Slavenska antiteza stilska je figura i vrsta antiteze specifična za južnoslavensku književnost, među kojom je i hrvatska književnost. Poput obične antiteze i slavenska antiteza temeljena je na opreci. Njen kontrast također naglašava suprotnost dva pojma, ali za razliku od antiteze, slavenska antiteza ima posebnu formu koja se provlači kroz barem tri stiha, a najčešće puno više. Slavenku antitezu u pjesmu možemo pronaći formuliranu kroz cijelu strofu, pa i više njih.
Stihovi koji čine slavensku antitezu najčešće su stavljeni na sam početak pjesme kako bi zainteresirali čitatelja. Ova vrsta antiteze formulirana je kao dvojba. U prvim stihovima slavenske antiteze uvijek se najprije postavlja pitanje, koje u sljedećim stihovima dobivaju svoj negativan odgovor, a onda tek ispravnu tvrdnju kojom se potvrđuje radnja. Ova formula pitanja – negativnog odgovora – pa ispravnog, potvrdnog odgovora tipična je za slavensku antitezu i razlikuje je od antiteze.
Slavenska antitezu kao stilsku figuru možemo pronaći u većini narodnih pjesama iz književnosti s jugoslavenskih prostora, pa odatle dolazi i njeno ime. Njezina uloga u pjesmama je postići iznenađenje i tako privući čitatelja. U hrvatskoj književnosti najpoznatiji primjer slavenske antiteze je onaj s početka narodne balade “Hasanaginica”, koji glasi:
“Što se bijeli u gori zelenoj?
Al’ su snijezi, al su labudovi?
Da su snijezi, već bi okopnili,
labudovi već bi poletjeli.
Nisu snijezi, nit su labudovi,
nego šator age Asan-age”
Primjećujemo kako su prva dva stiha u formi pitanja, sljedeća tri u formi negativnih odgovora, a tek posljednji stih sadrži potvrdan i ispravan odgovor na pitanja iz prvih stihova.
Odgovori