Satir iliti divji čovik obrađena lektira Matije Antuna Relkovića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
“Satir iliti divji čovik” autora Matije Antuna Reljkovića ep je tiskan prvi puta 1762. godine, šezdesetak godina nakon protjerivanja Turaka iz Slavonije. Autor ovoga djela Matija Antun Reljković, jedan od najznačajnijih hrvatskih autora 18. stoljeća. Riječ je o vremenu u kojemu su prosvjetiteljske ideje bile prilično raširene što se osjeti i u ovome djelu.
Drugo je izdanje prošireno, a sadrži opsežan predgovor u kojemu Relković polemizira sa svojim kritičarima te drugi dio u kojemu Slavonac odgovara Satiru, govori mu o svome napretku, a Satir mu daje nove savjete i govori o prednostima seljačkoga načina života.
Pitanje žanrovske pripadnosti ovoga djela nije u potpunosti jednostavno. Mogli bismo ga odrediti kao pučko-prosvjetiteljski ep, ali sadrži i brojne karakteristike satire (dijelovi u kojima Satir kritizira “skule”) te bukoličke, prvenstveno georgičke poezije.
Satir je pisan pučkim desetercem te sadrži jedanaest pjevanja. Reljković je zadržao strukturu rečenice blisku slavonskom seljaku kako bi ga bolje razumio, a djelo se znalo i pjevati u zadrugama uz tamburu. Pisan je ikavskom štokavštinom s mnoštvom arhaizama.
Spjev je izazvao mnogo kontroverzi za ono vrijeme. Imao je mnogo kritičara, a prvi pamflet protiv njega napisao je nepoznati franjevac pod pseudonimom “Tamburaš slavonski”. Ipak, bilo je mnogo onih koji su ga branili kao primjerice Krčelić u svojim “Notitiae praeliminares”, fra Josip Pavišević u “Kratkopisu poglavitijih događaja sadašnje vojske” (Pešta, 1762) te Vid Došen s osmeračkim pamfletom “Jeka planine, koja na pisme Satira i Tamburaša slavonskoga odjekuje i odgovara” (Zagreb, 1767).
Prije ovog Reljkovićeva djela, već 1759., J. Milunović obratio se hrvatskom narodu sa sličnom didaktičkom namjerom u predgovoru svoje knjige “Šest nedilja na poštenje s. Alojzija Gonzage”.
Kod Reljkovića je novost što je on to učinio na ovako sustavan način i u stihu. Kao što je već spomenuto, ovo djelo prožeto je brojnim prosvjetiteljskim idejama koje su “uvezene” prvenstveno iz njemačkih zemalja. Utjecaj francuskih prosvjetitelja također je vidljiv kroz pomalo enciklopedistički način izlaganja i sveobuhvatnost. Upravo je zbog tog obilja informacija ovo djelo značajno prvenstveno kao kulturnopovijesni izvor, a tek onda kao književno djelo.
Ipak, zanimljiv je lik Satira za kojega je Toma Matić tekstološkom analizom utvrdio da je uveden naknadno, nakon što je djelo već bilo završeno, kao zamjena za pripovjedača. Uvođenjem lika Satira djelo postaje zanimljivije na više razina: satir kao mitološko biće dopušta Reljkoviću da bez zadrške govori o svim problemima te također s određenom dozom humora, a taj lik signalizira i žanrovsku pripadnost, naslanjanje na tradiciju antičke satiričke književnosti. Upravo taj lik ovome djelu daje značajke književnoga djela, odnosno služi kao temelj za uspostavljanje narativnosti i fikcionalnosti.
Iako se veći dio djela odnosi na loše običaje te nerazvijenost Slavonije, djelo je poslužilo Reljkoviću i za evokaciju ljepote Slavonije te isticanje prednosti težačkoga načina života, a osim toga i za brojne etičko-moralne pouke gotovo uvijek prožete biblijskim analogijama.
U pjesmu je uključena i jedna dragocjena usmena pjesma za čiji zapis zahvaljujemo upravo Reljkoviću i ovome djelu, a riječ je o pjesmi “Vino piju dva Jakšića mlada”.
Na zanimljiv se način Reljković dotiče i jezičnih problema. Kao probleme detektira nepismenost, slabo školstvo, brojne turcizme u jeziku te nejedinstvenost pravopisa.
Književni elementi
Vrsta djela: pučko-prosvjetiteljski ep, satira
Vrijeme radnje: kraj 17. stoljeća, nakon oslobođenja Slavonije od Turaka
Mjesto radnje: Slavonija
Tema djela: kako ispraviti loše običaje seljaka i unaprijediti zaostalu Slavoniju
Ideja djela: prosvjetiteljstvo, naobrazba je najbolji način borbe protiv primitivizma, poticajem i poukom loši običaji daju se ispraviti
Kratak sadržaj
Prvi dio: Satir piva u verše Slavoncem
Satir piva u verše Slavoncem, kazuje lipotu ležaja Slavonije
Pjesma počinje kratkim opisom Slavonije (“lipo uzorita”, “nakićena zelenim gorama”), a nakon toga kreće nabrajanje. Prvo se spominju četiri rijeke koje teku Slavonijom: Drava, Ilova, Sava i Dunav. Nakon toga nabrajaju se slavonski gradovi: Brod, Gradiška, Osijek, a zanimljivo je da navodi i Varaždin. Slijede manja mjesta, a nakon toga i samostani. Spominje Srijem, njegovu povijesnu važnost te manje rijeke.
