Ekvinocij

Vojnovićev Ekvinocij je realistička drama o sirotim dubrovačkim ljudima koji stradavaju zbog brutalnosti onih bolje pozicioniranih. Likovi drame ne pate od vizije davne i slavne dubrovačke prošlosti pa tako autor oslikava njihove živote na skroman način da bi pokazao i onu oskudnu stranu dubrovačkoga predgrađa.

Ova drama je nastala iz njegova najvrjednijeg dramskog korpusa koji je prozvan dramama “iz dubrovačkoga života”, a prikazana je prvi put u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu 30.10.1895. godine.

Drama broji četiri čina, a autor će ih nazvati prikazama, od kojih svaki ima određeni broj pojava nakon kojih zavjesa polako pada i vodi publiku ili čitatelja na novo mjesto. Djelo odiše dubrovačkim govorom koji ukazuje na autentičnost Vojnovićeva podrijetla pa su tako prisutni razni izrazi poput “barkarijol”, “mrnar”, “tinto”, “malica”, “ogrnačić”, “lukjenar” i mnogi drugi.

Za Vojnovića je Dubrovnik označavao slavni i povijesni simbol gospodstva i slobode, stoga se ne čini neobičnim činjenica da ga je doživio kao vječni motiv čeznuća za nečim što je daleko i što se više neće vratiti.

Glavni likovi drame su majka i sin Jele i Ivo; oko njih je okupljeno mnoštvo siromašnih domaćica, ribara i trgovaca koji su pozitivne prirode, a kao negativni će se javiti kapetan Frano te Nikola Marinović, bogataš iz Amerike.

U drami se pojavljuje i artistička nota, osobito na kraju drugoga čina koji prenosi ideju ekvinocija “Simfoničkim intermezzom”. Ekvinocij, oluja ravnodnevnice, prikazana je kao zeleni bljesak koji sa sobom nosi crnilo, ništavilo i vjetar sa sve četiri strane svijeta, a mještani su ga još nazvali i nevjerom.

Dok je vjetar davio more koje se izlijevalo po predgrađu, siromašni su se držali zajedno u Katinoj kući, promatrali ekvinocij kroz prozor i tješili se u molitvi. Ovdje Vojnović simbolizira stvarno vanjsko crnilo i oluju s onim što je unutar likova, onih osobito glavnih pa je tako ekvinocij iznesen u funkciji ljudske neravnoteže i tuge. Također, autor je htio prenijeti stvarnost na najvjerodostojniji način pa se može nadodati da se je dramu uokvirio i pravac verizma.

Osim što Ivo Vojnović priča o siromašnim mještanima kojima je jedino životno rješenje prekomorski put do Amerike, u djelu se javlja i ljubavna priča Anice i Iva, a tu istu priču je spasila njegova majka Jele svojom neizmjernom majčinskom ljubavlju. Jele je pomogla Anici da pobjegne s njezinim Ivom, iako je to značilo da ona više nikada neće vidjeti svoga sina, što ju je naposljetku i dokrajčilo.

Ekvinocij je kao drama ocijenjen kao kompaktna cjelina s likovima koji s pozornice progovaraju jednostavnim jezikom koji publika obožava. Djelo oslikava različite dubrovačke klasne sredine, osobito one najniže, pa su tako neizbježne teme zakonitosti socijalnih odnosa pri čemu se Vojnović naslonio na stvarne, istinite životne činjenice. Autor nije inzistirao na dubokoj psihološkoj karakterizaciji likova što djelo čini jednostavnijim i uspješnijim. Također, priznaje da se pod utjecajem drugih opredijelio za tragičnu sudbinu Jelina lika, iako je i sam imao dosta varijanti.

Ivo Vojnović je najprije ovom svojom najpoznatijom dramom, a onda i svim drugim djelima, ostavio trajan prilog i neizbrisiv trag hrvatskoj književnosti. Njegov Ekvinocij se podignuo sve do europskih visina pa je time ovaj veliki pisac pripremio čvrst put i temelje svim svojim nasljednicima.

