Temeljena na istinitom događaju, priča o ženi s otoka San Nicolas pronašla je svoje mjesto u romanu “Otok plavih dupina”. Indijanska djevojka Karan, živjela je 18 godina na otoku u blizini Kalifornije. Pronašao ju je kapetan Nidever i u svoj brodski dnevnik zapisao ono što je o toj ženi doznao. Karan je spletom nesretnih okolnosti ostala sama na Otoku, prepuštena svojim sposobnostima. Dane je provodila izrađujući oružje i oruđe koje joj je bilo potrebno za preživljavanje. Već na početku romana upoznajemo se s glavnim likovima, a zatim slijedi događaj koji je, poput domino efekta, pokrenuo cijelu priču.
Karan je pripadnica plemena sela Ghalas-at, koji se nastanio na Otoku plavih dupina. Otok su često posjećivali razni stranci, najčešće zbog lova na vidre. Jedan takav posjet bit će fatalan za selo. Dolaskom Rusa, u život plemena unesen je pakao. Rusi, po svom ponašanju tipični su kolonizatori. Tretirali su pleme kao inferiorno i dužno da njima, koji su imperij, prepuste svoje vode i ono što se u njima nalazi. To vidimo iz primjera dogovora o raspodjeli plijena, raspodjeli ulova tune i samom odnosu prema prirodi koja ih okružuje. Za pleme priroda je svetinja i njihova zaštitnica koja ih hrani, a za Ruse samo još jedan izvor zarade. Cijela situacija kulminira sukobom između dvaju strana, u kojem muškarci plemena izvlače deblji kraj. Većina muškaraca u selu je poubijana, među kojima je i Karanin otac Chowig. Taj događaj uzrokuje brojne promjene u selu i unutar društvene klime. Spas ljudima dolazi s kontinenta, no taj spas nije došao jedino do Karan i njezinoga brata. No, možda je tako jednostavno trebalo biti. Osim oca, na Karan je na otoku pokopala i svog mlađeg brata.
U romanu su slikovito opisane prirodne ljepote toga otočja te tradicija plemena – njihovi običaji i vjerovanja te jezik. Doznajemo o njihovom sistemu imenovanja ljudi i životinja. Svaki član ima dva imena – jedno javno i jedno tajno. Tajno ime se rijetko ili gotovo nikada nije odavalo jer se time trošila njegova moć. Karan svoje nove prijatelje imenuje prema pojavama iz prirode ili svoje neposredne okoline, primjerice: Rontu (lisičje oči) ili Mon-a-nee (Dječačić velikih očiju). Toposi kojima se Karan kreće otkrivaju povijest plemena (crteži na špiljskim zidovima). Pojavljuju se i mjesta u kojima doznajemo nešto o običajima, koji najviše govore o odnosima između muškaraca i žena. Ženama je bilo zabranjeno nositi oružje, te su crtale posebne znakove na licu kako bi označile da su neudane. Odjeća im je bila sačinjena od vidrinih koža, kormoranova perja te su nosile ogrlice izrađene od školjaka.
Težište cijeloga romana leži na Karaninoj volji za preživljavanjem nakon brojnih tragedija. Njezina tugovanja za ocem i bratom nisu obojena osjećajem boli, već željom za osvetom i preživljavanjem. Vjerojatno je to i razlog zbog kojeg je tako dugo uspjela preživjeti. Također, osjećaj koji se proteže cijelim romanom je osjećaj usamljenosti, kao i osjećaj straha od iste. Osjećaj pojačava i opisivanje protoka vremena, koje Karan računa kroz izmjenu sunca i mjeseca, te godišnjih doba. Njezini dani satkani su od rada i nade za pojavom broda koji će je ponovno spojiti s njezinom sestrom. U najtežim trenucima njezine samoće, javljaju se glasovi u obliku sjećanja, koji su lirski dočarani slikama i zvukovima iz prirode. Glas njezine sestre čujan je u vjetru, duh njezinoga oca živi kroz izradu oružja i predmeta, dok je povijest predaka oslikana na zidovima otočnih špilja.
