Put bez sna

Roman Put bez sna prvi je dio morlačke tetralogije, a čine je još romani Duše robova, Asmodejev šal i Graditelj svratišta.

Radnja u romanu Put bez sna vrti se oko povijesti hrvatskih stanovnika iz doline Rame. Aralica u knjizi opisuje teške ljudske sudbine kroz povijest. Opisao je veliku seobu hrvatskog naroda potkraj 17. stoljeća iz Hercegovine prema Splitu zbog velike turske najezde.

Autor je vješto opisao male i velike događaje te pomoću njih konstruirao kako je izgledala politička scena 17. stoljeća. Događaji daju naslutiti da je vjerovao u višu pravdu.

Vrsta djela: roman

Vrijeme radnje: 1687. godina

Mjesto radnje: Hercegovina, Split

Tema djela: život hrvatskih stanovnika iz doline Rame, njihov težak život i seoba pred turskom najezdom u Split

Ideja djela: ljudi u ratu ne ginu isključivo zbog borbi, već i zbog spletki i izdaja političkih i vojnih vlasti

Kratak sadržaj

U romanu se radnja vrti oko dva lika koji su prisutni još u nekoliko romana – oko svećenika, fratra Pavla Vučkovića koji je smješten u ramskom samostanu i oko Šimuna Grabovca koji je bio sin poznatog seoskog kovača i veliki majstor koji je poznavao najmanje tri zanata.

Knjiga počinje kada njih dvojica putuju u Split gdje trebaju obaviti razgovor s mletačkim zapovjednikom, konjaništva Antonijom Zenom koji ih je bio nazvao da ga posjete. Grabovac i Vučković zaključili su da taj tajanstveni poziv ne sluti na dobro.

Kroz povezane ulomke prvi dio romana se proširuje. Kroz opis likova, detalje te neke dijelove korespondencije koju Zeno razmjenjuje s Državnom inkvizicijom te pisma koje Vučković šalje prijatelju u Pavlu Ravenjaninu iz Bagdada, pisac nam daje uvid u teške ljudske sudbine. Pisac nam, nadalje, govori o tim teškim vremenima koja su zadesila tadašnjeg čovjeka, njegovog straha koji je proizlazio iz svake riječi, koraka i dijela. Tada je čovjek znao da jedna kriva riječ može pokrenuti lavinu i eksploziju loših događaja.

Šimun Grabovac bio je pošten, ali pomalo ponosan. On je upao u tešku nevolju jer nije živio oprezno. Kada je radio na obnovi zahoda Beganovića, bogatog seljaka kojeg su mještani zvali Treho, u malom selu Kopčići, pronašao je u jami križ od maslinovog drveta.

Grabovac je htio izvući križ i spasiti ga, no Treho za to nije htio čuti. On ga je htio baciti nazad u jamu. Tako su se posvađali, a Grabovac je tada odlučio da neće više raditi za Trehu.

Pošto se radilo o čudnim i teškim vremenima, svi su vjerovali da je upravo Šimun kriv za nesreću koja je zadesila Trehu. Treho se razbolio i vjerovalo se da ga je sam svećenik spasio od ludila.

Treho je nakon toga otišao u Prozor i odlučio tužiti Šimuna sudu. To tamo nije naišao na naklonost. Mladi pravnik iz Tešnja nije vjerovao njegovim čarolijama i bio je na strani pravde pa je presudio u korist Šimuna i svećenika. No, Treho se nije mogao pomiriti s takvom presudom. On je odlučio poduzeti sve što može kako bi presuda bila na strani vladajućeg. Iz tog razloga odlazi s nekoliko ljudi iz Kopčića preko Fojnice u Sarajevo. Odluči na tamošnjem sudu podnijeti presudu.

Trehin ortak, sudac Šeriflija presudio je onako kako je Trehi odgovaralo. Lutvo Hadžibegović iz Kopčića tada je upozorio Stjepana Matića da obavijesti starog Grabovca da sakrije sina na vrijeme. Lutvo je znao kako bi se stvari mogle odvijati pa je ovo učinio u ime mira, da se izbjegne sukob. Šimun je tada odmah otputovao u Split u pratnji svećenika Vučkovića, da obave razgovor sa Zenom.

Nakon toga, pisac nas upoznaje sa životom svećenika Vučkovića od najranijeg djetinjstva. On se kroz ćivot vješto znao izboriti, izbjegavajući sve nedaće. Još kao mali nije imao nikakvu podršku oca koji se na njemu često iskaljivao, dok ga je majka štitila. No, jednoga dana, u dobi od sedam godina, poslala ga je svome ocu da u Kreševom odgaja njezinog sina daleko od oca koji se iskaljuje na njemu.

