Stepski Vuk

Stepski vuk je roman koji je Hermana Hessea lansirao u kategoriju načitanijih i najprevođenijih pisaca stoljeća. Stepski vuk je napisan 1927. godine, a osobitu popularnost je stekao šezdesetih godina. Predstavlja intimnu ispovijest i dnevnik glavnog junaka, Harryja Hallera, pisca u kasnim četrdesetim godinama.

Roman započinje uvodom izmišljenog izdavača – mladića u čijoj se obitelji nastanio Harry Haller, neznanac koji je nakon nekoliko mjeseci nestao bez riječi, pritom za sobom ostavivši “Zapise Harryja Hallera”.

Haller, u traženju vlastitog identiteta, ulazi u svoju “unutrašnjost”, skidajući slojeve svoje duše da bi spoznao svoje vlastito “ja”. Postoji iznimna sličnost Harryja Hallera i Hermana Hessea: prvenstveno isti inicijali koji nam odmah na početku sugeriraju da se Hesse kroz lik Hallera nastojao riješiti svog vlastitog kaosa, što se očituje u Hallerovom neurednom životu. Hesse je Stepskog vuka provukao kroz psihoanalizu te se kroz glavnog junaka nastojao objasniti samome sebi.

Haller je Hesseov duhovni dvojnik, usamljeni intelektualac u sukobu s vlastitim jastvom i svijetom koji ga okružuje. I sam Hesse je bio duboko fasciniran samoubojstvom kao izlazom iz apsurdnog života u kojem ne može sudjelovati pa tako i Haller naginje ka istim težnjama za nestankom, ali sam taj čin smatra prejednostavnim i poražavajućim gdje on kao pojedinac gubi protiv svijeta kao u nekoj bolesnoj igri šaha.

Harry je simbol protiv ralja malograđanskog života, opirući se suvremenom društvu, duboko vezan za dostignuća iz prošlih razdoblja.

Pravi pravcati boem, Harry Haller dane provodi slušajući Mozarta, upijajući riječi Goethea, Dostojevskog i Novalisa, dok ga sa zida promatraju oči Bude i Gandhija. U svoje zapise unosi scene svakodnevnog života prožete opaskama, pokazujući svoju darovitost pisanja o umjetnosti i metafizici.

Kad naiđe na “Traktat o stepskom vuku”, antropološko – sociološki esej anonimnog autora o podvojenosti bića na “vučju” i “ljudsku” narav, Haller shvaća da je to bunar iz kojeg proizlazi njegova patnja, stavljajući ga u ulogu autsajdera koji savršeno razumije svijet u kojem se nalazi, ali se u njega ne uklapa.

Nakon što upozna Herminu, djevojku iz nekonvencionalnog društva, Harry doživljava preobrazbu. Spreman je usvojiti drugu stranu života kakvu dosad nije upoznao. Uz Herminu uči plesati, zabavljati se, odmaknuti se iz mašte i uživati u realnom životu prepunom smijeha, glazbe i zabave.

U “drugom svijetu” upoznaje i Pabla, saksofonista, koji mu se čini kao naizgled prazan čovjek koji je jednostavno zadovoljan činjenicom da svojom glazbom drugima pruža radost, a kao takav je u suštoj suprotnosti Mozartu, kojeg promatra kao simbol tradicije i kulture.

No, baš ga Pablo uvodi u “Carstvo vječnih vrijednosti” u svoje “Magično kazalište”, gdje ne postoje vrijeme i zbilja, ali je bogato ljudskosti koja je Harryju toliko silno nedostajala, lansirajući ga iz introvertnog svijeta u ekstrovertni zabavni svijet s ljudima od krvi i mesa.

Upravo s prizorom u “Magičnom kazalištu” projektiraju Harryjeve podsvjesne želje, nadanja, more, intuicije i slutnje. Ako svaku ložu promatramo kao kazalište u kojem se kriju snovi, onda možemo reći da je Harryjev podsvjesni um bogat, raznolik i šaren unatoč zatvorenosti prema suvremenom društvu.

Vizija budućeg rata, ovjekovječena u “Luđačkom lovu na automobile”, ga toliko fascinira, da se i sam pridružuje u otkrivanju simbola suvremene civilizacije, otkrivajući u sebi nagon i radost ubijanja.

U jednoj od vizija ubija Herminu iz ljubomore, kao metafora njegove vlastite “vučje” strane, koja predstavlja tek jednu od mogućnosti Harryjeve ličnosti. Pablo mu ukazuje da je pogriješio time što je svoj prekrasan svijet mašte zamijenio zbiljom te Harry shvaća da su Pablo i Mozart dvije strane iste kovanice.

Harry uviđa da jedino ljudski smijeh pobjeđuje vučju prirodu, a kad se jednom nauči smijati, tada će možda bolje balansirati sa svim mogućnostima koje mu se pružaju u ovom svijetu zbilje i mašte. Harry u smijehu vidi rješenje svih svojih kriza, jer ako se čovjek nauči smijati životu koji ga satire i samome sebi, onda iz te igre izlazi kao pobjednik.

“Svako rođenje znači rastanak od Svemira, znači postavljanje granica, razdvajanje od Boga, mukotrpno rađanje novoga. Povratak u Svemir, dokidanje mukotrpne individuacije, obogotvorenje, međutim, znači: toliko proširiti svoju dušu da ona iznova može obuhvatiti Svemir.”

Roman je u vremenu objavljivanja bio izložen žestokim kritikama, a u pojedinim državama SAD-a je bio zabranjen jer je opisivao seksualnost i uporabu droge. Popularnost stječe šezdesetih godina kada se rodio hipi pokret, lansiravši ga u među najpopularnije romane tog vremena.

Tek kada je konzervatizam jenjavao u rukama seksualne revolucije i građanskog otpora prema ratovima koji su bjesnili između SAD-a i Vijetnama, Hesse je prepoznat kao začetnik novog doba. Među hipijevcima je slavljen kao duhovni vođa, kao vođa liberalizma i duhovne obnove naroda koji je patio pod nametnutim društvenim normama i gubeći svoje najmilije u ratovima koji su odgovarali samo vođama tadašnjeg političkog vrha.

Vrsta djela: psihoanalitički roman

Mjesto radnje: Njemačka

Vrijeme radnje: dvadesete godine 20. stoljeća

Tema djela: pronalazak smisla života intelektualca u svijetu koji ga ne razumije i odbacuje kao ekstravagantnog lika koji odbacuje nametnute društvene norme

Ideja djela: sukob čovjekove podvojene prirode i prirode svijeta i društva u kojem se nalazi

Kratak sadržaj

“Jedan k nama, u gradove i u život krda zalutali stepski vuk – ni jedna druga slika ne bi bolje pogodila njegovu plahovitu usamljenost, njegovu divljinu, njegov nemir, njegovu čežnju za zavičajem i njegovu bezavičajnost.”

