Smrt Vronskog Nedjeljka Fabria povijesni je roman zamišljen kao deveti nastavak Tolstojeve Ane Karenjine, pa je prema tome pomiješan i s fikcijom. Fabrio tako ruskog plemića premješta u suvremeno doba, kao dobrovoljca u ratu Srbije i Hrvatske, djelomice tako poštujući završetak Tolstojevog romana koji simbolično završava kolodvorom, odnosno vlakom, kao simbol nagoviještanja sudbine.
Prva četiri poglavlja posvećena su samom razvitku situacije, kada je rat bio tek na vidiku, bitci za Vukovar te opisu samog pada grada. Ostatak romana bavi se putem Vronskog zapadnije u Hrvatsku, shvaćanjem da je izgubio smisao života kada se i njegova profesija raspala u njegovom umu, a zadnje poglavlje pod nazivom Kob, posvećeno je promišljanju o samoubojstvu te, naposljetku, samoj smrti Vronskog koji se baca na minu.
Fabrio agresiju Srbije na Hrvatsku prikazuje na zanimljiv način, iz perspektive agresora, a još zanimljivije, iz perspektive čovjeka koji je ondje doveden kao stranac, pod zabludom, bez istinskog shvaćanja situacije. Imamo priliku kao čitatelji vidjeti kako je planirana agresija na Hrvatsku, s kojim mentalitetom i strategijom te što je vodilo do tog ishoda.
Uz neke događaje koji su se odvili kao što su opisani, autor je izmiješao fikciju i realnost te putovanje Vronskog od bojišta pa do vlastite smrti koju sam izaziva, slično njegovoj voljenoj Ani Karenjini koja svoj život okončava bacivši se pod vlak. Osim uvida u razvoj ratnog stanja na području Hrvatske te razvoja javne i kulturološke misli o ratu i Hrvatima u Srbiji, Fabrio nam daje i uvid u emocionalno stanje grofa Alekseja Kiriloviča Vronskog koji sebe i svoj nedostatak ljubavi prema Ani krivi za njenu tragičnu smrt. On je kroz roman većinom odsutan duhom i poprilično indiferentan, potpuno pasivan te slab lik, u mislima je s Anom i razmišlja o svojim uspomenama na nju te se čitatelj može zapitati nije li se on ovdje kao ratni dobrovoljac našao da bi sam sebe kaznio, što se kasnije i potvrđuje. On sam svoj život nakon Anine smrti smatra beskorisnim, a emocionalno stanje mu se kroz događaje u kojima sudjeluje i svjedoči, pogoršava.
Pogoršavanje ide usporedno s njegovim shvaćanjem da njegova uloga u Domovinskom ratu nije pomoći Srbima da se oslobode agresora već pomoći im istrijebiti jedan narod. Naznaku da je Vronski u sve gorem stanju daje i njegovo ležanje na zemlji sa žući u ustima dok opis vremena (vjetrovi i oluje) daju određen nagovještaj o budućim događajima te kako je ovo sve samo početak. Njegovoj duhovnoj odsutnosti kroz roman se može pripisati to što već na domjenku u Palati federacije nije shvatio da iza tog rata stoje drugačiji motivi.
Vronski zapravo, prije svega, u ovom romanu ima svrhu promatrača kroz kojeg bez puno pristranosti doznajemo što se odvija. Kroz njega svjedočimo o svim gnjusnim pojedinostima rata, širenju mržnje, strahu, groznim mučenjima i prikrivanjima ratnih zločina. Fabrio ne zaobilazi ni trenutak zauzimanja vukovarske bolnice, a kroz Petrickog i Sonju doznajemo i neke druge detalje, ne samo fizičkog već i psihološkog mučenja zarobljenika.
O vlastitoj sudbini Vronski odlučuje nakon pada Vukovara jer tek tada, kada u gradu više nema nikoga, pronalazi mir i shvaća da je njegovom postojanju otkazalo vrijeme.
Vrsta djela: povijesni roman
Vrijeme radnje: 1991.
Mjesto radnje: vlak, Beograd, Vukovar
Tema djela: Domovinski rat
Ideja djela: Nepotrebna stradavanja, mržnja, mučenje i ratni zločini dio su svakog rata.
Kratak sadržaj
Roman počinje u vlaku.
“O ledom okovane prozore, koji su iznutra zamračeni, jer su u vagonima pogašena svjetla, odbija se mjesečina pa vlak, noseći na sebi odsjaj svemira s janjčićima, kao da je i sam dio neba, zamjetljiv na zemlji tek kao mrlja na mjesečini.”
Grof Aleksej Kirilovič Vronski sjedi je u svom odjeljku potpuno sam, jedini budan, i razmišlja o prošlosti. Nalazi se u vlaku koji putuje za Srbiju kako bi se ondje pridružio kao ruski dobrovoljac srpskoj vojsci u ratu s Hrvatskom koji samo što nije buknuo. Vronski razmišljajući o Ani, njenoj smrti i događajima koji su ga doveli do ovog trenutka još uvijek nije svjestan onoga u što se upušta. Zasad mu je na pameti jedino kako se Ana poslužila samoubojstvom kako bi kaznila njega i tu se uviđa da Vronski sam sebe krivi za njenu smrt te sebe želi kazniti jer ju je volio manje nego na početku njihove veze.
