Antun Nemčić opisao je u Putositnicama put od Ludbrega preko Križevaca, Zagreba, Gorskog kotara, Grobničkog polja, Rijeke, Bakra, Kraljevice do Trsta, Venecije i Padove; pa onda slijedi opis njegova puta natrag iz Padove preko Verone i Vicenze u Veneciju, Trst, Postojnu, Ljubljanu, Graz i Beč. Putovao je po Hrvatskoj kočijom, “karucama” kako on kaže, a po Italiji djelomično vlakom.
O nekim je mjestima i ljudima koje je sretao dao samo usputne primjedbe, dok je primjerice pričajući o boravku u Veneciji dao pravu malu studiju tog povijesno slavnog grada s brojnim spomenicima prošlosti i bogatim galerijama i muzejima. Naziva je “mumijom u staklenom lijesu”, radoznalo razgledava i divi se slikama Tintoretta i drugih majstora, a ponosan je i sretan kada naiđe na sliku ili “stjenoslikariju” (fresku) nekog našeg umjetnika. S druge strane, s bolom pomišlja, prolazeći Mostom uzdisaja (Ponte dei sospiri), kako su i naši ljudi ostavljali svoje kosti po tim mletačkim tamnicama.
Autor piše svoje djelo feljtonistički, maštovito i živo, s puno digresija i vlastitih meditacija, zanimljivih i duhovitih, da bi ih bojeći se preopširnosti znao primjerice naglo prekinuti riječima:
“Al’ okanimo se jedanput ovih stvari, inače nećemo do uskrsnuća mletačke republike kući doći!”
Uvod u gotovo svako poglavlje autor je ukrasio originalnim stihovima Horacija, Juvenala, Schillera i drugih omiljenih mu pjesnika, najčešće antičkih, ali i nekih svojih suvremenika i domorodaca, primjerice Demetra i Preradovića, pokazujući time široku književnu kulturu i načitanost. U jezičnom izrazu pokazuje stvaralačku sposobnost, kao kada primjerice “švapčarenje” (forsirano govorenje njemačkim jezikom) naziva “derdiedasiranjem”.
Općenito, jezik mu obiluje bogatstvom riječi te se kritičari pitaju nisu li neke od njih jedino uporabljene u njegovu djelu. U sintaksi teksta osjeća se da je bio pod utjecajem latinske gramatike (stavlja glagol na kraju rečenice), pa to uz niz danas zastarjelih riječi, stranih izraza kojima su se intelektualci njegova vremena očito služili, uz danas napuštenu tvorbu oblika riječi – otežava pristup djelu. Antun Nemčić jedan je od najvećih imena hrvatskog (tadašnjeg ilirskog) preporoda te je tvorac jednog značajnog žanra u našoj književnosti, putopisa, koji je donio i značajan broj nastavljača.
U “Predgovoru” Putositnica I. Zalar ističe kako možemo navesti i jezgrovitu prosudbu hrvatskog povjesničara Antuna Barca:
“U bespomoćnosti, kojom su Ilirci pisali, Nemčić se toliko isticao da ga možemo smatrati jednim od osnivača hrvatske proze. Neki dijelovi Putositnica mogu se još i sad ubrajati među najbolje tekovine hrvatske preporodne književnosti.”
Pripovjedač pripovijeda u prvom licu (ich formi) te je on homodijegetički i intradijegetički. On je jedan od likova te pripovijeda događaje koje je sam proživio. Likovi nisu ocrtani niti fizički, niti psihološki, niti socijalno.
Jezik kojim A. Nemčić piše prepun je latinizama, germanizama i romanizama. Od pripovjednih tehnika pojavljuju se analepsa, prolepsa, opisivanje, digresija. Zanimljivo je kako ni u jednom dijelu nema pripovjednih tehnika monologa niti dijaloga; ono se prenosi slobodnim neupravnim govorom.
Djelo “Putositnice” prepuno je zanimljivih dosjetki, usmenih predaja, legendi i citiranih stihova veliki hrvatskih i talijanskih autora. Radnja započinje i završava u Starom Gradu Zagrebu, no cijeli se putopis temelji na putovanju i posjeti različitih gradova i mjestašaca.
Vrsta djela: putopis
Vrijeme radnje: jesen, 1844.