Hvali plodnost slavonske zemlje koja je nahranila brojne junake, ali i životinje. Dotiče se povijesti slavonskog imena. Spominje se Aleksandar Makedonski koji hvali junaštvo i hrabrost hrvatskih vojnika koji su mu pomogli. Prvo su se zvali “Slovinci”, nakon toga “Slavinci”, pa onda “Iliri”.
U rimsko doba, Slavonija je dobila ime Savska Panonija.
Slavonci su s vremenom prihvatili kršćansku vjeru, a s Ćirilom i Metodom dobili su i misu na vlastitom jeziku.
Porušenje Slovonije kroz česte rate i bojeve
Tema ove pjesme je namjera tuđinaca da “poruše” Slavoniju jer “dušmanin gledat ne mogaše plodne zemlje, plemenite paše”. Nakon Atile došao je Sulejman koji je zavladao Slavonijom i naselio na ove prostore Turke iz Azije koji su “naružili” plodnu zemlju, a najviše Frušku goru na kojoj su zapustili prekrasne vinograde koje je posadio cezar Probus.
Turci su od crkvi načinili džamije, tražili su harač, a tursko se stanovništvo miješalo sa Slavoncima.
Tako je domaće stanovništvo preuzelo brojne loše navike od Turaka (“običaje lipe ostaviše, a poganske pomalo primiše”): divan, prelo, plesanje kola, psovanje, mlađi ne poštuju starije, “čaranje”, “vištičluk i bulsko varanje” i mnoge druge običaje koji su se ukorijenili i ne mogu se “istrgnuti” iz društva.
Popravljanje Slavonije posli istiranog Turčina
Nakon što su Turci istjerani iz Slavonije, a mnogo je junaka poginulo, njihovi su običaji nestali. U ovoj se pjesmi problematizira jezik koji je ostao zasićen turcizmima na više razina. Navode se brojni primjeri (primjerice “jok vala” umjesto “nije” ili “baksum” umjesto “ako će”).
Problem je što mnogo Slavonaca ne zna pravilno govoriti, ali postoji i nedostatak zanimanja za pravopisom. U Slavoniji ima mnogo pametnih ljudi ali nitko se ne želi truditi da nešto takvo napiše i proširi svoje znanje na druge. Zbog toga je Slavonija još uvijek zaostala.
Lirski subjekt želi motivirati narod, potaknuti ga da ulaže vrijeme i napor u škole i u nauke, a iza svega toga mora stajati vjera u Boga i njegove zapovjedi:
“Drugačije i prez bogoljupstva
vaše znanje ne valjade ništa.
To upamti, moj dobri Slavonče,
domorodče i dragi zemljače!”
Obraća se čovjeku u jednini, Slavoncu. Potiče ga, ako on sam i nije išao u školu, neka pošalje svoje dijete. Možda to dijete neće biti zapovjednik ili redovnik, ali će pametnije obavljati bilo što čime će se kasnije baviti. Naučit će zaraditi za život i raspolagati pametno onime što ima.
Satir kaže uzrok zašto u Slavoniji nejma skula
U ovoj pjesmi obrazlaže se zašto je slavonski puk neobrazovan i zašto u Slavoniji nema škola.
Nakon što je oslobođena od Turaka, Slavonija je trebala početi napredovati, ali to se nije dogodilo jer ljudi misle da svoju djecu ne trebaju slati u školu jer ni njihovi očevi nisu učili čitati i pisati.
Ali, oni se varaju i zbog njihovog razmišljanja i ponašanja djeca rano uče psovati i ponašati se nekulturno. Očevi previše dopuštaju djeci pa i to da se prema svojim majkama ponašaju bezobrazno i neodgojeno.
Dijete se treba od malena pažljivo odgajati, često i šibom, da poštuje svoje roditelje i prijatelje, a svakako i svoju majku koja ga je s mukom rodila.
Izuzetno je važno naučiti dijete Božjim zapovijedima kako bi slijedilo kršćanski način života. U suprotnome, ono će naučiti krasti od malena te će s vremenom završiti na vješalima.
Satir kazuje da u Slavoniji imaju skule, ali kakove?
U Slavoniji postoje škole, ali to su škole koje su ostale od Turaka. Misli se na loše običaje koji su se ukorijenili: divan, prelo, kolo.
Prvo je opisano prelo.