Prvi dio

Nakladnikov proslov

Roman započinje nakladnikovim proslovom kao uvodni predgovor rukopisa čovjeka kojeg je nazivao izrazom što ga je sam više puta rabio – “stepski vuk”. Svoje pripovijedanje o toj neobičnoj individui će ukomponirati u roman kao čast u slavu jedne posve posebne duše koja je sasvim slučajno ušla u njegov život. U sklopu rukopisa “stepskog vuka”, on ima potrebu nadopuniti svojim sjećanjima cjelokupan utisak o čovjeku koji se prije nekoliko godina pojavio u kući njegove tetke i raspitivao se za namještenu sobu. Stanovao je devet ili deset mjeseci kod njih, tiho i usamljeno.

Opisuje ga kao “u meni dosad nikad poznatoj mjeri nedruštven”, samo oličenje stepskog vuka: strano, divlje i plahovito biće iz nekog drugog svijeta.

Hallerovu usamljenost je spoznao tek iz njegovih zapisa. Njegov prvi susret s Hallerom je bio kad je ovaj prvi put stupio u njihovu kuću, odmah ostavljajući na njega čudan i razložan dojam. Prema autorovim riječima, Haller “nije bio jako visok, ali su mu hod i držanje glave bili kao u ljudi visokog rasta”. Glatko obrijan i posve kratke kose, s hodom koji je izrazito iritirao autora, u njemu se odmah probudila antipatija prema Halleru, uočavajući u njemu nešto tegobno i neodlučno u oštrom kontrastu s tonom i temperamentom njegovog govora.

Priznaje da je tek kasnije doznao da je Haller bio bolestan i da mu hodanje zadaje muke. Premda je bio ljubazan, ipak je oko cijelog čovjeka bilo nešto strano, s natruhom neprijateljskog ozračja. Novi gost se složio sa svim stavkama unajmljivanja, no autoru se činilo kao da je Haller sam sebi u svome postupku bio smiješan i kao da sam sebe nije ozbiljno shvaćao.

Unatoč antipatiji, autoru se ipak svidjelo lice tog čovjeka, čudno i ujedno tužno lice, ali budno, veoma ispunjeno mislima i produhovljeno. Autoru se nije svidjelo što novi gost nije htio da gazdarica prijavi njegov boravak policiji, ali je gazdarica, autorova tetka, već pristala na taj uvjet, uvijek toplo uzimajući gosta u svoju obranu. Haller je stigao kako bi nekoliko mjeseci ostao u gradu, koristio se knjižnicama i razgledavao gradske starine.

Premda mu je Haller prirastao srcu, ipak je tetku i njega taj čovjek silno mučio i opterećivao. Autor u prvih nekoliko tjedana nije učinio ni jedan korak da ga sretne ili da s njim stupi u razgovor, iako se za Hallera zanimao od prve minute kad ga je ugledao. Katkad je za njegove odsutnosti zalazio u njegovu sobu.

O vanjštini Stepskog vuka govori na veoma nježan način:

“…ostavljao je posvema, i odmah na prvi pogled, dojam značajna, rijetko i neobično nadarena čovjeka, njegovo je lice bilo puno duha, a izuzetna nježna i pokretna igra njegovih crta odražavala je zanimljiv, krajnje uzbudljiv, neobično nježan i osjetljiv duševni život.”

Ostavio je dojam osobe koja nikad ne želi blistati ili drugoga razuvjeriti ili dobiti za pravo. Autor je nagovorio Stepskog vuka da odu zajedno na predavanje glasovitog filozofa povijesti i kulturnog kritičara.

Hellerov tužan pogled je duboko fascinirao autora, u njemu prepoznajući kritiku govornika i publike koja je u govorniku očekivala neku vrst proroka, a zapravo je dobila nacifran i isprazan nastup:

“…pogled Stepskoga vuka proniknuo je svekoliko naše vrijeme, svekoliko marljivo prenemaganje, sav štreberaj, svu ispraznost, cijelu površnu igru jedne umišljene plitke duhovnosti – ah, išao je pogled na žalost još dublje, išao je dalje nego što je tek pogled na nedostatke i beznadnost našega vremena, naše duhovnosti, naše kulture. Išao je sve do u srce svekolike dvojbe jednog mislioca, možda jedinoga koji znade, sumnju u dostojanstvo i smisao ljudskog života uopće.”

Autor iznosi činjenicu da on neće iznositi svoje ispovijesti niti se baviti psihologijom, već će samo kao očevidac nešto pridonijeti slici tog osebujnog čovjeka, koji je za sobom ostavio ovaj rukopis Stepskog vuka.

S vremenom se autorova odbojnost prema Halleru pretvorila u naklonost, zasnivajući se na sućuti s tim duboko i trajno trpećim bićem. Shvatio je da Hallerova bolest proizlazi iz velikog bogatstva njegove nadarenosti i snage, što se nije uspjelo uskladiti.

“Shvatio sam da je Haller jedan genije patnje, da je u duhu brojnih Nietzscheovih izreka u sebi izgradio jednu genijalnu, bezgraničnu, strahovitu sposobnost trpljenja.”

Osnova Hallerovog pesimizma nije prezir spram svijeta nego prezir spram sama sebe:

“…on sam bio je prvi kojega je mrzio i nijekao.”. Autor pretpostavlja da su Stepskog vuka odgajali vrlo strogi i pobožni roditelji i učitelji, gdje se kao temelj odgoja javlja “slamanje volje”, ali uništavanje osobnosti i slamanje volje kod Hallera nije uspjelo jer je bio odveć jak i tvrd, ponosan i duhovan.

 “Umjesto da unište njegovu osobnost uspjeli su ga naučiti da mrzi sam sebe.”

Premda je sam sebe mrzio, Haller se prema okolini trudio biti pravedan i ne nanositi nikome bol. Ako čovjek ne voli samoga sebe, onda je nemoguća i ljubav spram bližnjih, a mržnja spram sama sebe proizvodi na kraju jezivu izoliranost, očajanje i žarki egoizam.

Haller je bio čovjek koji se bavio razmišljanjem i knjigama, a ne praktičnim zanimanjem. Provodio je puno vremena u krevetu, ustajao oko podne, a dnevni boravak je ispunio slikama, crtežima, knjigama, cvijećem, bocama s pićem, ostacima cigara.

Hallerov dojam dangube i neobuzdana čovjeka, u prvo su vrijeme izazivali odbojnost i nepovjerenje autora, jer je on bio uredan građanin, apstinent i nepušač. I sam ritam hranjenja kod Hallera je bio neuredan: ponekad bi živio samo na kavi i bananama, a ponekad bi se hranio po restoranima.

U jednom intimnijem susretu s Hallerom, ispred vrata nečijeg stana, Haller je pripovijedao autoru kako dvije biljke, azaleja i araukarija, ispred stana obilježavaju “raj čistoće i oprašene građanskosti, reda i bojažljivo – dirljive predanosti malim navikama i obvezama.”

Nakon tog čudnovatog susreta, Haller ga je pozvao u svoju sobu da mu pokaže jednu grčku izreku. Otada bi, kad bi se susreli na stubištu ili na ulici, malo porazgovarali. Haller se već kod araukarije nazvao stepskim vukom, što je autora smetalo ali ubrzo ga više nikad Haller nije zvao drukčije nego Stepskim vukom. U par navrata je primijetio žensku personu s kojom se Stepski vuk ponekad družio, ali je primijetio i da se uvijek nakon nalaska s njom, Stepski vuk vraća doma tužan i pognut.

