled Zola dosljedno primijenio na svoje djelo, opisujući surovu stvarnost i događaje koji se vrte oko dvaju likova koji su potpuno ovladani svojim životinjskim nagonima te na kraju u suštini njima i uništeni.

Ova je jedinstvena priča, isprepletena lažima, strašću, preljubom, zločinima, ubojstvima i nasiljem, proslavila mladog Zolu i podigla mu ugled na jednu višu stepenicu i zaintrigirala određenu skupinu čitatelja, ali je u isto vrijeme izazvao i zgražanje među njegovim suvremenicima, prvenstveno zbog svoje tematike, a onda i zbog načina njezina prikazivanja.

Zola se, dobivši mnoštvo uvreda na račun svojega djela, obranio dodavši predgovor drugome izdanju romana (koji se smatra svojevrsnim manifestom samog naturalističkog pokreta), obranivši tako i razjasnivši glavne ideje koje su predstojale ovome romanu, s obzirom na to da su ga kritičari krivo protumačili:

“Ja sam u Thérèse Raquin htio studirati temperamente, a ne karaktere. U tome je, eto, čitava knjiga. Izabrao sam likove kojima suvereno vladaju njihovi živci i njihova krv pa su lišeni svakog dara slobodnog prosuđivanja i na svaki čin njihova života nagoni ih zla kob njihove puti. Therese i Laurent su ljudske životinje i ništa više.” (…)

“Nadam se da čitatelj počinje već poimati da je moja namjera bila prije svega znanstvena. (..) Jednom riječi, želio sam samo jedno: kad sam već dao jednoga snažnog čovjeka i jednu nezasitnu ženu, htio sam potražiti u njima životinju i vidjeti samo tu životinju, baciti ih onda oboje u jednu snažnu dramu i bilježiti do u sitnice sve senzacije i postupke tih stvorenja. Ja sam jednostavno na dvama živim tijelima napravio analizu kakvu kirurzi izvode na mrtvacima.”

Radnja je većim dijelom smještena u Pariz, među gradsku sirotinju i malograđanštinu te se bazira na događajima između Therese i Laurenta, na njihovim kobnim planovima i smicalicama kako bi si osigurali zajednički život. Zola nam je ovim djelom pokušao dočarati surovost ljudske prirode i slijepo djelovanje nagona, bez imalo utjecaja razuma, a u isto nam je vrijeme htio pokazati kako se lako nepromišljena djela i osjećaji okrenu protiv nas i izjedaju iznutra.

Vrsta djela: roman

Mjesto radnje: Vernon; Pariz (Prolaz du Pont-Neuf; “Na kraju ulice Guénégaud, ako dođete s obale, naići ćete na Prolaz du Pont-Neuf, neku vrstu uskog i mračnog hodnika koji spaja ulice Mazarine i De Seine. Taj je prolaz dugačak trideset koraka, a širok dva, najviše toliko; optočen je žućkastim, istrošenim pločama koje uvijek odišu nekom jetkom vlagom; stakleni svod, koji ga pokriva, sveden je u pravi kut i sav se crni od nečistoće.”)

Vrijeme radnje: Iz raznih se razgovora i opisa pariške malograđanštine i bijede daje naslutiti da se radnja događa u 19. stoljeću

Tema djela: Zločin i sebičnost Therese i Laurenta te njihovo postupno psihičko, a na kraju i fizičko propadanje

Ideja djela: Ideja je ovoga djela da pokaže kako se čovjeku nepromišljene i nagonske odluke na prvu mogu činiti kao pravi put, ali se kasnije vrate još gore i izjedaju ga u podsvijest

Kratak sadržaj

Therese Raquin je kći pomorskog kapetana Degansa (brata gospođe Raquin) i jedne Alžirke. Jednoga dana, još kao bebu, njezin ju je otac donio svojoj sestri, rekavši da je Theresina majka umrla i da on sad ne zna što bi s njom, ostavivši je tako tetki, koja ju je prihvatila i odgajala poput vlastitog djeteta.