“Ana je, strašnom svojom smrću, htjela kazniti njega, tom smrću povratiti u njemu ljubav prema njoj, koju je on bio polagano, ali zlovoljno utrnuo, a nakon toga njena kažnjavanja i kao posljedak svega bilo je na njemu da kazni samoga sebe.”
Fabrio Vronskog prebacuje iz njegovog vremena u kojem je stao roman Ana Karenjina, u naše moderno doba. Vronski još ne shvaća da se nalazi u vlaku koji putuje prema ratištu i odvijanjima koja on ne razumije. On je uvjeren da ide pomoći svojim vojnicima. Prisjećao se tako skutren uz prozor svog vagona književne večeri u Moskvi na kojoj su prisustvovali književnici, pjesnici, pisci i akademici iz Srbije.
Vronski se prisjeća kako je na toj književnoj večeri ponajviše bilo razgovora o političkoj situaciji povezanoj sa srpskom željom za ujedinjenje u srpsku Jugoslaviju te da je i sam ispitivao o Hrvatima i Hrvatskoj. Spominje se način na koji su tu situaciju portretirali mediji i kako su svi rat objašnjavali kao nezaobilaznu i nužnu stvar kojoj je u cilju bila obrana velikosrpskih vrijednosti i ideja o Velikoj Srbiji. Hrvate su svi ti veliki intelektualci prilično umanjivali svrstavali pod Srbe. Vronski nije znao ništa o tome pa je pretpostavio da su u pravu.
““Što će reći da je stvaranje Jugoslavije zapravo i uistinu povijest srpskoga državnog ujedinjenja, pitanje srpske državne ideje i srpskih nacionalnih ciljeva” upotpuni ga i zaokruži drugi pjesnik, a Vronski s razumijevanjem i to upamti.”
Tu je Vronski, čini se, dobio ideju da ode pomoći tim ljudima u kojima je pronašao sebi jednake, svoje pobratime i braću. Mislio je da razumije njihovu muku. I osjeti prema njima samilost.
“I sad još točno znam koji su me osjećaji tada pratili dok sam noćnom tišinom kretao po svojoj praznoj, žalobnoj kući. Bili su to osjećaji samilosti prema ljudima u kojima sam otkrio braću, osjećaji divljenja prema žrtvi koju će oni morati podnijeti, i osjećaji vojničke odlučnosti da im budem od koristi.”
Dan poslije odlaska srpskih književnika, saznaje kako je za inspektora ruskih dobrovoljaca postavljen njegov prijatelj iz dana zajedničkog školovanja u Paževskom korpusu, general Černajev.
U sljedećem poglavlju Fabrio radi kratku digresiju u kojoj predstavlja slavenske drevne bogove koji prate situaciju koja se odvija na granici Srbije i Hrvatske – Svetovida, Troglava, Crnoglava i Moriju, pa i Horza i Simargla.
“Tu stanuje Svetovid, najmoćniji, uz njega Troglav, s tri glave, jer trima kraljevstvima vlada: nebom, zemljom i paklom, i Crnoglav tu prebiva, bog pobjede, srebrnih brkova, i Car vjetrova, blijede brade do pojasa, stariji i od šumora vremena, zajedno s majkom, Morijom, boginjom smrti, krezubnjačom.”
Uskoro vlak napokon stiže u Beograd te Vronski ostaje u pratnji časnika Petrickog koji će uz njega biti kroz čitavi roman. Simbolično, nakon tranzicije u vlaku, nova radnja ponovno počinje na beogradskom kolodvoru. Sljedećeg jutra u Beogradu su neredu u kojem se svjetina buni protiv Tuđmana, a ujedno i veseli što će ponovno biti kako “Beograd i Srbija kažu”. To Petricki i Vronski promatraju kolonu ljudi ispod njihovog balkona u hotelu u koji su ih smjestili. Vronski unatoč teškoj i napetoj atmosferi, povicima i mogućem nasilju, misli na Anu i što bi ona mislila u ovom trenutku da kao i on svjedoči toj gomili ljudi.
“Da je Ana živa sad bi svom cjelotom svoga zaljubljenog bića uživala u njegovoj pojavi i u njegovu značaju.”
Tu je ubačena i jedna od scena iz Ane Karenjine u kojoj se Ana Karenjina obraća svom mužu Alekseju Karenjinu i govori mu koliko je očajna te mu priznaje ljubav prema Vronskom. I kako sve dulje Vronski i Petricki borave u Beogradu, sve više se oko njih oslikava prava narav situacije u kojoj se nalaze.
Bili su pozvani u Palatu federacije kao gosti, a na putu do tamo uspjeli u četiri oka porazgovarati o bombardiranju aerodroma u Sloveniji te kako se saznalo za strašne zločine koje su navodno počinili četnici u istočnoj Slavoniji. Bili su još pod dojmom od tih događaja, a Vronski izjavljuje kako on ne vjeruje da su te pokolje počinili upravo četnici jer je o njima tih dana slušao samo dobre i hvalevrijedne stvari.
“…četnici, o kojima su dosad slušali smo riječi hvale i zahvalnosti za sve što domoljubnoga čine, bili su prokazani za zločin nad nekim hrvatskim selom u istočnoj Slavoniji.”
U palači se slavio državni praznik i prostorija je bila puna ljudi u frakovima, odijelima i lijepih žena. Tu Vronski primijeti kako ga nakon Ane ne može više nijedna žena uzbuditi jer su mu sve bile nezanimljive. Tu ponovno kreću njegove misli o tome kako se mora prisiliti da pati radi nje. Čini se kao da gotovo pati u inat njoj.
