U sedam priča Vitomira Lukića, objedinjenim u zbirci “Soba za prolaznike”, pisac odustaje od fabuliranja kako bi se posvetio vlastitim razmišljanjima o životu te detaljima, poput prikaza tišine u svjetlosti svijeće, obuhvaćanju lica i predmeta nekakvim unutarnjim pogledom, bliskim stanju duboke molitve. Pripovijedanje je oslobođeno tradicionalne naracije i vanjska događanja su tu tek zato da se naglasi veličina stvari. Slojevitost teksta i punoća smisla priča vode gotovo do metafizičkih izraza, u kojima se čitatelju prikazuju različiti slojevi života. Također, svojim pripovijedanjem Lukić pokušava čitatelju predočiti tajanstvene veze stvari i bića koje se prikazuje neprestanim putovanjem kroz prostor i vrijeme kako bi se doseglo onostrano.
U načinu Lukićeva pripovijedanja jasno se pokazuje utjecaj Proustovske želje da se predoči biće u potrazi za izgubljenim vremenom, posebno u priči “Ahilej i kornjača”. Autor je često zapitan nad smislom ljudskog postojanja i suočen s čovjekovom bačenosti u ovaj svijet. “Soba za prolaznike” je zato kombinacija fragmenata iz pripovjedačeva djetinjstva, trenutne životne situacije i razmišljanja o njihovoj međusobnoj isprepletenosti.
Iako su pripovijetke naizgled odvojene, lik Beže je ono što ih povezuje u cjelinu. U prvoj priči nazvanoj “Soba za prolaznike” upoznajemo pripovjedača kao studenta. Ne saznajemo njegovo ime niti ostale osobne podatke. Naglasak je na njegovom odnosu prema okolini i nemogućnosti povezivanja sa sustanarima doma. Zatim slijedi kraća pripovijetka, u kojoj saznajemo da se zove Beža i u kojoj je opisan trenutak smrti njegove djevojke te njen sprovod, za vrijeme kojega Beža postepeno postaje svjestan njene odsutnosti.
Priča “Bolest” odvodi nas u Bežino djetinjstvo, gdje su njegova prisjećanja isprekidana košmarom uzrokovanim vrućicom. Veći dio priče je upravo na granici njegove svijesti. Beža shvaća kako još uvijek želi biti dijete, posebno ga u prošlost vraća čitanje časopisa i s mukom se vraća u svakodnevicu.
Nakon “Bolesti” slijede četiri kraće pripovijetke. Tema priče “Put na jug” razgovor je sa sestrom Benediktom i pripovjedačevo razmišljanje o Bogu, vjeri i svrsi molitve. “Ahilej i kornjača” sljedeća je priča, u kojoj Beža podrobno opisuje njegov jedinstveni odnos naspram vremena i koliko veliku ulogu za njega predstavlja organizacija trošenja vremena. “Priča o štakoru” prikazuje Bežin mogući susret s uljezom u njegovoj kući i njegovu fascinaciju tim bićima, nakon što posumnja da se jedan uspio uvući kroz zahodsku kanalizaciju. Posljednja priča, “Kako sam nas spalio”, poprilično je neodređena i prikazuje Bežino suočavanje sa sjećanjima prošle ljubavi, tako što posjećuje kuću u kojoj su provodili vrijeme.