S prihvaćanjem novonastale situacije, Karan ispočetka počinje na pomalo simboličan način. Spaljuje sve kolibe u selu i traži novo mjesto na kojem će živjeti. Otok je nepogodan za ostavljanje sjećanja jer je s njega malo teže otići. U jednom trenutku pokušala je i to, no nije joj uspjelo, stoga je odlučila ostati ondje gdje doista pripada. Prihvatila se posla i nastojala skovati svoj plan za osvetu neprijateljima – divljim psima. Kroz obračun sa psima naučit će nešto novo o sebi, o okolini u kojoj živi. Iako se zaklela da će istrijebiti sve pse na Otoku koji su joj ubili brata, jedan od njih postat će joj najbolji prijatelj. Karan će kroz druženje s Rontuom razviti empatiju, osjećaj odgovornosti, prijateljstva, povjerenja i onog najvažnijeg: praštanja. Rontu i Karan dijele osjećaj napuštenosti. Ronuta je odbacio njegov čopor, kao što je Karan bila, doduše svojom voljom, napuštena od svoga naroda.Smrt njezinog vjernoga prijatelja za nju će biti velika tragedija. Ono što je s njim naučila unaprijedit će je kao osobu i kad bude došla u kontakt s ljudskim bićima.
Novo godišnje doba donijelo je i novo prijateljstvo. Na otok je stigao aleutski brod među čijim članovima posade je bila i jedna djevojka – Tutok. Iako na početku prema njoj neprijateljski nastrojena, Karan napokon dobiva društvo za kojima toliko žudi. Povezale su ih neke zajedničke dodirne točke. U dijelu gdje njih dvije kratko razgovaraju, mogu se vidjeti i neke riječi njezinog materinskoga jezika. Karan je mogla napustiti otok s Tutok, no osjećala je kako istinski pripada prirodi i otoku. Kada je djevojka otišla, ponovno je nastupio osjećaj hladne samoće, koje je kompenzirala kroz spašavanje životinja, poput galeba i vidra. Njezin stav prema životinjama se promijenio, te više u njima nije vidjela potrošnu robu kao što je krzneni ogrtač ili dio alata za lov na hranu, već istinske prijatelje.
Posljednje poglavlje označava Karanin odlazak u civilizaciju. Nakon toliko provedenih godina na otoku, Karan je ipak odlučila svoje povjerenje pokloniti ljudima. Brod koji je došao po nju odveo ju je u civilizaciju, gdje je doznala zbog čega se brod koji je prevozio njezin narod na kontinent nije vratio po nju. Naime, brod je potonuo tijekom velike oluje.
Generalno gledajući, ovaj roman sinteza je robinzonske priče o volji za životom, prelaženjem preko prepreka koje nosi priroda unatoč svojim brojnim ljepotama. Indijanska djevojka pokazala nam je svojim životom kako čovjek može živjeti u skladu s prirodom i unatoč nedostatku civilizacije pokazati humanost te razviti se kao kvalitetno ljudsko biće. Prema romanu snimljen je i film, a Scott O ‘Dell je za njega dobio i nagradu Hans Christian Andersen.
Vrsta djela: povijesni roman
Mjesto radnje: Otok plavih dupina
Vrijeme radnje: od 1835. do 1853.
Kratak sadržaj
Otok plavih dupina, okružen pacifičkim vodama, živio je svojim mirnim tempom. U tom malom pacifičkom raju živjelo je indijansko pleme. Bavili su se ribolovom, lovom na razne divlje životinje, sakupljanjem i izrađivanjem raznih predmeta, sve od materijala koje im je priroda pružila. Njihov mir poremetio je dolazak aleutskog broda, čiji su članovi posade došli s namjerom lova na vidre. U to vrijeme dvanaestogodišnja djevojka Karan i njezin upola mlađi brat Ramo, sakupljali su korijenje za ručak. Ramo je prvi primijetio brod koji mu se pričinio kao veliki kanu. U selo Ghalas-at došao je glas od gostima pridošlima iz dalekih krajeva. Muškarci iz sela pohrlili su na obale noseći oružje, kako bi vidjeli što pridošlice žele. Iz čamaca kojima su doplovili do obale, izašao je Rus, kapetan Orlov. Karanin otac bio je poglavica sela Ghalas-ata, te mu se predstavio svojim pravim imenom – Chowig. Karan je to vidjela kao loš znak. Stanovnici tog sela imali su svoje javno i svoje tajno ime. Vjerovalo se da se korištenjem tajnog imena troši njegova snaga i čarolija.
Kapetan Orlov došao je pregovarati oko smještaja i lova na vidre. Chowig nije sretno dočekao taj prijedlog. Zadnji put kada su Rusi došli loviti, lov je završio nesretno i ostavio gorak okus stanovnicima Ghalas-ata. Iz tog razloga Chowig je prema pridošlicama osjećao sumnju i zabrinutost. Orlov je pregovarao oko raspodjele plijena i obavljanja lova. Predložio je da se plijen dijeli 2:1, budući da će oni obavljati sav posao. Chowig nije želio na to pristati jer more ipak pripada Otoku plavih dupina, a oni uzimaju plijen iz njihovog mora. Stoga, dijelovi su morali biti jednaki. Nevoljko, uz brojne pokušaje pregovaranja, Orlov je pristao na Chowigove uvjete.
