Ostaci staroindijske književnosti pronađeni su na području današnjeg Pakistana oko rijeke Ind. No, ipak, ne postoji dovoljno ostataka ove stare književnosti, a u Europu su je kasno donijeli Arapi, tek kod njihovog prodora u Srednjem vijeku. Prve pronađene kulture staroindijske književnosti pronađene su oko 2300-e godine prije Krista.
Zabilježeno je rano miješanje rasa. Naime, ono se dogodilo tijekom prodora Indoeuropljana s Crnog mora i za vrijeme sukoba s Dasama. Tadašnji jezik je bio sanskrt – indoeuropski jezik.
Staroindijska književnost obuhvaća epsku, vedsku, budističku, klasičnu ili kavya, jainsku i znanstveno-stručnu književnost.
Pod vedsku književnost spada zbirka “Rgveda” koji se sastoji od religioznih himna. Vedski tekstovi prenosili su se usmenim putem, a osim “Rgveda” pripadaju im i “Samaveda” (ritualne pjesme), “Yajurveda” (molitve i žrtvene izreke) i “Atharvaveda”(tekstovi kroz koje su sačuvana predarijska vjerovanja). Od velikog su značaja i tekstovi proze “Brahmane” koji tumače smisao i simbolično značenje veda, bave se tumačenjem tekstova i obrednih radnji. Od velikog značaja ovih tekstova su “Šumski spisi”.
U “Upanišadama” su sadržana promišljanja o reinkarnaciji, karmanu (djelu) te o brahmanu atmanu (jednakosti makrokozmosa i mikrokozmosa). Starija promišljanja nastala su u prozi, dok su mlađa sastavljena od stihova, a popularno se nazivaju još i “Vendata”. Od ovih su zbiraka sačinjene i svete knjiga Hindusa.
Malo nakon toga nastali su i prvi priručnici za obrede koji su se zvali “Sutre” ili “Vedange”, a oni se bave opisima dijelova obreda. One najstarije vede nastale su na arhaičnom jeziku polovicom 1. tisućljeća. Gramatičar Paniji zaslužan je što je u ovom razdoblju kodificiran staroindijski jezik sanskrt.
Iz doba epske književnosti potječu najpoznatiji epovi “Ramayana” i “Mahabharata”. Uz njih, veliki značaj imaju i knjige “Purana”, odnosno “Drevne priče”, čak njih 18. One se smatraju svetim knjigama i sastoje se od svjetovnih i legendarnih priča.
Budistička književnost napisana je na jeziku pali i na hibridnom i klasičnom indijskom jeziku sanskrtu. Glavna okosnica su tekstovi na paliju koji su se prenosili usmenim putem iz doba Bude. Jedno od najpoznatijih djela ove književnosti je djelo “Dhammapada” u kojem se nalaze i etički budistički spisi. Cijenjena je i zbirka jataka u kojoj je glavna okosnica priča o prošlim Budnim rođenjima.
Unutar ove književnosti budizma nastala su i prva povijesna djela. Ovdje se izdvaja ep “Mahavastu”. Jedan od najznačajnijih autora staroindijske književnosti je Aúvagfoša koji je djelovao u 2. stoljeću, a između ostalog napisao je ep o životu Bude “Buddhacarite”.
Jainska književnost napisana je na maharaštri, ardhamagadhi (na kojemu je nastao i jainski kanon) i šuraseni. Ovi tekstovi sadrže velik broj legenda i priča te povijesnih podataka. Među najznačajnijim autorima izvan kanona su Bhadrabahu, Haribhadra i Hemacandra.
Klasična književnost ili kavya također je jedna od starih indijskih književnosti, a svoje glavno obilježje ima u stilu kaya koji se ističe zbog težnje za savršenim izrazom. Najpoznatije djelo ove književnosti je “Pancatantra” koje je nastalo između 2. i 6. stoljeća te je sačuvano u pet recenzija.
Velik značaj postigla je i drama. Razvila se vrlo rano i teorija o glumi i kazalištu, a najstariji teoretičar je Bharata. Sadržaji su izmišljeni ili su se uzimali iz predaje, a sastoje se od proze i stihova, različitih osoba te je prate ples i glazba. Najpoznatija svjetska drama iz ovog razdoblja je “Śakuntala”, autora Kalidasa.
