Na samom početku ove tužne priče autorica upozorava čitatelja na tragičan završetak. Novela se bazira na legendi tj. narodnim pričanjima koje su se prenosile s generacije na generaciju, a takve priče ne umiru. Ili su zapisane ili još uvijek žive na mjestima od kojih potječu.
Upoznajemo grad Ozalj smješten na ogromnoj klisuri te okolna sela gdje žive i borave naši junaci. U dva navrata su u novelu smješteni stihovi narodnih pjesama koji odgovaraju tijeku radnje.
Cijela radnja vrti se oko tri lika i povodkinja, zlih bića koja žive ispod površine vode i vjesnici su smrti i ogromnih nesreća. Koga dobiju, ne puštaju ga bez velike naplate koja završava smrću.
Smrt pokosi najčešće one koji nisu krivi; prodani od nesavjesnih ljudi ili roditelja koji ne misle o budućnosti, a kad dođe vrijeme naplate, žele svoje greške ispraviti dajući vlastiti život u zamjenu.
Dok brodar Marko na srcu čuva ogromnu tajnu rođenja svoje prekrasne kćeri, u njoj se polako počinje buniti sve zbog načina života kojeg živi, sama s ocem u kolibi, bez druženja s ljudima ili sa svojim vršnjacima. Treptaji prve ljubavi i prvog poljupca pokreću lavinu događaja koji dvoje mladih, koji su otkrili svoja srca, vode u propast, nesreću na kraju i u neizbježnu smrt.
Brodar Marko svjestan je prokletstva s kojim živi i pokušava svoje jedino dijete zaštititi kako god zna i umije. Siguran u rješenje prokletstva, želi kćer poslati daleko u grad gdje moć povodkinja nestaje te ne mogu naplatiti dug. Spletom događaja djevojka ne odlazi, te nevina daje život, odlazi u smrt obavijenu tajnom.
Kada joj je otac ispričao istinu o njenoj majci i rođenju, ovo mlado stvorenje nije marilo za svoj život nego život svog dragog koji je bio osuđen na smrt onog trena kad se u nju zaljubio.
U trenutku kad su tamni valovi uzeli život mlade Ružice, cijeli svijet je nestao za jadnog oca. Sav strah, trud da je zaštiti od zle kobi bili su uzaludni. Od života mu nije ostalo ništa osim patnje, suza i molitve da se što prije pridruži svome djetetu. S druge strane, Radovan, čuvši za smrt svoje drage nije dvojio ni trenutka. Znao je što treba učiniti da bi bio sa svojom ljubavi. Nakon posljednjeg poljupca koji je utisnuo mrtvoj djevojci koja je ležala u očevu zagrljaju, skokom iz klisure skončao je svoj život i pridružio se Ružici u vječnosti.
Lepeza emocija proteže se kroz cijelu prču. Na početku je opisan divan krajolik u koji je sama radnja smještena što izaziva oduševljenje. Odnos oca i kćeri koji se vole i poštuju te su povezani nesebičnom ljubavlju izaziva poštovanje jer su takvi odnosi među roditeljima i djecom rijetki.
Ljubav između dvoje mladih koji se skrivaju i nježno razmjenjuju osjećaje budi simpatije da bi, sljedeći tok zbivanja i njihova ljubav čitatelj imao grč u grlu zbog zle sudbine koja ih zadesi.
Na kraju priče, čitatelj ostane zamišljen i potresen događajima iz pripovijetke koji su opisani vjerno da moraju proraditi emocije. Priča nas potakne da sami preispitamo naše odnose bez obzira bili to roditelja i djeca ili dvoje mladih koji se vole. Što su spremni učiniti za svoju ljubav i jedan za drugoga.
Priča nam ukazuje da obećanje roditelja za dobrobit djeteta nije uvijek nužno jer tijek sudbine ne može zaustaviti ni zabrana ni ogromna ljubav. Kako nam je zacrtano, tako se mora najvjerojatnije i dogoditi. Nama preostaje da iz najgorih situacija izvučemo najbolje i nastavimo s time živjeti, a ne protiv toga.