Aleuti su ostali na otoku do kraja ljeta. Njihovi običaji razlikovali su se od običaja stanovnika sela, pa je Chowig savjetovao svojim sumještanima da ne dolaze u kontakt s njima. U taboru je vladala blaga glad, no sreća im se u proljeće osmjehnula. Karanina starija sestra Ulape, prilikom sakupljanja školjaka, primijetila je jato nasukanih tuna. Stanovnici su pohrlili na obalu i odnijeli ih u svoje selo. Glas o tom daru prirode došao je do aleutskog tabora. Orlov je poslao dvojicu članova posade kako bi donijeli tune. Chowig je odbio dati im ribu, uz opravdanje kako je u aleutskom taboru 40 članova, dok je njih u selu više. Aleuti su bijesno napustili selo i otišli natrag u svoj tabor. Od tog trenutka tenzije između dva tabora naglo su se povećale.
Karan je promatrala Aleute kako ubijaju vidre i skidaju krzno s njih. More se crvenjelo krvlju jadnih vidri. U njoj je taj čin budio tugu, budući da su joj te životinje bile drage, a njihovo plivanje i igranje u moru bilo je ljepše od svakog kaputa. Brod se polako punio kožama, a to je značilo i skori odlazak s otoka. Chowig je poslao dvojicu mladića kako bi bio siguran da će Aleuti platiti svoj dug. Ubrzo je stigla vijest da kapetan Orlov odlazi, te da su članovi već pospremili šatore. Chowig se spustio na obalu s naoružanim muškarcima. Nakon nekoliko minuta pregovaranja i nadmudrivanja, izbila je tučnjava koja je prerasla u masovnu borbu. Neko vrijeme se činilo kako će članovi plemena dobiti borbu, no ubrzo su se počeli povlačiti prema liticama. Aleuti su s Orlovom pobjegli prema brodovima. Karan je ugledala tijelo svog oca i tada se potvrdilo da njezin otac nije trebao reći svoje pravo ime kapetanu Orlovu. Smatrala je da mu je to oduzelo u snagu i presudilo u boju s Rusima.
Nakon krvave bitke u selu nije preostalo mnogo muškaraca. Jedan od preživjelih bio je Kimki koji je preuzeo mjesto poglavice. To je značilo preraspodjelu poslova među stanovnicima. Žene su morale raditi muške poslove, a muškarci i ženske. Nekima je to teško palo, no bilo je potrebno prilagoditi se novonastaloj situaciji. Povremeno su muškarci prigovarali ženama da su preuzele njihove poslove, poput lova i zato ih sada gledaju s visoka. Ulape i Karan bile su zadužene za skupljanje puzlatki. dok ih je Ramo čuvao od pohlepnih galebova. Život je tekao donekle mirno u sakupljanju hrane, lovu, preživljavanju… Jedne večeri Kimki je priopćio svojim sumještanima kako će otići u zemlju koja je smještena na istoku i tamo pronaći mjesto za sve njih. Do te zemlje bilo je potrebno putovati nekoliko dana morem, ali on će se ipak odvažiti na takav put. Život na otoku, u ovim uvjetima, nije više bio moguć. Ujutro je krenuo, a njegovi sumještani su ga ispratili sa strepnjom i mnogobrojnim pitanjima.
Kimki se nije vraćao dugo vremena. U proljeće se pojavio brod koji je nalikovao na aleutski. Izronila je nova nada ili možda nova nevolja ? Budući da nisu znali što očekivati, a vijest je u selu probudila paniku i strah, članovi plemena odlučili su u kanue potrpati najosnovnije potrepštine i zaputiti se na otok Santa Catalina. Među rijetkim muškarcima na otoku, Nanko je otišao provjeriti o čemu se točno radi. Vratio se s vijestima da je brod došao da ih odveze iz Ghalas-ata. Nastalo je komešanje i sveopće spremanje. Konstantno su ih upozoravali kako će brod otići bez njih budu li previše odugovlačili. Na moru se spremala oluja, a zbog jakog vjetra, brod se nije mogao usidriti u luci. Do broda se dolazilo čamcima. Ramo je skakutao okolo naokolo, te se odjednom dosjetio da je zaboravio svoje koplje za ribolov. Muškarci su već bili na brodu. Karan je tražila Rama, a Nanko ju je nastojao umiriti, rekavši joj da je Ramo već na brodu, s ostalim muškarcima. Karan je došavši na brod shvatila da Ramo nije među njima i instinktivno je pogledala prema kopnu. Ramo je stajao na obali i mahao kopljem.