Vrsta djela: pripovijetke
Vrijeme radnje: sredina 20. stoljeća
Kratak sadržaj
Soba za prolaznike
Pripovijetka je pričana u prvom licu jednine i na samom početku ne saznajemo ništa o liku koji pripovijeda. Čitatelj se odmah uključuje u radnju, bez podataka o pripovjedaču i događajima koji su ga doveli do ovog trenutka. Pripovjedač navodi kako je predvečer uzeo iz skladišta prvi od preostalih dušeka i deke koje su mirisale na petrolej. Rezignirano se spustio u sobu na donjem katu i bacio sve to na jedan od praznih kreveta. Osjećao je da mu je želudac užasno prazan, ali noge su mu bile mokre i volja toliko mlitava da se radije svukao, bacio odijelo na krevet i zamotao se u deke. Način na koji se umotao u deke na krevetu, učinio mu se kao da je došao na groblje, digao tešku cementnu ploču na jednoj od grobnica i legao unutra. Već je bila noć, ali pripovjedač navodi kako je odlučio ne paliti svjetlo jer nije znao ima li ga uopće. Nije ga ni zanimalo da li se još netko smjestio u sobi. Tijekom noći, čuo je otvaranje vrata i ljude koji su ga dozivali promašenim imenom nekog od svojih prijatelja. Neki su čak i pokušali s njega skinuti deku. Kad se ponovo probudio, još uvijek je bila noć. Do njega je ležao jedan od onih veterana. Upitao ga je koliko je sati. Veteran je podigao ruku iza potiljka, ugasio cigaretu i rekao da misli da već ima jedan sat, a sve to bez da je pogledao na sat.
Pripovjedač je razmišljao o tome hoće li sutra na fakultetu dobiti pismo. Znao je što će sve točno sutra raditi i osjećao je zbog toga silnu dosadu. Kao da ponavlja život koji je već proživio. Pomislio je kako će sve to nestati ako ponovo zatvori oči. Ujutro je pričekao da prođe uobičajena ceremonija ustajanja, pravljenja kreveta i odlaženja. U jednom trenutku se ustao i nakon toga se nije dugo zadržavao. Želio je da do obračuna njega i izvjesnosti dođe što prije.
Za ručkom mu je pala na pamet ideja da bi večeras mogao negdje izaći, kako bi potrošio ono dosadno vrijeme do jedanaest navečer. Pogledao je prvu predstavu nekog kaubojskog filma, ali je on rano završio pa je još pogledao filmske novosti s prvenstva svijeta u nogometu. Nakon što se uspio izvući iz gužve kinodvorane, našao se na ulici. Budući da više nije imao ništa čime bi iskoristio vrijeme, morao se vratiti u sobu s rešetkama.
Ulazeći u hol pomislio je da svi spavaju jer nije bilo svijetlih okvira oko vrata. Ušuljao se unutra i na prstima krenuo do svog kreveta. Netko je premjestio njegov kofer pod jedan krevet bez posteljine. Legao je na taj krevet poprilično gnjevan. Digao se i počeo obilaziti krevete, ali je na kraju odustao i vratio se na onaj krevet bez posteljine. Bilo mu je toliko hladno da nije osjećao noge. U jednom trenutku odlučio je kako bi mogao otputovati kući. Na stanici je pojeo topao doručak, a već prije podne grijao se na blagom južnom suncu, u svom voćnjaku. Učinilo mu se da je sve ono bio ružan san. Neko je vrijeme tamo proveo, a jednog ponedjeljka je samo otputovao natrag. Očekivao je da neće naći na onom mjestu ni sobe, ni svojih stvari niti krevet. Ponovo je obišao sve ležajeve i po poderanoj jastučnici prepoznao svoj. Tek kad je sjeo na krevet, primijetio je da na krevetu spava neki mladić. Probao ga je probuditi, ali mladić je samo nastavio spavati. Ljutito je zgrabio svoj mantil i izašao.
Misao koja ga je cijeli dan zaokupljala, dok je na stroju pretipkavao rukopis i kad je u podne jeo svoju pitu s mlijekom, bila je kako će se opet noćas vratiti u tu tuđu jazbinu. Ponovo je pogledao dvije kinopredstave, prije nego se uputio u sobu. Njegov krevet nalazio se odmah blizu vrata i tada je prvi put, pokrivajući se dekom, osjetio malu lagodnost. Do njega je spavao visok, bolestan hrvač koji je znao sve stručne medicinske termine za svoju bolest. Već nekoliko večeri zaredom, u dnu prostorije, trajala je prigušena kartaška igra. Već je mogao prepoznati neka stara lica koja su posjećivala sobu, iako se nisu pozdravljali. Dvije večeri su opet prošle mirno. Kad je ušao navečer u sobu, čuo je komentare drugih muškaraca. Netko je zapitao ma tko je ovaj. Jedan mladić je odgovorio kako možda ni on sam ne zna tko je. Sljedeću su ga noć svi pozdravili napadno i jednoglasno, zatim su pažljivo, pretvarajući se da kartaju, motrili svaki njegov pokret. Uzeli su mu jastuk pa je ispod glave stavio svoj mantil.
