“Ribanje i ribarsko prigovaranje” je jedno od najpoznatijih Hektorovićevih djela. Ono je ujedno i jedno od najstarijih tiskanih djela hrvatske književnosti.
Ako želimo nešto saznati o osobinama Petra Hektorovića, možemo samo ih njegove književne ostavštine i oporuke. On ništa ne izmišlja, on izvješćuje, ne fantazira. U svom djelu iznosi samo istinite događaje. Njegovi ribari nisu izmišljeni likovi, nego živi ljudi kojima navodi pravo ime i prezime.
Prema podacima koje nam Hektorović pruža u svom djelu, možemo saznati gdje su se naši putnici nalazili u svakom trenutku. S obzirom na to da mjesta Hektorović nije naznačio imenom, tako cijelo to putovanje ne možemo odrediti s najvećom točnošću. Njegovo djelo “Ribanje i ribarsko prigovaranje” je jedinstveno i nećete nigdje pročitati slično.
Smatralo se da su barem ribarski razgovori izmišljeni jer su kritičari bili mišljenja da priprosti ribari inače ne razgovaraju niti govore na takav način. Ono što treba imati na umu je to da različite rasprave poučnog i moralnog sadržaja nisu bili svojina samo pismenih ljudi, nego se ono širilo i u puku. Način razgovora jednoga od ribara o tome odakle rijekama voda mogao je zanimati jednako bistrog seljaka kako i učenjaka onoga doba. Osim toga, lako se uočava da u ribarskim razgovorima ima dosta naivnosti koje se ne slažu s Hektorovićevim načinom razmišljanja.
Hektorović je reproducirao riječi ribara jednako vjerno kako i njihove pjesme. Izmisliti ovakve likove ribara i njihove razgovore bilo bi mnogo teže, nego reproducirati istinu.
Ipak, Hektorovićeva istinitost ima svoju granicu, a ona se odražava u pristojnosti onog doba, u konvencionalnim oblicima tadašnje društvenosti. To se osobito vidi u poslanicama, gdje pohvalama uzdiže vrijednost naslovnika, da ugodi prijatelju. To su tadašnji književnici uzajamno radili, pa se takva ocjenjivanja ne smiju uzimati ozbiljno kao “mišljenje suvremenika” jer ono nikako nije bilo njihovo pravo mišljenje.
U “Ribanju i ribarskom prigovaranju” je Hektorović svakako nepatvoreno istinit. Tu iznosi zbilju onako kako ju je on doživljavao. Njegovu pažnju ne privlači ono što je statično ili mirno, već pretežno ono što je u zbivanju, u pokretu. Stoga nema kod njega statičnih opisivanja ni mnogo pridjeva, no zato ima više glagola i sve je dramatski.
Hektorović u svom djelu ne priča o čarima putovanja u ribarskoj lađi, o svježem dahu maestrala, mirisu mokrih mreža, mekim šarama sutona, sanjarskom svjetlu mjesečine na tihome moru. Ni riječi nam o tome ne kazuje. Ali sve to u nama odzvanja uz jednostavne pjesnikove riječi i stapa se s njima u cjelovit doživljaj. U tome i jest čar ribanja: prenosi nas u onaj posebni svijet našega mora i naših ljudi izazivajući našu maštu, kojom dopunjujemo njegovo pričanje.
Ono što je Hektorović zaista opjevao, označio je već u naslovu ove čudne poslanice. Predmetom rasprave su pjesnikovi doživljaji s ribarima. U odnosu prema tim ljudima možemo opaziti još jednu važnu značajku kojom Hektorović odlikuje čovjeka. U doba kad nikakva socijalna misao nije pokušala premostiti jaz između, gotovo bespravnog, puka i gotovo svemoćne gospode; u doba kad se traženje pravde najokrutnije kažnjavalo, vidimo pripadnika vlastelinske klase kako, mimo svih društvenih običaja tog vremena i protiv ukočene tradicije svog sloja, prilazi onim prezrenim ljudima iz puka kao brat bratu.