Unatoč molbi da ne napušta brod i čini ludorije, Karan je skočila u more i vratila se na otok. Ni o čemu nije razmišljala, već je samo uporno plivala misleći na svog brata. Razmišljala je kako ga kazniti, no kada je ugledala njegovo lice samo ga je zagrlila. Sklonili su se među stijene kako bi izbjegli nalete jakog vjetra. Potom su se vratili u selo i vidjeli da je opustošeno: psi su im pojeli svu preostalu hranu. Ramo je na cjelokupnu situaciju gledao optimistično i zaključio kako i nije loše što je ostao sa svojom sestrom. Dječak je bio hrabar, imao velike planove, ali isto tako, nije bio zreo da shvati koliku težinu nosi život odraslih. Iduće jutro Ramo je krenuo po kanue, iako mu je Karan zabranila da se previše udaljava. Nakon obavljenog posla, Karan se vratila u selo i shvatila da Rama još uvijek nema, što je u njoj izazvalo nelagodu. Krenula je u potragu i pronašla ga mrtvog. Divlji psi napali su ga u čoporu i zaklali. Karan je odlučila osvetiti se. Posebno joj je za oko zapeo vođa čopora. Odnijela je tijelo svoga brata u spilju i zaklela se kako će jednog dana istrijebiti sve pse na otoku.
Kako bi nastavila svoj život, bio joj je potreban nov početak. Ponekad, da bi nešto započeo, prvo moraš uništiti ono što te veže za prošlost. Spaljivanje koliba u selu bio je način na koji je Karan prekinula sve veze sa životom u Ghalas-atu. Na rtu, zapadno od Koraljne drage, pronašla je svoj novi dom, kao privremeno rješenje. Počela je izrađivati oruđe i oružje koje joj je bilo potrebno za preživljavanje. Nastojala je prisjetiti se “znanja” koje je dobila promatrajući rad svog oca. Mučio ju je zakon koji ženama Ghalas-ata brani izradu oružja, no to joj je trenutno bio najmanji problem. Nakon nekog vremena uspješno je izradila koplje i luk, kojima je ubrzo vješto i ovladala. Vrijeme je sporo prolazilo, a osjećaj samoće se pojačavao. Kanui koji su preživjeli palež bili su Karanina karta za odlazak. Spremila je sve potrebno na put i otisnula se prema pučini. Njezino putovanje nije dugo trajalo jer je kanu počeo popuštati, što ju je prisililo na povratak. Polako je veslala praćena dupinima, a povratak je označavao kako joj je doista suđeno da ostane na svom otoku.
Potrebno joj je bilo mjesto na kojem će nastaviti život, a koje će koliko-toliko pružati zadovoljavajuće uvjete života. Odabrala je mjesto koje nije bilo daleko od Koraljne drage, blizu je izvora pitke vode te zaštićeno od vjetra. Jedini nedostatak mjesta bila je blizina brloga divljih pasa koje je Karan ionako kanila potamaniti.
Tri dana kiša je oplakivala otoke. Lisice su krale hranu koju je skupila te je bilo potrebno izraditi ogradu oko novog doma. Karan je u izgradnji svog novoga doma i njegova eksterijera pokazala visoku spretnost i snalažljivost. Pronašla je kitove kosti koje je povezala tetivama tuljana. Pola zime bavila se svojim novim smještajem, u međuvremenu je ubila dva psa, ali ne i vođu. Koristeći se raznim materijalima iz prirode, stvorila je posuđe i ostale kućanske potrepštine. Sada je valjalo riješiti pitanje divljih pasa. Ne ubije li ih, oni će ubiti nju. Odlučila je izraditi koplje, veći luk i oštrije strijele. Osim njezinih zanatskih sposobnosti, poboljšale su se i one lovačke: preciznije je gađala lukom, što je u njoj pobudilo samopouzdanje. Za koplje joj je bio potreban zub morskoga slona, no javio se problem kako ga uloviti? Karan je, za razliku od prosječnih muškaraca, nježnije građe i teško se može nositi sa velikim morskim slonovima. No, potreba ne pita.