Momci i djevojke okupljaju se pred večer i donose razne poslove, žene često vezu, a muškarci “tamburaju”. Mladi tako od kuće kradu brašno i mast pa peku kolače, a momci kradu i duhan. Tako se uče na laž i krađu, a batine više nemaju koristi.
S vremenom će početi krasti i skuplje stvari kao što su haljine ili novac pa će na kraju završiti na vješalima.
Tamo uče i psovati, a može se čuti i djevojke kako psuju. Mladi uvečer također plešu kolo, a mladići se prema djevojkama ponašaju bez poštovanja:
“Oni ob noć oko kola kašu,
a kad lipo sve kolo opašu,
onda stražnji pridnjima omahne
i sve kolo na zemlju obvale.
Pak kad bude od divojak’ hrpa,
onda zgrabiv svaki svoju drpa,
dok je tkogod od ‘nud ne rastira
i spavati doma ne protira.”
Tada se subjekt opet obraća Slavoncu. Uspoređuje muškarce s vukovima.
Obraća se i djevojkama te ih opominje kako se tako ne čuva djevičanstvo. Savjetuje ih da se ugledaju na svetice, npr. svetu Baru ili svetu Katu koje noću nisu izlazile nego su kod kuće učile raditi razne korisne stvari: presti, čitati, pjevati litanije i drugo.
Druga turska skula: kolo
Ova pjesma bavi se običajem plesanja kola. To se događa najčešće kad su nekakve svetkovine odnosno kad se slavi neki svetac. Umjesto da odu na misu, mladi često odu u vrt, nakite se ružama i odu plesati kolo, a čak i mnoge majke odlaze gledati svoje mlađe kako plešu i pjevaju.
Ljudi misle da se na te dane ne smije ništa raditi pa je u redu plesati, ali to nije istina:
“Moja draga! Bog ne veli tako,
neg on vami govori ovako:
da šest dana sebi poslujete,
a nedilju njemu poštujete,
ni do podne, nego vas dugi dan,
jer je Bog to svagda od vas vridan,
misu gledeć i čuvši prediku,
jer donosi vam hasnu veliku.”
Svetac se poštuje tako da se ide na misu te ostatak dana roditelji trebaju pričati djeci o kršćanskom nauku.
Ne valjaju pjesme koje pjevaju o kojekakvim “kraljevićima” kao o svecima. Misli se na narodne pjesme o Kraljeviću Marku koje svi glasno pjevaju, a u crkvi se srame kad treba pjevati.
Kolo je Turski običaj i došao je od vraga:
“Vidiš dakle da je od Turaka
došlo kolo, – da zla komšiluka!
Jerbo da je došlo od krstjana,
tog bi bilo i po drugih stranah.”
Zato se Slavonci trebaju ostaviti kola i zamoliti kraljicu Mariju Tereziju da u po župama u Slavoniji organizira škole u kojima će djeca učiti čitati, pisati i moliti Boga.
Treća skula turska: posilo
“Posilo” se također događa na nedjelje i svece. Žene se skupe na ulici i po čitav dan ogovaraju i razgovaraju o drugima, toliko da u selu ne ostane nitko koga nisu spomenuli.
Tada se opisuju ti razgovori, odnosno imamo upravni govor u pjesmi. Žene razgovaraju o ljubavnoj vezi Marjana i Marice koji po noći “poštenje gube”.
Razgovor se počinje širiti na mnoge druge ljude, a na kraju se ogovaraju svi: pekari, mlinari, mesari, krojači… O svima njima žene imaju nešto loše za reći. Oni potkradaju seljake, gospodi daju bolje proizvode i usluge i drugo. Na kraju dolazi poštena udovica Milica koja opominje društvo i ukazuje im na njihove sklonosti ogovaranju:
“Je l’ vam, druge, još štogod ostalo,
što se nije ovdi protresalo?
Od toliko poštenih majstora
nitko nije prez vašeg ukora.
Da to oni kakogod začuju,
ja bi rada da vas izapsuju”.
Nakon toga žene zaključuju da su dosta razgovarale i da je vrijeme da odu kućama.
Divan
Iduća je “skula” divan. Ljudi sjede i puše duhan, a poslovi kod kuće ostaju nedovršeni. Tako seljak često dođe pijan kući, postane agresivan, počne psovati te krivi ukućane što nisu dovršili posao, a krivica je njegova jer on, osim što zapovijeda, mora i raditi.
Mudri ljudi već za večerom mladima podijele poslove za dan poslije. Ovaj dio također se donosi u upravnome govoru. Svatko u obitelji dobiva svoj zadatak, a za večerom će onda svatko i izložiti što je napravio taj dan kako bi se poslovi mogli nanovo podijeliti.