On ih cijeni i ističe njihovu vrijednost koja je skrivena pod neuglednom površinom, kao zlato pod zemljom. Nitko prije Hektorovića, ni dugo poslije njega, nije tako pisao o neznatnom čovjeku iz puka, o seljaku ili ribaru. Što ih on naziva svojom braćom, milim drugovima i prijateljima, nisu prazne riječi, nego su to značajne izjave kojima se Hektorović svjesno stavlja nasuprot suvremenom društvenom poretku.
S gledišta sredine u kojoj je Hektorović živio, on je bio preteča ovakvog načina pisanja. Zanimaju ga ribarski razgovori, a osobito narodne pjesme koje su njegovi ribari pjevali. On ih je pažljivo bilježio i bile su to prve zabilježene narodne pjesme – dva vijeka prije nego se znanost počela zanimati za takve narodne tvorevine. Ta činjenica daje Hektoroviću posebno mjesto i kao rodoljubu i kao istraživaču. Hektorović je ovjekovječio svoj ljudski odnos prema priprostom puku. Tako je djelo “Ribanje i ribarsko prigovaranje” postalo i ostalo spomenikom našemu ribaru. Tko upozna današnje ribare naših obala i otoka, taj će razumjeti Hektorovića. Taj se divni puk u četiri vijeka zaista nije promijenio: Hektorovićevi ribari i danas žive.
Vrijeme radnje: 1566. godina
Mjesto radnje: Jadran i jadranski otoci
Vrsta djela: narativni spjev u tri dijela, putopis
Tema djela: putovanje pripovjedača kao renesansnog čovjeka koji uživa u prirodi i svijetu koji ga okružuje s dva ribara kroz Jadran
Ideja djela: Svi su ljudi jednaki, bez obzira na društveni stalež kojeg zauzimaju u društvu; Najvrjednije bogatstvo je svijet u kojem živimo, priroda i more.
Kratak sadržaj
Prvi dan
Započinje pripovjedačevim uvodom Hijeronimu Bartučeviću, hvarskom vlastelinu. Bartučeviću se obraća s velikim poštovanjem, smatrajući ga razumnim i ispravnim čovjekom, prepunim vrlina zbog kojih ga ljudi poštuju.
“Viteže naredni, Bartučeviću moj, svim ljubki i medni, ki znaju razum tvoj.”
Pripovjedač smatra kako čovjek mora ponekad predahnuti od rada ako ne želi skončati od umora.
“I zato još pišu: za trudom daj pokoj, tko neće na prišu skratiti život svoj.”
Odlučuje otići na odmor na tri dana, zaboraviti na obveze, grad i svoje mjesto Tvrdalj. Želi predahnuti od prijatelja i rodbine.
“Odlučih toga rad minutih ovih dan, pušćavši sve nazad, kudigodi pojti van, zide ostavivši, meštre i težake.”
Nađe dva ribara, najbolja na Hvaru, Paskoja Debelja i Nikolu Zeta, mladog i gizdavog. Paskoj povede i svoga sina za potrebe, da buca na ribe.
“Ter za spunit želju, najdoh dva ribara, najbolja od Hvara: Paskoja jednoga, dobra muža i prava, Nikolu drugoga, mlada i gizdava. Jedan se Debelja, drugi Zet naziva.”
Ukrcali su se pri Ploči, mjestu na obali te otploviše put rta Kabla. Došli su u Zavalu, prvu uvalu koju su sreli vozeći se iz starigradske luke. Ribari nisu uspjeli ništa uhvatiti, osim slučajno zubatca, kojeg ostaviše da se koprca u mreži. Počne se podizati danji ljetni vjetar s mora, a Nikola zaključi da je vrijeme za jelo. Postaviše držalo kormila kojim se upravlja brodom te polako pođu jedreći od Kabla.