Mjesto radnje: Stari Grad (gdje radnja započinje, ali i završava); Ludbrega, Križevci, Zagreb, Gorski kotar, Grobničko polje, Rijeka, Bakar, Kraljevica, Trst, Venecija, Padova, Vicenza, Ljubljana, Postojna, Gradec
Tema djela: putovanje kroz Hrvatsku i Italiju
Ideja djela: (1) upoznavanje s različitostima i drugačijom kulturom. (2) usporedba talijanskih tiskovina, velikih talijanskih pjesnika, pisaca, graditelja, kipara, i sličnog s hrvatskim, tek probuđenim preporodom.
Kratak sadržaj
Putopis započinje kratkom “Povotkom” od sedam stihova, a govori o spajanju korisnog sa slatkim (lat. Misce utile dulci). Potom slijedi Predgovor koji je potpisan inicijalima A.N.G. (Antun Nemčić Gostovinski), u kojemu autor objašnjava razloge zbog kojih je upravo taj tekst dao na štampanje, a to su: da bi se hrvatska književnost trebala zeleniti kao i njemačka, a hrvatskom bi narodu priličilo da se iz kukca pretvori u leptira koji ne sjeda na ljekovito bilje, već na šareno cvijeće i mirisne ruže.
Isto tako, autor se ograđuje od mogućih čitateljevih razočarenja koje uspoređuje sa svojim vjerovanjima u rousseauovsku poetiku da je čovjek stvor slobodan, u što se sam autor nije uvjerio. Za kraj autor navodi i mogući uspjeh svog djela:
“Konačno tješim se još i time, što je ovo djelo moj književni prvenac, koji ako se ne dopadne, dijelit će samo sudbinu veće strane srodnih pokušenja.”
(**Djelo je podijeljeno na svojevrsna poglavlja ispod kojih se navodi po jedna latinska izreka)
Porod putne misli
U Y. bila je velika maskerada o kojoj se govorilo i četrnaest dana nakon njezina završetka. Pripovjedač govori kako nije naumio biti sudionik te “lakrdije”, ali se jednog dana u devet sati dosjetio da si treba pribaviti rekvizite te je stupio u salon u kojemu su bili hodočasnici, harlekini, Turci i svakakva gospoda.
Najedanput je susreo jednu Talijanku s kojom je na silu govorio talijanski, zbog čega su pripovjedačevi znanci sumnjali je li to uopće on došao. Kada je odlazio doma, razmišljao je o svom poznavanju talijanskog jezika, o Italiji, o mletačkom karnevalu, o umotvorinama Tiziana i Veroneza, o modrom talijanskom nebu.
Potom je odlučio da treba pribaviti i jednog suputnika koji bi pristao s njime broditi na jugu.
Sudbina jednog dnevnika
U doba rezignacije dao je sašiti šest arka. Na povratku iz Italije, u Trstu, napala ga je čama zbog kišovitog vremena te je zbog toga uzeo dnevnik i stao ga čitati. Dnevnik je datirao iz 1843. godine, a u njemu je bilo zapisa o krčmarnicama, jelima, salatama s posebnim začinima i vinu kiselom kao ocat.
Tako je njegov dnevnik došao natrag u Hrvatsku. Razne bilješke na papirićima i ceduljama služile su kao izvor iz kojih će crpiti za svoj putopis. Pripovjedač napominje da je većinu tih cedulja izgubio, ali je većinu i krasno završio.
Dnevnik započinje pričom kada je jednom pod pripovjedačevim prozorom pukao bič. Za mali je čas sjeo u kola i razmišljao hoće li biti čega od tog putovanja ili će se trebati vratiti kući. Usred tih misli stao je pipati po sebi kako bi provjerio nije li nešto zaboravio.
Na lijevoj strani haljine stajao je skup svih putnih potrepština. Tada se sjetio i svih svjetskih broditelja od Kolumba do kapetana Rossa. Prisjeća se i da je čitao u jednom zabavnom listu kako je mačka stanovitog engleskog kapetana već četiri puta bila u Indiji i dvaput je obišla čitavi svijet.
Tada se sjetio i svoje mačke kod kuće koju je zaboravio istjerati van. Zbog toga se trebao vratiti kući. Mačku nije pronašao u sobi te je njegova skeptičnost porasla. Razmišljao je kako će propustiti još jedno putovanje, no na kraju je sve dobro prošlo.
Put
Podne je zazvonilo, a pripovjedač i njegov suputnik bili su u Rasinji. Pripovjedač se ponovno obraća čitatelju:
“Ne dvoji, učeni čitatelju, nad svojimi geografičkimi znanosti, ako ne znadeš, gdi je Rasinja. Jerbo niti Balbo, niti Galeti, nit Cannabich, a nit Seljan (Dragutin Seljan napisao je “Zemljopis pokrajina ilirskih”, 1849., op.a.) ne spominje ovo mjestance (…)”
Govori kako je ružno biti stranac u domovini te objašnjava da je to mjesto između Ludbrega i Koprivnice. Povjestica govori da je nekadašnji vlastelin Gaisruck, vitez bez straha i mane, jadno poginuo u kanalu (prohodu) kada se htio spasiti od turskih navala.