Gospođa Raquin imala je i svoga sina, Camillea, kojega je uvijek tetošila jer je cijeli život bio boležljiv i slab, zbog čega on postaje razmažen i egocentričan. Camille i Therese odrastali su zajedno i radili sve zajedno. Camille je morao stalno piti lijekove zbog svojih bolesti, tako da ih je onda morala piti i Therese, što je kasnije jednim dijelom utjecalo na njezino zdravlje.

Gospođa Raquin odlučila je da se njih dvoje vjenčaju kad Therese navrši 21 godinu jer je smatrala da se netko treba brinuti o njezinu boležljivom sinu. Nakon vjenčanja, odluče se preseliti u Pariz kako bi Camille mogao naći neki posao i uzdržavati svoju obitelj. Smjestili su se u Prolazu du Pont-Neuf u Parizu, gdje su kupili malu trgovinu gdje su radile Therese i gospođa Raquin, a Camille je našao posao u administraciji Kompanije orleanske željeznice.

“Gospođa Raquin je došla u Pariz i otišla ravno u Prolaz du Pont-Neuf. (…) Vratila se sva sretna u Vernon i rekla da je našla pravi biser, dražesnu rupicu usred Pariza. (…) Konačno je obitelj ostavila kuću na obali Seine i iste se večeri smjestila u Prolazu du Pont-Neuf.”

“Naposljetku je [Camille] nekako stupio u administraciju Kompanije orleanske željeznice, s mjesečnom plaćom od sto franaka.”

Dok je Camille vrijedno radio, čitao knjige, i gospođa Raquin marljivo radila u svojoj trgovini, Therese je dangubila i sanjarila, dani su joj prolazili jedan za drugim, potpuno jednaki. Četvrtkom navečer obitelj Raquin je imala primanja – dolazili su im na čaj poznanici, koji su s godinama postali prijatelji: policijski komesar Michaud, njegov sin Olivier i njegova žena Suzanne te Grivet koji je također radio u policijskog postaji. Jednoga je dana Camille, vraćajući se iz ureda, u trgovinu doveo Laurenta, s kojim je nekad davno išao u školu. Odmah na prvu, Laurent se dopao Theresi.

“Jednog četvrtka, vraćajući se iz ureda, doveo je Camille sa sobom nekoga krupna čovjeka širokih pleća i nekako familijarno gurnuo ga u dućan.”

Iako je radio u Kompaniji orleanske željeznice, bavio se i slikarstvom. Odmah se sprijateljio sa svima koji su sudjelovali u druženjima četvrtkom navečer. I on je imao slične primisli kao i Theresa – pitao se bi li ili ne bi li trebao postati njezinim ljubavnikom. Tako su prolazili dani, a on je provodio sve više i više vremena kod Raquinovih, družeći se s njima, nasmijavajući ih, čak je i naslikao portret Camillea, razmišljajući sve više i više o Theresi, koja se isto tako nije mogla od njega odvojiti. Jednoga ju je dana poljubio i tu je krenuo njihov sasvim bestidni odnos koji su instinktivno, nagonski i strastveno konzumirali što su više mogli.

“Zatim se žestokim pokretom Laurent sagnuo i privukao mladu ženu na grudi. Zabaci joj glavu gnječeći joj usne svojima. Ona se jednim pokretom oprla, divlje, zbunjeno, a zatim se u jedan mah pustila i prostrla po tlu.”

Što su se više nalazili, to su više shvaćali da ne mogu jedno bez drugog. Therese je u njemu pronalazila utočište, bijeg od dosadne i tmurne svakodnevice koja ju je pratila cijeloga života, a Laurentu je Therese služila kao razbibriga, dok se na kraju nisu potpuno prepustili i zaljubili.

Osam su se mjeseci uspješno skrivali od Camillea i gospođe Raquin te se sastajali u Theresinoj sobi za vrijeme Laurentova pauze na poslu, a pred drugima tijekom druženja pravili su se da se skoro pa i ne poznaju. Život im je bio savršen, sve dok Laurentu šef nije zaprijetio otkazom ako još jednom ode s posla.