Savjetuje se kako gospodar treba biti smiren. Ako želi da mu čeljad bude mirna i vjerna, mora i on biti takav. Kada nekoga opominje, ne smije biti glasan i bučiti nego mu obrazložiti u čemu je pogriješio. To je posebno bitno u odnosu s mladima jer se u njima zna probuditi bijes i prkos. Na kraju se lirski subjekt poziva na sv. Pavla:
“Tkogodir se ne brine za mlađe,
onaj svaki pogibio nađe,
i ne uči svojih podložnika,
on je gorji i od nevirnika.”
Moljba
Riječ je o običaju da se na svetac zove na nekakav zajednički posao. Ovo je lijep i dobar običaj, ali se ljudi danas s njim šale. Taj običaj je za uboge i siromašne, a ne za bogate ljude.
Isus je govorio da treba pomagati siromašnima i da ćeš za to dobiti plaću na nebu. Ali, ako pomažeš onima koji već imaju i ako još za to dobiješ plaću, nećeš dobiti plaću na nebu jer si je već dobio na zemlji.
Zbog toga, ako te moli koja udovica ili sirotica, pomogni joj, ali ako ljude pozoveš samo radi zabave i potrošiš puno na to, Bog će te kazniti i poslat će ti tuču iduće godine.
Uostalom, ljudi često zabušavaju ako ne rade za novac te će često napraviti više štete nego koristi. Iako se čini kako se moljba isplati, vrjednije je četvero ljudi koji bez sveca gospodaru rade za novac nego stotina drugih na moljbi s kojima ćeš se posvađati.
Pirovi
Lirski se subjekt opet obraća Slavoncu. Svakakve su loše stvari vezane uz svatove. Kad vam se žene sinovi, umjesto da ih pitate sviđaju li im se njihove žene i da im nađete ženu koja će im se dopasti, vi tražite sebi prijatelje, a mladenci se mrze.
Također, umjesto da gledaju kakva je mladenka, je li poštena i vrijedna, zna li biti dobra kućanica i jesu li je roditelji dobro odgojili i naučili u svojoj kući, oni gledaju kakva ona ima ruha.
Osim toga prošnja je toliko skupa da se siromašni ljudi ni ne mogu oženiti. U svatove se zove toliko ljudi da se pojede hrane koja bi dostajala mladencima za godinu dana.
Osim toga, kad se svatovi napiju počnu raditi mnogo štetne stvari: ubijaju kokoši, pljačkaju, psuju, ponašaju se besramno i bez poštovanja prema domaćinima…
Za svatove ti ne treba više od 8 gostiju i nekoliko instrumenata da zabavljaju snahu. Ne valja ni to što se djevojku zatvara na cijeli dan prije svadbe. To je turski običaj, a onaj tko se treba veseliti treba biti na pročelju.
Nakon proslave goste treba potjerati kući da sve ne pojedu.
Ono što želiš sebi, to čini drugima.
Čaranje i krivotvornost okolo vinčanja
Ova pjesma govori o “čaranjima” i praznovjerju. Kad se mlada treba udati, babe joj daju razne savjete. Da se približi momku na vjenčanju tako da između njih ne bude praznina jer to znači dobru sreću, da mu također stane na nogu, da veže “uzliće” prije nego legne s njim, pa će toliko godina ostati lijepa i drugo.
Lirski subjekt protivi se tome. Gdje takve stvari pišu u Svetome pismu? Isus neće u kuću gdje se čara. Majke kćeri uče čaranju umjesto da ih savjetuju kako odgajati djecu i dobro se udati.
Nakon toga prepričava se biblijska priča o Adamu i Evi, o tome kako je Eva pojela zabranjeno voće i ponudila ga Adamu. Zmiju je bog kaznio jer je nagovorila Evu, zauvijek će morati puzati po podu. Eva je kažnjena jer je nagovarala Adama, rađat će u muci i bit će podređena muškarcu, a Adam je također kažnjen, morat će se braniti od zla i zemlja koju će obrađivati neće biti plodna.
Dakle, žena je mužu podložna i kad je kriva mora slušati muževu kritiku bez riječi i odgovora. Ako pak i nije kriva, opet mora slušati muževu kritiku i bez riječi trpjeti njegove mane iz sljedećeg razloga:
“Jer ako ćeš vatru ugasiti,
nemoj na nju drva nabaciti,
nego vodu, od koje se trne,
tako šuteć srčba se utrne.”
Način lipo živiti sa svojim drugom i ispisanje jedne zle žene
U ovoj pjesmi savjetuje se mladoženja, također prema Svetom pismu. Adam je prekršio zapovijed te je istjeran iz raja, pao je na zemlju gdje je morao izmisliti svakakve zanate i napraviti razne alate kako bi se prehranio.
Tako je i s mladoženjom, živio je kod oca i nije morao brinuti o tome kako će se prehraniti, ali kad uzme ženu počinju brige i suočavanje sa zlom.
Obraća se mladoženji.
