Sretni princ obrađena lektira Oscar Wildea. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte kompletno djelo Sretni princ online >>>
Analiza djela
Sretni kraljević (ponekad se prevodi i kao Sretni princ) je emotivna bajka i jedna od najpoznatijih priča koju je napisao Oscar Wilde 1888. godine. Autor u njoj ukazuje na surovost i sebičnost društva koje ljepotu traži samo u vanjskom. Ova dirljiva dječja priča opisuje kip Sretnoga kraljevića koji sada, kada više nije živ, nije sretan zato što vidi svu tugu i nevolje svoga grada. Njegove su noge pričvršćene i ne može sam pomoći siromašnima u gradu pa je svojom pomoćnicom i glasnicom imenovao jednu lastavicu. Kraljević se odrekao sve svoje ljepote da bi druge ljude spasio od nevolje pa je tako dao svoj rubin, dva safira i svaki listić zlata od kojega je bio satkan. Čim je izgubio svoju ljepotu i postao siv i sumoran, odlučili su da će ga dignuti, ali jedan anđeo je prepoznao ljepotu njegove i lastavičine duše kao dvije najvrjednije stvari koje može pronaći u tom gradu i odnijeti pred Boga.
Ova jednostavna, a opet snažna i topla bajka priča o prijateljstvu i ljubavi, a poglavito o onom životu koji živi i onda kada sve umre. Wilde u stihu “Sretan sam zaista i bio ako se zadovoljstvo može smatrati srećom” ukazuje na neko dublje značenje sreće koja se ne krije u pukom zadovoljstvu, već u dobrim djelima koji čovjeka čine jačim. Kraljević je prije smrti vodio život zaklonjen od svakoga zla; sve unutar njegova vrta je bilo bajkovito, ali pravu sliku grada je spoznao tek kada su ga ovjekovječili u zlato i postavili na visoki stub iznad grada.
Čitatelj nesmetano može prepoznati elemente dobroga i zla u likovima pa tako ukazuje na pohlepu i primitivnost članova gradskoga vijeća i ponekog profesora kojega je Wilde ubacio u djelo da bi poruku približio djetetu. S druge strane, nezaboravni likovi Sretnoga kraljevića i ptičice duboko su se ukorijenili u dječja srca i mogu im poslužiti kao životne vodilje. Sretni kraljević je vladar koji i nakon smrti brine za svoje podanike, on je požrtvovan, nesebičan i odgovoran.
Genijalnost Wildeova uma spojila je elemente tipične bajke s teškom životnom situacijom, a zaplela se u djelu i poneka nota humora. Poznati element bajke je svakako ljudskost pripisana ptici i kipu, težina života prikazuje siromaštvo, bolest i suze, a nijansa humora je vidljiva, primjerice, u sceni u kojoj Lastavica zavodi jedan Šaš. Autor je na taj način spojio životne elemente u jedinstvenu i raznoliku cjelinu. Također, bajku prate kreativne ilustracije koje bude duh mašte. Obrazovaniji čitatelj će primijetiti kako se Oscar Wilde ironično odnosi prema pretencioznim ljudima koji misle da znaju što je umjetnost pripisujući joj praktičnost i korisnost. Prema Wildeu; umjetnost čak nije ni smjela biti praktična ni korisna u banalnom smislu riječi jer je ona preuzvišena za to. Lastavica se u nekim prijevodima susreće i kao Lastan; taj izraz je Wildeov izbor da ptić u engleskom tekstu bude u muškom rodu. Međutim, prevoditelj Ludwig Bauer je odlučio Lastana preimenovati u Lastavicu jer mu se to učinilo kao bolje rješenje.
Autor je vjerodostojno prenio kontrast bogatih i siromašnih i ljudsku borbu koju siromašni moraju nositi na leđima. Time djeci želi dati do znanja da je onaj kraljevićev zaklonjeni vrt zapravo svačiji dom izvan kojega postoje siromašni i potrebiti ljudi. Nije potrebno biti na visini iznad grada da bi se vidjelo sve ono s čime se ljudi svakodnevno bore da prežive, važno je, u stvari, samo pročitati ovu bajku.