Tada je turski sultan Soliman porazio Đurđevac, Guščerovac i ostala dobra Pekrija, a Rasinju je dao porušiti jer se njen vlastelin odrekao Zapoljeve stranke i tako pridružio Ferdinandima. Sela koja u okolici Rasinja leže jesu: Prkos, Poganac, Bolfan (Bolvan). Puk također pripovijeda da su se Turci približili Rasinju kada je zvono pozivalo gospođicu grada u crkvu na zaručenje. Kako ga Turci ne bi oteli, zvono su bacili u bunar.
U bitci je nestalo zaručnika, kao što je nestalo zvona iz bunara. No, prema predaji, zvono se i dalje čuje iz obližnje doline kako u večernjim satima zove zaručnika. Pripovjedač nadalje ističe kako zna da se na obližnjim brjegovima rade dobra vina i kako se u ergeli tamošnjeg vlastelina nalazi mjesto za ljubitelje konja.
Također ističe da je šteta što poljodjelstvo nije u boljem cvatu. Prvi su se dan namjestili kod “jednog vrijednog domovine sina”. Ubrzo se pojavilo još prihodnika te su svi skupa počeli nazdravljati.
Na kraju je pripovjedač zapjevao svom veselom društvu: “Put je danas dalek moj“, te je sa svojim suputnikom pošao dalje do Križevaca. Cesta koja je do tamo vodila bila je gotovo nevidljiva – sve je bilo prepuno ribnjaka.
Pripovjedač u tom trenutku razmišlja o toj cesti i o željeznici koja je pored puta načinjena, a o kojoj, prije nekoliko stoljeća, nitko nije niti snivao. Ta je željeznica vodila do Zagreba. Potom pripovjedač navodi i ostale željeznice:
“Tko bi prije pedeset godina mislio, da će bit množno u sedamnaest sati iz Pariza u London doći, il za četiri dana iz Hamburga u Petrograd?”
Sat vremena od toga puta teče neznatni potočić, koji dijeli križevačku i vojničku među. S mukom su se suputnici dovukli do Borovke, strmoga brijega, koji je dio Kalničkog gorja. Na kraju toga brijega, s lijeve strane, leži graničarsko selo Apatovec u kojemu se nalazi izvor mineralne vode rogatačke.
Na istoj se strani nalaze tako zvana Željezna Vrata (skraćeno Vratno), a radi se o klancu koji je jedini prohodan, a koji je u staro vrijeme “mnogo poganske krvi popio”. Od podnožja Borovke pa do Glogovnice protezao se nekada ribnjak Božjaka. Glogovnica je bilo neznatno selo križevačkog predjela.
Sunce je već polagano zalazilo i obasjalo dijelove gotičkih uskih i dugačkih prozora prastare crkve. Pripovjedač navodi kako je predio putovanja koji slijedi od Granice do kraja Glogovnice veoma dosadan. U prolazi s Granicom vidjeli su vojničku pješadiju koji su pjevali te su sljedbenici istočne crkve. Dalje od Glogovnice cesta nije bila nešto bolja, ali ih je tješilo to što se približavaju Križevcima.
Križevci
Pripovjedač ulomak započinje povijesnim značajkama ovoga staroga grada. Napominje kako je Koloman, ugarski kralj, u Križevcima načinio ugovor s dvanaest poslanika Hrvatske, nakon čega se Hrvatska pridružila ugarskoj kruni. Potom napominje da se Koloman okrunio u Biogradu te da je podijelio povelju mastiru sv. Marije u Zadru, a to sve potvrđuje izvješće splitskog arhiđakona Tome.
Križevci se dijele na gornji, srednji i donji varoš, odnosno po njemački “Kreutz, Noth end Elend” (Križ, Nevolja, Bijeda). U tako zvanoj gornjoj varoši značajno je to što sve kuće imaju po tri prozora, a pripovjedača to podsjeća na mađarska sela u kojima miješano žive Nijemci i Mađari:
“Kuće naime gdje Švabe obitavaju, broje dva okna, dočim madžarska kuća samo jedno imade. Ova međutim arkitektonička vlastitost – nekada u Hrvatskoj jošte većma općenita – sve malo pomalo prestaje (…) nu bojim se ipak, da ne bi naposljetku do jednog okna došli. Jer ko što smo sa tri prozora na više, tako bi mogli i na manje dojti (…)“
U jednoj nizini iza napuštene varoši leži napuštena crkva sv. Križa, od koje je grad dobilo ime. Predaja kaže da su pod kamenom velikoga oltara Kolomanovi ugovori bili zakopani.