Sljedećih dana je otkrivao nove znakove njihove kolektivne pakosti: odnesena navlaka, izmijenjeni dušek u kome nije bilo polovice sadržaja. U menzi su pričali kako u domu ima neki osobenjak, koji je već dva mjeseca u sobi, a da ni s kim nije progovorio ni riječi. Sreo je prijatelja koji mu je predložio da s njim potroši honorar koji je dobio za pjesmu objavljenu u dječjem listu. Razmišljao je kako je, kao dijete, jedva čekao da odraste, a sada bi se opet tome htio vratiti. Noć je proveo u kancelariji.
Sljedeću noć dočekala ga je još jedna smicalica. Kad je sjeo na krevet, jedan dio je propao. No on je unatoč iskrivljenom krevetu samo legao i pokrio se dekama. Njegov postupak je šokirao kolege iz sobe. Dovikivali su kako su za njega ostali ljudi mravi, stoka. Odlučili su da ga treba izbaciti van jer kvari ugled sobe. Ipak su ga ostavili na miru tu noć. Sljedeće jutro prišao mu je jedan mladić i rekao kako on ništa od toga ne razumije, ali misli kako ovaj mora otići, nakon čega on skuplja svoje stvari i odlazi.
Ladina smrt
U ovoj pripovijetci saznajemo da se lik koji pripovijeda zove Beža. Pripovjedač navodi kako je odmah tog jutra, čim je otvorio oči, znao da je Lada umrla. Vijest mu je prenio mali dječak, Ladin brat. Vratio se iz nekog razloga u sobu, u krevet koji je bio njihov. Odmah se prisjetio noći koje je proveo s Ladom u tom krevetu. Lada je popila živu, koja je nepažnjom, iz razmrskanog toplomjera, dospjela u njen čaj. Pripovjedač navodi kako su je već jednom spasili od takve nesreće. Smijali su se tada užasno i glupo izigranoj smrti, ali ovog puta se neće smijati.
Razmišljao je o tome koliko se stvari koje su bile svakodnevne s njom, više nikada neće ponoviti. Krenuo je prema sobi u kojoj je sada Lada smještena, ali se pitao zašto bi uopće išao tamo ako Lade više nema. On je volio Ladu upravo zbog svega onoga čega kod nje jutros nema: istrzanih pokreta, cvrkutanja ili onih jesenskih priča dok bi padale kiše. Lada više ništa ne osjeća, pa se Beža pita kome on to onda ugađa? Osjećanjima koja bi Lada imala da može osjećati ili osjećanjima svijeta?
Otišao je do Ladine kuće. Ladino tijelo postavili su na dva mala sastavljena stola, a ona je bila prekrivena plahtama. Zapaljene svijeće su mu izgledale kao da plaču. Pomišlja kako se oni nisu plašili tame i kad bi se mogla ugasiti ta svijeća, zasjale bi Ladine oči. Na stolu je ugledao nedočitan, s komadićem papira blizu kraja, roman “Doktor Faustus”. Našao je njenu torbu i pisma koja mu je pisala kad nije bio u blizini, a koja mu nikada nije htjela pročitati. Stigla su dva bolničara i zamolila ga da napusti sobu na neko vrijeme.
Na sprovodu, dok su nosili Ladin lijes, nije bilo nikoga da ga prati, držeći ga pod ruku. Tad je bolno i možda prvi put otkad se sve to dogodilo, pomislio kako Lade više nikada neće biti. U jednom trenutku zasmetalo mu je što nepoznati ljudi nose Ladin lijes. To bi trebao biti njegov posao, budući da je on toliko puta dosad nosio i držao njeno tijelo. Zato je zamijenio lijevog zadnjeg nosača.
