Očevi i djeca

Turgenjevljev roman karaktera Očevi i djeca idealan je primjer zornog prikaza najnovijih društveno-političkih zbivanja u Rusiji polovicom 19. stoljeća.

Turgenjev već na samom početku romana prikazuje promjene koje se u njegovo doba događaju u ruskom feudalnom sustavu (kmetstvo se u Rusiji ukida u ožujku 1861.) kroz lik Nikolaja Petroviča, koji je odlučio osloboditi svoje kmetove davši im priliku da se otkupe.

Također, Turgenjev prati i filozofsko-ideološke novosti kroz glavni lik Bazarova – ruskog intelektualca, mladog i revolucionarnog nihilista koji ne priznaje nikakve autoritete, tradiciju, aristokraciju, prirodu, umjetnost, romantiku, estetske i moralne vrijednosti pa čak ni samu znanost i medicinu, kojima se bavi kao budući liječnik.

Bazarov je buntovan, snažan, ciničan i drzak muški lik bez dlake na jeziku, spreman suprotstaviti se starijima i iskusnijima, vlastitim precima pa čak i vlastitom narodu, ako to zaslužuju. Ipak, i Bazarov vrlo brzo shvaća da je i on čovjek od krvi i mesa, bez imuniteta na romantičnu ljubav koja nadilazi puko zadovoljavanje bioloških potreba, što ga, doduše, ne ispunjava srećom, već srditošću, netrpeljivošću i bijesom na vlastitu slabost.

Ljubavni jadi i iščekivanje nagle smrti koja ga čeka dok je još mladić, prije nego je uspio ostvariti sve što je namjeravao, navode Bazarova na spoznaju da je i on prolazan i ništavan u usporedbi s “velikim prostranstvima”.

Predstavnici dobrohotnih, ali nesposobnih i nepraktičnih “očeva”, odnosno starije generacije, Nikolaj Petrovič i Vasilij Ivanovič, trude se ostati u tijeku sa suvremenim zbivanjima, graditi svoje znanje čitanjem i učenjem te prilagođavanjem društvenim promjenama, no kontakt s mladim nihilistima Bazarovom i njegovim “učenikom” Arkadijem navedu ih na zaključak da su ipak zaostali za mladim generacijama, što je na kraju krajeva prirodan slijed događaja u ljudskim životima.

Pavel Petrovič Kirsanov predstavnik je svega onoga što Bazarov negira – tradicije, domoljublja, aristokracije i plemstva. Kao sušta Bazarovljeva suprotnost, koristi svaku priliku za mentalni, a naposljetku i fizički obračun s njime. Njihove rasprave su glavni izvor podataka o Bazarovljevim nihilističkim načelima.

Lajtmotivi ovog romana su, dakle, sukob dviju društveno-političkih tendencija u doba ruskog feudalizma, koji je u vrijeme pisanja romana bio na izmaku, i sukob mladih i starih, “očeva i djece”.

Turgenjev je od svih svojih djela bio najzadovoljniji ovim romanom koji govori protiv plemstva kojeg karakterizira kao naprednu klasu. A prema oštrom, ciničnom, bezobzirnom, a opet čudno simpatičnom Bazarovu osjećao je nehotičnu naklonost, i, dapače, zauvijek mu je ostao najdraži lik kojeg je stvorio.

Ruski pisac Ivan Sergejevič Turgenjev bio je uvjeren da pisac mora promatrati i proučavati svoj narod, društvo i život oko sebe kako bi ih istinito i vjerodostojno pretočio u svoja djela. Smatrao je da se suvremeni društveni slojevi, političke struje, priroda i mjesta moraju slikovito, vjerno i detaljno prikazati odgovarajućom kompozicijom, opisima, stilom i jezikom.

Osvrnuo se i na Gogolja, koji tvrdi da je piscu najveći užitak kazniti sam sebe prikazom svojih mana u izmišljenim likovima.

Turgenjev kritičarima zamjera što uvijek pretpostavljaju da pisac samo iznosi svoje ideje, što ih navodi da često krivo interpretiraju piščeve stvarne namjere i osjećaje i “ne žele vjerovati da je književnik najsretniji kad točno i snažno prikaže istinu, životnu zbilju, čak i onda kad se ta istina ne podudara s njegovim vlastitim simpatijama”.

