Caru carevo

“Caru carevo” je pustolovno- povijesni roman koji nas vraća u daleko 16. stoljeće. Ovaj uzbudljiv roman prikazuje nam kako su izgledali pohodi španjolskih konkvistadora koji su u 16. stoljeću osvojili velika područja Srednje i Južne Amerike, pritom pokorivši tamošnje domorodačko stanovništvo.
Roman je podijeljen na 32 poglavlja, ali osim njih, tu se nalaze i epizode koje prikazuju ćeliju iz koje nam glavni lik Esteban de Sandoval priča o svojim pustolovinama u potrazi za blagom Sedam Zlatnih Gradova. Cijela osvajačka priča zapravo je Estebanova retrospektiva.

U romanu upoznajemo glavnog lika, mladog dečka Estebana, koji se nalazi u tvrđavi San Juan de Ulua u Novoj Španjolskoj. Saznajemo da je optužen jer je kralju zatajio njegovu petinu pronađenog blaga. Esteban nam zatim priča svoju priču koja je započela dvije godine ranije, na brodu San Pedro. Esteban je bio učen dečko koji je od Case de laContratacion (ustanove koja ja osnovana 1503. godine u Sevilli, a slična je današnjim hidrografskim institutima), dobio diplomu kartografa. U početku uopće nije maštao za zlatom, već je htio postati poznat po svojim kartama, pa je to bio glavni razlog njegovog istupa pred kapetanom Mendozom. Međutim, putovanje ga je promijenilo i na kraju se pretvorio u sliku i priliku pohlepnog Mendoze. Nije htio podijeliti zlato, pogotovo ne s onima koji ga, po njegovu mišljenju, nisu zaslužili. Zbog toga ga napušta i njegova vjerna pratiteljica Zia, koja mu je pomogla u izradi karata. Na kraju svoje priče, on ostaje sam, nakon što je pokopao oca Francisca koji je jedini bio ostao s njim. Esteban shvaćakako je zlato zlo te ga se odluči riješiti.

Osim potrage za zlatom, autor ovog romana nam ukratko prikazuje živote domorodaca. S jedne strane prikazuje nam narode koji žive jako skromno i ne shvaćaju Mendozinu zaluđenost zlatom, a s druge strane tu je narod u Tahwi, Gradu Oblaka koji žive u obilju zlata, a njihov poglavica Tlascingo posipan zlatom ulazi u jezero u njihovom obredu. Uz opise naroda, autor nam i opisuje velika prostranstva kojim je Esteban prolazio, čineći ovaj roman uzbudljivim ne samo zbog pustolovina koje doživljavaju glavni likovi, već i zbog prekrasnih mjesta još netaknute prirode gdje je radnja smještena.

Kratak sadržaj

Estebana de Sandovala je u ćeliji i priča kako mu je uzničar donio voštanice i zdjelu slanutka za jelo. Ime uzničara je don Felipe de Soto y Rios i od Estebana traži dio zlata koje je Esteban navodno sakrio u Ciboli. Esteban je u tamnici zato što je, prema optužnici Kraljevskog suda, sakrio zlato. Saznajemo da je Esteban kartograf i don Felipe od njega traži da mu nacrta kartu kako bi sam mogao doći do zlata u Ciboli. Esteban će na dan suđenja navršiti 17 godina i pa je odlučio staviti na papir sve što mu se do tada dogodilo. Odlučio je početi zapisivati događaje od ulaska admiralaAlarcona u Cortezovo more.

Esteban započinje svoju priču od jednog lipnja prije dvije godine, kada su ušli u Cortezovo more. S lijeve strane bio im je Otok Kalifornija, a s desne obala Nove Španjolske. Ususret mu dolazi kapetan Mendoza i ispituje ga o njegovoj karti, koju on zapravo ne crta od početka, nego samo nadopunjava kartu admirala Ulloe. Esteban je iz Ronde. Mendoza mu priča kako namjerava zauzeti admiralov brod, a njega baciti u okove, te potražiti Sedam Zlatnih GradovaCibole. Esteban mu se nije htio priključiti jer je on član posade admirala. Mendoza mu daje neko vrijeme da se predomisli i govori mu kako će, nakon što napravi kartu o mjestima koja su sada nepoznata, biti poznat svugdje. Esteban je čuo o Sedam Zlatnih Gradova, jer se o njima pričalo kao o gradovima gdje se nalaze kuće od zlata i ulice koje su njime popločene.

