Duše robova Araličin je roman koji progovara o ratu između Turaka i Mlečana. Radnja započinje u Trilju, u Grabovčevoj kovačnici, ali se radnja romana odvija i u Makarskoj gdje Matija treba prodati Mesuda, zatim u Splitu gdje Vučković traži pomilovanje za Matiju, u Sinju te u Varvari. Budući da se vode brojne bitke jer je ratno vrijeme, radnja se odvija i u šumi, kod jezera i u špilji. Autor nas uvodi u radnju tri dana prije Božića 1714. godine, a radnja traje sve do 1718. godine.
Glavni je junak djela Matija Grabovac, a sljedeći važan lik je Mesud Zunić. Osim njih dvojice, u djelu se spominju razni likovi koji nemaju toliko utjecaja na glavnu radnju, ali ipak njihovo prisustvo u djelu odaje dojam zbilje. Ono što autor opisuje, može se zamisliti i predočiti kao stvarnost jer je brojnost likova prisutna kao i u životu. Preko lika Matije Grabovca prikazana je borba za vlastitu slobodu i za život.
Matija se kroz djelo prvo bori na strani pobjedničke čete te mu pripadne jedan rob, Mesud Zunić. Kako je Matija bio kršćanski odgojen, imao je moralne odlike i nije mogao prihvatiti činjenicu da jednoga čovjeka mora prodati na galiju samo zato što je druge vjeroispovijesti i nacionalnosti.
Budući da je Matija vrlo mlad, u ratu u kojemu se našao ne vodi ga razum, već srce. On i Mesud kroz djelo su prikazani kao obični mladići koji se razlikuju jedino po nacionalnosti i vjeroispovijesti. Oni dokazuju da su te razlike nevažne i da su oni u duši jednaki. Bez obzira na ono što ih određuje od rođenja, oni dokazuju da bi primarno svaki čovjek trebao biti čovjek prema drugome. U kojoj god situaciji bili, trebali bismo biti ljudi jer je to jedini put ka sretnome i mirnome životu. Svoju sreću nikada ne treba tražiti u tuđoj nesreći.
Roman je pisan u trećoj osobi, pripovjedač je sveznajući te se često služi opisivanjima i pripovjedanjima kako bi predočio radnju ili kontekst u kojemu su se likovi našli. U romanu se pojavljuje i forma pisma preko koje autor nagoviješta nešto ili preko nečijeg pisma iznosi njegovo mišljenje. Osim pisma iz kojega se može iščitati mnogo toga, likovi svojim dijalozima i monolozima upućuju i čitatelja u radnju. Duge monologe autor je upotrijebio i kada se Močivuna obraćao Matiji nakon smrti. On u svojim monolozima upućuje Matiju kako da sretno živi, ali ga i grdi i pripovijeda što će se naknadno dogoditi, kao da je u službi nekakva proročanstva.
Budući da se radnja odvija među muškarcima koji su se našli na ratnome terenu, nerijetko se upotrebljavaju vulgarizmi kojima se pojačava dojam u kojemu su se likovi našli. Pretežno se pojavljuju u dijalozima, ali ih autor koristi i u pripovijedanju.
Zanimljivo je da glavni lik Matija ne govori mnogo, kao ni drugi likovi. Naglasak radnje nije na dijalozima već na pripovijedanju, opisivanju i monolozima. O njemu ne saznajemo iz načina na koji govori, već iz njegovih postupaka i onoga što nam pripovjedač kaže. Svi su likovi okarakterizirani svojim postupcima, dakle autor se služi naracijom kako bi dočarao svijet o kojemu piše.
Vrsta djela: roman
Mjesto radnje: Trilj, Makarska, Split, Sinj, Varvara
Vrijeme radnje: pred Božić 1714. – 1718.
Tema djela: borba za život i slobodu u ratnom razdoblju
Ideja djela: u ratu nitko nije slobodan, i oni koji osvajaju i oni osvojeni robovi su sustava
Kratak sadržaj
Prvi dio
Anđelo Vrljić, gvardijan prološkog samostana došao je tjedan dana prije Božića u Trilj. U kovačnicu Šimuna Grabovca odnio je dvije puške omotane u crno sukno. Bio je njihova redovna mušterija jer je Grabovčeva kovačnica izuzetno poznata u onome kraju.
Šimunov sin Matija bio je vrlo vješt u finim i sitnim popravcima, a njegova su braća bila sklonija kovanju i snažnim udarcima. Često su smatrali da je lošiji od njih, ali je Matija znao da je za njegov posao potrebno mnogo više strpljenja i truda jer je morao biti vrlo precizan. Matija je dobio zadatak popraviti dvije gvardijanove puške:
“Matija se oko pušaka bavio i više nego je trebalo: birao je najbolje željezo, kovao i kalio, brusio vatrenim brusom, vrtio i zupčao, sve polako, sve s ure na uru i s dana na dan, kao da je čovjek u zrelim godinama koji je spoznao da je izgubljeno vrijeme samo ono u kojemu smo na brzinu napravili ružnu i nevaljalu stvar, a korisno je upotrijebljeno svako vrijeme (…).”.
