Suton

Drama Suton dio je dramskog kompleksa Dubrovačka trilogija, pisca Ive Vojnovića. Ivo Vojnović je najznačajniji dramski pisac hrvatske moderne, a smatra se i posljednjim velikim dubrovačkim piscem. Važnu ulogu u otkrivanju podataka iz njegova života imaju pisma koja su objavljena u tri debela sveska. Na 1700 stranica objavljeno je 2300 pisama koja je slao čak na 190 adresa.

Majci je slao emotivna pisma, sva na talijanskom jeziku, s rijetkim hrvatskim vokabularom. Pisma namijenjena majci bila su nalik Matoševim, a majka je u životu Vojnovića bila središte. Pisao je i svom bratu, pravniku i diplomatu Luji Vojnoviću za kojeg je tvrdio da je bio najinteligentniji čovjek na prostoru Jugoslavije. Početkom izbijanja Prvog svjetskog rata Ivo Vojnović završava u zatvoru pod optužbom da je jugoslavenski nacionalist. Ondje se njegovo zdravlje bitno narušilo i zbog toga se morao liječiti do kraja života. Nakon liječenja u Zagrebu, Parizu i Nici, vraća se u Dubrovnik gdje živi do kraja života.

U hrvatsku književnost ulazi 1880. godine kada mu u Vijencu August Šenoa objavljuje pripovijetku Geranium. Između 1891. i 1901. nastaju pjesme iz zbirke Lapadski soneti. Dvije pjesme iz te zbirke uokviruju Dubrovačku trilogiju – najpoznatiji dramski kompleks koji obuhvaća tri drame: već spomenuti Suton, Allons enfants i Na taraci, koje dramatiziraju propast Dubrovačke Republike u 19. stoljeću.

U drugom dijelu Dubrovačke trilogije, drami Suton, Vojnović donosi motiv propadanja dubrovačkog sloja. Vlastela ne želi prihvatiti vlastito propadanje i suočiti se s realnošću, nego uporno inzistiraju na uzvišenosti i časti. Kada trgovac Vaso u jednom trenutku gospođi Mari donosi novac koji joj duguje, ona mu govori da se nije trebao mučiti oko novca, iako im novca nedostaje u tolikoj mjeri da gotovo gladuju.

U drami je prisutna povezanost između fizičkog i društvenog propadanja, kao na primjer gospari Luco i Sabo koji su opisani kao debeli, osušeni i jedva sposobni za hodanje, čime se želi jasno istaknuti u kakvom je propadanju i vlastelinski sloj.

Ivo Vojnović se tematikom dubrovačkog života bavi i u dramama Ekvinocij, u kojoj je vjerno predočena atmosfera u gradu uz pomoć pučkog govora i vješte karakterizacije likova, i Maškarate ispod kuplja koju piše 20 godina nakon Dubrovačke trilogije, ponovno zaokupiran dubrovačkom vlastelom i poboljšanjem odnosa između vlastele i puka.

Zahvaljujući njegovoj izrazito prihvaćenoj salonskoj komediji Psyche iz 1889. godine, koja je pobijedila na natječaju za praizvedbu drame prilikom otvorenja nove zgrade Hrvatskog narodnog kazališta, Ivo Vojnović sebi je priskrbio atribut “začetnika moderne hrvatske drame”.

Njegov se dramski opus može podijeliti u tri tematska kruga:

•  drame iz dubrovačkog života: Ekvinocij, Dubrovačka trilogija (Allons enfants, Suton i Na taraci), Maškarate ispod kuplja;
• drame kozmopolitskog karaktera: Psyche, Gospođa sa suncokretom;
• drame nastale na temelju narodne predaje, s političko-tendencioznom notom: Smrt majke Jugovića, Lazarovo vaskrsenje.

Vojnović je svojim modernističkim dramama ostavio neizbrisiv trag kako u dubrovačkoj, tako i u hrvatskoj književnosti i zasluženo dobio atribut začetnika moderne hrvatske drame. Njegova Dubrovačka trilogija i Ekvinocij se u većoj mjeri proučavaju u osnovnim i srednjim školama, što svjedoči o njegovoj općeprihvaćenosti u kulturi i obrazovanju. O njegovoj važnosti za grad Dubrovnik govori i činjenica da je jedna ulica u Lapadu nazvana upravo po njemu.

