Originalna verzija priče koju je napisao Charles Perrault. Priča za djecu koja opisuje sitnog i mudrog dječaka po imenu Palčić te pustolovinu u kojoj je uspio steći bogatstvo.
Jednom davno živjeli su drvosječa i njegova supruga; imali su sedmero djece, svi redom dječaci. Najstariji je imao deset godina, a najmlađi samo sedam. Ljudi su bili zapanjeni što je drvosječa dobio toliko djece u tako kratkom vremenu, ali njegova supruga jako je voljela djecu i nikada nije imala manje od dvoje beba odjednom.
Drvosječa i njegova žena bili su vrlo siromašni, a njihovo sedmero djece poprilično veliki teret, jer nitko od njih nije mogao zaraditi za svoj kruh. Posebno su bili zabrinuti jer je najmlađi bio boležljiv. Jedva je ikada progovorio koju riječ, koju su ionako smatrali znakom gluposti, iako je uistinu bila znak pameti. Bio je vrlo malen, a kad se rodio nije bio veći od palca. Nazvali su ga Palčić.
Jadno dijete bilo je krivo za sve što je pošlo po zlu u kući. Kriv ili ne, uvijek su smatrali da je sve njegova krivica. Bio je, bez obzira na to, lukaviji i daleko više mudriji nego sva njegova braća zajedno. Iako je malo govorio, dobro je slušao.
Stiglo je jako loše doba godine, a glad je bila toliko velika da su ti siromašni ljudi odlučili riješiti se svoje djece. Jedne večeri, kada su djeca bila u krevetu, a drvosječa je sjedio sa svojom ženom uz vatru, rekao joj je, srcem punom tuge: – Jasno vidite da ne možemo zadržati našu djecu, i ne mogu gledati kako umiru od gladi pred mojim očima. Odlučio sam ih sutra ostaviti u šumi, što se vrlo lako može učiniti, jer, dok su zauzeti vezivanjem snopova drveta, možemo ih ostaviti bez da to primijete.
-Ah! – zaplakala je žena – možete li imati srca i uzeti svoju djecu u namjeri da ih napustite?
Uzalud ju je muž podsjećao na njihovo siromaštvo. Nije pristajala na to. Da, bila je siromašna, ali ona je bila njihova majka. Međutim, nakon što je razmotrila koliku bi žalost osjetila kada bi joj djeca umirala od gladi pred očima, napokon je pristala i otišla u krevet u suzama.
Palčić je čuo svaku riječ koja je bila izgovorena dok je ležao u krevetu, ustao je tiho i skrivao se ispod stolice svog oca kako bi čuo što govore, a da se ne vidi jer je shvatio kako razgovaraju o vrlo ozbiljnim stvarima. Ponovno je otišao na spavanje, ali nije spavao, razmišljajući o tome što je morao učiniti.
Ustao je rano ujutro i otišao do obale, gdje je ispunio svoje džepove malim bijelim šljunkom, a zatim se vratio kući.
Svi su izašli, ali Palčić nikada nije rekao svojoj braći ni jedan slog onoga što je načuo. Otišli su u gustu šumu, gdje se nisu mogli vidjeti ni na deset koraka. Drvosječa je započeo s radom, a djeca su skupljala štapiće u snopove. Njihov otac i majka, vidjevši ih zauzete svojim poslom, udaljili su se od njih bez da su djeca to primijetila, i vratili su se kući uz bok, kroz grmlje.
Kad su djeca vidjela da su ostala sama, počela su plakati glasno koliko su mogli. Palčić ih je pustio neka plaču, znajući vrlo dobro kako ponovno doći kući, jer je cijelim putem ostavljao male bijele kamenčiće. Tada im je rekao: – Nemojte se bojati, braćo, otac i majka ostavili su nas ovdje, ali vodit ću vas kući, samo me slijedite.
Učinili su to, a on ih je odveo istim putem kojim su došli u šumu. Nisu se usudili ući, nego su sjeli na vrata i slušali što govore njihov otac i majka.