Otac Šimun obećao je gvardijanu diskretnost te da će ili poslati svoje ljude isporučiti pušku ili će pozvati gvardijanove ljude da dođu po nju kako ne bi kompromitirali Anđela. Međutim, on nije stigao po svoje puške.
Početkom ožujka 1715. godine Šimun je primio pismo u kojemu piše da započinje rat Turaka i Mletaka. Pismo mu je poslao stari prijatelj fra. Pavao Vučković.
Šimun i sinovi nisu Matiji branili da izrađuje mehanizme paljenja na Vrljićevim puškama, ali su ga više nego za mira tražili da nadimlje mijeh, nosi ugljen i kali željezo. Zato je za posao s puškama imao vrlo malo vremena.
Budući da su saznali da uskoro prijeti rat, Matija je dovršio puške pa ih odlučio odnijeti u prološki samostan. Samostan se nalazio na otočiću u Prološkom jezeru. Kako je otočić bio nasred jezera, do njega se nije moglo doći nikako osim čamcem.
Matija je došao na obalu jezera u želji da isporuči oružje gvardijanu, no u tome su ga spriječili Turci koji su postavili zasjedu. Svećenike i Matiju u tome je trenutku spasio jedan pastir.
“- O fra Ante! Bježi! Na pristaništu te čekaju zaptije imotskog zaima – povikao je netko iz uvale, gdje se čulo zvonce i gdje su, vjerojatno, ispod grmlja pasle ovce.”
Kada se Matija vratio kući, u selu nije pronašao nikoga. Njegova obitelj, ali i svi ostali stanovnici sela otišli su zbog straha pred Turcima. Matija je znao da se moralo pročuti da je upao u tursku zasjedu pa je želio javiti ocu i braći da je ipak preživio kako ne bi tugovali.
Budući da Matija nije znao gdje mu je obitelj otišla, lutajući je sreo jednu mletačku četu te joj je pristupio. To je bila četa biskupa Cupillija koja se bori protiv Turaka. Ondje se morao zakleti da nije doveden na silu i da želi pristupiti četi te se boriti na strani Mlečana. Kako nije imao više doma ni obitelji, na sve je pristao.
“Matija je ispod šatora izišao zbunjen. Ako već priseže na vojničku vjernost, prisegu je htio da dade kao čovjek prisebna duha, koji točno zna što čini; i da je dade odgovornim ljudima koji će je ozbiljno shvaćati.”
U mletačkoj četi bio je i dugogodišnji obiteljski prijatelj obitelji Grabovac, Joško Ozidžija. Matija se vrlo dobro slagao s Joškom, Jurajem Leovcem, Matom Bukišom i Lovrom Šentijom. Njih su petorica bili najbolji prijatelji te su uvijek i svuda išli zajedno.
Iako je Matija pronašao u mletačkoj četi prijatelje, ondje je bio i čovjek kojega su svi prezirali jer ih je uvijek provocirao, vrijeđao i ismijavao. On se zvao Zuanne Gliubauaz, a zvali su ga Grimani. On je bio čovjek bez ikakva roda, a i podrijetlo mu nije bilo čisto jer su ga pronašli u nekom kanalu, u glibu gdje ga je majka kao bebu ostavila. Zbog tog događaja nadjenuli su mu ime Gliubauaz, a on je zbog svog kompleksa često glumio da je plemićkoga roda te se “izdizao” iznad drugih i pretvarao se kao da je bitan i glavni:
“Najgore je što se ispod zajebancije, kako je stanje duhova volio nazivati Glibauaz, krila mržnja i namjera da sa strahom od poniženja zavlada ljudima.”.
Svima im je smetalo što ih Gliubauaz “magarči”, ali su mu se bojali suprotstaviti jer su oko njega bili okupljeni “kurbini sinovi”. Svi su trpjeli provokacije, no jednoga dana, kada je ovaj napao Ozidžiju, on mu nije ostao dužan. Suprotstavio mu se i zaprijetio. Ako mu drugi dopuštaju da im se ruga, to ne znači da mu i Ozidžija to dopušta. Takav postupak Grimaniju nije bio drag, no bojao se pa se povukao. Iako više nije provocirao, tenzije među “kurbinim sinovima” i Ozidžijinom četom postale su još intenzivnije.
U jednoj su bitci zarobili muslimane te su s njima krenuli prema Sinju. Kada su ujutro došli u Sinj, razdijelili su “plijen”. Matija je tada dobio roba Mesuda Zunića kojega je trebao prodati. Nije ga smio pustiti jer bi tada morao odgovarati vlastima. Kada proda roba i dobije za njega novac, dio novca mora dati vlastima kao dokaz prodaje.
“Ali, dopunska uredba kaže i to da bi bilo poželjno da vlasnici tih robova, iz rodoljubivih pobuda, robove prije prodaju na galiju nego da ih daju na otkup, ako taj otkup nije znatno veći od cijene koja se daje za jednog galijota.”