Vrsta djela: realistička drama u 4 čina

Vrijeme radnje: 60-e godine 19. stoljeća

Mjesto radnje: malo pristanište dubrovačkoga primorja

Tema djela: siromašni stradavaju zbog bogatih, a ekvinocij je njihovo unutarnje stanje.

Ideja djela: majčinska ljubav je neizmjerna; prava majka je spremna umrijeti za sreću svoga djeteta. Pravda uvijek stigne čovjeka.

Kratak sadržaj

Prvi čin

Prvi čin počinje opisom malog kraja dubrovačke obale koji odiše sjetnom prirodom. Riječ u prvoj pojavi ima barkarijol Pavo koji doziva starog mornara Luku, a on mu kaže:

“Ekvinocijo, meštro Pavo, ekvinocijo!” na što je Pavo pogledao nebo, uzeo lulu iz usta i pljunuo na zemlju dodavši “Vragovi ga odnijeli!”.

Zatim se začuo glas Pavove žene Kate koja je vikala na muža da sjedi kao “tinto” i da netko mora pregledati djecu.

Njezinu galamu je prekidao podrugljivi glas Tonija, djetića iz Ledinića, koji se potom povukao u “magazin”. Da bi upotpunila prvu pojavu, stigla je siromašna “malica” Perica s još manjim djetetom proseći kruha. Kad su Pavo i Kata saznali da su to djeca Nike Marinovića, bogataša iz Amerike, odlučili su kvalitetnije uslužiti siromahe pa im je Kata dala svakome po veliki kruh i “ogrnačić pun svačesa”.

Druga pojava prikazuje najprije Pavov i Tonijev razgovor s Ivom Ledinićem, meštrom na škaru, koji je došao s pilom ispod ruke pitajući je li mu tu bila majka. Nakon što su mu rekli da mu nisu vidjeli majku, Pavo mu je odlučio ispričati da je to jutro vidio kapetana Frana koji se vrtio baš oko njegove (Ivove) barke, no prekinula ih je Kata opet galameći na Pava da kaže “onoj ludoj Margariti” da ovu djecu više ne pušta same, već da sama dođe po kruh.

U trećoj pojavi je prikazan dijalog Kate i Iva Ledinića gdje mu je Kata pričala kako je i ona vidjela kapetana Frana koji se motao oko njegove barke. Ledinić je htio pitati više Anicu, Franovu kći, a Kata ga je pokušavala zaustaviti.

Četvrta pojava donosi žensku raspravu Kate i Marije od Posta, na što je i sama Kata rekla:

“Eto smijeha kad mu se i ne nadaš” pa joj je na kraju nešto još i skuhala rekavši “A sad valja prigledat objed jadnoj Mariji er joj se onamo neće skuhat.”

Na početku pete pojave je Frano pokušavao nagovoriti Iva Ledinića da napusti rodni kraj tako što mu je pričao o Peru Smokovcu koji se vratio iz San Francisca sa zlatnim naočalama; odnosno, obogatio se u inozemstvu. Ivo mu je rekao da to nije za njega jer bi mu onda majka bila sama.

“I ove ruke što me hranu i što sam, i što imam . sve, sve je majčino. Kopala, prala, služila. . Sad je sijeda. . Pa hoćete da je ostavim?”

Frano je nastavio pričati o dinarima, a Ivo mu je rekao da on ima dovoljno dinara da svoju majku prošeta do grada kad su velike fešte i da uzmu “sorbet” u Pilama, dubrovačkom predgrađu. Frano Dražić je ustrajao u svom naumu i nastavio pričati o silnim dinarima, a Ivo je ovaj put rekao da će razmisliti o tome. Njihovu raspravu je prekinuo “jedan manjak” rekavši da je gospar dum Antun poručio da je došao “oni” i da čeka Frana pa je kapetan otišao za njim.