Sa ženom trebaš biti strpljiv jer ona je tvoj partner u dobru i u zlu. Prema njoj se ne smiješ odnositi kao prema robu jer je ona stvorena iz tvoga rebra. Jedno drugo ne smijete sramotiti i treba paziti kako pričate pred drugim ljudima, nikako se ne smije svoga partnera ogovarati i sramotiti te o njemu ružno govoriti.
Neki su imali dobre žene, ali su ih pokvarili zlostavljanjem, ljubomorom, nasiljem…
Muž i žena na ramenima nose kuću, ako samo jedan posrne kuća će se nagnuti. Ženi se ne smije davati razloga za ljutnju, a pogotovo je ne nakon toga istući.
Sretan si ako nemaš opaku ženu jer takve žene viču, lupaju vratima, kunu, grde, plaču i drugo. Ona će ga provocirati, on će nju tući pa će se okupiti i susjedi te će on ispasti kriv.
Od gazdaluka stvor kuća, marve držanje, oranje, kazani i druga
U ovoj pjesmi donose se brojni savjeti vezani uz kućanstvo i gospodarstvo. Lirski subjekt opet se obraća izravno Slavoncu (“Slavonče”).
Prvi je problem to što kuća nije namazana ni iznutra ni izvana, a prozori su stalno otvoreni pa se uzalud loži. Valjalo bi staviti staklene prozore pa bi manje drva bilo potrebno, a i u kući bi stalno toplije bilo.
Drugi je problem kućni namještaj. Nema stolica ni ormara, a ljudi sjede na podu kao Turci. Također treba naučiti odmjereno narezati kruh kako ne bi pola propalo.
Treće: ne treba imati puno svinja ako nema dovoljno žira da ih se prehrani. Ovako ih hraniš hranom za druge životinje koje će onda pocrkati od gladi. Treba držati stoku od koje imaš puno koristi a u koju trebaš uložiti manje truda.
Također se treba bolje brinuti za krave kako bi davale više mlijeka. Primjerice, ne držati je zimi na hladnoći nego u štali.
Četvrti je problem rakija koja se redovito peče. Ljudi se okupe kao tobožnji pomoćnici, a svi su došli jer žele popiti koju. Odbijaju riječima, a uzimaju. Tada se zbog pijanstva zapostavlja posao u polju. Pametnije bi bilo prodati rakiju pa kupiti hranu ili odjeću nego napiti se pri pečenju. Nakon toga nemaš ni rakije jer si je sam popio, a nemaš ni hrane jer si pekao rakiju dok si trebao raditi.
Drugi dio: Slavonac otpiva u verše Satiru
Kazuje Satiru da je Slavonija sada u drugačijem stanju nego je onda bila kada je njemu Satir prvi put pivao, godine 1762.
Ovaj puta Slavonac govori Satiru. Prošlo je šesnaest godina kako je Satir savjetovao i kritizirao Slavonca zbog njegove kuće. Slavonac poziva Satira da dođe sada razgledati njegovu kuću jer ima stolice, krevet, klupu pa i staklene prozore.
Poslušao je sve Satirove savjete, poslao je djecu u školu, a djevojčice uče i mnoge kućanske poslove. Sela su se proljepšala, obnovljene su i proširene i ceste. Pokrenuta je industrija vezana uz dudov svilac, mnogi ga sade, prave od njega svilu pa zarađuju od prodaje. Počeli su se baviti pčelarstvom, iz Beča su dobili konje, a iz Makedonije ovnove za ploditi ovce koje će dati bolju vunu.
Satir fali Slavonca što se je poboljšao; ponukuje ga na stalnost da ne gubi ustrpljenja dok mu što ne izajde za rukom, i kaže mu da još ima stvari koje on poboljšati može
Satir hvali Slavonca, ali on se valja zahvaliti i kraljici Tereziji i caru Josipu jer su im oni poslali ovce i konje. Satir daje nove savjete.
Nastavi prihvaćati dobre običaje, a loših se kani. Radi što marljivije svake godine jer nikad ne znaš kakva će biti sljedeća.
Postoji još mnogo toga što se može ispraviti. Primjerice, ako je dijete bolesno, treba ga staviti u posebnu prostoriju i dvoriti ga. Mora biti na toplom i čistom i nikako ne smije znojan trčati po hladnoći.
Jedna osoba neka bude zadužena da se izvršavaju svi liječnički naputci. Najgore je kad se bolesno dijete na primjer stavi u sobu gdje je propuh ili po ljetu svi odu na posao, a ono ostane samo.
Doktorovi savjeti moraju se slušati i ne smije mu se lagati. Ako on kaže da se djetetu ne daje jesti, a ti mu onda opet daš, doktor će morati davati novi lijek.
Slavonac nahodi za dobro što Satir od godenja bolesnika govori; kazuje uzrok zašto on dvi sobe ne načinja. Satir mu neće prid oči kućanske falinke poradi kojih dioba i rasutak kuća i obitili biva
Slavonac se slaže sa Satirovim savjetima. Brinuti se za dijete velika je muka, treba ga čuvati od bolesti te se brinuti za njega ako se razboli. Ljudi se brinu za stoku, ako neće jesti traže za to lijek, kako se onda ne bi brinuli za vlastitu djecu.