U Nemčićevo se vrijeme crkva restaurirala kako bi povećala dvoranu u koju su se sastajali plemići. Pripovjedač govori kako su Križevci na trgovačko lošem položaju jer ne može napredovati s drugim gradovima. Za njih bi se isto mogla upotrijebiti francuska poslovica Ils sont passés… les jours des fêtes (Prošli su dani slave).
Prilikom pripovjedačeva dolaska u Križevce bio je pokladni utorak te su maske tumarale po ulicama. Na samu čistu srijedu krenuo je na put prema Zagrebu, a bio je praćen debelom kišom koju su tek Svi sveti obustavili. Pripovjedač navodi kako ga neugodno dira što je pejzaž Podravine, između Ludbrega i Varaždina, koji se pruža sve do Sesveta i Maksimira narušen zapuštenim livadama:
“Kada čovjek s one strane hrvatske Podravine dođe, koja među Ludbregom i Varaždinom leži, mora ga onaj potez, koji se od Sesveta blizu do Maksimira pruža,i nehotice neugodno dirnut, kad opazi u susjedstvu glavnoga grada Hrvatske nalijevo i nadesno druma trnjem i kupinom zarašćene prostore, zlo obdjelane njive, zapuštene livade itd. Gdje bi ova okolica – onako, ko što valja obrađena – u perivoj pretvorit se mogla.”
Nakon svih nabrojanih pustoši, putnika obraduju Jurjaves i Maksimir, koji će nastojanjem preuzvišenoga g. Jurija Haulika, zagrebačkog biskupa, postati najkrasnijim uresom Zagreba.
Pripovjedač je razmišljao kako se radi o estetičkom ukusu te ističe poslovicu:
“Neka kamenje postane spomenicima tvojim zaslugama”.
Zagreb
“Oj Zagrebe, ti moj mili grade,
U tebi su moga roda nade;
Budi mu Atena mudra znanja,
Šparta dičnog za dom vojevanja.”
Kada je stigao do čitaonice, nikoga tamo nije našao, “osim praznih klupa i časopisa”. Potom je otišao kucati na vrata gospodina U. (vjerojatno Jakov Užarević, koji je s I. Mažuranićem izdao Njemačko-ilirski slovar), koji mu nije otvorio, kao niti gospodin V.
Ubrzo je naišao na jednu gospođu koja je sa svojim suprugom govorila hrvatski te ih je pitao za gospodina grofa J. Draškovića. Tada je došao i do gospodina L. kojega je zanimalo kako će se pripovjedač vratiti iz Italija, na što mu ovaj odgovara da će prolaziti kroz Tirol. Gospodin L. odgovorio mu je da je bolje vraćati se bilo kojim putom, samo ne istim kojim je i dolazio.
Nakon toga, pripovjedač je svratio u kavanu g. Černoroga u kojoj je pojeo i jednu pečenku. Tamo je saznao političko opredjeljenje većine građana; jedni su bili domorodci, drugi su se vodili po načelima tako zvane zlatne sredine, a treći su bili Hermannovi potomci.
Drugo je jutro došao na doručak na isto mjesto. Na biljaru je tada sjedio jedan jadnik, propalica i čitao 3-4 paskvila, a oko njega skupila se svjetina. Čitao je kojekakve proglase. Zatim je započeo govor o prošlim stoljećima, na što se jedan čovjek po imenu Jules (Janin) nadovezao da je to sve nezrela i suvišna politika, “djevojka bez rumena lica”.
Prije podne pripovjedač je posjetio još nekoliko znanaca koji su mu dali svakakve preporuke. Nakon što je odbilo dva sata, sjeo je na put prema Karlovcu, a sa svoje lijeve strane vidio je kako su se dizali temelji bolnice milosrdnih sestara.
“Na savskom mostu obazrem se jošte jedamput na Zagreb i na njegove krasne gore, koje se iza varoša smjelo dižu”.
Nakon dužeg vremena, pred njim je stajao putokaz “Stupnik”. Najednom se pojavilo jato groktajućih vrana, a putnici su pošli putom Okića, koji s desne strane ponosito drži kupolu.
Pripovjedačev suputnik probudio ga je pjevajući njemu poznatu pjesmu: “Adja Isten hogy a Magyar”.