Paskoj predloži Nikoli da razvesele gospodara s obzirom na to da će biti miran dan.
“Neka skratimo put, kad je vitar u skut, recimo štogodi, štogodi najdimo, ne mučimo danas, čim obeselimo gospodara i nas!”
Nikola spremno pristane i predloži Paskoju da on prvi započne jer je on razumniji i stariji.
“Ja sam vasda spravan njega veseliti i njemu pripravan vas život služiti.”
Paskoje započne sa zagonetkom o bogatašu kojeg su napali zlohotnici u vlastitoj kući iz koje je morao pobjeći kroz prozore. Nikola ga upita što će dobiti ako pogodi, a Paskoj mu odgovori da će dobiti pehar muškatla. Na to se ubaci pripovjedač, rekavši da će dobiti dva pehara ako pogodi.
Nikola odgovori da je bogataš upravo zubatac u njihovoj mreži, da su zlohotnici upravo oni, ribari, a prozori su oka u mreži. Pripovjedač se oduševi zagonetkom.
“Gatku izrečenu ja bolje na svit saj, ni liplje odrišenu na slišah, neg je taj!”
Došli su u luku te se uputiše prema Novom gradu. U ono se doba današnji grad Hvar nazivao Novi grad, a stari se grad Pharia zvao stari Hvar ili Stari grad. Pripovjedač zaključi da je vrijeme za čašćenje jelom. Polako se smjeste, veseleći se, a Paskoj ne štedi na gošćenju. Nikola ih podsjeti na nagradu od zagonetke, na što počnu nazdravljati jedni drugima. Paskoj počne opisivati događaj sa solinske rijeke Jadro. Tamo su se skupili redovnici na objedu, diskutirajući o svojoj domovini, moru, prirodi i životu. Kroz razgovor redovnika se proteže tema ljubavi prema prirodi i očaranost na koji način je stvorena. Jedan od redovnika zaključi da nije sposoban razumjeti narav prirode i odluči otići kod vlastelina Bartučevića koji se razumije u filozofiju. Pripovjedač se složi:
“Ča ti on (vlastelin) pogardi, ukloni se toga, a ča ti potvardi, darži se onoga!”
Zatim Nikola donese doručak; kruha, sira vina i voća. Nakon doručka su otišli prošetati lukom, očarani prirodnom ljepotom. Otišli su spavati siti te su rano ustali.
Drugi dan
Vožnja do Šolte. Pjevali su bugarštice, narodne pjesme dugoga stiha, koje se nisu pjevale uz gusle.
“Recimo po jednu, za vrime minuti, bugaršćinu srednu i za trud ne čuti; da sarbskim načinom, moj druže primili, kako meu družinom vasda smo činili!”
Prvi krene Paskoj. Pjevao je o vitezu Marku Kraljeviću koji je ubio svog prijatelja Andrijaša. Andrijaš moli Kraljevića da ne reče njegovoj majci istinu da ga je brat ubo u srce, već da joj je sin našao djevojku i da je sretan negdje u daljini. Zatim krene Nikola s pjesmom o vojvodi Radosavu koji napušta svoj grad Siverin. Radosav stane odmoriti i popiti vino sa svojom vojskom. Straža ga upozori da je popio zlo vino koje je spravio Vladko, udinski vojvoda.
Radosavu pobjegne konj te je morao poći sa svojom vojskom pješice. Vladko ga prestigne, oklopi i zarobi. Odveo ga na svoje dvorove gdje su mu se ljudi rugali kako ga je Vladko uspio prevariti. Radosav se rasrdio na Vlatka, a kada ga je začuo vitez Vladko klikujući, predao je Radosava Siverinca svojim slugama na pogubljenje. Nakon Nikoline pjesme, na red je došao pripovjedač. Pjeva o djevojci s Dunaja.