Stilske značajke

Lirski opisi prirode

“Već se smrkavalo; sunce je bilo zašlo za omanji jasik udaljen oko pola vrste od perivoja: sjena mu se pružala unedogled preko nepomičnih njiva. Seljak je kaskao na bijelu konjiću po tamnoj uskoj stazi uza sam jasik: lijepo se sav vidio, do zakrpe na ramenu, iako je jahao u sjeni; sasvim jasno promicale su noge konjiću. Sunčane su se zrake zavlačile u šumicu i, probijajući se kroz guštik, obasjavale jasike tako toplim svjetlom da su nalikovale na borove, a krošnje im se gotovo plavjele dok se nad njima dizalo blijedoplavo nebo tek malčice zarumenjelo večernjim crvenilom. Lastavice su visoko letjele, vjetar je bio posve zamro, zakašnjele pčele zujale su lijeno i sanjivo u cvatu jorgovana, čitav stup mušica lebdio je nad osamljenom, daleko ispruženom granom.”

Sarkazam

“Drugim riječima, Arkadij Kirsanov je toliko uzvišen da ga ja ne mogu shvatiti – klanjam mu se i ostajem bez riječi.”

Filozofija nihilizma

Nihilisti su ljudi koji sve negiraju – sve autoritete, društvene norme, tradiciju, ustaljena vjerovanja. Cilj im je rušiti i kritizirati, i općenito su revolucionarnog raspoloženja. Nihilizam je novi pojam u Turgenjevljevo vrijeme, a sam izraz ulazi u široku uporabu nakon objave ovoga romana.

“Nihilist je čovjek koji se ne klanja ni pred kakvim autoritetima, koji ne prihvaća nijedan princip na vjeru, ma kakvo poštovanje inače taj princip uživao.”

Kontrasti:

• mladi – stari: kroz čitav roman provlači se suprotstavljanje mladih nihilista, revolucionarnih negatora autoriteta, i njihovih starijih roditelja i rođaka, sklonih tradiciji;
• plemstvo (aristokracija) – kmetovi: iako Turgenjev u čitavom romanu kritizira plemstvo, pravi jasnu razliku između neobrazovanih kmetova i uzvišenih plemića i obrazovanih studenata, što je najvidljivije u jezičnoj karakterizaciji likova.

Jezik

U pripovijedanju i govoru većine likova Turgenjev se koristi standardnim jezikom, a kmetovi i seljaci koriste svoj žargon i ne znaju se elokventno izražavati, u čemu je odmah vidljiva razlika u obrazovanosti društvenih slojeva.

U idućem odlomku jasan je kontrast briga i zaokupljenosti mladih intelektualaca, koji bi raspravljali o pogledima na život, i starijih kmetova, koji imaju zemaljske brige i smatraju da se vlastelini ne razumiju ni u što. Seljak u ovom odlomku daje Bazarovu odgovor za koji smatra da Bazarov želi čuti kako bi ga se što prije otarasio:

“Gdjekad je Bazarov odlazio u selo i, podsmjehujući se po običaju, zapodijevao razgovor s po nekim seljakom. – Hajde – rekao bi mu – izloži mi, brajko, svoje poglede na život jer vele da je u vama sva snaga i budućnost Rusije, da od vas počinje novo doba u povijesti, da ćete nam vi dati i pravi jezik i zakone.

– Seljak mu, ili ne bi ništa odgovorio, ili bi kazao ovako otprilike:

– Pa mi moremo… isto tako, znači, jerbo… kako je u nas, na priliku, red utvrđen. – Protumači ti meni taj vaš mir? – presjekao bi ga Bazarov u riječi. – Je li to onaj isti svijet što stoji na tri ribe?

– To ti, goso moj, zemlja stoji na tri ribe – poče seljak tumačiti pjevuckajući staloženo i starinski dobroćudno – a sproću našem, to jest miru, zna se, stoji gospodska volja, jerbo ste vi naši oci. A što je vlastelin stroži, to je seljaku draži.

Kad je jednom prilikom saslušao takav odgovor, Bazarov je prezirno slegao ramenima i okrenuo se, a seljak se otputio na svoju stranu.

– O čem ste to divanili? – upitao ga je drugi seljak, srednjih godina i smrknuta lica, koji je poizdaljeg, s praga svoje kolibe, slušao njihov razgovor. – O tvom preostalom dugu, što li?

– Ma kaki preostali drug, brajko moj! – odgovori prvi seljak, a u glasu mu više ne bijaše ni traga od onog starinskog pjevuckanja nego, naprotiv, iz njega izbijaše nekakva nehajna osornost. – Neg onako, koješta naklapo, samo da ne bude u njem. Znaš ti vlastaline, ko da se oni u što razumiju!