Premda je, prema riječima autora, Stepski vuk vodio život samoubojice, svejedno nije vjerovao da si je Haller oduzeo život kad je jednog dana, posve neočekivano i bez oproštaja, napustio grad i nestao. Za sobom nije ostavio ništa osim rukopisa kojeg je pisao tijekom svog boravka u kući, posvetivši ga autoru s naznakom da s time može učiniti što želi.

Premda autor nije mogao provjeriti doživljaje o kojima pripovijeda Hallerov rukopis glede realnosti njihova sadržaja, on ipak smatra da je to pokušaj iskazivanja duboko proživljenih duševnih zbivanja u ruhu vidljivih događaja. Stepski vuk je pokazivao sraz između ponašanja koja su se izmjenjivala jedna za drugim: ponekad je bio napadno živahan i pomlađen, a odmah potom slijedila je nova teška depresija.

Autor je uvjeren da se Stepski vuk još uvijek uspinje i silazi po stubama tuđih kuća, dane provodeći u knjižnicama a noći u gostionicama:

“iza prozora osluškuje kako žive svijet i ljudi i zna da je isključen, ali se ne ubija, jer mu neki ostatak vjere govori da mora tu patnju, tu opaku patnju do kraja okušati u svom srcu i da je ta patnja ono od čega mora umrijeti.”.

Autor u Hallerovim zapisima vidi dokument vremena “jer Hallerova bolest duše nije mušičavost pojedinca, već je to bolest vremena samog, neuroza te generacije kojoj pripada Haller i kojoj uopće nisu podlegli samo slabi i manji vrijedni individuumi, nego upravo oni jaki, najduhovniji i najdarovitiji.”

Smatra da je podloga Harryjevih zapisa pokušaj da se velika bolest vremena ne prebrodi zaobilaženjem i uljepšavanjem nego nastojanjem da sama bolest postane predmetom prikazivanja.

Upravo zbog toga, autor odlučuje izložiti zapise Stepskog vuka, ne štiteći ih i ne sudeći im, već s preporukom da to čini svaki čitatelj prema vlastitoj savjesti.

“Ovi zapisi posve doslovce predstavljaju hod kroz pakao, čas bojažljiv, čas odvažan hod kroz kaos pomračena svijeta duše, prehodan voljom da se pakao prijeđe uzduž i poprijeko, da se kaosu pruži otpor, da se zlo otrpi do kraja.”

Drugi dio

Zapisci Harryja Hallera

Harryjevi zapisci započinju opisivanjem njegova uobičajena dana, dana u kojem je čitao stare knjige, imao bolove, ležao u vrućoj kupki, bio u kratkoj šetnji, onakav dan koji je sasvim primjeren za jednog starijeg, nezadovoljnog gospodina.

Premda dosadan i bezvoljan dan, on u takvom danu ipak pronalazi zadovoljstvo, zbog toga što se čovjek nakon loših dana gdje se suočava s bolesnim tijelom ili bolesnom dušom, zadovoljava i ovakvim danom u kojem ga ništa ne boli pa tako kao polučovjek prosjedi svoj dan.

No, upravo on to zadovoljstvo baš nikako ne podnosi dobro na duže staze: “

…radije ćutim kako u meni žari istinski đavolska bol nego ta ugodna sobna temperatura. U meni tada žari neka divlja pohota za jakim osjećajima, za senzacijama, neki bijes na taj nijansirani, plošni, normiran i steriliziran život i žestoka želja da bilo što razbijem, možda neku robnu kuću ili katedralu ili pak sebe sama…”

Opisuje pretprostor pokraj jednoga stana koji je čišći od drugih, koji zrači nekom nadljudskom njegovanošću, gdje su se usred tog blistavog malog hrama Reda smjestile araukarija i azaleja. Ponekad to mjesto koristi kao hram, sjedne na stepenicu, malo počine i pobožno gleda taj mali vrt reda, “čije me dirljivo održavanje i samotna smiješnost nekako diraju u dušu”.

On ne razumije suvremeni svijet koji je zadovoljan s mrvicama i njihovim značenjima zabave, a ono što on voli i što njega ispunjava, to svijet smatra poremećenim. U jednoj od svojih kasnonoćnih šetnji, promatrao je sivi kameni zid što ga je uvijek rado gledao. Starog i bezbrižnog, uživao je promatrati ga, u tišini u središtu grada.

Ipak, jedne noći, otkrije mali portal sa špicastim lukom na sredini zida na kojem su se slova pokretala u svjetlećem tonu: “Magično kazalište – ulaz nije za svakoga – ne za svakoga”.

Pokušao je otvoriti portu, ali vrata se nisu dala. Slova su nestala, da bi nedugo potom zasjala nova rečenica: “Samo – za – poremećene”. Smrzavajući se u blatu, čekao je neko vrijeme, a budući da se ništa nije dogodilo, krenuo je dalje, sanjareći o onom tragu, pun čežnje za portom što vodi u neko čarobnjačko kazalište, samo za poremećene.

Promatrajući zabavi na tržnici, shvatio je da je to za njega bilo ništa, bilo je to “za svakoga”, za normalne, dok je on pripadao nekom drugom svijetu. Ulazi u gostionicu, koju smatra utočištem. Bila je nepromijenjena otkad je prvi put došao u ovaj grad, prije dvadeset i pet godina. Za njega je to bilo utočište kao i ono pokraj araukarije, ali ni tu nije nalazio zavičaj ni zajednicu, našavši samo tiho mjesto gledatelja.

Vraćajući se doma, iz jednog plesnog lokala začuje jazz glazbu. Premda je zazirao od te vrste glazbe, ipak je ona za njega imala neku tajnu draž. Promotri opet prijeko prema starom zidu, potajno želeći da čarolija opet počne, da natpisi pozovu njega poremećenoga, da ga malena vrata puste unutra. Ali nigdje ne nalazi ulaza, ni špicastog luka, tek mračan, tihi zid bez rupe.

U tom trenu, iz mračne ulice iskrsne čovjek, umorna koraka, s kapom na glavi i navučenim modrim haljetkom, o ramenu noseći šipku s plakatom. Pozove ga i zamoli ga da mu pokaže plakat, a na plakatu slova: “Magično kazalište! Ulaz nije za svak…,” na što uzvikne radosno da je baš njega tražio.

Upita ga gdje je zabava, ali čovjek krene dalje, rekavši da ona nije za svakoga. Htio je kupiti nešto od njega, na što čovjek, hodajući, izvadi malu knjižicu i nestane kroz ulaz, ne pričekavši novac. Umoran, Haller krene kući, ugnijezdi se u naslonjaču i otvori knjižicu.

Naslov je glasio: “Traktat o stepskom vuku. Nije za svakoga.”