Tako su se očajni ljubavnici našli u problemu, ne mogavši se više viđati. Therese je jednom prilikom otišla do njega, smislivši neku izliku zašto odlazi iz kuće. Znala je da više ne može tako izostajati jer bi to postalo presumnjivo, a Laurent nije htio pristati raskinuti njihov odnos; htio je da se vjenčaju, a to nisu mogli dokle god je Therese u braku s Camilleom. Tako im padne na pamet da ubiju Camillea i da to izgleda kao nesreća – jedino bi tako mogli biti zajedno na miru i nitko im više ne bi smetao.

“I evo, sad se probudio jedan novi kutak njegove nesvjesne naravi: sav se bacio na sanjarenje o ubojstvu u svome preljubničkom zanosu. (…) Svi njegovi interesi gonili su ga na zločin.”

Nakon toga se dugo nisu sastali, a u Laurentu je sazrijevala misao o ubojstvu, koje ne samo da bi mu dalo Theresu, već je s njime planirao i domoći se ostavštine gospođe Raquin.

Jedne su nedjelje Therese, Laurent i Camille otišli na izlet u Saint-Quen. Nakon piknika, odlučili su nešto pojesti te su se odlučili provozati u čamcu dok čekaju hranu. Kad su se malo udaljili od obale i očiju svjedoka, Laurent je odlučio svoj kobni plan provesti u djelo – obuhvatio je Camillea, stisnuo mu grkljan i bacio ga u vodu – no ne prije no što ga je ovaj, u naletu bijesa i panike, uspio ugristi za vrat. Camille je dozivao Theresu u pomoć, ali uzalud. Camille se još nekoliko puta pojavio na površini, te je nakon toga potonuo u Seinu, a Therese je pala u nesvijest.

“Laurent je neprestano drmao Camillea, stišćući mu rukom grkljan. Najzad ga je drugom rukom odvojio od barke. Podigao ga je u zrak kao malo dijete. Kako je prignuo glavu i otkrio vrat, njegova žrtva, luda od bijesa i groze, savila se i zarila mu zube u vrat. I dok je ubojica, susprežući strašni krik od bola, bacao Camillea u vodu, činovnikovi su mu zubi odnijeli komad mesa.”

Laurent je lukavo prevrnuo čamac tako da i on i Therese završe u vodi i stao dozivati u pomoć. Veslači su im potrčali u pomoć i tješili Laurenta koji je lažno očajavao zbog prijateljeve smrti. Među veslačima je bilo ljudi koji su htjeli biti svjedocima nesreće, te su potvrdili Laurentovu priču u kojoj je on tvrdio kako je Camille plesao i ljuljao se te da se cijeli čamac prevrnuo i da su svi završili u rijeci.

Kad su se vratili u Pariz, Laurent je otišao do Michauda i rekao mu što se dogodilo te su tako oni zajedno otišli to priopćiti gospođi Raquin. Nitko na Laurenta nije ni posumnjao. Therese, koja je bila potresena, ali joj je u jednu ruku i laknulo, izbjegavala je gospođu Raquin jedno vrijeme jer se bojala da joj ne oda što se zapravo dogodilo.

Laurent je provodio dane u mrtvačnici, sve dok nisu našli Camilleovo tijelo te dok ga Laurent nije identificirao. Trgovina je bila zatvorena tri dana dok Therese nije nagovorila gospođu Raquin da je otvori i da krenu dalje sa životom. Tako su se nastavila i druženja četvrtkom, u početku bolna i neugodna, a kasnije se vratilo sve na staro. Nedugo zatim, Theresu i Laurenta počeo je obuzimati nemir; nisu imali više volje ni strasti kao što su je imali prije ubojstva:

“Ubivši Camillea, oni su zadovoljili svoju divlju i nezasitnu požudu kojoj nije bilo dosta lomiti se u zagrljaju drugoga. Zločin ih je razoružao. Zločin im je pokvario svaku volju za grljenjem i cjelivanjem.”

“Stisnuvši jedno drugom ruku, osjetili bi neku nelagodu pri tom dodiru.”

