Petlja

Roman Pavla Pavličića. “Petlja”, uzbudljiv je pustolovno-kriminalistički roman za mlade. Podijeljen je na dvadeset poglavlja, a prati četvoricu dječaka koji pokušavaju otkriti identitet napadača iz kvarta, koji u ranim večernjim satima napada žene i otima im torbice. Ta potraga dovodi ih do iznenađujućih otkrića, dok dječaci pokazuju iznimnu snalažljivost, hrabrost i inteligenciju tijekom raznih opasnih situacija u kojima se nađu. Glavni junaci su dječaci u osnovnoj školi te se iz toga vidi da je namijenjen mlađoj publici.

Karakterno su dječaci vrlo različiti, ali svaki od njih pridonosi istrazi na neki način jer dijele ljubav prema pustolovinama, a kroz različito djelovanje pokazuju da su pravi i iskreni prijatelji.

Roman je pustolovni jer se dječaci upuštaju u pustolovinu kako bi otkrili identitet zločinaca; također je i kriminalistički jer se opisuju zločini poput napada, krađe, preprodaje ukradene robe i slično. Svako od poglavlja nosi poduži naziv koji ga opisuje, ali ne otkriva nikakve bitne detalje iz poglavlja (npr. Glava prva u kojoj se govori o tvrdoglavom koferu i o tome kako je sve to počelo.)

Pouka romana je da dobro uvijek pobjeđuje, a zlo kažnjava. Kroz djelo je naglašena važnost iskrenog i pravog prijateljstva.

U djelu je jako izražen karakterističan Pavličićev stil pisanja na standardnom jeziku uz poneke riječi iz žargona te brojne elementima humora kojima opisuje čak i neke ozbiljnije situacije.

Hrvoje, Braco i Tut najbolji su prijatelji o čijim se dogodovštinama može čitati u još jednom Pavličićevom romanu, “Trojica u Trnju“.

Kratak sadržaj

Priča započinje zvonom na vratima. U Hrvojevoj obitelji vlada užurbanost i nervozna atmosfera jer se svi spremaju za put na proljetne praznike. Ali ne idu svi skupa. Hrvojeva majka, socijalna radnica odlazi na pedagoški seminar u Crikvenicu; Hrvojev otac, zvani Rista, odlazi posjetiti bolesnoga oca u Delnice, a Hrvoje će to vrijeme provesti kod ujaka Mirka i tete Saše, kod Petlje.

Kika, osamnaestogodišnja djevojka i jedan od majčinih socijalnih slučajeva, dolazi na razgovor s Hrvojevom majkom. Ona živi kod svoje tete nakon što joj je otac, koji je tukao nju i majku, umro, a majka našla novoga momka. Problematična je djevojka često bježala od kuće i bila uhvaćena u krađi. Hrvojeva majka joj je našla posao u trafici, ali ona opet ima problema s novcem, pa dolazi tražiti pomoć.

Za to vrijeme, Hrvoje se nalazi sa svojim najboljim prijateljima Bracom i Tutom, koji su, u prolazu kod garaža, igrali neku vrstu košarke; bacali su loptu kroz otvore u pješačkim mostovima između zgrada. Lopta im je odletjela u jednu od garaža pa Hrvoje odlazi po nju i tako susreće Predraga, lika kojeg zna iz viđenja, kako popravlja svoj auto.

Na Tutovo pitanje koja je adresa njegova ujaka i tete, Hrvoje odgovara da je to negdje kod Petlje, a Tut je rekao da se tamo nalazi maskirani manijak, koji navečer napada žene i otima im torbice.

Pojavila se Kika, s kojom se Hrvoje uputio prema autobusnoj stanici i prema Petlji te u susret pustolovini i manijaku.

Već sutradan, Braco i Tut dolaze posjetiti Hrvoja kod ujaka i tete jer su ih jako zainteresirale glasine o manijaku u kvartu. Hrvojevog bratića Marka to je zanimalo još više pa im je pokazao svoju kolekciju novinskih članaka i informacija koje je skupljao o ovome i prošlim manijacima koji su naposljetku bili uhvaćeni. On je vjerovao u znanstvene metode rješavanja zločina, zato je uvijek prikupljao svu dokumentaciju.