Mesuda je, prema zakonu, mogao netko od njegovih otkupiti za određenu svotu novca, a ako oni ne bi poslali novac, njega bi tada trebalo prodati na galiju. Osamnaestogodišnji Matija uopće nije bio svjestan da si je zapečatio sudbinu onoga trenutka kada je uzeo Mesuda za roba.
Dok su Matija i njegov rob Mesud te Ozidžija i njegov rob putovali kućama, Ozidžija je primijetio da bolesni i ranjeni Mesud ima oko vrata nešto što nastoji sakriti. Ozidžija ga tjera da mu pokaže o čemu se radi te mu Mesud pokazuje, moleći ga da mu ne uzme medaljon. Medaljon je bio ispisan slovima, u sredini je imao polumjesec, a enamluk je bio ukrašen s četiri lepeze. Medaljon je bio načinjen od tvrde kože, a njegovi rubovi bili su optočeni srebrom. Mesud nije znao što piše na medaljonu, ali mu je jako puno značio. Matija mu je obećao da se ne mora brinuti za svoj medaljon sve dok je s njima jer mu ga oni neće uzeti.
“- Dok si kod nas, nitko ti to s grudi neće skinuti. A kad te mi drugima predamo, eto ti, eto oni, pa kako se dogovorite – rekao je Grabovac.”
Matija je roba odveo svojoj kući, a njegov otac Šimun nije uopće bio zadovoljan zbog situacije u kojoj mu se sin našao. Šimun je bio svjestan da je Matija odgovoran pred zakonom za Mesuda i što god da mu se dogodi, on će morati odgovarati vlastitim životom. Ako bi spasio Mesuda iz ropstva, značilo bi da će sam upasti u njega. Tada nije bio ni svjestan da se s nekime može toliko sprijateljiti da prodaja postane problem.
Grabovčeva kuća prije je pripadala Salihi Zulaliji kome se izgubio svaki trag. Nije došao ni uzeti svoj dio odštete, niti se ikada javio. To je Šimuna cijeloga života mučilo, no živio je u toj kući koliko god mirno je mogao. U dio prizemlja gdje se čuvao ugljen, smjestili su Grabovci Mesuda Zunića. On je bio svezan lancima, ali su mu načinili ležaj od slame i stavili mu nešto posteljine kako mu ne bi bilo posve neudobno.
Mesuda je liječio liječnik Jure. Koristio je usijano željezo kako bi dezinficirao ranu, očistio je od gnoja i kako bi kroz znoj izašli svi otrovi. Lijekovi, briga o Mesudu, ugoda kojom su ga častili, pomogla mu je da ozdravi i da može raditi:
“Da li ljekarije, gospodareva briga o njegovu životu ili nada da bi jednom ipak mogao izići u dan što u njegovu tamnicu gleda kroz borovu srčiku, nikad se neće znati koje od toga troga pojedinačno, ili koje najviše, učini da se Zuniću ponovo povrati zdravlje.”
Šimun i Matija brinuli su se za Mesuda, a on im je pomagao s poslovima i dokazivao im je svojim postupcima da se ne trebaju bojati za svoje živote jer ih neće iznevjeriti. Radio je sve što mu se reklo i to u najvećem redu. Budući da je iz dana u dan dokazivao svoju vjernost, kada nije dobio odgovor od bogatoga prijatelja bega Sulejmana Kopčića, on je zamolio Matiju da ode prositi svoje ljude za novac da se iskupi.
“Iz te postiđenosti rodio se Mesudov prijedlog da Grabovci zaištu dva puta veći otkup nego što ga sada traže, šezdeset zlatnika u novcu i dvadeset u darovima, ali neka ga na vjeru puste, bez jamca, da ode u Bosnu, da luta od sela do sela, od grada do grada, da nosi vezano uže oko vrata, znak ropstva, i da u dobrih ljudi moli milostinju za otkup, kao što su mnogi činili i sada čine.”
Šimun se bojao da će Mesud pobjeći i da se neće vratiti, a da će samim time dovesti u opasnost život njegova sina pa to odbija. Kako se nitko ne javlja za Mesudov otkup, oni moraju krenuti prema Makarskoj gdje ga Matija mora prodati na galiju. Budući da su se Matija i Mesud sve bolje slagali i da su se sprijateljili, Matiji je teško prodati prijatelja.
Na putu su prvo stali u jednu krčmu gdje su upoznali Anu Bartulović. Ona je djevojka koju krčmar iznajmljuje muškarcima na sat. Cijelu priču o njezinom životu saznali su kasnije u jednome mlinu u kojemu su prespavali. Ondje je slijepi starac Cvitko pričao da je Ana kći krčmara koji je dobrovoljno otišao u vojsku, a dok je bio u vojsci, žena Tonka prevarila ga je sa seoskim harambašom Ivanom Balašem. Kada se Bartulović vratio iz vojske, Balaš ga je ubio na pragu njegove kuće, a kasnije mu je i silovao kćer Anu.