Treći dio

Osjetio je slutnju o sudbini kada je počeo čitati o čemu se radi u knjižici:

“Stepski je vuk, dakle, imao dvije naravi, jednu ljudsku i jednu vučju, to mu je bio usud i može biti da taj usud nije ni tako osobit ni tako rijedak.”

S našim je stepskim vukom bilo tako da je malo živio kao vuk, a malo kao čovjek. U njemu su čovjek i vuk bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu. Uvijek su bili jedan protiv drugoga te su jedan drugome škodili. A kad su u jednoj krvi i u jednoj duši dvoje smrtnih neprijatelja, onda je to mučan život. No, svatko ima svoju sudbinu, a ni jedna nije laka. Tko misli da poznaje stepskog vuka i misli da si može predočiti njegov život, taj je u zabludi jer ne zna sve.

I kod Harryja je, također, bilo iznimaka i sretnih slučajnosti, da je povremeno vuk, a povremeno čovjek. U rijetkim trenucima znali bi sklopiti mir i međusobno se voljeti.

Jedna od značajki stepskog vuka bila je ta da je on bio večernji čovjek. Jutro je za njega bio loš dio dana kojega se bojao i koje mu nikad nije donijelo ništa dobroga. Uništavala ga je njegova neovisnost. Usred postignute slobode, iznenada je shvatio kako je njegova sloboda ustvari smrt.

Pripadao je samoubojicama, što u ovom slučaju nisu bili ono koji se doista i ubiju. Samoubojice se konstantno osjećaju kao da stoje na samom rubu grebena i bio bi im dovoljan i jedan mali udarac izvana ili neka unutarnja slabost koja bi ih “gurnula” u ponor praznine. Oni spasenje vide u smrti, a tu se ubrajao i Harryjev slučaj stepskog vuka. Nakon dužeg razmišljanja odlučio je da će na 50. rođendan izvršiti samoubojstvo.

Ponekad se osjećao sasvim normalno dok mu se s druge strane činilo da je čudak. Svjesno je prezirao buržuja i ponosio se što sam to nije. On se pokušava smjestiti u sredinu između krajnosti i to mu uspijeva, ali nauštrb životnog i osjećajnog intenziteta.

Jedino humor uspijeva provesti to nemoguće i sjedinjuje sve ljudske oblasti. Da bi ga vezanost za ovaj svijet prestala uporno mučiti kao nešto nečasno morao bi se Stepski vuk jednom suočiti sam sa sobom. Čovjek i vuk bili bi prinuđeni prepoznati jedan drugoga, pogledati jedan drugome u oči. Onda bi se zauvijek razišli ili bi sklopili neki brak praktične naravi. Moguće je da će Harry jednoga dana biti doveden do ove posljednje mogućnosti i da će spoznati sebe.

Harry se ne sastoji od dvaju bića, nego od stotinu, od tisuću njih. Harry jedan dio sebe naziva čovjekom, drugi vukom i time misli da je već gotov i da se iscrpio. On ne bi želio nadvladati vuka i postati čovjekom, niti bi se odrekao čovjeka da barem kao vuk živi nekakav jedinstven život.

Vukom naziva sve divlje u sebi i to drži zlim i opasnim. Ali ipak vjeruje da je umjetnik koji ima i osjećaje, ali ne uspijeva ih vidjeti zbog vuka u sebi.

Četvrti dio

Dovršivši čitanje, Harry se sjeti da je prije nekoliko tjedana napisao pjesmu o stepskom vuku. Pred sobom vidi dvije slike, jednu kao autoportret u stihovima a drugu kao objektivnu, viđenu od nekoga izvana i odozgo. Smatra da su obje u pravu i da mu nanose bol. Uviđa da taj stepski vuk ili mora umrijeti ili se preobraziti. Prisjeća se kako je izgubio ugled kad je izgubio imetak i kada ga je supruga otjerala od kuće, čime je započelo njegovo usamljivanje.

Opet, iz svake nedaće je dobio nešto novo, nešto slobode, duha, dubine, ali i samoće, zahlađenja. Tijekom godina su religija, domovina, obitelj, država za njega izgubili vrijednost i više ga se nisu ticali. Ne želi opet prolaziti iznova isti put, smatrajući da nema te sile na svijetu koja bi od njega mogla zahtijevati da još jednom proživi susret sa sobom i još jedan preobražaj, novu inkarnaciju. Razmišlja da umjesto putovanja prema sebstvu izabere drugu krajnost: samoubojstvo.

Donio je odluku pred jutro, tik prije nego što će zaspati, probudivši se s istom idejom, zaokruženom i učvršćenom. Njegova odluka na smrt nije bila hir trenutka, bio je to zreo, održiv plod, tiho se njišući na vjetru usuda. Odlučuje da će si život oduzeti pomoću metka ili britve. Time je razjasnio da će čekati do svog pedesetog rođendana na taj čin. Ta odluka ga je učinila malo ravnodušnijim prema tegobama. Traktat o stepskom vuku je čitao još nekoliko puta.

“Pa ipak sam u dubini duše posve dobro čuo poziv i razumio izazov na ludost, na odbacivanje razbora, kočnica, građanskoga, na predaju bujici svijeta duše onkraj zakona, mašta.”

Više dana je hodao ulicama u potrazi za onim čovjekom s plakatom na štapu. Opisuje povremene trenutke s Erikom s kojom je u labavoj vezi. Nakon prisustva sprovodu nepoznate osobe, susreće mladog profesora s kojim je tu i tamo razgovarao, čak više puta ga i posjetio u njegovu stanu. Profesor ga pozove da mu se opet pridruži u njegovoj kući.

Nakon prvotnog oduševljenja zbog prikaza iznenadnog tuđeg zanimanja za njegovo društvo, shvaća da se opet prevario:

“… da sam si poziv za večeru u pola osam sad natovario na glavu zajedno s obvezom na uljudnosti, znanstveničko čavrljanje i promatranje tuđe obiteljske sreće.”.

Večer kod profesora je prošla u depresivnom tonu, gdje se ni on ni domaćini nisu osjećali ugodno. Druženje završava Hallerovim slomom u kojem vjerojatno zauvijek prekida spone s profesorom i njegovom ženom:

“… ali meni je to bio posljednji neuspjeh i bijeg, moj oproštaj od građanskog, moralnog, učenog svijeta, bila je to potpuna pobjeda Stepskog vuka. A bio je to i oproštaj bjegunca i poraženog, priznanje propasti pred samim sobom, oproštaj bez utjehe, bez nadmoći, bez humora.”.

Gonjen jadom, išao je ulicama amo – tamo. U mislima su mu se kolebale teške depresivne epizode, želeći napokon skončati. Ali ipak, nešto se u njemu trznulo:

“Sam sebe sam nagovarao razborito, kao što se govori nekom uplašenom djetetu, ali dijete nije slušalo, bježalo je, htjelo živjeti.”.

U očajanju, nailazi na gostionicu “K crnom orlu”, gdje je žestoko odjekivala plesna glazba. Ugleda mladu, blijedu djevojku na klupi uza zid te sjedne pokraj nje. Ona mu naruči piće i sendvič. Ta strana djevojka ga podsjeti na nešto iz vrlo rane mladosti, iz dječaštva, njezina briga za njega i lakoća razgovora s njom.

