Stankovačka učiteljica

Stankovačka učiteljica kratka je pripovijetka autora Ivana Perkovca. Djelo je uprizoreno u obliku pisama koje mlada učiteljica šalje svojoj prijateljici Klarici i tako opisuje razne dogodovštine koje su je zadesile na njenom prvom namještenju.

Marta u Stankovac stiže na početku školske godine kako bi vodila razred za djevojčice. Iako su neki mještani nesusretljivi, Marta se uspijeva snaći uz pomoć obitelji Šavorić. Sudac Šavorić joj tako pomaže osigurati prostoriju u kojoj će voditi nastavu, a gospođa Šavorić joj postaje nova i jedina prijateljica.

Marti je isprva bilo teško napustiti majku i Zagreb, ali s obzirom na to da voli svoj posao i da istinski uživa podučavajući djecu uspjela se prilagoditi. No, njene pedagoške metode nisu se poklapale s metodama župnika i bogatijih Stankovčana koji su smatrali kako učiteljica ne bi trebala djeci pričati priče, vodati ih u šetnje i igrati se s njima. Unatoč tome, Marta se nastavila boriti i uglavnom je ignorirala zamjedbe.

Jednog dana selo pogodi strašan požar koji uništi nemali broj kuća, jedna od njih bila je kuća u kojoj je boravila Marta. Nakon ljetnih praznika koje je provela u Zagrebu, Marta se vrati u Stankovac, ali sazna kako su njenu učionicu predali učitelju koji vodi razred za dječake.

No, Marti odluči pomoći kapetan Granoša, bivši vojnik koji je naslijedio od strica veliko bogatstvo. To je iznenadilo Martu, jer joj se kapetan činio kao mrzovoljan mizantrop. U nekoliko navrata su se sukobili, ali Martu je kapetan zaintrigirao, prepoznala je u njemu određenu plemenitost.
Na kraju, Granoša odluči izgraditi novu školu za djevojčice i prizna Marti kako osjeća naklonost prema njoj od prvog dana kad ju je ugledao.

Vrsta djela: pripovijetka

Mjesto radnje: Stankovac

Vrijeme radnje: razdoblje od 27. rujna 18** do 25. listopada sljedeće godine

Kratak sadržaj

U Stankovcu, 27. rujna 18**

Pripovijetka se sastoji od pisama koja su naslovljena na Klaricu. Učiteljica se prisjeća trenutka kada je putovala za Stankovac jer je napokon postala učiteljica. Bilo joj je izuzetno teško odvojiti se od svoje majke, ali zna koliko se njena majka žrtvovala za nju, koliko je sebi oduzimala kako bi se ona školovala te koliko je bila ponosna kad je postala stankovačka učiteljica. Dakle, nije imala izbora nego obrisati suze i krenuti.

S njom su putovale Klotilda, Slavica i Regica. Bio je to lijep jesenski dan, iako je Klotilda bila namrgođena i tužna, Regica se svojim šaljivim dosjetkama pobrinula da njene prijateljice održi u dobrom raspoloženju. U Stankovac su stigle u sedam navečer. Kočija puna djevojaka i njihove silne prtljage, uključujući i krletku s kanarincem na krovu, bila je gotovo prava senzacija u selu. Mali dječak zamijenio ih je za glumice putujućeg kazališta.

Kočijaš je imao poteškoća s pronalaženjem škole pa se morao zaustaviti nasred tržnice kako bi se raspitao. Djevojkama nikako nije bilo drago sjediti u toj kočiji dok su u njih upirali prstom, čak se i Reginino raspoloženje vidno spustilo.

Napokon stignu u dvorište škole, no ondje ih dočeka još jedna poteškoća. Supruga gospodina učitelja ih preko volje pozdravi i odrješito im poruči kako učitelj nije kod kuće. Iako se Marta Božićeva predstavila kao stankovačka učiteljica djevojaka, gospođa supruga nije imala namjeru pomoći im te naglasi kako ih ona nipošto nema gdje smjestiti.

Marta se sjeti kako bi mogle otići pitati župnika za pomoć. Slavica i Klotilda su se smjestila na pragu ispred kuće i nisu htjele dalje tako da je na Marti ostalo da se, u uz pomoć Regice , pobrine za smještaj.