Vrsta djela: drama u jednom činu

Vrijeme radnje: 1832. godina

Mjesto radnje: grad Dubrovnik, u Benešinoj kući

Tema djela: propast Dubrovačke Republike, želja da se vrati prošlo vrijeme slave i bogatstva koje se zapravo nikad više neće vratiti

Ideja djela: Pogubnost dugotrajnog skrivanja emocija i frustriranost koja proizlazi zbog nemogućnosti da se u kasnijem vremenu takva ljubav ostvari, problem življenja “u oblacima” i nemogućnost razlikovanja zbilje od fantazije

Kratak sadržaj

Drama započinje prizorom u kojem gospođa Marom naslonjena u stolcu promatra suton. Pokušava se moliti, ali zbog mnoštva misli koje joj dolaze nije se u stanju sabrati. Kraj nje se odjednom pojavi Kata, za koju piše da je bila obučena u skladu s vlastelinskim podrijetlom. Nakon što ju Kata ostavlja samu, Mara promišlja koliko se truda ulaže, a da se to njima puno manje vraća te da su uzalud svi prsteni, srebro i biseri.

Gotovo na rubu suza začuje da netko dolazi pa brzo briše suze kako ne bi bila viđena uplakana. Dolaze njezine kćeri Made, Ore i Pavle, sve tri jednako obučene, u velikim zatvorenim klobucima, širokih rukava i širokog ruha te kratkih suknji. Svaka u ruci nosi molitvenik i fini bijeli ubručić. Ulaze jedna za drugom, svaka klanjajući se prema majci u znak poštovanja.

Madu i Oru majka pohvaljuje zbog njihova izgleda, dok kod Pavle prepoznaje bol u njezinim očima. Mara joj govori kako ne može shvatiti zašto je tužna iako imaju sve, dok joj Pavle govori kako se ona ubija za sitne novce i ističe kako su usamljene. Mara je šokirana i misli da je Pavle nezahvalna jer ni njezini roditelji nisu imali previše, ali su bili time zadovoljni.

Dvije sestre, Made i Ore dogovaraju se o pripovijedanju o Vlađu Benešu, dubrovačkom vlastelinu i poslaniku iz obitelji koja je dala mnoštvo ličnosti dubrovačke diplomacije i književnosti. Nakon kratke digresije o boginjama sudbine koje su tkale niti kao i one u tom trenutku, Ore ponovno počinje pripovijedati o dubrovačkom vlastelinu.

Iz njihovog razgovora saznaje se koliko je veliku čast uživao vlastelin, čak i pred španjolskim kraljem Karlom V. Zanesene takvom pričom, osjećale su se ponosnima i zanosnima zbog svog dubrovačkog podrijetla. U jednom trenutku pred njih dolazi Kata i govori kako će Maru večeras doći posjetiti pomorski kapetan Lujo. Također je ispituje hoće li primiti trgovca Vasu, a dok su one o njemu razgovarale, on se već pojavio pred njima.

Mara ga pita o razlogu njegova dolaska, a on joj govori kako se još prije zadužio kod nje i sada je došao vratiti dug. Novac daje Kati, a zatim odlazi i obećava da će se vratiti. Nakon njegova odlaska slijedi Pavlin monolog u kojem se saznaje da je ona pozvala Luju, da je zaljubljena u njega i da pati što uvijek odlazi.

Lujo dolazi, a Pavle doziva Maru. Dok iščekuju Maru, u međuvremenu joj Lujo izjavljuje ljubav i iskazuje svoje žaljenje zbog konstantnih odlazaka. Njima se u tom trenutku priključuje Mara i pita Luju hoće li opet ići, na što on odgovara potvrdno i napominje kako mu je Dubrovnik postao premalen i tužan. Njima se opet priključuje Kata i govori Mari kako su pristigli gospari Luco i Sabo, pripadnici dubrovačke vlastele.

Gospar Luco opisuje se kao čovjek koji ima problema s disanjem i penjanjem po stubama zbog svoje astme i debljine. Nosi veliku crnu kravatu oko vrata, a na glavi ima crnu kadifsku kapu. Gospar Sabo se opisuje kao ukočen i ohol čovjek u svakom pogledu. Bez klobuka je i bez ogrtača.

Nakon što su obojica ušli, Sabo pripovijeda o okladi koju je dobio, a svi ga promatraju s podsmijehom. Nudeći kolače i kavu, Kata ulazi u sobu. Prepoznavši u jednom trenutku Luju, gospar Luco ispituje Maru tko je to, a kada mu ona objasni tko je on i iz koje obitelji potječe, Luco zaključuje da je iz kmetovske obitelji. Mara na to odgovara da mu je otac bio kmet, a Sabo dodaje svoj komentar, rekavši da je sin isto što i njegov otac.

