Palčić

Palčić je priča koju je napisao Charles Perrault. Pročitajte originalnu cijelu priču! Priča za djecu koja opisuje sitnog i mudrog dječaka po imenu Palčić te pustolovinu u kojoj je uspio steći bogatstvo.

Analizu lektire Palčić pročitajte ovdje >>

Jednom davno, živio je jedan drvosječa sa svojom ženom; imali su sedmero djece, svi redom dječaci. Najstariji je imao deset godina, a najmlađi samo sedam. Svi su se čudili kako je drvosječa dobio toliko puno djece u tako kratkom vremenu, ali njegova žena je jako voljela djecu i uvijek bi imala dvije bebe odjednom.

Drvosječa i njegova žena su bili jako siromašni, a njihovo sedmero djece im je postao veliki teret, jer su još bili mali i nitko od njih nije mogao zaraditi za svoj kruh. Posebno su brinuli za najmlađeg koji je bio boležljiv. Jedva da je ikada progovorio neku riječ, a i to što je rekao, oni su smatrali da je glupost, iako je zapravo uvijek govorio pametno. Bio je vrlo malen, a kad se rodio nije bio veći od palca, pa su ga odlučili nazvati Palčić.

Jadno dijete bilo im je krivo za sve što je pošlo po zlu u kući. Kriv ili ne, uvijek su mislili da je za sve on kriv. Bez obzira na to, on je ostao lukaviji i daleko više mudriji nego sva njegova braća zajedno. Iako je malo govorio, dobro je slušao.

Stiglo je jako loše doba godine, a glad je bila toliko velika da su se svi siromašni ljudi odlučili riješiti svoje djece. Jedne večeri, kad su djeca bila u krevetu, a drvosječa je sjedio sa svojom ženom uz vatru, rekao joj je tužno: – Vidiš da ne možemo zadržati našu djecu, ne mogu gledati kako umiru od gladi pred mojim očima. Odlučio sam ih sutra ostaviti u šumi.

-Ah! – zaplakala je žena – kako možeš imati srca i ostaviti svoju djecu u šumi?

Uzalud ju je muž podsjećao na njihovo siromaštvo. Nije pristajala na njegov prijedlog. Da, bila je siromašna, ali ona je ipak bila njihova majka. Međutim, nakon što je razmislila koliko bi tužna bila kad bi gledala da joj djeca umiru od gladi, napokon je pristala i otišla u krevet uplakana.

Dok je ležao u krevetu, Palčić je čuo da otac i majka nešto ozbiljno pričaju. Ustao je tiho i sakrio se ispod stolice svog oca kako bi čuo što govore. Ponovno je otišao na spavanje, ali nije spavao, razmišljajući o tome što otac planira učiniti.

Ustao je rano ujutro i otišao do obale, gdje je ispunio svoje džepove malim bijelim kamenčićima, a zatim se vratio kući.

Svi su izašli za ocem, ali Palčić nikada nije rekao svojoj braći ono što je sinoć čuo. Hodali su dugo kroz gustu šumu. Drvosječa je počeo sjeći drva, a djeca su skupljala štapiće u snopove. Njihov otac i majka, vidjevši ih zauzete svojim poslom, udaljili su se od njih bez da su djeca to primijetila, i vratili su se kući kroz grmlje.

Kad su djeca vidjela da su ostala sama, počela su plakati i vikati toliko glasno koliko su mogli. Palčić ih je pustio neka plaču, znajući vrlo dobro kako ponovno doći kući, jer je cijelim putem ostavljao male bijele kamenčiće. Tada im je rekao: – Nemojte se bojati, braćo, otac i majka ostavili su nas ovdje, ali vodit ću vas kući, samo me slijedite.

Krenuli su za njim, a on ih je odveo istim putem kojim su došli u šumu. Kad su došli do kuće, nisu se usudili ući, nego su sjeli ispred vrata i slušali što govore njihov otac i majka.

Drvosječa i njegova supruga upravo su bili stigli kući, kada je gospodar dvorca poslao deset kruna koje im dugo duguje, a koje nikada nisu očekivali. To im je dalo novi život, jer siromašni ljudi su uvijek bili gotovo gladni. Drvosječa je odmah poslao ženu u mesnicu. Kako je prošlo dosta vremena otkako su jeli, kupila je tri puta više mesa nego je bilo potrebno za dvije osobe.

Kada su se dovoljno najeli, žena je rekla: – Jao, gdje su sada naša jadna djeca? Dobro bi se najeli od ovoga što smo ovdje ostavili, ali ti si bio taj, Guillaume, koji si ih odlučio napustiti. Žao mi je što su ostali u šumi, dragi Bože, možda su ih već i vukovi pojeli.