Ona je izrasla u lijepu djevojku, a on je iskoristio njezinu nevinost. Kada je to njezina majka saznala, umrla je, a djevojka je ostala na nemilost očuhu s kojim je zatrudnjela. Balaš nije želio da se sazna da je Anina majka umrla od šoka pa je Anu poslao u Split kako bi se riješila djeteta. Ona je otišla, ali se nadala da će je ondje primiti u samostan i da će se tako spasiti od zle sudbine, no nije imala sreće. Balaš ju je predao čovjeku koji ju je počeo iznajmljivati kao prostitutku te za nju više nije bilo šanse da se spasi. Zbog toga joj je saznanja i samostan zabranio zaređenje.
“Balaš je dojurio u Split kao pomaman i bezdušnom spletkom pretvorio Anu u gradsku kurvu, nakon čega joj je samostan uskratio zaređenje, vratio novac i oduzeo redovničku odjeću.”
U mlinu u kojemu su prespavali brojni robovlasnici s robovima, pojavio se i čovjek s crvenim plaštem za kojega se kasnije saznaje da je Balaš. On tijekom noći zaveže slijepome starcu oko vrata konop i pokuša ga ubiti, no ipak su starca spasili. Mlinar je bio bijesan što je nepoznati čovjek došao s mladićima, a oni se s njime nisu ni upoznali te su se tako izložili opasnosti. Naime, čovjek u crvenom želio je ubiti Cvitka jer je nosio pismo u kojemu piše istinu o Ani koja je nedužna postala prostitutkom i kojoj bi se trebalo dopustiti da pristupi samostanu. Balaš nije želio da se o njemu pročuje istina te je tako pokušao spriječiti širenje istine.
Nakon mlina, Mesud i Matija završili su u kući jednoga čovjeka koji je čekao da mu se žena porodi. Njegovo je ime Šćepan i on je Židov. Njegova mu je vjera branila da pomogne ženi pri porodu pa je sada bio zahvalan što su mu u kuću došla dva čovjeka drukčijih vjeroispovijesti jer je smatrao da će svaki odraditi onaj dio posla koji mu dopušta njegova vjera i da će tako njegova žena i dijete preživjeti.
“U čast otkrića da je među njima babičin sin i Šćepanove tvrdnje da su ljudi svestraniji kad pripadaju raznim vjerama i narodima, Matija je Mesudove noge oslobodio bukagija i zamijenio ih belenzucima s ruku, koje su nakon toga postale slobodne za rad.”
Njih su trojica pomagali ženi Mari da rodi te je konačno rodila sina kojemu je odmah pri porodu otpao pupak, čime im se olakšao posao. Mesud je savjetovao Šćepanu da nabere nevena i da time vida ženine rane kako bi zacijelile i kako bi ona preživjela.
“Iskopaj iz zemlje šaku nevenova korijena ili, nađeš li neven u cvatu, kapu punu cvjetova. Istuci to u avanu gdje se kava tuca i potopi u vrelu vodu pa ostavi da se moči jedan dan.”
Kada su došli u Makarsku, ondje je već bio velik broj ljudi koji je jedva čekao prodati svoje robove. Ondje su robove ponižavali, ismijavali, pregledavali i selektirali. Kada je Matija to sve vidio, odlučio je spasiti prijatelja od sigurne kobi. Izmislio je da se javio Sulejman i da će on otkupiti svoga prijatelja.
Šćepan, Židov kojemu su pomogli poroditi ženu, došao je u pravome trenutku na tržnicu. On je došao pitati gdje može nabrati nevena da spasi ženu, a Matija mu je obećao pomoći s traženjem nevena ako kaže ono što mu Matija naredi. Tada je on rekao da prenosi Šimunovu poruku da je Sulejman odlučio platiti za Masuda.
Iako se to nije dogodilo, Matija je spasio Mesuda galije te su se zaredili jedan drugome na vjernost i vječno prijateljstvo. Oni su izmijenili duše tako što su nožićem malo zasjekli jagodice te ih spojili i polizali krv. Time su jedan drugome predali svoje duše.
“- Primi moju dušu, Mesude Zuniću, i čuvaj je kao što bi svoju čuvao – rekao je Matija dok je Mesud lizao krv sa svog dlana i kažiprsta.
– I ti primi moju dušu, Matija Grabovče, i čuvaj je kao što bi svoju čuvao – rekao je Mesud dok je Matija jezikom čistio zajedničku krv na svojoj ruci od zapešća do vrha jagodice.”
Matija je upao u još veću nevolju od one u kojoj je bio jer je, pustivši roba, sam morao biti osuđen na galiju. Kada se vratio kući i rekao ocu što je učinio, otac je bio sretan jer mu je sin plemenito postupio, ali je bio očajan jer je sebe uvukao u veliku nevolju. Šimun je rekao da ga sada može spasiti jedino njihov stari prijatelj svećenik Pavao Vučković. Ako on ne pronađe rješenje za situaciju u kojoj se Matija našao, njegova je sudbina zapečaćena.
“Idi u Sinj i potraži Pavla Vučkovića. Ako ti on ne bude mogao pomoći, pomoći ti nema.”