Vrsta djela: novela
Vrijeme radnje: početak 18. st
Mjesto radnje: grad Ozail (Ozalj) i okolica
Tema: život brodara Marka i kćeri Ružice
Kratak sadržaj
Grad Ozail, koji strši visoko na klisuri ispod koje teče rijeka Kupa, vlasništvo je grofa Batjani. Prije mnogo godina ovaj grad bio je vlasništvo porodice Frankopan. Sama klisura, na kojoj stoji grad, seljaci kažu, nastala je od jedne vrste bića koji plivaju ispod površine vode, a zovu ih povodkinje.
Ozail se diže ponosno u visinu okružen šumama i krasnim brdovitim predjelima. Na samu klisuru stoji naslonjena mala trošna kućica u kojoj živi brodar. Zadatak mu je prevoziti ljude preko rijeke. Tako počinje pripovijetka poznata seljanima koji je prenose s koljena na koljeno.
Dogodilo se to, početkom osamnaestog stoljeća, u spomenutoj brodarevoj kolibi. S brodarom je živio dječak koji mu je pomagao oko splavarenja. S drugim ljudima brodar nije bio osobito povezan tako da je imao vrlo malo posjetitelja u svome domu. Mnogi putujući poželjeli bi se u zimsko doba ugurati pored njegove peći, ali nije pozivao nikoga u kuću. “… čudna ti li čovjeka, koi poštenim ljudem niti pod svoj krov ne da…. “
Razlog je bila njegova kći Ružica. “Ona je bila uzor od krasote…”. Otac je kćer skrivao od oka drugih ljudi. Bojao se da je ne bi netko urekao.
Bila je vitka, modrih očiju kao ne bi i čista srca. Nikada nije oca pitala zašto ne smije izlaziti. Pokoravala se ocu kojeg je voljela. Iz kolibe je izlazila sa svitanjem dana da se umije, a uvečer kada bi se spuštao mrak, s ocem bi odlazila na rijeku učiti veslati.
O njenoj se ljepoti pročulo. Jednom prilikom vlasnik grada izrazio je želju da se osobno osvjedoči o njenoj ljepoti. Prestrašeni otac slagao je da je Ružica kod tete. Vlasnik je znao da starac laže iz ljubavi prema kćeri te je ostavio i oca i kćer na miru.
Ružica je navršila 18 godina. Došlo je do izmjene upravitelja. Došao je neki stranac te je sa sobom doveo ženu i sina Radovana kojem su bile 22 godine. Radovan je volio loviti i danju i noću s obje strane rijeke. Često je noću budio, lupanjem na vrata, brodara Marka i tražio da ga preveze na drugu stranu rijeke. Marku je to dojadilo te je rekao Radovanu da ga više neće noću prevoziti jer se želi odmarati. Radovan mu je zauzvrat u brodaricu spustio nekoliko komada srebra te je brodareva mržnja prošla.
“Divji je mladienac, nu ipak je blaga i poštena serca; a što ćemo? Mladost ludost… “
Starac se nije mogao nikako riješiti Radovana. U svako doba dana ili noći bi se pojavio iznenada. Brodar je počeo sumnjati da on želi vidjeti njegovu jedinicu Ružicu.
Otac je odlučio Ružicu poslati k teti. Strogo joj je zabranio da izlazi iz kolibe i rekao joj da s nikim ne razgovara. Izlazila bi samo kasno uvečer i s ocem razgovarala.
Radovan je u gradu čuo prije o ljepoti Ružice te ju je želio upoznati. U glavi je stvorio sliku te krasotice i izgarao je od želje da je upozna. – “…ma taman ako me starac i strijeli…”
Jednog jutra, u ranu zoru, čvrsto je odlučio vidjeti i upoznati djevojku. Bio je ljut na tamu i jesen dok je hodao prema brodarevoj kući. Kad je došao pred kuću, iz nje su upravo izlazili dječak i starac i krenuli su u šumu. Sav sretan, Radovan pomisli da će je izvući iz kuće da ga prebaci preko rijeke jer je čuo da i Ružica zna veslati.
Počeo je dozivati brodara. Kad nitko nije odgovarao, zaprijetio je da će razbiti prozor metkom. Tada se javila djevojka moleći ga da to ne učini jer joj oca nema kod kuće. Kad je Radovan čuo glas Ružice “činjaše mu zvuku od zvona iz najčišća srebra nalikovati…”.
