Sam čovjek obrađena lektira Ive Kozarčanina. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Roman Sam čovjek objavljen je 1937. godine. Bez obzira na to što se uvrštava u tzv. bildungsromane, o njemu se ujedno može govoriti i kao o lirskom romanu i romanu lika. Iako fabularni okvir romana čini život i propast siromašnog intelektualca iz sela u borbi s malograđanskim prezirom, Kozarčanin isprepliće taj prikaz malograđanskog života s prikazom erotskog nesporazuma i egzistencijalne samoće. Roman je istovremeno kritika socijalnih, političkih i ekonomskih prilika, ali i psihološki produbljen prikaz ljudske samoće i nemogućnosti integracije u društvo.
Roman se sastoji od četiri dijela:
- Noćni dijalog
- Mračna mladost
- Buga plače
- Sam čovjek
U svima njima pripovijeda glavni junak Valentin. Pripovijedanje u prvom licu omogućilo je produbljenu psihološku analizu lika, ali i unošenje lirskih elemenata u okviru unutarnjih monologa te detaljne ispovijesti lika.
U prvom dijelu Valentin sjedi u krčmi i obraća se imaginarnom sugovorniku. Najavljuje mu svoju priču o vlastitoj tragediji i borbi protiv društva i društvenih zakona. U drugom poglavlju Valentin opisuje svoje djetinjstvo – odnos s ocem i majkom, majčinu smrt, odnos s maćehom Agatom, sluškinjom Terezom i profesorom Dražićem. U trećem dijelu romana Valentin pripovijeda o svom završetku srednjoškolskog obrazovanja, promjenama unutar njega samoga, braku s Bugom te ubojstvu Buge i njezina ljubavnika. U posljednjem dijelu ponovno se obraća imaginarnom sugovorniku i govori mu da se više ne boji društva koje ga je odavno izopćilo i upropastilo.
Valentin je rođen u gradiću kraj Save na granici s Bosnom. Otac mu je bio škrti i pohlepni trgovac, a majka nježna i marljiva žena. Očeva grubost i hladnokrvnost prema Valentinu i majci upropastila je Valentinovo djetinjstvo. Majčine suze i smrt nepovoljno su djelovale na njegov daljnji život.
Očeva ljubavnica, sluškinja Tereza, i maćeha Agata dodatno su mu zagorčale život nakon majčine smrti. Otac se prema novoj maćehi ponašao ponizno i pokorno, kupovao joj je skupocjene darove i na nju nikada nije povisio glas. Maćeha je bila nezadovoljna Valentinovim odnosom prema njoj, ali i općenito životom u njihovoj kući. Otac se počeo opijati, posao je propadao, a maćeha je pobjegla s ljubavnikom. Ne mogavši se nositi sa svojom sudbinom, otac se objesio i tako je Valentin ostao sam.
Valentin je studirao pravo i radio u arhivu Statističkog ureda kao dnevničar. Ondje je upoznao Bugu u koju se odmah zaljubio. Neizmjerno ju je volio i napokon su se vjenčali. Od prvoga dana osjećao je da je Buga nesretna s njim, ali činilo mu se da ga ipak voli. Kada je saznao za njezinu nevjeru, ubio je i nju i ljubavnika.
Kozarčanin je u liku Buge prikazao fatalnu ženu koja je njegova junaka dovela do propasti. Ona je zavodljiva i nevjerna, vječno nesretna, a nesreću i nezadovoljstvo prenosi i na Valentina te ga tako dovodi do tragičnog završetka.
U prikazu sukoba selo-grad, selo je nositelj tradicionalnih vrijednosti, dok je grad središte cinizma i malograđanštine. Dok se seljaci susreću s nepovoljnim prilikama koje su im nametnute, u gradu se raspravlja i o opravdanosti odnosno neopravdanosti školovanja seoske djece. Tako je u gradu vladalo mišljenje da je razdioba po staležima prirodna pojava i da školovanje seoske djece nije u interesu gradskih ljudi. Omalovažavanje od strane gradskih ljudi, loš odnos s ocem, majčina smrt, nepovoljne obiteljske prilike i Bugina nevjera uzrok su njegove tragičnosti.
Kozarčaninov junak u sukobu je sa svijetom koji ga cijelog života iskorištava, ponižava, omalovažava i čini ga slabim i nemoćnim. Kako bi se osvetio društvu za sve što mu je učinilo, Valentin u borbi za svoju čast i dostojanstvo postaje hladnokrvni ubojica, pokazujući time društvu da njihovi ljudski zakoni za njega više ne vrijede.
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: roman
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: gradić na granici Bosne, selo, Podravina
Tema djela: Težak život glavnog junaka Valentina
Ideja djela: Iako nam se život ponekad čini težak, trebamo učiniti sve što je u našoj moći da iz teških situacija izađemo jači i čvršći.