U jutro drugog dana, admiral Alarcon naređuje da se njegov brod San Pedro usidri i govori kako će na kopno poslati četu ljudi da potraže vojnog zapovjednika Coronada. Također govori kako će na čelu te čete biti Blas de Mendoza. Traži od svojih ljudi istupe oni koji žele ići s kapetanom. Jedini koji su istupili bili su Torreskonjočuvar, te Lunes, Roa i Zuniga, njegovi osobni svirač. Zadnji istupi Esteban.

Odmaknuli su se od broda i Mendoza im govori da zaborave na San Pedro, jer se tamo više neće vratiti. Tražiti ćeSedam Zlatnih Gradova koliko god dugo treba. Uhvatila ih je jaka oluja, ali su se uspjeli spasiti, te su krenuli prema sjeveru. Putovanje im nije dobro krenulo, nisu mogli doći do obale, a i ponestajalo im je vode, te su je pili samo u podne svakog dana, po jedan gutljaj. Lunes je odlučio oduzeti kapetanu mač i odveslati do obale. Esteban mu govori da neće moći do obale, jer će barkača biti uništena. Lunes skoči u more i više ga nisu vidjeli. Mendoza govori Estebanu kako vode više nema, ali neka to bude njihova tajna. Roa više nije mogao izdržati od žeđi, pa je zagrabio punu kacigu morske vode. Odjednom je rekao da je voda slatka, ali mu Mendoza i Esteban nisu vjerovali, sve dok Mendzoa nije probao i uvjerio se da se radi se slatkoj vodi – došli su na ušće rijeke Dobra Smjera.

Vraćamo se u ćeliju, datum je 24. rujna 1541. godine. Estebanu su dodijelili odvjetnika koji će ga braniti. Esteban mu govori da priznaje kako je kralju zanijekao njegovu petinu, ali da neće reći gdje se blago skriva. Don Felipe ga upita kako napreduje karta, a Esteban mu govori kako mu trebaju njegove bilješke koje se nalaze u svratištu u Gradu Mexicu, blizu Zocola. Don Felipe mu govori da će poslati nekog po te bilješke.
Kada su došli na ušće Rijeke Dobra Smjera napili su se vode koliko god su mogli. Tek su treći dan po dolasku uzeli svoje stvari i krenuli prema jugoistoku. Petog dana su odlučil poslati Rou u izvidnicu kako bi pronašao selo i doveo pomoć. Kada su se ulogorili, ugledali su Juana Torresa, potkivača Mendozinih konja kako im ide ususret. Ubrzo zatim došao je i Benito Rou.

Jedne večeri susreli su se s Coronadovom vojskom, koja je također tražila grad Cibolu, jednim redovnikom i mladimIndijancem koje ih je pratilo. Gomez, vođa odreda, rekao im je kako je Coronadova vojska u dolini. Čekaju admiralaAlcoronu kako bi uzeli njihove zalihe hrane, ali im Mendoza govori kako je bila velika oluja na moru i kako sumnja da su se uspjeli spasiti. Nije rekao za pravu Alcoroninu namjeru, a to je da usidren čeka Coronadovu vojsku.