Njihova se osobnost mijenjala iz dana u dan – čas su bili nemirni, čas sretni i zadovoljni svojim životima. Prošlo je 15 mjeseci od Camilleove smrti, a Therese i Laurent nisu se viđali ni sastajali – Laurent je u tom periodu našao mladu ljubavnicu s kojom je neko vrijeme uživao te je on ponovno dobio poriv biti s Theresom, koja je zahtijevala da se vjenčaju. S pomisli na Theresu, u misli mu je uvijek dolazio Camille – nije mu davao mira noćima, počeo je imati noćne more i nije ih se mogao otarasiti. Iste je noćne more počela imati i Therese. Počeli su živjeti u strahu i strepnji te halucinirati Camillea iz dana u dan.

Mislili su da je jedini način da se otarase utopljenika taj da se vjenčaju i počnu živjeti zajedno, da će ih jedino to umiriti, no shvatili su da, ako objave tu vijest, netko bi to mogao krivo protumačiti i onda bi palo u vodu sve što su planirali i učinili. Odlučili su da moraju odglumiti i natjerati ljude da sami počnu misliti kako je brak između njih dvoje najbolje rješenje.

Tako je Therese počela glumiti početak psihičke bolesti, a Laurent je postao brižniji nego ikad prema njoj i gospođi Raquin, pomagao je u trgovini i u kući što je više mogao. To je navelo starog Michauda da sugerira gospođi Raquin da se Therese i Laurent vjenčaju, na što je ova isprva oklijevala, a kasnije prihvatila tu ideju i radila sve da se to ostvari. Therese i Laurent su uspjeli u svome naumu i vjenčali se. Što je više vrijeme odmicalo, to su više Therese i Laurent gledali jedno na drugo kao na stranca. Počeo ih je obuzimati sve veći i veći strah. Prve bračne noći nisu se ni dotakli od straha:

“A sada je evo došla i ta bračna noć, a oni stoje jedno kraj drugoga s nelagodom, obuzeti nenadanom tjeskobom. Trebali su samo pružiti ruke i utonuti u strastveni zagrljaj, a eto, ruke su im klonule kao da su već umorne i presite ljubavi.”

Ubojstvo koje su počinili nije im davalo mira, postajali su sve tjeskobniji i sve su se više udaljavali jedno od drugoga:

“Oboje je s užasom uvidjelo da je njihova strast mrtva, da su ubijajući Camillea ubili i svoju požudu.”

Postali su razdraženi i živčani, patili od nesanice, noćima nisu spavali i stalno su halucinirali utopljenog i trulog Camillea koji je živio s njima u sobi i nije im dao mira u postelji.

“Therese nije bila udovica, a Laurent je osjećao da je oženio ženu koja već ima za muža utopljenika.”

Mladi su se supružnici počeli izbjegavati. Laurent bi uživao odlazeći na posao, a Therese je uživala dok njega nije bilo kod kuće. Svoje su stanje vješto skrivali od gospođe Raquin i od svih ostalih. Jednog dana Laurent da otkaz i odluči kupiti atelijer u kojem je provodio cijele dane i koji mu je služio kao utočište.

Međutim, što god bi naslikao ili nacrtao, na kraju bi izgledalo poput Camilleovog utopljenog trulog lica koje ga je svakodnevno progonilo i kojeg se nikako nije mogao otarasiti. Jednoga je dana gospođa Raquin naglo dobila moždani udar i ostala nepokretna i nijema. U svom bunilu u kojem su Therese i Laurent bili, omakne im se jednom da krenu buncati o zločinu koji su počinili, i to im se omakne pred gospođom Raquin koja je tada sve saznala, a ništa nije mogla napraviti.

Jednom ih je pokušala razotkriti tijekom druženja četvrtkom, ali nije uspjela te je ipak sve ostalo u njoj dok je ona gorjela od bijesa i žudjela za osvetom. U međuvremenu su se Therese i Laurent počeli mrziti, zazirati jedno od drugoga, stalno su se svađali, krivili jedno drugoga, dok na kraju bijes nije postao toliko intenzivan da Laurent nije vidio drugog načina nego da tuče Theresu, u čemu je Therese na neki način i uživala, osjećajući se kao da to zaslužuje; njihov ju je zločin počeo izjedati iznutra, krenula se kajati, moliti gospođu Raquin da joj oprosti, na što ova nije ni pomišljala, ali joj, zbog svoje invalidnosti, nije ništa mogla reći zauzvrat.