Uz dramu je usko povezana i lirika, a od sredine 1. tisućljeća uz sanskrt se javlja i književnost na prakrtima (pajšači, maharaštri, magadhi i šauraseni). U 11. i 12. stoljeću lirika je doživjela procvat uz autora Bilhana koji je objavio djelo “Caurisuratapańcasika”, odnosno “Pedeset pjesama o ljubavnom životu kradljivca” i autora Jayadeva koji je napisao religiozno-erotski ep “Gitagovinda”, odnosno “Opjevani Govinda”.
Znanstveno-stručna književnost stare Indije predstavlja velika postignuća na području znanosti. Obuhvaćeni su gramatika, astrologija, matematika i astronomija. Što se tiče književnosti naglasak je na seksualnoj ljubavi kojoj je posvećen velik broj literature, a izdvaja se “Kamastura” iz 5. stoljaća autora Vatsyayane.
Novoindijski jezici nastali su iz prakrta. Do 19. stoljeća u književnosti prevladavju tradicionalni izrazi kao što su teme, motivi i izrazi. Tek početkom 19. stoljeća razvija se proza u formi pripovijetke i kratke priče. Zapadni utjecaj u staroindijskoj književnosti javlja se tek od druge polovice 19. stoljeća.
Hindska književnost svoje početke ima u 8. i 9. stoljeću, a glavna joj je karakteristika snažna religioznost. Uz to prevladavaju i djela junačke tematike. Ovo razdoblje obilježio je pjesnik Vidyapati koji je napisao erotske pjesme koje je posvetio ljubavi Kršne i Radhe. “Zlatno doba” hindske književnosti obilježila je pobožna poezija – bhakti.
Sredinom 19. stoljeća razvija se moderna književnost pod utjecajem engleske književnosti. Prvi važniji predstavnik ove književnosti bio je Bhartendu Hariúcandra. Suvremena književnost je iznimno bogata i kvalitetna, a veli broj indijskih autora piše na engleskom jeziku i danas. Prvi autor koji je pisao na engleskom jeziku je Rammohun Roy koji je bio i vođa reformatorskog pokreta, prvog i Indiji.
Od najznačajnijih djela staroindijske književnosti opisat ćemo one najznačajnije: Vede, Rgveda, Mahabharata, Ramajana i Pančatantra.
Vede
Vede su najstariji pronađeni zapisi iz indijske književnosti. To su svete knjige koje su se koristile za vrijeme liturgijskih obreda, a nastale su u 2. i 1. tisućljeću prije Krista. Vede se sastoje od četiri zbirke, a njima su usmeno prenosili kaste brahmana.
Rgveda
Rgveda je zbirka himni koja je nastala s ciljem da se slave bogovi. Mnogi ovu zbirku svrstavaju u najzanimljivije književno djelo staroindijske književnosti i uopće.
Mahabharata je ep koji je spjevan o plemenu Bharata, a njegovo nastajanje se proteže na čak 8 stoljeća. Mahabharata je pisan od 4. stoljeća prije Krista do 4. stoljeća poslije Krista.
Ep se sastoji od čak 400 000 stihova, a time je čak za 20 puta veći od Odiseje i Ilijade zajedno. Njegov sadržaj govori o vojničkoj tradiciji i veliča junaštvo. Prenosio se i usmeno, a mnogi su ga autori prepričali te i nadopunili kroz povijest.
Ramajana
Ramajana je ep u kojem su spjevani doživljaji kralja Rame. Spada u pustolovni žanr uz korištenje mnogobrojnih fantastičnih motiva.
Radnja epa se vrti oko junaka Rame. On je utjelovljen u Višnu kako bi pokušao pobijediti demona.
Pančatantra
Pančatantra spada u najstariju proznu književnost Indije. Sastoji se od pet knjiga (petoknjižje) u kojoj se nalaze basne i poučne priče.
Postigla je veliku popularnost, a na završetku se nalazi i pouka napisana u stihovima.
Odgovori