Uoči odlaska na mjesto gdje se skupljaju morski slonovi, mučili su je snovi o zabrani nošenja i korištenja oružja. Među brojnim potencijalnim žrtvama spazila je mladoga mužjaka koji je veličinom bio mnogo manji od ostalih jedinki. Odabrala ga je kao svoju metu. Pod utjecajem autosugestije da će joj se luk slomiti u rukama, Karan je prvi put promašila. Ubrzo je nastalo komešanje, ne toliko zbog njezinog napada, već zato što je nastala borba među mužjacima. Stari i mladi mužjak počeli su se boriti do krvi. U cijeloj strci mužjak je krenuo prema Karan, a ona je bježeći pred njim, ozlijedila nogu. Ta greška stajat će je pet dana bolovanja u hladnoj špilji, bez vatre i pitke vode, u strahovitim bolovima. Preživljavala je krećući se četveronoške, noseći luk sa sobom do izvora pitke vode. Na njezinom putu pratili su je divlji psi, koji su nanjušili njezin trag. Špilja je ubrzo postala njezin drugi dom. Karan je prema njoj osjećala posebnu povezanost zbog njezine unutrašnjosti. Na stijenama su bili urezani likovi nesita, dupina i kitova što upućuje na to kako su u njoj nekada davno obitavali njezini preci. Preuredila je spilju kako bi joj bilo ugodnije i sigurnije tamo stanovati. Kamenjem je zagradila ulaz i ostavila uzak otvor.
Kada je došlo vrijeme oseke, skupila je zube koje je pronašla na ostacima morskoga slona. Obradila ih je i napravila dva koplja. Napokon je bila spremna na obračun s vođom ubojica svoga brata. Vjerovala je kako je drskost čoporu ulio upravo njihov vođa. Divlji psi obitavali su na Otoku plavih dupina otkad otok postoji. Noću bi haračili po selu, a danju spavali. Skovala je plan kako će ih se riješiti. Otišla je na glavicu kod njihove špilje, čekala da se vrate, zapalila granje i gurnula ga u špilju. Kako si psi izlazili iz špilje, tako ih je gađala lukom. Napokon je izašao i dugoočekivani vođa. Stajao joj je sučelice, te ga je Karan nemilosrdno pogodila u prsa. Pas je uspio pobjeći, te je krenula za njim poput predatora. Vratila se u špilju jer je vjerovala da bi se morao vratiti, no umjesto njega, pronašla je štence divljih pasa koje nije imala srca ubiti. Nesretni pas nakon nekog vremena bio je pronađen. No, je li doista bio toliko nesretan ili mu je sudbina namijenila neki drugi plan ? Karan mu je prišla s veliki oprezom, znajući prirodu takvih bića. Napela je luk, no ruka iz nekog razloga nije željela pustiti tetivu. Kada je konačno klonuo, prišla mu je, odnijela ga u spilju te ga zaliječila.
Budući da danima nije sakupljala hranu, morala je otići, a psu je ostavila malo vode. Nije joj bilo pretjerano stalo da pas preživi… ili je barem tako mislila. Svaki dan odlazila je po svom poslu, a pas se polako počeo oporavljati. Ostavljala mu je otvorenu ogradu kako bi mogao otići, no on ju je svakodnevno čekao. Ubrzo su tenzije među njima popustile i postali su prijatelji. Nadjenula mu je ime Rontu, što znači lisičje oči. Činom imenovanja, Karan je prisvojila Rontua i dala mu novu priliku.
Prošlo je proljeće i ljeto, a brod se i dalje nije pojavljivao. Motrila je svakoga dana hoće li se pojaviti crveni brod Aleuta. Počela je izrađivati novi kanu, kako bi bila spremna na bijeg ako se pojave. Rontu ju je za to vrijeme pratio u stopu. Brzo je naučio svoje ime, a razumio je i brojne riječi koje mu je Karan dobacivala. Zahvaljujući njemu, više joj nije bilo toliko pusto. Kada je kanu bio gotov, krenuli su na kraća putovanja oko otoka. Putujući, otkrili su mnogobrojne obalne špilje; jedna takva bila je u blizini njezine kuće na rtu. Ta špilja pokazat će se kao pogodna za skrovište kanua. Rontu je za to vrijeme promatrao hobotnicu koja je, opazivši ih, pobjegla. Ta orijašica, čije je meso delicija, stvorit će im kasnije velike nevolje, iz koje će oboje izvući pouku.