Tada je pripovjedač zapjevao “Dusi, koji rod svoj ljube“.
Ludoviceja
Nakon što su prošli Jastrebarsko i Karlovac, došli su do jedinstvene ceste, koja pripada ugarskoj kruni. Snijeg, koji je tada padao, sakrio je cijelu cestu. Za sat vremena pojavilo se sunce koje je obasjavalo brdovitu prirodu te se se dobro mogle vidjeti Dobra i Kupa. Kada su stigli do Severina, pojeli su nešto u jednoj krčmarnici. Vlastelin tog imanja bio je pl. gospodin Vraniczany, vatreni domorodac.
Poslije podne ponovno je počeo padati snijeg. Na čitavom tom potezu između Karlovca i Rijeke nisu se ni s kim sastajali, a vidjeli su veliki broj kola u kojima su krave bile upredene. Nisu vidjeli niti čula ptice, gdjegdje se mogla vidjeti kojekakva samotna kuća; činilo se kao da putuju pustinjom.
Navečer su stali u Moravici jer se pripovjedačev suputnik (Janez) nije usudio putovati po noći zbog različitih lopova i lupeža. Ujutro su jeli palentu i popili šalicu kave. Najedanput je u prostoriju ušao čovjek “više širok negoli visok, sav u kurjačinu umotan“.
To je bio neki građanin iz N., koji je iz Karlovca putovao kući. Imao je sina u školi koji mu je svojom smrti uvjetovao slanje novaca. Čovjek je još neko vrijeme ostao s njima razgovarati, a onda je otišao. Navečer su pripovjedačevi suputnici otišli spavati, a pripovjedač je nastavio pisati dnevnik.
Zaljev od Kvarnera
Kola je vozio Janez, a vani je puhala izrazita bura. S vrha Trasata mogao se vidjeti prizor u kojemu se more grli s nebom, a pučinu su zatvarali otoci Krk, Cres, Osor i brjegovi Istre.
“Tješila nas je umiljata nada skoranjeg izbavljena iz ovih klisurina, na kojih su nas snijeg, bura i zima, ko nesmiljeni jastrebi Prometeja, neprestano kljuvali!”
Od Jelenja su vozili prema Grobničkom polju. Sa svih su strana bili okruženi golim klisurinama, ništa nije zrijevalo. Snježne su pahulje postajale sve rjeđe time što su se približavali Grobničkom polju. Ubrzo su stigli i do Rijeke.
Rijeka
Stresi ovdje prašak
S umorenih nogu
Te se prostri nica
Pojuć: Slava Bogu!
(Đulabije)
Tako su i putnici usklicali Slava Bogu! kada su prelazili preko mosta koja vodi preko Rječine. To je bio šesti dan otkad su krenuli iz Zagreba. S druge strane mosta zaustavio ih je policajac i upitao voze li nešto pića, na što su ovi odgovorili da ne voze.
Tada su dali policiji novac za prelazak preko mosta i nastanili se u jednoj lokandi. Gospodarica tog posjeda bila je udovica Cacanićka, koja se brinula za goste kao za svoje kućne prijatelje. Bila je to mala ženica, puna dobrote, riječi i bogoljubnosti.
Kada su se krenuli šetati, među narančama je šetao gospodin Tedeschi, pripovjedačev suputnik. U luci na zaljevu Rječine stajao je podobni broj trgovačkih manjih lađa, nazvanih trabakuli, s jednom većom stranom i dva jarbola. Najveću živahnost Rijeke dale su ribarske barke. Putnici su zamijetili i okretnost u ribarnicama:
“košara do košare s ribami svake vrsti i veličine napunjene, a oko njih ribari u svoje škure marinere i crvene kape odjeveni”
Ubrzo su ušli i jednu kavanu. Kada su otvorili njena vrata, oblak dima nahrupio je na njih. Publika se sastojala od fakina, čifuta, protuha i prigodnjaka koji su se dobro razumjeli u miješanje karata.
Nekoliko koraka odatle, pripovjedača je velikom žestinom obgrlio njegov primorski pobratim Z. te ga je upitao otkud on ovdje. Kratko su razgovarali te je svatko pošao svojim putem. Predvečer je pripovjedač otišao u posjet jednom kazalištu u kojem se, prije odlaska talijanske opere, nije igralo.
Kazalište je imalo znatnu visinu i veliki broj loža. Na malom trgu ispred tog kazališta vodilo je osam ulica. Odsjekom tako zvana “nova varoš”, ili strana, bila je vrlo lijepo ukrašena i jako živahna. No bilo je prepuno talijanštine.