Krenuli su prema dolini gdje se nalazi Coronado i na tom putu Esteban susreće Ziju, za kojeg je prvo mislio da je dječak. Zia mu je ispričala sve o svojoj obitelji, a zauzvrat je željela da joj Esteban pokaže svoje karte. Došli su u Coronadov logor, a Coronado je taj kraj prozvao Dolina Srdaca. Nakon osam dana hodanja došli su pred Chichilticale, Crvenu kuću. Neki su govorili da je Crvena kuća jedan od Sedam Gradova, ali su se prevarili. Jedino što su pronašli bila su dva starca, koji su im za poklone nosili suhe ličinke i skakavce. Coronado je rekao svojim ljudima da se mogu vratiti kući ako to žele, ali da ostali nastavljaju put prema zlatu. Zia je prevodila riječi jednog Indijanca koji im je rekao da će za dvadeset sunaca doći u Hawikuh, prvi od Sedam Gradova.

Ponovno se vraćamo u ćeliju i sada je 23. rujna 1541. godina. Esteban se trebao naći pred Kraljevskim sudom. Na sudu je rekao kako je svjestan optužbe, ali ne i zločina. Govori kako on nije pronašao zlato, već Mendoza, ali da je zlato bilo u njegovu posjedu. Saznajemo da je zlato bilo u obliku fina praha. Govori sudu kako ne zna gdje je sakriveno jer ne raspolaže svojim bilješkama. Tužitelj mu govori da će odgoditi raspravu sve dok se te bilješke ne pronađu i Esteban opet završava u ćeliji.

Ono što se nalazilo između Crvene Kuće i Hawikuha bila je pustoš ili Despoblado. Coronado je u izvidnicu poslao svog kapetana Cardenasa. Svi su bili gladni, ali su najviše trpjeli konji, pa je Coronado naredio da svi moraju hodati kako bi ih rasteretili. Jedino su Mendozini konji bili zdravi, jer su ih hranili mladim korijenjem. Konjanici su ulovili nekoliko Indijanaca koji su im rekli kako je poglavica Hawikuha zakleti neprijatelj svih Španjolaca i da moraju biti na oprezu. U ranu zoru ugledali su Hawikuh. Međutim, jedino što su vidjeli bilo je da je Hawikuh napravljen od blata. Iznenada, čuli su zvuk roga. Bili su u zamci. Došlo je do velike bitke. Čak se i Esteban morao boriti, a Coronado je bio teško ranjen. Svi vojnici su ušli u malu rupu, koja je zapravo bila tajni ulaz u Hawikuh. Esteban se borio protiv mladog Cibolana, da bi mu na kraju Mendoza spasio život. Esteban je nekoliko tjedana ležao u bolovima, tako da o bitci koja se održala je znao samo iz priča.

Nakon što je Coronado ozlijeđen, vodstvo je preuzeo Cardenas i rastjerao sve Indijance. Međutim, opet nisu pronašli zlato. Kad se Coronado oporavio, zajedno s Mendozom je krenuo u mjesto zvano Kukuruzno Brdo. Tamo su razgovarali s vladarem tog kraja i on im je rekao da se na sjeverozapadu nalazi oblast Tusayan i da se u njoj nalazi tih sedam gradova. Coronado mu nije vjerovao, pa je rekao da će dio vojnika ostati tu u Hawikuhu, a ostali idu doTusayana. U jednom smjeru je išao kapetan Pedro de Tovar, a u drugom smjeru kapetan Cardenas. Mendoza je krenuo svojim putem i obilazio okolna sela. Za to vrijeme Zija se brinula za Estebana. Mendoza se vratio s, očito, dobrim vijestima koje nije htio podijeliti s Coronadom. Krenuli su na put, a Zija im je na nagovor Estebana bila vodič.

Ćelija, 6. listopada 1541. Estebanu je došao odvjetnik Gamboa kojeg pita koliku kaznu bi mogao dobiti ako se pronađu njegove bilješke. Odgovor je glasio pet godina, ali da je to jako puno u ovom zatvoru. Ponovno je došao u sudnicu, gdje ga tužitelj ispituje kolika je bila težina zlata kojeg su pronašli. Esteban im je rekao da je zlato prenašalo osam mazgi i četiri konja, pa je tužitelj izračunao da je to moralo biti šezdeset tisuća unča zlata. Esteban nije htio ništa potvrditi.