Bežu muči povratak u samoću i mrak ,jer je ovo njegova posljednja šetnja s Ladom. Nakon sprovoda vraća se u njenu sobu. Počeo se opraštati s onim što je ostalo od Lade.
Bolest
Ova pripovijetka nosi podnaslov “Danas ležim ovdje slab i ne mogu ustati, jako je još samo moje sjećanje.” (Eskimi, Sjeverna Amerika).
Pripovjedač navodi kako bi na granici između zime i proljeća, točnije na samom početku proljeća, često postajao žrtva neke sasvim bezazlene prehlade, koja bi se potpuno pretvarala u bolest. To mu se ovog puta dogodilo na izletu. Bilo je toplo i nije mogao odoljeti da ne svuče svoj mantil. Već istu večer nije mogao progutati kavu od bolova. Imao je i povišenu temperaturu.
Posjetio je liječnika i nije se suzdržavao u iznošenju vlastite dijagnoze, temeljene na općoj enciklopediji ili udžbeniku za infektivne bolesti. Odlučio je ležati u svojoj sobi. Treći dan temperatura se pogoršala i poskočila do trideset devet stupnjeva. Pripovjedač navodi kako nije osjetio nikakve subjektivne promjene, osim nešto povećane potrebe za tekućinama i bez želje za čitanjem. Misli su mu bile toksično nesređene te je većinu vremena proveo u stanju nalik na budni san. Dolazile bi mu slike iz djetinjstva te neko vrijeme nije mogao raspoznavati laži. Tražio bi majku da mu ponovi sve priče od kojih je sazdano njegovo djetinjstvo. Temperatura se nije spuštala i počelo mu je smetati komešanje ukućana. Znao je kako ga čeka budna i prazna noć buncavih košmara.
Obitelj obično sjedi pokraj njega do deset navečer i zatim odlaze na spavanje. Sljedeća dva dana nisu donijela nikakvu promjenu i sada pripovjedač počinje sumnjati u moć vlastite sugestije. Pita se može li se temperatura javiti i održavati iz nekih izvora samouvjerenja? Svakodnevno je bio okružen najnovijim brojevima časopisa i tjednim ilustriranim listovima, tako da je imao osjećaj da je optimistično lice svijeta zavirilo u njegovu sobu. Također bi redovno slušao vijesti i izvještaje o vremenu. Sve je to za njega počelo dobivati određenu vrijednost, kao navika. Ležeći u krevetu, razmišlja o svom odnosu s braćom. Dok su bili mlađi, imao je jako dobar odnos s mlađim bratom. Uglavnom ih je povezivalo neprijateljstvo prema starijem bratu. Sada su razdvojeni i nemaju nikakav odnos. Zna proći više od pola mjeseca da se uopće ne vide.
Beža navodi kako inače voli nagle promjene, koje bi narušile uobičajeni red u životu, unijele pomutnje u naše navike i protiv volje ljudi dovodile nešto što nadilazi naše snage, pa makar to bio i požar, neki pomor ili bilo što masovno. Tad se vatra nametne kao glavna tema svega. Jedan od najveličanstvenijih događaja u Bežinom djetinjstvu bio je požar pilane u njihovom mjestu, koji je počeo jednog popodneva.
Bolest se nastavlja. Tijelo mu je postalo krhko i neke blage ošamućujuće struje bi mu se pretakale kroz mišiće kad bi se pokrenuo. Pošto već nekoliko dana leži u postelji bolestan, siguran je da sad već može očekivati posjete prijatelja. Beža razmišlja kako uvijek neki zaplašeni optimizam prati nastupe onih koji nas posjećuju kad smo bolesni. Ali ispod tog optimizma skriva se bojazan da će se pokolebati onim što vidi. Mi nikada ne znamo, sudeći po držanju svojih posjetitelja, na kojem stupnju se zapravo nalazimo. Zato se u nama rađa sumnja koja izjeda naše zdravlje, više nego što bi to učinila i sama istinska slika bolesti. Rekao je majci da zaključa vrata i ako netko bude došao da ga posjeti, neka kaže da je upravo zadrijemao.