Video lektira
U videu iznad istražili smo dubine jednog od najljepših književnih remek-djela i pripremili smo brzinski pregled jedne od najčarobnijih priča svih vremena – Sretni princ Oscara Wildea! Zaronite s nama u svijet Sretnog princa, gdje upoznajemo bajkovite likove, a priča otkriva duboke poruke o ljubavi, žrtvovanju i suosjećanju. Ako još niste imali priliku upoznati ovu izuzetnu bajku ili želite osvježiti svoje sjećanje, ne propustite naš video vodič kroz kratak sadržaj Sretnog kraljevića. Kliknite na video iznad i podijelite svoje misli u komentarima ispod videa!
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Vrsta djela: bajka
Vrijeme radnje: prijelaz iz jeseni u zimu jedne godine u 19. stoljeću
Mjesto radnje: trg i ulica neimenovanog sjevernoeuropskog grada
Tema djela: veliko srce jednog kipa koji se odriče svoje ljepote da bi pomogao siromašnima
Ideja djela: Nije sve u izgledu – kraljevićeva duša je ljepša od sivila koje je ostalo na njemu. Srce Sretnoga kraljevića koje je bačeno na smetlište pored mrtve lastavice je puno vrjednije od svakoga listića zlata koje je nosio na sebi. Najljepši je upravo onaj koji pomaže drugima.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Priča počinje opisom kipa Sretnoga kraljevića koji je stajao na visokom stubu na uzvisini iznad grada. Ljudi su mu se istinski divili jer je bio obložen tankim listovima finoga zlata, a krasile su ga oči poput dva sjajna safira. Čak je i drška njegova mača bila lijepa jer je na njoj blistao veliki crveni rubin. Jedan od gradskih vijećnika, koji je volio da ga ljudi smatraju pravim umjetničkim znalcem, jednom je prilikom rekao kako je kip Sretnoga kraljevića lijep kao pijevac na vjetrokazu, ali da nije koristan jer ga svijet može smatrati nepraktičnim, iako on to zaista nije bio.
Jedan dječak je plakao zato što mu ne daju mjesec, a majka ga je upitala zašto ne može biti poput Sretnoga kraljevića koji nikada ne bi plakao zbog nečega što nema. Sretni kraljević je jedini uvijek bio sasvim sretan, a štićenici Doma za siročad su, obučeni u svoje grimizne ogrtače i čiste bijele pregače, govorili i kako taj kip izgleda poput anđela. Profesor matematike ih je upitao kako oni znaju kako izgleda anđeo, a oni su na to odvratili da su vidjeli anđela u snu. Profesor se na to namrštio.
Jedne noći iznad grada letjela je mala Lastavica koja se zaljubila u jedan Šaš pa je radi njega ostala u gradu, iako su sve njezine prijateljice odletjele u Egipat već prije šest tjedana. Jedno ljeto je letjela niz rijeku za velikim žutim leptirom pa joj se svidio taj Šaš. Lastavicu je privukao vitak stas koji je imao Šaš pa je stala letjeti oko njega i udvarati se tako što je stvarala kružne srebrne valiće na površini vode: rijeka je cijela bila ukrašena Šašem. Udvarala mu se cijelo ljeto, a to je nasmijavalo neke druge lastavice koje su cvrkutale da je to smiješna veza jer Šaš uopće nema novaca, a ima puno rođaka.
“Kada su druge bile otišle, Lastavica se počela osjećati usamljenom, a i njezin odabranik postajao joj je zamoran. Nikada ništa ne govori – rekla je. A bojim se da je i prevrtljiv jer se okreće za svakom zračnom strujom. I zaista, čim bi zapuhalo, Šaš bi se počeo udvorno klanjati. Priznajem da se drži kuće, što je dobro – nastavila je – ali ja volim putovanje pa bi i moj partner to trebao voljeti.”
Lastavica je upitala svoga odabranika hoće li s njom ići na putovanja, ali on je to odbio i čvrsto je odlučio stajati u svome zavičaju pa ga je Lastavica ostavila i krenula put piramida; u Egipat. Lastavica je letjela cijeli dan, a svoje noćno odmorište je pronašla upravo u gradu; baš između stopala Sretnoga kraljevića. To joj se učinilo kao krasan položaj s puno svježega zraka.
