“Razgovor ugodni naroda slovinskoga” knjiga je koja je bila najčešće objavljivana prije narodnog preporoda. Doživjela je do 1826. godine čak sedam izdanja te se iz tog razloga može reći da se radi o pravom hrvatskom bestseleru. Bila je popularna u svim krajevima Hrvatske, a čitala se i na većem južnoslavenskom prostoru.
Autorova namjera kada je izdavao djelo, bila je ideološka. Htio je etnički i politički osvijestiti narod i njome iskazati lojalnost mletačkoj vlasti. U isto je vrijeme vodio računa i o čitateljima, njihovim interesima i navikama. Temu je odabrao prema onome što bi moglo zanimati čitatelja, a medij prema njihovoj razumljivosti književnosti.
Za temu je odabrao događaje iz “slovinske”, odnosno nacionalne, ali i protuturske povijesti. Stih je oblikovao u desetercu koji seže iz narodnog, usmenog pjesništva i koji je razumljiv svakom tko govori hrvatski jezik i nije previše poetički orijentiran.
Pjesme je posvetio guslarima, a već je tada vjerovao da će zbog njihovog sadržaja vjerojatno zaživjeti među narodom. On je dalmatinskom narodu prenio moralne i povijesne poruke koje su mu pomogle da se politički osvijesti te da razumije svoju etničku pripadnost.
U djelu se najmanje može uočiti autorova riječ, on je više skriven, a u prvom planu kao ideolog ili prosvjetitelj, prilagođavajući djelo vremenu u kojem je nastalo. Vjeruje da je svom narodu pružio vjerodostojno djelo kojem su oni mogli postići samosvijest koju je tadašnjim pjesmama bilo teško postići jer nisu bile istinite.
Jezik kojim se autor služi u djelu je štokavska ikavica koja se koristi u njegovom rodnom kraju. Napisani jezik je zauzeo važno mjesto u hrvatskoj povijesti jer je djelo postalo izrazito popularno. Kačić se svojim djelom obraćao širom čitateljstvu te iz tog razloga nije htio koristiti složene stilske postupke i oslonio se na jednostavnost narodnih pjesama.
“Razgovor ugodni naroda slovinskoga” nemaju jedinstvenu kompoziciju već su djelo zborničkog tipa. Djelo se sastoji od 136 epskih pjesama i kronikalnih zapisa koji u točnom vremenskom slijedu pružaju informacije o autentičnim povijesnim događajima.
Pjesme dijelimo u dvije skupine. Jedne su narativne, odnosno tiču se nekog povijesnog događaja koji ima radnju i likove dok su druge kataloške i opisuju obitelji i važne junake koji su se istaknuli svojim borbama protiv Turaka.
Kratak sadržaj
U djelu prevladavaju dvije povijesne teme koje su predočene kronološki. Tako možemo vidjeti srednjovjekovnu prošlost južnih Slavena i to od vremena kraljevina i kneževina pa sve do osvajanja Turaka (bitke na Marici i na Kosovu) i razdoblje od 14. do 18. stoljeća kada je bilo vrijeme protuturskih ratova.
Ove dvije teme čine djelo kojeg i dijele na dva djela koja nisu jednaka po svojoj opsežnosti. Prvi dio je pisan u prozi i obuhvatio je četvrtinu cjelokupnog djela. Prikazao je vladare južnoslavenskih feudalnih država i sadrži povijesnu kroniku. Drugi dio je obuhvatio puno veću cjelinu te se bavi borbama protiv Turaka.
Autor je najviše prostora do turskih osvajanja posvetio Duklji i vladarima. Temu o tome je pronašao u “Ljetopisu popa Dukljanina”.
Hrvatsku povijest Srednjeg vijeka prikazao je prozom naslova “Kratko govorenje od poglavica hrvatskih ili kranjskih”. Radi se o popisu narodnih vladara sve do kralja Zvonimira.
U opisu turskih osvajanja dominira albanski plemić iz 15. stoljeća Juraj Kastriotić. Njemu je posvećen veliki ciklus pjesama. Isto tako, velika pažnja posvećena je i Mađaru Janosu Hunyadi, odnosno Sibinjaninu Janku prema narodnoj pjesmi.