Drvosječa i njegova supruga upravo su stigli kući, kada je gospodar dvorca poslao deset kruna koje im dugo duguje, a koje nikada nisu očekivali. To im je dalo novi život, jer siromašni ljudi su uvijek bili gotovo gladni. Drvosječa je odmah poslao ženu u mesnicu. Kako je prošlo dosta vremena otkako su jeli, kupila je tri puta više mesa nego je bilo potrebno za dvije osobe.
Kada su se dovoljno najeli, žena je rekla: – Jao, gdje su sada naša jadna djeca? Dobro bi se najeli od ovoga što smo ovdje ostavili, ali ti si bio taj, Guillaume, koji si ih odlučio napustiti. Žao mi je što su ostali u šumi, dragi Bože, možda su ih već i vukovi pojeli.
Drvosječa je naposljetku izgubio strpljenje, jer je žena ponovila više od dvadeset puta da će im biti žao zbog toga i da je bila u pravu što ga je od toga odgovarala. Prijetio je da će je istući ne bude li držala jezik za zubima. Nije da je drvosječa bio manje uznemiren od njegove supruge, ali je ona bila ta koja je stalno prigovarala. On je, kao i mnogi drugi, smatrao da bi žene trebale reći pravu stvar, ali da to ne bi trebale činiti prečesto.
Ona se gotovo utopila u suzama, vičući: – Jao! Gdje su sada moja djeca, moja jadna djeca?
Tako je glasno plakala da su djeca, koja su bila na vratima, počela plakati vikati u sav glas: – Evo nas! Ovdje smo!
Ona je odmah otrčala kako bi otvorila vrata i rekla, zagrlivši ih: – Drago mi je što vas vidim, draga moja djeco, jako ste gladni i umorni, a moj siroti Petar strašno je prljav, dođite i pustite me da vas očistim.
Petar je bio njezin najstariji sin, kojeg je voljela više od ostalih, jer je imao crvenu kosu, kao i ona.
Djeca su sjela za stol i jela s dobrim apetitom, koji je veselio i oca i majku. Rekli su im kako su se uplašili dok su bili u šumi, govoreći gotovo uvijek zajedno. Roditelji su bili izuzetno sretni što su još jednom vidjeli svoju djecu kod kuće, a ta se radost nastavila dok su deset kruna trajale; ali, kad je novac bio potrošen, ponovno ih je obuzela nelagodu i odlučili su ih opet napustiti. Ovaj put su se odlučili ostaviti ih puno dublje u šumi nego prije.
Iako su pokušavali potajno razgovarati o tome, Palčić ih je opet čuo Palčić. Planirao izaći iz te poteškoće kao i posljednji put. Međutim, iako se vrlo rano ustao želeći ponovno skupiti male sitne kamenčiće, nije mogao ni izaći iz kuće jer su vrata ovoga puta bila čvrsto zaključana i to dvaput. Otac im je dao svakome po komad kruha za doručak, pa se Palčić sjetio kako to može iskoristiti umjesto kamenčića – bacat će male komadiće duž cijelog puta. Stoga nije pojeo kruh, nego ga stavio u džep.
Pala je noć, a podigao se i strašan olujni vjetar, kojeg su se djeca strašno bojala. Činilo im se da se sa svih strana čuje zavijanje gladnih vukova. Jedva su se usudili govoriti ili okrenuti glavu. Nakon toga, počela je kiša, te ih smočila do kože; noge su im se sklizale na svakom koraku, pa su pali u blato. Njihove ruke su bile nahlađene.
Palčić se popeo na vrh stabla kako bi provjerio može li nešto otkriti. Okrenuvši glavu u svakom smjeru, napokon je vidio tinjajuću svjetlost, poput svijeće, ali daleko od šume. Spustio se, ali s tla više nije mogao ništa vidjeti, što ga je uvelike zabrinulo. Međutim, nakon što je hodao neko vrijeme sa svojom braćom u smjeru gdje je vidio svjetlo, ponovno ga je vidio kad je izašao iz šume.