Sada ju je želio i vidjeti. Ponovno zatraži da ga dječak preveze, a kako nije bilo dječaka, zatraži nju da ga preveze. Ružica je nekoliko puta već promatrala Radovana dok je bio na žalu, ali se bojala oca i nije se usudila ga zazvati. Počela je razmišljati o očevim zabranama koje nije razumjela i mnogo puta je zaplakala.
Odlučila je prevesti Radovana i izaći iz kolibe. Bilo joj je teško pri srcu što je očeve zabrane prekršila i počela se kajati.
Radovan je bio isto sav smeten. Puno puta je razmišljao o njihovom susretu, a sada nije mogao ni tona izustiti. Samo je glasno uzviknuo ponesen njenom ljepotom. Ružica ga je u tom trenu pogledala i kad je primijetila da Radovan i nju gleda, veslo joj je ispalo iz ruke. Počeli su plutati. Radovan je dovukao čaman na žal. Ružica je htjela privezati čamac, ali su joj ruke počele drhtati kad se sjetila da je prekršila sve zapovijedi svoga oca. Zadnji tren, Radovan priveže čamac za stup.
Radovan je bio mišljenja da taj posao nije za nju i da bi joj grad puno bolje pristajao. Sjetila se Ružica kako joj je otac govorio za Radovana, da je neobuzdan i divlji. Nije se slagala s njim. Radovan ju je držeći za ruku molio da mu kaže gdje i kada bi je mogao ponovno vidjeti. U tom trenu začula se brodareva pjesma. On se vraćao kući pa Ružica sva smetena pobjegne u kuću.
Kad je otac ušao u kuću, našao je ružicu svu zbunjenu i uplašenu. Želio je znati što se desilo njegovoj jedinici. Kako ona nikad u životu nije ocu lagala, šutjela je, jer ju je pekla savjest. Rekla je ocu da je išla na rijeku i da joj se “zastor u vodu osmaknuo…” te da ga je htjela veslom dohvatiti pa je i veslo palo u vodu.
Očeva briga ju je rasplakala, ali nikako mu nije mogla reći istinu iako je pokušavala nekoliko puta tijekom dana. Čitav dan očekivala je da se pojavi Radovan te je s velikim nestrpljenjem gledala kroz prozor ne bi li ga ugledala. Tek predvečer ga opazi na žalu. Sva sretna je potrčala prema njemu u zagrljaj. On ju je zagrlio i poljubio u čelo rekavši joj da su njegove namjere časne. Ružica se smela od svoje slobode i željela se vratiti ocu. Radovan je želio poći k starcu i tražiti da mu dade Ružicu za suprugu. No, želio je samo znati ljubi li ga ona.
Kako Ružica nije nikada s nikim razgovarala o temi ljubavi nije znala što da mu odgovori osim onoga što joj je ležalo na srcu “… ja vas vrlo rado vidim…”.
Radovanova sreća je bila ogromna. Zagrlio je ružicu i poljubio je, ona mu je uzvratila poljubac. U tom trenu nad rijekom se uzdigla čudna magla i uz šum riječne vode čuo se čudan glas. Oboje mladih se prestrašilo. Ružica je pobjegla u kolibu a Radovan je ostao sam na žalu. Nije željela oca uznemirivati čudnim glasovima s rijeke.
U neko doba noći, starca je probudio Radovan da ga preveze preko rijeke. Vraćajući se nakon obavljena posla natrag “kako iz vode čudnovato pjevanje začuje…”. Požurio se nazad u kolibu, prekrižio se i krenuo spavati ništa ne govoreći Ružici.
Sutradan, Ružica je rano ustala i izašla. Gusta magla još je uvijek bila nad rijekom. Kad se otac probudio, vidno uznemiren, želio je razgovarati s njom. Odlučio je da je došlo vrijeme rastanka, te da je šalje u grad kod tetke gdje će naći novi dom i muža. Odlučio je također svojoj jedinici ispričati cijelu istinu koja mu je godinama ležala na srcu.
Stari ljudi su priču prenosili s koljena na koljeno. Postoji mjesto pod klisurom gdje je voda tako duboka da joj se ne vidi dno. Od postanka rijeke, u njoj žive neka čudna bića poznata kao povodkinje. One bi svaku noć pjevale i tko god bi čuo njihovo pjevanje, bio bi očaran i odmah skočio u vodu. Od tada bi svatko veče odlazio k njima, a ostalo je tajna što se dešavalo.