Čim su došli kući, Karan bacila se na izradu koplja za lov hobotnica. Radila ga je prema sjećanju, onako kako je to radio njezin otac. Čim je svanuo proljetni dan, sišla je u Koraljnu dragu. Znala je da je došlo proljeće jer je u zoru vidjela puno nebo uskovitlanih jata ptica. Rontu ovaj put nije bio s njom. Te zime, divlji psi često su svraćali kod njihove ograde i uznemiravali ih. Rontu se ponašao jako čudno. Jednoga dana izbila je borba između Rontua i novoga vođe čopora. Rontu je izgubio čast vođe, ali je barem sačuvao živu glavu. Srećom, Karan je uvijek bila tu za njega. Proljeće je sa sobom donijelo i nove članove njihovog kućanstva – dvije male ptičice, koje je nazvala Tainor i Lurai. U međuvremenu je izradila još jednu suknju.
Ponovno je došlo ljeto, a s njim i odluka da uhvati orijašicu hobotnicu. Tijekom skupljanja puzlatki i malih ribica, uočila je svoju žrtvu i odlučila se obračunati s njom kod grebena. Bila je to velika borba, slična onoj koju je Hemingway opisao u svom romanu. Karan je u lovu na nju zaradila rane na rukama, posjekotine, a kraci hobotnice išibali su je po nogama poput biča. Ni Rontu nije bolje prošao – zaradio je ranu na nosu od kljuna hobotnice. Neiskustvo ih je ovaj put pobijedilo. Hobotnica je bila ubijena, ali je Karan nije imala snage odnijeti sa sobom. Više im nikada nije palo na pamet loviti hobotnice.
Karanini dani nastavili su se u istom tonu : skupljanje puzlatki, tjeranje galebova, lov na sitne ribe, izrada predmeta i putovanja. Na jednom od njih, otkrili su i Crnu špilju – visoku hrid čija je unutrašnjost bila posljednje počivalište nekih davnih predaka. Svakoga dana prilikom svojih putešestvija, motrila je ocean i nadala se kako joj aleutski brod neće poremetiti mir.
Posljednji put kada se spremala otploviti do visoke hridi, naišao je brod. Brže- bolje uzela je svoje stvari i spremila se na bijeg. Legla je na vrh stijene i promatrala ljude koji su došli na njezin otok. Među njima bila je i djevojka koja je ubrzo pronašla njezinu skrovište. Koliko god se Karan trudila da je ne otkriju, djevojka se pojavila. Kao i sa Rontuom, prema njoj je prvotno pokazala nepovjerenje, a zatim su pronašle zajednički jezik – povezala ih je Karanina suknja, koja se djevojci jako svidjela. Djevojka joj se predstavila kao Tutok. Ono što je doista nedostajalo Karan bio je kontakt s ljudima, pa makar oni bili i neprijatelji: “Ljudski govor nisam čula odavno i sad mi je čudno zvučao, ali mi je godilo slušati ga, makar iz usta neprijatelja.”
Njezino prethodno iskustvo uvjetovalo je njezinu odluku da otiđe i propusti susret s djevojkom. Bojala se da ne otkrije njezino postojanje i da je aleutski ljudi ne ubiju. No, nešto ju je nagnalo da se vrati u svoje skrovište. Na ulazu je pronašla ogrlicu koju joj je ostavila djevojka. Dane su provodile skupa izmjenjujući riječi i družeći se. No ni to nije dugo potrajalo. Djevojka je ubrzo morala otići sa svojima. Tada joj je rekla svoje pravo ime, čime joj je dala najljepši poklon – svoje povjerenje i prijateljstvo.
Otok je odjednom ponovno postao pust. Stojeći na stijeni, promatrajući napuštenu dragu i pusto more, u misli joj je često dolazila Tutok. Prisjećala se svih trenutaka kada su sjedile zajedno na suncu. Činilo se kako joj u zraku čuje glas… Lovci su za sobom ostavili brojne ranjene vidre. Karan je pojedinima skratila muke i spasila jednu mladu vidru, koju je nazvala Mon-a-nee (Dječačić velikih očiju). U proljeće je pronašla maloga galeba koji je ispao iz gnijezda. Često je mislila na Tutok, svoju sestru Ulape i nadala se da će vidjeti Mon-a-nee. Mon-a-nee ju je razveselila svojom posjetom, dovevši sa sobom djecu. Karan ju je preimenovala u Wan-a-nee (Djevojka velikih očiju). Od tog trenutka odlučila je da više nikada neće ubiti vidru, a i ostale životinje postale su joj drage: “Da su mi se vratili Ulape i moj otac i smijali mi se, i da su mi se svi ostali vratili i smijali mi se, opet bih osjećala isto, jer su i zvjerad i ptice kao ljudi, iako ne žive na isti način. Bez njih bi zemlja bila ružno mjesto.”