Drugi dio
Kako sada jaše usporedno s Matijom prema Splitu, tako je prije trinaest godina putovao i s njegovim ocem. Sada dok se toga prisjeća, čini mu se kao da je bilo jučer i kao da je to zapravo jedan čovjek, a ne dva Grabovca.
Saznaje se da je Vučković prije završio u “bagdadskom ropstvu” i da se iz njega spasio. Time se dokazalo da se iz svakoga ropstva može spasiti jer ni jedni lanci nisu tako čvrsti da ih netko ne bi pokidao.
Vučković je služio Delbatanu koji je strogo odredio kako se žene moraju oblačiti. Smatrao je da one muškarce obmanjuju svojim tijelima. Kršćanke, muslimanke i Židovke počele su se oblačiti oskudno te svojim crtama lica i obrisima tijela privlačile su muške poglede. Kako bi to zabranio, on je naredio da se sve žene moraju oblačiti debelo i široko kako se ne bi naziralo tijelo ispod odjeće, a na glavi su morale nositi neprozirne tkanine kako ne bi privlačile svojim osmjesima.
Vučković je prisustvovao Delbatanovu političkom probitku pa je time i sam napredovao i bilo mu je sve bolje, no kada je Delbatan tragično završio, počeo mu se javljati kao noćna mora. Delbatan je skončao jer su se protiv njega pobunili i odsjekli mu glavu. Kada su to učinili, dobacivali su se njome te je konačno bacili što dalje.
“Glave velmoža kao zadovoljštinu pobunjenicima carevi krvnici bacaju iz stražarnica nad vratima. Što je bace dalje od vrata, kažu, to je bio veći gnjev u onoga koji ju je posjekao. Ako se nije kotrljala, sudeći po mjestu gdje se našla, Delbatanovu je glavu iz dvorišta izbacio snažan naboj mržnje.”
Tako nepovoljno stanje u Carigradu, Vučković je iskoristio kako bi pobjegao. Otišao je potražiti pomoć i oprost kod pape. Budući da mu je rekao i sve tajne koje je saznao dok je boravio uz Delbatana, nagradili su ga titulom.
Matija i Vučković došli su u Split kod Angela Emmoa tražiti pomilovanje za Matiju. Emmo se Vučkoviću obraćao sa “padre mio”, a Matija je morao čekati na hodniku dok oni razgovaraju. Dok su oni unutri određivali Matijinu sudbinu, on je promatrao portrete.
Vučković moli Emmoa da ne pošalje Matiju na galiju jer je oslobodio jednoga roba koji je trebao biti prodan. Ističe da je Matija mlad i da nije razmišljao glavom, nego srcem, ali da ga zbog toga ne treba kazniti smrću koja je neminovna ako ode na galiju. Svi na galiji ginu i ondje neće preživjeti ni oluje, ni ratove.
“- Za tako sitne usluge ne bih dolazio iz Sinja. Mogao je pobjeći i prije nego što je došao k meni, ali on neće ni u šumu ni preko granice. A za novu galiju vam hvala. Rijetko koja galija ostari u luci, njih na dno otpremaju plamen i topovske kugle, uglavnom nove.”
Emmo se dugo opire pomilovanju jer želi zadržati svoj visoki položaj i želi da ga Vučković ipak moli kako bi razlika među njima ipak bila vidljiva. Iako se već znalo da će mu pomoći jer su mu naredili da uvijek mora surađivati s Vučkovićem, on se samo naizgled tome opirao. Kako bi napravili kompromis, Vučković predlaže da Matiju i njegovu četu pošalju u mletačku konjicu. Emmo na to pristaje.
“- Umjesto vesala, ti i tvoji pajdaši žuljat ćete četiri godine sedlo – rekao je Vučković, razumije se, hrvatski.”
Došavši u konjicu, Matijina se četa upoznala s vojskovođom Lukom Močivunom koji je bio vrlo dobar, mudar i sposoban vođa. Matija ga je cijenio i smatrao izvrsnim satnikom vrijednim poštovanja. Ipak, Močivuna je bio sklon ženama i alkoholu.
Jednom je odveo i Matiju i nekoliko momaka kod prostitutki da bi se zabavili kao što je i on volio, no Matija i momci su samo promatrali sve što se događa, rugali su se, zadirkivali, ali im je bilo neugodno kao dječacima koji još nisu spremni za takav pothvat.
“Bili su djeca i nisu se lako odricali svoje nevinosti, premda im je bila dozlaboga teška. I što to ima uzvišeno u užitku i neumjerenosti da im se ne bismo mogli narugati!”
Kako su dobili naredbu da se vrate na svoje položaje, a nisu jer su bili umorni i pripiti, kažnjeni su tako što su morali skupljati konjsku prašinu. Kako ne bi morali mnogo raditi, Brajim im je ponudio prodati prašinu, no oni nisu bili sigurni u njega jer su ga smatrali blesavim. On je stalno ponavljao uzvik “Glamoč” pa nikada s njim nisu mogli razgovarati kao s normalnom osobom.