Kako se mjesto sve više širilo, pjevanje se gubilo i samo se ponekad začulo. Pjevanje bi se javljalo samo prije nečije smrti ili kakve nesreće. Markov otac mu je govorio da su to samo priče.
Došlo je vrijeme da se Marko oženi. Na sam dan svadbe, jedan svat začuo je pjevanje iz vode kome je Marko i sam svjedočio te se užasno prestrašio te smrtne muzike. Prolazile su godine i sjećanja su polako bljedila. Njegova sreća bi bila potpuna da je mogao imati djece. Žena mu je rodila jedanaestero djece i svi redom su umrli. Za sve to okrivljavao je svoju ženu koja se rasplakala i otišla van. Nekoliko noći nakon toga, Marko je usnuo ružan san. Želeći ga podijeliti sa svojom ženom, htio ju je probuditi, no krevet je bio prazan. Kad ju je krenuo tražiti ona je upravo ušla u kuću, blijeda i plavih usana. Rekla mu je da je izašla malo na zrak. Povjerovao joj je jer je bila opet trudna. Marko je prije spavanja svaku večer pio čašu vina koju mu je žena davala. Od te večeri kada je tražio ženu, svako bi jutro osjećao glavobolju. Otkrio je da mu je žena svaku večer stavljala nešto u vino.
Te večeri, prije nego je ispio vino, zamolio je ženu da mu donese veslo koje nalazilo vani, a on proli vino pod stol. Pravio se da je zaspao kao i svaku večer. U jedno doba noći, žena se digne iz kreveta i ode, a on je potajice počne slijediti. Žena je otišla na žal i bacila kamenčić u vodu. Voda se uzburkala, a iz valova izađe bijela žena. Ulovila je Markovu ženu za ruku i nestala među valovima. U neko doba noći vratila se umorna. Drugo jutro nije mogla ustati i molila je Marka da je ne ostavlja jer će joj ona dijete uzeti. Čekao je Marko da dođe bilo tko iz sela. Na sreću, stigla je njegova sestra. Uskoro se rodila i Ružica. Majka je tražila dijete u naručje. “Žestoko stade ona plakati i suzami te umivati…”
Markova sestra je nagovorila iscrpljenu ženu da joj ispriča sve o savezu koji je imala sa povodkinjama. Marko je naime, sestri ispričao čemu je svjedočio. Ružičina majka je kao mlada djevojka naučila mnogo o travarstvu. Jedne noći dok je sakupljala korijene čula je pjevanje koje ju je odvuklo na žal. “Posve očarana, i kao nesvjestna dospi med povodkinje… i odmah nastanu upliv na nju imati…”
Zahtijevale su od nje obećanje da će im dati jedno od svoje djece. Ona nije pristala, a nije joj se ni sviđalo k njima dolaziti u kolo pa joj otada stadoše uzimati djecu jedno za drugim. Od dana kad ju je Marko optužio da je kriva za smrt, ona im obeća dijete prepustiti, ako i one njezine zahtjeve ispune.
Povodkinje su zahtijevale da majka od sedme godine svake noći dovodi dijete u njihovo kolo kako bi one mogle imati “Upliv” na dijete.
Zauzvrat, majka je zahtijevala “…da joj neka dijete s neobičnom krasotom obdare…” samo da bi nadoknadila bol za umrlom djecom.
Kada je došlo doba poroda, nije se mogla odreći svoga djeteta. Pristale se povodkinje odreći djeteta u zamjenu za smrt majke i da djevojčin ljubavnik padne pod njihovu vlast. Mislila majka, dijete će udaljiti od njihove blizine pa neće imati utjecaja na nju.
Jadna žena, mislili su da bunca, pa su pozvali i redovnika. Zamolila ga je da krsti dijete. Radi neviđene krasote nadjene joj ime Ružica.
“Ovo ime – kazaše on – znamenuje krastov i četdnost”. Nakon toga, majka ju je poljubila i s molitvom na usnama umrla.
U tom je trenu starac prekinuo priču jer su bolna sjećanja pokrenula bujicu suza kojim se pridružila i Ružica.