U posjet im je došao susjed Boris pa su i odrasli započeli razgovor o manijaku. Večer prije, baš kad se Hrvoje doselio, manijak je napao neku ženu, oborio je na zemlju i htio je silovati, ali ona je imala kišobran kojim ga je lupila pa je manijak pobjegao, uzevši joj torbicu. Manijak je bio naoružan nožem, ali ga nije upotrijebio, nego je njime samo prijetio žrtvi.

Marko je otkrio Hrvoju i njegovim prijateljima da ovaj manijak ima stil koji ga razlikuje od drugih. Drugi su običavali napadati oko ponoći ili još kasnije, ali ovaj manijak napada uvijek između osam i devet sati. Dečki odluče da će sami malo bolje istražiti taj slučaj.

Dečki su lutali mračnim kvartom, kad je Marko, koji je pročitao puno krimića, predložio da se razdvoje, ali dečki nisu prihvatili taj prijedlog. Zatim su ugledali nešto tamno i dugačko kako leži na zemlji i bilo im je drago što su ostali zajedno. Iza njih se tada začuo glasan tresak. Shvatili su da su to nesavjesni stanari koji su bacali vreće sa smećem sa svojih prozora, pa je to što su ugledali na podu bila vreća, samo veća i čvršća.

Došli su do javne garaže, koju su odlučili istražiti. Čuli su nekakav šum te korake i struganje po betonu. Bilo je osam sati i četrdeset i jedna minuta. Ugledali su dvije prilike na podu u borbi. Jedna prilika bio je napadač u kapuljači koji je oborio neku ženu na pod. Ona ga je udarala kišobranom, ali od toga nije bilo nikakve koristi.

Dečki su znali da bi trebali nešto učiniti pa se Braco dubokim glasom izderao “Što je to tamo dolje?”, a Hrvoje dodao “Drži ga! Zaokruži sa strane!” Napadač se uplašio i krenuo bježati s torbicom u ruci, a Braco i Hrvoje potrčali su za njim.

Napadač je bio prebrz za njih pa su ga ubrzo izgubili iz vida. Uputili su se prema drugom prolazu gdje ih je trebao čekati Marko, ali kad su tamo stigli Marka nije bilo. Odlučili su se razdvojiti kako bi ga pronašli. Nakon nekog vremena, Hrvoje je naišao na Marka, a ubrzo im se pridružio i Braco. Marko im je pričao da je odlučio slijediti napadača pa je otišao prečicom kako bi ga presreo i sakrio se u nekom mračnom kutu. Napadač je prošao na metar pokraj njega i uputio se prema ulazu u stambenu zgradu i garaži te se vratio istim putem kroz stražnji ulaz.

Tad je naišla Kika i prekinula njihovu priču, sumnjičavo upitavši Hrvoja što radi sam na ulici navečer te da će provjeriti znaju li njegovi roditelji za to. Dečki su na kraju dana bar saznali da napadač vrlo dobro poznaje kvart.

Tut nije smio s dečkima u pustolovinu jer je poslije crtića morao na spavanje, ali idućeg jutra potražio ih je u kvartu oko Petlje. Hrvoje i Marko baš su se uputili u knjižnicu. Na odjelu za odrasle, Marko je krenuo u potragu za stručnom literaturom i priručnicima, kad je do njega došla neka djevojčica ravne plave kose i plavih očiju, a zvala se Goga. Marko ju je upoznao s Tutom i Hrvojem, kad je u knjižnicu došao Ljubo, kojeg je knjižničarka poznavala iz viđenja i raspitivao se o tome ima li ta zgrada stražnji ulaz, da ne mora obilaziti okolo. Na odgovor knjižničarke da ima, ali su vrata zaključana, a samo šefica ima ključeve, okrenuo se i otišao.

Dečki su pratili Gogu kući i usput ispričali što se događalo večer prije. Goga se cijelo to vrijeme držala zagonetno te im je na kraju rekla da možda zna nešto što će im pomoći. Dogovorili su sastanak tog popodneva.

Kad su se vratili kući, ujak Mirko je rekao da je čuo kako je napadač opet nekoga napao, ali da su ovaj put s njim bila i neka djeca.

Jedva su dočekali pola pet i sastanak s Gogom, a baš na izlazu sreli su susjeda Borisa, koji je opet bio u crnom, kao i prethodne večeri kad su ga vidjeli da izlazi iz garaže. Bilo im je sumnjivo što je bio u garaži, a nema automobil, ali odlučili su da ne bi bilo u redu sumnjičiti prijatelja Markova oca.