U kasno ljeto uginuo je Rontu. Karan je bila duboko povrijeđena tim gubitkom, no priroda joj je ubrzo poslala novu nadu. Pojavilo se štene za koje je vjerovala da mu je Rontu otac. Pokušala ga je uloviti na razne načine, a lukavština s biljem pomogla joj je da to i ostvari. Dala mu je ime Rontu Aru što znači Rontuov sin. Sve joj je više počela nedostajati sestra. Ponekad, kad bi bila sama na moru, činilo joj se da čuje glasove u vjetru.
U ljeto priroda ju je neugodno iznenadila. Zemlja se počela gibati, nastao je potres koji je pogodio otočja, a time su se stvorili i brojni manji tsunamiji. Karan je to podrhtavanje zemlje jedva preživjela. Brojne morske životinje su uginule, sve je utihnulo, pogotovo u trenucima prije nego što se katastrofa ponovila. Sami valovi nisu joj nanijeli mnogo štete, osim što su joj nanijeli materijalnu štetu – sve oruđe, oružje i hranu more je povuklo sa sobom. Gubitak kanua najteže joj je pao. Uzela je stvar u svoje ruke i odlučila izraditi novi kanu. Dok je skupljala trave za potpalu vatre, kojom bi trebala rastopiti smolu, ugledala je prizor koji joj je oduzeo dah. Na obzorju se pojavio brod. Ovaj put nije bio aleutski. Pitala se što ti ljudi zapravo žele? Što je pametnije učiniti: pobjeći ili se pokazati jer ipak, to mogu biti i ljudi koje su poslali stanovnici Ghalas-ata da dođu po nju?
Dvojica muškaraca na čamcu došla su do obale i pronašli njezinu vatru. Zazivali su je, no dok je ona došla, njima više nije bilo traga. Jednog jutra, nakon dva proljeća, brod se vratio. Ujutro se okupala, narisala znak koji je označavao da nije udana, misleći pritom na svoju sestru, odjenula suknju od kormoranova perja i ukrasila se nakitom. Pristupila je ljudima, a zvuci ljudskoga glasa u njoj pobudili posebne emocije: “To su bili zvuci ljudskoga glasa. A takvome zvuku nema ravna na cijelome svijetu.”
Na brodu su je odjenuli u plavu haljinu na koju se teško prilagodila. Ljudi su došli loviti vidre, no ona se pravila da ih ne razumije i odmahivala glavom. Kada je stigla u misiju Santa Barbare, od oca Gonzalesa je doznala da je brod koji je trebao doći po nju, potonuo u nekoj oluji. Nakon deset dana, brod je isplovio iz uvale. Stojeći na brodu, Karan se pogledom i sjetom opraštala od Otoka plavih dupina, gdje je svojim duhom trčao Rontu, a u dubinama plovila Won-a-nee. Njezin i Rontu Aruov put pratili su dupini. Pred njima je bilo dugo putovanje.
Likovi: Karan, Ramo, Chowig, kapetan Orlov, Ulape, Kimki, Matasaip, Nanko, Tutok, Rontu, Won-a-nee, Rontu Aru, ljudi s broda.
Analiza likova
Karan – glavna junakinja romana kojoj je život pripremio brojne nedaće. Izgubila je oca, a nedugo zatim i brata. Ostala je sama na otoku, prepuštena na milost i nemilost prirode. Nagon za preživljavanjem izvukao je iz nje ono najkreativnije i najsnalažljivije. Pokazala je veliku snagu, čak i onda kada bi prosječna osoba prepustila svoj život na volju sudbini. Vrlo je tradicionalna, drži do vjerovanja svoga naroda. Boji se upotrebljavati luk i oruđe koje su nekad mogli samo koristiti muškarci, prati običaje plemenskih žena i divi se svojim precima. Ta vjerovanja ometat će ju u počecima izrađivanja i korištenja oružja, no kasnije će potreba za preživljavanjem ipak prevladati.
Na početku romana upoznajemo je kao 12-godišnju djevojčicu, koja će s vremenom rasti fizički, psihički, ali i duhovno. Zbog njezine sposobnosti praštanja i empatije, divlji pas Rontu, njezin najgori neprijatelj, postat će joj najbolji prijatelj. Zajedno će rasti, prolaziti kroz razne zgode i nezgode te iz njih izvlačiti vrijedne životne lekcije. Životinje koje je srela, a neke i od njih spasila, postat će joj jedino društvo. Njezino shvaćanje životinja tada je poprimilo novu dimenziju.