Vrijeme od osam do ručka podijelio je u nekoliko etapa. Redovno se umiva i češlja pred ogledalom u kupaonici, prateći kako pomicanje ležanjem zahrđale kose izaziva osjetan bol na njegovom kiselom licu. Tako se polako počinje vraćati u kolotečinu života.
Majka je jutros bila u gradu i ispričala mu je kako su pitali za njega. Direktor mu je zaželio da što prije ozdravi i da ga ubrzo vide. Donijela je s tržnice svježe povrće i predosjećala da će kroz koji dan biti sasvim zdrav. Beža je zadrhtao od njenih riječi, pri pomisli da se vrati u normalan život. Ovih dana bio je dijete i nije se želio nikamo vratiti. Razmišlja o tome kako bi se trebalo dogoditi nešto iznenadno i veliko… neki užasni zemljotres ili poplava, koja bi sasvim izmijenila grad i približila ljude. Tada bi se on dignuo iz svog udobnog naslonjača i jurnuo u vanjski život.
Nije se mogao sjetiti na čemu je radio u kancelariji kada je osjetio groznicu. Zazirao je od povratka na posao i sučeljavanja s onim što ga čeka u kancelariji. Unatoč nevoljkosti, zna da se mora vratiti na posao i polako se počinje miriti s tom spoznajom.
Put na jug
Časna sestra Benedikta vodila je Bežu kroz dvorište, između rijetkog žbunja kržljavih čempresa i divljih šipaka, sve do groblja pod okriljem crnih borova. Pomislio je kako su čista, suha i spokojna ta južnjačka groblja. Također, razmišlja o tome kako južnjačkim grobljima mnogo toga nije potrebno: molitva, jer visoki čempresi vječito mole, njišući se; miris tamjana, jer opore i bezvodne trave ovoga podneblja mirišu tako silovito svojim gustim i gorkim uljima. Beža promišlja kako tu čovjeku uopće ne bi smetalo poređenje sa životom jer tijelo kao da iščezne u čistoj posteljini, na samoj površini zemlje.
Sestra Benedikta je pokazala rukom na niz istovjetnih plitkih grobova, u kojima je ležalo desetak redovnica, između dvadeset tri i dvadeset pet godina. Bile su mlade kad su došle sa sela, nisu se kretale vani i ubila ih je tuberkuloza. Opisuje priču jedne od sestara, Dominike, koja je do posljednjeg časa radila svoje teške poslove u vrtu, a da se ni jednom riječju nije požalila. Kad su je poslije smrti secirali, ustanovljeno je da su joj sva pluća prerađena tuberkulama u žutu masu, zbog čega je Beža pomislio kako je to najsurovija ilustracija za frazu “do posljednjeg daha”.
Sestra Benedikta govori kako čovjeka treba pustiti da se posveti nekom smislu, da živi za taj smisao, jer samo takav život je pronađen i sam sobom opravdan. Treba spasiti one koji šugavi, izbezumljeni lutaju kao izgubljena živinčad, i privesti ih smislu. Beža je na to htio odgovoriti kako čovjeku treba pomoći da osnaži um, pa će sam naći svoga boga, ali sestrin osmijeh ga je obeshrabrio.
Dok je sestra Benedikta opisivala život i požrtvovnost umrlih sestara, Beža je shvatio da u tim tijelima i naglašenim duhovnostima, zaista živi Bog kao svjetlost. Razmišljao je kako je On u njima dok se priginju zelenilu koje njeguju u svojim vrtovima, On ih ispunjava za vrijeme objeda, On im se smiješi u trpljenju prelijevajući ga u nasladu i prati ih u postelju, kad se gube, ne gubeći Boga.
Beža provodi neko vrijeme u samostanu i cijela okolina ga snažno fascinira. Navodi ga na razmišljanja o Bogu i životu časnih sestara. Jednog dana, slušao je molitvu časnih sestara i pitao se hoće li poslije neke stote Zdravomarije nastupiti trans ili klonuće. Pomislio je kako nešto mora doći, već iz samog smisla ponavljanja. Popodneva je provodio šetajući se šumom, ponekad u društvu gospođe Delin.