Osim toga, u djelu su opisane i sve važnije bitke kao što su mohačka i sigetska bitka, opsada Beča i osvajanje Carigrada te bitka kod Lepanta. Uz to opisane su i turske opsade na primorske gradove u Hrvatskoj kao i manji sukobi u graničnim područjima Dalmacije.
Teme i sadržaj za svoje djelo, Kačić je vjerojatno skupio iz pisanih i usmenih izvora, a počeo ih je skupljati 1730. godine. Odmah na početku djela obratio se čitateljima govoreći im da je sve što se nalazi u djelu “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” prikupio iz raznih izvora kao što su pisma, karte, razne knjige i mnoga druga građa. Dijelove koji se tiču proze preveo je iz domaćih, talijanskih i latinskih kronika.
Što se tiče teme, autor se često oslanjao na historiografsku građu i epsku deseteračku usmenu pjesmu. Njegove ratne pjesme obično su započele planom napadača, a to su obično bili Turci. Često su ti planovi detaljno razrađeni u razgovorima. Središnji dio obrađuje tijek bitke, omjer svih snaga te koliko je tko lukav u ratu, dok se završetak bavi ishodima bitke, koliko je vojnika poginulo te završava onako kako je tipično za narodnu pjesmu.
Najveći uzor pronašao je u knjizi Filipa Grabovca “Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga” iz 1747. godine. U djelu se obrađuju povijesne teme u obliku pjesama, sastava i proznih kronika, a spominju se junaci koji je prihvatio i Kačić u svom djelu “Razgovor ugodni naroda slovinskoga”.
Iako se čini da je autor dosta udaljen od suvremenog čitatelja jer se njegovo djelo bazira na ratom stanju tadašnjeg doba ipak se radi o visokovrijednom kulturno povijesnom djelu koje je bitno i poučno kako za ondašnjeg, tako i za današnjeg čitatelja.
Bilješka o autoru
Andrija Kačić Miošić rodio se u ožujku ili u travnju 1704. godine u mjestu Bristu. Prvotno se zvao Antun Miošić. 1751. godine odlučio je svome prezimenu Miošić dodati i prezime Kačić te je time istaknuo pripadnost starom, gospodskom, hrvatskom plemenu.
Iako je za to imao pravnu potvrdu koja je bila ovjerenu od mletačke vlasti, ipak je teško sa sigurnošću potvrditi autentičnost njegova podrijetla. Smatra se da se ovim dodanim prezimenom htio povezati sa starim hrvatskim obiteljima.
U razdoblju između 1714. i 1716. godine došao je u zaostroški franjevački samostan i to zbog utjecaja ujaka Šimuna Tomaševića koji je kasnije postao provincijal Bosne Srebrene. Tamo je stekao temeljnu školsku naobrazbu, odnosno naučio je čitati, pisati, računati te hrvatsku, talijansku i latinsku gramatiku.
1720. godine završio je početni kurs te je ušao u franjevce. Od tog trenutka mijenja ime u Andrija i 1721. godine odlazi na više škole. Studirao je teologiju i filozofiju, no ne zna se točno gdje. Neki smatraju da je to bilo u Osijeku dok drugi tvrde da se radi o Budimu.
Nakon završenog studija vratio se u rodni kraj i 1730. godine zaposlio se u zaostroškom samostanu kao lektor filozofije. Ubrzo je otišao u Šibenik gdje se zaposlio na Teološkom studiju gdje je predavao desetak godina.
U razdoblju od 1745. do 1750. godine bio u Sumartinu na Braču gdje je radio kao učitelj u samostanu te gvardijan. 1750. godine vratio se u Zaostrog gdje je zadnjih desetak godina svoga života posvetio književnom radu. Putovao je po Dalmaciji, a godinu dana proveo je i u Veneciji. U Veneciji je prikupljao građu za djelo, sastavljao nova djela te sređivao postojeća.
U Veneciji su mu izašla djela: “Elementa peripathetica”, “Razgovor ugodni naroda slovinskoga” i “Korabljica, pisma svetoga i svih vikova svita događaji poglavitih”.
Autor: M.L.
Odgovori