Nakon 12 dana putovanja došli su do Crvene litice. One su bile međa koja je označavala da je blizu Nexpan, Grad Bezdana. Mendozi je bilo rečeno da se ispod litica nalazi rijeka, a blizu te rijeke leži jedan veliki grad. Odjednom su naišli na veliku provaliju i nisu znali kako da se spuste do rijeke, koju još nisu ni vidjeli. Dugo su tražili stazu kako bi se spustili u Bezdan. Put nisu pronašli, ali su odlučili krenuti prema jednoj prslini. Tek su drugi dan popodne došli do rijeke, koja je bila široka i tekla brže od ljudskog koraka. Uočili su ih Indijanci Nexpana. To im je bio znak da je grad blizu. Mendoza je razgovarao s Indijancem, poglavicom Quantah, uz Zijinu pomoć, ali Indijanac je nijekao da postoji bilo kakvo zlato.

Navečer je Mendoza rekao kako mu se učinilo da nešto svjetluca u rijeci i zaključio kako rijeka nosi zlato. Esteban je vidio neki predmet na dnu rijeke i odlučio ga uzeti. Znao je što je to, bio je to grumen zlata.

Drugi dan došli su do mjesta gdje je živio narod Nexpana. Poglavica je razgovarao s ocem Franciscom i nije mu bila jasna zaluđenost Mendoze zlatom. Ocu Franciscu se nisu svidjeli njihovi poganski običaji, pa je poglavici ispričao sve o Isusu Kristu. Roa, Zuniga i Mendoza su se vratili s rijeke i rekli kako je jako hladna. Mednoza je želio ubiti ovce kako bi uz pomoć njihova runa sakupio zlato, ali mu poglavica to nije dopustio. Esteban se dalje posvetio crtanju karte i odlučio je jedan mali otok nazvati La Isla de la Senorita po Ziji. Mendoza je odlučio ubiti ovce, bez znanja poglavice. Otac Francisco je s narodom napravio drveni žrtvenik i veliki drveni križ. Odlučio ih je sve krstiti. Odjednom Esteban je čuo glas koji nije razumio. Mendoza im je rekao da moraju krenuti, jer je očito netko iz naroda shvatio što je Mendoza napravio. Roe i Zuniga su brzo išli po runa kako bi ih ponijeli sa sobom u njihov logor. Kada se Zuniga vraćao po još jedno runo, poginuo je u požaru kojeg je Mendoza podmetnuo tako što je svežanj gorućeg pruća bacio na suhu travu.

Vraćamo se ponovno u ćeliju i na suđenje Estebanu. Ovoga puta tužitelj ga ispituje o svađi s Mendozom i o događaju kada je Esteban, navodno, prijetio kapetanu Mendozi da će ga ubiti. Esteban je odmah posumnjao da su te laži došle od Torresa.

Uspjeli su nakupiti samo dvije kacige zlata. Mendoza je odlučio krenuti u mjesto Tawhi, Grad Oblaka, jer se tamo nalazi voda koja se ulijeva u rječicu i u kojoj se nalazi puno više zlata. Zapao je snijeg, pa su teško putovali, te su se sakrili u pećinu. Vjetar je jako puhao i Esteban se probudio. Vidio je da nema Guillerma Torresa ni Zije. Izašao je van i vidio kako Torres jaše na Mendozinoj kobili i sa sobom nosi zlato koje su prikupili u Nexpanu. Pomislio je da ih je i Zija izdala, ali je vidio da je ozlijeđena. Došao je i Rou, ali nisu mogli uloviti Torresa. Mendoza je htio krenuti za njim na konju, ali su sva sedla bila prerezana. Zia im je ispričala kako je čula Plavu Zvijezdu da rže i da se probudila, te je vidjela Torresa kako jaše preko potoka. Kad ju je Torres vidio, skočio je i uhvatio je za ruku, te udario. Odlučili su krenuti prema Gradu Oblaka, ali tamo su stigli tek u travnju. Esteban nam opisuje grad: “Pred nama je bio prostran trg, opsegom nešto veći od četvrt milje. Bio je otprilike jajolika oblika, od tvrdo i ravno utabane zemlje a tamnocrvene boje, kao pomiješane s krvlju kako je običaj nama u Španjolskoj. Najveća divota grada ležala je na istočnoj strani. Ondje je bilo jezerce, točno nasuprot mjestu gdje se sunce rađa, a sa zagasito plavom vodom po kojoj u plutale ptice svakakvih boja.”