Mara pokušava stati u obranu pomorca Luje pa govori da pomorci nisu kmetovi. Lujo ne može podnijeti razgovore koje čuje i odlučuje otići, a Pavli govori da će se vratiti. Ona mu govori da će tada biti mrtva, a se oboje slažu s činjenicom da će barem tada biti zajedno. Pavle zavapi za Lujom po posljednji put kako bi vidjela njegovo lice i gura ga od sebe kako bi napokon otišao.

Odluči dozvati majku i priznati ljubav koju osjeća prema Luju cijeli život. Također dodaje kako treba umrijeti jer ne može ostvariti tu ljubav. Kako bi majci pokazala svoju ustrajnost, jednim mahom si prereže kosu, a Mara vrisne od očaja, sjedne u stolac i pokrije si lice rukama. Pavle dolazi do nje iznemogla, ali mirna, i klekne. U obližnjoj sobi se mogu začuti žamor i smijeh, a njih dvije ostaju zagrljene.

Likovi: gospođa Mara, Pavle, Made, Ore, Luco, Sabo

Analiza likova

U analizi likova velika pozornost je usmjerena na fizički izgled likova. Njihova odjeća ukazuje na društveni sloj kojem pripadaju. Osim fizičke karakterizacije, naznačena su i osjećanja likova – jesu li likovi sretni, tužni, optimistični, pesimistični, oholi, ponizni i slično.

Gospođa Mara – ponosna majka, često razmišlja o boljim, prošlim vremenima, odnosno o vremenu kada je Dubrovnik bio jedan od europskih središta. Zanemaruje stvarnost, a previše značaja daje fantaziji. Dobro poznaje svoje kćeri.

Pavle – pesimistična i ogorčena Marina kćer. Cijeli život je zaljubljena u trgovca Luju, ali zbog društvenih razlika njihova se ljubav nije mogla ostvariti. Želi izabrati smrt ako njezina životna ljubav ne može živjeti.

Made i Ore – dvije najstarije Marine kćeri, potpuno različite od Pavle. Puno veću pozornost daju modi, izgledu i romantičnim pričama o prošlosti Dubrovnika. Ne razumiju Pavlinu tugu i očaj.

Gospari Luco i Sabo – njihovi su likovi prožeti ohološću, umišljenošću, visokim mišljenjem o sebi i kritiziranjem onih koji su u društvenom poretku niži od njih.

Bilješka o piscu

Ivo Vojnović je poznati hrvatski književnik te dramatičar i pripovjedač iz razdoblja moderne. Rođen je 1857. godine u Dubrovniku u uglednoj obitelji. Školovao se u nekoliko većih gradova poput Dubrovnika, Splita i potom Zagreba, gdje je završio studij prava i zaposlio se u sudačkoj službi. Prvo je radio u Križevcima, a kasnije u Bjelovaru.

Prisutnost u književnosti i zbog čega je kasnije ostao zapamćen bilo je zahvaljujući noveli Geranium koju je 1880. godine objavio u sklopu Šenoinog “Vijenca” kada se potpisao pod pseudonimom Sergej. P.

Matica Hrvatska 1884. godine objavljuje zbirku pripovijedaka Pero i olovka, a samo dvije godine kasnije objavljena je i pripovijetka Ksanta. U isto vrijeme Vojnović je počeo pisati dramska djela pa je tako 1889. godine Matica Hrvatska objavila komediju u tri čina Psyche.

Nakon 1889. godine slijede najbolje godine za Vojnovića kada objavljuje najuspješnije drame: Dubrovačka trilogija, Ekvinocij te tri jednočinke poput Na taraci, Suton i Allons enfants.

Zato što politički nije bio podoban i nije pogodovao vladajućoj masi, Vojnović je 1907. godine otpušten iz službe bez ostvarenog prava na mirovinu. Austrijske vlasti ga zatvaraju, a posljedice boravka u zatvoru otežale su njegov književni rad.

Nakon Prvog svjetskog rata živi u tri godine u Francuskoj, a 1922. godine se na neko vrijeme vraća u Dubrovnik. Kada je u potpunosti izgubio vid, Vojnović umire u Beogradu 1929. godine.

Njegova djela su: Perom i olovkom, Smrt majke Jugovića, Gospođa sa suncokretom, Imperatrix, Prolog nenapisane drame, Akordi.

Autor: F.Š.