“Patili su jedno od drugoga. U njima se postupno razbuđivala mržnja i naposljetku su jedno drugom dobacivali bijesne poglede, pune podmuklih prijetnja.”

“U svakom slučaju, moralo je doći do mržnje.”

“Nikako nisu otvoreno htjeli priznati da je njihov brak bio fatalna kazna za njihov zločin.”

“Laurent, gnjevan zbog njenih riječi, poče je tući sa strašnim bijesom te uništavati njezino tijelo stisnutom pesnicom. Dvaput se bacio na nju kako bi je zadavio. (…) Sve su njihove svađe završavale udarcima.”

Počeli su se bojati jedno drugoga, uhoditi se, bili su paranoični da ne bi jedno od njih otišlo sve prijaviti komesaru u policiju. Taj ih je strah toliko obuzeo da im se oboma rodila ista ideja u glavi – htjeli su ubiti jedno drugo.

Laurent je za Theresu pripremio cijankalij, a Therese naoštrila veliki kuhinjski nož za Laurenta. Na kraju, kad je došao trenutak gdje su oboje trebali svoje ideje pretvoriti u djelo, Laurent je vidio nož, a Therese bočicu otrova. U tom su se trenutku čvrsto zagrlili, shvatili da im je smrt jedina utjeha, te skupa ispili otrov i pali jedno preko drugoga, dok ih je gospođa Raquin gotovo dvanaest sati promatrala svojim teškim pogledom.

Likovi: gospođa Raquin, Therese, Camille, Laurent, Michaud, Grivet, Francois

Analiza likova

Gospođa Raquin – bila je Theresina tetka i Camilleova majka. Brinula se o Theresi odmalena i odgajala je sa svojim sinom. Strašno je patila zbog smrti svoga sina, ali je s vremenom zavoljela Laurenta kao da joj je rođeni sin, i potpomogla vjenčanju njega i Therese. S vremenom se razboljela – doživjela je moždani udar i ostala nijema i nepokretna. I dalje je voljela i cijenila svoju djecu te je mislila da su sretni i da će ona umrijeti sretna, dok jednog dana nije slučajno čula i otkrila da su Therese i Laurent zapravo ubili njezina sina Camillea. Od tada pa do kraja gospođa je Raquin gorjela od bijesa i osvete, koju je na kraju i dobila tako da je doživjela smrt i Therese i Laurenta.

“Gospođa Raquin bila je nekada prodavačica u Vernonu. Gotovo dvadeset pet godina provela je u jednome malom dućančiću toga grada. Nekoliko godina nakon smrti njezina muža obuzela ju je nujnost i ona je prodala svoje imanje.”

“…uživala vedru radost kraj svojega sina Camillea i svoje nećake Therese.”

“Oduzetost je sve jače hvatala gospođu Raquin i oni su već vidjeli dan kad će ona biti prikovana za svoj naslonjač, nemoćna i tupa.”

“Bolest, koja je prijetila gospođi Raquin, pojavila se naglo. Oduzetost, koja je već više mjeseci trzala njezinim udovima, uvijek pripravna da je stegne, iznenada je ščepala za vrat i svezala joj tijelo. Jedne večeri, baš kad je mirno razgovarala s Theresom i Laurentom, zastala je usred jedne rečenice i ostala tako razvaljenih usta. (…) Ostala je nijema i nepokretna.”

“Gospođa Raquin bila je sretna zbog pažnje i poštovanja svoje drage djece. Ona je uvijek željela nestati ovako, tiho i usred odanosti i milovanja. (…) Tako je živjela nekoliko tjedana očekujući smrt i misleći da je zaštićena od svake nove nesreće. Mislila je da je pregrmjela sve patnje. Ali se varala. Jedne večeri uništi je strašan udarac. (…) U takvim prilikama buncali su i govorili priznanja koja su gospođi Raquin razotkrila sve. (…) Srce joj je obuzela strahovita pustoš. U duši je osjećala odron koji ju je mrvio.”