Slavonac kaže da ne želi podijeliti sobu jer će onda i obitelj podijeliti, ovako su svi na okupu. Satir ga uvjerava kako se nesloga događa iz drugih razloga. Prvenstveno zbog nevjernosti. Tada se rađaju nesloga, zloba, a s vremenom i “raspad”.
Kad zbog svađe braća podijele stvari po pola, obojica postaju siromasi. Bolje je kad je više ljudi ujedinjeno pod pravim gospodarom, bit će manje muke.
Navodi primjer oca koji sinu u nasljedstvo ostavlja kuću za koju ovaj ne mari, a kad otac nešto prigovori, sin ga ne sluša pod izlikom da je on sada gospodar. Tu se krši četvrta Božja zapovijed koja govori da treba poštovati oca i majku:
“Tu četvrte nejma zapovidi,
ti sam motri i očima vidi.
Pak se čudiš što ne napriduješ
i u dobru što ne obiluješ!”
Satir kazuje Slavoncu kako se u njegovoj kući događa nevirnost, poradi koje biva nesloga, a s nesloge zloba, pak najposli i boj i dioba
Satir navodi još jedan primjer nevjere koja dovodi do nesloge pa na kraju do svađe i razdiobe.
Najstariji brat proda konja te novac da ženi da s njim raspolaže. Ostala braća mukotrpno rade, a kad pitaju brata za novac, on kaže da ih je potrošio na korisne stvari, ali ne želi reći na koje. Onda drugi brat, koji se bavi pčelarstvom, proda vosak i novac također ne da u kuću.
U kući nastavi jesti dok drugi oru i kopaju, a ne da novac. Braća ga nagovaraju, ali kad neće stariji brat, neće ni on.
Treći zna izrađivati kola pa kad ih proda, neće više ni on dati novac. Četvrti je kovač te radi samo za druge i sprema si novac za strane, ni on ne želi davati u kuću. Čak i članovima obitelji naplaćuje oštrenje jer si je sam platio alat. Članovi obitelji se tuže jer on ipak još uvijek jede u kući, a neće obavljati poslove.
Tako se u obitelji javlja nesloga.
Satir nakon toga kritizira žene. One često zbog poslova ne stignu presti pa plate drugim ženama za to, a također dijele kućne proizvode rodbini. Muškarac to otkrije pa se naljuti, ali ne želi u početku ništa reći. Onda se problemi nakupe pa dođe do svađe.
Svaki tjedan druga žena je zadužena za poslove, a Slavonac se treba potruditi da pazi koliko koja troši hrane i kako obavlja poslove. On mora biti odlučan, a ne “mlohav” te ne smije dopustiti ženi da manipulira njime nego problemima što prije mora tražiti uzroke.
“To je slabost mlahavoga muža
pustit ženu da se svrh njeg pruža,
i svojom se bratjom omraziti,
prije nego uzrok izviditi.”
Satir kazuje Slavoncu da je sa ženah i do sada, te baš u gospodskih kućah, svadnja Ii dioba bivala; pisma, koja se i danas uz tamburu piva to isto svidoči
Ovdje se donosi narodna pjesma o Jakšićima. Vino piju dva mlada Jakšića, Mitar i Bogdan. Kad su se malo napili, Bogdan upita Mitra kako to da, dok su živjeli kod majke, dvori su im bili bijeli i gosti su im često dolazili. Kad su se poženili, dvori im potamnili te ih gosti više ne pohode.
Mitar odgovara bratu da je to zbog njegove žene Vukosave. Bogdana je to rastužilo pa je predložio Mitru neka iskušaju žene pa će saznati zbog čije žene ih gosti više ne pohode.
Prvo će to učiniti Bogdan, a Mitar će prisluškivati na prozoru. Bogdan laže ženi da je Mitar pozvan u svatove kraljevog sina te da mu trebaju njegov konj, oružje te tursko odijelo. Bogdanova žena pristaje te će mu dati još i đerdane te abajliju (pokrivač koji ide preko sedla) koju je plela Bogdanu. Mitar sluša pod prozorom i od dragosti plače. Tada je došao red na Mitra, a Bogdan sluša pod prozorom. Govori svojoj Milici istu priču kao i Bogdan, a ona odgovara:
“Kamo mu konji? – poklali je vuci!
Kam’ oružje? – odneli ga Turci!
Kam’ odića? ostala mu pusta!”
Kad je to čuo, Mitar ju uhvati za grlo toliko snažno da su joj oči skoro ispale. Priskoči Bogdan i uhvati Mitra za ruku te mu kaže da ne krvavi ruku, on će već naći novu ženu, ali djeci će oduzeti majku.
“Što ćeš, Mitre, da od Boga najdeš!