Kad su došli na dogovor s Gogom, ona ih je povela u garažu gdje se sve događalo. Objasnila im je da se tu igrala kad je bila manja, kad je s prijateljicama našla napuštenog psa o kojem su se brinule u toj garaži, jer im roditelji nisu dopuštali da ga vode kući. Povela ih je do vrata ispod prolaza za gornji kat, koja su bila teško vidljiva i ako se ne zna da su tu, teško bi ih bilo pronaći. Žica na vratima bila je ispucana, što je značilo da je netko tu nedavno bio.

Uspjeli su maknuti žicu i otvoriti vrata, a dočekala ih je mala prostorija puna kartonskih kutija. Pregledavajući kutije pronašli su šteke cigareta, boce konjaka, Napolitanke, žvakaće gume i razne sitnice te zaključili da bi to moralo biti sklonište tipova što provaljuju u kioske i kradu takve stvari. Ali onda su našli kutiju s desetak ženskih torbica, raznih boja i zaključili su da su pronašli manijakovo sklonište.

Kad su shvatili gdje se nalaze, uplašili su se da bi se manijak mogao svaki čas vratiti u sklonište, iako je još bio dan, ali ipak su odlučili pregledati torbice. U svakoj su bile osobne stari i novčanik, ali bez novca ili osobne iskaznice. Zapitali su se zašto manijak čuva sve te torbice. Nisu znali bi li to sve prijavili policiji jer nisu znali kako bi objasnili kako su se upleli u cijeli taj slučaj. A i prošlog ljeta su slučajno ušli u trag nekom pljačkašu banke, a nisu to prijavili policiji. Zato su odlučili prvo nadzirati sklonište kako bi saznali tko je manijak. Vratili su sve kutije na mjesto kad je Goga primijetila još dvije kutije uz zid. Tu su pronašli crnu čarapu, napadačevu kukuljicu te hlače i kožnu jaknu. Na jakni i na kukuljici pronašli su vlasi plave, duge kose pa je Goga zaključila kako je napadač zapravo žena.

Sutradan više nisu bili sigurni ni u što. Braco, Marko i Hrvoje sjedili su na hrpi dasaka, na suncu, a Tuta su postavili na stražu pred sklonište jer su bili sigurni da se nitko neće pojaviti. Za svaki slučaj rekli su mu da ako vidi nešto sumnjivo, zazviždi melodiju “Ja sem Varaždinec” jer su čuli da tu melodiju ljudi često zvižde, a Tut je bio majstor u zviždanju.

Za to vrijeme dečki su došli do zaključka kako napadač vjerojatno živi u nekom drugom kvartu, ali s obzirom da dobro poznaje i ovaj kvart, moguće je da je tu prije živio. Braco ih je pokušao uvjeriti da napadač uopće nije žena, kako su mislili, ali za to je bilo previše dokaza. Vlas kose bila je pobojana i duga, ali se tu radi i o pokušajima silovanja. Smatrali su da bi svaki napadač od deset pokušaja uspio u svojoj namjeri, ali ako je ženska osoba u pitanju, onda joj je cilj da to tako samo prikaže jer želi da se misli da je to djelo muškarca.

Začuli su kako netko zviždi, ali ne onu melodiju koju su zadali Tutu nego “Marjane, Marjane”. Nisu se obazirali na to jer su smatrali da to nema veze s njima. Ali onda je zviždukanje postalo glasnije i zagušenije, a naposljetku su se i čule riječi “Ja sem Varaždinec”, ali na drugu melodiju. Tut je očito pobrkao pjesme.

Tuta su našli naslonjenog preko ograde, kako promatra napadača koji je sad stajao pred vratima zatvorenim žicom. Nitko od njih nije bio dovoljno visok pa su vidjeli samo noge u trapericama i tenisicama. Kad je napadač ušao u prostoriju čekali su kako bi ga mogli vidjeti kad izađe. Ali ono što su vidjeli odgovaralo je muškoj osobi, a ne ženskoj. Nisu više bili sigurni pa su ga odlučili slijediti.

Braco i Tut požurili su naprijed kako bi stigli napadača, a pravili su se da se igraju lopticom, a Hrvoje i Marko pravili su se da vode živahan razgovor o nečemu i požurili za njima. Ali ono što su vidjeli, sve ih je iznenadilo; pred njima je stajala Kika, duge plave kose. Dečki su bili razočarani jer je njihova avantura završila tako brzo. Nije bilo nikakvog manijaka, za sve je bila kriva Kika, koje je ionako već više puta bila uhvaćena u krađi i imala je problema s manjkom novca.