Kad su završili s pjevanjem, pristavili su večeru. Pripovjedač pruži Nikoli novce da ode kupiti sve što im je potrebno.
“Nikolu jvalismo, barzo da je hodil, i dobro t’je, rismo, kupil sve, ča je htil.”
Kad se Nikola vratio, otputiše se prema Nečujmu.
“Pojdosmo k Nečujmu za kušati sriću, gdi je bil Dom Dujmu stan Baništriliću koji Split ostavi i tamo se zavi.”
Na Nečujmu je stanovao Dom Dujam Balistrić, , Marulićev kum. Sam Marulić je dugo vrijeme bio s njim na Nečujmu. Pripovjedač ga duboko štuje:
“Svu našu okruni stranu mnogom dikom i častju napuni i hvalom velikom; kim je urešen bil i jezik slovinski i kim se dičil tokoje latinski.”
Pripovjedač se od silne vrućine zaželi vina. Ne mogavši pronaći vino, ribari se posvađaju ali se pomire kad ga pronađu. Paskoj upita Nikolu što je najstarije i najdugovječnije, a Nikola mu odgovori da je to jedini Bog. Zatim ga upita što je najjače, a Nikola mu odgovori da je najjača potreba. Upita ga i što je razumno, na što mu Nikola odgovori da je razumno vrijeme. Upita ga što je mučno a što lako. Nikola mu odgovori:
“Svakomu mučno je sama sebe znati, a zatim lahko je druzih pokarati. I psovke podniti, ke budu rečene, sarce ne imiti ni misli smetene.”
Dijalog nastavljaju u filozofskom tonu, otkrivajući tajne života, duše i sudbine. Pripovjedač uživa u njihovim dosjetkama.
Paskoj: “Htij mi poviditi, ako t’ je od volje: na svitu činiti ča nam je najbolje?”
Nikola: “Toj moreš sam znati, mene ne prositi: dobro dilovati i dobro živiti!”
Za čovjeka najpogubnijim smatraju siromaštvo. Najgoru zvijer vide u lažljivcu. Sva dobra djela se gube ako se često ne ponavljaju.
Dotaknu se i prijateljstva:
Paskoj: “S prijatelji sami kaki ćemo biti?”
Nikola: “Kakovih njih s nami želimo imiti.”
Sunce počne zalaziti i oni prestanu, brzo veslajući prema Ratu bez predaha. Spreme večeru i odu na spavanje.
“Sedši večerasmo dokle svitlo biše. Večerav zaspasmo, jer nam se toj htiše. Na hladu tuj speći, koli bi sladak san, ptice žubereći dokle pozvaše dan!”
Treći dan
Iz Boka od Rata, gdje su noćili, upute se u nutrinu uvale. Osiguraju brod sidrom da se ne razbija. Pomole se u crkvi.
“U carkvu najprija ter se poklonismo u carkvici onoj, i molbe svršismo svak po običaj svoj. Taj hvaljena mista paka obhodismo, ka lipa i čista pomljivo vidismo.”
Pripovjedač opisuje okolinu, bunar, poljanu, stabla. Prošetaju do luke gdje su ribari uhvatili puno ribe, za što su tvrdili da je veliko čudo. Pristanu u izbočeno mjesto uvale Šumpljivena. To je bila posljednja postaja kod obilaženja luke Nečujma. Ugledaju galiju i pripovjedač se začudi veselom svijetu. Prepozna ga gospodar galije.
“Pozna me gospodar, vesel da me je sril, jere u Stari Hvar u mene biše bil. Ondi me pozdravi za ljubav ne novu, kon sebe postavi za milost njegovu.”
Gospodar je bio veseo jer je znao pripovjedača sa Starog Hvara. Pozove ga kod sebe u galiju. Pripovjedač mu pokloni ribe a gospodar mu zauzvrat pokloni voće iz Splita. Otisnuše se natrag na more. Paskoj počne pripovijedati o starim vremenima. Nikola mu se pridruži, pa su počeli pjevati stare poslovice.