U šestoj pojavi je Ivo pričao s Anicom, svojom voljenom, gladio joj meku kosu i govorio joj kako mu na pamet padaju čudne i slatke misli svaki put kad je ugleda pa govori ljepše i bolje svaki dan.

“Čini mi se kako da mi je sunce uljeglo u srce i u glavu.”

Njihove poljupce u čelo popraćene pjesmom mornara prekida Jele Križarica, Ledinićeva majka, koja se Anici počela obraćati s drskošću rekavši joj da ju je voljeni prevario. Ivo je rekao da to nije istina, da je on samo Aničin i da njegova majka “čuje iz daleka ekvinocijo kao mrnari.” Dame su otišle prema vrtu.

Sedma pojava donosi pjesmu Vlaha Slijepog koji je Pavovoj Kati pjevao da je gora od vraga, a ona mu je obećala osvetu kad dođu kolende. Jele je i dalje živjela u uvjerenju da Anica nije dobra za njezina sina.

U osmoj pojavi se Jele požalila Vlahu da se boji, da je tužna i da se osjeća kao “štica razbijena broda”.

U devetoj pojavi su se Pavo, Jele, Vlaho, Ivo, Kata i dvojica radnika sa škara pojavili pred Franovim vratima i nosili “žmuo.”

Zatim, u desetoj pojavi, izlazi Frano i s njim Niko Marinović, američki bogataš. Oko bogataša su se odmah okupila djeca pa je on bacio šaku dinara ispred njih, a Kata ih je potjerala metlom rekavši da neće smetlišta ispred vrata. Frano i Niko su se vraćali u kuću čavrljajući, a bogataš se pritom zagledao u barku na kojoj je radio Ivo Ledinić.

Prišao mu je ispitujući ga “đe” je to naučio, a Ivo je rekao da je nešto naučio u Gružu, a nešto sam iz glave. Niku se Ledinić učinio poznatim pa ga je pitao čiji je i hoće li mu prodati barku, a Ivo je rekao da ne da barku i da ga ne bi znao kad bi mu i rekao čiji je.

Kad je ispred “magazina” Jele čula bogataša koji je sada pričao s Vlahom Slijepim, okamenila se pa joj je ispala čaša na pod i razbila se. Ivo je sada shvatio zašto ga je Frano tjerao u inozemstvo pa uze u ruke sjekiru i onako od šale kaže da će razbiti onog bogataša ako mu takne barku. Jele se ukoči, zgrabi mu sjekiru i napravi scenu. Vlaho je zatim odveo Jelu kući da se smiri.

Drugi čin

Drugi čin počinje opisom kuće kapetana Frana koja je imala jedna vrata na dnu, jedna s lijeve strane, a prozor s bijelim zavjesama je bio zdesna. Ispod stropa običnih greda prošaranih sivom bojom bila je trpeza na sredini, nekoliko stolaca od kože i jedna fotelja.

Kuća je bila prepuna starinskih portreta i ukrasa, cvijeća, slika brodova, a u oko bi znao upasti i jedan barometar s geografskom kartom iznad ormara.

U prvoj pojavi se Lucija, djevojka Frana Dražića, nekako smeteno i nestrpljivo petljala oko “lukjenara na tavolinu” kod prozora ulivši u njega ulje. Zatim je otišla počivati ispod čempresa, a sve s lukjenarom u ruci.

U drugoj pojavi kapetan je zatekao djevojku i pitao je što radi. Ona mu je pokazala lukjenar i rekla mu da ga je popravila, a on ju je otjerao. Ljutito je šetao po sobi pričajući sam sa sobom kako Lucija ima pogled pokojnice, a bio je osobito gnjevan i na kišu koja nije prestajala padati.

U trećoj pojavi se na kapetanovim vratima pojavila Anica koja mu je priznala da je dala riječ voljenom Lediniću i da neće poći za onog bogataša, kako je Frano, njezin otac, želio. On je rekao da će joj Niko Marinović biti muž do Božića, obrisao joj suze i odbio njezine zahtjeve:

“Ne, ne, ne! Razumiješ li? Sto milijuna puta ne! Nećeš uzeti siromaha, nego bogatuna…”

Kad je Niko stigao, počeo je grliti Anicu, a ona mu se otrgnula iz zagrljaja i poželjela je da je Bog uzme.