Dugo su pokušavali stjerati u klopku turskoga razbojnika Ramu Nadžakovića. Nikako mu nisu mogli doskočiti, nisu znali kako ga stjerati u kut. No, jednom im se posrećilo te su predvidjeli gdje bi ga mogli pronaći. Sve su detaljno razradili i krenuli u osvajanje u kojemu je Močivuna poginuo te je Matija postao vođom. Matija je bio razočaran jer se Ramo skrivao pa ga je odlučio ostaviti da se pati, nije ga želio ubiti kako se o njemu ne bi pjevale junačke pjesme. Smatrao je da takva kukavica ne zaslužuje biti opjevana.
“A ljut sam na tebe što si se krio i što je zbog tvog skrivanja poginuo Luka Močivuna. I što se zbog Močivunine smrti sam vraćam prološkim putom iznad planine. Ljutim se na tebe. Takav junak pa se u rupu skriva! Kad si se krio, onda i smrt odgovarajuću zaslužuješ.”
U borbi s Turcima, Matija je izgubio gotovo cijelu svoju četu, a i sam je jedva spasio živu glavu, no iako je spasio život, upao je u ropstvo. Turci sa Šeik Mehmed-pašom na čelu zarobili su Matiju i ostale preživjele vojnike.
Mesud je bio u toj turskoj četi te je, čim je vidio koga su zarobili, osjetio da mora pomoći Matiji jer je obećao. Ako želi da mu duša bude čista i da održi obećanje prema onome tko je spasio njegov život, on mora izbaviti Matiju iz nevolje. Obratio se Sulejmanu Kopčiću za pomoć.
Sulejman i Mesud prekrili su Matiju crvenim plaštom i stavili ga među sebe kako bi ga zaštitili. Kada su se ostali počeli buniti jer spašavaju roba koji treba biti prodan ili ubijen, oni ga polegnu na zemlju, stanu u njegovu obranu te Sulejman objašnjava Mehmed-paši kako su Matija i Mesud izmijenili duše i kako će Mesudova duša stradati ako Matija umre jer nije održao obećanje. Mehmed-paši je to sve bili vrlo neobično i nije shvaćao odakle uopće potječu takvi običaji, ali je konačno pristao da Matiju puste kako bi zapravo spasili Mesudovu dušu.
“Čuli ste čestitog Sulejman-bega: on bi ovomu pod plaštom i sam odsjekao glavu kad time ne bi upropastio dušu svom drugu Mesudu. Zašto? Pa, ako Mesud uspije osloboditi ovoga roba, on je ispunio zadanu riječ i može učiniti dvoje: ili i dalje, u dogovoru s tim kršćaninom, svoju dušu zadržati u njemu ili svoju dušu uzeti sebi.”
Matija se spasio od turskoga ropstva, ali je otjeran u mletačku tamnicu zbog izdaje jer mu je izginula gotovo cijela četa, ostatak je zarobljen, a on je spašen. U tamnici se susreo s Grimanijem koji ga konstantno provocira i vrijeđa. Matija to sve trpi jer ne želi ulaziti u nepotrebne konflikte, no kada je Grimani spomenuo pokojnog Ozidžiju, Matija ga je napao te je u tom naguravanju Grimanijeva puška opalila i ubila ga. Matija je znao da mu nitko neće vjerovati kada kaže da je to bio nesretni slučaj te odluči pobjeći.
“Kad je vrh pucačeve cijevi pao na Grimanijeve grudi, a tijelo mu počelo kliziti za oružjem jer su pod vučom grabljica prije popustile ruke nego tvrdo mletačko sukno, jedna žila od vinove loze zakvačila je otponac i cijev planula, a Grimani i sve što je bilo na njemu stropoštalo se na dno jame. Sačma je Grimaniju osula grlo i podbradak a izbila na tjeme.”
Matija se odlučio vratiti kući, gladan, iscrpljen, izgubljen i nesretan, no ondje ga dočeka srdit otac s puškom. Naime, vlast mu je zapovjedila da Matiju ubije ako dođe kući ili da ga preda njima. On je odlučio poštedjeti sinu život te ga otjerati pucajući u njega, ali je promašio. Samo ga je jedno tane pogodilo, a to je bilo vrlo čudno jer je otac bio vrlo dobar strijelac. Matija je samo želio kruha, ali mu ga otac nije stigao baciti jer su psi počeli lajati i buditi susjede.
“I Šimun je, ne dočekavši kruh što su ga trebali donijeti ukućani, sav izvan sebe od straha za obitelj i dom, povikao da ga čuju i probuđeni i pozaspali: – Ne prilazi! Pucat ću! – i tako nekoliko puta. Onda je planula puška. Iz jedne i druge cijevi.”
Matija je gladan pobjegao. Pristupio je razbojničkoj četi. Ondje je morao raditi najniže poslove kako bi se kao najnoviji član dokazao. Trpio je sva poniženja, prao je sve i po dva puta ako je potrebno, samo da bude dijelom čete jer više nije imao kamo.