Bili su toliko razočarani da je Marko predložio teoriju da je i Kika slučajno naišla na skrovište kao i oni, a da je to ipak skrovište pravog manijaka. Hrvoje u to nije vjerovao jer odrasle djevojke ne njuškaju po garažama ako ne moraju. Objasnio je kako ona živi s tetom koja je jako stroga i da ne smije biti vani poslije devet što objašnjava vrijeme napada, a i činjenicu da ne smije kući donositi ukradene torbice. Odlučili su da neće prijaviti Kiku policiji, nego će pričekati da se Hrvojeva majka vrati iz Crikvenice. Ona će najbolje znati kako riješiti slučaj. Tad je došao Braco s novom idejom. On je sumnjao da je Kika imala pomagača i da je to bio Ljubo te da je njegov zadatak brinuti se za dokumente iz ukradenih torbica.

Na vratima se oglasilo zvono. Bio je to susjed Boris, odjeven sav u crno. Upozorio je dečke da ne izlaze jer se dogodio još jedan napad, potpuno isti kao i prethodni. Dečki su sad bili uzbuđeni jer se opet nešto događa, njihova pustolovina još nije gotova. Željeli su se uvjeriti da napadač, a sad su znali da je to Kika, ima ortaka, pa su se uputili u skrovište kako bi nešto otkrili. Pazili su da sve ostave kako su našli i da vrata zatvore žicom točno šest puta jer je to očito bio napadačev sistem. U kutiji s torbicama pronašli su jednu novu i kojoj je bilo nešto novca, ali bez dokumenata. A onda su našli mali crni kožni omot s pretincima u kojem su bili dokumenti: osobna, vozačka, prometna i zdravstvena iskaznica.

Idućeg dana, dečki su poslali Gogu da prati Kiku jer jedino nju Kika nije poznavala. Nervozno su čekali Gogin povratak, a u međuvremenu su se igrali loptom kako ne bi besposleno stajali na ulici. Ali nije im bilo do igre, a i Ljubo je stalno bio negdje u blizini.

Kad se Goga vratila, rekla je kako je pratila Kiku sve do Dugava, gdje je živio Hrvoje. To im je bilo sumnjivo jer Hrvojeve majke nije bilo pa nisu znali kakvog bi posla Kika tamo imala. Goga je rekla da je otišla u mesnicu i čovjeku koji je tamo radio predala nešto duguljasto i crno. Pretpostavljali su da su to dokumenti. O tom čovjeku su znali da je pjegav i ima crvenu kosu te da nije Kikin momak jer je njezin momak automehaničar. U blizini je i dalje bio Ljubo i gledao u njih, a na licu je imao izraz kao da je čuo baš sve o čemu su oni pričali.

Braco i Tut dežurali su pred mesnicom. Znali su da će uskoro biti gotova smjena pa su odlučili pratiti mesara. Ali problem je nastao kad su shvatili da on ima auto i da će im umaknuti. Tut se nije previše zabrinjavao jer su na registarskoj tablici bile četvorke, a to je bio njegov sretni broj. Potrčali su za autom i vidjeli da ide prema kvartu Sloboštini. Auto je bio parkiran pred ulazom na kojem je pisalo “Automehaničarska radionica”.

Mesar je sad bio u kancelariji s nekim čovjekom kojeg nisu mogli vidjeti. Provjeravali su dokumente držeći ih prema svjetlu kao da traže nekakve žigove ili serijske brojeve.

Dečki su imali plan – provaliti u kancelariju. Taj zadatak zapao je Tuta, Bracu i Hrvoja. Bili su zabrinuti jer to što su se spremali učiniti bio je pravi zločin i mogli bi imati ozbiljne probleme, ali sad više nije bilo povratka. Tut, koji je bio najmanji, uspio je otvoriti prozor čije je jedno staklo bilo razbijeno, ali kad su ušli u kancelariju, dočekala ih je zaključana ladica. Kad su je otvorili, našli su papire, vozačke i prometne dozvole. Bile su na posebnim hrpama, omotane crvenom gumicom.