Indijanci su ih odmah opkolili. Iz mase je izašao Tlascingo i napravio razmjenu s Mendozom. Mendoza je dobio tridesetak unča zlata. Tlascingo mu govori kako se u planinama nalazi zlato, ali za tu planinu znaju samo njegovi ratnici i to njih šest. A ljudi koji ga vade su zarobljenici koje je uhvatio u borbi. Esteban je predložio Mendozi da za razmjenu dade jednu mazgu. Mendoza je rekao kako je to odlična ideja i da će za nju tražiti sve zlato koje mazga može ponijeti. Došli su do jezera i shvatili da je dno jezera od samog zlata. Ujutro su svi svjedočili obredu koji se održavao na jezeru. Tlascinga su njegovi podanici premazali uljem, a onda su ga posuli prahom, tako da je Tlascingaizgledao kao kip od zlata. Nakon toga Tlascinga je ušao u jezero i Mendoza i Esteban su shvatili zašto je dno jezero puno zlata.

Mendoza se oprostio s Tlascingom i rekao da će se vratiti kad prođu dva dana. Za to vrijeme svi su morali šivati torbe u kojima će zlato odnijeti. Mendozin plan je bio da naprave prokop u brani, pa će se voda izliti preko trga i ući u kuće. Kada su torbe bile gotove, Mendoza je odlučio vratiti se Tlascingi i Roaom, a Estebana je zadužio da čuva konje. Kada je znao da je vrijeme za pokret, Esteban je osedlao konje i došao ispod litice. Odjednom na konje su počele padati vreće sa zlatom.

Ponovno se vraćamo u Estebanovu ćeliju i dvoranu u kojoj mu se sudilo. Ovoga puta došao je i Torres koji je lažno svjedočio rekavši kako su se Esteban i Mendoza često svađali i da mu je Esteban prijetio da će ga ubiti. Uz to, rekao je kako je otišao od njih zato što su se često svađali i zato što mu nisu dali njegov dio zlata kojeg su mu obećali.

Nakon što su vreće bile kod njih odlučili su vratiti se u Hawikuh. Napili su se na ulazu strmih stijena. Mendoza je rekao kako će se teško sa zlatom uspjeti popeti, pa mu je otac Francisco rekao kako bi bilo najbolje da zakopaju blago. Mendoza nije htio ni čuti za to, pa je rekao Roi da krene na istok i da čim prije stigne u Hawikuh te uzme četiri mazge i dva mazgara, a za to vrijeme će oni krenuti na zapad, pa će se sresti. Mendoza je često gledao u kartu, a Zia je pripremala večeru. Tigar, njihov pas koji ih je jednom spasio od Indijanaca, često je krao večeru. Mendoza se te noći naljutio na to, a Tigar je skočio na njega i “snažne čeljusti se sklopiše na grlu“. Nisu nikako mogli pomoći Mendozi, koji je umro od zadobivenih rana. Pokopali su ga u plitki grob, a otac je rekao kako će iskopati još jednu rupu za zlato. Zlato ipak nisu zakopali, a Zia i otac su rekli Estebanu da se pretvorio u Mendozu. Zia je odlučila otići s ljudima iz njezina kraja koje su sreli putem.