S obzirom na to da je Marti ovo bio prvi posao nakon školovanja za učiteljicu osjetila je tjeskobu. Uz to što joj je mjesto nepoznato, mora se boriti s ovakvim problemima i pobrinuti se za djevojke. Župnik nije bio posebno raspoložen za učiteljicu s problemima, bez da ju je saslušao poručio je Marti kako je sad već kasno, svima će obavijestiti da će se održavati škola za djevojke u novoj školskoj godini, ali ona sad mora ići jer je njemu vrijeme za večeru.

Nisu imale izbora nego uputiti se prema gostionici i tamo tražiti slobodnu sobu. Tamo ih dočeka vika i raskalašenost, vlasnica im objasni da nema mjesta, sve sobe zauzeli su vojnički časnici i njihovi pomoćnici koji obavljaju neki važan posao. Vlasnica krčme uputi ih mjesnom sucu Šavoriću. Sudac je također vodio krčmu, srećom bilo je slobodnih mjesta. Dok su se Klotilda i Slavica brinule oko toga kako se moraju urediti za večeru, pa da barem malo maknu tu sramotu koju su doživjele danas, Regica je pokušavala doznati kakav je zapravo život u Stankovcu i u kakvim će uvjetima Marta živjeti.

Za večerom su im se pridružila sučeva djeca, Barčica i Janko. Lijepo su ih dočekali i pogostili, a one se nisu bunile na nutkanja domaćice. Nakon večere otpratila ih je do njihove sobe. Prošla je ponoć kad su zaspale, a ujutro dok su se spremale čule su kočijaša kako se buni jer putem neće imati čim konje nahraniti, no sudac ga je utješio kako nije problem ustupiti mu malo hrane za konje, neka pusti djevojke da se odmaraju.

Marta je prijateljice otpratila do kraja sela, povela je sa sobom Barčicu kako bi joj pravila društvo na povratku. Bio je to tužan rastanak, čak se i vesela Regica rasplakala. Domaćica joj je ponudila sobu dok si ne nađe stan. No, veći problem bio je što nije imala učionicu za djevojčice, učitelj nije htio dijeliti svoju iako bi bilo dovoljno mjesta za sve. Nakon nekoliko dana uspjela se smjestiti u svoj stan, a sudac je predložio neku staru prostoriju u kojoj je njegov kum čuvao vreće krumpira, ako to počiste mogla bi poslužiti kao učionica.

U Stankovcu, 15. studenoga 18**

Marta pozdravlja Klaricu, nije joj stigla pisati već neko vrijeme jer je bila zaokupljena radom u školi. Ovo pismo koje joj sada šalje namijenjeno je i za Regicu i ostale prijateljice. Marta komentira prošlo pismo koje joj je Klarica napisala u kojemu traži da joj piše sve doživljaje, misli i tajne i to u detaljima.

Marta nema ništa protiv toga, ali izražava kako je problematično kod pisanja pisama, vrlo često ne stigne napisati jednu rečenicu, kad već naviru nove misli i ideje. Kad su zajedno puno je lakše, dovoljno je samo da se pogledaju i odmah mogu razumjeti što ona druga misli, ovako je ipak malo teže prenijeti sve događaje.

Još uvijek se prilagođava na Stankovac. Za sad ju je primila supruga suca Šavorićka koja ih je udomila prvi dan, sažalila se nad njom, a pomoglo je i to što se za Martu posebno vezala njena kći. Za ostala upoznavanja nije imala vremena.

Većina Stankovčana čudno je promatra, prošlo je mnogo vremena otkako je to mjesto imalo učiteljicu. Plod tog dugogodišnjeg izbivanja je da sada Stankovčani imaju posebnu ideju kako bi jedna učiteljica trebala izgledati, a Marta češće odudara nego što se uklapa u tu njihovu konstruiranu sliku. No, nikad nije marila za tuđa mišljenja, tako da je ne smetaju govorkanja.

Sudac Šavorić zaslužan je za činjenicu da ima učionicu, da nije njega mogla bi se odmah vratiti u Zagreb. On je taj koji održava općinu i obavlja važne poslove. S druge strane, županijski sudac ima drugačiji pogled na situaciju, smatra kako to nije njegova domena, pa ako netko treba učionicu neka si je nabavi. Od kakve je pomoći župnik to djevojke već znaju i same.

