Opančareva kći

“Opančareva kći” novela je čija se radnja odvija u Požegi, rodnom mjestu Josipa Eugena Tomića. Novela je prepuna povijesnih opaska i opisima zavičaja te se priča razvija sukladno vjernom prikazu ondašnjih običaja.

Likovi predstavljaju tipične stanovnike požeške sredine toga razdoblja. U središte djela stavljena je romantična ljubav između osamnaestogodišnje Marice, kćeri opančara Bone, i kalfe Tome Dragovića. Njihova tiha i povučena ljubav doživljava brojne prepreke, ali nakon dugogodišnje patnje konačno pronalaze sretan kraj. Kako se priča razvija, upoznajemo nekoliko likova čije se sudbine neizbježno isprepliću, kako bi stvorile zaplet ljubavnoj čežnji mladoga para.

U cijelom djela prisutni su detalji koji približavaju čitatelja Tomićevoj ljubavi prema Požeškoj ljepoti. Autor nas upoznaje s ustaljenim romantičnim, ali i svakodnevnim seoskim i gradskim navikama. Dakako, nisu izostavljene ni povijesne činjenice u kojima se sastoji ponos grada koji leži na “zlatnoj dolini”.

Radnja prati razvoj romantične privrženosti mladića, koji se izučava kod najpoznatijeg požeškog opančara Bone, prema poštenoj i lijepoj djevojci Marici, s kojom, stjecajem okolnosti, dijeli dom.

Glavni junak Tomo prikaz je tipičnog vrijednog zanatlije tadašnjeg vremena, a Marica je lik u kojem je ugrađena sva vrlina i dobar odgoj izumrloga zlatnoga doba. Nailazimo na sukobljene vrline i mane glavnih likova, a njihovi putovi se sijeku kako bi prikazali vrijednosti i cijenjenost određenih tradicionalnih zanimanja, posebice kalfi i đaka, učenjaka.

Smještena u povjesni i geografski kontekst, Opančareva kći na zanimljiv i vješt način prezentira ljepotu starih običaja i privrženost rodnome gradu kroz nježni zaplet, čija je zadaća da zaintrigira čitatelja te ga kroz smješne i tužne situacije uvede sadašnjost prošlosti.

Stanovnici ovoga slavnoga grada prikazani su kao melankolici koji vrijeme najradije provode u pjesmi i dobrom raspoloženju, a rani počinak radnoga dana i još ranije buđenje nije samo odlika, već stil života radnika i neradnika. Udvaranje je u tim uvjetima ništa više no suptilno, a ženska srca osvajaju se sitnim znacima pažnje i hvalevrijednim statusom kao jamstvom za stabilan dom.

Kratak sadržaj

Požega, grad koji leži u Zlatnoj dolini i koji se davno dičio sa 50 000 kuća, a nakon turskih osvajanja brojao je siromašnih 700-tinjak, središte je u kojem caruju brojne tradicionalne navike, čiji ih nositelji, svaki na svoj način, dovode do najfinijeg izražaja. Okružen gorama okićenim vinovom lozom, skriva vesela mlađahna srca čija je najveća radost pjesmom osvajati crnooke ljepotice i zabavljati blagonakloni narod.

U ulici Vučijak, nazvanoj po istoimenom potoku, nalazi se dom najuspješnijeg požeškog opančara Bone Lukinovića. Kao i ostali opančari, Bono nije mogao živjeti od prihoda koje je donosio njegov zanat, pa je također bio posjednik dva vinograda i nekoliko zemljišta. Bio je pismen, no iako je završio šest latinskih škola i stekao naziv rhetora (govornika) i time postao kandidat filozofije, otišao je na zanat. Njegov latinski sada je bio rđav i neispravan, no to ga nijespriječavalo da ga nakon koje čašice ponosno govori kao da mu riječi imaju značenje.

Premda Bonina obitelj broji tri, u njegovom domu nalaze se četiri člana. Bono, otac i glava kuće, njegova žena Reza te kćer Marica. No siroti kalfa Tomo također stoji za člana obitelji još otkada je kao dijete ostao bez roditelja, zbog čega je primljen u Bonin dom. Iz prijateljstva prema Tominom ocu i ljubavi prema njegovoj vrlini i požrtvovanosti, Bono je Tomu primio u kuću, u zanat, izučio ga te oslobodio od pozicije šegrta i učinio kalfom.