Ahilej i kornjača
Poslijepodne je i Beža se odmara. Knjiga “Putopis iz zagraničnog” nalazi mu se nadohvat ruke pored ležaja, ali govori sam sebi da ne smije posegnuti za njom jer ako to učini, neće moći prestati čitati. Pritom će proći petnaest minuta, o kojima ovisi hoće li započeti njegov popodnevni odmor i hoće li čitava nastava iza toga imati svoju vrijednost. U slučaju da ovo predavanje ne uspije, zbog istih razloga kao i toliko puta ranije, svjestan je da više neće moći popraviti svoj ugled time što će sljedeći put kazati zbog rasijanosti izostavljene činjenice.
Dalje razmišlja kako se mi varamo da se vrijeme može nadoknaditi. Ono isto vrijeme koje bi upotrijebio da zakrpa gola mjesta iz ranijeg predavanja, on bi neizbježno od nečega uzeo. I tako umjesto da čini ono što je u nekom drugom vremenu trebalo biti učinjeno, može paziti da u tekućim trenucima ne kaže nešto nedovršeno, kako ne bi opet došao na nužnost da se dopunjava. Ipak, postoji nekoliko legalnih puteva do knjige koja leži na polici pored Bežinog ležaja. Jedan od njih je da odradi dan normalno, kao što to uvijek čini, što znači da ustane, umije se, popije kavu, pregleda koncepte svojih predavanja i ostavi dvadeset minuta, koliko mu je potrebno do škole. Ali s druge strane, ako uleti u razred odmah nakon što dođe, ne može se oteti dojma da će djeca instinktivno otkriti njegovu nesređenost i pokušati ga izigrati.
Beža prepričava kako iz škole izlazi u dvanaest i kako mu je potrebno pola sata da se vrati kući. Čini mu se da bi samo minuta ispod toga uobičajenoga vremena mogla načeti kritičnu granicu njegove radne sposobnosti. Za jelo ne potroši ni više ni manje nego što je potrebno. Smatra kako ne treba misliti da će naš dan biti bolje iskorišten ako svaki trenutak provedemo zatrpani poslom.
Poslije ručka dolazi najvrjedniji dio dana, onaj kada čita. On to naziva svojim vremenom samopotvrđivanja, jer kada njega ne bi bilo, ostao bi samo svoja vlastita biološka egzistencija. Zapravo, sve što Beža radi, predstavlja samo uvjete da bi osigurao vrijeme za čitanje. Međutim, postoji određeni plan po kojemu čita. “Putopis iz zagraničnog” nije još na redu i ako bi j3 krenuo čitati, poremetio bi čitav plan. Njegovo čitanje je neko stvarno protezanje vremenskih i prostornih granica njegova stajališta, koje su i stalne i elastične. Cijelo ih vrijeme mora držati snagom svoga strpljenja. Svjestan je toga da to možda ne treba tako činiti, ali opet smatra da on osobno to mora. Ako bi izostavio samo dan, misli da bi se te granice, kao obale vode pritiskivane nasipima, svele na pusti, usamljeni otok koji on već jest.
Poslije čitanja se odmara. Njegov život sliči na ustrajnost u mijenama, od koje ga ništa ne može otrgnuti, a jedan mali poremećaj učinio bi da on stane. “Putovanje u zagranično” čudesna je knjiga i Beža smatra kako za susret s njom treba biti sasvim pripremljen. Tako neće prestati žudjeti za njom, iako će proći dosta vremena prije nego što sazna što tamo piše.
Priča o štakoru
Priča započinje jedne večeri kad je Beža svratio kući da počešlja kosu. Odmah je ušao u kupatilo i dok je stajao pred ogledalom, držeći u ruci četku, učinilo mu se da je čuo nekakav šum. Budući da sad živi sam, postao je sumnjičav na takve zvukove. Odmah je pogledao u ogledalo, kako bi provjerio nalazi li se netko na vratima.