Jednog dana gospođe su poslale djevojčice koje nisu imale više od četiri godine u školu, neka se uče mirno sjediti. Marta je bila šokirana, poslala je ceduljicu za svaku majku i objasnila da su djevojčice suviše mlade za školu, neka pričekaju koju godinu. Sluškinje su bile šokirane takvim postupkom, a s njima se izgleda slagala i Šavorićka. Objasnila joj je kako se ne bi trebala tako zamjerati narodu, bilo bi joj lakše kad bi im se dopala pa možda dobila malo kave ili lijekove od ljekarnika. No, Marta nije usprezala nad njihovim zahtjevima, posebno se pobrinula kako bi djecu učionici tretirala jednako, bez ikakvih preferencija.

Prisjetila se kako su za vrijeme školovanja idealizirale poziv, zamišljale uredne učionice, škole s perivojima, no sada se mora zadovoljiti s onim što ima. Na kraju su ipak najbitnija djeca koju poučavaju. Ponekad su tako mila i srdačna i tad nije teško poučavati u bilo kakvoj učionici.

U nekoliko navrata našla se u sukobu sa svećenikom oko pedagogijskih metoda, ali to će im ispričati drugom prilikom. Sve ih pozdravlja i poziva da joj se pridruže na proljeće kako bi i same posvjedočile njenim dogodovštinama.

U Stankovcu, 26. prosinca 18**

Prošlo je mjesec od zadnjeg pisma, razlog tomu je Martin plan da se za Božić pojavi u Zagrebu i tako iznenadni majku i Klaricu. No, planovi su joj propali pa je na kraju morala ostati u Stankovcu. Šavorićka joj je poremetila plan, poslala je malu Barčicu po nju i nije mogla odoljeti nego njoj i njenom bratu Janku pomoći oko kićenja.

Sudac Šavorić strogo se držao običaja, Badnjak ne može proći bez slame ispod stola, zdjelice meda i božićnih pjesama. Iako se tih običaja ne drže toliko u gradu, Marta mora priznati da je uživala u njihovom božićnom duhu i veselju.

Nakon večere igrala se s Barčicom i Jankom, a na kraju ju je Janko otpratio kući i pritom čistio snijeg s puta kako bi Marta mogla proći.

Kod njih je provela i dan nakon Božića, nekako se poklopilo da je većinu vremena provodila upravo kod te jedne obitelji. Ubrzo su Barčici neka djeca zavidjela na tom prijateljstvu, ili bi žalili što i njihovi roditelji nisu toliko bogati pa da svakodnevno mogu pogostiti učiteljicu. Namjeravala je smanjiti količinu druženja s njima kako bi popravila situaciju, ali bilo je lijepo tako da nije bila sigurna hoće li doista uspjeti u svom naumu.

Doživjela je razne nezgode tijekom poučavanja, ali tek je počela pa stoga nema puno iskustva, zbog toga je često bila predmet ogovaranja. Shvatila je da su ponekad puno veći problem sami roditelji, a ne djeca. Odlučila je motivirati djecu s ponekom pripovijetkom i pjesmom, jer zna koliko je to pozitivno djelovalo na nju samu dok je išla u školu. To posebno djeluje kod male djece kojoj još nisu poznate prednosti nauke i loše strane lijenosti i nemara. To je uzrokovalo nemali broj ogovaranja i prigovora roditelja, ali to lako može zanemariti.

U Stankovcu, 6. siječnja 18**

Klarica je u prošlom pismu javila Marti kako se Klotilda zaručila. Marta u odgovoru Klarici nastavlja priču kako je i obećala te pripovijeda što joj se događalo drugi dan nakon Božića. Ponovno se našla kod obitelji Šavorić gdje je upoznala pristava kotarskoga suda Josipa Javorića.

To nije bio prvi put da su se Marta i Josip sreli, prije nego što su se službeno upoznali vidjeli su se za vrijeme berbe u vinogradu gospodina Šarića. Pristav joj nije ostao u lijepom sjećanju nakon što se nije mogao načuditi kako se ona toliko može zabavljati i šaliti sa seljakom. Naime, mali Janko pravio joj je društvo i zabavljao je na svakom koraku što je pristavu bilo neobično.

Marta se nije dala omesti Javorićevim opaskama, baš kad mu se spremala odgovoriti razgovor prekine dolazak kapetana Granoše. Marta ga je srela prvi dan kad je stigla u Stankovac, ali je tek kasnije saznala njegovo ime.