Objasni joj kako je loše prošla večera kod profesora, kako je već pri ulazu znao da neće biti dobro društvo čim ga je naživcirala slika Goethea na kojoj ovaj uopće nije prikazan onakav kakav je bio.

“Oni drže da je slika divna, a što se mene tiče, oni to i mogu – ali meni je odjednom iščezlo svekoliko povjerenje u te ljude, prijateljstvo za njih i sav osjećaj srodnosti i zajedništva, prošlo i gotovo. Dakle, tada sam postao gnjevan i tužan i vidio da sam posve sam i da me nitko ne razumije.”

Djevojka ustaje i krene plesati, na što je Harry zamoli da se vrati brzo. Ona mu zapovijedi da zaspi dok se ona ne vrati s plesa. Harry, usprkos metežu i ljudima oko sebe, ipak uspije zaspati, usnuvši san o Goetheu. Ušao je u prepirku s Goetheom.

“Vječnost je tek jedan trenutak, taman dovoljno dug za šalu.”

Kad se probudio, ugleda djevojku koja mu prizna da nakon što popiju piće do kraja, ona ide s drugim gospodinom dalje, u bar Odeon, na što je Harry počne preklinjati da ipak ostane s njim. Ona mu predloži da, ako već ne želi ići kući, da iznajmi sobu u baru. Na kraju se dogovore da će se naći u utorak na večeri, kod Starog Franciskanera. U sobi razmišlja o djevojci:

“Jedna me djevojka navela da jedem, pijem, spavam, ukazivala mi ljubaznost, bila me ismijala, nazvala me glupim malim dječakom. Pokazala mi je kako ni u svojim najčudesnijim pretjeranostima uopće nisam sam ni neshvaćen, ni bolesna iznimka, da imam srodnika, da me se razumije.”

Vrativši se kući, susretne svoju gazdaricu, koja mu ponudi čaj te su tako ugodno čavrljali u njezinom salonu. Jedva je dočekao utorak, dan kada će opet vidjeti djevojku iz Crnog orla. U njoj je vidio nešto božansko:

“Bila je ona mali prozorčić, sitna svijetla rupa u mojoj mračnoj jazbini straha. Bila je spasenje, izlazak na slobodu.”.

Napokon je došao i taj dan kada su se našli na večeri. Djevojka od njega traži da joj pogodi ime, i on doista pogodi. Djevojčino ime je bilo Hermina. Ona mu objasni kako to da je on uspio pogoditi njezino ime:

“zar ne shvaćaš, ti učeni gospodine: da ti se zato sviđam i zato sam ti važna, jer sam ti kao neka vrsta tvojega zrcala, jer je u meni unutra nešto što tebi pruža odgovor i tebe razumije?”.

Dogovore se da će mu ona zapovijedati i da će na kraju ispuniti i njezinu posljednju zapovijed:

“Hoću da se u mene zaljubiš. Ja nisam zaljubljena u tebe, Harry, jednako tako malo kao i ti u mene. Ali ja tebe trebam, kao što ti trebaš mene. Ti trebaš mene sada, trenutno, jer si očajan i jer ti je potreban zamah koji će te gurnuti u vodu i ponovno te oživjeti. Ti mene trebaš da naučiš plesati, da se naučiš smijati, da naučiš živjeti, ali ja tebe trebam, ne danas, poslije, također za nešto važno i lijepo. Neće ti biti lako, ali ćeš to napraviti. Ispunit ćeš moju zapovijed i ubiti me.”.

Harry je već naslutio koja će biti njezina posljednja zapovijed.

“O, u tome je Hermina bila kao sam život: vazda tek trenutak, nikad unaprijed predvidiv. Ta žena, koja me tako potpunoma prozrela, koja kao da je o životu znala više od svih mudraca, igrala se djeteta, male životne igre trenutaka, s takvim umijećem, koje me bez daljnjega pretvorilo u njezina učenika.”

Harry joj ispriča o Traktatu i kako je on stepski vuk. Hermina mu zapovijeda da mora naučiti plesati, prvo fokstrot.

Sastali su se opet idućega popodneva u jednoj kavani. Ona mu pokazuje članak u jednom od reakcionarnih huškačkih listova, u kojemu je Harry Haller prikazan kao štetočina i bezavičajno stvorenje, jer je za vrijeme rata bio protivnik rata, a poslije rata je povremeno opominjao na mir, strpljenje, ljudskost i samokritičnost i protivio se nacionalnom podbadanju, koje je svakog dana bivalo sve oštrije, luđe i podivljalo.

Harry joj objasni da se on ne ljuti na te pogrdne riječi upućene njemu, već da ga ponekad samo rastuže.

“Moglo bi se pomisliti kako je sve divno na svijetu, samo što deseci milijuna ubijenih ljudi leže pod zemljom. Nitko ne želi izbjeći sljedeći rat, nitko ne želi sebe i svoju djecu poštedjeti sljedećeg milijunskog klanja. Jedan sat misliti, neko se vrijeme okrenut sebi i zapitati se, koliko smo sami pridonijeli neredu i zlu na svijetu i sudjelovali u krivici – vidiš, to nitko ne želi! I tako će se, dakle, nastaviti, i iz dana u dan mnogo tisuća ljudi revno priprema sljedeći rat.”

Nakon rasprave, otiđu u grad kako bi kupili gramofon. Kupivši gramofon, upute se u Harryjev stan, gdje je Hermina pomno razgledala njegov dnevni boravak. Zatim je počela nastava fokstrota.

I sljedeći put su učili plesati. Hermina je na kraju sata ustvrdila da je Harry naučio fokstrot te da sutradan mora ići plesati s njom u neki restoran.

Idućeg dana su otišli u hotel Balances, gdje ga je Hermina upoznala sa saksofonistom, tamnoputim, mladim čovjekom španjolskog ili južnoameričkog podrijetla.

Vidjevši ga kako tužno i nepomično sjedi za stolom s čajem, Hermina ga nagovori da upita neku djevojku za ples, na što Harry nevoljko pristane.

U stanci između plesova su sjeli, gdje im se pridruži mladi gospodin Pablo, saksofonist. Primijeti da Pablo ne zna mnogo reći, zaključivši da onda i ne zna mnogo misliti, nalazeći svoj životni užitak u sviranju, kojem se predavao s ljubavlju i strašću. U plesu s Herminom, njih dvoje ulaze u raspravu zašto se uopće druže, na što mu Hermina odgovori:

“Zato što sam ja kao ti. Zato što sam upravo tako sama kao ti i što život i ljude i sebe samu, isto kao ti, ne mogu jako voljeti i ozbiljno uzimati.”

S vremenom se sve više susretao s glazbenikom Pablom, mijenjajući svoj sud prema njemu. Počeo je shvaćati da se mijenja:

“Stari Harry i novi živjeli su čas u gorkoj svađi, čas u mir jedan s drugim.”

