Robinja

Robinja je renesansna drama pisana dvostruko rimovanim dvanaestercima kojih je ukupno 1038. Radnja je oskudna, narativna. Naizmjeničnim dugim monolozima likovi stvaraju priču te iz njihovih opisivanja i pripovijedanja saznajemo njihovu prošlost te razumijevamo kontekst u kojemu su se našli.

Drama se sastoji od prozne posvete, popisa osoba koje sudjeluju u radnji, prologa te triju iskazanja. U proznoj posveti naslovljenoj “Anibal Lucij Francisku Paladiniću pozdravljen’je” pisac se obraća Paladiniću i govori da ga je on potaknuo na objavljivanje i uprizorenje ove drame. Zahvaljuje mu za njegovu kritiku i kaže da mu se divi.

Nakon posvete dolazi popis osoba. Glavni su likovi: Derenčin i Robinja, a osim njih pojavljuju se još i Matijaš, Gusar, Mara, Pera, Anica, dubrovački knez te vlastelin. Istaknuto je da se radnja odvija u Dubrovniku. Vrijeme radnje je neodređeno, a iz sadržaja možemo razlučiti da se cijela radnja odvija unutar istog dana.

Motiv kojim se Lucić poslužio pišući ovu dramu oslobođenje je zatočene djevojke, a takvi su motivi karakteristični za razdoblje u kojemu je stvarao.

U “Iskladu” je sažeto opisana radnja drame i što čitatelj ili gledatelj može očekivati do kraja djela. Sama radnja započinje Derenčinovim monologom iz kojega saznajemo da će sve učiniti kako bi oslobodio svoju ljubav.

Prvo je iskazanje u službi uvoda u radnju. Drugo iskazanje govori o djevojci u koju se zaljubio Derenčin i koja je njega voljela, no nikada mu nije priznala svoju ljubav.

U zatočeništvu je pomislila da je ne voli i da ju je zaboravio, odnosno da njegove namjere prema njoj nisu bile čiste. Uvjerena je da joj se udvarao samo kako bi se približio ugarskom kralju i stekao njegovu naklonost. Budući da je on dolazi spasiti, jasno je da se radi o pravoj ljubavi, a ne o skrivenom namjerama.

Djevojka ga nije prepoznala jer je prošlo mnogo vremena od njihovog posljednjeg susreta. Derenčin se pretvara da je trgovac kako bi je stavio na kušnju, ispituje ju o njezinom životu prije zatočeništva ne odajući pravi identitet.

Kada ga napokon prepozna, robinja plače od sreće te je on naposljetku izbavi iz ropstva i ona mu obeća vjernost do kraja života.

Treće iskazanje koncipirano je kao rasplet, odnosno zaključak u kojemu se potvrđuju Lucićeve riječi iz “Isklada”: ljubav i dobrota pobijedili su sve nedaće, a čisto srce važnije je od zlatnika.

Treći čin se po svemu razlikovao od ostatka. Autor je u njega dodao pučki govor koje su vodile sluškinje Anica, Pera i Mara. Tom promjenom želio nam je pokazati da postoje i prizori koji idu izvan okvira učene tradicije.

Zanimljivo je spomenuti da je izgled pozornice tijekom cijele drame ostao isti.

Vrsta djela: drama

Mjesto radnje: Dubrovnik

Vrijeme radnje: neodređeno

Tema djela: otkupljenje Robinje

Ideja djela: ljubav i dobro pobjeđuju sve nedaće

Kratak sadržaj

“Isklad”

U “Iskladu” pisac ukratko najavljuje sadržaj Robinje. Banova mlada kći ostala je nakon očeve smrti s bratom u “stanu bogatom”. Tada su je zarobili Turci. Budući da je ugarskome kralju bila poput kćeri, odlučio je dati ogromno bogatstvo onome tko je oslobodi.

Nitko nije imao toliko motivacije za njezino oslobođenje kao banov nećak Derenčin. Njemu je nagrada njezina ljubav koja ga je motivirala i pomogla mu da je oslobodi.

Pisac nam govori da Derenčinova muka nije bila uzaludna, što ćemo i vidjeti ako poslušamo dramu do kraja. Govori nam da zapamtimo njegove riječi kada kaže da je ženama bolje imati odana supruga nego najveći zlatni prsten. Važno je pomučiti se za svoje želje jer je nagrada onda neprocjenjiva.

