Svinjar je djelo koje je napisao Hans Christian Andersen. Pročitajte originalnu, cijelu priču online! Tema djela je odlučnost princa u osvajanju srca princeze.
Analizu lektire Svinjar pročitajte ovdje >>
Bio jednom jedan siromašni princ. Imao je sićušno kraljevstvo; no ipak dovoljno veliko za vjenčanje, a želio je oženiti carevu kći kojoj je dao svoje srce.
Dosad ju nije imao hrabrosti pitati hoće li se udati za njega, ali ipak je to učinio. Sada je njegovo ime bilo poznato, a bilo je i stotine princeza koje su se htjele udati za njega. Ali što je rekla careva kći? Pa, uskoro ćemo saznati.
Nad grobom prinčevog oca rasla je jedna ruža. Oh, kako je bila lijepa. Cvjetala je samo jednom u dugih pet godina i tada je imala samo jedan cvijet. Doista je bila prekrasna! Njen miris natjerao bi čovjeka da zaboravi sve svoje tuge i brige. Princ je imao i slavuja. Pjevao je kao da su mu sve slatke pjesme svijeta u grlu. Slavuj i ruža trebali su biti darovi carevoj kćeri. I tako su joj poslani u dva velika srebrna kovčega.
Car je naredio da se svi predmeti donesu pred njega, u veliku dvoranu u kojoj se princeza igrala, a sluškinje su čekale. Rijetko su radili išta drugo. Čim je princeza vidjela da veliki kovčezi skrivaju darove, pljesnula je rukama u veselju. “Oh”, rekla je, “nadam se da je unutra mala mačka.” Otvorila je kovčeg, a unutra je bila sjajna ruža.
“Oh, kako je lijepa”, rekoše sve sluškinje.
“I više je nego lijepa”, rekao je car. “Prelijepa je.”
No, careva kći se ubola u prst i gotovo je počela plakati. “Oh tata”, rekla je, “nije umjetna. To je prava ruža.”
“Oh”, rekle su sve njene sluškinje, “ruža je prava.”
“Pa”, rekao je car, “prije nego što odbijemo darove, da vidimo što se nalazi u drugom kovčegu.” Otvorio ga je i iz njega je izašao slavuj koji je pjevao tako slatko da neko vrijeme nitko nije mogao misliti na ništa drugo osim slušati ga.
“Savršeno! Predivno!” rekle su sluškinje s pomalo francuskim naglaskom.
“Oh, kako me ptica podsjeća na glazbenu kutiju naše pokojne carice”, rekao je jedan stari dvorjanin. “Ima isti ton i zvuk.”
Car je plakao kao dijete. “A, da”, rekao je.
“Ptica?” rekla je princeza. “Hoćeš reći da je prava?”
“Prava živa ptica”, uvjeravali su je muškarci koji su je donijeli.
“Onda neka leti i ode”, rekla je princeza koja nije htjela čuti ni riječ o princu, a još manje da ga vidi.
No, princa nije bilo tako lako obeshrabriti. Potamnio je lice u smeđe i crno, spustio šešir preko očiju i pokucao na vrata.
“Pozdrav, stari care”, rekao je. “Kako ste? Možete li mi dati neki posao u palači?”
“Pa”, rekao je car, “uvijek imamo posla, ali da vidim. Trebam nekoga da mi čuva svinje, jer ih imamo toliko puno.”
Tako je princ postao carski svinjar. Dali su mu bijednu sobicu u svinjcu gdje je morao živjeti. Cijeli dan je sjedio i radio. Bio je jako vrijedan, a do večeri je svojim rukama napravio mali čajnik sa zvoncima po obodu. Kad bi voda zakuhala, zvona bi zazvonila i svirala melodiju:
“Oh, dragi Augustine,
Sve je izgubljeno, izgubljeno, izgubljeno. “
Ali to nije bilo sve. Ako bi netko gurnuo nos u paru koja je izlazila iz čajnika, odmah bi osjetio mirise večera koje su se kuhale u bilo kojoj posudi u gradu. Nijedna ruža nije bila ovako čarobna!
Careva kći je slučajno prolazila sa svim svojim sluškinjama, a kad je čula melodiju, zastala je od sreće, jer je i ona znala pjesmu “Oh, dragi Augustine”. To je bila jedina melodija koju je znala svirati i to jednim prstom.
“To je ista pjesma koju ja sviram. Oh, kako je svinjar lijepo svira.”, rekla je princeza, “Idi i pitaj ga za cijenu tog instrumenta.”, naredila je jednoj sluškinji.
Tako je jedna od sluškinja obula cipele i ušla među svinjce.
“Što tražite za čajnik?”, pitala je.
“Uzet ću deset poljubaca od princeze”, rekao je svinjar.
“Oo, zaboga!” rekla je sluškinja.
“I neću uzeti manje”, rekao je svinjar.
“Pa, što kaže?” htjela je znati princeza.
“Ne mogu to ni reći”, rekla je sluškinja. “Previše je užasno.”