U četvrtoj pojavi su Niko i Frano pričali o Anici. Frano je rekao da ona nema nikog drugog, a Niko je izjavio da je želi povesti da mu drži kuću i da mu rodi sina.

“Prosuo sam ih po svijetu da ni vrag toliko…!”

Niko je odlučio da će oženiti Anicu na Ivanje.

Peta pojava je na kapetanova vrata donijela tri mlada ribara, kukavno obučena, ali zdrava i vesela. Zvali su se Ivo Perović, Marko Vojvodić i Vicko Lise, a došli su s namjerom da odu u Ameriku i obogate se. Marinović im je skovao plan od San Francisca do Brazila, a već im je i poklonio jednu peču od zlata pa su otišli svojim putem.

U šestoj pojavi je kapetanu i bogatašu prišla Lucija rekavši im da neka gladna i od suza osušena Mare Pendova čeka gospodina Marinovića. Siromašica je prisluškivala razgovor dvaju gospodina koji su diskutirali o njezinu ocu koji je pronađen mrtav, a djevojka je vrisnula, naglo zatvorila vrata i pobjegla. No, kapetana i bogataša to nije pretjerano dodirnulo pa su uživali u ispijanju kave.

U sedmoj pojavi je Frano ostavio svoju Anicu s Nikom, pozdravio ih i nazvao golubićima.

Osma pojava prikazuje bogataša koji se motao oko nesretne Anice dodirujući je i pričajući joj da je ona jedina vedra i lijepa stvar, a nije nedostajalo ni njegova hvalisanja.

“A ja, crn, čađav, golijeh prsi, zapovijedam svemu i svačemu! Pa kad zavičem! . Eh, da čuješ onu šutnju, oni muk u radnji što nigda ne dospijeva! Oh! . ti ne znaš, djevojčico, što je uživanje gospostva u strahu podložnijeh…”

Anica nije mogla skrivati gadljivost i strah prema ovom čovjeku, a njihov trenutak je, srećom, prekinulo kucanje na vratima. Bila je to Jele, nepomična, mirna i sva u crnini.

U devetoj pojavi je Jele rekla Marinoviću da treba njega, a on je govorio da je ne poznaje.

U desetoj pojavi su se, međutim, zahuktali problemi. Kad je Niko napokon prepoznao Jelu, počeo ju je vrijeđati da je sijeda i da žene brzo trunu. Nekad joj je pjevao i za njega je bila “Tanka Jele vilovita”, a sad je zahvalan što je pobjegao od nje i siromaštva koje bi mu njezina ljubav omogućila. Nastavio je svoj hvalospjev pričom da je on puno njih po svijetu ostavio jednako kao nju.

Međutim, Jele je od njega tražila da joj vrati sve što joj je oteo u životu kad je napustio nju i svoga sina. Rekla mu je da je mora oženiti, a on je rekao da je ona “zamahnitala”. Jele je od njega tražila da je odvede pred oltar uz uvjete da će mu biti sluškinja, ropkinja, sestra i čuvarica njegova zdravlja i časti.

“Mahnita, gnusna, gad ženski, jes’, sve to i još gore, kad tebe, ljudski skote, molim da daš tvoje pasje ime . djetetu momu!”

Marinović je izvadio revolver iz džepa i uperio ga u sirotu ženu da je otjera. Kada je otišla, Nikola Marinović je ostao gnjevan, ošinut i bijesan. U jedanaestoj pojavi je Frano dotrčao Marinoviću reći da je stigla “Sloboda”, njegov brod. Prepun sreće, bogataš je rekao kapetanu da će odmah oženiti njegovu kćer, a Anica je pala u nesvijest.