“Evo Ana, ja patim. Patim jer to hoću.”
Vronskom i Petrickom te su večeri prišla tri muškaraca s kojima su nastavili voditi razgovor: pjesnik, akademik i sveučilišni profesor. Tema razgovora je ponovno bio nacionalni identitet Srbije, jugoslavenstvo te ideologije koje su se kretale oko toga. Razgovor je gotovo paralela s književnom večeri u Moskvi koje se Vronski nešto ranije prisjećao, a prisjećao je se i tada, kroz taj razgovor u Beogradu.
U razgovoru su iznesene ponajviše i mnoge ideje o tome kako su Hrvati manje Slaveni od svih drugih Slavena jer su se u sedmom stoljeću miješali s narodom iz Azije (Avarima) pa je zato njihova naravno zadobila nešto one zle azijatske naravi sklone zločinima. Hrvate ocjenjuju kao genocidni narod, a Srbe i srpski narod kao upravo žrtve koje treba zaštiti i obraniti. Čini se da se tako upravo i odobrava i opravdava agresija na Hrvatsku koju govornici i oni koji su vodili razgovor ne vide kao agresiju nego kao obranu.
“U Titovoj Jugoslaviji srpski je narod neravnopravan s drugim narodima u toj državnoj zajednici, obespravljen, eksploatiran.”
Kasnije, na bojištu, mnogo je jasnije kako ta ideja ne stoji te kako je to bila samo ideja, propaganda kojom se htjelo privući vojnike i dobrovoljce poput Vronskog na bojište. Za vrijeme razgovora s pjesnikom, akademikom i sveučilišnim profesorom, Vronski ponovno odluta u mislima i počne misliti na Anu zbog mirisa neke žene koja je na tren prošla pokraj njega. Nakon puno ispijenih pića dobije želju da se makne iz te dvorane i vani, razmišljajući hoće ići po Petrickog, doživi susret sa starcem koji mu kaže da ga prati još od Anine nesreće. To je jedan od slavenskih bogova, Car vjetrova, koji ga obavijesti da će krenuti za Vukovar.
Sljedeće poglavlje premješteno je oko stožerskog stola gdje se časnici, pukovnik i zapovjednik dogovaraju o tome kako će postaviti barikade i pritom je bilo govora o tome kako će zataškati incident u Borovu selu gdje su ubijeni hrvatski policajci koji su došli u izvidnicu i pokupiti dva policajca koja su ondje ostala (i bila ubijena od strane mještana koji su ih zatukli i bacili u Dunav).
U cilju im je da uz kontrolu čitavog tog područja i sela padne i sam Vukovar koji je još uvijek odolijevao. Razgovaraju o razorenim prugama i barikadama koje us postavili oko naselja. Tada iskrsne u razgovoru incident u kojem se dogodilo da su četnici u Svinjarevcima pucali na vozilo “Vupika” i ubili dva radnika. Pukovnik je nastavio s tim kako su i oni pucali po civilima, građanima i čak bombardirali Principovac i Opatovac, ali su na konferenciji za novinare rekli da nisu ništa vidjeli ni čuli o tome. Dogovor je bio da se o mrtvima nikome ne govori te da ih se prebacuje šleperima u Srbiju.
“-A što se tiče mrtvih – oglasi se ćelavi debeljković – sve ostaje ka i do sada: nema ih, niti znate za njih. Vraćajte ih krišom sve do jednoga, šleperima, preko, u Srbiju. Isto vrijedi i za tenkove, kad dođe do rata. Makar ih bilo i tisuću. Jer ono što želim da postignemo postići ćemo, drugovi, što košta da košta.”
Kapetan prve klase se nakon sastanka trebao vratiti u svoju kasarnu na dužnost. U daljini su koračale izbjeglice, a netko spomene grofa Vronskog i kako bi se trebalo pripaziti na njega jer je važna osoba. Kapetan prve klase pođe kroz polje, a majka Morija kaže Caru vjetrova da mu ne dira kapetana, on je njezin.
Pred kasarnom je bio nered koji su stvarali građani prosvjedujući ondje. Vikali su “okupatori van iz Hrvatske” i “Živjela mlada demokracija!”. Kasarnu su gađali kamenjem, razbijajući prozore. Kapetan vidjevši to siđe u prizemlje i ustvrdi da imaju dezertera iz Albanije, Mađarske i Slovenije te, naravno, Hrvatske, a našlo se i Makedonaca koji su bježali iz vojske. Tu se posvađaju pukovnik i kapetan prve klase. Pukovnik je tvrdio da us upravo oni napadnuti jer ih građani gađaju kamenjem. Prijetio je kapetanu da se takve kao njega, koji odbijaju pucati u građane, strijelja. Kapetan mu ponovno proturječi i kaže kako oni jesu agresori.
“Nije istina, druže pukovniče! Mi smo agresor, mi smo napali Teritorijalnu obranu Slovenije, mi sad ratujemo sa Zborom narodne garde i s MUP-om Hrvatske, mi ćemo sutra krenuti u Bosnu, U Hercegovinu…”
Pukovnik mu samo obećaje da sutra ide u Vukovar. Nakon toga, pukovnika su tražile neke žene koje su s gomilom ostalih ljudi stajale pred kasarnom i pukovnik ih, bijesan, prihvati te one uđu. To su bile majke mladića, dragovoljaca, koji su bili vojnici u jedinicama JNA. Molile su ga da ne žrtvuje živote njihovih sinova i da ne prolijeva krv.