Prethodna iskustva naučila su je kako nije poželjno vjerovati strancima, međutim ljudska potreba za društvom i osjećajem pripadanja nekom kolektivu, presudila je da otkrije svoj identitet pridošlicama. U tomu je najvjerojatnije presudilo druženje sa djevojkom Tutok. Karanina percepcija vremena čini radnju romana usporenom. Nema precizan pojam vremena, već dane prati kroz izmjenu sunca i mjeseca. U Karaninom liku sadržana je tradicija nama jednog dalekog svijeta, iskonska volja za preživljavanjem i duh jednog davno zaboravljenog vremena.
Ramo – dječak, šestogodišnjak, mlađi Karanin brat. Bio je malen za svoju dob, ali zato živahan i luckast. Po prirodi je razigrano dijete kojemu je oko hvatalo i najsitniji detalj. Njegova percepcija mora je zanimljiva. Opisuje ga kao plavi kamen. Često je zadavao svojoj sestri brige, tako što bi odlutao bez imalo straha. Ostao je na otoku zbog svoje nepažnje i time natjerao sestru da se vrati po njega. Kako su na otoku ostali samo njih dvoje, odlučio je hrabro preuzeti ulogu vođe sela. Karan ga u tomu podržava, iako joj se to činilo malo smiješno. Dječaku nije žao što je ostao na otoku jer uz njega bila njegova sestra, koju je volio i beskrajno joj vjerovao. Jednoga dana, dok je Karan obavljala dnevne poslove, otišao je u svoje pustolovine iz kojih se nije vratio. Divlji psi su ga okružili i zaklali. Njegova smrt postat će motiv Karan da pobije sve pse i osveti smrt brata.
Chowig – vođa plemena sela Ghalas-at i Karanin otac. Previše je vjerovao pridošlicama Rusima koji su iskoristili njegovu dobrotu. Kapetanu Orlovu otkrio je svoje pravo ime, a prema narodnom vjerovanju, otkrivanjem pravoga imena troši se njegova moć. Budući da je bio čovjek s iskustvom, mudro je savjetovao pleme da ne stupaju u kontakt sa Rusima. Pokušao je s njima dogovoriti posao u miru i pošteno, no Rusi su izazvali svađu i borbu s članovima plemena. Chowig je braneći svoje selo poginuo, ostavivši za sobom troje djece i tron poglavice plemena. Karan je smatrala da je upravo otkrivanje imena uništilo njena oca.
Kapetan Orlov – beskrupulozni Rus koji je pokušao prevariti Chowiga i ostatak plemena. Znao je da je njegov prethodnik uzrokovao veliki nered dok je lovio vidre. Uvjeravao je Chowiga kako će ovaj put sve biti u redu, dok mu je s figom u džepu smještao plan kako ga prevariti i otići sa što manjim plaćanjem danka otočanima. Orlov je pravi primjer kolonijalista koji silom želi prisvojiti ono što nije njegovo. Umjesto da prvotno osobno ode pregovarati sa Chowigom i plemenom, u stilu kukavice, šalje druge da za njega obave prljav posao. Naposljetku se pojavljuje i za sobom ostavlja trajnu štetu na otoku.
Bilješka o autoru
Scott O’ Dell rodio se 23. svibnja 1898. godine u Los Angelesu. Svojim stvaralaštvom dobio je titulu “najistaknutijeg američkoga pisca za djecu povijesne umjetničke proze”. Pravo ime ovog autora glasi: Odell Gabriel Scott, međutim prilikom objavljivanja jednog njegovog teksta, slagar u tiskari napravio je pogrešku i tako je rođen Scott O’Dell.
Njegov prvi posao bio je čitanje i ocjenjivanje filmskih amaterskih scenarija u jednoj filmskoj kompaniji. Taj posao bio mu je inspiracija za pisanje prve knjige (odnosila se na snimanje filmova) 1924. godine. Više godina pisao je tekstove samo za odrasle te je tek 1934. godine objavio svoj prvi roman. Objavljivao je novele u novinama i časopisima. 1953. objavio je roman “Man Alone”. 1960. godine objavljuje “Otok plavih dupina”, knjigu koja će mu promijeniti život – okrenuti će ga moru. Kroz opis života izgubljene žene vidio je mogućnost da izrazi ono što mu je važno. Knjiga je ubrzo postala bestseller i donijela mu nagradu Hans Christian Andersen.
U sljedećih 29 godina napisat će još 25 knjiga za mlade. Neka od njegovih najvažnijih djela su : “Caru carevo“, “Woman of Spain” (1934.), “Country of the Sun: Southern California”, “An Informal Guide” (1957.), “The Sea is Red” (1958.) i druge.
Umro je 1989. Godine, a njegova preostala dva rukopisa dovršila je njegova supruga.
Autor: M.I.B.
Odgovori