Sva tjeskobna, Ružica upita oca za vjerenika. Drugi dio obećanja je razlog što će se Ružica udati kod tetke u gradu jer tamo povodkinje nemaju nikakve ovlasti. Starac joj ispriča o pjesmi koju je čuo kad je vozio Radovana. To je bilo podsjećanje da je došlo vrijeme da se ispuni drugi dio pogodbe.
Ružicu je dugo mučila tajna koju je skrivala od oca. Konačno je skupila hrabrosti te mu ispričala sve o Radovanu. Kako bi ga starac Marko stigao upozoriti na dolazeće opasnosti.
Marko se uputio put grada da vidi je li Radovan sretno stigao kući.
Ružica se počela moliti pred kipom Bogorodice iznad kreveta. Crne su joj se misli i slike oko srca uskovitlale. “Ona se već ugleda sama, ostavljena, bez otca i tužeća za nesretnim vjerenikom; svijest ju ostavi…” Od silne se boli onesvijestila.
Marko se bojao za razoren život svoje kćeri ako Radovan padne u ruke povodkinjama. Nije ni primijetio kako je došao na žal. Na žalu sreće neku djevojku koja ga zafrkavala da je pijan već rano ujutro. Potom od nje sazna priču o Radovanu. Prošle noći, njegov sluga Aleksa ga je čekao kad je začuo kako netko na žalu jauče. Probudio je upravitelja i otišao dolje. Našli su mladića mokrog i u groznici.
Dobio je temperaturu i buncao je. Kažu da su ga povodkinje namamile i da mu nema spasa. Čak mu ni stara i iskusna travarica ne može pomoći.
Vraćajući se kući, jadni starac smišljao je što će reći Ružici. Ona je u međuvremenu zaspala i usnula strašan san u kome Radovana gutaju valovi, a nitko ga ne može izbaviti.
Otac joj slaže da je Radovan stao na trn i da ne može iz grada. U međuvremenu je Ružica vidjela oca da potajno razgovara s dječakom koji je već dva puta odlazio prema gradu, ali je ugušila svoje sumnje i vjerovala svome ocu.
Kasno navečer, zaputi se starac ponovno u grad, ali zabrani Ružici da izlazi iz kuće. Dugo u noć čekala je oca koji nije dolazio. Dječak je vani zaspao. Nemir joj nije dao biti dugo na jednome mjestu. Uputi se do žala te sjedne na kladu posjećena hrasta.
Čuo se samo lavež pasa. Sva šuškanja i šumovi valova izazivali su jezu u djevojci. Zabrinutost za oca sve je više rasla. Odjednom začuje kako je netko zove imenom, ali nije nikoga vidjela. Opet. Naježila se od straha. Konačno je začula glas oca koji ju je dozivao s druge strane rijeke. Nije htjela buditi dječaka da ode po oca, nego sama uskoči u čamac i krene veslati kako bi stigla do oca.
Zbog guste magle otac je nije mogao vidjeti te ju je ponovno pozvao. Odazvala mu se sa sredine rijeke. Kako je opet sve potrajalo, otac ponovno zazva, ali ovaj put bez odgovora. U konačnici, do starca dopluta prazan čamac.
“Sutradan dođoše djevojke u zoru na rieku, da će vode cerpiti. Vrelo se one prestraše, kada stara brodara na žalu nađu, koj u naručju mertvu Ružiću Deržeći i muklo i smućenim pogledom na strom oslonjen sjedaše.”
Ubrzo se sjatilo cijelo selo. U međuvremenu se Radovan malo oporavio. Začuvši buku, upita Aleksu što se događa. Sluga mu nije htio reći istinu, ali je netko izvana vikao što se dogodilo na što Radovan skoči iz kreveta.
Kad je došao do starca i mrtve djevojke počeo je plakati. Njegovo naricanje pokrenulo je suze u Markovim očima kojih nije bilo. Radovan je zagrlio starca i rekao mu: “nemoj tužiti otče!… Ona nas je samo za malo doba ostavila; u prebivalištu angjeoskom ćemo ju opet u skorom vidjeti, gdje nas čekala bude!…”
Radovan je primio ruku mrtve djevojke te joj tiho rekao: ” kratka bijaše nae ljubavi srjeća u ovom svietu, ali tamo će zavieke trajati; tamo ćemo se naći…”
Poljubio je Ružicu, uspeo se na klisuru i ubrzo završio među valovima rijeke. Nisu mu stigli pomoći. Pokopao je otac svoju jedinicu i nije želio ostaviti svoju kolibu. Svaku bi večer sjedio na žalu i slušao pjevanje svoje neprežaljene kćeri. Često ga je posjećivao upravitelj pa su se zajedno tješili zbog duboke boli. Kad je starac umro, upravitelj se odselio daleko od grada za koji su ga vezale bolne uspomene.