Prva pripovjedačeva večera u Rijeci sastojala se od morskih riba. Ujutro su svi zajedno posjetili papirnicu gospodina Smitha i Meyniera. Makinista, koji je ujedno i upravitelj fabrike, bio je vrlo uljudan. Ubrzo su stigli do starog mlina koje je utemeljio g. Matković Riječanin, a koji sada spada na vlastitost g. Fontane.
“Znamenito je uređenje ovoga do četiri kata visokog mlina, kojega dva golema kotača neznatna kolikoća vode tjera. Spomenuti kotači takovog su opsega, da bi na sličnom prostoru trideset i šest pari kolo lasno igrati moglo.”
Lazaret leži na drugoj strani obale, na desno od Josipove ceste. Prije podne vozili su se prema Volovskom do istarske granice. Vožnja je bila ugodna jer se cesta proteze uzduž mora. Na toj se strani nalaze lijepo ukrašeni vrtovi. Sljedećeg su dana boravili u crkvi OO: Kapucina. Misu je vodio svećenik s Otoka Krka, i to na slavjanskom jeziku.
Taj je jezik nekada bio crkveni jezik u čitavoj nekadašnjoj Dalmaciji, Primorju, većoj strani Kranjske i Hrvatske te u Senjskoj biskupiji. Nakon Rijeke, posjetili su Bakar i Kraljevicu, a onda su krenuli u Veneciju preko Trsta.
Venecija
Njihova je vožnja trajala otprilike sedam sati. Mletke, Veneciju, osnovali su Slovenci Heneti ili Veneti. Čim se Rimsko Carstvo oslabilo, otvorilo je put njemačkom jeziku i dolasku Huna ili Obara. Oni su razorili slavni Oglaj (Aquilea). Taj se prvi, slovenski narod, koji nije navikao ratovati, razbježao ponajviše po otocima.
Prema predaji, prvi je kamen u Veneciji stavljen u mjestu Mletaka, današnjem grado. Polako su se izmiješali i ostali narodi, poput: Grka, Talijana, Židova, itd. Nakon toga je počelo sa širenjem u slavjanske gradove i pokrajine (Istra, Dalmacija, strana Arbanije).
Kada su izašli iz parobroda, stigli su u gostionicu “Tre porti” gdje su dobili smještaj. Soba je bila pomalo zagušljiva te, kada se družba koja ih je vodila po sobama udaljila, putnici su odlučili otvoriti jedini prozor u sobi, no on je bio potrgan zbog čavala.
Sljedećeg dana, u nedjelju nakon doručka, prošli su jedan svod i stigli do luke koja je bila vrlo živahna. S druge strane protezao se Trg Sv. Marka. Razgledali su samu Crkvu te su potom krenuli u obilazak mletačkih ulica.
Ubrzo su stigli do mostova, koji su izgrađeni od rezana kamena. Prvi je bio Ponte Rialto, nakon kojeg su se okrijepili u Caffe Quadri. Potom su posjetili i Duždevu palaču, u kojoj je bila velika gužva. Tik uz toranj Sv. Marka stajalo je jedno maleno zdanje nazvano Loggetta, a sazidano je od mramora, mjeda, te je prepuno slikotvorina i urešenih basreljefa. Kada su stigli do Krilatog lava sv. Marka, saznali su da je lav 1797. godine putovao u Pariz, otkuda se vratio 1816. godine.
Navečer su, šetajući se Venecijom, uvidjeli da su krčmarnice pune, da se pjeva, zviždi, smije, hoda i sastaje. Ponajviše je ljudi bilo na Markovu trgu. Mletački su dućani zapravo bili nadasve malene sobe, nakićene i rasvijetljene kao božićne jaslice, i to jedna uz drugu. Čitavo čelo uzduž ili je posve otvoreno ili je od stakla.
Nakon nekoliko dana krenuli su u Padovu, a zatim u Veronu.
Padova
Pripovjedač se pita kuda će poći u stranoj državu ako ne u kavanu. Caffe Pedrocchi bio je “hram besposlenstva“; s jedne se strane ulazilo na jedan paviljon, a s druge su strane stajala dva lava od kamena koja su čuvala barijeru. Upravo je ta kavana bila na glasu u Europi, no unatoč tome pripovjedač ističe kako je više očekivao.
Nakon kavane, pošli su u katedralni hram, u kojemu je pripovjedač izgubio svog suputnika dok je čitao napis na slavu Petrarce (koji je bio kanonik ove crkve). Potom je pripovjedač, propitkivajući, došao do Hrama sv. Antuna, gdje je pronašao veliki broj novih natpisa, od kojih je izdvojio jedan:
“Ti ćeš također nepodopštine i šale naše knjige
čitati, svaka djevojko, pa bila i Padovanka.”