Baš onda kada je Lastavica pomislila kako ima spavaću sobu od zlata i kako je pronašla prekrasan smještaj, na nju je pala krupna kap vode. Na nebu nije bilo ni oblačka pa se ptičica čudila kako zvijezde sjaju, a kiša pada. Pomislila je kako je klima sjeverne Europe zaista strašna. Nakon nekoliko kapi zaključila je da je beskoristan taj kip koji je ne može ni od kiše zaštititi pa je pogledala prema gore i imala je što vidjeti: niz kraljevićeve zlatne obraze su se spuštale velike suze pa se Lastavica rastužila i upitala ga zašto plače. “Na mjesečini njegovo je lice bilo tako lijepo da je malu Lastavicu obuzela tuga.”
Sretni kraljević je rekao kako je nekada imao ljudsko srce i bio živ i sretan, ali sada je mrtav i stoji na visini grada odakle vidi svu tugu i jad svoga grada. Živio je u dvorcu Sans-Souci, a tamo tuga nije smjela ući. Preko dana bi se igrao s društvom u vrtu, a navečer bi vodio ples u velikoj dvorani. Oko vrta bijaše podignut vrlo visok zid pa kraljević nikada nije znao što se krije iza njega jer je oko njega sve bilo tako lijepo i bajkovito. Zvali su ga njegovi dvorjani Sretnim kraljevićem jer je uistinu i bio sretan ako se zadovoljstvo moglo smatrati srećom. Sada je postavljen na veliku visinu i vidi sve nevolje kroz koje prolazi njegov grad.
Iako mu je srce napravljeno od olova, kraljević se ne može suzdržati od plača. “Daleko odavde – nastavio je kip dubokim zvučnim glasom – daleko odavde, u uskoj uličici stoji neka siromašna kuća. Jedan je prozor otvoren i kroz njega mogu vidjeti ženu koja sjedi za stolom. Lice joj je mršavo i izborano, a ruke grube i crvene, izbodene iglama, jer ona je švelja. Sada upravo veze kupinove cvjetove na satenskoj haljini koju će najljupkija kraljičina pratilja nositi na sljedećem Dvorskom balu. U kutu sobe na krevetu leži njezin bolestan sin. U groznici je pa traži naranče. Majka nema ničega drugog što bi mu mogla dati osim riječne vode i zato plače.” Ispričavši Lastavici tužnu priču o siromašnoj majci i bolesnu sinu, kraljević ju je zamolio da odnese toj majci rubin s drške njegova mača jer se on ne može pomaknuti. Njegova stopala bijahu čvrsto pričvršćena.
Lastavica je isprva rekla da je čekaju u Egiptu njezine prijateljice koje sada spavaju kod velikoga kralja. Taj kralj leži u oslikanom sarkofagu, umotan u žuto platno i pomazan mirisnim uljima. Oko vrata mu je ogrlica od svijetlo-zelena nefrita, a dlanovi su mu poput uvelih listova. Štoviše, njoj baš i nije stalo do dječaka jer su je prošloga ljeta uz rijeku dvojica mlinarovih sinova gađala kamenjem. Nazvala ih je huliganima. “Meni baš i nije stalo do dječaka. Prošlog ljeta kada sam boravila uz rijeku, mlinarovi su me sinovi, dvojica huligana, stalno gađali kamenjem. Naravno da me nisu pogodili. Lastavice lete prebrzo, a ja još potječem iz porodice glasovite po hitrini. Ipak, bilo je to nepristojno od njih.” Međutim, ptičica se smilovala kraljeviću koji je tražio da ona bude njegov glasnik. Izvadila je veliki crveni rubin iz kraljevićeva mača, stavila ga u kljun i krenula u let iznad gradskih krovova, sve pored tornja katedrale i dvorca.