Drugi čin završava “Simfoničkim intermezzom” koji prenosi tajnu cijele ekvinocijalne oluje iz koje izvire ova drama. Orkestar je svirao o pustoj obali, ribarima i oblacima u kojima samo ljudski pogled vidi bolove, borbe, metež i smrt. Vjetar davi more, crno je kao i nebo, a zeleni bljeskovi kao strijele pucaju po nebu. Zgrčeni ribari ujednačeno viču: “Ekvinocijo! Ekvinocijo!. Stigla je nevjera koja će ih odnijeti; i na nebu i na zemlji, u moru i u dušama. Svuda je bljeskao ekvinocij.

Treći čin

Treći čin počinje opisom Katine kuće od čađavih greda. Oganj gori u kominu, na sredini prostorije blanak, a na zidu posude od mjedi. Između prozora i vrata Gospina slika, a na trpezi gori lukjenar.

U prvoj pojavi likovi sjede oko komina, a tu i tamo se začuje tutnjava daleke oluje u mrkloj noći. Kata je plela bječvu (čarapu), a Mare od Poste je prela kuđelju. Vlaho Slijepi je pjevao o smrti, a Mare ga je prekidala. Pavo, Vlaho, i nekoliko mornara pričali su o tome kako su žene najslađe.

U drugoj pojavi se nesretnicima pridružila i olujom potresena Jele. Vani je, kažu, pravi “ekvinocijo”. Sve bure sa sve četiri strane svijeta su popratile crnilo i sijevanje u daljini.

“Skontradura od pulenta” (vjetar sa zapada), “šiunada de majstro” (ciklon s vjetrom maestralom); nabrajaše muškarci tupo gledajući vanjsko crnilo. Svi su bili zajedno u nevolji, a žene su molile.

U trećoj pojavi je Jelina sina probudila noćna mora: da je bio na brodu po onoj vremenskoj nevolji.

U četvrtoj pojavi je Ivo sjedio s majkom i pio Dingač koji je donio Miho Stahurelo iz Rata. Ispričao je majci kako je u gradu vidio Pera Smokovca koji se obogatio u Americi pa sada gradi vilu na Pilama. Pero ga je pozvao da dođe raditi s njim i obećao mu je dvije stotine peča godišnje pa je Ivo odlučio pitati majku može li ići. Kad je Jele odmah pristala, njemu je bilo sumnjivo pa je shvatio da Aničin otac nije pristao da ona pođe za njega.

Majci je rekao da on nije dobar onako kako ga ona gleda, kao svoga sina, i da je u stanju svašta napraviti. Bijesni Ivo nije htio pustiti ženu koju voli, a Jele ga je tjerala da ode u Ameriku. Njihovu raspravu je prekinulo kucanje na vratima, a s druge strane vrata stajaše zamotani i mokri Niko i Pavo.

U petoj pojavi Niko je zatražio od Ledinića da mu popravi i učvrsti brod tako da ga oluja potpuno ne uništi te mu obeća da će ići s njim. Ivo je shvatio da mu Niko želi ukrasti voljenu ženu pa je, spreman na vezanje broda i na Marinovićev posljednji sud, pripremio sjekiru i nož. Majka mu je pokušavala oteti fenjer iz ruku te ga je molila da ostane u kući.

Priznala mu je da mu je Niko otac i da je začet u grijehu. Ispričala je sinu kako joj je Niko donio prsten i rekao da su vjerenici, no nakon toga ju je napustio uz poruku:

“Pozdravljam te. . idem u Ameriku; – zaboravi me!” .

Saznala je da će postati majka i pobjegla je u Konavle, zavivši se u crninu. Kad se Ivo rodio, bila je noć ekvinocija, a ona je prebjegla u ovu njihovu malu sredinu. Ivo je rekao majci da je ona ubila sve u njemu kada mu je ispričala ovu sramotu. Otišao je prema moru.

“More će očistiti vas ovi gad.”