Ušao je u kuhinju, pregledao sobe i balkon. Nije bio siguran, kao mnogo puta dosad, je li zaključao vrata pri izlasku. Bio je već iscrpljen, pa je odlučio da nema smisla sad izlaziti. Zaključao je vrata i pritom imao osjećaj da radi nešto suvišno, da mu se neka nepoznata mogućnost nasmijala u lice. Svukao je odjeću i legao. Tek je tad pomislio da bi tu mogla biti riječ o štakoru. Znao je da ga ta misao neće napuštati čitavu noć i nije mu nimalo smetalo. Iako je već bilo prilično kasno da se opet digne i pomnjivo pregleda sve otvore, odmjeri prorez ispod vrata i mogućnost njihova pomaka na rubovima. Ali poslije svega, ni jedna činjenica nije išla u prilog njegovoj pretpostavci da je bila riječ o štakoru.
Kada je počeo razmišljati o izgledu štakora, prisjetio se da je jednog jutra na stubištu viđeno svježe truplo. Obuzela ga je jeza, a zatim i gađenje. Nije se mogao oduprijeti misli da su te oči štakora imale u sebi nečeg riješenog i razumnog, da su izražavale dugo pritajivanu namjeru podzemlja da se pokrene i iziđe na svjetlo dana, u naše udobne čiste prostorije, u naše postelje, posuđe, biblioteke i sve ispune svojim kretanjem.
Sjedio je i razmišljao odakle je štakor mogao ući. Razmišljao je o tome kako oni i kad mi legnemo na počinak, ostaju gospodari naših domova, u potpunom mraku i nastavljaju švrljati našim sobama. Također mu je bila užasna činjenica da oni imaju svoje tajne putove u kuću.
Bio je zapanjen savršenstvom njihovog prometovanja podzemnim kanalima, kojima je povezan cijeli grad. Jedan dan je pregledao cijelu kuću i ustanovio da je štakoru ulaz mogla pružiti jedino zahodska kanalizacija. Od tada je stalno bio progonjen nečijom prisutnošću u kući. Dok je tako ležao u krevetu, razmišljao je o tome kako ne raspolaže nikakvim dokazima da je štakor u njegovoj kući. Tada se zapitao hoćemo li umrijeti jednoga dana od straha, prije nego što se bilo što dogodi. Jednostavno ćemo osvanuti zgrčeni u svojim posteljama.
Kako sam nas spalio
Beža se rastao s djevojkom koju voli i sada razmišlja o njihovim zajedničkim trenucima. Znao je da će je na jednom mjestu sigurno naći – na Radavi. Razmišlja ako bi otišao u tu pustu kuću na sjecištu puteva, ne bi uskrsnuo nju, nego na njenu nenadoknadivost. Nije mogao posjetiti tu kuću po noći jer je imao osjećaj da će ga ona dočekati tamo pored radija, s rukama pod glavom i reći da joj je lijepo. Zato je to morala biti iznenadna sunčana subota jer sunce je divna prilika da plašljivi vide svoju sjenku i da sebi kažu: “tu smo”, da ništa više ne vide, ništa bolnije ne osjete. To mu je dalo snagu da se spusti glatkim, asfaltnim prolazom i za inat još uvijek netaknutom vremenu, preskoči cementnu osnovu i prođe kroz dvorište, bez oklijevanja stupi u mali hodnik.
S prvim zamahom ustajalog zraka koji su pokrenula vrata, vratila se ona. Sve je još bilo tu: omoti od čokolade, čaša s neispijenom vodom, za vidljiv sloj ishlapjelom, napola zatvorena ladica, gdje je obično držao olovke i sat… Mali nered vladao je na postelji i Beža razmišlja kako je njihova prisutnost i u tome sačuvana. Činilo mu se da je u njima, kao u brazdama gramofonskih ploča, bio pohranjen njihov glas i da bi se na neki način opet mogao javiti. Odlučio je biti praktičan i sve to jednim zamahom ruke dovesti u red. Popravio je jastuk i prekrio sve dekom ravno, od uznožja do uzglavlja, kao odar. Time je bilo naizgled gotovo s uspomenama, od kojih je ponovo za sebe, za ovaj svijet, za ovaj dan, osvajao ono što je nekada dao.