Kratak sadržaj, citati
Valentin sjedi u krčmi i pripovijeda o svome životu. Odrastao je u gradiću na granici Bosne. Otac mu je imao trgovinu mješovite robe u samome središtu trga. Na trgu su se okupljali trgovci, obrtnici, obućari, krojači i besposličari koji su raspravljali o politici, ratovima, stranim zemljama koje nikada nisu vidjeli, o krizi, moralu, duhanu…
Valentinova majka je umrla kada je on bio u drugom razredu osnovne škole. Njegova oca nitko nije volio pa ni on. Majka je bila tiha, nježna, marljiva, uredna žena koja se nije znala naljutiti ni na koga. S druge strane, Valentinov je otac bio mrzovoljan, škrt, lakom za novac i nepovjerljiv prema bilo kome.
Otac mu je dao ime po svome ratnom prijatelju Slovaku kojega je tijekom rata upoznao u bolnici. Majka ga nikada nije zvala imenom jer mu je otac dao to ime protiv njene volje, a ni taj joj se Slovak iz nekog razloga nije svidio kada im je došao u posjet.
Iako je majka uvijek bila tiha i šutljiva, odjednom se suprotstavila suprugovom ponižavanju. On se prema njoj odnosio hladno i grubo, a ona više nije mogla podnijeti da se u njezinoj kući suprug ponaša prema njoj kao prema sluškinji. Iako je bio bogat, nikada joj nije kupovao darove, a protivio se i uzimanju sluškinje.
“Možda je moja kasnija nesposobnost, da se snađem u životu, nemoć i slabost prema jačima od sebe, zbog koje sam toliko patio i krvario, imala svoj korijen u tim tako čestim materinim suzama, koje sam iz najranijeg djetinjstva ponio sa sobom u život mjesto roditeljskog blagoslova; možda je sve ono, što je kasnije došlo, moralo doći, da upotpuni materino stradanje, a ja sam u svemu tome bio posve nemoćan i bezvrijedan, noseći na sebi breme prokletstva, kojega se nisam mogao nikako osloboditi.”
Majka se razboljela i posljednje dane svoga života provela je ležeći u postelji. Dok je ležala u vrućici, otac se nije udostojio prići joj kada ga je dozivala. Odbio je zvati liječnika jer mu je to predstavljalo preveliki trošak, a njoj ionako nije bilo spasa. Mislio je da je bolje da mirno umre jer je mučila i sebe i njih. Tih je dana otac bio nevjerojatno dobre volje. Majka je prije smrti Valentina nazvala imenom, a kako je to rijetko činila, osjećao je da nešto nije u redu. Ubrzo mu je umrla pred očima.
“Klečao sam uz krevet i lupao glavom po drvenim okvirima, na kojima je ležala materina mrtva ruka, dok se otac nije rasrdio.”
Otac je njezinu smrt prilično dobro podnio. Štoviše, rekao je Valentinu da je bila dobra žena, ali nije jedina na svijetu, stoga nema što plakati za njom. Majčino umiranje bio je prvi i najstrašniji dan među svim crnim danima koje je za života doživio.
“S kolikom se snagom njezino umiranje usjeklo u moje sjećanje (ono postepeno obamiranje tijela, kad je drago lice na krevetu još toplo i živo, i još se miče i grčevito diše s posljednjom, očajnom snagom utopljenika, a ipak ga više nema), najbolje se vidi iz toga, što ja mjesecima poslije materina pokopa nisam pravo znao za sebe i nisam bio svjestan sebe.”
Na sprovodu je otac plakao samo zbog pogleda ljudi koji su ondje bili. Ubrzo je u kuću uzeo sluškinju Terezu.
“Sluškinji je bilo ime Tereza; bila je još mlada, crvena i debela, puno je jela i rado se bezrazložno smijala koje je nespretno zabacivala desno i lijevo u hodu. Voljela je oblačiti šarene, svilene haljine, žute polucipele i prstenje, no nerado se umivala i često se zatvarala s mlađim pomoćnikom u kuhinju, kad oca nije bilo kod kuće.
Bila je gadna, tusta i odvratna, te još ni danas ne znam, što je moglo oca privlačiti na njoj. Sve, čega se ta žena primila, postajalo je nekako samo od sebe prljavo i gnjusno, dobivalo je njezin kiseli vonj, sledilo se i poružnjelo.”
Po gradu se odmah počelo pričati da se otac spetljao sa sluškinjom, da je zaražena i da je i njega već zarazila. Otac za te glasine nije mario. Posao mu je išao dobro, stoga je rastao njegov ugled. Odlučio je srušiti staru kuću i izgraditi novu. Osnovao je kotarsku organizaciju političke stranke koja je bila na vlasti, a iako ga je to stajalo dosta novca, jer je iz svoga džepa plaćao gozbe za kotarske suce, činovnike i pisare koji su ga izabrali za predsjednika privremenog izbornog odbora, svejedno je bio zadovoljan.
Počeo je paziti na izgled, češće je mijenjao rublje, pustio je brkove, nije više toliko psovao. Noću bi Valentin stražario pred vratima i uskoro je shvatio je Tereza zaista bila očeva ljubavnica. Valentin ih je mrzio, zaključavao se u sobu i ujutro bi ranije ustajao kako ga Tereza ne bi umivala i oblačila. Tereza mu se osvećivala tako što ga je klevetala ocu, izmišljala situacije u kojima je Valentin bio neposlušan i tvrdoglav, sakrivala mu rublje, cipele i čarape.