Nastavak suđenja počeo je 20. listopada 1541. godine. Esteban je čuo Ziu kako dolazi, čuo je srebrne zvončiće sa šešira. Tužitelj ju je pitao samo za zlato, htio ju je navesti da kaže kako je vidjela da je Esteban zakopao zlato, ali ona nije bila tamo i ništa ne zna o tome. Rekla je da se više nikad ne bi tamo vratila. Tužitelj je ništa nije pitao za smrt Mendoze. Poslije suđenja, Esteban i Zia uspjeli su porazgovarati, rekla mu je da će jednog dana opet s njim raditi na kartama.

Esteban je odlučio ne ići u Hawikuh, nego se zaputio u Avipu, a onda do Culiacana. Otac Francisco je išao s njim, uživao u cvijeću i biljkama koje su sretali putem te radio svoj herbarij. Dugo su putovali i otac ga je stano nagovarao da zakopa zlato, ali Esteban to nije napravio. Na žalost otac Francisco umire, a Esteban pokapa njegovo tijelo i kao da čuje riječi koje mu govore kako je zlato kuga. Esteban je došao do komada tla koja su bila puna “tekućine kužna izgleda” i unutra je ubacio sve zlato, pa krenuo dalje na put bez tereta.
Na zadnjim stranicama romana vraćamo se u ćeliju, gdje Esteban govori don Felipeu da će ga njegove bilješke dovesti do skrovišta blaga, ali da blago neće naći jer leži na dnu dubokog grotla.

Došao je dan presude: Esteban je oslobođen optužbe za ubojstvo Mendoze, ali ne i za utaju kraljeve petine, pa će zato što je mlad u zatvoru ostati tri godine. Esteban se oprašta s Zijom koja mu govori da ga više neće ostavljati. Esteban završava karte koje je započeo. U ćeliju mu dolazi kapetan Martin i govori mu da ga želi osloboditi. Govori mu neka ide u Cibolu i donese zlato, pa da će ga podijeliti na pola. Esteban odbija ponudu, te govori kako će proučavati knjigu oca Francisca i razmišljati o Jakovljevu štapu.

Vrsta djela: pustolovni i povijesni roman

Tema: Potraga za Sedam Zlatnih Gradova i zlatom koje skrivaju

Vrijeme radnje: 16. stoljeće

Mjesto radnje: Španjolska, Cortezovo more, galijun San Pedro, Tvrđava San Juan de Ulua (Vera Cruz, Nova Španjolska), Chichilticale, Hawikuh, Nexpan, Tawhi

Analiza likova

Esteban de Sandoval – glavnog lika Estebana upoznajemo na prvoj stranici romana kao mladog sedamnaestogodišnjeg mladića koji se nalazi u tvrđavi San Juan de Ulua, gdje je zatvoren u ćeliju jer je kralju zanijekao njegovu petinu. Ubrzo nam Esteban počinje pričati kako je završio u zatvoru.

Esteban je crtač karata koji je bio na brodu admirala Alarcona. Nakon što je istupio da će se pridružiti kapetanu Mendozi u potrazi za zlatom, započinje njegova pustolovina. Cijelim putem je crtao karte i družio se sa Zijom koja mu se svidjela. Pošten je i pravedan dječak koji sluša naredbe. Međutim, nakon smrti kapetana Mendoze, pretvorio se u njega i nije se htio odreći zlata, pa ga je zato Zia napustila. S njim je jedino ostao otac Francisco. Nakon njegove smrti, Esteban se odlučio osloboditi tereta i zato je bacio zlato u duboko grotlo. Na sudu je govorio istinu i odbio ponudu kapetana Martina da ode po zlato.

Kapetan Mendoza – “Mendoza je bio visok čovjek, a od mene stariji desetak godina, možda i koju više. Oči su mu bile crne i duboko usađene, lice boje kordovske kože, a svaka kost, čeona, jagodična, čeljusna, jasno mu se isticala, kao u čovjeka nakon duga bdjenja. Odjeća mu bila dotjerana. To je bilo kicoško ruho, ali se pod onim čipkom urešenim haljetkom, otmjenim hlačama i ulaštenim čizmama naziralo tijelo čvrsto i gipko poput najboljega čelika.”