Paskoj: “Ljubimo dobroga, zašto je dostojan; milujmo zlog čovjeka, jer je nesretan.”
Nikola: “I pravdu ljubimo, staviv ju na sridu, brez koje vidimo zviri da se jidu.”
Paskoj: “Prijatelj čistoći i razumu budi, sa sve tvoje moći okol njih se trudi!”
Pripovjedač prepozna mudrost u njihovim riječima. Premda ih ljudi smatraju priprostima, on u njima vidi razumijevanje ljudske duše.
“Ter se stah čuditi, da su ljudi mnozi vidjeti priprosti, zlorušni, a imaju dosti. Jer s takimi ljudi budu pribivati razum, pravo sudi, i njih odivati; kripost š njimi zato otajno pribiva kakono i zlato, ko zemlju pokriva.”
Govori im da će njihove riječi nositi u srcu i da će se htjeti češće voziti s njima.
“Toj su potvardile vaše pisni one, ke mi vele mile u sarcu još zvone; ke mi će uzrok bit, da vas ću želiti i s vami češće it kudgod se voziti.”
Rano večeraju. Pripovjedač im govori kako su dobro putovali po moru, da su se zdravo vratili na otok, da su dostojni hvale njihove krjeposti. Pripovjedi im hvalu Gospodinu, poželjevši da svi žive svoj život čestito i u skladu s Njegovim zakonima.
“Sve se je, bratjo ma, zbilo ča smo htili! Dobro smo hodili po moru duboku, zdravo se vratili k našemu otoku. Vi ste pripivali, bugarili dosti, dostojni ste hvali za vaše kriposti.”
Otplove dobrim društvom usred mora, na mjesečini, veseli i zahvalni na ulovu. Podijele ribu među sobom, da svaki ponese svoj dio kući. Pripovjedač govori kako neće moći donijeti ribu Bartučeviću, koji je stanovao u novom gradu Hvara, jer je trebalo prenositi ribu po ljetnoj vrućini preko gorovitog kraja. Objasni mu da će u ovoj knjižici vidjeti njegov lov i put u kojom će živjeti pun slavna imena, dokle god bude njihova jezika. To će mu biti draže nego njegova lovina od koje bi se brzo zasitio. Pripovjedač svoju avanturu želi ponoviti i da što više proživi tako lijepih dana.
“Ja ću želit meni, rodjače primili, da bi mi taki dni često dohodili!”
Glavni likovi: uz samog pisca, to su ribari Paskoj Debelja i Nikola Zet
Analiza likova
Pripovjedač
Pripovjedač je identičan sa samim pjesnikom Hektorovićem. Veliki estet, osjetljiv na prirodu, divi se ljepotama svog zavičaja.
“Poče se podivat misec iza gore, svu zemlju obsivat i toj sinje more.”
Cijeni svoje suputnike, priproste ribare, uzimajući ih kao vrlo mudre.
“Jer s takimi ljudi budu pribicati razum, pravi sudi, i njih odivati; kripost š njimi zato otajno pribiva, kakono i zlatko, ko zemlju pokriva.”
U tri dana putovanja, obilazi otoke, gleda ribare kako love i sluša njihove narodne pjesme. Očaran je svakim trenutkom provedenim s njima, te im obeća kako će i ubuduće vrlo rado otići s njima na novo putovanje. U tome se vidi njegova ljubav prema zavičaju, puku, prirodnim ljepotama. Njegova duša je jednostavna, živi u trenutku i cijeni sve što mu život pruža. Pripovjedač je čovjek koji je voli život, optimističan je i dobroćudan. Društven je i vrlo rado pomiče tadašnje granice, nalazeći prijatelje u svim društvenim slojevima. Premda bi se, s obzirom na svoju obrazovanost i bogatstvo, mogao uzdizati i živjeti raskošno, on uvijek odabire jednostavniji put, druži se s ljudima iz naroda i zapravo uživa u svakom aspektu što mu život pruža.