Konačno su došli do kuće u kojoj je gorjela svijeća, ali ne bez straha, jer su je svaki put, spustivši se u dubinu, izgubili iz vida. Pokucali su na vrata, a dobra žena je otvorila. Pitala ih je što žele.
Palčić joj je rekao da su siromašna djeca koja su izgubljena u šumi i zamolio je da im dozvoli da kod nje prenoće.
Kada ih je žena ugledala, shvatila je kako se radi o dobroj i poštenoj djeci te je zaplakala i rekla im: – Jao, jadna djeca, odakle dolazite? Znate li da ova kuća pripada okrutnom ljudožderu koji jede malu djecu?
– Ah, draga gospođo – odgovori Palčić (koji je, kao i njegova braća, sav drhtao) – što da radimo? Ako nas odbijete, bit ćemo prepušteni vukovima u šumi koji će nas zasigurno proždrijeti. Radije bismo da nas gospodin pojede, ali možda će nam se ipak smilovati, pogotovo ako ga molite.
Ljudožderova supruga, koja je vjerovala da ih može sakriti od muža do jutra, pustila ih je u kuću i odvela blizu vatre. Na ražnju se pekla cijela ovca, ljudožderu za večeru.
Nakon što su se malo ugrijali, čuli su tri ili četiri jaka udarca na vratima. Bio je to ljudožder, koji se vratio kući. Čuvši ga, sakrila ih je ispod kreveta i otvorila vrata. Ljudožder je odmah pitao je li večera bila spremna i ima li natočenog vina, a zatim je sjeo za stol. Ovca je još uvijek bila sirova i krvava, ali on je to i naručio. Njuškao je desno i lijevo, govoreći: – Osjećam miris svježeg mesa.
Njegova je žena rekla: – Možeš mirisati samo tele koje sam upravo pripremila za pečenje.
– Osjećam miris svježeg mesa, kažem ti još jednom – odgovorio je ljudožder, gledajući suprugu – i tu se nešto čudno događa.
Dok je izgovorio te riječi, ustao se od stola i otišao ravno u krevet. – Ah, ah! – rekao je. – Vidim kako bi me prevarila, prokleta si žena, ne znam zašto i njih i tebe ne pojedem, možeš biti sretna što si stara, ali ovdje je divljač koja je srećom stigla upravo na vrijeme da počastim trojicu prijatelja koji me dolaze ovamo posjetiti, za dan ili dva.
Izvukao ih je ispod postelje, jednog po jednog. Jadna djeca pala su na koljena i molila za oprost. No, morali su se suočiti s jednim od najokrutnijih ljudoždera na svijetu. Daleko od toga što bi imao milosti, već ih je proždirao svojim očima. Rekao je svojoj ženi da će to biti slasna jela s dobrim ukusnim umakom. Zatim je uzeo veliki nož i približio se siročadi, izoštrio ga na velikom kamenu kojeg je držao u lijevoj ruci.
Već je držao jednoga od njih kad mu je žena rekla: – Zašto baš sada? Nećeš li sutra imati više vremena?
– Nemoj pričati gluposti – rekao je ljudožder; bit će mekši ako ih sada ubijem.
– Ali već imaš toliko mesa – odgovorila je njegova supruga. – Nema potrebe za više, ovdje je tele, dvije ovce i pola praseta.
– To je istina – reče ljudožder. – Hrani ih tako da ne bi bili ovako neuhranjeni i stavi ih u krevet.
Dobra žena bila je presretna zbog toga i ponudila im je dobru večeru, ali djeca su se toliko bojala da nisu mogla jesti. A ljudožder, navalio na piće, bio je vrlo zadovoljan što je sada imao nešto posebno za počastiti svoje prijatelje. Popio je desetak čaša više nego inače, zavrtjelo mu se u glavi pa je otišao na počinak.
Ljudožder je imao sedam malenih kćeri. Ove mlade ljudožderke imale su vrlo lijepu put, jer su jele svježe meso kao njihov otac; ali imale su male sive oči, prilično okrugle, kukaste nosove i vrlo dugačke oštre zube, dobro razmaknute. Još nisu bile pretjerano nestašne, ali obećavale su zato što su već grizle malu djecu i sisale krv.