Doletjevši pored dvorca, Lastavica je čula plesnu glazbu i vidjela neku lijepu djevojku s njezinim dragim. Voljeni joj je pričao o tome kako su divne zvijezde, a divna je i snaga ljubavi. Djevojka je rekla kako su krojačice lijene i kako se nada da će njezina haljina biti gotova za dvorski bal. Zatim je ptičica preletjela preko židovskoga geta i vidjela stare Židove kako se cjenjkaju i važu zlatnike na bakarnoj vagi. Napokon je Lastavica stigla i do siromašne kućice; majka je od umora zaspala, a dječak se od groznice bacao po krevetu. Ispustila je rubin kod ženina napršnjaka pa je obletjela oko kreveta i hladila krilima dječakovo čelo, a dječak je već osjetio svježinu i opravak.
Lastavica se ponosno vratila kraljeviću, ispričala mu što je učinila i priznala da se sada osjeća zagrijanom pa se ujutro, iako je zima, otišla okupati na rijeku. Tu neobičnu pojavu je zapazio jedan profesor ornitologije kada je prelazio preko mosta pa je o tome napisao dugački dopis za mjesne novine. “Poslije su to svi spominjali jer je dopis bio prepun riječi koje nitko nije mogao razumjeti.”
Lastavica se okupala i razdragala na pomisao da tu večer ide u Egipat. Njezine prijateljice sutradan lete prema nekom slapu gdje se vodeni konj valja u rogozu, a na velikom granitnom prijestolju sjedi bog Memnon koji cijelu noć promatra zvijezde. Kada zasja jutarnja zvijezda, Memnon uzvikne od radosti i zatim utihne. U podne će se žuti lavovi spustiti k vodi i piti s obale; njihove oči su poput zelenih berila, a rika im je glasnija i od one buke koju proizvodi slap.
Dugo je Lastavica sjedila na crkvenom zvoniku, svugdje ju je pratilo živkanje vrabaca, a njoj je to odgovaralo jer su je smatrali otmjenom strankinjom. Kada je ugledala mjesec, ponovno je odletjela do Sretnoga kraljevića i pitala ga ima li kakvih poruka za Egipat jer ona odlazi, ali kraljević ju je zamolio da ostane s njim još jednu noć jer je vidio jednoga iscrpljenoga i pothlađenoga mladića u potkrovlju jedne kuće: “Zgrbljen je nad stolom pretrpanim papirima, a u čaši pokraj njega nalazi se buket uvelih ljubičica. Kosa mu je smeđa i čvrsta, usne crvene poput mogranja, a oči velike i snene. Pokušava završiti igrokaz za direktora kazališta, ali suviše mu je hladno da bi mogao pisati. U peći nema vatre, ali glad ga je sasvim iscrpla.” Lastavica je imala dobro srce pa je ostala i htjela je ponijeti kraljevićev rubin mladiću u potkrovlju, ali on ih više nije imao; ostale su mu samo oči.
Kraljevićeve oči bijahu napravljene od rijetkih safira, plavih dragih kamena, donesenih iz Indije prije tisuću godina i vrijedile su mnogo. Kraljević je rekao ptičici da uzme jedan safir iz njegova oka i odnese ga sirotom mladiću. On će znati kako s njim; prodat će ga draguljaru, nabaviti potrebnu hranu i drva pa će tako završiti svoj igrokaz. Lastavica je u suzama odnijela jedno oko u potkrovlje nesretnoga studenta. Krov je imao rupu pa je ušla u kuću bez problema, a mladić je nije ni čuo jer se držao rukama za glavu. Podigavši pogled, mladić je ugledao krasan safir pokraj uvelih ljubičica i zablistao je od sreće jer sada može završiti dramu za kazalište.
“Počinju me cijeniti. Ovo je od nekog od mojih obožavatelja. Sada mogu završiti dramu – uzviknuo je, blistajući od sreće.”
Sljedeći dan Lastavica je odletjela u luku, sjela na jarbol ogromnoga broda i promatrala mornare koji su izvlačili teške sanduke iz brodskog spremišta. Mornari su uzvikivali “Ho-ruk” podižući sanduke. Čim je ptičica ugledala mjesec, opet je odletjela k Sretnom kraljevićui pokušala se oprostiti od njega uz izgovore da je zima i da će sve prekriti hladan snijeg, dok u Egiptu sunce grije zelene palme i krokodile u mulju koji prodaju zjake. Njezine prijateljice su već sagradile gnijezda u hramu Grada sunca i promatraju ih ružičasti i bijeli golubovi i guču među sobom.