Drvosječa je naposljetku izgubio strpljenje, jer je žena ponovila više od dvadeset puta da će im biti žao zbog toga i da je bila u pravu što ga je od toga odgovarala. Prijetio je da će je istući ne bude li držala jezik za zubima. I on je bio uznemiren i tužan, ali je ona bila ta koja je stalno prigovarala. On je, kao i mnogi drugi, smatrao da bi žene trebale reći pravu stvar, ali da to ne bi trebale činiti prečesto.

Ona se gotovo utapala u suzama, vičući: – Jao! Gdje su sada moja djeca, moja jadna djeca?

Tako je glasno plakala da su djeca, koja su bila na vratima, počela plakati vikati u sav glas: – Evo nas! Ovdje smo!

Ona je odmah otrčala kako bi otvorila vrata, zagrlila ih i rekla: – Drago mi je što vas vidim, draga moja djeco, jako ste gladni i umorni, a moj siroti Petar strašno je prljav, dođite i pustite me da vas očistim.

Petar je bio njezin najstariji sin, kojeg je voljela više od ostalih, jer je imao crvenu kosu, kao i ona.

Djeca su sjela za stol i dobro se najela, što je razveselilo majku i oca. Rekli su im kako su se bojali za njih dok su bili u šumi i da su izuzetno sretni što još jednom mogu vidjeti svoju djecu kod kuće. Ta radost i veselje se nastavilo sve dok su imali novac koji su dobili od gospodara dvorca; ali kad su potrošili sve, ponovno ih je obuzela nelagoda i odlučili su ih opet napustiti. Ovaj put su se odlučili ostaviti ih puno dublje u šumi nego prije.

Iako su pokušavali potajno razgovarati o tome, Palčić ih je opet čuo. Planirao ih je izvući iz šume kao i posljednji put. Međutim, iako se vrlo rano ustao želeći ponovno skupiti male sitne kamenčiće, nije mogao ni izaći iz kuće jer su vrata ovoga puta bila čvrsto zaključana i to dvaput. Otac im je dao svakome po komad kruha za doručak, pa se Palčić sjetio kako može iskoristiti kruh umjesto kamenčića – da, bacat će male komadiće kruha po putu. Tako Palčić nije pojeo kruh, nego ga je spremio u džep.

Pala je noć, a podigao se i strašan olujni vjetar, kojeg su se djeca strašno bojala. Činilo im se da se sa svih strana čuje zavijanje gladnih vukova. Jedva su se usudili govoriti ili okrenuti glavu. Nakon toga, počela je kiša koja ih je smočila do kože; noge su im se sklizale na svakom koraku, pa su pali u blato, a ruke su im bile hladne.

Kako je vjetar odnio sve mrvice kruha, Palčić se popeo na vrh stabla kako bi provjerio može li nešto vidjeti. Pogledavši u svakom smjeru, napokon je vidio tinjajuću svjetlost, poput svijeće, ali daleko od šume. Spustio se, ali s tla više nije mogao ništa vidjeti, što ga je jako brinulo. Međutim, nakon što je hodao neko vrijeme sa svojom braćom u smjeru gdje je vidio svjetlo, ponovno ga je vidio.

Konačno su došli do kuće u kojoj je gorjela svijeća, ali su se jako bojali, jer to nije bila njihova kuća. Pokucali su na vrata, a dobra žena je otvorila. Pitala ih je što žele.

Palčić joj je rekao da su siromašna djeca koja su se izgubila u šumi i zamolio ju da im dopusti da kod nje prenoće.

Kada ih je žena ugledala, shvatila je kako se radi o dobroj i poštenoj djeci te je zaplakala i rekla im: – Jao, jadna djeca, odakle dolazite? Znate li da ova kuća pripada okrutnom divu koji jede malu djecu?

– Ah, draga gospođo – odgovori Palčić (koji je, kao i njegova braća, sav drhtao) – što da radimo? Ako nas odbijete, bit ćemo prepušteni vukovima u šumi koji će nas zasigurno proždrijeti. Radije bismo da nas div pojede, ali možda će nam se ipak smilovati, pogotovo ako ga vi zamolite.

Žena, koja je vjerovala da ih može sakriti od muža do jutra, pustila ih je u kuću i odvela blizu vatre. Na ražnju se peklo cijelo tele, divu za večeru.

Nakon što su se malo ugrijali, čuli su tri ili četiri jaka udarca na vratima. Bio je to div, koji se vratio kući. Čuvši ga, sakrila ih je ispod kreveta i otvorila vrata. Div je odmah pitao je li večera spremna i ima li vina, a zatim je sjeo za stol. Tele je još uvijek bilo sirovo i krvavo, ali on je tako volio. Njuškao je desno i lijevo, govoreći: – Osjećam miris svježeg mesa.

Njegova je žena rekla: – Možeš namirisati samo tele koje sam upravo pripremila za pečenje.