“Bilo je dana, kad me je otac znao, na njezin nagovor, do krvi izbiti kožnim remenom, koji je vezao za hlače. Tada me je ona, uživajući u svojoj premoći, s pretvornom, lažnom sućuti, koja me je mnogo više ponižavala od očeve surovosti, uzimala u zaštitu i molila oca, da prestane.”
Jednog se jutra otac vratio nakon višednevnog izbivanja i uzeo ga u krilo. Rekao mu je da će dobiti novu majku iz Slavonije. Valentin se protivio novoj majci, a otac je rekao da se njega ionako ništa ne pita. Upozorio ga je da se lijepo ponaša prema novoj maćehi.
Usput mu je zabranio da se nakon škole šeta uz Savu kao što je to radio do tada. Otac je otišao u dućan, a Valentin je uzalud lupao nogama po podu, vrištao, čupao kosu. Pitao je Terezu zna li da će dobiti novu maćehu, ali ona mu na to nije odgovorila ništa. Valentina je to razljutilo pa joj je bacio čarapu u glavu.
“Čas zatim bio sam na cesti, praćen Terezinim žučnim psovkama, koje su bile pune otrova i mržnje.”
U nedjelju je maćeha došla u automobilu s mnogo gostiju. Otac se dotjerao i pozvao na svadbu svu rodbinu, prijatelje, političke saveznike i ugledne činovnike. Tereza je okupala i obukla Valentina, a otac mu je dao upute kako će maćehi predati dar – skupocjeni zlatni lančić s djetelinom.
Dok je maćeha na zabavi plesala sa svima, otac je sjedio i promatrao kako pleše s carinicima jer nije znao ili htio plesati. U jednom je trenutku planuo i pred svim gostima rekao da je zabava svršena. Pijani violinist povikao je ljudima da piju, a otac ga je pogodio bocom vina u glavu. Gosti su krenuli bježati i netko je srušio lampu, stoga je nastao mrak. Maćeha Agata ispričala se gostima u suprugovo ime. Rekla je da nervozan i da je i njemu žao što je tako planuo. Zabava se nastavila dugo u noć.
“I ona je već bila jako pijana. Lijepa, bijela vjenčana haljina bila joj je puna crvenih i žutih vinskih mrlja i otisaka od masnih prsta. Zgužvana, raskuštrana, ružna, oznojena i umorna od plesa, ona je teturala od stolice do stolice, grlila žene i muškarce i ljubila ih u vrat, u lice, u masna, lažna, požudno otvorena usta, koja su je željno čekala.”
Maćeha je od prvoga dana preuzela kućanstvo i dala do znanja ocu da neće trpjeti njegove uvrede. Otac joj je kupovao skupocjene darove, nije se usudio povisiti glas, ponašao se pokorno i ispunjavao joj sve želje.
“Za mater mu je bilo žao svakog dinara, tjerao ju je da radi, kad je već jednom nogom bila u grobu, i nikada mu nije bilo dosta. Maćuha je imala sve, što je zaželjela. Za nju mu ništa nije bio preskupo, ni jedna stvar dovoljno vrijedna, nijedan nakit dovoljno dragocjen. Već tih dana počeo joj je kupovati teške, skupocjene svilene tkanine, prstenje, lančiće, skupe parfeme i rijetku galanterijsku robu.”
Agata se htjela riješiti i Tereze, ali joj je Tereza prijetila da će cijeli grad saznati za njezin odnos s Agatinim suprugom. Uz suprugov pristanak otjerala je Terezu i dovela novu sluškinju.
“Istog dana dobili smo novu sluškinju, već ostariju, krezubu i malo nagluhu Slovenku, kojoj je doduše, trebalo svaku stvar vikati nekoliko puta u uho, ali koja je inače bila čista i marljiva kao crv.”
Odlučila je Valentina priviknuti na red i naučiti poslušnosti. I ona je, kao i Tereza, odmah osjetila Valentinovu mržnju. Zabranila mu je zadržavanje na ulici nakon škole, tjerala ga je da ljušti krumpir i čisti njihovu obuću. Ona se pak po cijele dane češljala, lakirala nokte i čitala knjige.
“Ponoseći se time, da je išla dvije godine u učiteljsku školu i da bi sigurno postala učiteljica (nasuprot moga oca koji je svršio samo osnovnu školu), da joj nije prije vremena umro otac, ostavivši nju, majku i dvije sestre u velikoj bijedi, znala je po cijele dane prosjedjeti u dvorištu na suncu s knjigom u ruci. To je bilo prvi put, da su se u našoj kući pojavile i druge knjige osim očevih računica i mojih školskih knjiga.”
U njihovom se društvu dosađivala i nije bila zadovoljna svojim brakom i životom u kući. Sve je to priznala Valentinovom ocu jedne večeri nakon svađe s Valentinom. On je pisao zadaću i gledao fotografiju svoje majke, koja je bila položena na čitanki, a ona ga je zatražila da vidi fotografiju.