Sedma pojava prikazuje Jele samu ostavljenu u kući. Kad je izlazio na srednja vrata, Ivo ih za sobom nije zatvorio, pa je oluja za tren rastvorila prozor, a sav onaj urnebes mora, vjetra, bljeska i grmljavine je ušao u prostoriju da je raznese.

More je poplavilo sobu, a Jele se jedva iščupala iz sobe i stala je dozivati nesretnoga sina. U osmoj pojavi je Vlaho prišao Jeli, a ona mu se jadala kako se zgadila sinu i kako joj je ekvinocij odnio i kuću i sina.

Vlaho i Jele su se počeli moliti za svakog pomorca, starca i nevoljnika, a Ivo se pojavio i dovršio njihove molitve izgovorivši “Amen!”. Majka mu je dotrčala u zagrljaj i zatražila od njega oprost te oboje silno proplaču, a oluja se gubila u daljini.

Četvrti čin

Četvrti čin na svom početku nosi opis šumskog, bregovitog kraja s crkvicom sv. Nikole na hridi koju okružuju gordi čempresi, a ukrašena je u romanskom stilu. Tik do crkve se nalazi malo groblje, a kroz zarez brda i čempresa vidi se daleki rub pučine. Nebo je tamnoplavo, a sunce sije.

U prvoj pojavi narod izlazi iz crkve, a među njima i Ivo i Jele. Razgovarali su o tome kako je stigla zima i kako je vrijeme da sagrade novu kuću, a Ivo će Marinovićevom “Slobodom” ići u Ameriku.

U drugoj pojavi svećenik je glasno rekao:

“Po starijem zakonima ove slavne dubrovačke zemlje neka znadu svi, veliki i mali, bogati i tužni, svi koji trpe nepravdu i vapu milosrđe, da je danas osmi dan iza Sv. Mihajla: Dan Božjega suda. “(…) “S pomoći gospodina Boga sudit će starci ovoga puka svakomu, bilo u životu, bilo u smrti, bilo u pravdi, bilo u krivdi. Ko kuca, otvorit će mu se. Ko pita, dat će mu se.”

Pojavila se Anica s ocem, a Jele je rekla sinu da bude s njom milostiv. Anica se približila dragom, stavila mu ruku na rame, a on joj je rekao da mu se došla rugati i da joj je zlato draže od poštenja.

U trećoj pojavi je Ivo rekao bogatašu Marinoviću da će ići u Ameriku, a ovaj mu je odgovorio da mu je bacilo brod jer mu nije pomogao s vezanjem. Usprkos tome, odlučio je momku dati dva biljega, jedan za njega i jedan za majku. Niko je shvatio da mu je to sin, ali nije ga htio zadržati u dubrovačkom predgrađu.

U četvrtoj pojavi je Jeli, koja je razbijala glavu naslonjena na zid do mora, prišla Anica koja je odlučila pobjeći jer se za osam dana treba udati za Nikolu Marinovića. Jele joj je dala svoje haljine i svoju kartu za Ameriku, poslala je k svome sinu i poljubila je.

U petoj pojavi je smrknuti Niko prišao Jeli jer mu je stajala na putu, a ona mu se smijala u facu.

“…ti ne znaš što je lijepa, što je zdrava, što je velika ova rados’ siromaha koja ti se smije, koja se ruga tebi i tvojijem gnusnijem, lupeškijem milijunima!”

Niko je, naime, saznao da je Anica pobjegla s Ivom i počeo je prijetiti da će prijaviti Ivu za otmicu i da će trunuti u tamnici. Jele ga je preklinjala da ih pusti da joj sin bude sretan pa premda i ona sama stradala. Marinović joj se počeo približavati i govoriti da je u sinu prepoznao svoju prokletu krv, a Jele je dohvatila grobarovu motiku i kao munja zamahnula istom po bogataševoj glavi.

Nakon što je shvatila što je napravila, otrčala je do crkve, uhvatila konop i počela zvoniti vičući:

“Ajme! Pomozite! Ljudi Božji! Pomozite!”