Gospođa Šavorić izgrdi kapetana što je prošlo toliko vremena bez njegova posjeta. Barčica je odmah potrčala prema Granoši kako bi uzela njegov šešir i štap. Dok su ostali pili vino i razgovarali, pristav pokuša potiho Marti iskazati njegovu naklonost. Nakon Javorićeve izjave kako bi sve učinio za nju, Marta okrene sve na šalu i upita ga bi li se onda popeo na krušku kad bi ga ona to zatražila, čak i pod cijenu da uništi svoje fino odijelo. Kapetan se tiho nasmije, Marta se ponada da će se možda uključiti u razgovor, ali pojavi se kapelan nakon čega kapetan brzo zgrabi šešir i napusti ih.
Kad je išla kući pristav se ponudi da joj bude pratnja, ali ona ga glatko odbije i kaže kako je sigurna da je i Janko može obraniti od vukova ako to bude potrebno.

U Stankovcu, 29. veljače 18**

Odmah na početku pisma Marta kori Klaricu jer joj nije poslala niti jedno pismo. Klotilda je zauzeta pripremam za vjenčanje, Regica se sprema za Slavoniju jer je pozvana za guvernantu, a Slavica i Klarica su očito suviše zauzete pripremama za ples povodom poklada tako da su svi izgleda zaboravili na Martu i Stankovac.

No, Marta objašnjava kako će se i u Stankovcu organizirati ples u velikoj gostioni tako da će se i oni zabavljati za vrijeme poklade. Zatim odluči prepričati prijateljici kako se zabavila dan prije u razgovoru s kapetanom.

Bila je u posjetu kod gospođe Šavorić kad je navratio kapetan. Barčica se raspitivala za ples i maškare nakon čega je Granoša dodao kako djevojke samo na to misle. Martu te riječi uvrede, ali i zainteresiraju pa uđe u diskusiju s kapetanom koji očito nije htio voditi taj razgovor, ali izgleda da nije imao izbora.

Marta je bila smirena tijekom cijeloga razgovora, ali u trenutku kada je implicitno napao njen poziv Marta se sva uzbuni i počne ljutito objašnjavati koliko voli svoj posao i koliko značaja ima to što radi ona i drugi učitelji. Granoša pokuša smiriti situaciju i kaže joj da je sad rano, neka pričeka par godina kad dobije malo iskustva pa će onda moći pričati.

Nakon toga Granoša se ustane, kratko pozdravi Martu i ode. Nakon toga, vrati se gospođa Šavorić pa upita Martu o čemu su toliko razgovarali. Iako se Marti činilo kako je Granoša mizantrop, ipak ju je zaintrigirao. Raspitala se malo kod gospođe Šavorić koja joj objasni kako se u Stankovac doselio nakon posljednjega talijanskog rata kad mu je tane smrskalo šaku. Na početku se družio s ljudima, ali kasnije se otuđio, suca mrzi jednako tako i pristava, smatra kako se previše pretvaraju. Sve u svemu, Marta je zaključila da je to poprilično čudna osoba.

U Stankovcu, 30. svibnja 18**

Marta se zahvaljuje Klarici na pomoći oko bolesne majke. Iako je sada bolje, nije sigurna hoće li se ikada uspjeti do kraja oporaviti. Priznaje prijateljici kako je u lošoj financijskoj situaciji, plaća joj je i inače mala, nakon što se brinula za majku i slala veći dio svoje plaće na njen oporavak nije joj ostalo mnogo.

Prestala je toliko često posjećivati gospođu Šavorić jer joj je bilo neugodno da je ona svaki put časti. Neki roditelji su je molili da daje njihovoj djeci instrukcije, dvoumila se jer joj je novac bio prijeko potreban, ali na kraju je ipak odbila jer nije mogla podnijeti da tako diskriminira siromašne djevojčice, naposljetku plaćena je da svima jednako prenosi znanje.

Bilo joj je posebno teško ovo proljeće, ali još tijekom zime obećala je djeci kako će ih voditi u šetnju poljem kad zatopli. Djecu je to toliko obradovalo da nije mogla odoljeti nego im se pridružiti u igri i pjesmi za vrijeme tih šetnji. To joj je bio jedini izvor veselja, ali naravno, ni to nije moglo proći bez prigovora kako je učiteljica neozbiljna i bez dostojanstva.