Valentin joj nije dao fotografiju i u borbi joj je zabio olovku u ruku. Dok ga je tukla svom snagom, on joj je počeo ljubiti bokove. Uvečer je razgovarala s njegovim ocem i rekla mu da je njezina žrtva uzaludna. Udala se kako bi rasteretila majku i sestre, htjela je Valentinu biti poput prave majke, htjela je bogatog muža koji će joj ispunjavati sve želje, što je Valentinov otac i činio, ali osjećala se nevoljenom u toj kući.
“Možda je to moja zasluga, što je sve ustalo protiv mene? Možda ja nisam znala postupati s vama, kako treba, možda sam radila ono, što nisam smjela, te vas odbijala od sebe, baš onda, kad sam najgorljivije nastojala da vas privučem k sebi?”
Kada je Valentin završio prvi razred gimnazije, nova je kuća već bila izgrađena, očeva trgovina mješovite robe postala je veletrgovinom, a otvorio je i gostionicu i hotel. Svi su zavidjeli njegovu ocu, ali su smatrali da previše radi.
“Njegova energija bila je veća od njega i od okoline, u kojoj je živio. Nije prošla ni jedna nedjelja, a da se on nije upustio u kakav nov posao.”
Po gradu se govorilo se da ga Agata vara i tjera na prekomjeran posao. Ona je često putovala, a da on nije ni znao ni kamo ni s kim. Često je bila u muškom društvu, ali joj nije prigovarao zbog toga. Otac je počeo piti, a odnosi između njega i maćehe postali su zategnuti. Spavali su u odvojenim sobama, ali joj je i dalje kupovao darove.
“Gradić nije prestao mrziti maćuhu, naprotiv, njegova je mržnja rasla iz dana u dan i prenosila se sve više i na oca.”
Svi su sumnjali da će njihova obitelj uskoro doživjeti slom. Razočarali su ga život, politika i žena koju je volio. Postao je lihvar i počeo je iskorištavati seljake tako što im je deseterostruko naplaćivao usluge. Nije imao milosti za seljake koji su ga dolazili u dućan moliti da im da još malo vremena da vrate dug.
“Iskorištavao ih je na različite načine isto tako nemilosrdno i neljudski, kao što je njega iskorištava maćuha. Po cijela sela u kotaru (osim dvije, tri uglednije i bogatije porodice) bila su u njegovim rukama, i on je od toga rastao sam u svojim očima, sebeljubiv i tašt, uživajući u svojoj moći u diveći se sam sebi.”
Za Valentina nisu marili ni otac ni maćeha, stoga je ponovno mogao bježati iz kuće kad je htio. Dok je otac varao i pljačkao cijeli kotar i ostala sela, maćehine rođakinje često su obitavale u njihovoj kući, nosile njezine haljine i kitile se njezinim nakitom. Kuća je bila prepuna maćehine rodbine i njezinih ljubavnika, a ljubavnici su joj bili carinici sa svadbe, trgovački putnici, očevi politički saveznici i činovnici. Politika je postala nova očeva strast, a zbog nje su i otac i Valentin na ulici trpjeli uvrede.
“To, što me je taj čovjek nazvao njegovom krvlju i štenetom, koje treba zgaziti, te što je očito prenosio i na mene mržnju, koju je gajio prema mome ocu (učinilo mi se, da sam ga češće viđao u očevu dućanu, ali tada uvijek tihog i poniznog, s punim rukama mjenica i nekih žutih, starih računa i obveznica) budilo je u meni neki naročiti strah i poniznost.”
U Valentinu je sve više rasla spoznaja da je obitelj kojoj pripada prokleta, a da je s njom i on proklet. Bio je nespretan, slabo razvijen, plašio se svake sitnice. Djeca su osjećala njegovu slabost i rugala su mu se.
“Djeca su osjećala tu moju, po njihovu mišljenju, slabost i prezirala me zbog nje. Rugala su mi se, što sam imao krive noge, što sam nosio kratke hlače do koljena, kakve su u gradiću nosila samo gospodska djeca (u koju mene nisu ubrajala), zbog Tereze i kasnije zbog maćuhe, ali sve je to bilo neznatno prema mom vlastitom osjećaju malovrijednosti i potištenosti, zbog kojega sam uvijek patio, kad sam se nalazio među mnogo djece.”
Jednoga dana ocu je u dućan došao seljak Jakov. Molio ga je za još malo vremena da otplati dug jer su mu djeca bila gladna. Valentinov otac mu je rekao da nije njegova krivnja što seljak ima toliko djece. Maćeha je upravo dolazila u dućan, a seljak je nasrnuo na nju i istukao ju. Skupila se gomila, a otac je izašao iz dućana i usmrtio seljaka revolverom. Tom je događaju prisustvovao i Valentin jer je ocu nosio cigarete koje je zaboravio kod kuće. Otac je mirno vratio revolver u džep i ušetao natrag u dućan.
“Tu ga je pogodio četvrti i posljednji hitac i ubio ga na mjestu. Pao je licem u prašinu i kamenje, kojim je bila nasuta cesta, zakrvavivši sve oko sebe. Nije više ni pisnuo.”