Šesta, posljednja pojava, počinje dolaskom kapetana Frana na mjesto zločina gdje ugleda svoga prijatelja mrtvaca. Počeo ju je vrijeđati i vikati na sav glas da ga je ubila pa se skupio narod sa svih strana. Jedan mornar je dotrčao reći i da je Anica pobjegla brodom. Svećenik ili parok je tražio od Jele da se ispovjedi, a ona je pritom na glas svima rekla da je Niko bio otac njezina sina.

Kapetan Frano ju je htio kamenovati, a narod je vikao da je ona ustvari Judita, kako bi opravdao njezin zločin kao pozitivan čin s dobrim posljedicama. Parok joj je grijeh oprostio u pravdi Božjoj. Pitao ju je može li zagrliti sina istim rukama kojima je ubila njegova oca, a ona mu je rekla da ne može. Protrnula je, izdale su je sve snage, a svejedno je vikala:

“Ubila sam zvijer, a ne oca!”

U daljini se čuo top s broda, a Jele je potrčala prema njemu i, shvativši da više nikada neće vidjeti svoje dijete i da je sama, pala je mrtva.

Narod joj je povikivao da će ga opet vidjeti, ali bilo je prekasno. Posljednje što se čulo bio je žamor ljudi:

“Ah! Mrtva!”

Analiza likova

Likovi: Jele, Ivo Ledinić, Anica, Niko Marinović, kapetan Frano…

Jele Križarica – siromašna žena koja je rodila i odgojila svoga sina kao samohrana majka. Zaručnik ju je ostavio trudnu i pobjegao u Ameriku uzevši prsten sa sobom pa su svi na njezino dijete gledali sa sramotom. Jele je cijeli život plaćala grijeh koji je počinila kao mlada i naivna djevojka, ali ljubav prema sinu i njegovoj sreći je za nju uvijek bila na prvom mjestu.

“Nemoj, Niko! Pušti ga! Pušti! Eto, ubij mene, ma neka on bude sretan.”

“A nijesi li kadgod promislio da si dužan vratit ženi kojoj si odnio sve?”

“Tako ti križa božjega, daj mi sinu ime!”

Ubila je motikom oca svoga djeteta jer je htio narušiti njegovu sreću, a njezin čin su osudili kao opravdan. Ipak, kada je shvatila da više nikada neće vidjeti svoje dijete, pala je mrtva.

“Muči, Judita je ovo! Krvnik je bio! Otole! Otole! Ponesite ga!”

“A zašto da ne vidim više svoga sina? Ubila sam zvijer, a ne oca!”

Ivo Ledinić – dečko kojega su svi poznavali kao dobrog sina, radnika i čovjeka koji ne bi zgazio mrava, a on je sam za sebe rekao da nije toliko dobar kakvim ga smatraju.

“Ja nijesam dobar, kako ti misliš! Kad mi ko nepravdu učini, kad mi ko grabi iz usta što je po Bogu i po duši moje, tad, majko, nešto mi se zavrti u moždanima, obruč od ognja veže mi čelo…”

Ivo je volio svoju Anicu i za ljubav je bio spreman učiniti sve, a ni majku Jele nije htio ostavljati radi nekog većeg bogatstva. Često je imao ponosan stav, ali je bio spreman sve brzo oprostiti i zaboraviti. Iako mu je pravi otac imao divlju krv, Ivo je bio marljiv, pošten i iskren na svoju majku.

“I ove ruke što me hranu i što sam, i što imam . sve, sve je majčino. Kopala, prala, služila. . Sad je sijeda. . Pa hoćete da je ostavim?”

“Da ostavim sve što je moje… da izgubim tebe i nju… a zašto?”

Anica – poštena, dobra i iskrena djevojka koja je bila vjerna Ivu Lediniću. Njezin otac, kapetan Frano, ju je htio udati za Nikolu Marinovića pa je Anica proživljavala životne muke. Jele joj je pomogla da pobjegne s voljenim tako što joj je dala svoju odjeću i brodsku kartu za Ameriku.