Najveća znamenitost hrama jest Capella del Santo, gdje se u grobu od zmijevnika nalazi tijelo svetca. Stijenu ovu kapelice ukrašava reljef od bijelog mramora, a prikazuje čudesa sv. Antuna Padovanskog.
U hramu se nalazi bezbroj zlata i srebra, no ono što zaista zadivljuje jest urezani svijećnjak Andrija Riccija. Nakon hrama Sv. Antuna, pripovjedač je hodočastio do hrama Sv. Justine. Taj je hram pripadao benediktincima, a onda je njegova funkcija postala utočište za invalide (nemoćne vojnike). Pripovjedač žalosno ističe kako je grijeh što je hram sve više zapušten da kroz njega probija i kiša.
Tik uz crkvu nalazio se botanički vrt, nekoć prvi u Europi, a pred crkvom se protezao nekadašnji Campus Martius, a današnji Prato della Valle. Pripovjedač je zatim posjetio i Sveučilište kojega je utemeljio car Frederico II. Zanimljivo je kako se u tom Sveučilištu, u kojemu su predavali i učili veliki umovi, poput Gustava Adolfa, Ivana Sobieskog, Potockog, Kopernika i drugih, nalazi i spomenik s imenom Franje Krasića.
Također, čuva se i ime ilirskog pjesnika i prevoditelja Sofoklove “Elektre”, kao i Tasovog “Aminte”, Dominka Zlatarića, te drugog hrvatskog pisca, Antuna Bunića.
Nakon posjeta Sveučilištu, pripovjedač je pošao objedovati u Palači vijeća (Palazoo della Ragione). Sljedećeg je dana upoznao jednog čovjeka sa Hvara koji mu je pokazao svoj vrt i rekao mu kako se gotovo svaku večer organiziraju opere. Idućeg se dana pripovjedač počeo spremati za put u Veronu.
U Veroni
Pripovjedač i njegovi suputnici smjestili su se pod krilo zlatne golubice, “Columba d’oro”. Ubrzo su se spremili za posjet Amfiteatru. Popeli su se na najvišu skalu otkuda su mogli vidjeti ulice.
“Kako malene, kako neznatne su nam se činile zgrade sadašnjosti prema smionim orijaškim osvim zidinam prošasnosti! Pokraj brda mravinjak, si licet exemplis uti.”
Sutradan su vijećali oko toga što će prvo posjetiti te su tako krenuli s Vijećnicom (Palazzo della Ragione). Pripovjedač napominje kako će Slavenima biti zanimljiva zbirka slika te ističe onu Pavla Veroneskog (Nemčić je tu pogriješio, radi se o slici Josipa Ligozzija, također Veronežanina, op. a.) koja predstavlja kako se nadvladani Veronezi klanjaju mletačkom duždu.
Potom su posjetili Groblje Scaligera, obitelji koja je vladala Veronom 170 godina, odnosno sve dok prvi herceg (duca, dužd) milanski Galeazzo Maria godine 1387. nije pridobio Veronu.
Na drugoj strani obronka došli su do rimskih ostataka. Na tom su dijelu započele padine Alpa, a tlo je bilo prepuno rimskih zidova (temelja), ali i svodova koji se nalazi na podnožju brjegova.
U susjedstvu se nalaze kapelice i crkve. Među starijim crkvama bio je katedralni hram, koji je izgrađen u 10. stoljeću, te čuva mnoge umotvorine i spomenike, poput Tizianove Madone (uzašašće Marije). No, najstariji hram u Veroni jest hram Sv. Zena. Njega je dao Pipin, čija se grobnica nalazi ispred hrama.
Nakon Grobnice, krenuli su u razgled Veroneskog groblja, koje je poznato po svojim lijepim arkadama, zlatnim slovima na čelu, kapelom i jonskim stupovima. Odatle su se vratili kroz Campo deo fori (polje cvijeća) natrag u varoš.