Marica i Tomo odrasli su zajedno i među njima je godinama raslo ne samo prijateljstvo, već i tiha i skrivena ljubav. Najveća radost u životu Tominom bio je dan kada je oslobođen i ponosno nosi naziv kalfe. Cijela obitelj pripremila je slavlje. Zaklane su kokoši, čestitke su uzvikivane a Tomo i Bono nazdravljali su u Tominu čast. Radost bijaše to i za Maricu, koja ga je potajno ljubila, ali i za Rezu, ženu Boninu, čije su suze radosnice u potocima tekle. Od toga dana šetao se je Tomo ponosno ulicom s lulom u ustima, znajući koji položaj mu je na čast..

U ono vrijeme ljubav se nije pokazivala otvoreno, što bi bilo za sve pogrde, niti se javno poklanjao poljubac za laku noć, već se spona dokazivala malim stvarima, čestim znacima pažnje kojima su mladić i djevojka donosili radost jedno drugome. Cvijet, jagoda, topli obrok, čašica vina – sve ovo ukazivalo je na romantični žar. Između Tome i Marice nije bilo velike strasti, ali njihova je nježnost bila stabilna, čvrsta i duga. Nerijetko bi Tomo donio Marici zrele jagode, ili joj krišom poklonio cvijetak, a zauzvrat bi Marica dočekala Tomu toplim obrokom.

Tomo je potvrđivao koliku ljubav u njemu izaziva Marica kada bi odlazio s Bonom na sajmove pa ju ne bi vidio po koji dan, što bi mu izazivalo jad i bol, a koji bolji dokaz postoji za veliku nježnost od toga da u neprisutnosti voljenog osjeti prazninu. Nije bilo u ono vrijeme primjereno otvoreno iskazivati osjećaje, a posebno pred ljudima. Najodvažniji bi slali poruke, možda preko nekoga trećega, ali osim stihova ispred djevojčine kuće, sve drugo je bilo nedozvoljeno.

Najveću opasnost kalfama činili su đaci, a ovakav susret uvijek je nanovo završavao kobno. Budući da su bili najcjenjeniji među narodom, kalfe i đaci gajili su međusobnu mržnju i sklonost sukobima. Radilo s ovdje o ponosu, ugledu i osvajanju.

Kalfe su u Požegi imale onu čast koju su u drugim gradovima imali vojnici. Znalo se dobro da su sretne djevojke koje se udaju za kalfu, jer kalfa će jednoga dana postati majstor i biti vlasnik svoga zanata. Đaci su bili oni koji su školovani, oni koji su obrazovani i koji umiju govoriti.

Kako su stanovnici Požege običajno veseli ljudi, tugu i monotoniju razbijali su tamburicom i pjesmom. No pjesma je služila i za odvažan iskaz interesa prema mladim damama, pa su se tako pjesme orile ulicom dok su djevojke virile kroz prozore iščekujući da čuju i svoja imena iz usta potencijalnih udvarača.

Jedne večeri, na Grgurevo, pođe Bono zajedno sa ženom Rezom slaviti dan obilježavanja trenutka u kojem su požeški djedovi pod fratrom Lukom Imbrišimovićem zadnji put potukli Turke na gori Sokolovac. Na ovaj se dan u vinogradima pale baklje, puca se iz puški, pjeva se i svira. Gora Sokolovac dobila je naziv po fratru Imbrišimoviću, koji je zbog hrabrosti i odvažnosti prozvan sokolom. Na Sokolovcu sada požeški fratri posjeduju vinograd iz kojega izlazi najplemenitije vino. Svi dakle, mladi i stari, slave s ponosom te se grupno penju na goru Sokolovac da iskažu poštovanje.

Tomo i Marica ostadoše doma, i od svih, baš ovu večer, prođoše đaci kraj Maricine kuće, pjevajući što je jače moguće kako bi privukli njezinu pažnju. Pjevaše: “Sinoć kasno strada djevojčica mlada, susrela se s đakom, mlađanim junakom” itd. Kako im Marica nije pridavala značaja, osmišljeni su i stihovi s njezinim imenom: “Lijepa Mara večerala!”