Rano su otišle na spavanje, svih sedam u velikom krevetu, a svaka je nosila zlatnu krunu na glavi. Ljudožderova žena je na još jednom krevetu smjestila sedam malih dječaka u istoj sobi, a zatim je otišla u krevet svome suprugu.
Palčić koji je primijetio da ljudožderove kćeri imaju zlatne krune na glavi i bojao se kako bi ljudožder mogao požaliti zbog svoje odluke da ih ne ubije, dosjetio se što bi mogao napraviti. Ustao se oko ponoći i, uzimajući svoju i kape svoje braće, otišao vrlo tiho i stavio ih na glave sedam malih kćeri, nakon što im je skinuo zlatne krune, koje je stavio na svoju i glavu svoje braće, kako bi se ljudožder zabunio i zamijenio svoje kćeri za dječake koje je htio ubiti.
Sve se dogodilo prema njegovu planu, ljudožder se probudio oko ponoći i, žaleći što je odgodio do jutra ono što je večeras mogao učiniti, žurno je izašao iz kreveta i podigao svoj veliki nož. – Pogledajmo – rekao je – što rade mali veseljaci! Nećemo ponoviti istu grešku!
Potom je otišao u sobu svojih kćeri. Došao je do kreveta gdje su mali dječaci ležali. Svi su zaspali, osim Palčića, koji se strašno bojao kad je osjetio ljudožderovu ruku na svojoj glavi, i glavi svoje braće. Osjećajući zlatne krune, ljudožder je rekao: – Bila bi to strašna pogreška. Doista sam sinoć previše popio.
Zatim je otišao u krevet gdje su djevojke ležale. Na njima je pronašao kape za dječake i rekao: – Ah, hah, momci, ovdje ste, idemo na posao. Tako je rekao, i bez daljnjeg zazivanja, izrezao je svih sedam grla njegovih kćeri. Vrlo zadovoljan onim što je učinio, ponovno je otišao u krevet svojoj supruzi.
Čim je Palčić čuo hrkanje, probudio je svoju braću i rekao im da odmah odjenu odjeću i da ga slijede. Lagano su se spustili u vrt i popeli se preko zida. Nastavili su trčati gotovo cijelu noć, dršćući cijelo vrijeme i ne znajući kojim putem idu.
Ljudožder kad se probudio, rekao je svojoj ženi: – Idi gore i spremi one mlade ljude koji su došli ovdje sinoć.
Žena je bila jako iznenađena zbog dobrote njezina supruga, ne sluteći o kakvom spremanju on govori, misleći da je naredio da ode i odjenu svoju odjeću, otišla je i užasno se zapanjila kad je vidjela njezinih sedam kćeri s izrezanim grlom, kako plivaju u svojoj krvi.
Ona se onesvijestila. Ljudožder, bojeći se da će njegovoj ženi predugo trebati u obavljanju onoga što je naredio, ustao je da joj pomogne. Bio je zapanjen i više nego njegova supruga zbog ovako strašnog prizora.
– Što sam učinio? – plakao je. – Ti krivci će uskoro platiti za to! Bacio je vode u lice svoje žene i, nakon što ju je osvijestio, viknuo je: – Donesi mi odmah čizme od sedam milja da ih mogu uhvatiti.
Izašao je, i trčao okolo naokolo ne bi li uhvatio jadnu djecu. Napokon je došao do same ceste na kojoj su bila siromašna djeca, ali ne više od stotinu koraka od kuće njihova oca. Djeca su vidjela kako dolazi ljudožder, koji je koračao s planine na planinu i prelazio preko rijeka, lako kao da su mali potoci. Palčić se zajedno sa svojom braćom sakrio u obližnjoj šupljoj stijeni, sve dok nije vidio što će ljudožder učiniti.