“Skazan’je parvo”

U ovome iskazanju sudjeluju Derenčin i sluga. Derenčin govori kako su sluge s njim svašta prošli. Kaže da bi tražio svoju djevojku po cijelome svijetu kada bi to bilo moguće, ali je sada više ne mora tražiti po svijetu jer su je Turci zarobili. A ako je on oslobodi, dobit će obećanu nagradu od kralja. Sve ono što dobije kao nagradu razdijelit će svojim slugama, a sebi želi samo djevojku. Nije mu potreban nikakav novac, niti posjed, samo želi isprositi njezinu ruku:

“Sebi samo vilu išću ja i prosim/ Koje zlatu strilu u sarcu mom nosim,/ A cinim od male cine i vridnosti/ Stvari sve ostale pri njeje liposti.”

Vrlo je radostan što će moći iskupiti djevojku iz turskoga ropstva, ali je tužan jer je djevojka zarobljena i jer se muči. Derenčin govori da će dati potreban novac za njezino otkupljenje, samo kako bi ona ugledala slobodu i postala njegovom ženom. Prije no što je iskupi, stavit će je na kušnju kako bi vidio kakva je. Smatra da se u nevolji neće moći voditi ponosom:

“Tuj ju ću najbolje od svega upraštat/ Radi bo nevolje neće se ponašat.”

Ako se želi iskupiti, morat će se prilagoditi Derenčinu. Derenčin na kraju svoga monologa moli Boga za pomoć. Nakon Derenčinova dugog monologa, sluga mu odgovara na ono što je čuo.

Govori mu da će mu služiti i pomagati u tom naumu bezuvjetno.  Ako mora i poginuti kako bi pomogao Derenčinu, on će to rado učiniti. Draže mu je izgubiti glavu za svoga gospodara nego skriviti njegovoj milosti. Sluga govori da će sve učiniti za gospodarevu sreću čak i ako mu on i neće isplatiti obećanu plaću.

“Skazan’je drugo”

U drugome iskazanju govore robinja, gusar i Derenčin. Robinja se obraća Gusaru pitajući ga nije li grijeh što je tako mlada pala u ruke razbojnika i što mora podnositi tolike muke. Pita se postoje li veće tuge od ovih koje je sada guše od glave do pete. Teške su joj i noći i dani, a ni od kuda ne vidi spas:

“Meni gorke su noći, meni su gorci dni,/ Odnikud pomoći bolizni mojoj ni.”

Jadikuje što ju je majka rodila i othranila kada sad mora biti u teškim mukama. Gusar joj govori da će se s vremenom priviknuti na ropstvo i da ne jadikuje kao da je netko muči. Kazuje joj da će je odvesti na pazar kako bi je prodali jer nisu plovili po mnogim rijekama da sada ne bi za to dobili nagradu.

Pojavljuje se Derenčin koji pita gusare jesu li divljaci kad tako muče djevojku lijepu kao cvijet. Gusara nije briga za ljepotu djevojke, već je želi prodati kako bi dobio novac. Prodat će je za tri tisuće zlatnih dukata. Derenčin traži od gusara da mu dopusti razgovarati s djevojkom kako bi ponešto o njoj saznao, a ovaj mu to dopušta govoreći da o njemu ovisi hoće li je na kraju uzeti ili ne.

Derenčin tada pita djevojku odakle je i tko je te joj se predstavlja kao trgovac. Kaže joj da su jednake vjere i jezika i da želi s njom razgovarati bez lukavosti:

“Viru ti obitam od targovca prava,/ Za zlo te ne pitam, robinjo gizdava./ S tobom sam jednake beside i vire/ I čovik brez svake himbe i prohire.”

Ona ga nije prepoznala te mu pripovijeda svoju životnu priču. Kaže da se neće ustručavati pričati mu tko je i otkuda, iako ne zna hoće li od toga biti koristi.

Ona pripovijeda svoje podrijetlo: njezin hrabri otac bio je vrlo drag ugarskome kralju koji ga je zato primio k sebi u službu. Bio je na straži “Beloga Belgrada”. Zbog junaštva, kralj ga je darovao banstvom. Otac joj je poginuo upavši u tursku zasjedu. Iako je tada djevojka osjećala veliku bol, nije mogla ni slutiti da će je u budućnosti dočekati još veća tuga i muka te da će pasti u ruke razbojnika. Od očeve smrti ona stalno tuguje, a sada, kada je u ropstvu, nema ga da je spasi i štiti.