Ipak, Lastavica je ostala sa Sretnim kraljevićem još jednu noć jer se kraljević sada sažalio nad djevojčicom koja prodaje šibice: “Dolje na trgu – rekao je Sretni kraljević – stoji mala prodavačica šibica. Ispustila je šibice u kanal i sada su mokre i uništene. Otac će je istući ako ne donese kući nešto novaca pa plače. Nema ni cipela niti čarapa, a glava joj je nepokrivena.” Kraljević je zamolio Lastavicu da mu izvadi i drugo oko i odnese ga djevojčici, iako će to značiti da će on sada biti potpuno slijep.
Lastavica je dolepršala do sirote djevojčice i ispustila dragulj na njezin dlan. Djevojčica je pomislila kako je krasno to stakalce i nasmijana je potrčala kući. Lastavica se vratila svome kraljeviću i obećala mu da će sada zauvijek ostati s njim jer je on slijep. Cijeli sutrašnji dan je Lastavica sjedila na kraljevićevu ramenu i pričala mu o svemu što je vidjela u stranim zemljama. Govorila mu je o crvenim ibisima koji u dugim redovima stoje na obalama Nila i kljunovima love zlatne ribice. Zatim je pričala o Sfingi koja je stara otprilike koliko i sam svijet, a živi u pustinji i sve zna. Sretala je Lastavica i trgovce koji polako hodaju pored svojih deva i nose jantarne brojanice u ruci. Pričala je onda kraljeviću o kralju Mjesečevih planina koji je crn poput ebanovine, a obožava neki veliki kristal. Nije zaboravila spomenuti ni golemu zelenu zmiju koja spava u krošnji palme i ima dvadeset svećenika koji je hrane medenjacima, a vidjela je i pigmejce koji na listovima plove po velikom jezeru i stalno vode rat s leptirima.
Međutim, kraljevića je zanimalo što se događa u njegovu gradu: “Draga mala Lastavice – rekao je kraljević – pričaš mi o čudima, ali nema većeg čuda od ljudske patnje. Od nesreće nema tajne veće. Poleti iznad moga grada, mala Lastavice, pa ćeš mi pričati o onom što tamo budeš vidjela.”
Lastavica je poletjela iznad grada i imala je što vidjeti. Promatrala je kako se bogati vesele u svojim lijepim kućama, a prosjaci im sjede pred ulaznim vratima. U mračnim ulicama je vidjela obraze izgladnjele djece koja su tupo gledala u mrak oko sebe, a pod lukom nekog mosta vidjela je dvojicu dječaka koji su ležali jedan uz drugog da bi se, gladni i siroti, barem malo ugrijali. Nesretne dječačiće je potjerao stražar pa su se smočili na kiši. Kada je Lastavica ispričala kraljeviću tužne prizore koje je vidjela, on je odlučio da Lastavica s njega skine sve zlato, listić po listić, i preda ga siromasima. “Živ čovjek uvijek misli da će ga zlato učiniti sretnim.” Listić po listić, Lastavica je poskidala sve zlato sa Sretnoga kraljevića pa je on sada izgledao sivo i sumorno, ali siromašna dječica su postala rumenija i sretnija jer su sada napokon imali za kruh.
Stigao je i prvi snijeg, a za njim je došla i smrzavica pa je malena Lastavica znala da će joj biti sve hladnije i da će umrijeti. “Ulice su se sjale i blistale, pa su izgledale kao da su od srebra. Duge ledenice visjele su poput kristalnih bodeža s rubova kućnih krovova. Ljudi su hodali u krznima, a dječaci su nosili grimizne kape i sklizali se po ledu.” Iako je znala kakva je sudbina čeka, Lastavica nije htjela napustiti kraljevića jer ga je previše zavoljela. Sve što je ostalo malenoj ptičici bile su mrvice ispred pekarovih vrata i snažno lepetanje krila koje bi je grijalo.
Kada više ni to nije pomagalo, Lastavica je odlučila posljednji put sletjeti na krila svoga kraljevića i oprostiti se od njega, a on je mislio da će ona otići u Egipat: “Drago mi je što naposljetku odlaziš u Egipat, mala Lastavice. Ovdje si već predugo ostala. Ali poljubiti mi moraš usne jer ja te volim.”