Valentin je srednjoškolsko obrazovanje pohađao u privatnom konviktu kojim nije bio zadovoljan. Profesor Dražić javno ga je ponižavao, vrijeđao, ulazio u rasprave s njim, rugao mu se, postavljao mu pitanja na koja nije znao odgovor, a cijeli se razred tome smijao. Iako je druge učenike oslovljavao imenom i prezimenom,Valentina je oslovljavao samo imenom, pokazujući mu tako nepoštovanje i prijezir. Govorio je učenicima da škola nije namijenjena za seljake jer od toga društvo nema koristi, nego štete.
“On je otrovao najranije godine moga školovanja, i on je čovjek, koji mi je prvi ogadio život.”
Maćeha je u međuvremenu pobjegla s nekim zrakoplovnim poručnikom koji je mjesec dana proveo u njihovom hotelu, predstavljajući se kao njezin rođak. Hotel je bio prazan, trgovina je opustjela, oca su varali su pomoćnici, radnici i poslovni saveznici. Podmićivao je suce i odvjetnike zbog ubojstva seljaka Jakova. Po gradu se već pričalo o njegovoj propasti, a on je sve više pio, pušio i digao ruke od svega.
“Kao da je zaista sve ono, što je dosada stekao, bilo prokleto, i sad se opet vraća svojim pravim vlasnicima od kojih je na nepravedan način otet, očevo se bogatstvo rasplinulo, kao dim na vjetru.”
Vraćajući se kući nakon završetka trećega razreda, Valentin je zatekao i oca i kuću u rasulu. Pokušao je oca trgnuti iz mrtvila, molio je sve rođake i prijatelje da mu pomognu spasiti oca. Pomoćnici su zagospodarili očevim dućanom, ismijavali ga i uzimali sve što su htjeli. Nekoliko dana prije smrti otac mu je u alegorijama govorio o životu, o tome kako su ga svi izdali i da mu je svega dosta. Nije imao snage boriti se ni zbog Valentina jer je smatrao da je dovoljno bio sit, a sada je vrijeme da osjeti glad i bori se za svoj život. Pronašli su ga obješenog.
Kuća se napunila rođacima, susjedima i prijateljima koji su pod maskom sućuti skrivali radost što je otac umro. Jedinu utjehu pružila mu je desetogodišnja rođakinja Višnja. Djevojčica ga je sve vrijeme čvrsto držala za ruku. Prije smrti Valentinov je otac učinio najplemenitiju gestu – spalio je sve knjige i račune dužnika. Seljaci su od veselja dolazili na njegov grob i nosili mu cvijeće.
Sva je očeva imovina – zemlja, hotel, kuća – prodana. Brigu za Valentina preuzeli su majčini rođaci koji su jedva uspjeli spasiti tri jutra zemlje Valentinove pokojne majke. Živio je u posljednjem predgrađu u iznajmljenim stanovima, jeo u besplatnim kuhinjama i kupovao polovna odijela na sajmovima.
“Oni su ujedno uživali do moje punoljetnosti ono malo baštine, što mi je ostalo iza oca. Njihova briga sastojala se u tome, da mi od mjeseca do mjeseca pošalju koju stotinu dinara, da s tromjesečnim zakašnjenjem plaćaju stan za mene i da mi se svakom prilikom tuže, kako ću ih upropastiti i dovesti na prosjački štap svojim rasipništvom i nemarom.”
Nedugo nakon očeve smrti maćeha je došla pred dućan i zatekla zaključana vrata. Ljudi su se okupili i jedna joj je žena rekla da unutra nema nikoga. Valentin se u to vrijeme vraćao od tetke kod koje je živio, stoga je svjedočio javnom sramoćenju maćehe. Ljudi su je vrijeđali, gađali ju kamenjem i otpacima voća i povrća.
Kako rođaci nisu plaćali stanarinu, Valentin je bio primoran često mijenjati stanove. Jednom ga je, dok je sjedio uz potok, nepoznata žena zamolila da joj nabere cvijeće. On joj je ispričao sve o njegovom djetinjstvu, a ona ga je pažljivo slušala. Međutim, kada ju je pitao kada će se ponovno vidjeti, ona ga je ljubazno odbila i zahvalila na cvijeću.
Valentin se sve više udaljio od rođaka i ono malo školskih prijatelja koje je imao. Jednom je prilikom sreo Višnju u žitu ispod sela. Dok je on govorio, ona ga uopće nije slušala i govorila mu je da je u žurbi. Valentin se tako ni s kim nije družio, čitao je knjige i sanjario. Ubrzo je počeo davati instrukcije pa si je tako uspio priuštiti novi kaput i odijelo.
Profesor Jelinić iz hrvatskoga jezika pohvalio je jednom prilikom njegovu zadaću, ali ni ta pohvala nije bila dovoljna da drugi promijene mišljenje o njemu. Kasnije ga je profesor Jelinić zaustavio pred školom i pitao ga je li se njegov odnos s profesorom Dražićem promijenio. On je jedini vjerovao u njega i govorio mu je da mora biti hrabar i odlučan u borbi protiv onih koji ga ismijavaju.