Na čelu grupe đaka bijaše Đuro Marčin, đak, rhetor, udvarač Maričin i zakleti protivnik Tomin. Đuro Marčin odavno je bio zaljubljen u Maricu, a ponos mu nije dozvoljavao da se suzdrži u Tominoj blizini. Rijetko što je provociralo Tominu ljubomoru kao đački pjev kraj njihove kuće, no ovo su trenuci kada je svijet, Marica, pa i sam Tomo sebe lovio u žaru koji osjeća prema njoj. Ovo je razbjesnilo kalfu Tomu, koji je po povratku Boninom srdžbu staroga okrenuo protiv đaka i priuštio im javnu sramotu. Izgrdivši đake kao propalice koji ne poštuju majstorovu kći, lako je u starome probudio onaj ponos i zakuhao sukob u svoju korist. No nije Tomo to činio iz zlobe i zavisti, samo iz ljubavi. Premda mu Marica nikada nije davala motiva, oblio bi ga znoj i stisnule bi se šake od same pomisli da se neki đak udvara njegovoj odabranici. Stoga i izazva stari Bono svojom galamom slatki podsmijeh u duši Tominoj, onu pobjedničku iskru koja mu daje na znanje tko je vladar srca Maričinog.

Bonin susjed bio je Franjo Plavšić, zgubidan, pijanac i propalica, koji je po odlasku na studij u Osijek prokockao svu ušteđevinu i uvukao se u dugove do grla, iste one koje je namjeravao otplatiti Boninim novcem, ako bi mu uspjelo oženiti Maricu. Naslijedio je Franjo od oca trgovinu jer mu otac bijaše imućan trgovac. No kako je po kafanama sve zapio i uz vino, potrošio na kocku i karte, malo po malo varao je kupce, svoje vlastite sugrađane. Nekada bi varao na cijenama, a nekada na vazi. No nisu naivni Požežani, pa jedan po jedan pobjegaše od njega i propadne mu trgovina.

No već je imao Franjo plan – oženivši Maricu, naslijedio bi svu ostavštinu staroga Bone Lukinovića. Zatim bi lagano rasprodao sve dok ne bi otplatio dugove, zanat, zemljišta, vinograde, bogatstvo. Udvarao se stoga susjed često Marici, no ona, svjesna izvještačenih udvaranja, nikada nije poticala ništa što bi uznemirilo mladog kalfu.

Sukob kalfe Tome i đaka pružao mu je prigodan izlaz iz komplikacija koje bi mu u ostvarenju ovog podmuklog plana mogla predstavljati Tomina i Maričina ljubav, stoga se okoristio novonastalom situacijom kako bi stvorio još veće suparništvo između Đure Marčina i Tome, a ono će kasnije eskalirati u sukob između predstavnika dvaju konkurentnih struka, te dići cijelu Požegu na noge.

Uvečer prije prvoga svibnja, kada svi momci pripremaju za svoje izabranice majbaum – svibanjsko drvo okićeno vrpcom i zataknuto za kapiju naočigled svima, a posebice nježnijem spolu čijem je ukusu kao prvosvibanjski poklon namijenjen, poslao je Đuro Marčin Margu, kćer svoga gospodara, vršnjakinju i blebetušu da obavijesti Maricu o poklonu koji ima ujutro dočekati. Đuro je pripremio Marici majbaum s pet rifi vrpci i srcem zlatnog obruba s ispisanom posvetom: Lipoj Marici.

Uvečer kada je Marica došla po vodu na Frataricu, vrelo do groblja sv. Elizabete, obavijestila ju je Marga o Đurinoj namjeri da joj ugodi poklonom i učini ju ženom kada postane gospodin. Ovo vrelo bilo je okupljalište Požežanki na kojem su se odavale tajne i vodili slatki razgovori. Maricina odluka bila je jednostavna, te je odriješito odbacila primiti poklone ili udvaranja od strane Marčina.