U jednom se trenutku djevojka obraća smrti pitajući je zašto bez uzroka čestite ljude vodi prije roka dok oni bez časti žive i njih ne odvodi k sebi. Ističe da je njezina oca smrt uvela u zamku ne mareći ni za što, a nju u ovim teškim trenucima ne želi odvesti. Robinja bi radije umrla nego živjela u ropstvu pa je svaka pomisao na smrt smiruje i čini joj se slatka kao med.

Kada je Derenčin poslušao djevojčin dugi monolog, pokuša je utješiti govoreći neka se još ne raduje smrti jer je premlada. Trebala bi se nadati i veseliti sretnome i dugome životu. Govori joj da mu je njezin govor sladak i da je sretan što je tu slast mogao doživjeti. On vidi da je njezin ponos i radost zamijenila velika tuga, ali on će se pobrinuti za to da je izbavi od gusara. Njegovo je srce zatrovala tuga koja nju mori te ga to tjera da joj vjeruje i da joj se smiluje:

“Sarce moje truti poča jad najgori,/ Otkad mi da čuti tugu ka te mori.”

Na te njegove riječi, djevojka odgovara dugim monologom. Ona mu govori da misli da nije običan trgovac, već netko “veći”, ali da joj to sada nije bitno, već da je častan i da s njom suosjeća. Želi da mu se ubrzo ispune sve želje te da ga njegova draga dočeka pošteno i časno. Ona mu ne može platiti za njegovu dobrotu, ali se nada da će mu Bog platiti za sve dobro koje čini.

Smatra da ovaj njihov razgovor krati njegovo vrijeme koje bi mogao utrošiti prodajući na pazaru kao i ostali trgovci, ali se ipak nada da mu može pričati o svojoj nesreći i svome životu. Tada pripovijeda kako joj je prvo bilo teško kad joj je poginuo otac. Ona je tada bila vrlo mlada pa se za nju i brata pobrinuo ugarski kralj. Bratu je darovao novac i posjede i naredio da ga dvore očevi dvorani. Obećao mu je i banovati.

Djevojci je kralj obećao čestitu namjeru kada poraste. Njezinu je majku utješio time što joj je rekao da se ne mora bojati za svoju kćer jer je on doživljava kao vlastitu. Od tada ju je majka Jelena lijepo hranila, odijevala i brinula o njoj:

“Od tad je gojila majka me Jelena/ Kakono bosila kiticu zelena.”

Djevojka je živjela lagodnim životom, nije joj nedostajalo ni novca, ni ljubavi. Boravila je u zlatnim dvorovima i rajskome gaju dok su je dvorile različite dvorkinje. Opisuje svoje lijepe haljine, bogatstvo u kojemu je uživala i lagodan život koji je naglo prekinut i zamijenjen poderanom, tankom, prljavom haljinom. Majka ju je razmazila i naučila na užitak, a kada je pala u ruke gusara, ona je propala. Više se ne osjeća zdravom jer nema slatke hrane kojom su je hranili kod kuće, a nema ni zlatom opšivene haljine. Sada živi poput životinje, okupana znojem i rosom.

Razbojnici su joj uzeli sve predivne haljine pa se sada smrzava u tamnoj, tankoj haljini. Osjeća se poniženo i uvrijeđeno, prestrašeno i tužno. Najradije bi si zadala smrt jer na ovakav način živi protiv svoje volje. Robinjine su riječi pune boli i očaja. Kaže da se Turci počeli robiti sela, a nitko je neće izbaviti sad iz njihovih ruku. Ni sama nije bila svjesna što je bol dok je nije osjetila na vlastitoj koži.

Opisuje kako je običavala šetati po perivoju, kako je plesala bezbrižno po travi, pjevala pjesme i ne misleći ni na kakvo zlo. Dok je jednoga dana ležala u sjeni oraha, osjeti nekakav strah:

“Pod sincom oriha voda gdi se toči/ Sanka mi moć tiha napade na oči/ I ne bih duboka još sanka zaspala/ Da me je žestoka bojazan zapala.”