Likovi: brodar Marko, brodareva kći Ružica, upraviteljev sin Radovan, Radovanov sluga Aleksa, Ružičina majka.
Analiza likova
Brodar Marko – Otac je prekrasne kćeri Ružice koju čuva od očiju svijeta i zle kobi koju je zadobila rođenjem. Patnja i tuga obilježavaju njegov život. Jedina sreća i veselje u životu predstavlja njegova kćer jedinica za koju bi dao život. Uzoran je otac, pun strpljenja i ljubavi za svoje jedino dijete koje sputava brojnim zabranama, sve za njezino dobro.
Kada ispriča Ružici svoju životnu priču, ponovno otvara stare rane koje nisu ni nakon mnogo godina zacijelile. Smrt mnogobrojne djece, ženina smrt, samo su dio tereta koji skriva duboko u sebi i s nikim ne dijeli ne bi li sačuvao jedinu kćer od boli. Nakon priznanja tajne koju godinama skriva od Ružice otac i kćer se još više zbliže i ne sluteći da su to njihovi posljednji dani koje će zajedno provesti.
Gonjen silama straha, očaja i beznađa, nesretni otac pokušava učiniti sve kako bi jedino i preživjelo dijete otrgao iz ralja zle, unaprijed isplanirane i zacrtane sudbine. Trud mu je uzaludan jer ne mimoilazi ga ona najteža sudbina koja može zadesiti roditelja, smrt djeteta.
Otupljenost, bol bez suza, nesvjesnost okoline oko sebe, stakleni i ukočeni pogled, umrtvljenost tijela, kamen na srcu, samo su mali dio onoga što je osjećao jadni starac držeći mrtvo i hladno tijelo jedinog djeteta. Godine nakon Ružičine smrti provodi u sjećanju na nju i slušajući njezinu pjesmu u kojoj nalazi utjehu i bijeg od stvarnosti.
Ružica – kći brodara Marka. Jedinica je svoga oca. Krasi je vilinska ljepota koju otac ljubomorno čuva. “Kao vitka jela biaše ona od milog uzrasta; iz oka slevaše modri hram nebeski i čistoća duše i nježna stidljivost poviravaše iz ovog sercala njezinog… u duhu nevino diete a na godinah pripjevša djevoka…”
“Živi u trošnoj kućici podvrgnuta brojnim očevim zabranama zbog straha za njen život koji je vezan neobičnom pučom koju ona kasnije upoznaje. Ružica “.. ovo ime- kazaše on – znamenuje krasoti i čednost; tako neka bude ona kao uzrastajuća djevojka…”
Raste bez majke pa joj mnogo puta nedostaje ženski savjet, naročito u danima kada sreće mladića od kojeg joj srce brže zakuca. O tim osjećajima ne želi i ne može razgovarati s ocem. Kada dozna tajnu svog rođenja, njome ovladaju strah i zebnja od nepoznatoga, ne za sebe već za svoje bližnje, a naročito za Radovana kojeg je zavoljela. Boji se za njegov život.
Ružica je vrlo osjećajna. Iako zna za opasnosti koje za nju kuje rijeka, ne želi buditi dječaka, već sama zadnji put zima veslo u ruke i kreće po oca. To je njena spontanost i dobro srce.
Iako je dugo skrivana od očiju svijeta, radost prve ljubavi i prvog poljupca od voljene osobe je ne zaobilazi. Uz svu sreću koju osjeća, peče je i savjest jer je svoj susret s Radovanom tajila ocu zbog zabrane koju joj je nametnuo.
Zbližavanje s ocem nakon njegove ispovijedi budi nove strahove u njoj, ali ne za svoj život već za život momka kojeg voli. Briga i očaj su novi osjećaji koji je zaokupljuju, stalno strepi od straha za svoje bližnje. Umire mlada i neiskvarena, ali s njom umire i ponos i radost koja je bila za svog oca.