Tužnim glasom ptičica je objasnila kraljeviću da ne odlazi u Egipat, već u Kuću Smrti, a Smrt je nazvala sestrom Sna. Ispunila je kraljevićevu želju, poljubila je njegove usne i mrtva pala pod njegove noge, a u kraljeviću se nešto slomilo; olovno srce se raspuklo nadvoje.
Sljedeće jutro gradonačelnik je šetao trgom u društvu gradskih vijećnika. Pogledavši na kip, rekao je kako izgleda jadno, tek malo bolje od prosjaka: “Rubin mu je ispao s mača, oči su mu nestale, a nije više ni zlatan – rekao je gradonačelnik. Tu je čak i neka mrtva ptica do njegovih nogu. Moramo izdati proglas kojim će se ovdje zabraniti ugibanje ptica.” Gradski tajnik je zapisao taj prijedlog o zabrani ugibanja ptica, a profesor umjetnosti je zaključio da Sretni kraljević više nije lijep pa samim time nije ni koristan. Tada su uklonili kip Sretnoga kraljevića.
Rastalili su kip u visokoj peći pa je gradonačelnik sazvao sastanak gradske uprave kako bi odlučili što će učiniti s metalom. Trebalo je, naravno, postaviti i neki drugi kip pa je svaki od gradskih vijećnika poželio da to bude baš njegov kip i nastala je žustra svađa. Poslovođa u talionici je rekao da se dogodila vrlo neobična stvar; prepuklo olovno srce se nije dalo rastaliti u peći pa će se morati baciti. Tako je bačeno kraljevićevo srce na smetlište zajedno s njegovom voljenom Lastavicom.
Bog je jednom od svojih anđela rekao da mu donese dvije najveće dragocjenosti iz onoga grada, a anđeo je donio olovno srce i mrtvu pticu. “Dobro si izabrao – rekao je Bog – jer u Rajskom vrtu ova će ptičica pjevati zauvijek, a u mojem zlatnom gradu Sretni će kraljević uznositi slavu Božju.”
Analiza likova
Likovi: Lastavić, sretni kraljević, švelja, student-pisac, djevojčica sa šibicama, gradonačelnik
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Oscar Wilde poznati je pisac iz Irske koji je zbog homoseksualne afere završio u zatvoru. Rođen je 1854. godine u Westland Rowu u velikoj obitelji. Roditelji su mu bili Sir Wiliam Wilde i Jane Francesca. Oba roditelja su živjela za poeziju, pa nije bilo čudno što se Oscar kasnije orijentirao na književnost.
Prvo se školovao u Dublinu na učilištu Trinity College, a nakon toga je dobio stipendiju za studiranje na Oxfordu. Na početku karijere najveći utjecaj na Oscara su imali Walter Peter, John Raskin i Svinbern.
Tijekom studija objavio je nekoliko djela, a kada mu je umro otac odlučio je vratiti se u Irsku, napustio je Oxford i nastavio s objavljivanjem poezije, a 1878. godine je dobio nagradu za englesku književnost. Ubrzo nakon što je napustio fakultet postao je popularan među književnicima.
Kada je stekao veliku popularnost odlučio se život u Americi. Tamo je boravio neko vrijeme i zatim se preselio u Pariz gdje je upoznao i kasnije se vjenčao s Constance Lloyd. S njom je imao dva sina Vyvyana i Cyila.
Oscar se smatra glavnim predstavnikom engleskog larpurlartizma (umjetnost radi umjetnosti). Najpoznatija djela su: algorične bajke Sretni kraljević i Mladi kralj, roman Slika Doriana Graya i drame Saloma (na francuskom jeziku) i Idealan suprug.
U najranijem razdoblju života pisao je poeziju, kojoj se vraća pred kraj života. Po izlazu iz zatvora napisao je svoju najbolju pjesmu Baladu o tamnici u Readingu, uz Sliku Doriana Graya, njegovo najbolje djelo.
Oscar Wilde iznenada je umro 30. studenoga 1900. godine od upale mozga, u svojoj 47. godini. Pokopan je u Parizu.
Odgovori