Therese – prihvatila ju je njezina tetka dok je još bila mala i odgajala je kao svoju. Odmalena se povlačila u sebe, bila je šutljiva i nenametljiva i gubila se u svojim sanjarenjima te uvijek bila pokorna. Cijenila je svoju tetku, ali ju je, kao i svog bratića, u isto vrijeme i mrzila jer je smatrala da su oni prigušili njezinu pravu osobnost. Pokazala se licemjernom i bešćutnom po pitanju Camilleovog ubojstva, a kasnije i sebičnom jer se nije mogla s time nositi te je molila oprost, ne razmišljajući kako se osjeća gospođa Raquin, i ne brinući se za nju jer joj je stalo, već jer joj je gospođa Raquin bila razbibriga i distrakcija od onoga što je, s Laurentom, učinila.

“Jednoga dana, prije šesnaest godina, dok je gospođa Raquin imala još svoju radnju, njezin brat, kapetan Degans, donio joj je malu djevojčicu. Došao je iz Alžira.”

“…draga curica rođena u Oranu…”

“Taj silom joj nametnuti život boležljivog čeljadeta učinio je da se povuče sama u sebe. Privikla se govoriti u pola glasa, hodati bez šuma i prosjediti na stolici izvjesno vrijeme nijemo i nepomično, razrogačenih i ukočenih očiju. (…) osjećala se njezina mačja elastičnost, njezine kratke i snažne mišice, jedna cijela energija i strast koja je u njoj spavala. (…) njezino mršavo, ali snažno tijelo…”

“Theresu nisu pitali, ona se oduvijek tako pasivno pokoravala da njezina tetka i njezin muž uopće nisu smatrali potrebitim pitati je za njezino mišljenje. Ona je išla kud su oni išli, radila što su oni radili, bez žalbe, bez prigovora, štoviše bez ikakvog znaka da opaža, da je promijenila mjesto.”

“Therese je nestrpljivo odbijala knjige. Voljela je dangubiti, sjediti ukočenih očiju, izgubljena u mislima koje su tumarale. Bila je uostalom uvijek jednako raspoložena.”

“Nečuvenom žestinom provalili su instinkti razdražene žene, a krv njezine majke, afrička krv, koja joj je palila lijene žile, počela je bjesnjeti i bjesomučno biti u njenome mršavom tijelu.”

“…koliko su me učinili zlom. Učinili su od mene licemjerku i lažljivicu… Ugušili su me u svojoj buržoaskoj tišini i ja ne mogu shvatiti kako u mojim žilama još ima krvi… (…) Kidala sam zubima jastuke da prigušim očajne krikove.”

“…igrala je svoju prijašnju ulogu kako ne bi pobudila ničiju pozornost kakvim naglim preokretom.”

“Ah, kako ona vara te dobre ljude i kako je sretna što ih vara tako trijumfalnom bestidnošću!”

“Therese se željela udati jedino zato jer se bojala i jer je njezin organizam tražio žarka Laurentova milovanja. Ona se našla u živčanoj krizi koja ju je gonila gotovo u ludilo.”

“Dok je Therese savršenom licemjernošću igrala komediju dosade i sloma…”

Camille – sin gospođe Raquin te Theresin bratić i prvi muž. Oduvijek boležljiv, kržljav i neinteligentan te, zbog ponašanja svoje majke, razmažen i egocentričan. Našao je posao u administraciji Kompanije orleanske željeznice gdje je i sreo Laurenta te radio sve do svoje smrti. Na Theresu nikad nije gledao drukčije doli kao na sestričnu.

“Mati ga je tetošila kao malog dječaka. Obožavala ga je jer ga je otimala smrti za cijele njegove boležljive mladosti. Dijete je pobolijevalo od svih groznica i svih mogućih bolesti.”

“…ostao slabašan i shrvan od ponovnih udaraca koji su mu uzdrmali zdravlje. (…) ostao je malen i kržljav. Njegovi su tanki udovi bili tromi i izmučeni.”