Jednu večer ga je na krevetu dočekala Marija, djevojka s kojom je nedavno plesao.

“Marija me naučila – u onoj čudesnoj prvoj noći i sljedećih dana – mnogo čemu, ne samo ljupkim novim igrama i zadovoljavanju čula, nego i novom shvaćanju, novim uvidima, novoj ljubavi.”

Činilo mu se kao da je Marija prva prava ljubavnica koju je ikad imao. U tjednima druženja s Marijom, Herminom i Pablom, Harry je okusio novi svijet prepun droge koje mu je Pablo nudio, ljubavne ekstaze s Marijom i veselom učenju plesa i života s Herminom. Nakon nekog vremena, shvaća da je njegov put pri kraju i da se mora oprostiti s Marijom:

“…moja se duša opraštala od Marije, opraštala se od svega što mi je ona značila. Preko nje sam naučio još jednom prije svršetka djetinje se povjeriti igri površine, tražiti trenutne radosti, biti dijete i životinja u nevinosti spola – stanje kakvo sam u svom prijašnjem životu poznavao samo kao rijetku iznimku, jer su puteni život i spol za mene gotovo uvijek imali gorak okus zabranjena voća, pred kojim duhovan čovjek mora biti na oprezu.”.

Prvi put sudjeluje u maskiranom plesu, za kojeg se svečano uredio. Primjećuje kako je posjete gostionicama zamijenio svečanim plesnjacima:

“Od tada bijah okusio druga sredstva, jače podražaje, bijah srknuo najslađih otrova.”.

Ušavši u Globusnu dvoranu, nije mogao pronaći ni Herminu ni Mariju. Večer je protekla naporno i samotno. Otišao je do garderobe po kaput ali je shvatio da je izgubio ceduljicu s brojem. Iznenada se pojavi neobično stvorenje koje mu pruži papirić, na kojem je bilo našvrljano:

“Noćas počam od četiri sata magično kazalište – samo za luđake. Cijena ulaska – razum. Nije za svakoga. Hermina je u Paklu.”

U vrevi, sretne Mariju, s kojom se oprašta, govoreći joj da mora poći kod Hermine koja je u Paklu. Dok je pio za barom, ugleda profil mladog čovjeka za kojeg pomisli da je njegov prijatelj iz mladosti, Hermann, ali to bijaše Hermina. Naglo su uvedeni u zabavu plesa, filozofije, sjećanja i tjelesnih užitaka:

“Ja više nisam bio ja, moja se osobenost bijaše rastopila u opojnosti slavlja kao sol u vodi.”

Vidjevši ga oduševljenog i sretnog, Pablo oduševljeno ustade sa svog orkestarskog stolca, snažno puhne u svoj rog, popne se na stolac, ostane gore i punih obraza stane svirati.

“Ah, pomislim na tren, nek’ se sa mnom zbije što god hoće, jednom sam eto i ja sretan, ozaren, oslobođen sebe, kao da sam Pablov brat, kao dijete.”

Zapleše s Herminom, napokon je ljubeći, naslućujući blizak kraj užitka, nadolazeći umor.

“U tom je plesu Hermina napustila svoju nadmoćnost, svoj prezir, svoju hladnoću – znala je da više ne mora činiti ništa da me učini zaljubljenim. Ja sam joj pripadao.”

Dugo je trajao taj svadbeni ples. Stajali su i gledali se, posljednji u dvorani, posljednji u zgradi. Hermina ga upita je li spreman, na što Harry kimne, da, bio je spreman.

Uto se na vratima pojavi Pablo, pozivajući ga na zabavu. Kaže mu da je ulaz samo za poludjele, cijena je razum. Uđu u malu ovalnu sobu, koja je bila gotovo prazna. Unutra nije bilo ničega osim malog okruglog stola i tri naslonjača u koje su sjeli. Harry nije bio siguran gdje je.

Iznenadi se kad čuje Pabla kako nadugo priča, kao što nikad nije pričao. Pablo im kaže da ih je pozvao na zabavu koju Harry već dugo priželjkuje, o kojoj već odavno sanja. Izvadi bocu pića i tri čaše. Pablo mu objasni o čemu se radi:

“Samo u vašoj vlastitoj nutrini živi ona druga zbilja za kojoj čeznete. Ja vam ne mogu dati ništa što već ne postoji u vama samome, ne mogu vas uvesti ni u koju drugu galeriju slika doli one u vašoj duši.”

Pokaže mu ogledalo u kojem Harry vidi samoga sebe. Svi ustanu, Pablo pomakne zastor i nađu se u okruglom, potkovastom hodniku nekog kazališta. Objasni im da njegovo malo kazalište ima onoliko loža koliko žele, a iza svakih vrata ih očekuje upravo ono što traže. Objasni Harryju da je njegova lijeva strana kazališta, a Herminina desna, a mogu se ponovno sastati u unutrašnjosti.

Hermina nestane iza golema zrcala, a Pablo objasni Harryju da je svrha te cijele priredbe naučiti ga da se smije. Pablo mu opet pruži zrcalo, naređujući mu da ubije stepskog vuka u sebi. Harryju to i uspije, prasnuvši u oslobađajući smijeh.

Kazalište je magično, tamo su samo slike, nema zbilje. Harry mora ubiti svoju dvojbenu osobnost. Harryju se prikažu raznorazne slike, na tisuću verzija kakav je bio i kakav je mogao biti. Na desetine Harryja se razmiljelo kroz kazalište, a on potrči za jednim od njih.

Uđe kroz jedna uska vrata na kojima je pisalo:

“Najprije u veseli lov! Veliki lov na automobile.”

Shvatio je da je to rat između ljudi i strojeva. S veseljem se pridruži borbi. Susretne Gustava, starog školskog druga. Uđu u auto i bace se u borbu. U tim scenama se prikazuje besmisao rata. U jeku borbe nastradaju i Harry se opet nađe u ovalnom hodniku, uzbuđen od lovačke pustolovine. S bezbrojnih vrata su ga mamili razni natpisi:

• “Mutabor – preobrazba u životinje i biljke po želji”
• “Kamasutram – poduka u indijskom ljubavnom umijeću”
• “Samoubojstvo puno užitka! Smijat ćeš se do iznemoglosti”
• “Propast zapada”
• “Pojam umjetnosti”
• “Nasmijana suza”
• “Pustinjačke igre”
• “Naputak za izradu osobnosti”

Uđe na ta posljednja vrata. U tihom prostoru, ugleda čovjeka na podu koji je sjedio na istočnjački način. Čovjek mu ponudi partiju šaha u kojem će mu pomoći izgraditi osobnost. U šahovskoj igri redali su se savezi, bitke, natjecanja, sklapanje braka, starci, mladići, djeca, žene, okretne i bespomoćne figure. Starac mu objasni da se čovjek sastoji od mnoštva duša, od vrlo brojnih ja.

“To je životno umijeće. Vi možete ubuduće sami po želji oblikovati i oživljavati igru vašeg života, zaplesti je i obogatiti, u vašim je rukama.”

Harry se nakloni i zahvali starcu te se opet nađe u ovalnom hodniku.