Iako je Marica ovaj prijedlog odbila, na Tominu nesreću upravo je najveći i najuočljiviji majbaum ujutru bio od Đure Marčina, stršeći iz kapije kao u prkos Tomi. Tomo je sa žaljenjem odlučio polomiti i baciti majbaum koji je pripremio svojoj voljenoj. Teški udarac koji je Tomo ovim prizorom pretrpio, udvostručen je susretom s Margom, koja je planove đaka veselo podijelila i s kalfom.
Tomina bol bila je sve veća, a ljubomora mu nije dala mira, te se čak i zaprijetio Marici napuštanjem i odlaskom u vandrovku – na putovanje po svijetu od majstora do majstora koje se poduzima u svrhu stjecanja radnoga iskustva. U ono doba bilo je primjereno da kalfe odlaze u vandrovku, no mnogi bi se istoga dana vratili doma. Govorilo se često da kada se pojedu svi majčini kolači pripremljeni za put i postane hladno, zažele se kalfe svoga kraja.

No dogodilo bi se nerijetko i to da bi kalfe otišle, ostavljajući svoje voljene u brizi i čežnji, s obećanjem da će se vratiti, učiniti ih gospođama, a zatim bi im slomili nježna ženska srca. Upravo to dogodilo se Margi. Nekoć je Marga imala odabranika, koji je slučajem bio kalfa. Napustio ju je kako bi napravio poštenog čovjeka od sebe, sa zakletvom da će joj doći, preuzeti posao njezina oca i pružiti joj dom. No oženio se u međuvremenu drugom, a Marga nikada nije pronašla novu ljubav. Želja za osvetom bujala je u Tomi, a uskoro će i dovesti do situacije odgovorne za slomljenoMaričino srce.

Krajem školske godine za učenike u Požegi, označenim krajem ispita, dva dana prije “Te Deum-a” (završne školske svečanosti) đaci su sve vrijeme provodili u igri i loptanju. Dok su stariji đaci bili pravi igrači, mlađi su čekali priliku da bi se iskazali ako bi lopta slučajno završila u grmlju. Jednoga dana ovu igru prekinuo je Tomo sa skupinom kalfi već spreman na rat. Nisu ni đaci bili nespremni odgovoriti na izazov. Poredavši se kao u vojsci, najstariji u sredini, opremljeni štapovima i batinama, a mlađi sa strana, skupivši pijesak i šljunak koji treba baciti u oči protivnicima. Stajali su jedni naspram drugih čekajući tko će prvi objaviti početak borbe. Prividni razlog za borbu bijaše lopta, no sukob se vodio na višoj i osobnoj razini. Nije se radilo niti samo o lopti, niti samo o suparništvu Tome i Đure, već o vječitom natjecanju između kalfi i đaka, kako oko ugleda, tako i oko ženskih srdaca.

Nakon što je pao prvi udarac, izbilo je alarmantno stanje te su sa svih strana letjela kamenja i pijesak, šake i štapovi. Tko zna kako bi sve završilo da nije naletio stari Požeški majstor i izgrdio i posramio djecu, koja su ponižena krenula svojim domovima. Sutradan je cijeli grad brujao o jučerašnjoj nepodopštini koju su priuštili đaci i kalfe, a sastali su se cehovi i učiteljski conses kako bi vijećali o nesretnom slučaju.

Gradski je kapetan prozivao jednoga po jednoga kalfu, koji su zatim u strahu od batina i potencijalne kazne svi redom priznali da ih je kalfa Tomo nagovorio da započnu tučnjavu kao osvetu đaku Marčinu zbog ljubavi prema Marici. Svi sudionici naknadno su bili javno osuđeni i bičevani pred očima cijeloga grada, na svoju sramotu i sramotu svojih struka. A kasnije su još bitniju lekciju dobili od svojih obitelji.

Nakon što se u gradu pročulo da je Tomo bio organizator ovog sramotnog napada, u strahu od biča i pogrda, Tomo se sakrio kod starog očevog prijatelja i nitko o njemu ništa nije znao puna dva mjeseca. Tomo u strahu spakiraše sav imetak u rubac i pobježe tik prije nego ga je uhitio gradski policajac, koji ga je tražio s namjerom da ga odvede u gradsku kuću. Đak Đuro Marčin je također prošao izuzetno loše, kud zbog batina, kud zbog sramote. Vraćao se je kući u Đakovo kao kandidat filozofije s izgrebenim licem.
Dva mjeseca kasnije, uvidio je Tomo spas u vojnoj službi, te se unovačio. Vojnici su prolazili gradom pomalo pripiti, pjevajući pjesmu:

“Hajde brate, u soldate,
Bit će tebi ko i meni,
Na godinu sto talira,
Na nedjelju sto batina.”