“Anica ošinuta kao gromom hoće da govori, ali nestaje joj snage: ‘Ćaće moj, ne-ne!'”

Niko Marinović – bogataš iz Amerike koji je po svijetu zavlačio žene i napuštao ih. Jelu je ostavio nakon što ju je zaručio, a ona je kasnije od njega tražila da je oženi i podari njihovom sinu dostojno prezime. Kapetan mu je rekao da može uzeti njegovu Anicu, a Marinović je odlučio da će je povesti i da će mu ona održavati kuću i roditi sina. Prepotentni čovjek je bez problema vrijeđao i iskorištavao svakoga, a u većini zlobnih nauma ga je znao podržavati kapetan Frano.

“A ja, crn, čađav, golijeh prsi, zapovijedam svemu i svačemu! Pa kad zavičem! . Eh, da čuješ onu šutnju, oni muk u radnji što nigda ne dospijeva! Oh! . ti ne znaš, djevojčico, što je uživanje gospostva u strahu podložnijeh…”

“Oženiću se na Ivanje. Doće mi brod danas oli sutra.”

“Kako vi žene brzo trunete.” (…) “A gledaj samo mene kako sam ti jak! Zdrav kao gora.”

“Pripozno sam u njemu tu moju prokletu krv! Pa zato, baš zato, hoću da i on bude što sam ja!”

Kapetan Frano – čovjek koji je bio nemilosrdan prema svima, a osobito prema svojoj kćeri Anici. Zapovjedio joj je da se mora udati za bogataša, iako je ona voljela Ledinića. Nije volio siromašne ljude te je bio jedini koji je htio kamenovati Jelu kada je ubila Marinovića.

“Nećeš uzet siromaha, nego bogatuna!”

“Neću siromaha po kući. Išćeraj je.”

“Kamenujte je, kamenujte!”

Bilješka o piscu

Ivo Vojnović je poznati hrvatski književnik te dramatičar i pripovjedač iz razdoblja moderne. Rođen je 1857. godine u Dubrovniku u uglednoj obitelji. Školovao se u nekoliko većih gradova poput Dubrovnika, Splita i potom Zagreba, gdje je završio studij prava i zaposlio se u sudačkoj službi. Prvo je radio u Križevcima, a kasnije u Bjelovaru.

Prisutnost u književnosti i zbog čega je kasnije ostao zapamćen bilo je zahvaljujući noveli “Geranium” koju je 1880. godine objavio u sklopu Šenoinog “Vijenca” kada se potpisao pod pseudonimom Sregej. P. Godine.

Matica Hrvatska 1884. godine objavljuje zbirku pripovijedaka “Pero i olovka”, a samo dvije godine kasnije objavljena je i pripovijetka “Ksanta”. U isto vrijeme Vojnović je počeo pisati dramska djela pa je tako 1889. godine Matica Hrvatska objavila komediju u tri čina “Psyche”.

Nakon 1889. godine slijede najbolje godine za Vojnovića kada objavljuje najuspješnije drame: “Dubrovačka trilogija”, “Ekvinocij” te tri jednočinke poput “Na taraci”, “Suton” i “Allons enfants”…

Zato što politički nije bio podoban i nije pogodovao vladajućoj masi, Vojnović je 1907. godine otpušten iz službe bez ostvarenog prava na mirovinu. Austrijske vlasti ga zatvaraju, a posljedice boravka u zatvoru otežale su njegov književni rad.

Nakon Prvog svjetskog rata živi u tri godine u Francuskoj, a 1922. godine se na neko vrijeme vraća u Dubrovnik. Kada je u potpunosti izgubio vid Vojnović umire u Beogradu 1929. godine.

Njegova djela su: “Perom i olovkom”, “Smrt majke Jugovića”, “Gospođa sa suncokretom”, “Imperatrix”, “Prolog nenapisane drame”, “Akordi”…

Autor: A.Ž.