Takve zajedljive prigovore je uglavnom mogla zanemariti, voljela je tu djecu kao što su i ona nju obožavala. Ponekad bi je veselo pratili kući što je potaklo samo još više govorkanja. Jednog dana je tako srela kapetana Granošu koji ju je gotovo srdačno pozdravio što nije u njegovom stilu, vjerojatno mu je bilo lijepo vidjeti je okruženu tom silnom djecom.

U Stankovcu, 30. srpnja 18**

Prošla je jedna školska godina otkako je Marta stigla u Stankovac. Svi su joj srdačno čestitali, ali ih to nije spriječilo da je potajno ogovaraju. U tako malim mjestima svi se znaju i vijesti, bile istinite ili ne, brzo se šire.

Tako je jednog dana gospođu Šavorić posjetila župnikova gospodarica i odmah počela ogovarati novu učiteljicu. Smetalo joj je što je Marta suviše vesela, to se ne priliči jednoj učiteljici koja bi trebala biti ozbiljna. Također joj se učinilo kako se malo raspustila i razmazila. Nije joj išlo u prilog ni to što se nije došla predstaviti gospođama, a još joj se k tomu i pristav udvara.

Netko ju je čak prijavio u Zagrebu. U nekoliko navrata sukobila se s kapelanom, a učitelj se ne može načuditi nekim njenim metodama poučavanja. Sve to Marti je prenijela poslije gospođa Šavorić. Istina je to da se zamjerila župniku jer je djecu podučavala o milosti putem pripovijesti, nije ih htjela opteretiti teškim pojmovima i opsežnim gradivom jer je smatrala kako su za to još mladi.

Jednog dana župnik ju je pozvao u svoj ured. Učitelj je također bio prisutan kad su joj predali pismo poglavarstva koje nije zadovoljno kako postupa s djecom. Okrenula je glavu kako bi sakrila suze, letimice je pročitala pismo, odslušala učiteljev govor kako treba pratiti i poštivati starije jer oni znaju kako se to radi i onda će sve biti u redu. Otrčala je kući, plakala je sve dok nije zaspala.

S obzirom na to da nije posjećivala gospođu Šavorić, ona pošalje svoju kći po nju kad je čula što joj se dogodilo. Ispričala joj je kako su pristav i kapetan Granoša došli pitati što se dogodilo s učiteljicom.

U Stankovcu, 20. kolovoza 18**

Marta se zahvaljuje Klarici na pismu i riječima potpore i utjehe. Piše joj kako je pristala na susret s Javorićem nakon onog kobnog sastanka kod župnika. Bila je tužna tako da su je i njegove riječi ohrabrile i utješile na čemu mu se na kraju i zahvalila.

Namjeravala se vratiti u Zagreb, ali Šavorićka je nagovori neka ostane još u Stankovcu, ona će se pobrinuti za njene troškove, pa neka si uštedi novac. Marta pristane, obradovala ju je pomisao kako bi mogla uštedjeti pa pomoći majci i donijeti joj stvari u kojima je oskudijevala.

No, plan im je brzo bio poremećen. Sjedila je s Šavorićkom i djecom ispred kuće, gospodin Šavorić je otišao na šetnju povodom štovanja Svete Marije pod Gorom, kad ugledaju dim. Nešto je gorjelo, gospođa Šavorić je odmah klonula, a Janko je otrčao vidjeti što se događa.

Brzo se uzbuna proširila selom, do njih je stigao kapetan Granoša kako bi uputio sluge što im je činiti i kako bi zaposlio Janka neka pazi hoće li iskre požara krenuti u njihovom smjeru. Marta je izašla i promotrila što se događa dolje na ulici. Kapetan Granoša imao je glavnu riječ, raspoređivao je ljude i govorio im što da rade. Kad se vratila kući vidjela je da su sve njene stvari donijeli kod Šavorića. Naime, Janko je vidio kako se požar širi prema njenoj kući pa je upregnuo konje kako bi spasio njene stvari.

Nakon što su ugasili požar, Šavorić se spustio dolje u selo, a kapetan Granoša posjeti gospođu Šavorić. Objasni joj kako sad nema vremena za zapomaganje, glavni zadatak je pomoći sirotinji. Poručio joj je neka gospodinu Šavoriću prenese da nahrani ljude na njegov račun. Nakon toga je otišao nadgledati ljude kako bi se pobrinuo da svatko obavlja posao, sad je ključan oprez kako se požar ne bi ponovo proširio.