Valentin je obolio od upale pluća i često je iskašljavao krv. U posljednjoj se godini srednjoškolskog obrazovanja promijenio. Činilo se kao da je sazrio jer se oštro borio protiv onih koji su mu se smijali. Profesor Dražić postao je tih, više se nije okretao za ženama, nosio je sa sobom novine i časopise. Odjednom se htio približiti učenicima. Prema Valentinu je postao susretljiv, nije mu više postavljao pitanja na koja nije znao odgovore i nije ga vrijeđao i omalovažavao.
Ispitivao ga je o njegovu zdravlju i instrukcijama, ali mu je Valentin odgovarao hladno i odmjereno, pokazujući mu time da ga i dalje mrzi zbog svega što mu je učinio. Studirao je filozofiju, a zatim pravo. Zapravo ga ništa od toga nije zanimalo, ali se nadao da će tako bolje proći u životu. Bio je zaposlen kao dnevničar u arhivu Statističkog ureda. Jednom ga je prilikom tajnica Buga zamolila da ju otprati do kuće. Od toga dana Valentin ju je svakoga dana pratio kući. Bio je ludo zaljubljen u nju.
“Ne znam, što je mislila o meni i o mojoj vječnoj, jednoličnoj pratnji, koju ništa nije moglo zbuniti ili spriječiti. Ničim nije pokazivala, želi li se upoznati sa mnom ili sam joj već dosadio, smetaju li joj moji pozdravi (na koje je uvijek jednostavno odzdravila), ili im se raduje, hoće li da se to stanje među nama produži, ili da je ostavim na miru.”
Bilo je dana kada je mislio da je nije dostojan. Nakon maturalne večeri sreo je Bugu i pratio je. Bio je izrazito pijan i sjeo je na prag neke kuće. Ondje mu se pridružio neki pijani privatni činovnik kojega je revizija optužila za manjak u blagajni. Činovnik je plakao, a Valentin ga je uhvatio za ruku i tako su zajedno otišli u krčmu. Valentin je posudio njegov polucilindar i odnio cvijeće Bugi. Ostavio je sluškinji napojnicu i rekao joj da poruči Bugi da sama otkrije tko joj je ostavio cvijeće.
Valentin je i dalje davao instrukcije, a uskoro je dobio i namještenje u Statističkom uredu. Preselio se u novi stan u gradu, mogao si je priuštiti knjige, kazalište i izlaske s prijateljima iz ureda. Gazdarica ga je upoznala s kćerkom Cvijetom i nudila mu da se druže, ali je Valentin odbio jer je bila jako mlada. Djevojčica je bila zaljubljena u njega.
Jednog dana sreo je Bugu u društvu dvaju muškaraca. Pozdravio ih je, a Bugin otac Matija Doljanski započeo je razgovor s njim o antropozofiji. Buga je zamolila oca da ne gnjavi Valentina. Drugi je muškarac bio magistar Haman koji mu se nije sviđao. Činilo mu se da između njega i Buge postoji nešto za što on ne zna. Buga mu je rekla da je primila cvijeće i da je odmah znala da joj ga je on poslao. Inzistirala da im se pridruži na piću.
Valentin je sve češće posjećivao Bugu. Igrao je šah s njezinim ocem, a odlučio je i naučiti plesati zbog nje. Ipak, Buga ga je često podsjećala na maćehu i ponekad je osjećao da joj smeta njegova prisutnost. Buga je rano ostala bez majke, koja je umrla od upale pluća. Majka je pila, svađala se s ocem i prijetila da će se zaklati nožem. Dvije godine nakon majčine smrti u njihovo je mjesto došao neki talijanski slikar.
Župnik ga je zadužio za obnovu kapelice na groblju i glavne lađe u crkvi, a zauzvrat je dobio besplatan smještaj i hranu. Slikar je tako svakoga dana jeo i spavao kod župljana. Jednom je prilikom spavao i u kući Bugina oca i Buga je čula njegov jecaj u sobi jer je toga dana primio pismo. Slikar je nestao i više se nije pojavio. Uskoro su doznali da se bacio pod vlak. Valentin je vjerovao da je zbog tih događaja Buga često bila preosjetljiva i ćudljiva.
Valentin je položio državni ispit na pravu i prešao iz arhiva u računovodstvo kao ugovorni činovnik. U tome mu je pomogao gradski senator s kojim je Bugin otac prijateljevao. Iako mu nije bilo ugodno zbog toga, pristao je na to zbog Buge. Vjenčali su se bez gostiju. Magistar Haman i gradski senator bili su im svjedoci. Za večerom je senator održao dirljiv govor koji je rasplakao Bugina oca.
U međuvremenu su se napili i žestoko posvađali. Senator je govorio Bugi da ga podsjeća na njegovu tipkačicu koja mu je bila ljubavnica, a Valentinu se takvo ponašanje nije sviđalo. Bugu je uznemirila Valentinova ljubomora jer ona je senatora smatrala simpatičnim starim gospodinom i nije mu to zamjerala.