Ugleda natpis: “Čuda dresure stepskog vuka”. Drhteći, otvori vrata i stigne u sajmišni šator. Ugleda krotitelja životinja na pozornici. Taj čovjek je na uzici kao psa vodio omršavjelog vuka ropski – plahovita pogleda.

Učini mu se da je čovjek kao njegov blizanac. Čovjek pokaže kako je izvrsno dresirao vuka, zatim bacivši bič vuku pred noge, stao se isto onako tresti, uvlačiti u sebe i djelovati jadno kao zvijer malo prije. A onda stane zapovijedati vuk, a čovjek se mora pokoravati.

Harry užasnut izleti kroz vrata van. Potom uđe kroz vrata na kojima je stajao natpis: “Sve su djevojke tvoje”. Radovao se što može pobjeći iz prokletog vučjeg svijeta.

Zapuhne ga miris njegove mladosti, ozračje djetinjstva i dječaštva. Opet postade dječak od petnaestak godina. Stajao je na brežuljku, izgubljen u sanjarskoj ljubavnoj žudnji. Sjeti se svoje djevojke Rose s kojom je osjetio žudnju i učini mu se da nikad u životu nije više ljubio kao tada Rosu.

Ugledavši je opet, izjavi joj ljubav. S njom je proživio najljepše trenutke, u proljeće, dok je cvijeće cvalo i lagani povjetarac puhao. Još jednom je proživljavao cijeli svoj ljubavni život. Zatim je Rosa iščezla, pojavila se Irmgard, Ana pa Emma. Svaku djevojku, koju je nekoć u svojoj mladosti volio, ponovno je volio, ali je u svakoj uspijevao pobuditi ljubav za razliku od stvarnog života. Štošta je doživio u Pablovom malom kazalištu, shvaćajući da se ni tisućiti dio toga ne da iskazati riječima.

Kao posljednje ime u beskrajnom nizu se pojavila Hermina, u istom mahu mu se vratila i svijest, shvativši da je ljubavnoj bajci došao kraj, jer nju nije htio susresti tu u sumraku čarobnog zrcala:

“…njoj nije pripadala samo ona jedna figura moje šahovske igre, njoj je pripadao cijeli Harry.”

Opet se našao u tihom hodniku s kazališnim ložama, ne znajući što dalje. Bezvoljno pročita idući natpis:

“Kako se ubija ljubavlju”.

Sjeti se scene. Hermina je za stolom i govori mu kako će ga učiniti zaljubljenim samo zato da njegovom rukom bude ubijena. Obuzme ga strah i posegne u džep za šahovskom figurom, ali nije bilo nijedne figure, već iz džepa izvuče nož. Preplaši se noža te odjuri hodnikom.

U hodniku susretne Mozarta, koji mu objasni da su u posljednjem činu Don Giovannija. Mozart mu prikaže tužne scene najpoznatijih glazbenika: Brahmsa, Beethovena, Schuberta. Mozart se počne smijati Harryju, na što ovaj poludi i napadne ga. Ugleda Harryja u velikom zidnom zrcalu, ostarjelog, sušta suprotnost onom mladiću koji je nekoć bio.

Pljune na zrcalo te polako obiđe svih stotinu vrata magičnog kazališta. Otvori posljednja vrata gdje ugleda jednostavnu i lijepu sliku, a na prostiračima na podu nađe dvoje golih ljudi kako leže, Herminu i Pabla, kako snivaju nakon ljubavne igre.

Ugleda ljubavni ugriz ispod lijeve strane Hermininih grudi, gdje zabije svoj nož. Krv poteče niz Hermininu bijelu kožu. Pablo se probudi, ugleda mrtvu Herminu te se nasmiješi.

Prekrivačem pokrije Herminu do grudi i izađe iz lože. Harry je ispunio njezinu želju. Uto se otvore vrata lože te uđe Mozart. Sjedne tik do Harryja i zaokupi se napravama i instrumentima koji su ležali uokolo. Mozart stavi u pogon jedan radioaparat, te uključi zvučnike:

“Slušamo Munchen, Handelov concerto grosso u F – duru”.

Harry se užasne, ne vjerujući da Mozart priređuje takvu svinjariju. Mozart se na to hladno i sablasno počne smijati. Mozart mu odgovori da otvori uši.

“Kad slušate radio, onda slušate i gledate iskonsku borbu između božanskog i ljudskog. Naučite ozbiljno shvaćati ono što vrijedi da bude ozbiljno shvaćeno, a ostalomu se smijte!”

Na to pred Harryjem bljesne natpis: “Harryjevo smaknuće”, na što on kimne u znak suglasnosti. Pred sobom ugleda dvorište sa svježe pripravljenim panjom za sječenje glava, desetak gospode u mantijama i kaputima, a u sredini je stajao on, tjeskoban ali pripravan i suglasan. Državni odvjetnik rastvori svečani papir te iz njega pročita:

“Gospodo, pred vama stoji Harry Haller, optužen i dokazano kriv za obijesnu zlouporabu našega magičnog kazališta. Osuđujemo Hallera na kaznu vječitog života.”

Kad je ponovno došao k svijesti, Mozart je sjedio kraj njega kao prije:

“Čuli ste svoju presudu. Trebate se naučiti smijati. Morate shvatiti humor života. Hoćete umrijeti, kukavico, ali ne živjeti. K vragu, ali upravo živjeti morate!”

Odjednom više to nije bio Mozart, već Pablo, koji je poput blizanca nalikovao onom čovjeku što ga je učio šahovskoj igri s figuricama. Harry ga upita gdje su. Pablo mu kaže da su u njegovom magičnom kazalištu, ali da ga je razočarao jer je razbio humor njegova kazališta i napravio svinjariju, zabadao noževe i lijepi slikovni svijet oskvrnuo mrljama zbilje.

Ali, objasni mu da se i igra da popraviti. Uzme Herminu koja se smanji u šahovsku figuricu te je zatakne u džep prsluka. Harry na koncu shvaća da je voljan još jednom započeti igru, još jednom okusiti njezine muke, još jednom drhtati od njezina besmisla, još jednom i opet često prolaziti paklom svoje nutrine.

Likovi: Harry Haller, Hermina, Pablo

Analiza likova

Harry Haller – “pripada onima koji zapnu između dva doba, onima koji su ispali iz svake zaštićenosti i nedužnosti, kojih je usud da sve upitnosti ljudskoga života prožive potencirano kao osobnu muku i pakao.”

Harry je intelektualac, osoba duboke duše i misli, koji se teško prilagođava vanjskom svijetu.

“Ti si za ovaj jednostavni, udobni svijet što se zadovoljava s tako malim, odveć zahtjevan i gladan, on te mora izbljuvati, za nj imaš jednu dimenziju previše.”

Svoj život opisuje kao naporan i težak, u kojem nije okusio ni sreće ni ljubavi.

“Moj je život bio naporan, skretao je krivim putom i bio nesretan, vodio u odricanje i poricanje, bio gorak od sudbine soli svekolike čovječnosti, ali je bio bogat, ponosan i bogat, pa i u nevolji ipak kraljevski život.”