Pukovnik im je samo odvratio da je on vojnik i da sluša naređenja. Drugim riječima, ništa nije mogao učiniti za njih. Majke su izveli dok su one plakale, a kapetan prve klase je za to vrijeme mislio na svoju majku, kako bi i ona sada mogla biti jedna od tih žena, moliti milost za njega, svojeg sina.
U to, dotrči vojnik, mladi radiotelegrafist, koji mu donese vijest da je Tuđman naredio blokiranje kasarni u cijeloj Hrvatskoj. Pukovnik je mislio da blefira i da kasarna ne smije pasti. Dva sata kasnije, kasarna se predala predstavnicima oružanih snaga ZNG-a i MUP-a Hrvatske. Ondje su čitavo vrijeme bili i Crnoglav, Horz i Simargl.
Nekoliko mjeseci kasnije, u rujnu, eskadron grofa Vronskog približavao se Vukovaru, prolazeći kroz blokadu koju su postavili pred gradom. Prilazili su mu sa sjevera. Jedino uputstvo koje su dobili je da s ostatkom srpske vojske “uništava neprijatelja i srpskom stanovništvu pruža moralnu pomoć”.
Stanovništvu se govorilo da će ih, ako predaju sebe i svoje oružje, preživjeti. Stanovništvo je govorilo kako nemaju oružja. A onda se jedno baranjsko selo predalo i zarobljenici su svejedno završili ubijeni. Pričalo se da su to neki bradati srpski došljaci, a Petricki je pričao Vronskom kako mu je jedan preživjeli pričao kako su nožem koji se koristi za vrijeme svinjokolje ubijali ljude.
Kako su se približavali Vukovaru, Vronski je vidio sve više i više kolona ljudi, izbjeglica, s najlonskim vrećama u rukama ili na leđima, kako nose svu svoju imovinu sa sobom. A eskadron je bio sve bliže i bliže Vukovaru, a opsada, kako je primijetio Vronski, sve potpunija.
Ponegdje su ostajali po tuđim kućama, čiji su vlasnici pobjegli, pa bi ih na svom odlasku zapalili. Grof primijeti da je televizor omotan u nekakve jastuke, a drugi mu vojnici pojasne da je to jer su se vlasnici nadali kako će se možda moći vratiti u kuću, jednom kada rat završi.
“Usudio ih je jedino upitati zašto su u nekim kućama televizori pomno uvijeni u čiste velike paperjaste jastuke, na što mu rekoše, da se ti vlasnici nadaju vratiti svojim domovima, pa tako eto, misle, budale, da će zaštititi imovinu!”
Na putu su palili i zgrade i hambare, a Vronski ih je pokušao uvjeriti da ne pale ono što je sada ionako njihovo na što su mu odgovarali da su oni narod poslani od Boga da unište tuđe na svojoj zemlji, a grade svoje.
Uskoro su stigli pred Vukovar gdje je njegov eskadron s ruskim vojnicima dragovoljcima uhvatio skupinu Hrvata Vinkovčana kako se pokušavaju probiti u grad. Mladići su toga popodneva uništili već četiri tenka pa su izmigoljili u kukuruzište i krenuli prema oklopnom vozilu misleći kako ono nema zaštitnu pratnju koje je imalo. Tako su ih uhvatili.
Bilo je to sedam hrvatskih mladića, a Kiril Kirilovič Ešpaj na mjestu bi ih streljao da Vronski nije viknuo da to ne učini. Tu su se opako posvađali, ali je Vronski spasio mladićima život, barem je tako mislio. Predao ih je jugoslavenskoj vojsci koja ih je uhitila, a oni su ih predali četnicima iz Srijemskih Laza. Oni su ih odveli u neku napuštenu i poluporušenu pekaru, skinuli do gola i mučili te zatim ubili jednog po jednog.
Krajem rujna, Vronski se našao među Hrvatima, u dijelu grada koji je još uvijek bio u hrvatskim rukama. Ondje je ugledao prizor za koji je prvo pomislio da nalikuje tovarenju vreća punima pijeska, ali shvati kako to nije pijesak jer su vrane slijetale na te vreće i čupkale ih. Tada shvati da to Hrvati tovare mrtve Srbe kako bi ih druga strana mogla preuzeti. Oni bi ih ostavili ondje, neki mladić vojnik bi u megafon rekao kako se oni sada povlače da Srbi mogu uzeti svoje mrtve. S druge strane se samo čulo:
“Sameljite ih u faširano meso. Ionako nemate što žderati!”
Vronski se opet nađe kako leži na Vukovarskoj zemlji, potpuno odsutan od svega.
Život stanovnika Vukovara sveo se na provođenje dana u podrumima. U njima su bili većinom žene i djeca kojima bi kosa počela sjedjeti i otpadati, pa je to u odraslima izazivalo paniku. Bilo je opasno vraćati se u svoje stanove i zgrade jer su ih Srbi rušili vrlo temeljito.