“Onda mi šapni na uho.” Nagnula se i slušala što je sluškinja morala šapnuti. “Oo, kako je zločest!” rekla je princeza i odmah otišla. Ali nije otišla jako daleko jer je čajnik ponovno zasvirao svoja zvona:
“Oh, dragi Augustine,
Sve je izgubljeno, izgubljeno, izgubljeno.”
“Idite i pitajte ga hoće li uzeti svojih deset poljubaca od mojih sluškinja.”, naredi im princeza.
“Ne, hvala vam”, rekao je svinjar. “Deset poljubaca od princeze, ili čajnik ostaje kod mene.”
“Odvratan je, ali dobro!” rekla je princeza. – “Barem stanite oko mene da me nitko ne vidi.”
Tako su njezine sluškinje stale oko nje i raširile svoje suknje, dok je svinjar uzeo njegovih deset poljubaca. Tako je princeza dobila svoj čajnik.
A onda je počela prava zabava. Čajnik nikad nije bio toliko posla kao sada. Kuhali su u njemu od jutra do mraka. Od komornoga domjenka do postolarskog doručka, znali su sve što se u gradu kuhalo. Sluškinje su čekale i pljeskale rukama svaki put kad bi čajnik pustio paru, a one bi gurale svoje noseve.
“Znamo tko jede slatku juhu i palačinke. Znamo tko jede kašu i kotlete. Nije li ovo zanimljivo?”
“Najzanimljivije”, rekla je glavna sluškinja.
“Ja sam careva kći”, podsjetila ih je princeza. “Ne smijete nikad nikome reći kako sam ga dobila.”
“Bože milostivi, ne!” rekli su svi.
Ali svinjar je bio princ, samo nitko nije znao da nije pravi svinjar. Bio je vrijedan koliko je mogao biti, a ovaj put je napravio zvečku koja, kad bi se zamahnulo s njom, svirala sve valcere i plesne melodije koje su se ikad čule od početka vremena.
“Ovo je super!” rekla je princeza prolazeći. “Nikad nisam čula bolju glazbu. Idi i pitaj ga koliko košta taj instrument. Ali pazi – nema više ljubljenja!”, naredila je princeza.
“On želi stotinu poljubaca od princeze”, rekla je sluškinja koja ga je bila upitala.
“On je poludio”, reče princeza i odmah ode. Ali nije otišla daleko kad je rekla: “Ja sam careva kći i moja je dužnost poticati umjetnost. Reci mu da može dobiti deset poljubaca, kao što je dobio jučer, a ostatak od mojih sluškinja. ”
“Oh, ali to nam se ne bi svidjelo”, rekle su sluškinje.
“Ako može poljubiti mene, sigurno može poljubiti i tebe. Upamti, ja sam ta koja ti daje hranu i krov nad glavom.”, rekla je princeza, a sluškinja se vratila svinjaru.
“Sto poljubaca od princeze”, rekao joj je svinjar, “ili zvečka ostaje kod mene.”
“Stanite oko mene”, rekla je princeza, a sve njene sluškinje stale su u krug kako bi je sakrile dok je svinjar počeo skupljati svoje poljupce.
“Što je moglo privući takvu gomilu u blizini svinjca?” pitao se car gledajući sa svog balkona. Protrljao je oči i stavio naočale. “Blagoslovi moju dušu ako te sluškinje opet ne rade neko zlo. Bolje da odem vidjeti što sad namjeravaju.”
Navukao je svoje lagane papuče preko peta, iako bi obično samo gurnuo noge u njih i pustio ih da mu zalepršaju oko nogu. Čim se približio sluškinjama, hodao je sve tiše i mekše. Služavke su bile toliko zauzete brojanjem poljubaca, da je sve bilo pošteno i da svinjar nije dobio previše ili premalo, toliko da nisu primijetile cara iza sebe. Stajao je na prstima iza njih.
“Kakva nestašnost!” rekao je kad ih je vidio kako se ljube i papučom ih potjerao baš u trenutku kad je svinjar uzimao svoj osamdeset i šesti poljubac.
“Odlazite!” rekao je Car u bijesu. I princeza i svinjar su otkriveni, a ona je tamo stajala i plakala. Svinjar se rastužio, a kiša se spustila u bujicama.
“Jadna ja”, reče princeza. “Da sam se samo udala za slavnog princa! O, kako sam nesretna!”
Svinjar je obrisao sve smeđe i crno s lica, skinuo svoju odrpanu odjeću i pokazao se u tako kneževskoj odjeći o kojoj princeza nikad nije mogla ni sanjati.
“Imam samo prijezir prema tebi”, rekao joj je. “Odbila si poštenu prinčevu ponudu i nisi cijenila ružu ili slavuja, ali bila si spremna poljubiti svinjara radi zveckave igračke samo kako bi se zabavila. Za to ćeš biti kažnjena.”
Zatim je princ otišao kući u svoje kraljevstvo i zatvorio vrata, a princeza je mogla samo ostati vani i do mile volje pjevati:
“Oh, dragi Augustine,
Sve je izgubljeno, izgubljeno, izgubljeno.”
Autor: Hans Christian Andersen, Prijevod: Filip Višić
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2021.
Odgovori