Njegov karakter obilježava izrazita bipolarnost, čas je sretan, čas nesretan.

“Čas sam bio u raju, čas u paklu, većinom u isti mah u oba.”

Duboko pati zbog toga kakav jest, smatrajući svoj karakter i razum bremenitim usudom.

“Kako se to na mene svalilo, tako polagano i pritajeno, ta uzetost, ta mržnja spram sama sebe i spram svega, ta otupjelost svih osjećaja, ta duboka, ljuta mrzovolja, taj prljavi pakao praznog srca i očajanja?”

Premda je odrastao u građanskom komoditetu, zgraža se od svih aspekata malograđanstva kojemu ne može pobjeći.

“Od svega sam, naime, najusrdnije mrzio, gnušao se i proklinjao to: to zadovoljstvo, to zdravlje, tu udobnost, taj njegovani građanski optimizam, taj masni berićetni uzgoj osrednjeg, normalnog, prosječnog.”

Odbacuje modernizam, duh vremena u kojem je prisiljen živjeti, često se vraćajući u “dobra, stara vremena”.

“Je li ono što mi zovemo “kulturom”, što je nama duh, što nam je duša, što nam je lijepo, što zovemo svetim, je li to puka utvara, već odavno mrtva i samo nas nekolicina luđaka to drži istinskim i živim?”

Vječno rastrgan između nježne duše i surovog svijeta, ne može se uklopiti u nijednu nametnutu ulogu.

“Bilo da je to visoka mudrost ili najjednostavnija naivnost; tko tako umije živjeti trenutak, tko tako živi u sadašnjosti i tako ljubazno – brižljivo zna cijeniti svaki cvijet uz put, svaku malu vrijednost trenutka za igru, tomu život ne može nimalo nauditi.”

Kada upozna Herminu, njegov svijet se mijenja naglavačke. U njoj prepoznaje sebe.

“Hermina mi je bila odveć bliska, bila mi je drug, moja sestra, meni srodna, nalik meni i nalik mome prijatelju iz mladosti, Hermannu.”

Odmah je osjetio duboku konekciju s njom, bez obzira na to što se naizgled činilo da potječu iz dva sasvim različita svijeta.

“Ova Hermina, koju sam danas vidio drugi put, znala je sve o meni, činilo mi se nemogućim da ikada pred njom imam neku tajnu.”

Ona ga je naučila živjeti, što ga dovodi do vrhunca prije nego što će se vratiti opet u svoj samotan svijet.

“Ali Hermina je neprestance bila tu; iako je nisam viđao svaki dan, ona je mene svaki dan gledala, vodila, nadzirala, ocjenjivala – čak i sve moje bijesne pomisli na pobunu i bijeg čitala mi je s lica i smješkala se.”

Usprkos mučnom životu, ponekad je jasno raznašao trenutke u kojima mu se život činio smislenim.

“Ponekad bih po nekoliko minuta jasno razaznavao kako se kroz moj život provlači jedan zlatni božanski trag, gotovo vazda zatrpan blatom i prašinom, pa ipak znade zasvijetliti zlatnim iskrama, kao da više nikad neće iščeznuti, no uskoro bude opet duboko zagubljen.”

Kao svoje najveće postignuće smatra samoću, koju je dugo priželjkivao i nastojao izboriti.

“Samoća je neovisnost, nju sam priželjkivao i godinama je nastojao izboriti. Bila je hladna, oh da, ali je bila i tiha, divno tiha i velika, nalik na hladnu tihu prostoriju u kojoj se vrte zvijezde.”

“Ako i jesam zabludjela životinja koja svijet oko sebe ne shvaća, ima ipak nekoga smisla u mojem ludom životu…”

“Kako ne bih bio stepski vuk i otrcani pustinjak usred svijeta, s kojim nemam ni jedan zajednički cilj, čije radosti meni ne kazuju ništa!”

“No dobro, sviđa se meni i oprečnost što nastane između mog života, samotnog, bez ljubavi i uvijek u bijegu, posvema neuredna života i te obiteljske i građanske sredine.”

“Harry u sebi nalazi “čovjeka” to jest svijet misli, osjećaja, kulture, jedne pripitomljene i sublimirane prirode, a uz to u sebi nalazi još i “vuka” to jest mračan svijet nagona, divljine, okrutnosti, nesublimirane, sirove prirode.” Kroz roman se proteže Goetheov lik, kojeg je Harry strogo štovao. “Sad sam tek shvatio Goetheov smijeh, smijeh besmrtnika. Bio je taj smijeh bez predmeta, tek svjetlost, samo jasnoća, bio je ono što preostane kad istinski čovjek prođe kroz patnju, poroke, zablude, ljudske strasti i nesporazume i dopre do vječnoga, u svemirska prostranstva.”

“…ja, bezavičajni stepski vuk i usamljeni mrzitelj malograđanskoga svijeta…”

Ali ipak, na kraju, pristaje opet proći kroz isti pakao, da bi usput pronašao smisao, smisao sebe i života.

Bilješka o piscu

Hermann Hesse bio je njemačko-švicarski književnik, rođen je 2. srpnja 1877. godine u Calwu u Njemačkoj, a umro je 9. kolovoza 1962. u Montagnoli u Švicarskoj. Hesse dolazi iz obitelji evangelističke vjerske tradicije, no on je već s 13 godina odlučio da će biti pjesnik.

Na početku ga je ljubav prema književnosti odvela prvo u knjižarstvo, da bi se ubrzo nakon početnih uspjeha u književnosti posvetio pisanju. Na početku stvaranja brojnih djela Herman je bio pod utjecajem Hölderlina, a nakon toga pisao je sljedeći učenje Dostojevskog, Nietzschea te Freuda.

U početku je pisao romantične pjesme i priče, a kasnije se ističe kao njemački pripovjedač i romanopisac. Jedan od prvih romana “Pod kotačem” (1906.) imao je autobiografske elemente. Djelo “Peter Camenzind” koje ga je proslavilo kao književnika objavljeno je 1904. godine.

1912. odlazi u Indiju što je uvjetovalo nastanak djela: “Iz Indije” (1913) i “Sidarta” (1922). Imao je demokratska uvjerenja i česte pacifističke napise zbog čega odmah po završetku Prvog svjetskog rata 1919. odlazi u Švicarsku te 1921. postaje Švicarski državljanin.

Hesse se okreće psihoanalizama mladih usamljenika koji se suprotstavljaju društvenim normama te nastaju dva romana “Demijan”(1919) i “Stepski vuk” (1927) koji mu donose svjetsku slavu. Upravo je zahvaljujući romanu Demijan osvojio mlađe čitatelje, gdje se junak želi osloboditi od ograničenih društvenih okvira.

Hesse nastavlja u duhu psihoanalitičkih romana te nastaje roman “Narcis i Zlatousti” (1930) te naposljetku njegovo najopsežnije djelo, utopistički roman “Igra Staklenim perlama” (1943) napisano za vrijeme Drugog svjetskog rata. 1946. godine Hesse je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Autor: A.J.