Paskoj i Nikola
U njima pripovjedač vidi mudre i neiskvarene duše. Pripovjedač pripada visokom staležu, ali za razliku od ostalih, on ribare ne smatra priprostim pukom koji je sposoban samo za ribolov. On je u njima pronašao društvo koje ga razumije, koje razumije odnos čovjeka i prirode i da nije bitno da li su bogati ili siromašni jer posjeduju veliko srce. Divi se njihovom umijeću pjevanja bugarštica, čime su pokazali širok raspon znanja i uvida u tadašnje običaje i glazbu.
Nikola i Paskoj su zadovoljni svojim jednostavnim životom, usprkos teškom fizičkom radu. Oni svoju slobodu pronalaze na moru i uživaju u lovu premda vrlo često ne uspiju uloviti ni jednu ribu. Pripovjedač ih jako poštuje i to se vidi u njegovom detaljnom opisu ribara i njihovih dijaloga.
Bilješka o piscu
Petar Hektorović se rodio između 18.2. i 1.7.1487. godine na otoku Hvaru. Roditelji su mu bili plemići. Hektorović je izučavao humanističke nauke i vještine u Splitu. Nakon smrti oca, preuzima imanja na Hvaru i Visu.
Nakon provale Turaka na Hvar 1539. godine, morao je bježati u Italiju. Vratio se nakon godinu dana. Za razliku od drugih hvarskih plemića, Hektorović se nije klanjao mletačkoj vlasti. Dočekao je i drugo tursko haranje Hvara 1571. godine. Umire 13.3.1572. u 86. godini života.
Za vrijeme svojeg školovanja u Splitu je naučio latinski jezik. Upoznaje se sa skolastičnom filozofijom. Imao je dobru muzičku naobrazbu. Znao je zabilježiti napjeve narodnih pjesama, a bio je upućen i u graditeljstvo što znamo po tome što je sam vodio gradnju svoga dvora Tvrdalj po svojim nacrtima. To mu je građenje bilo jedno od najmilijih zanimanja koje mu je ispunilo velik dio života.
Na Hektorovićev književni rad utjecali su Marulić i književni krug u Splitu. Kako Hektorovića upoznajemo tek u poznijim godinama, ne znamo kakva je kod njega bila mladenačka faza. Pjesme iz tog vremena sam je uništio. Hektorović se znatno razlikuje od Marulića jer mu nije bila svrha da širi kršćansku etiku. Od njega nemamo ni jedne bogoljubne pjesme. Hektorović piše o sebi, o svojim doživljajima. Pisao je iz “unutarnje” potrebe. Više puta je bio odlučio da će se odreći pisanja pjesama, ali se nije mogao toga držati.
U odnosu prema svjetovnoj renesansi samo se dijelom slaže s Marulićem – i Hektorović je pobožan, proglašava životne radosti taštinama, itd, ali to ne znači da ne voli zbiljski život. On voli društvo i prijatelje. Bavi se svjetovnim književnim radom, muzikom i graditeljstvom. On voli život.
Hektorović je čovjek renesanse 16. stoljeća. Ali Hektorović, kao i Marulić, odbija renesansni paganizam. Stoga kod njega nema klasične mitologije. Hektorović nije mogao složiti suvremeno “poganstvo” sa svojim kršćanstvom te ga nije mogao priznati ni kao književnu fikciju. To je značajno za čovjeka koji, i u književnosti, ima želju biti istinit i vjeran sebi.
Kao književnik, Hektorović se odlikuje svojim posebnim, sažetim stilom. Kao čovjek bio je više plemenit negoli “plemić”, jer on nije bio samo “humanist”, nego je bio human, u pravom smislu riječi. Njegova ljubav prema puku izvire iz istinske, duboke čovječnosti.
Autor: A.J.
Odgovori