Mendoza je bio kapetan na brdu admirala Alarcona. Bio je nezasitan i željan zlata. Nije prezao ni pred čime da ga se domogne. Iako je branio svoje ljude, nije se libio ubiti druge, pa je tako ubio mnogo Inidjanaca u potrazi za zlatom. Ne drži se dogovora, pa je tako ubio i ovce indijanskog plemena kako bi uz pomoć njihova runa skupio zlato iz rijeke. Kada je napravio prokop i kada je jezero poplavilo grad, mnogi je ljudi zbog njega ostalo bez ičega. Ubio ga je pas, koji se naljutio na njega.

Zia Troyano – “Zia je bila mršava, sva u rukama i nogama, ravna kao štap, visoka za svojih trinaest godina i dvjesto i šest dana, kostiju kao u ptice i očiju što bi se katkad topile. Sad, dok me gledala, bile su joj poput opsidijana. Zia je nosila zobun od jelenje kože a ispod njega tuniku od crvena baršuna što se činila kao skrojena od starog vojničkog plašta. Ali mi je na njoj bio najčudniji šešir. Sve rubom oboda imala je naizmjence obješene kuglice od crvene vune i male srebrne zvončiće koji su joj zveckali u hodu.” Za vrijeme putovanja Zia se promijenila: “Više nije bila dijete. Za onih šest mjeseci što zime što proljeća pretvorila se u mladu ženu. Više nije bila sva u rukama i nogama i nespretnim pokretima, nego se popunila, i postala ljupkija i ozbiljnija.”

Stalno je čuvala svoju životinjicu, aguatilu Montezumu. Pametna je i zna nekoliko jezika, pa je Mendozi služila kao vodič, ali i kao prevoditelj kad bi se susretali s raznim plemenima. Sprijateljila se s Estebanom i često provodila vrijeme s njim. Zanimale su ju njegove karte, pa ga je gledala dok je radio na njima. Voljela je konje i brinula se o njima, a jednog dana joj je Esteban dao da zajaši i Plavu Zvijezdu. Ostavila je Estebana zato što se počeo ponašati kao Mendoza, a njega je mrzila zbog svega što je napravio Indijancima.

Na ovom putovanju susrećemo mnoge druge likove iz ekspedicije, ali i poglavice. Tlascing je jedini vođa kojem je bilo stalo do zlata, dok ostalim Indijancima zlato nije značilo ništa jer ga nikako nisu mogli iskoristiti. Na samom početku izdvajaju se Torres konjočuvar, te Lunes, Roa i Zuniga, Mendozin osobni svirač. Torres na suđenju svjedoči protiv Estebana. Ukrao je vreće sa zlatom i otišao od svog kapetana. Na cijelom putovanju je prisutan i otac Francisco koji je htio pokrstiti Indijance i odvratiti ih od njihovih poganskih običaja. Estebanu je rekao kako je zlato zlo i kako ga trebaju zakopati. Uživao je u prirodi i cvijeću, te je radio svoj herbarij. Umire na putovanju, a Esteban ga pokapa. U tvrđavi San Juan de Ulua susrećemo uzničara don Felipea koji se dobro odnosio prema Estebanu, samo kako bi mu ovaj nacrtao kartu kako doći do zlata.

Bilješka o piscu

Scott O’Dell je američki pisac za mlade, rođen 1898. godine.

O’Dell je pisao uglavnom povijesne romane i to one za djecu, čija je radnja gotovo redovito bila smještena u Kaliforniji i Meksiku.

1972. godine dobiva Andersenovu nagradu za svoj doprinos kao pisac za djecu. Najpoznatiji je po romanu “Otok modrih dupina”, a uz taj roman, među poznatijima su mu “Caru carevo” i “Crni biser”.

1981. godine je ustanovio nagradu Scott O’Dell Award for Historical Fiction. Njegov najpoznatiji roman “Otok modrih dupina” pretvoren je i u film 1964. godine.

O’Dell je umro 1989. godine.

Autor: N.B.