Balaš je bio vođa bunđekina. On je bio toliko okrutan da je to Matiju dovelo do ruba i nije to više mogao podnositi. Balaš je ubijao sve ljude koje bi susreo, a koji nisu znali moliti. Ako bi shvatio da ne znaju moliti, odmah ih je ubio, nije ga bilo briga imaju li obitelji, ovisi li tko o njima ili ne. Samo ga je zanimalo mole li. To je Matiju dokrajčilo.
“- Ljudi, pa što vi mislite, hodati zemljom a ne moliti se Bogu! Ako vam je to dopuštala majka i otac, ako vam je to dopustio svećenik, neću vam dopustiti ja. Ako Bog na vas pošalje krupu, ona će obiti i moj vinograd.”
Zato odluči potražiti Mesuda u Rami kako bi mu vratio dušu jer vidi da mu je smrt stalno za petama pa smatra da Mesudova duša ne treba umrijeti u njegovome tijelu. Kada je došao u Ramu, Mesudova je majka stalno plakala od sreće jer je bila zahvalna što joj je Matija spasio sina. Priredila mu je čistu posteljinu, vodu da se može oprati, čiste košulje, hranu i masti da namaže bolne tabane.
Matija je legao u čistu i meku postelju te mu se duša odvojila od tijela; promatrač i spavač. Promatrač je čuo da ga žele ubiti te potiče spavača da pobjegnu. Bježi kroz prozor te odlazi do mlinarove kuće gdje ga dočeka mlinarova kći Ana Martinović. Budući da je Matija govorio o sebi u trećemu licu, ona je mislila da se šali, a on je govorio kao da promatrač priča o spavaču. Pustila ga je u kuću i namjestila mu ležaj. Ona je ostala sama u kući jer su svi njezini pomrli, a zbog sušice joj se nitko ne želi ni približiti.
“Za žensko se zna, ni jedna je kuća neće, i kad mladić iz te kuće želi. Vrijeme leti, sad mi je dvadeset.”
Ana objašnjava Matiji da će raditi u mlinu danonoćno kako joj ga nitko ne bi oteo, a osim toga mu govori kako je mnogi mladići sanjaju, ali je ni jedan ne smije uzeti za ženu jer im majke ne dopuštaju ženiti bolesnu djevojku. Tada joj Matija govori da će je on oženiti. Ujutro odlazi Mesudu, a ona ga prati pa objave Mesudu da će se oženiti.
Matiji se ukazuje Močivuna koji mu govori da nije dobro postupio kada je pobjegao iz kuće svoga prijatelja s mišlju da će ga ubiti. Ono što je čuo, odnosilo se na pijetla, a ne na njega i zato mora naučiti da ne smije sumnjati u one koji su ga spasili i koji su mu vjerni jer nepovjerenjem šteti sebi, ali i povrjeđuje dobrotu druge osobe.
“Gledaj što se moglo dogoditi! Kad bi Mesud doznao kako si pomislio da će klati tebe, a ne pijevca, i njegovo bi se povjerenje u tebe poljuljalo, rekao bi: da su mu namjere čiste, na to ne bi promišljao, pa bi od svoga povjerenja otkinuo komad.”
Matija i Ana vjenčali su se, konzumirali brak i konačno oboje pronašli sreću koja ih je dugo zaobilazila.
“- Vještice moja – rekao joj je kad se i sam svalio na janjeća krzna, priljubio se uz nju i zagrlio je oko vrata. – Vještice moja, kakvim li ćeš cvijetom procvjetati?”
Analiza likova
Matija Grabovac – kršćanin koji ima plemenito srce, mirnu savjest i koji se niti u jednom trenutku nije svađao, klao ili određivao sudbinu drugima. Bio je primoran služiti vojsci, no nikada nije radio više no što je morao kako bi se dodvorio vlastima. Spasio je roba i time svoj život stavio na kocku. On je plemenit, nesebičan i hrabar. Matija je vrlo mlad pa ga vodi srce, a ne razum. Takvo nevino ponašanje ga je zapravo i spasilo svake pogibelji i donijelo mu je konačnu sreću.
“Što god da kažu, što god da htjeli, s mržnjom ne daj da te spoje i cvijetom cvjetaj, srce moje.”
Mesud Zunić – musliman koji je završio u ropstvu i kojega je Matija spasio s galije. On je pošten čovjek kojemu se može vjerovati na riječ. Iako različite vjere od Matije, on mu vraća protuuslugu kada Matija završi u ropstvu. Njih su dvojica spona među dvjema zaraćenim nacijama i simbol su čovječanstva kakvo bi trebalo biti.
“- Nemaš oca, nemaš majke. Nema ni Matija. Njemu sam pobratim, tebi komšija – tako vam dođem najbliži rod.”
Glibauaz (Grimani) – iskompleksiran jer ne zna vlastito podrijetlo i nije plemić. On zato sve zlostavlja, svima se ruga i provocira sve oko sebe. Njegovo ga ponašanje na koncu košta i života, a za života ga nitko nije podnosio.
“Najgore je što se ispod zajebancije, kako je stanje duhova volio nazivati Glibauaz, krila mržnja i namjera da sa strahom od poniženja zavlada ljudima.”