Ljudožder je bio jako umoran od dugog i bezuspješnog putovanja (čizme od sedam milja su vrlo naporne za nošenje) i odlučio se odmoriti. Slučajno je sjeo na stijenu gdje su se mali dječaci skrivali. Bio je toliko umoran da je zaspao i počeo hrkati tako užasno da se siromašna djeca nisu toliko bojala otkako je bio podigao svoj veliki nož i htio im prerezati grla. Međutim, Palčić nije bio uplašen poput svoje braće. Rekao im je da odmah moraju pobjeći prema kući dok ljudožder tako čvrsto spava i da se ne bi trebali brinuti zbog njega.
Primili su njegov savjet i uskoro stigli kući. Palčić je došao do ljudoždera, nježno je izvukao čizme i stavio ih na svoje noge. Čizme su bile dugačke i velike, ali zato što su bile čarobne, bile one velike ili male prilagodile su se osobi koja ih je nosila. Zato odgovaraju svim nogama, te su se prilagodile i njemu . Odmah je otišao do ljudožderove kuće, gdje je vidio njegovu ženu kako gorko plače zbog gubitka ubijenih kćeri.
– Tvoj muž – kaže Palčić – u velikoj je opasnosti, uhvaćen je od strane bande lopova koji su se zakleli da će ga ubiti ako im ne da sve svoje zlato i srebro. Držeći svoj nož pod grlom, ugledao me i molio da dođem i kažem vam stanje u kojemu se našao. Dajte mi sve što imate, a da pritom ne zadržite ništa, jer inače će ga ubiti bez milosti. Budući da je njegov slučaj toliko hitan, posudio mi je svoje čizme (vidite da ih imam), da bih se mogao brže vratiti i pokazati vam da me on sam poslao k vama.
Dobra žena, koja se strašno uplašila, dala mu je sve što je imala, iako je ovaj jeo malu djecu, bio je dobar muž. Tako je Palčić dobio sav novac. Vratio se u očevu kuću gdje su ga primili s velikom radošću.
Postoji mnogo ljudi koji se ne slažu s ovim posljednjim detaljima. Tvrde da Palčić nikada nije pljačkao ljudoždera, da je uzeo samo čizme od sedam milja, i to s dobrom savjesti, jer je ljudožder uz pomoć njih mogao progoniti malu djecu. Ti ljudi potvrđuju da su sasvim sigurni u to, jer su često pili i jeli u drvosječinoj kući.
Ti ljudi tvrde da je, nakon što je skinuo čizme ljudožderu, Palčić otišao na dvor, gdje je doznao da postoji velika zabrinutost zbog ishoda određene bitke i stanja vojske koja je bila dvjestotinjak milja udaljena. Kažu da je otišao do kralja i rekao mu da će, ako to želi, donijeti vijesti iz vojske prije noći. Kralj mu je obećao veliku količinu novca ako bi to učinio. Palčić je bio dobar kao i njegova riječ i vratio se istu noć s vijestima. Ovaj prvi pothvat donio mu je veliku slavu i mogao je dobiti što je poželio. Ne samo da mu je kralj jako dobro platio za vijesti o vojsci, nego su ga i dame pristojno nagrađivale da im donese informacije o njihovim ljubavnicima. Povremeno su mu žene davale pisma za svoje muževe, ali su ga tako loše platile da se nije ni trudio zbrajati novac koji je zaradio od tog posla.
Nakon što je neko vrijeme služio kao glasnik i time stekao veliko bogatstvo, otišao je kući svome ocu, gdje je primljen s neizrecivom radošću. Cijeloj je obitelji donio blagostanje, kupio je položaje za svog oca i braću na dvoru, istovremeno se pobrinuvši za sebe.
Pouka bajke Palčić:
Nije teško imati puno djece, ako su svi dobri, pristojni i jaki, ali ako je netko bolestan ili se sporo razvija, doživjet će prezir, ismijavanje i varanje. Međutim, upravo to malo dijete je ono koje donese sreću cijeloj obitelji.
Autor: Charles Perrault, Prijevod: Lara Višić, Lektura: Vlatka Basioli
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2018.
Odgovori