“…dječak je polazio neku trgovačku školu u Vernonu. Učio je pravopis i aritmetiku. Njegovo se znanje ograničilo na četiri računska pravila i vrlo površno poznavanje gramatike. (…) Camille je ostao neznalica i njegovo neznanje bila je još jedna slabost.”

“Nježnost i odanost njegove majke učiniše ga grubim egoistom…”

“Camille, čiju su krv oslabile bolesti, nije znao za požudne momačke čežnje. Pred svojom sestričnom ostao je malenim dječakom, cjelivao je kao što je cjelivao majku, od običaja…”

Laurent – Laurenta je Camille sreo na poslu i doveo ga na druženja četvrtkom u Prolaz du Pont-Neuf, gdje je Laurent i došao prvi put u dodir s Theresom. On je definiran kao sangvinik, kao lijenčina, koji ne bi ništa radio, a imao sve i mogao uživati u guštima i porocima ovoga svijeta. Pokazao se sebičnim i bešćutnim, ne samo jer je ideju o Camilleovom ubojstvu sproveo u djelo, već i jer ga na početku to nije uopće diralo, mogao se licemjerno uvlačiti u obitelj Raquin i postati dobar prijatelj njihovim prijateljima te se brinuti o gospođi Raquin bez imalo grižnje savjesti. Tek mu se pred kraj života i duboko u brak s Theresom sve počelo obijati o glavu i izjedati ga iznutra.

“…maloga Laurenta, sina starog Laurenta, koji ima tako divne oranice blizu Jeufosse? (…) Išli smo zajedno u školu, dolazio je svakog jutra po mene vraćajući se od svog ujaka koji je bio naš susjed, a ti si mu uvijek davala kruha s marmeladom.”

“…taj je veseljak već osamnaest mjeseci činovnik na kolodvoru Orleanske željeznice…”

“Njegov ga je otac dao u gimnaziju, završio je pravo i izučio slikarstvo.”

“U stvari, on je bio lijenčina koji ima sangvinične požude, vrlo točno određene za lakim i trajnim užicima. Taj snažni čovjek tražio je samo da ne mora raditi, da može bančiti u besposlici i neprestanom zadovoljavanju svojih požuda. Želio je dobro jesti, dobro spavati, ispunjavati obilno sve strasti, a da se ne makne s mjesta i da se ne mora mučiti oko kakva napornog posla. (…) Dočaravao je život pun jeftinih zadovoljstava, okružen ženama, izležavanje po divanima, gozbama i pijančevanjima.”

“Stanovao je u ulici Saint-Victor, preko puta Port aux Vinsa, u nekoj maloj namještenoj sobici koju je plaćao osamnaest franaka mjesečno.”

“Mirno je nastavio ulogu očajnog prijatelja i igrao je sa zavidnim znanjem i rutinom. U duši je osjećao bestijalno zadovoljstvo. Mislio je na Theresu koja je ležala u gornjoj sobi.”

“Taj strah dvoje ljubavnika rastao je svakim danom. Svakog su ih dana njihove sablasti sve jače zbunjivale i gonile u još veće ludilo.”

Michaud – stari prijatelj gospođe Raquin i umirovljeni policijski komesar u Parizu. Redovito prisustvovao druženjima četvrtkom navečer. On je, uz pomoć gospođe Raquin, “spojio” Theresu i Laurenta u brak. Olivier je njegov sin.

“Gospođa Raquin našla je u Parizu jednoga od svojih starih prijatelja, policijskog komesara Michauda, koji je dvadeset godina služio u Vernonu i stanovao u istoj kući gdje i gospođa Raquin. Među njima se razvilo čvrsto prijateljstvo, (…) Michaud je nekoliko mjeseci poslije ostavio provinciju i otišao u Parizu mirno trošiti petnaest stotina franaka svoje mirovine. Jednoga kišnog dana sreo je u Prolazu du Pont-Neuf svoju staru prijateljicu i te večeri jeo kod Raquinovih.”

“Bivši je policijski komesar navikao dolaziti točno jednom u tjednu.”

“Stari je Michaud pokazivao svoje uvelo lice, posuto rumenim mrljama kakve imaju starci koji su podjetinjili.”