Djed ga je upisao u školu koju su vodili kreševski fratri te je on tamo i odlučio postati svećenik te je jako dobro naučio talijanski. Kada je djed umro, došla je s njim živjeti majka. Tada je i otkrila Vučkoviću strogo čuvanu tajnu. On je začet u grijehu, a njegov otac je stradao i nije se uspio oženiti njegovom majkom.

Naime, njegovu trudnu majku otac je uz miraz ponudio svom slugi Vučkoviću koji se za dijete trebao brinuti sve do njegove 8. godine kada bi dječak trebao biti predan djedu. Vučković ne smije ništa reći i mora se brinuti o djetetu. Djed se dogovora držao, ali kada je umro, dječak je trebao biti predan ujacima na skrb sve do polaganje redovničkog ispita. Ujaci na to nisu pristali jer nisu željeli platiti redovničku otpremninu za dječaka.

Ujaci su željeli dječaka odvesti u Sarajevo da tamo radi kao sluga i sam zaradi za život. Tako je Vučković počeo raditi u Baš-čaršiji. Majka ga je posjetila nakon sedam mjeseci, a poslije je sam išao kroz život. Živio je teško, radio naporno i često mijenjao gospodare.

Kada je skupio dovoljno novca da si sam plati otpremninu da može stupiti u svećenike, vratio se ponovo u Kreševo. Njegov život i dalje je bio dosta turbulentan. Prvo je poslan u Aracoelli, rimsko učilište, a nakon toga je u Padovi studirao građevinu jednu godinu. Na kraju je poslan u Budim gdje je radio kao nastavnik, da bi jedva dobio odobrenje da se vrati nazad u Bosnu.

Cijeli ovaj život prošao je kroz glavu Vučkovića kada je čekao u predvorju da može uči kod Zena. Zena je doživljavao kao šutljivog i povučenog, ali s druge strane jako podmuklog čovjeka. Vukičević je bio uvjeren da Zeno sve što radi, radi na korist sebi samome i da može održati položaj u Državnoj inkviziciji.

Zeno piše pisma Državnoj inkviziciji, a oni mu vraćaju pismo s opisom mletačke politike koju Zeno dalje mora provoditi u Dalmaciji. Zeno je uspio sve obaviti kako mu je rečeno, koristeći prijevaru uspio se riješiti dva serdara ne ostavivši nikakve dokaze.

Iako je bio stručnjak za spletke, malo teže mu je išla ona gdje je trebalo ukloniti trovanjem Mehmeda Altagića. Altagić je bio bosanski paša koji je pridobio neke kršćane tako što im je zauzvrat ponudio mirniji žđivot. Naravno, on je tada bio glavna prijetnja za mletačku vlast. Nevjeran narod, smatrao je Zeno, rado se priklonio Altagiću te je iz tog razloga on trebao biti uklonjen.

Zeno je imao planove te je i iz tog razloga pozvao Vučkovića. Turska vojska bila je osiromašena i rasuta te se mnogo njih povuklo u Bosnu. Sve to unosilo je nemire među ljudima u Bosni. Atlagić je bio mudar čovjek koji nije želio posebne nemire s kršćanima. No, teror je bio na korist mletačkoj vlasti koja se tako mogla širiti Bosnom. Kršćani su bježali iz Bosne na dijelove koji su bili pod vlasti Mlećana.

Vučković je također htio spasiti svoj narod o terora Turaka, tj. htio ih je preseliti iz Rame u Cetinu. Cetina nije idealna za život jer je konstantno izložena pljački pa je njezini stanovnici moraju braniti.

Vučković je sklopio sa Zenom dogovor. Narod će osigurati dvije tisuće vojnika za rat, a Vučković će odmah otići u Ramu ne bi li narod pripremio za seobu. Zeno mora zauzvrat podići samostan i školu u Sinju i posredovati samostalno pri podjeli zemlje.

Šimun će ostati u Zeninoj pratnji, bit će mu talac i vodič. Zeno je bio zadovoljan sklopljenim poslom jer vjeruje da se ukazala prilika da se riješe Altagića, a idealnim za taj posao činio mu se njegov beskrupulozni rođak Stjepan Matić.

U društvu Zena i njegove konjice, Grabovac i Vučković uputili su se prema Senju i dalje u Ramu. Na putu je Zeno smaknuo još dvojicu serdara, tajno da nitko nije primijetio. Za Zena je jedina velika prijetnja kojoj nije mogao naći mane bio svećenik Vučković. Njega se, smatrao je Zeno, trebalo što prije riješiti.