Okruže je vukovi i nema gdje pobjeći. Tada se trgla iz sna, ali je osjećala kako je taj san nekakvo predviđanje. Zatim su se pojavili Turci, počeli ubijati i robiti. Odvukli su ih u planinu bijući ih kao kakve životinje. Prelazili su preko rijeka, kroz brda, ali nigdje nije bilo nekoga tko bi joj mogao pomoći. Oni koji su joj prije pisali ljubavna pisma i izjavljivali ljubav i poštovanje, nisu se pojavili kada ih je zaista trebala.

Dok su je gusari vodili, drhtala je od straha kao prut. Samo se Bogu molila da je izbavi iz nevolje ili neka joj pošalje smrt, samo da ne mora trpjeti sramotu i povredu časti. Kada je robinja završila s monologom, Derenčin joj odgovara nešto kraćim monologom. On joj govori da su joj vrat i lice bjelji od bijele ruže ili bijeloga ljiljana. Njezine su riječi poput meda, a ona sama je poput sunca koje dolazi s istoka. Njezine riječi moraju smekšati i najtvrđi kamen ili drvo, a osoba koja joj se ne smiluje mora biti ljuća od najgladnijeg lava:

“Dikami od raja čudno zaudire/ Ter dim da je krući driva i kamika/ I sarcem još ljući od lava gladnika/ Koga ne siluje tvoja rič pridraga/ I da te miluje i da te pomaga.”

Derenčinu srce govori da je otme iz ropstva, da je liši svake tuge. Traži je još samo da mu pripovijeda kako su joj oni “lažljivi” muškarci pisali pisma i izjavljivali ljubav, a sada ih nema da je spase. Zanima ga kakva je bila njihova zabava, a kada mu sve ispripovijeda, on će je odvesti kući njezinoj majci. Zato joj je bolje da sve kaže što prije jer će prije biti izbavljena. Budući da joj on ulijeva nadu u slobodu, ona mu sve rado kazuje. Ako je iskupi, osim novca, on će vladati gradovima i bit će knez pa više neće morati trgovati. Ona mu govori da je u takvoj kraljevoj milosti da joj se ne mogu nametati oni koji nisu gospodskoga roda.

Tada ona u razgovor uvodi povijesnog lika bana Mirka Derenčina. Njegov je nećak činio sve kako bi ga ona zavoljela. Ona je, međutim, bila vrlo hladnokrvna prema njemu, no iz njezinih se riječi iščitava da je gajila osjećaje prema njemu jer kaže da joj je zadao boli:

“Od inih kazati koj ti ću pečali?/ Po njemu poznati mogu se ostali.”

Zahvaljuje Bogu što se uspjela od njega spasiti jer je njegova služba bila lažljiva. Derenčin joj na ove riječi odgovara dugim monologom. On joj govori da ga čudi što nije i gore prošla od ovoga ropstva jer mu je njezin govor otvorio oči i shvatio je da je vlastitom zlobom prouzročila nesreću. Boga je uvrijedila jer se oholila vlastitom ljepotom:

“Jer se si lipotom tvojom oholila/ I tome grihotom Boga uvridila.”

Sada je grijeh htjeti iskupiti njezinu oholost. Zbog oholosti su i anđeli otišli od Boga, a Adam i Eva protjerani su goli iz raja. Njezinu skupocjenu ljepotu prlja isto ta negativna osobina te, iako ga boli njezina bol, smatra da je poštenije kazati joj istinu nego “lisičiti”. Upozorava je neka se toliko ne oholi i neka ne zaniječe ljubav onoga koji ju je izjavio.

Ona ga sumnjiči za to da se htio približiti kralju, ali time vrijeđa ljubav i poštenje čovjeka koji je nastoji osvojiti. Ona ne bi smjela umanjivati ničiju čast i hvalu. Ako mu ne bi ustupila mjesto u svome srcu, tada mu ništa ne bi značilo ni knezovanje, ni sav novac, ni posjedi. Ona se ponašajući oholo ne diči, već, kako Derenčin kaže, taji svoj stid. Ne može govoriti da je netko varalica i klevetnik ako je nije odmah oslobodio.

Ona nije željela primiti pomoć i ljubav kada joj se nudila, a kada je završila u ropstvu, tada o tome čovjeku govori ružno kao da ju je dužan izbaviti iz nevolje. Budući da je bila ohola i nezahvalna, sada ju je stigla Božja kazna.