Ti pogledaj tvojih sokolića:
ti ćeš sebi bolju naći ljubu,
ali njima nikad nećeš majke;
Ne krvavi tvoju desnu ruku,
a mi smo se već rastali, braco!”
Na kraju se napominje kako ova pjesma nije ubačena kako bi žene nešto naučile nego kako bi muškarci naučili iskušati vlastitu ženu prije nego se rastanu s braćom.
Satir ponukuje Slavonca da gdi u kući ne ima pravog gospodara, da ondi kuća izabere jednoga koji će sa svim virno upravljati; drugačije, gdi toga ne ima, ona se kuća ne može nego rasutju nadati
Ova pjesma sadrži savjete za gospodara. Valja učiti od mravi i od pčela koji bez inata slušaju gospodara. Bez njega oni ne znaju raditi.
Tako je i u kućanstvu, ako nema onoga koji upravlja, domaćinstvo se ruši. Svaka kuća treba izabrati glavnu osobu koju će slušati i koja će ostale nagovarati na posao. Ako nisu sigurni, neka postave probno razdoblje u kojemu će procijeniti je li ta osoba sposobna biti vođa. Ako nije, neka ga smjene.
Ta osoba također će biti zadužena za čuvanja novca, ali ne smije ga trošiti bez znanja ostalih. Također se oko svega s ostalima mora savjetovati. Drugi članovi gospodara moraju poštovati i vjerovati mu.
Prepričava se Ezopova basna o dijelovima tijela koji su se pobunili protiv trbuha jer ništa ne radi, a oni moraju raditi da bi ga zasitili. Tri dana nisu radili, ali im je onda ponestalo snage jer ih trbuh nije hranio. Kad su htjeli opet početi, nisu mogli jer su bili preslabi. Tako je cijelo tijelo i umrlo jer dijelovi nisu bili složni.
Ista stvar vrijedi i za ljude, moraju si međusobno pomagati i složno raditi bez inata jer na kraju krajeva i oni o tome ovise.
Satir kaže Slavoncu da je ovaj svit u tri stanja razdiljen: u stanje moleće, hraneće i braneće. Ovo je sve troje svakomu čoviku po sebi od potribe, nitko ne može sve troje sam potpuno opslužiti; potribito je indi da čovik jedan drugoga pomaže
Nema plemenitijeg zanata od težačkog. Tako je sve od Adama koji je tome učio svoje potomke, a oni opet svoje potomke i tako sve do potopa. Prije potopa, Noa je svoja tri sina i njihove žene ukrcao na arku te je nakon potopa od ljudi ostalo samo njih osmero.
Tada je Noa raspodijelio poslove: molitva, nabavljanje hrane i obrana.
Noa je te poslove podijelio na svoje sinove. Svaki je radio za svakoga te jedni drugima pomažu i u njihovim poslovima ako je to potrebno. Noa im je tada podijelio svijet: jednome Aziju, drugome Afriku i trećemu Europu. Amerika tada još nije bila otkrivena.
Kad je tako sve uredio, Noa je umro s devetsto pedeset godina.
Nojevi sinovi rasplodiše se; valjade jim se diliti svaki svojom čeljadju u strane svita, koje jim je otac podilio. Oni ne biše ni s onim zadovoljni; počeše se seliti i većjeg prostora tražiti; nasrtaše na druge, zemlju otimaše i krv mlogu prolivaše
Nakon Noine smrti ljudi su se namnožili i shvatili su da ne mogu više zajedno živjeti. Odlučili su napraviti babilonsku kulu prije nego se razdijele kako bi proslavili svoj narod. Planirali su je sazidati sve do oblaka kako bi se ljudi mogli spasiti ako opet dođe do potopa. Nisu uspjeli u svome naumu jer je Bog učinio da počnu pričati šest različitih jezika pa su se razdvojili na kontinente onako kako ih je Noa rasporedio.
Semov narod otišao je u Aziju, Kamov u Afriku, a Jafetov u Europu. Narodi su se širili te im je trebalo više prostora pa su počeli i ratovi.
Prolilo se puno krvi prije nego su se sjetili Noinih riječi o tri vrste posla. Narodi su se primirili, izabrali si znanja i počeli napredovati u svojim umijećima. Širili su znanja jedni drugima te je stvoreno mnogo novih zanata (lončari, staklari, kožari…).
Satir piva Slavoncu da je stanje jednoga težaka seljanina srićnije od stanja jednoga građanina ili varošanina
U ovoj pjesmi hvali se težačko zanimanje. Satir se obraća direktno Slavoncu te parafrazira Vergilijeve Georgike. Govori o tome kako težaci stvaraju nešto iz ničega, oni zadovoljstvo nalaze u poslu i nemaju puno briga za razliku od gradskih zanatlija koji nisu toliko čvrsti.