Pisac opisuje nešto što se zove “vukovarski rulet” u kojem sudjeluju grah, voda i smrt. Nerijetko bi ljudi završili mrtvi kada bi htjeli skuhati obrok, obično grah. Prvo bi lonac s pun vode prenijela neka odrasla osoba, pa bi zatim nakon nekog vremena otrčalo neko dijete s grahom i soli. Zatim se čekalo da se grah skuha, pa bi ponovno dijete trčalo i nosilo zrno graha da odrasli prosude je li skuhan. Tada bi se donosila odluka da se lonac unese u podrum. A samo nekoliko metara dalje od tih podruma, na površini, padale bi bombe i šrapneli.
Vronski shvaća da je njegova vlastita profesija besmislena onog trenutka kada saznaje da su mladići koje je htio spasiti, zaklani umjesto streljani i to u njemu pobudi gađenje. Njegovo emocionalno stanje se pogoršava jer se njegov smisao za postojanjem, njegova profesija vojnika za koju se školovao, naglo urušava kako svjedoči događajima.
“To što su sedmoricu Hrvata zaklali, umjesto recimo ustrijelili, zgrozilo ga je izborom smrtne presude, koja i jest i nije morala biti donijeta, (a on je odluku primio s odvratnošću, s očajanjem, to prije što ju je sam, činom uhićenja hrvatskih boraca, “dakle neizravnom mojom krivnjom” mučio se u sebi, bio pospješio te je stoga noćima držao sve ćelaviju glavu budnu među rukama i odbijao jesti), ali činjenica da je rat besmislenom smrću kažnjavao puke slučajnike – nagrize sada prvi put do kosti samu njegovu postojanost i smisao te postojanosti.”
Svjedočio je još mnogim pogibeljima, a osim saznanja što su učinili sedmorici mladića u pamćenje mu se urezao događaj ispred zgrade “NaMe” gdje je svjedočio kako muž gleda gdje joj ženi špliter suho reže glavu. Svi su govorili već kako će grad pasti i da je pao, a vikalo se i “bit će mesa, klat ćemo Hrvate”. Neki su govorili da Srbi to neće učiniti jer nisu takvi i jer ne smiju zbog “svijeta i naroda”. Zgranut time što vidi, Svetovid pošalje kišu da spere krv.
Bila je sredina listopada, a Vukovar još nije pao. Tada je i topništvo Hrvatske vojske krenulo u pomoć Vukovaru, ali zaustavili su ih europski promatrači jer će u protivnom povući Europsku misiju iz Hrvatske, a nitko nije znao zašto. Tako su jedinu pomoć dobivali iz zraka gdje su poljoprivrednim zrakoplovima nadlijetali srpske položaje i bacali na njih “bombe-bojlere” koje su izrađivali u svojim kućama.
Vronski se prisjeća najpresudnije trenutka u svom životu: kada je odbio važan položaj za svoju karijeru samo kako bi mogao ostati u pukovniji, blizu Ane. Sve smrti koje su se dogodile nakon tog ostanka u pukovniji, on smatra potvrdom da je njegova ljubav već tada prestala biti strastvenom i pravom, a postala je čisti užitak u preljubu. Primao je kritike od vlastitog brata koji je, ironično, također imao ljubavnicu, neku plesačicu.
U posljednja dva tjedna opsade Vukovara grof nailazi na hrvatskog vojnika koji je logoraš u srpskim Begejcima. Tjeraju ga da pjeva i viče što mu kažu, ali tuku i tresu elektrošokerom vikao on ili ne. Čovjek mu je nudio da će ga za dvadeset tisuća maraka izbaviti iz situacije iz koje se našao.
U to stiže armijski general Bratić koji Vronskom objašnjava da Lužac mora pasti, a kad padne Lužac, past će i ostali dijelovi grada, od gladi. Zatim na red dolazi Mile Dedaković koji pokušava kao vojnik s vojnik razgovarati s generalom Bratićem. Objašnjava mu da njegovo ljudstvo nema municije jer sve šalju za Hercegovinu te moli Bratića da pošalje četnike na njih jer će ona, kad ih ubiju, se kod njih domoći hrane, streljiva i cigareta. U zoru Petricki trči grofu Vronskom i viče da su ubili generala Bratića na prvoj crti bojišta.
U vukovarskoj bolnici nagurava se tri tisuće ljudi. Neki krvavi, pljesnivi, smradni i nagurali neki po troje na jednom krevetu, teško, ranjeni, lakše ranjeni…Neki čovjek čita Homera, invokaciju. Eskadron Vronskog je nahrupio u bolnicu pa su sve unutra istjerali van i natjerali ih na dugo pješačenje, nisu se pošteđivali ni invalidi ni starci.
Neka se doktorica bunila, ali ustuknula je i ona, uplašena, pred majorom. Doktorica je čula četnike kako traže popise ljudi za evakuaciju, ali ona je znala da to nije evakuacija već odstrel. Potrčala je prema vozilu s francuskim liječnicima iz organizacije “Liječnici bez granica”. Oni su joj pak rekli da joj ne mogu pomoći jer su tu samo neutralni promatrači.
Četnici su vikali da mogu još spasiti civile i da im jugoslavenska armija jamči utočište, hranu lijekove, u slučaju da to učine. Ostatak će poći u povorci na Ovčaru. I zbilja, za sat vremena krenulo je prvih dvadeset kamiona punih bolesnika, građana, liječnika, a šaputalo se da je ondje i poneki vojnik u zadnji čas prerušen u civila.