Janko je za vrijeme spašavanja Martinih stvari zadobio opekline na ruci i nozi, ali Granoš ih je utješio kako će sve biti u redu. Iako joj je bilo teško napustiti ljude u nevolji, odlučila je otići kući u Zagreb. Nije bila sigurna ima li uopće mjesta za nju u Stankovcu i hoće li moći dalje podučavati djecu s obzirom na prigovore.

U Stankovcu, 15. listopada 18**

Marta se vratila s praznika koje je provela u Zagrebu. Opisuje Klarici turobnu atmosferu u Stankovcu koju je prouzročio požar. Ljudi pokušavaju smisliti kako će sad sagraditi nove kuće. Odmah nakon što je stigla u Stankovac posjetila je gospođu Šavorić, Barčica i Janko su se posebno obradovali kad su vidjeli da se učiteljica vratila.

Gospodin Šavorić je bio zauzet pomaganjem ljudima oko štete koja je nastala pa nisu stigli razgovarati o njenoj učionici. Gospođa Šavorić hvalila je kapetana Granošu kako se posebno angažirao u pomaganju ljudima, pobrinuo se za organizaciju izgradnje novih kuća, ponudio se da će isprva on sve financirati pa će mu polagano vraćati novac, no bilo je mnogih koji su se protivili njegovim planovima.

Nažalost, Šavorićka joj je poručila kako neće biti ništa od njene učionice, općina je pod pritiskom tako da su jedva uspjeli organizirati dječačku učionicu koju će smjestiti tamo gdje je ranije bila Martina djevojačka učionica. Gospođa ju je pokušala utješiti, ponudila joj je neka ostane kod njih i podučava Barčicu ako ne želi napustiti Stankovac.
To je potaknulo Martu da samostalno organizira svoju učionicu, uz pomoć Šavorića ta ideja je uskoro bila realizirana i Marta je opet bila učiteljica. Iako je bila zadovoljna ovakvim razvojem situacije, ipak se brinula jer vjerojatno neće imati dovoljno prihoda da može odvajati i slati majci, a uskoro dolazi zima, nije znala što će učiniti ako majka opet oboli.

Jednoga dana srela se s Granošom kod Šavorićevih pa ga upita kako to da čovjek kao on, za kojega se čini da mrzi cijeli svijet, daje toliko sebe kako bi pomogao sirotinji. Granoša joj nevoljko prepriča kako je imao zaručnicu koju je iznimno volio prije nego što se uputio za rat u Italiji. Tamo ga je zahvatila nesreća i ostao je bez ruke. Kad se vratio kući njegova se zaručnica nikako nije mogla pomiriti s tim, te se na kraju skroz udaljila od njega i zaruke su prekinute.

U to vrijeme umro mu je stric od koga je naslijedio veliko bogatstvo. Novostečeni novac pokušao je iskoristiti tako što će pomagati drugima, ali tad su ga proglasili buntovnikom koji samo želi podmititi narod. Nakon toga doselio se u Stankovac i pokušao voditi imanje, ali ni to nije išlo. Teško su ga ljudi prihvaćali. Kad se dogodio požar pomislio je kako bi sad mogao pomoći ljudima, ali opet se jave oni koji se tome protive. Nakon što je završio priču napusti dom Šavorićevih.

U Stankovcu, 25. listopada 18**

Dva dana nakon što je poslala pismo Klarici, stigne Granoša u njenu sobu. Ispriča joj kako ima plan za novu zgradu u kojoj će biti dvije djevojačke učionice i stan za učiteljicu i njenu pomoćnicu. Promatrao ju je i ustvrdio kako je doista prava osoba za taj posao, ako se ponekad činilo da ju kritizira to je samo provjeravao koliko je zapravo investirana u taj posao. Kad je uvidio da svoj posao ljubi svim srcem odlučio se za ovaj plan.

Marta je bila iznenađena, napomenula je kako će sigurno naići na razne poteškoće, što ako se netko u općini pobuni i ne podrži njihov plan. Granoša joj odgovori neka se ništa ne brine, školu će izgraditi on na svoj trošak.

Nakon što je iznio svoj plan lagano se uskomeša i izjavi svoju naklonost Marti i počne hvaliti njenu kosu, lijepe oči, ćud i oštroumlje. Pamtio je svaki njihov susret, svidjela mu se čim ju je prvi put ugledao, ali podsjećala ga je na njegovu bivšu zaručnicu što je u njemu uzrokovalo konfliktne osjećaje. Šavorići su bili ushićeni kad su čuli vijest o njih dvoje, a Barčica se posebno veselila novoj školi.