Kasnije se senator ispričao Buginu ocu koji je plakao, ali su se na kraju pomirili i nastavili piti. Društvo je oživjelo kad je senator doveo prijatelja Belu pa su nastavili piti, Haman je održao monolog o svome viđenju braka, a Valentin se cijelo vrijeme pitao u kakvom se to društvu našao. Molio je Bugu da njih dvoje idu kući, ali ona nije htjela.
Valentin i Buga putovali su vlakom u Podravinu u posjet njezinoj rodbini. Njezin je otac otišao nekoliko dana prije njih. U vlaku su sreli strica Filipa koji se vraćao sa sajma. Nudio ih je vinom i pričao im o svojim vinogradima koje će vidjeti kada ga posjete.
U Podravini su ostali dva tjedna, svakoga su dana posjećivali rodbinu, a spavali su kod Bugina bratića koji je isto zvao Valentin. Valentin se s njim družio, kartao, pio, razgovarao o vjeri, politici i vječnoj borbi u prirodi između jačih i slabijih. Bugin je otac odlučio ostati na selu jer je mrzio život u gradu.
“On se vraća slobodi i prirodi, svojoj mladosti, talasanju zrela žita, žutim kukuruznim klipovima, vinogradima, livadama i vedrom spokojstvu šuma, gdje se jedino osjećao sretan i zadovoljan.”
U kuću Bugina bratića tih su dana dolazili udvarači njezinih sestrični i Bugin rođak. Valentinu se ti muškarci nisu sviđali. Rođak je izvodio djevojke u šetnju, ali je cijelo vrijeme oblijetao oko Buge. Jednom ga je prilikom Valentin fizički napao za stolom tijekom razgovora o školovanju seljaka. Rođak je smatrao da seljacima nije mjesto u školi, a Valentin se na to žestoko razljutio.
Bratić Valentin i Bugin otac ispratili su ih na kolodvoru. Nitko od rodbine ih više nije pozvao u posjet. Valentinu se i dalje činilo da je Buga nesretna kraj njega. Odbijao je nježnosti u javnosti, nemirno je spavao, a Bugu je sve to umaralo i činilo nesretnom. U snovima je vidio Bugu kako se pretvara u njegovu maćehu i tuče ga. Osjećao je da Buga nije njegova i bojao se da ju ne izgubi.
“Među nama je rasla praznina sve veća i sve strašnija. Pripadali smo dvama različitim svjetovima, koje je teško bilo premostiti.”
Valentinu se činilo da je njegov problem sa ženskim društvom rezultat odrastanja bez majke. Potajno je u djetinjstvu bio zaljubljen u najmlađu tetku, ali i maćehu Agatu i sve se to odrazilo na njegov odnos sa ženama.
Bugi je smetalo što Valentin pije i puši, a smetao joj je i način na koji izgovara njezino ime. Svađali su se zbog njezina druženja s magistrom Hamanom. On je dolazio svaki dan i izvodio Bugu u šetnju. Valentin ju je tražio da ga se riješi, ali mu je ona rekla da neće to učiniti jer je Haman njezin prijatelj i već ju je ionako udaljio od oca i rodbine.
Ispod njih je živjela mlada obitelj s djetetom. Buga mu je rekla da želi dijete pa je on odlučio da presele u manji stan i žive skromnije kako bi si mogli priuštili dijete. Sljedećeg dana opet su se posvađali oko Hamana. Iste je večeri Valentin pio s Hamanom u krčmi, oko njih su bile žene, pjevali su i plesali.
Valentin mu je u jednom trenutku rekao da se kloni njegove žene jer će ga inače ubiti. Haman mu je rekao da je on slobodan čovjek i da mu nitko ništa ne može zabraniti. Kasnije su se pomirili i nastavili piti. Na kraju mu je Haman rekao da je Buga bila njegova i prije nego što su se njih dvoje upoznali i da će ga Buga ostaviti ako ju on to zatraži. Rekao mu je i da on nije jedini Bugin ljubavnik. Valentin ga je udario i Haman se onesvijestio.
Kada je došao kući, Buga je plakala i govorila mu da se nešto u njihovu odnosu mora promijeniti inače će ga ostaviti ili će se ubiti. Sljedeće večeri Valentin je uhvatio Hamana i Bugu u krevetu i zaklao ih.
“Čovjek, koji je sat poslije toga izašao iz našeg stana, nosio je doduše moje odijelo, bio je visok kao ja i držao jedno rame malo u zraku, kao što ga ja držim, ali to sasvim sigurno nisam bio ja.”
Analiza likova
Likovi: Valentin, Valentinovi roditelji, Buga, Haman, maćeha Agata, sluškinja Tereza, Bugin otac Matija, profesor Dražić, profesor Jelinić…
Valentin – nesretan, slab, tužan i bezvoljan. Njegovo nesretno djetinjstvo i odrastanje imalo je veliki utjecaj na njegovu osobnost i karakter. Majka mu je preminula kada je bio u drugom razredu osnovne škole, a njezino mu se umiranje zauvijek urezalo u pamćenje. Sluškinja Tereza zagorčavala mu je život, maćeha Agata učila ga je redu i radu, a otac za njega nije mario. Promatrao je očevo opijanje i propast sve dok otac nije počinio ubojstvo. Valentin tako ostaje sam. U školi je trpio ruganje profesora i djece. Posebno je imao loš odnos s profesorom Dražićem koji ga je javno ismijavao i omalovažavao. Kada je upoznao Bugu, činilo mu se da će napokon biti sretan, ali zapravo nikada u životu nije uspio osjetiti sreću. Kada je uhvatio Bugu u krevetu s magistrom Hamanom, hladnokrvno ih je ubio.
