Vitomir Lukić

Vitomir Lukić bosanskohercegovački je književnik, putopisac i kritičar rođen 1929. u Zelenici u Crnoj Gori, gdje je njegov otac bio zaposlen u službi željeznice. Osnovnu školu je pohađao u Dolnjem Vakufu, nakon čega se preselio na srednjoškolsko obrazovanje u Slavonski Brod, odakle se kasnije seli na studij jugoslavistike i književnosti pri Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Kroz svoju karijeru, pisao je prozne pripovijetke, priče, romane, eseje, književne i likovne kritike, novinske članke, poeziju te drugo. Radio je kao profesor hrvatskog jezika i književnosti u mjestu Konjcu, te Sarajevu i New Delhiju u Indiji. Iz Indije je od 1964. do 1966. slao tjedne putopisne reportaže radeći kao dopisnik za novinski list Oslobođenje.

Svoje prvo djelo objavio je 1965. godine, a radilo se o zbirci pripovjedaka “Soba za prolaznike” u kojem se pokazuje kao pisac već definiranog i zrelog stila. Među njegovim najznačajnijim djelima nalazimo zbirke pripovjedaka "Sanovnik nasmijane duše" (1976.) i "Zaustavljeni kalendar" (1970.) te romane "Album" (1968.) i "Hodnici svijetloga praha" (1989.), za koje je bio višestruko nagrađivan.

Dobitnik je nagrada izdavačke kuće "Svjetlost" i "Veselin Masleša" te nagrade Udruženja književnika BiH. Izbor iz njegovog opusa 1985. godine je godine uvršten u ediciju "Književnost naroda i narodnosti BiH u 50 knjiga", u kojoj se nastojalo sakupiti sva značajna djela nastala na području Bosne i Hercegovine.

Lukićeva su djela prevedena na pet jezika, uključujući hindu, a mnogo je neobjavljenih tekstova ostalo u pronađenim rukopisima - poput Lukićeve nedovršene zbirke putopisa iz Indije naslovljenih "Samsara – točka vremena" ili romana radnog naziva "Djetinjstvo u Dolnjem Vakufu".

Osim književnošću, Lukić se bavio i politikom. Služio je kao potpredsjednik Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, te kao ministar vjera nakon prvih demokratskih izbora u prvoj vladi BiH, 1991. godine.

Godinu dana kasnije, pri granatiranju Mostara uništena je štamparija u kojoj su se nalazila Lukićeva sabrana djela u deset svezaka, te se neki dijelovi njegova opusa smatraju izgubljenima. Bio je ujedno I supotpisnik te glavni redaktor Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku koja je potpisana u siječnju 1971. godine.

Od 1996. godine radio je u obrazovnom programu Televizije Sarajevo, kao urednik programa i emisija, prateći kao nastavak svoje prijašnje profesorsko zanimanje.

Lukićev je opus najpoznatiji po svojoj karakteristično lirskoj prozi koja je često lingvistički veoma kompleksna, ritmična te sklona posuđivanju tuđih riječi i izraza, arhaizama te novokovanica. Stilski je Lukićev izražaj inspiriran pravcima modernizma, osobito snovitošću nadrealizma, koji su od 1920-ih djelovali na području Europe. Sa svojim centrima u Francuskoj, Italiji te Rusiji, modernističke su se težnje lako širile i u naše kulturne prostore.

Lukić je umro 1991. u Sarajevu, s pune šezdeset i dvije godine, a iza njega ostaje bogata književna ostavština čija je tematika često relevantna i danas.