Radovan – sin jedinac novog upravitelja koji je stigao u grad. Ima 22 godine i strastveni je lovac danju i noću. Čim je došao u novi grad “…stane divlju svjerad tjerati i po danu i noći po brijegovi halubučnih…”
“Divji je mladenac, divji, nu pak je blaga i poštena serca; a što ćemo? Mladost ludost!” – bile su to riječi brodara Marka koji je često prevozio Radovana u bilo koje doba noći, a ovaj bi mu ostavio srebrne oblutke u brodu.
Radovan je znatiželjna mlada osoba, puna života i želje za avanturama. Kad je čuo o vilinskoj ljepoti brodareve kćeri, počeo se češće motati oko brodareve kuće ne bi li je vidio.
Prvi susret ostavio ga je bez teksta iako je mnogo puta razmišljao što će joj reći kada je upozna. Na prvom susretu između dvoje mladih niknula je ljubav. Od tog dana za njega nisu postojale prepreke da dođe do njenog pogleda i susreta. Sav strah koji Ružica osjeća on odbacuje riječima o ljubavi koju on za nju osjeća. Pošten je mladić koji iskreno voli. Sva njegova ljubav protkana je zlom kobi zbog odabira one koja je za to najmanje kriva. Kada Ružica sazna za sudbinu koja očekuje mladića, želi ga upozoriti, no prekasno.
Kada Radovan saznaje za smrt voljene mu djevojke, u njemu bijes, očaj, jad i neizreciva bol dolaze do izražaja. Bol može samo utišati vrijedno sjedinjene s voljenim bićem u vječnosti – smrt. On je odlučan u svojoj nakani i ništa ga ne može spriječiti od bacanja s visoke litice u tamne valove rijeke.
Bilješka o autoru
Dragojla Jarnević je hrvatska književnica i učiteljica. Rođena je 4. siječnja 1812. godine, a preminula je 12.ožujka 1875. godine u Karlovcu.
Nakon školovanja živjela je u više europskih gradova gdje je radila kao odgojiteljica i guvernanta u bogatim obiteljima. Kada se vratila u Karlovac, pokušala je osnovati privatnu djevojačku školu, a kasnije je podučavala djecu u svom domu. Zalagala se za bolje obrazovanje djevojčica.
Kao književnica je za ono vrijeme bila napredna intelektualka. Isticala se kao vatrena Ilirka i veliki borac za ženska prava. Kako je pristupila hrvatskom preporodnom pokretu počela je pisati domoljubne pjesme i tekstove na hrvatskom jeziku. Svoje tekstove objavljivala je u preporodnim časopisima iako je bila odgojena na njemačkom jeziku i literaturi.
U preporodno doba njezina je uloga bila važna i za daljnju afirmaciju kraće umjetničke proze. U 50-ima je važna za održavanje kontinuiteta pismenosti, a tijekom 60-ih i tijekom Šenoine kanonizacije romana kao žanra, počinje pokazivati i rano realistične crte. Uz nekoliko pisaca kao što su Janko Jurković i Adolf Veber, među prvima je uvela “ufinjeno psihološko crtanje”.
Njezin se pripovjedački model temeljio na miješanju romantičarskih fabularnih uzoraka i globalne prosvjetiteljske pouke s protorealističkim psihološkim motivacijskim sustavom. Bila je dvojezična pjesnikinja pa je tako prvu pjesmu ispjevala na njemačkom jeziku, naslovila ju je “Fantasien eines gequälten Herzens”. Kasnijih godina je počela pisati materinjim jezikom.
Njezin roman “Dva pira” s tematikom iz revolucionarne 1848. godine pisan je u tradiciji romantizma te je izlazio u nastavcima u Domobranu, prvi je cjeloviti i izvorni roman u novijoj hrvatskoj književnosti.
Najvrjednije djelo je njezin intimni “Dnevnik”, pisan s prekidima. Na tisuću dvjesto stranica rukopisa sačuvani su zanimljivi članci i bilješke o političkim događajima i istaknutim suvremenicima. Cijeli dnevnik je obavljen tek 2000. godine.
Osim ta dva djela pisala je i drame: “Veronika Desinićeva, marija kraljica ugarska” i “Duvna” koje su bile vrlo vrijedna književna ostvarenja, ali su nažalost izgubljene.
Autor: T.K.
Odgovori