Marta naglašava kako je ovo posljednje pismo koje šalje Klarici, ionako će uskoro doći kod nje pa će skupa moći dijeliti sve te radosne trenutke.

Analiza likova

Marta Božić – mlada djevojka koja se školovala za učiteljsku profesiju i dobila prvi posao u Stankovcu, malom selu. Marta je rođena i odrasla u Zagrebu tako da joj je to novo okruženje. Uz sav stres oko selidbe, novih ljudi i toga da prvi put ima svoj razred Marta se uspijeva na kraju snaći i uživati u novom mjestu. U tome joj znatno pomaže sudac Šavorić i njegova supruga koji su je prihvatili i brinuli se za nju od prvog dana otkako je stigla u Stankovac. Isprva je imala problema s pronalaskom prostora za učionicu, ali uz Šavorićevu pomoć uspijeva se organizirati i počinje održavati nastavu djevojčicama. U nekoliko navrata dolazi u sukob s ostalim mještanima i župnikom jer se ne pridržava strogog programa i ne vodi nastavu onako kako oni misle da je najbolje. Za razliku od Stankovčana, Marta je sposobna prilagoditi se djeci i njihovim potrebama. Tako im ponekad priča priče, vodi ih u šetnje kad je toplo vrijeme kako bi ih tako zainteresirala za nastavu. Iako je djeca zbog takvog pristupa vole i poštuju, mnogi smatraju kako nova učiteljica nije dovoljno ozbiljna i stroga. Kod Šavorićevih Marta upoznaje kapetana Granošu, bivšeg vojnika u četrdesetima koji je na ratištu izgubio jednu ruku. Isprva joj se Granoša čini kao mrzovoljan čovjek koji ne voli ljude, prvih nekoliko razgovora s kapetanom završava gotovo u svađi. No, na kraju, nakon što je selo pogodio velik požar i kada više nema prostora za njenu učionicu Granoša joj pomaže. Spreman je financirati izgradnju novu škole te priznaje ljubav koju osjeća prema Marti. Unatoč nekim poteškoćama, Marta se naposljetku uspijeva lijepo smjestiti u Stankovcu i uskoro je očekuju brak i nova škola.

Bilješka o autoru

Ivan Perkovac rođen je 23.5.1826. u Harmici, mjestu u blizini Zagreba. Živio je i pisao u vrijeme apsolutizma, razdoblje kada Hrvatska raskida sve veze s Ugarskom. Generaciji hrvatskih intelektualaca koji su se bavili političkim problemima razdoblja pripadao je i sam Perkovac. Nije bio sposoban sudjelovati u ratu, pa je tako, u potrebi za bilo kakvim doprinosom narodnom preporodu, radio u Bojnom odsjeku Namjesničkog vijeća. Tamo je s Petrom Preradovićem radio na organizaciji hrvatske vojske.

S tom službom završio je 1850. godine, nakon 1854. uglavnom je nezaposlen i živi boemskim načinom života. U međuvremenu obolijeva od sušice. 1860. Slavoljub Vrbančić odlučuje pokrenuti novi politički dnevnik Pozor, Perkovac preuzima uredničku dužnost. Bio je to najčitaniji hrvatski politički dnevnik tog doba. Uz to što je bio novinar i urednik Pozora, Perkovac je bio narodni zastupnik u saboru. Njegov utjecaj bio je velik, u javnosti i sabornici.

Nakon političkog neuspjeha u borbi za održavanje Hrvatske neovisnosti i odbacivanja bilo kakve unije bilo s Bečom ili Peštom, Perkovac se povukao s političke scene i odlučio premjestiti svoju borbu na drugo područje. Smatrao je kako je jedan od problema nizak nivo narodne prosvijećenosti pa je krenuo pisati, sav njegov publicistički i pripovjedački rad bio je usmjeren ka tom cilju.

U Vijencu objavljuje svojih prvih pet pripovijedaka: I žene ljube iskreno, Kitica, Župnikova sestra, Šljivari, Stankovačka učiteljica. Uz to objavio je niz naučnih i obrazovnih članaka kao što su Estetička obrazovanost, O zvanju i rodoljublju žena, Tegobe i zahtjevi pučkoga učiteljstva.

Umro je u Samoboru, 16.4.1871. od sušice koja ga je mučila i napadala već godinama.

Autor: A.M.