Za to vrijeme, neka vojna lica raspravljala su kako je ovo sada srpska armija i kako treba očistiti zemlju od genocidnih Hrvata. Bili su ondje kapetan prve klase i pukovnik. Kapetan prve klase tvrdio je da su ovi dragovoljci titovske armije sramota za njih te kako to mogu biti samo sadisti i nekrofili.
“Srpski dobrovoljci nisu ni sadiste i nekrofili. Naravno da nisu. Pa gdje biste u jednom narodu, čak neka je i velik kao naš, gdje biste našli toliko sadista i nekrofila, idite molim vas! Srpski dobrovoljci su, naprotiv, psihopate.”
Vronskom, koji je stajao kraj te kolone ljudi za koju je došao kraj, priđe jedan bolesnik i kaže mu kako se ne treba sramiti jer je on čitao Tolstojevu Anu Karenjinu te da zna sve o njemu i Ani. Zamolio ga je da uzme pismo nekog gardista koji je ubijen dan kasnije, u uličnim borbama. Zamolio ga je da sačuva to pismo do dana kada će svi oni biti mrtvi zaboravljeni jer će jednom piscu trebati to pismo za roman. Čovjek je znao da ga idu strijeljati.
Tek tada Vronski shvaća da ljude idu strijeljati i na njegovo pitanje gdje ih vode, odgovaraju “u raj”. A za to vrijeme je glavnokomandajući krao umjetničke slike u muzeju. Kapetan prve klase, ne mogavši više podnijeti kaos oko njega i krvoločnost, sjedne u auto i uleti u minsko polje. Pred očima mu je prolazila njegova sretna mladost, a tren prije eksplozije za njima je trčala Morija, gušeći se od sreće.
“Ali za upravljačem više nije sjedio kapetan prve klase u vonjavoj uniformi jugoarmije, nego mladić s crvenim rupcem oko vrata, nasmijan, uzbuđen, pomalo i uspuhan, koji je trčao kroz dvored postrojenih građana što se, zakićen majskim cvijećem, do unedogled rastvarao pred njima i pred štafetom koju je, gordo, nosio u desnici (…) on Titov omladinac.”
Dvadeset dana nakon što je pao Vukovar Vronski je sjedio na obali rijeke Vuke i razmišljao ponovno o Ani i danu kada je naručio njen portret kod prijatelja slikara Mihajlova te kako je ona komentirala sliku koja je prikazivala Krista i Pilata. Um mu je bio još i gore nego ranije.
“Misli su mu bile pokidane, tijelo iznureno onim što je vidjelo i iskusilo, u nosnicama vonj gara i paleži, bijeli miris baruta, u ušima krikovi zlopatnika, cvilež tenkovskih gusjenica, izbezumljujući žuti prasak granata i raketa, nametljiva svirka frula i harmonika.”
Penje se natrag uz obalu rijeke Vuke i nailazi na nekog starca u smeđem kaputu koji mu je govorio kako će platiti za razaranje Vukovara. Vronski mu je htio reći da ga razumije, ali starac je samo ponovio što je rekao, okrenuo se i otišao. Na putu je naišao i na leš ždrijepca, propucanog vrata koji se, činilo se, odmah srušio kao pokošen. Na osami je stajao Petricki koji ga je gledao i zatim mu rekao da je eskadron raspušten. Zamolio ga je za dopuštenje da ostane s njim do kraja, a Vronski je pristao.
Ponovno je ležao na zemlji s okusom žući u ustima i razmišljao o svojoj vojničkoj karijeri za koju je znao da je gotova i da će ostati na cjedilu, odnosno na činu konjičkog kapetana.
Tada Petricki i Vronski zalaze dublje na zapad Hrvatske. Na prvu su izbili na neko grmljasto zaravnjenje u kojem je u svakom grmu čučalo neko ljudsko stvorenje, neodredivog spola i roda, nalik na nakazu, skrivalo se i mumljalo. Počelo su se približavati dvojci vojnika, a Vronski je prema tim stvorenjima osjetio gađenje.
Jedan od onih što su se približili Vronskom iz njedara izvadi jabuku i ponudi mu je. Vronski je nije htio prihvatiti, a Petricki ipak osjeti sažaljenje nad njima. Iz daljine začuju glas žene koja im je govorila na besprijekornom ruskom da im djeca ništa neće. Upitala ih je koja su vojska, a Vronski ju je, umjesto da odgovori na pitanje, upitao je li Ruskinja. Tako su se upoznali. Žena se predstavila kao Sonja.
Vronskom se odmah svidjela.
“Mlada je. Svakako nije preko tridesete. Plavuša, to vidim, duge mekane raspuštene kose (što joj u ovoj pustoši nitko neće zamjeriti) (…) Rado bih je pomilovao po kosi. Svilenoj, valjda. (Bože, što se to sa mnom događa?)”
Pomalo ga je podsjećala na Anu, u mislim uspoređuje njih dvije. Žena im nakon upoznavanja objasni kako je zgrada prije rata bila stacionar za slaboumne maloljetnike koje su ovamo upućivali iz cijele Jugoslavije. Osoblje se, s početkom rata razbježalo i ostavilo djecu samu četiri dana, gladnu i prljavu. Onda je ona naišla i odlučila ostati ondje s njima. Vojka je više puta odlazila i pucala po zgradi misleći da su ovdje ustaše, a ubili su i tri štićenika. Uzeli su što im se svidjelo i otišli. Vronski je upitao ženu mogu li prenoćiti kod njih i ona je pristala. Jedino što ju je zamolio jest bilo da bolesnike odvoji od njih, barem noću.