Olivier i Suzanne – Olivier je sin staroga Michauda. Također je, sa svojom ženom Suzanne, redovito četvrtkom prisustvovao druženjima i igranju domina. Suzanne se kasnije sprijateljila s Theresom i dvije su se ženice zavoljele i provodile vrijeme zajedno u trgovini gospođe Raquin.

“Najzad je doveo i svog sina Oliviera, visokoga mladog čovjeka od trideset godina, koji se oženio posve malenom ženom, sporom i boležljivom. Olivier je imao na policijskoj prefekturi mjesto s tri tisuće franaka, na što je Camille bio nadasve ljubomoran. Olivier je bio odsječni šef policijskom odjelu za red i sigurnost.”

“Olivier, kome su kosti probijale kroz obraze, nosio je na smiješnom tijelu ukočenu i beznačajnu glavu. Suzanne, njegova žena, bila je sasvim blijeda, praznih očiju, bijelih usana, mlohava lica.”

“Suzanne je tiho poljubila Theresu. To jadno stvorenje, sasvim mrtvo i sasvim blijedo, osjećalo je duboko prijateljstvo prema mladoj udovici. Ona ju je voljela kao dijete s nekim dodatkom prigovora od straha.”

“Olivierova žena svidjela se sada Theresi koja bi osjetila neko osobno smirenje kad bi je vidjela do sebe. Suzanne joj je postala prijateljicom, smiješeći se vječno svojim blijedim, napola živim osmijehom i donoseći u dućan neki umorni miris groblja.”

Grivet – još jedan Camilleov poznanik s posla koji je bio dio društva koje je zajedno provodilo večeri četvrtkom uz igre i čaj.

“Camille je uveo drugog uzvanika, nekoga starog namještenika u svom uredu. Grivet je služio već dvadeset godina, bio prvi pomoćnik i zarađivao mjesečno dvije tisuće franaka.”

“Grivet je imao usko lice, okrugle oči i tanke usnice kretena.”

Francois – mačak koji je živio s Raquinovima. Najdraži je bio gospođi Raquin, Therese ga je podnosila, a Laurent ga je mrzio jer je mislio da, kad bi mogao govoriti, otišao bi ih prijaviti za Camilleovo ubojstvo jer ga je uvijek gledao očima kao da zna točno što se dogodilo.

“Uzela bi k sebi Francoisa, velikoga prugastog mačka što ga je gospođa Raquin donijela iz Vernona,…”

Ostali sporedni likovi – konobar u Saint-Quenu, veslači, mladić u kojeg se Therese nakratko zaljubila, model s kojim se Laurent jedno vrijeme viđao, Laurentov prijatelj koji ga je posjetio u njegovom atelijeru

Bilješka o piscu

Emile Zola (1840.-1902.) bio je francuski pisac koji se proslavio pisanjem romana s duhom naturalizma te se često zauzimao za različite borbe u društvu. Prije nego što se počeo baviti književnošću radio je svašta, a u jednom periodu je bio i novinar.

Veliki prvotni uspjeh, Zola postiže romanom pod nazivom Theresea Raquin, a njegova temeljna radnja odvija se u odnosima između žene i muškaraca, opisujući njihove odnose pune nesporazuma i mržnje.

1862. godine dobio je posao u nakladničkoj kući “Hachette” što mu je pomoglo i da završi svoju prvu knjigu “Priče za Ninon”. Nakon što je izdao roman “Claudeova ispovijest” 1865. godine, Zola se u potpunosti posvećuje književnosti.

1867. godine izlazi mu roman “Therese Raquin”. Zola inspiraciju i uzor vidi u realistima kao što su Balzac i Flaubert. 1868. godine završio je ciklus romana pod nazivom “Prirodna i društvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom”.

Najpoznatija djela bila su mu “Trbuh Pariza”, “Nana”, “Jazbina”, “Čovjek-zvijer”, “Tri grada”, “Rome”, “Paris”.

Umro je 1902. godine tako što se ugušio ugljičnim monoksidom iz kućne peći. Nikada nije bilo razjašnjeno je li to bilo smišljeno ili slučajno.

Autor: D.V.