Kada se Vučković vratio u Ramu i kada je trebalo narod pripremiti na seobu, dogodilo se niz zbivanja. Sumnja u seobu među narodom bila je jedna od manjih stvari. Naime, kada je otvoreno Zenino pismo, tamo je stajalo da Matić mora otrovati Altagića već i prije nego narod krene u Cetinu. U pismu je objašnjeno na koji način će to učiniti, a i sam otrov je poslan. Matić je odbio učiniti ubojstvo po Zenovoj naredbi te Vučković mora smisliti način na koji će se izbjeći sukob.

Narod je krenuo na dug put u Cetinu, a kada su tamo stigli, dočekala su ih hladna i zapuštena ognjišta. Zeno je sav narod smjestio u tri logora te im je zabranio bilo kakvo naseljavanje sve dok ne dobiju pismo Senata.

Vučković se protivio Zeninom naređenju i tako se odmah sukobio sa Zenom. Matić je bio zatvoren u Splitu jer nije izvršio naređenje da otruje Altagića. Razbolio se, izgubio je razum te je na kraju ubrzo i umro. Sve fratre iz Rame Zeno je smjestio u napuštenu kuću u Splitu na Poljudu. Oni su morali biti odvojeni od naroda.

Nakon što je nesretno poginuo skitnica Čudovište za kojeg se smatralo da je možda Zenov špijun među svećenicima, povećalo se stanje nesnošljivosti prema njima. Mlečani su nisu dopustili da se svećenici vrate u Cetinu, a Vučković tada otkazuje poslušnost. Dio svećenika se vratio u Senj, a drugi dio se uputio prema Čitluku u kulu bega Sultanovića.

Tamo su bili zarobljeni od Delbatonovih turskih vojnika. Vučković je od tada bio turski rob. Dodijelili su mu na dvoru u Bagdadu mjesto bostandžibaše. Tamo je Vučković radio i živio i bio uvijek u mislima sa svojom domovinom.

Analiza likova

Pavao Vučković – fratar iz ramskog samostana, najdominatniji lik u romanu. Život i životni problemi načuli su ga da bude strpljiv i mudar. Krasi ga velika duhovna i intelektualna snaga. No, ništa od toga nije bilo dovoljno da se suprotstavi zlu, nasilju i zloći koje su proizašle iz Zena. Pavao je bio zaslužan što je svoj narod izbavio iz bijede te mu podario sigurnu budućnost i blagostanje. Nije mislio na sebe, već na to kako da pomogne svom narodu i kako da ga izbavi iz ropstva pa je na kraju i sam bio zarobljen. Narod mu nije bio zahvalan, a i on sam je puno više očekivao od sebe iako je pomogao ljudima da stignu u Cetinu i prežive prvu zimu. Do kraja je bio odan svojim ljudima, služeći im i odvajajući od sebe, živeći teško i siromašno, ali uz Boga. Iako je imao prilike živjeti boljim i kvalitetnijim životom, on je ipak izabrao svoj narod i svoje ljude. Sjećao se svog djetinjstva i svega lijepog što ga je vezalo uz kraj, a to je bilo važnije od časti i dobrobiti njega samog. Važno mu je bilo ono što će ostati iza njega, važnije od njega samog, a to su vjera i njegov narod.

Bilješka o piscu

Ivan Aralica rođen je u Promini 1930. godine, a osnovnu školu završio je u selu Puljanima, dok je srednju školu pohađao u Kninu i Drnišu.

1953. godine završio je Učiteljsku školu, a kao učitelj radio je u selima pored Knina i Zadra. Uz rad, studirao je na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 1961. godine na Odsjeku jugoslavenskih književnosti.

Nakon diplome radio je kao upravitelj škole, a bio je i ravnatelj Pedagoške gimnazije u gradu Zadru.

Radio je i kao profesor u Zadru u srednjoj školi i to od 1972. godine. Bio je i jedan od urednika “Zadarske revije”, a kao glavni urednik od 1971. godine.

Hrvatski suvremeni romanopisac i pripovjedač. Danas je smješten u Zagrebu i živi i radi kao profesionalni književnik.

Njegova najpoznatija djela su: Nevjernik, Duše robova, Što sam rekao o Bosni, Psi u trgovištu, Put bez sna, I tu je kraj, Ambra, Konjanik, Filip, Okvir za mržnju.

Autor: M.L.