Dok je bila sretna i živjela lagodnim životom, nije prihvaćala ljubav, već je uživala i bila bezobzirna. Tko god se oholi, taj u sebi ima još tisuću drugih grijeha koji ga onda nagnaju da plače, da se tuži, da se moli i ništa mu ne valja. Tada joj on otkriva da je on Derenčin kojega je odbila te joj izjavljuje ljubav govoreći da ga je očarala čim ju je ugledao, ali se ona toliko dičila ljepotom, bila je toliko ohola i ponosita da se oklopila mramorom i ledom te mu nije dala šansu. Srce mu je pogodila strijela s prozora, ali je ona bila otrovana preljutom ljubavnom tugom. Otada su mu i dani i noći teški, osjeća se bolesno:

“Otad mi noć i dan uzdasi su česti/ Ke sarce meće van zacića bolesti.”

Već je umoran od trpljenja te ljubavne boli te je želi uzeti za ženu. Ona treba njegovu pomoć kako bi se izvukla iz ropstva, a on treba njezinu ljubav kako bi mu prestala bol u srcu. Kaže joj da ne treba tražiti osvetu za onoga koji joj je nanio ovu nesreću jer time truje svoje srce. Govori joj da ga je krivo optužila kada je rekla da je nije išao izbaviti iz ovih muka i da se time pokazao kao čovjek s krivim namjerama.

On je želi spasiti pod svaku cijenu i radije bi da ga raznose psi nego da njoj padne vlas s glave. On je rob njezine ljubavi i njezina hladnoća ga boli kao nju njezino ropstvo. Pita je želi li da je oslobodi i odvede kući te je traži da mu zauzvrat obeća svoju ljubav. Ako ona ipak ne želi njegovu ljubav, otići će.

Robinja mu obeća svoju ruku i ljubav, a Derenčin je pita može li se zakleti da će mu postati ženom. Ona na to odgovara da će mu biti vjerna do smrti:

“Ja ću po načinu pravoga zakona/ Virna Derenčinu biti do okona.”

Tada joj on obeća slobodu te zlato i bisere kada se vrate s pazara kući. Na kraju trećega iskazanja Derenčin govori da se neće zamjeriti tome mjestu, a ako se drugdje bude sreo s razbojnicima, tada će im kazati s kime su trgovali.

“Skazan’je treto”

Govore Mara, Pera, Anica, vlastelin, Derenčin i knez. Mara traži Peru da im pripovijeda o Derenčinu i njegovoj zaručnici, a ova nema vremena jer ima mnogo posla, ali im govori da će im sve ispripovjediti poslije. Govori da je zaručnica lijepa kao zvijezda Danica, a zaručnik je presretan. Maru zanima kako se djevojci Derenčin omilio. Budući da Pera sve mora pripremiti za zabavu, nema mnogo vremena za razgovor, no ipak im pripovijeda.

Derenčin je došao k djevojci te ju je ispitivao je li se oporavila, a onda ju je pitao stoji li još iza riječi koje mu je obećala. Dok joj je govorio, ona se rumenjela te mu odgovorila medenim riječima:

“Da ja ka bih rada vam jih ne tajati,/ Evo niman kada sad jih pobrajati.”

Sve ih zanima što je djevojka odgovorila, a Pera im govori da dan prolazi, a ona mora sve urediti i da s njima gubi vrijeme. Boji se pogrda i psovki koje će je stići ako ne napravi sve kako treba. Mara je uvjerava da ima vremena sve im ispričati i još proći cijeli grad od početka do kraja.

Tada Pera stade pripovijedati kako djevojka od srama nije mogla ništa reći, ali joj je pogled sjao kao sunce dok je gledala Derenčina. Tada mu je djevojka rekla da je ona otkupljena robinja i da će mu postati ženom, baš kao što je i obećala. On joj je dao život i slobodu te sada kaže da ima vlast da joj zapovijeda. Ona će biti njegova i on njezin.

Derenčin je upita bi li ona prepoznala svoga zaručnika kada bi ga sada srela jer se on promijenio zbog njene zle taštine. Tada se djevojka opusti, “napusti uzdu” i počne ga promatrati. Rasplače se, a on je tješi. Njih se dvoje konačno prepoznaju.  Mara govori da Turci očito nisu imali zube kada nisu htjeli “trgati bijeloga kruga”, odnosno, nisu silovali tako lijepu djevojku:

“Bar že bo Turci ti brez zubi svi bihu,/ Cić toga taržiti sitan kruh ne htihu.”