Sljedeće su jutro krenuli iz Verone. Objedovali su u Vicenzi, nakon čega su imali još jedan sat koji su potrošili na razgledavanje Vicenze. Potom su se vratili u Mletke i razgledali ono što na dolasku nisu stigli, poput: Patrijarhalnog hrama Sv. Marka, Četiri konja od mjeda, Manfrin, Crkvu Jezuita, fabriku venecijanskih lančića, mletačko groblje, kazalište Sv. Samuele, dvorane dužda, Ponte dei Sospiri, olovne krovove, Otok Servolo, Otok sv. Lazzaro, Hram slavjanski Sv. Jure, Arsenal, veliki kanal, Akademiju krasnih umjetnosti…
Put Postojne do Ljubljane
U rano jutro izašli su iz dvorišta na cestu te se našli u snijegu. Njih su trojica imala četiri konja koji su ih dovukla do Vrhnika. Od tamo se mogla vidjeti Ljubljana. Pripovjedač ističe kako nigdje nije vidio vinograde. Objedovali su u Vrhniku gdje su i popili hrvatska vina. Kada su potom stigli u Ljubljanu, pripovjedač je vidio neke Međimurce. U Ljubljani su ostali jedan dan.
“Nu i ovaj bio je tako neprijatan i maglovit, kao da se usred Green Erina (Zelena Irska) nalazim. U unutarnjem gradu čitao sam pod jednom sunčanicom natpis: Nescitis diem, neque horam. To je ovog maglenog dana gotovo biografija.”
Popeo se na Kastelu, čije su bedeme, koji su ga nekada okruživali, porušili Francuzi. U kapeli se nalaze grbovi kranjskih knezova, zatim Nikole Jurišića, Stjepana Frankopana i mnogih drugih uglednih obitelji.
Pripovjedač i njegova dva suputnika zatim su krenuli u razgledavanje grada. Tako su prošli prostrano šetalište nazvano Lattermanska aleja, za čiji je nastanak zaslužan Napoleon kada je nekoliko jutara zemlje oduzeo brevi manu (na brzinu, bez zatezanja, kratkim postupkom).
Na trgu Kongresa posjetili su kasino, koji je dobro uređen, a sastoji se od kabinet za presvlačenje, velike dvorane i nekoliko soba. U sobi za čitanje pripovjedač je tako pronašao i nekoliko engleskih, francuskih novina, ali i jedan broj zagrebačkih hrvatskih listova (koji su, doduše, bili stari tri mjeseca).
Sljedeće jutro napustili su Ljubljanu. Kada su se približavali Celju pripovjedač se osjećao prijatnije te je sve u okolici Štajera izgledalo plodovitije. Ubrzo su stigli do Gradeca gdje su posjetili sajam, nakon čega je pripovjedač opazio da se hrvatski narodni listovi na više mjesta prodaju, a još je bio sretniji kada je uvidio da se isti i čitaju.
“To opet svjedoči, da nije naš slavjanski Petrarca sjeme spasonosne uzajemnosti bacio u zemlju posve neplodnu.”
Zaglavak
“Lijepo, lijepo
U svijetu je bilu;
Ali je najljepše
Na majčinu krilu.
(Đulabije)”
Pripovjedač se obraća čitatelju govoreći mu da u ovom trenutku završava svoj putopis. Oprašta se sa svojom blagonaklonim čitateljem te ističe slavu nekih starih pjesnika, poput pjesnika iz Tuskulanuma (Cicerona). Govori čitatelju “zbogom” te mu poručuje da misli na autorove posljednje riječi.
Bilješka o piscu
Antun Nemčić Gostovinski hrvatski je književnik rođen 1813. godine u mjestašcu Ede u Mađarskoj, a umro 1849. od kolere u Križevcima,navršivši tek 36 godina života. Djetinjstvo je proveo u roditeljskom domu u Ludbregu i Koprivnici, gdje mu je otac živio i radio. Gimnaziju je završio u Varaždinu, a studij prava u Zagrebu.
Bio je jurat, zatim pristav u Križevcima, sudac u Novom Marofu, narodni zastupnik i veliki bilježnik križevačke županije.
Kao pristaša narodnog preporoda, od 1839. godine surađivao je u časopisu Danica.
Književni rad počeo je s pisanjem pjesama, od kojih su mu neke ušle i u školske čitanke, ali ipak nije u poeziji dostigao visoke domete. U ljubavnoj i rodoljubnoj lirici uzori su mu Vraz i njemački romantičari.
Napisao je djelo s puno zanimljivih pojedinosti putopis po Hrvatskoj i Italiji (Putositnice, 1845), koje je uz Mažuranićev putopis Pogled u Bosnu, začet poseban oblik u našoj književnosti – putopis.
U komediji Kvas bez kruha ili Tko će biti Veliki sudac pokazuje atmosferu varmeđijskih izbora i likove malih plemića. korteša i seljaka. Nemčićev roman Udes ljudski ostao je nedovršen.
Autor: M.G.
Odgovori