Žalost i sažaljenje vladalo je Požegom nad njegovom tužnom sudbinom, a Maričino srce plakalo je kao da ga je netko iščupao i zgazio. Marica je provodila dane u suzama, ne pričajući previše i samo radeći.

Nije trebalo dugo da bi susjed, Franjo Plavšić u cijelom zlu vidio svoju korist, te čašicu po čašicu slatkoga vina, pokušao privoljeti staroga Bonu da pristane predati svoju kćer. Ako ni iz jednoga drugoga razloga, barem iz poštovanja i dobrosusjedskog odnosa. Izmolio je stari Bono svoju ženu Rezu da majčinski pristupi kćeri i ispita ostvarenje proračunatog prijedloga. Odlazio je Bono susjedu često, nesvjestan skrivene namjere Franjine, a i Franjo je često dolazio njima. Teško bi bilo poštenom i dobrom Boni uskratiti obzir susjedu, makar iz kulture.

Iako otac nije na vrijeme primijetio vragolasti plan Plavšićev, Marica je dugo bila svjesna njegovih spletki. Majci se srce slamalo dok je gledala patnju kćeri čijoj nesreći nije bilo kraja, ali iz ljubavi prema mužu ustupila mu je zadovoljstvo. No, Maričino srce od djetinjstva je bilo predano jednome i samo jednome kalfi, sa zakletvom na doživotnu vjernost: “Volim prije poginuti nego poći za takova čovjeka kao što je naš susjed Plavšić. Ako ne dočekam Tome, dočekat ću se smrti i groba hladna.” Umukoše obje na to. Samo je Marica gutala potiho gorak plač.

Došao je i dan kada je kalfa Tomo zakucao na vrata i zatražio oprost. Sreći nije bilo kraja. Dok je stari Bono žurio da mu otvori vrata svoga doma, u sobi su jecale Marica i majka joj Reza. Ovoga puta, to su bile suze radosnice.

U bitci kod Leipziga bijaše Tomo ranjen u koljeno, otpušten časno kao hrabri vojnik, pa premda nije šepao, nije više mogao dugo hodati ali ni jahati, te mu uloga vojnika nije više bila moguća.. Skrušen i pošten kao uvijek, zatražiše povrat u zanat i ruku Bonine kćeri. Priča tako dobiva sretan završetak: “Nekoliko dana kasnije slavila se i svadba njegova s lijepom Maricom. I mladenci i roditelji bijahu sretni preko mjere. Tomo preuzeo posao majstora Bone i življaše sretno i blaženo sa lijepom svojom ženicom; a uz njih bijahu sretni i roditelji njihovi.”

A sretan završetak dočekali su i ostali junaci. Đuro Marčin postao je kancelist županije požeške, a Marga je utjehu našla u Franji Plavšiću.

Vrsta djela: novela

Mjesto radnje: Požega

Vrijeme radnje: početak 19. stoljeća

Likovi: Bono Lukinović, Reza Lukinović, Marica Lukinović, Tomo Dragović, Đuro Marčin, Marga Petrić, Franjo Plavšić

Analiza likova

Bono Lukinović – najcjenjeniji opančar u Vučijaku, živio je u prvom početku 19. stoljeća. Ugledan majstor opančarski i glava ceha. Osim na poslovnom, pošten i dobar bio je i na privatnom planu. Suosjećajan starac koji je primio siroče u svoju kuću, pružio mu krov nad glavom i obroke te ga učinio poštenim čovjekom. Iznad svega, požrtvovni otac čija je osnovna briga bila njegova obitelj. Školovan je i obrazovan, no nerijetko se upušta u zadovoljstvo koje pruža pokoja čašica vina.

Reza Lukinović – majka Maričina i žena Bonina. U djelu je predstavljena samo u ulozi majke i obrađena u odnosu sa svojom kćeri. Zaštitnički je nastrojena i empatična.