Tad začuju zvuk auta kako se približava radionici i kancelariji. Bio je to isti onaj plavi auto s četvorkama na registarskim tablicama. Mesar i još jedan tip kojeg nisu mogli vidjeti u mraku i tišini, stavljali su tablice na aute koje ih nisu imali. Dečki su pretpostavili da su tablice lažne.
Nakon nekog vremena, mesar se uputio prema kancelariji u kojoj nije bilo nikakvog skrovišta i dečki su se našli u klopci.

Sakrili su se u kut i pomislili da možda ima nade da će se izvući, ali mesar ih je osjetio i tako otkrio. Drugi, bradati tip, koji je bio s njim, rekao je neka zove šefa da mu kaže kako je plan pošao po zlu. Dečki su vidjeli da zove u drugi grad, u neko manje mjesto, jer je okrenuo nulu i dvije tipke za pozivni, a zatim još pet brojeva. Pala je odluka da će ih povesti, ali prije toga su im svezali ruke, zavezali usta i prekrili oči. Dečki nisu mogli ništa učiniti. Tipovi su bili ljuti jer su dečki vidjeli što su radili s tablicama, a i ovo im je bila zadnja isporuka.

Vozili su se po otvorenoj cesti, velikom brzinom. Braco je bio u jednom autu, a Hrvoje i Tut u drugom. Braco nije mogao znati ni gdje je ni kamo ide, ali primijetio je da se voze po autocesti jer su stali na naplatnim kućicama, a nedugo zatim su stali. Bradonja i mesar razgovarali su i rekli kako još ima otprilike 45 minuta do odredišta.

Dok su čekali da vlak prođe, nakon što su sišli s autoceste, Braco uspije otvoriti vrata i ispasti iz auta. Bradonja je to primijetio i krenuo za Bracom koji je bježao što je brže mogao. Prešao je ogradu, ušao u nekakvo dvorište i došao do plasta sijena, u koji se sakrio. Bradonja to nije primijetio i ljutio se jer mu je Braco pobjegao. Zatim je Braco pričekao još desetak minuta kako bi bio siguran da je bradonja otišao, a onda je krenuo tražiti bilo kakvu pomoć. Došao je do željezničke stanice na kojoj je pisalo Strizivojna-Vrpolje. U uredu je bio njegov otac.

Za to vrijeme, Tut i Hrvoje, koji su bili u drugom autu, došli su u neku kući i tu su ih otpremili na spavanje. Ali Hrvoje se prišuljao vratima i vidio da za stolom sjedi Predrag, lik iz kvarta koji mu je dodao loptu prije nego što je otišao stricu i teti. Sad je Hrvoje shvatio da je on Kikin dečko i da je ona za njega krala. Ali nije krala zbog novca, nego zbog dokumenata jer sve su napadnute žene bile vozačice, a ti dokumenti su im trebali kako bi mogli prodavati ukradene automobile na kojima su prije mijenjali tablice.

Hrvoje je čuo dogovor između otmičara. Netko je dolazio u tri sata i pretpostavio je da se radi upravo o vremenu isporuke robe.

Bracin otac bio je iznenađen kad ga je vidio, pogotovo jer je Braco bio još napola svezan, ali i zato što ga nije vidio već pet godina, otkad ga je napustio. Braco je ocu sve objasnio i zvali su policiju koja je već bila u sve upućena pa su znali da su lopovi krenuli u Đakovo. Naredili su mu da ostane gdje je, ali Braco je nagovorio oca da ga vozi u Đakovo jer nije mogao sjediti na mjestu. U Đakovu u pronašli policijsku postaju, gdje su već tekle pripreme za zasjedu. Tamo je Braco primijetio Ljubu.

Braco je vjerovao da je Ljubo jedan od lopova i potrčao je u pomoć Tutu i Hrvoju jer je pomislio kako bi im Ljubo mogao nauditi, prijetiti policiji njima ili tražiti otkupninu. Ali saznao je da Ljubo zapravo radi u policiji. Ljubo im je ispričao kako je glumio besposličara kako bi ispitao teren i ušao u trag manijaku u kvartu. A te večeri, kad dečki nije dugo bilo, Marko se zabrinuo i s tatom otišao u policijsku postaju sve prijaviti. Marko je ispričao sve o krađi i preprodaji automobila te kako je to povezano s napadima na žene u kvartu. To je značilo da je Marko ipak sve povezao prije njih.