Močivuna – spasio je Matiju od pogibelji, bio je prijatelj sa svojom četom, no tragično strada u borbi protiv Turaka. I nakon smrti, pojavljuje se u djelu kao priviđenje koje Matiju poučava i daje mu snagu da sve nedaće izdrži do kraja jer ga ipak čeka bolje sutra.
“Zato neznalice propovijedaju sumnjičavost i vjeruju da time brane pobratimstvo, a zapravo potpiruju niske strasti, a pametni ljudi zagovaraju snošljivost, povjerenje, strpljivost i poštivanje drugog i različitog, jer se jedino na tomu može zasnivati suživot ljudi različita podrijetla i drukčijih uvjerenja.”
Balaš – harambaša, vrlo loš čovjek koji je zaveo udanu ženu, ubio joj je muža na kućnom pragu, a kćer joj je silovao, a kada je zatrudnjela natjerao ju je da se riješi djeteta te je pretvorio u prostitutku. Ubijao je one koji nisu znali moliti.
“- Ljudi, pa što vi mislite, hodati zemljom a ne moliti se Bogu! Ako vam je to dopuštala majka i otac, ako vam je to dopustio svećenik, neću vam dopustiti ja. Ako Bog na vas pošalje krupu, ona će obiti i moj vinograd.”
Šimun Grabovac – Matijin otac, izvrstan kovač, čovjek koji ne želi sudjelovati u konfliktima, no rat ga je pogodio tako što mu je uzeo sina. Iako mu sin nije poginuo, on ga se morao odreći kako bi zaštitio druge sinove i svoju imovinu. Nije smio pomoći sinu u nevolji, ali ga nije ni ubio kako su mu naredili. Kada ga nije upucao puškom i kada je vikao iz svega glasa u strahu, pokazao je da se ne može nositi protiv vlasti, ali da svoga sina i dalje voli i da ga nema srca ubiti po naredbi.
“Uhvatio ga je očaj, a iz očaja se vinula takva nježnost i sažaljenje da je poželio Matiju zagrliti i poljubiti ga kao milog i dragog koji odlazi u smrtnu opasnost i s kojim se moramo zauvijek oprostiti.”
Ozidžija – s njime se Matija upoznao čim je stupio u mletačku vojsku. On je uvijek bio dobronamjeran prema Matiji, dobro su se slagali i zato ga je Matija jako volio. Bio mu je najbliskiji prijatelj. On je običavao teže poslove preuzeti na sebe kako bi Matiju poštedio.
“(…) samo zato što bi Ozidžija, kad god bi dijelio posao s Matijom, uzimao na sebe teži dio.”
Pavao Vučković – fratar koji je jedno vrijeme proboravio u ropstvu, no ondje ga nisu mučili, već je imao i mogućnost napretka. Kada su mu ubili vlasnika, uspio je pobjeći u Italiju, rekao je papi sve tajne koje je saznao te je zbog toga nagrađen. On se izborio da se Matiji smanji kazna, odnosno da ne završi na galiji. Bio je dobar Šimunov prijatelj i vrlo plemenit čovjek.
“Zato sam svu građu što sam prikupio za gradnju crkve, drvo, kamenje i kreč, dao vojnicima da obnavljaju rovove, podižu meterize, popravljaju kule i bedeme.”
Beg Sulejman Kopčić – Turčin, Mesudov bogati prijatelj koji nije mogao spasiti svoga prijatelja iz ropstva jer je sav novac već dao za otkup robova, no kada je došao u mogućnost da spasi Mesudovu dušu koja je bila u Matiji, borio se svim silama da to učini. Stao je uz Mesuda protiv cijele svoje čete i zatražio otpust Matije jer će u protivnome poginuti Mesudova duša:
“A ja onda mislim, nisam ga otkupio iz ropstva, da ga sad iz pakla izvučem. I smislim ovo što sam smislio, to sa džilitanjem, crvenom odjećom i crvenim plaštom.”
Bilješka o piscu
Ivan Aralica rođen je u Promini 1930. godine, a osnovnu školu završio je u selu Puljanima, dok je srednju školu pohađao u Kninu i Drnišu.
1953. godine završio je Učiteljsku školu, a kao učitelj radio je u selima pored Knina i Zadra. Uz rad, studirao je na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je 1961. godine na Odsjeku jugoslavenskih književnosti.
Nakon diplome radio je kao upravitelj škole, a bio je i ravnatelj Pedagoške gimnazije u gradu Zadru.
Radio je i kao profesor u Zadru u srednjoj školi i to od 1972. godine. Bio je i jedan od urednika “Zadarske revije”, a kao glavni urednik od 1971. godine.
Hrvatski suvremeni romanopisac i pripovjedač. Danas je smješten u Zagrebu i živi i radi kao profesionalni književnik.
Njegova najpoznatija djela su: Nevjernik, Duše robova, Što sam rekao o Bosni, Psi u trgovištu, Put bez sna, I tu je kraj, Ambra, Konjanik, Filip, Okvir za mržnju.
Autor: V.S.
Odgovori