– Osjećam miris svježeg mesa, kažem ti još jednom – odgovorio je div, gledajući suprugu – i tu se nešto čudno događa.

Čim je izgovorio te riječi, ustao se od stola i otišao ravno u krevet. – Ah, ah! – rekao je. – Znam da bi me prevarila, lažljivice, ne znam zašto ne pojedem i tebe i njih, možeš biti sretna što si stara, ali u kući je svježe meso koje je srećom stiglo upravo na vrijeme da počastim trojicu prijatelja koji me dolaze posjetiti za dan ili dva.

Izvukao ih je ispod postelje, jednog po jednog. Jadna djeca pala su na koljena i molila za oprost. No, morali su se suočiti s jednim od najokrutnijih divova na svijetu. Daleko od toga da bi div imao  milosti, već ih je proždirao svojim očima. Rekao je svojoj ženi da će djeca biti slasna jela s dobrim ukusnim umakom. Zatim je uzeo veliki nož i približio im se, oštreći ga na velikom kamenu.

Već je držao jednoga od njih kad mu je žena rekla: – Zašto baš sada? Nećeš li sutra imati više vremena?

– Ne pričaj gluposti – rekao je ljudožder; bit će mekši ako ih sada ubijem.

– Ali već imaš toliko mesa – odgovorila je njegova supruga. – Nema potrebe za više, ovdje je tele, dvije ovce i pola praseta.

– Istina – reče ljudožder. – Hrani ih tako da ne budu neuhranjeni i spremi ih u krevet.

Dobra žena bila je presretna zbog toga i ponudila im je dobru večeru, ali djeca su se toliko bojala da nisu mogla jesti. A div koji je tada navalio na piće, bio je vrlo zadovoljan što je sada imao nešto posebno za počastiti svoje prijatelje. Popio je desetak čaša više nego inače, zavrtjelo mu se u glavi pa je otišao na spavanje.

Div je imao sedam malenih kćeri koje su imale vrlo lijepu put, jer su jele svježe meso kao njihov otac; ali i male sive oči, prilično okrugle, kukaste nosove i vrlo dugačke oštre zube, dobro razmaknute. Još nisu bile pretjerano nestašne, ali su već grizle malu djecu i sisale im krv.

Rano su otišle na spavanje, svih sedam u velikom krevetu, a svaka je nosila zlatnu krunu na glavi. Žena je na  drugom krevetu smjestila sedam malih dječaka u istoj sobi, a zatim je i ona otišla u krevet na spavanje.

Palčić koji je primijetio da kćeri imaju zlatne krune na glavi, bojao se da bi div mogao požaliti zbog svoje odluke što ih je ostavio na životu, pa se dosjetio što bi mogao napraviti da spasi sebe i svoju braću. Ustao se oko ponoći i uzeo svoju i kape svoje braće, otišao vrlo tiho u sobu gdje su spavale kćeri, skinuo im male krune i stavio im njihove kape na glave, a krune na svoju i glavu svoje braće, kako bi se div zabunio i zamijenio svoje kćeri za dječake koje je htio ubiti.

Sve se odvijalo prema njegovom planu, div se probudio oko ponoći, žaleći što je odgodio do jutra ono što je večeras mogao učiniti, žurno je ustao iz kreveta i podigao svoj veliki nož. – Pogledajmo – rekao je – što rade mali veseljaci! Nećemo ponoviti istu grešku!

Zatim je otišao u sobu svojih kćeri. Došao je do kreveta gdje su ležali mali dječaci. Svi su spavali, osim Palčića, koji se strašno bojao kad je osjetio divovu ruku na svojoj glavi, i glavi svoje braće. Osjećajući zlatne krune, div je rekao: – Bila bi to strašna pogreška. Doista sam sinoć previše popio.

Zatim je otišao u krevet gdje su ležale njegove kćerke. Na njima je pronašao kape za dječake i rekao: – Ah, hah, momci, ovdje ste, idemo na posao. Tako je, bez daljnjeg pričanja, izrezao grlo svih sedam njegovih kćeri. Zadovoljan onim što je učinio, ponovno je otišao u krevet.

Čim je Palčić čuo hrkanje, probudio je svoju braću i rekao im da se odmah obuku i da ga prate. Lagano su se spustili u vrt i popeli se preko zida. Trčali su gotovo cijelu noć, dršćući cijelo vrijeme i ne znajući kojim putem idu.

Kad se div probudio, rekao je svojoj ženi: – Idi gore i spremi one dječake koji su došli sinoć.

Žena je bila jako iznenađena zbog dobrote njezina supruga, ne sluteći o kakvom spremanju on govori, misleći da je naredio da se obuku, otišla je i užasnula se kad je vidjela svojih sedam kćeri s izrezanim grlom, kako plivaju u svojoj krvi.