Uzeo je iz ladice šibicu i sve zapalio, zajedno s papirima. Napokon je sve bilo završeno. Osjetio je olakšanje te izašao. Smatrao je kako je sad postignuto spajanje za kojim voljeni toliko teže, ni ne pomišljajući da spajanjem bivaju uništeni kao svojom svrhom.
Analiza likova
Beža – glavni lik, ujedno i pripovjedač. Čitatelj dobiva vrlo malo informacija o liku. Ime pripovjedača saznajemo tek u priči “Ladina smrt.” U studentskim danima Beža je bio povučen i samodostatan, zbog čega se teško uklapao u društvo . To mu je često stvaralo probleme i neprilike sa sustanarima, tako da je većinu vremena provodio sam.
Njegova otuđenost se izražava i kada za vrijeme bolovanja zamoli majku da potencijalnim posjetiteljima kaže da je upravo zadrijemao. Dok boluje saznajemo za njegovu opčinjenost fatalnim događajima, kao što su požari i poplave, koja seže još u djetinjstvo. U svojim razmišljanjima vrlo često odlazi u metafiziku. Ne želi se vratiti na posao u kancelariji nakon bolovanja jer mu se više sviđa ponovno vraćanje u djetinjstvo. Neko vrijeme radi kao profesor u školi. Ima snažno mišljenje o vremenu i vrlo je organiziran, kako ne bi ni trenutak izgubio. Smatra da se vrijeme nikako ne može nadoknaditi.
Beža je zapravo vrlo introvertan lik, koji se teško snalazi u vanjskom svijetu. On se trudu prilagoditi i ni na koji način dati svijetu do znanja da se u njemu baš ne snalazi. On ima svoje užitke, koji su najčešće osamljenost i čitanje, daleko od strke svijeta ili bolje – strogo zadane svakodnevice. Ipak, ta osamljenost ne znači da želi i usamljenost. U nekim pripovijetkama se jasno vidi da se zapravo boji osamljenosti. On poznaje bol koju nosi samoća, ona koja znači otuđenost od ljudi ili voljenih osoba. Primjećujemo da je Beža jako emotivan. Na neke događaje ne reagira kao ostali ljudi. Kao da mnogo intenzivnije osjeća stvari i to na drugačiji način od ostalih. Ima svoje načine pomoću kojih se nosi s tim osjećajima, a one se svode da zatvaranje u sebe, bijeg od svijeta ili, kako smo vidjeli u zadnjoj priči – suočavanje s boli koje vuče iz prošlosti.
Bilješka o autoru
Vitomir Lukić rođen je 24. rujna 1929. godine u mjestu Zelenika, u Zaljevu hrvatskih svetaca, gdje je tada u željezničkoj službi bio njegov otac Franjo. Završio je gimnaziju u Slavonskom Brodu, a studij jugoslavenskih književnosti i jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Bio je profesor hrvatskog jezika i književnosti u srednjoj školi u Konjicu od 1959. do 1963., na Učiteljskoj školi u Sarajevu od 1963. do 1965., lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u New Delhiju od 1965. do 1967., te urednik u obrazovnom programu Televizije Sarajevo od 1968. pa sve do pred kraj života.
Vitomir Lukić je pripovjedač, pjesnik, putopisac i esejist i za svog života objavio je sljedeće knjige: “Soba za prolaznike”, pripovijetke, 1965. ; “Album”, roman, 1968.; “Praznik stvari”, pjesme, 1969. ; “Zaustavljeni kalendar”, pripovijetke, 1970. ; “Životinje, ljudi, pripovijetke”, 1973.; “Hodnici svijetloga praha”, pripovijetke, 1989.
Umire 30. svibnja 1990. u Sarajevu.
Autor: A.M.
Odgovori