Sonja je Petrickom ispričala kako je došla kao djevojka iz Mirnovke, iz Ukrajine, u Moskvu kao članica ansambla ukrajinskih narodnih plesova. U Moskvi je i ostala nakon raspada sovjetskog imperija. Prijavila se ondje kao pratilja prvih ruskih dobrovoljaca za Srbiju. Jedva se iskopala iz Beogradskog noćnog života gdje su je pustili da čeka za vezu na ratište.
Hrvati su uništili kolonuarmijski vozila u kojoj je bila i ona pa se bježući po šumama našla na ovoj čistini, s ovom slaboumnom djecom. To je ispričala Petrickom, a Vronski se za to vrijeme povukao u svoju sobu. Sonja je Petrickom ispričala kako su četnici koji čuvaju uhićene Hrvate najstrašnije stvar koju je vidjela u ratu.
Došli su im i rekli kako će ih polovicu ubiti sutra jer Hrvati nude strogo određen broj uhićenih Srba za razmjenjivanje. Htjeli su da oni među sobom odluče koji će biti ubijeni, a koji ne. Tako ta muka trajala dugo dok sljedećeg dana nisu došli četnici i rekli kako je razmjena propala pa ipak zasad neće biti ništa od toga jer se odgađa za neki drugi put. To je značilo da će sve to morati proživjeti još jednom.
Petricki je Sonji pričao o Vronskom i tome što je proživio s Anom Arkadjevnom, a navečer mu je pokucao na vrata sobe kako bi mu ispričao što mu je rekla Sonja. Dva sata kasnije, pokucala je i Sonja grofu na vrata i ušla. Vronski ju je u sebi očekivao, a dok je gledao u nju, činilo mu se da zapravo gleda u Anu i to je u njemu pobudilo ono što nije mogla pobuditi nijedna žena, jer nijedna žena nije toliko nalikovala Ani.
Sonja je zapalila cigaretu i sjela do njega. Priznala mu je da ga želi, a on nije htio priznati da i on želi nju. Sonja mu kaže da nemaju mnogo vremena, a Vronski je samo šutio. Počeli su se skidati, a da su pogledali kroz prozor vidjeli bi da su se oko prozora okupili maloumni štićenici i oponašali kretnjama ono što rade. Vronski ih je ugledao kada je ustao. Kasno te noći, on i Petricki iskrali su se i pošli dalje, ni sami ne znajući gdje.
Vronski piše oproštajno pismo svojoj majci jer zna da je više neće vidjeti. Piše joj da se promijenio i spominje kako je odbio Ukrajinku (Sonju) jer ne želi unakaziti još jedno ljudsko biće.
“Zar da moja taština, zar da moja muška sebičnost upropasti još jedno ljudsko biće te unakazi dušu i te, ionako življenjem i ovim ratom ranjene žene?”
Pismo predaje Petrickom, ali nikada nije stiglo gdje je trebalo jer je zrakoplov kojim su upravljali ruski piloti-plaćenici, izrešetan i srušen, a isto se dogodilo i pismu i onome tko ga je nosio.
Došlo je do toga da će Petricki htjeti vratiti se u Rusiju jer mu se nije išlo u Bosnu, a Vronski je htio još malo ostati. Petricki ga je htio odgovoriti od toga, ali znao je da ne može.
“Što da mu kažem? mučio se u sebi Petricki. “Tako je uzaludno da mu išta kažem. To je kao da dlanom želim izglačati gromadnu nepomirljivu stijenu.””
Vronski je u samo svitanje pošao u minsko polje. Za svoju smrt odlučio je odjenuti plemićku uniformu koju je nosio na dan gubernijski izbora. Na putu u polje razmišljao je o Ani.
“Ako ikada, a ono je baš sada, baš sada, tako jako, tako stisnutih pesnica, hrabro, htio maštati o Ani, vidjeti je u slikama iz sjećanja, vidjeti, eto, kako se češlja, savinuta u pasu gotovo do zemlje tako da joj se kosa rasipala do bosih stopala…”
Shvatio je da će sve Ani moći objasniti tek u smrti, zašto je došao na ovo polje i što se zapravo dogodilo s njih dvoje. Trčao je kroz minsko polje, a iza njega išli su Morija, Car vjetrova, Svetovid, Crnoglav, Troglav, Simargl i Horz, najstrašniji. Vronski je znao da je sve bliže Ani, ugleda njeno lice, a onda zrak ispuni eksplozija.
Analiza likova
Vronski – Vronski je ruski plemić, grof koji u Srbiju, u Beograd, dolazi misleći da će pomoći braći Srbima u ratu protiv Hrvata. Njemu je o Hrvatima dana potpuno drugačija slika nego što zaista jest i to Vronski kroz roman shvaća. Njegovo duševno stanje nakon samoubojstva njegove ljubavnice Ane Karenjine je loše i dalje se pogoršava sa shvaćanjem da je zapravo došao pomoći pri genocidu nad Hrvatima. On je pasivan, ravnodušan, potpuno indiferentan i odsutan duhom. Sve lošijem egzistencijalnom i duševnom stanju potpomažu užasi kojima svjedoči kao vojnik na strani agresora. U njegovim neugodnim mislima za cijelo to vrijeme je Ana i misao o tome kako on sada mora patiti jer je i ona patila zbog njega. Ubija se da bi u smrti mogao biti s Anom.