Vlastelin govori da je u Dubrovniku običaj radovati se povratku poglavita čovjeka te ga darivati hvalom i čašću. Budući da vlastelin nema bogat vokabular, on moli da mu se ne zamjeri što će ono što bude govorio biti šturo. No, vlastelin hvali Derenčina i njegova slavnoga djeda za kojega govori da je bio smion i brz na djelu i da se često uspješno borio s Turcima:

“U svojoj Turkom smart nošaše dešnici.”

Bio je pošten čovjek i zato će se takav glas o njemu zauvijek širiti. Djela mladoga Derenčina, njegova oca i djeda ne može vlastelin izreći jer su ona tako velika kako on ne zna dočarati. Vlastelin zatim hvali i Derenčinovu zaručnicu i njezino podrijetlo te govori da je njezina dužnost zapovijedati, a njegova poslovati. Derenčin zahvaljuje vlastelinu te govori da ga je previše nahvalio i da je njihova milost prekomjerna.

Tada knez kaže da su svi radosni jer su se Derenčin i robinja vratili u grad, da se djevojka umakla nesreći te im savjetuje neka prate svoja srca. Na kraju Derenčin zahvaljuje knezu i dubrovačkoj gospodi što su bili uz njih i prije i sada:

“Već neg se podoba, već neg smo pitali,/ Skupa i osoba vi nas ste čitali./ Za to bud’ velika te, kneže, hvala,/ I vam, Dubrovnika gospoda ostala.”

Analiza likova

Derenčin – ponosit, lukav i zaljubljen mladić:

“Otada, znaj, ćutim u sarci mom ranu/ Ljuvenim priljutim čemerom trovanu”, nećak bana Mirka Derenčina.

Za svoju je ljubav bio spreman izložiti se opasnosti, nije mu bitna materijalna nagrada, već samo djevojčina ljubav:

“Tuj mi se obećaj, taj samo hoću dar,/ Derenčin da će taj tvoj biti domodar.”.

Robinja – lijepa:

“Onajzi gospoja lipa, plemenita…”

Naučena na lagodan život, ponosita i ohola:

Jer se si lipotom tvojom oholila”,

svjesna svoje ljepote i kraljeve zaštite. Ponos ju je priječio da Derenčinu iskaže naklonost

“Ja ne znam, još žena bi li si već koja,/ Mogla bit kamena pram njemu kako ja”, ali ju je ropstvo natjeralo da se pokori.

Bilješka o piscu

Hanibal Lucić hrvatski je pjesnik i dramatičar, a rodio se 1485. godine u Novom Gradu (današnji Hvar). Potječe iz veleposjedničke patricijske obitelji.

O njegovom životu nema puno podataka, a većinu dostupnih informacija saznajemo iz rekonstruiranih poslanica koje je slao prijateljima.

Tako je u jednom dokumentu bio zabilježen kao hvarski sudac, a zna se i da je imanje ostavio u nasljeđe nezakonitom sinu Antunu. Vjeruje se da je sina Antuna dobio iz izvanbračne veze pa su tako i svi njegovi posjedi postali predmetom sudskih parnica.

Kada je došlo do pučkog ustanka (1510.-1514.) otišao je s Hvara i utočište je pronašao u Trogiru kod obitelji Čipiko-Koriolanović.

Njegov književni opus nije velik, ali smatra se da je veći dio i uništio za vrijeme kuge na Hvaru, 1519. godine. Ostavio je jedan dio pjesama koje je napisao u mladosti i prijevod Ovidijeve heroide “Pariž Eleni”.

Isto tako kanconijer “Pisni ljuvene” sastoji se od samo 22 pjesme, ali se smatra jednom od najboljih zbirki ljubavne poezije u starijoj književnosti. Pjesme su objavljene pod naslovom “Skladanja izvrsnih pisam razlicih” nakon njegove smrti u Veneciji 1566. godine, a za to se pobrinuo njegov sin Antun.

Djelo “Jur nijeda na svit vila” i danas se smatra jednom od najboljih galantnih pjesama petrarkista.

Njegova najpoznatija djela su: “Robinja” i “Razlike pisni i poslanice”.

Autor: V.S.