Kad bi građanin išao raditi na selo, pao bi u nesvijest. On nije naviknut na hladnoću i žegu koju su seljaci naučili podnositi. Seljak ne jede mnogo, ali jede sa zadovoljstvom, gasi žeđ na zdencu ili na potoku, a nakon toga vraća se na posao. Građanin će uvijek nešto zanovijetati i neće toliko uživati u obroku.
Nakon posla, seljak dođe kući gdje ga dočekaju žena i djeca pa im on podijeli voće, cvijeće, ptičicu… Onda večeraju, opet skromno, ali su sretni.
Nakon toga seljak bezbrižno spava do jutra, nije ni svjestan koliku mu je Bog sreću podario. Zemlja njegovu muku uvijek trostruko vraća te uvijek ima što za raditi: voćke, sijeno, pilići, vino…
“O seljane dakle i oraču!
Zašto tražiš kruha nad pogaču?
Zašto želiš prominiti stanje,
biti većji, a imati manje?
Budi s tvojim zadovoljan stanjem,
spori hranom i malim imanjem.”
Ne valja prečesto častiti jer onda nećeš imati za sebe, a nikad ne znaš što će sljedeća godina donijeti. Ipak, ne valja biti ni škrt i nikoga ne ponuditi i ugostiti, pogotovo uboge. Valja poštovati Boga, ali i cara, njegove namjesnike te svećenike. Ne psovati, ne piti previše, ne krasti, biti zadovoljan svojim, ne svađati se te opraštati. Ako tako živiš bit će ti dobro na svijetu, a kad umreš svi će govoriti da si bio dobar čovjek i željeti pokoj tvojoj duši.
Analiza likova
Satir – autor je znao da će šaljivo djelo brže i bolje doprijeti do publike pa je ulogu pripovjedača koji kroz cijelu knjigu ima svoj monolog dao mitološkom biću satiru. On je pola čovjek, a pola jarac. Njega je opisao još u predgovoru jer je smatrao da publika ništa o njemu nije znala. Objasnio je i zašto je posegnuo za mitološkim bićem iz poganske tradicije. Satir je zamišljen kao stranac koji će bolje funkcionirati u određenoj slavonskoj sredini. Autor je smatrao da će on objektivnije moći uočiti sve greške slavonskog kraja. Isto tako on je imao i ulogu mentora, trebao je naučiti seljake kako pravilno i dobro živjeti.
Slavonac – predstavlja sve Slavonce koji su živjeli na tom području nakon oslobođenja od Turaka. Doživjeli su slom u prosvjeti, kulturi i duhu, postali su nemarni i ništa im više nije bilo važno. Nisu imali volje za ništa pa tako ni za svoja polja, kuće pa čak ni za obitelj i djecu.
Bilješka o piscu
Matija Antun Relković rodio se 6. siječnja 1732. godine u Svinjaru koje se danas zove Davor. Njegov otac tamo je bio u službi kao krajiški kapetan. Svoje prvo obrazovanje stekao je u Cerniku u franjevačkom samostanu.
Postoje dva različita izvora o tome gdje je nastavio svoje daljnje obrazovanja. Prema jednoj, on je svoje školovanje nastavio u Mađarskoj, dok je prema drugoj, kojoj je izvor bio njegovo djelo “Satir”, obrazovanje nastavio u jednom od slavonskih franjevačkih samostana.
Kada je imao samo šesnaest godina, otac je odlučio da je vrijeme da krene u vojsku i završi školovanje. Brzo je napredovao pa je do mirovine bio došao do čina kapetana. Kao časnik bio je više mjesta slavonske Vojne krajine.
Bio je i u sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.), a pri kraju 1757. godine bio je zarobljen u Frankfurtu na Odri. Za vrijeme zarobljeništva bio je smješten kod čovjeka koji je imao dobro opremljenu knjižnicu u svojoj kući.
Iako u zarobljeništvu nije ostao dugo, ono je na njega bitno utjecalo. Naučio je francuski jezik, a i knjižnica njegovog domaćina mu je uvelike pomogla.
Kada se vratio iz zarobljeništva još je dva puta bio na ratištu, a bio je i ranjen. 1785. godine dobio je plemićki naslov von Ehrendorf od Josipa II. 1786. godine otišao je u mirovinu koju je provodio u Vinkovcima, a umro je 7. siječnja 1798. godine.
Njegovo prvo djelo bilo je “Slavonske libarice s lipimi molitvicami i naukom krstjanskim nakitite”, a slijedi ga “Satir iliti divji čovik” koje je izašlo 1762. godine u Dresdenu. Pošto je svih prvih 1500 primjeraka odmah rasprodano, Relković je dao tiskati u Osijeku drugo, prerađeno i prošireno izdanje koje je ovoga puta izašlo pod njegovim imenom.
Ostala njegova poznata djela su: “Nova slavonska i nimačka gramatika”, “”Postanak narodne pravice i dužnostih ljudskih iz nje izvirajućih”, “Nek je svašta iliti sabranje pametnih riči i kripostnih dila ljudskih”.
Autor: B.Č.
Odgovori