“Nije pripadao onom soju ljudi koji, gotovo svakodnevno, propitkuju stanje vlastite sreće i baždare osjećaje, takvo osjećanje sebe vrlo brižno njeguju i nameću drugima, doživljavajući tako u boli svu puninu boli, u radosti svu puninu radosti. (…) Naprotiv, on je sebi dopuštao da se sve vrti oko drugih, tuđih Sunaca…(…) A kad je, napokon, u Ani sprva, prepoznao biće zbog kojega je vrijedno izaći iz ograničene darežljivosti tuđe svjetlosti (…) tragedija je već punom šakom udarala na vrata njegova života.”
Sonja – Ukrajinka koja se pukim slučajem našla u pustoši gdje je susrela Petrickog i Vronskog, djevojka koja je s raspadom sovjetskog imperija ostala bez domovine, pa se pridružila kao pratnja ruskim dobrovoljcima u Srbiji. Samouvjerena je, lijepa, zanosna, plave kose i Vronskog neobično podsjeća na Anu.
“…a onda i to da je raščešljala kosu, da se svaki uvojak pretvorio u frkav navojak te slobodno visi gotovo preko ramena, mnogo tamnije boje no što mu se činilo na polju. (…) Donijela je u sobu još i žuti neki miomiris, i sve se uokolo u čas odjenulo u svježost, u iskričavost žutila, u voljnost, u mladost. Ali umjesto u Sonju, gledao je, Vronski, širom otvorenih očiju, gledao u ništa, gledao u Anu…”
Petricki – časnik i prijatelj Vronskog koji ostaje uz grofa kroz čitavi roman. Iako ne doznajemo mnogo o njemu jer je u pozadini svega, Petricki je, kao i Vronski, u Srbima pronašao saveznika te im želi pomoći u ratu. Izuzetno poštuje Vronskog i odnosi se prema njemu kao prema nadređenom te je spreman učiniti puno za njega. Nakon užasa u Hrvatskoj poželi se vratiti u Rusiju, ali čini se pogiba u avionu na putu kući.
“Dvojica se zagrliše, Petricki prosuzi i ,kao malo dijete, u snuždenosti obori glavu. Je li to bio stid zbog suza što ih je iskazao pred suborcem, ili možda nepogrešiv naslut ono što slijedi i čega je ovo prirodni kraj?”
Kapetan prve klase – iako na strani agresora, shvaća da je ono što se događa oko njega okrutno i pogrešno te sve više shvaća kako su i njega nasamarili na pomisao da su oni ti koji su napadnuti. To se najbolje vidi u trenutku kada suosjeća s majkama mladih vojnika koje dolaze moliti za sprječavanje krvoprolića.
“Kapetan prve klase mislio je na svoju majku, partizansku udovicu, činilo mu se da bi i ona mogla biti s ovim ženama, da bi i ona, jednako uplašena i izgubljena, mogla dijeliti njihovu životnu dob i njihov razlog dolaska te se pitao, cijeli se vrijeme pitao, još od sukoba s pukovnikom, što bi mu rekla da je ona uistinu došla po njega, po svoga sina…”
Pukovnik – strog i odlučan u tome da rat koji su započeli sprovedu onako kako su htjeli. Nije jasno vjeruje li zaista u to da su Hrvati agresori, a oni napadnuti, ili ne, ali svakako se drugim vojnicima svojski trudi to usaditi u glavu. Ponaša se otresito i nervozno.
“Ušutite, kapetane, ostav! Ostav! Da vam nisam poznavao oca prvoborca i komunista, sad bih vas uhapsio, istoga časa! – naglo se okrenuo prema ljudima oko sebe. –Pa jeste li vi svjesni, momcovi, da je ovo rat? Da je naša Armija napadnuta? Da smo mi napadnuti? Da nas gađaju kamenicama, nas?”
Bilješka o piscu
Nedjeljko Fabrio poznati je hrvatski prevoditelj, romanopisac, dramatičar i esejist. Rođen je 14. studenog 1937. godine. Odrastao je u Rijeci i zbog toga je upravo velik dio njegovih djela obilježen upravo ovim gradom. Nakon što je završio osnovnu i srednju školu u Rijeci odlazi u Zagreb kako bi upisao Filozofski fakultet.
U Rijeci je pokrenuo književni časopis “Kamov”, a nakon 1971. godine odlazi živjeti u Zagreb gdje počinje djelovati kao urednik na televiziji i dramaturg. Fabrio je bio uspješan na mnogo područja pa je tako mnogo postigao kao dramatičar od kojih su najuspješnije drame: “Meštar” i “Reformatori”. Pokazao se i kao novelist te autor proze.
Objavio je mnogo radova iz povijesne književnosti, s tim da je najviše pozornosti posvetio vezi između talijanske i hrvatske kulture. Godine 1989. objavio je “Berenikinu kosu” roman nagrađen nagradom Ksavera Šandora Gjalskog.
Godine 1990. objavio je roman “Vježbanje života”, a uskoro nakon objave romana kazalište u Rijeci izvodi dramatizaciju djela. Od djela ne treba zaboraviti na: “Magnificat”, “Odora Talije”, “Ruža vjetrova”, “Labilni položaj”… Danas je profesor na Akademiji dramske umjetnosti.
Autor: L.P.
Odgovori