“Mene su svi prezirali, a ja nisam nikoga prezirao ni mrzio, i poštovao sam svačije uvjerenje bez razlike, jer sam tražio da i drugi poštuju moje. Ja sam htio pokazati ljudima oko sebe, kako se ne može živjeti bez poštenja i časti, a oni su mi zabijali nož u leđa i tjerali me kao psa ispred svojih pragova.”
“I to je bilo ono najstrašnije kod mene: prema meni nije nitko imao obzira, ali ja sam ga uvijek imao prema svakome, ja sam se uvijek zbog nekoga svladavao i za nekoga žrtvovao.”
“Ja sam sam čovjek, kojemu su oteli sve, što je imao, kojega su drugi otrovali, kojemu su drugi digli nož u ruci, a ti se bojiš mene i povlačiš se korak po korak preda mnom u mrak i noć, koje nestaje.”
Buga – zavodljiva žena koju je Valentin neizmjerno volio. Činila se preosjetljivom, ćudljivom i nesretnom, a za sve to krivila je Valentina. Glumila je nezadovoljstvo njihovim brakom, iskoristila njegovu dobrotu i naivnost i varala ga s magistrom Hamanom.
“Njezine tamne, krupne oči sjale su od radosti, dok sam ja tražio u njima svoju sliku.”
“Kao sjajne, svilene latice nekog čudnog, crnog cvijeća padala joj je kosa na vrat. Mahala je njome u hodu, kao crnom, divljom zastavom. Kretnje su joj bile neobično gipke i živahne.”
Magistar Haman – Bugin ljubavnik. Valentinu se nikada nije sviđao, a Buga ga je predstavljala kao dobrog prijatelja. Često su se svađali zbog Hamana, a onda je Valentin odlučio razgovarati s njim. U tom mu se razgovoru Haman narugao i rekao mu da su njih dvoje odavno ljubavnici i da će to tako i ostati ako Valentin ne želi da ga žena ostavi i ode s njim.
“Ne bi se baš moglo reći da je bio lijep. Njegova mala, ptičja, kržljava glava prije je odbijala od sebe, nego privlačila.”
“Raznježivši se, priznao mi je, da je bio dvije godine bogoslov, da je nezakoniti vlastelinski sin, ali da ga je otac kasnije posinio, da dobiva mjesečno deset hiljada dinara od očeve rodbine i da ne zna, što će s novcima.”
Valentinov otac – grub i hladnokrvan i nitko ga nije volio, čak ni Valentin. Prema prvoj ženi ponašao se kao prema sluškinji, vrijeđao ju je i ponižavao. Nije htio pozvati doktora kada je umirala jer je to smatrao prevelikim troškom, iako je bio bogat. Za Valentinov odgoj nije mario, već mu je doveo maćehu. Prema novoj se ženi odnosio potpuno drukčije. Nije ju ponižavao i slušao je njezine želje i naredbe. Kada ga je Agata ostavila i pobjegla s ljubavnikom, odao se alkoholu i digao ruke od posla i života. Na kraju je počinio samoubojstvo.
“Sjećam se da je, baš obratno od oca, vrlo visokog, crvenog, ugojenog i grubog čovjeka, koji ne trpi prigovora i kojega nitko nije volio, pa ni ja, izgledala uvijek tiha, nježna, žalosna i kao mala djevojčica.”
Bilješka o piscu
Ivo Kozarčanin bio je hrvatski književnik koji se rodio 1911. godine u Hrvatskoj Dubici. Svoje najranije djetinjstvo proveo je u Mađarskoj jer mu je otac ondje radio kao željezničar.
1918. godine vratio se u svoje rodno mjesto gdje je pohađao pučku i trgovačku školu. Nakon toga, školovanje je nastavio u Zagrebu upisujući građansku i učiteljsku školu.
1932. godine upisao je Filozofski fakultet, a malo nakon toga oženio se učiteljicom Marijom Bengez.
Svoj radni vijek proveo je radeći kao književnik i novinar. U veljači 1941. godine poginuo je nesretnim slučajem kada ga je ustrijelio stražar u Ilici pokraj Topničke vojarne.
Književnim radom počeo se baviti još u 17. godini kada mu je pjesma “Umiranje” objavljena u časopisu Mladost. Od 1929. godine intenzivno se počeo baviti književnošću.
Njegova najpoznatija djela su: “Tuđa žena”, “Sam čovjek”, “Tihi putovi”, “Mati čeka”, “Mrtve oči”, “Sviram u sviralu”, a nakon njegove smrti objavljena je i zbirka novela “Mrlje na suncu”.
Autor: B.D.
Odgovori