Odmah se onesvijestila. Div, bojeći se da će njegovoj ženi trebati predugo vremena u obavljanju onoga što je naredio, ustao je da joj pomogne. Zbog strašnog prizora, bio je užasnut više nego njegova žena.

– Što sam učinio? – plakao je. – Ti dječaci će uskoro platiti za to! Bacio je vodu u lice svoje žene i viknuo: – Donesi mi odmah čizme da ih mogu uhvatiti.

Izašao je, i trčao okolo naokolo ne bi li uhvatio jadnu djecu. Napokon je došao do same ceste na kojoj su bila siromašna djeca, ali ne više od stotinu koraka od kuće njihova oca. Djeca su vidjela kako im se div približava. Preskakao je s planine na planinu i prelazio preko rijeka, lako kao da su mali potoci. Palčić se zajedno sa svojom braćom sakrio u obližnjoj šupljoj stijeni.

Div je bio jako umoran od dugog i bezuspješnog putovanja (njegove čizme su vrlo naporne za nošenje), pa se tako odlučio odmoriti. Slučajno je sjeo na stijenu gdje su se mali dječaci skrivali. Bio je toliko umoran da je zaspao i počeo glasno hrkati. Ali sirota djeca su ga se toliko bojala otkako je bio podigao svoj veliki nož i htio im prerezati grla. Međutim, Palčić nije bio uplašen poput svoje braće. Rekao im je da odmah moraju pobjeći prema kući dok div tako čvrsto spava i da se ne brinu.

Ponovno su ga odlučili slijediti i uskoro su stigli kući. Palčić je došao do diva, polako mu skinuo čizme i stavio ih na svoje noge. Čizme su bile dugačke i velike, ali zato što su bile čarobne, bile one velike ili male prilagodile su se osobi koja ih je nosila. Zato odgovaraju svim nogama, pa su se prilagodile i malom Palčiću. Odmah je otišao do divove kuće, gdje je vidio njegovu ženu kako gorko plače zbog gubitka ubijenih kćeri.

– Tvoj muž – kaže Palčić – u velikoj je opasnosti, uhvatila ga je banda lopova koji su rekli da će ga ubiti ako im ne da sve svoje zlato i srebro. Vidio me i molio da dođem i kažem vam sve. Dajte mi sve što imate, jer inače će ga ubiti bez milosti. Budući da je u velikoj opasnosti, posudio mi je svoje čizme (vidite da ih imam), da bih se mogao brže vratiti i pokazati vam da me on sam poslao k vama.

Dobra žena, koja se strašno uplašila, dala mu je sve što je imala. Iako je jeo malu djecu, bio je dobar muž. Tako je Palčić dobio sav novac. Vratio se u očevu kuću gdje su ga dočekali s velikom radošću.

Mnogi se ne slažu s ovim posljednjim detaljima. Tvrde da Palčić nikada nije opljačkao diva, da je uzeo samo njegove čizme, i dobro da je to napravio, jer je div uz pomoć njih mogao progoniti malu djecu. Ti isti ljudi potvrđuju da su sasvim sigurni u to, jer su često pili i jeli u drvosječinoj kući.

Tvrde da je, nakon što je skinuo čizme divu, Palčić otišao na dvor, gdje je doznao da je u tijeku velika bitka koja je bila dvjestotinjak milja udaljena. Kažu da je otišao do kralja i rekao mu da će, ako to želi, donijeti vijesti o tijeku bitke prije noći. Kralj mu je obećao veliku količinu novca ako bi to napravi. Palčić je bio dobar, kao i njegova riječ i vratio se istu noć s vijestima. Ovaj prvi pothvat donio mu je veliku slavu i mogao je dobiti što je poželio. Ne samo da mu je kralj jako dobro platio za vijesti o tijeku bitke, nego su ga i dame pristojno nagrađivale da im donese informacije o njihovim ljubavnicima. Povremeno su mu žene davale pisma za svoje muževe, ali su ga tako loše plaćale da se nije ni trudio zbrajati novac koji je zaradio od tog posla.

Nakon što je neko vrijeme radio kao glasnik i time stekao veliko bogatstvo, otišao je kući svome ocu, gdje su ga primili s neizrecivom radošću. Cijeloj je obitelji donio blagostanje, kupio je položaje za svog oca i braću na dvoru, istovremeno se pobrinuvši za sebe.

Pouka bajke Palčić

Nije teško imati puno djece, ako su svi dobri, pristojni i jaki, ali ako je netko bolestan ili se sporo razvija, doživjet će prezir, ismijavanje i varanje. Međutim, upravo to malo dijete je ono koje donese sreću cijeloj obitelji.

Autor: Charles Perrault, Prijevod: Lara Paić, Lektura: Maja Zajačko
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2018.