Tomo Dragović – u njemu je prikazana sva vrlina požeškog mladića. Vrijedan radnik koji je svojim trudom i voljom dospio ne samo na položaj koji iziskuje poštovanje i iskazuje čast, već je i osvojio srce čitave jedne obitelji. Njegov lik razrađen je kroz ljubavni zaplet u kojem je glavni protagonist uz Boninu kćer Maricu. Nježan, pažljiv i blag, no sva ona strast koja se često čini zatomljena u njemu, oslobođena je u izljevima ljubomore.

Marica Lukinović – uposlena, pažljiva, dobro odgojena, iskrena i skromna djevojka. “Djevojka bijaše krasna, vrijedna iposlena. U nje bijaše golubinje srce i iskrena, poštena duša.” Svojom ljepotom i dobrotom plijenila je pažnju mnogih mladića, no svoje je srce čuvala za jednoga odabranika. Budila je zavist svojih prijateljica, no nije im zamjerala, a utjehu je pronalazila u majci. Od samog početka novele pa do završetka, pažnjom, promišljenošću i nježnošću dokazuje vjernost Tomi.

Đuro Marčin – đak, školuje se za kandidata za filozofiju. Zaljubljen je u Maricu te joj odvažno iskazuje osjećaje naočigled sviju i u prkos Tomi. Prikazan je kroz sukobe u koje dolazi s Tomom, kroz koje je vidljiva ne samo suparnička tendencija iz ljubavnog trokuta, već i konstantna težnja za dokazivanjem nadmoćnosti između đaka i kalfi.
Marga Petrić – vršnjakinja Marčinova, kći njegova gospodara, dobro su se slagali no između njih se nije razvilo prijateljstvo. Nije bila ni ružna ni nepoštena, ali je bila luckasta i blebetuša. Voljela je biti upućena u sve i sve znati, no nije nikada znala to i prešutjeti.

Franjo Plavšić – sin imućnog trgovca. Studirao je u Osijeku, no propio se i prokockao svu ušteđevinu. Zapao je u dugove, a trgovina mu je propala jer je varao nevine građane na cijenama i na vagi. Izlaz iz dugova predstavljao mu je dobro promišljeni brak s Maricom, a prevare su mu bile osnovno sredstvo za postizanje ciljeva. Lik je predstavljen kao podmukao i proračunat.

Bilješka o autoru

Josip Eugen Tomić rođen je u Požegi (1843.-1906.). Njegovo književno stvaralaštvo najčešće se svrstava u realizam, premda mu djela nerijetko sadrže motive s duhom romantizma. Odlikuje se svestranošću na području književnosti sa žanrovskom raznolikošću u rasponu od pjesništva, komedija i pučkih igrokaza, sve do novela, romana, tragedija i članaka.

Osim na književnom planu, djelovao je i na području kulture, javnih službi i gospodarstva, stoga s obzirom na angažman u navedenim dužnostima, njegov je spisateljski opus potrebno promatrati unutar dodatnog konteksta cjelokupnog bavljenja.

Pamtimo ga kao pjesnika, novelista, pisca dramskih tekstova, romanopisca, urednika časopisa, feljtonista, kritičara, polemičara, učitelja i autora udžbenika.

Novela “Opančareva kći”, objavljena 1871. godine ulazi u najuspješnija Tomićeva ostvarenja, a izgrađena je na usmenom pripovijedanju autora koji pokatkad i sam ocjenjuje svoje izlaganje.

Tomić je bio osobito zaokupljen povijesnim temama i nacionalnom kulturnom baštinom, što osim u noveli “Opančareva kći”, do izražaja posebice dolazi u historijskom romanu “Zmaj od Bosne”.

Tomić se gotovo uvijek gleda u opoziciji sa Augustom Šenoom, budući da osim što su pisali i djelovali u istom razdoblju, bili su vječito zaokupljeni jednakim motivima i idejama. Sličnosti među dvojicom su biografske i književne, stoga je gotovo nemoguće analizirati Tomića bez Šenoe, a valja uzeti u obzir da je i sam Šenoa nerijetko ocjenjivao rad svoga sljedbenika.

Autor: D.G.