Kako je policija već duže motrila Predraga i znali su da ima kuću u Đakovu, pretpostavljali su da će se tamo dogoditi predaja robe, ali nisu imali potrebne dokaze, sve dok im Marko nije sve ispričao. Ali Ljubo i dalje nije znao tko je djevojka koja je napadala žene jer je Marko rekao da je ne poznaje i dečki su shvatili da cijela ta priča ipak još nije gotova.

Sutradan su se dečki vratili u Zagreb. Odlučili su potražiti Kiku i s njom porazgovarati. Rekli su joj da je Predrag uhićen i da oni znaju da je Kika napadala žene i krala im torbice. Predložili su joj da surađuje s policijom, kaže im sve što zna, kako bi ona bila pošteđena, a Kika je to i učinila.
Kad je sve bilo gotovo, opet se začulo zvono na vratima, a sa zvonom je sve i počelo. Ali ovaj puta su to bili samo Hrvojevi roditelji koji su se vratili s puta.

Vrsta djela: pustolovno-kriminalistički roman za mlade

Mjesto radnje: Dugave, Petlja

Vrijeme radnje: travanj, proljetni praznici

Likovi: Hrvoje, Braco, Tut, Marko, Goga, Kika, Hrvojevi roditelji, Predrag, Ljubo

Analiza likova

Hrvoje – glavni junak priče. Njegovi roditelji odlaze na put pa on tjedan provodi kod ujaka i tete u drugom kvartu. Tu čuje priču o manijaku koji napada žene navečer i krade im torbice, pa sa svojim prijateljima odlučuje to istražiti. Zbog svoje snalažljivosti, upornosti i hrabrosti te pomoći prijatelja, uspijeva ući u trag zločincima i razotkriti cijeli slučaj.

Braco – Hrvojev prijatelj, jedan od dječaka koji se upuštaju u pustolovinu potrage za manijakom. Živi s majkom, koja ima mnogo povjerenja u njega. Otac ih je napustio prije pet godina i od tad se nisu vidjeli. Tijekom radnje priče, susreće se s ocem u Vrpolju i otac mu pomaže tako što je pozvao policiju i odvezao ga u Đakovo kako bi spasio prijatelje.

Tut – najmlađi među dječacima, ali dobar prijatelj. Često ne može sudjelovati u pothvatima s ostalim dečkima jer mora doći kući do večernjih crtića. Plašljiv je i za njega kažu da se više boji straha nego same opasnosti. To je i točno jer bi u opasnim situacijama uvijek ostao pribran i smiren. Braco ga zove “Bebac”.

Marko – Hrvojev bratić kojeg također zanima slučaj manijaka koji napada žene u njegovom kvartu. On na to gleda sa znanstvenog stajališta i za sve mora imati dokaze. Izrezuje članke iz novina, čita znanstvene enciklopedije i pročitao je najviše krimića od svih dečki pa se dobro snalazi u situaciji u kojoj su se našli. Na kraju spašava prijatelje tako što je sve rekao ocu i policiji. Prvi je shvatio vezu između napada na žene i krađe i preprodaje automobila.

Bilješka o autoru

Pavao Pavličić  je scenarist, pripovjedač, romanopisac, književni povjesničar i esejist. Rođen je u Vukovaru 1946. godine. Fakultet je završio u Zagrebu diplomirajući na Filozofskom fakultetu, a danas je tamo zaposlen kao profesor.

U svom životu do sada napisao je više od četrdeset knjiga, ali ističe se zasigurno kao jedan od najpoznatijih pisaca kriminalističkih romana u Hrvatskoj. Od tih djela poznati su “Stroj za maglu”, “Plava ruža”, “Umjetni orao”.

Napisao je mnoga djela koja su povezana s njegovim rodnim gradom Vukovarom. Tamo je prikazao i brojne slike grada kako je izgledao za vrijeme njegovog školovanja, odrastanja i Domovinskog rata. Prikazao ih je u djelima “Vukovarske razglednice”, “Dunav”, “Vodič po Vukovaru”, “Šapudl”.

Od ostalih djela poznata su “Sretan kraj”, “Rupa na nebu”, “Slobodni pad”, “Večernji akt”, “Zaborav” i “Pokora”.

Od romana za djecu možemo izdvojiti romane “Zeleni tigar”, “Trojica u Trnju”, “Petlja”, “Mjesto u srcu” i “Lopovska uspavanka”.

Prema nekim romana i scenarijima snimljeni su i filmovi.

Autor: A.P.