– Dabome da se ne razumiju! – priklopi drugi seljak pa obojica, zabacivši kape i spustivši pojaseve, uzeše razglabati o svojim poslovima i potrebama. Na žalost, Bazarov koji je prezirno slijegao ramenima i umio razgovarati sa seljacima (kao što se hvalio u prepirci s Pavlom Petrovičem), taj samosvjesni Bazarov nije ni slutio da je on u njihovim očima ipak samo nešto kao lakrdijaš i cirkusant…”

Vrsta djela: roman karaktera

Vrijeme radnje: polovica 19. stoljeća

Mjesto radnje: Rusija: selo Marjino/Nova Ves/Momački majur, ruski grad ***, selo Nikoljsko

Tema djela: prikaz života mladih nihilista i njihovih obitelji (“očeva i djece”) u Rusiji polovicom
19. stoljeća, neposredno prije ukidanja ruskog feudalnog sustava

Ideja djela: Kontrast između mladog i starog naraštaja vječno je životno pitanje. Mladi idealisti vrlo brzo postanu svjesni vlastite prolaznosti i nevažnosti, zamijenjeni novim generacijama njima sličnih, a opet tako različitih nasljednika. Kritika plemstva, aristokracije i feudalnog društvenog uređenja.

Kratak sadržaj

1. poglavlje

Vlastelin Nikolaj Petrovič Kirsanov sa slugom Petrom iščekuje dolazak svog sina Arkadija, diplomanta koji se vraća sa studija u Sankt Peterburgu.

Saznajemo pojedinosti o Nikolaju Petroviču – u mladosti se nije iskazao kao vojnik poput brata mu Pavela, nego odlazi na studij. Oženio se intelektualkom Mašom (Marijom), kćerkom činovnika Prepolovenskoga, vlasnika stana u kojem je živio kao student.

S Mašom je dobio sina Arkadija, a ona desetak godina nakon toga umire. Nikolaj Petrovič je nakon njene smrti preuredio vlastelinstvo, zatim poslao Arkadija na fakultet i proveo s njim tri godine u Sankt Peterburgu, a zadnju je godinu Arkadijevog studija boravio na svojem vlastelinstvu. Odvojio se od seljaka i od tada svoje vlastelinstvo naziva “farmom”.

2. poglavlje

Stiže Arkadij u društvu svojeg prijatelja, Jevgenija Vasiljeva Bazarova, studenta prirodnih znanosti i budućeg liječnika. Arkadij upoznaje oca s Bazarovom pa krenu prema imanju.

3. poglavlje

Vrativši se u rodni kraj, Arkadij osjeća sreću i ushit:

“Kakav je samo ovdje zrak! Kako divno miriše! Meni se zbilja čini da nigdje na svijetu ne miriše kao u ovim našim krajevima! Pa i nebo je nekako ovdje…”

Arkadij i Nikolaj Petrovič pričaju o Arkadijevom stricu, Nikolajevom bratu Pavlu Petroviču Kirsanovu; o Bazarovu; o seljacima koji ove godine stvaraju probleme neplaćanjem zemljarine Nikolaju; o smrti Arkadijeve nekadašnje dadilje Jegorovne; zamjeni starog upravitelja, kojeg je Nikolaj oslobodio, novim upraviteljem iz grada.

Nikolaj kaže Arkadiju da više neće zapošljavati bivšu služinčad koju je oslobodio službe, ili im barem neće davati odgovorne dužnosti. Nikolaj posramljeno priznaje Arkadiju da ima novu, nevjenčanu ženu, mladu djevojku Fenječku, ali Arkadij smatra da to nije ništa čega bi se trebalo sramiti, osjećajući nježnost, ali i tajnu duševnu i intelektualnu superiornost nad ocem:

“Zbog čega se samo ispričava!” pomisli i dušu mu obuze blaga nježnost spram dobrog i krotkog oca, protkana osjećanjem nekakve tajne nadmoći. – Prestani, molim te! – ponovi još jednom uživajući i nehotice u spoznaji o svojoj duševnoj zrelosti i slobodoumlju.”

Kočija prolazi pored njihove šume, koju je Nikolaj prodao jer mu je trebao novac i jer će ta zemlja ionako pripasti seljacima, a Arkadij izražava određeno žaljenje zbog prodaje šume koja će se uskoro posjeći.

Prolaze kroz bezličan kraj pun odrpanih seljaka i Arkadij osjeti potrebu da ga preobrazi, ali ne zna na koji način. Međutim, proljeće u Arkadiju opet probudi dobro raspoloženje, a Nikolaj počne recitirati Puškinove riječi o proljeću iz “Jevgenija Onjegina”, no prekida ih Bazarov. Kočije pristižu u selo Marjino/Novu Ves/Momački majur.

4. poglavlje

Kod kuće ih dočeka Prokofjič – sluga Nikolajevog brata, Pavla Petroviča Kirsanova, i sam Pavel Petrovič Kirsanov, markantan i otmjen muškarac. Pavel Petrovič se upoznaje s Bazarovom i svi skupa večeraju.

Nikolaj Petrovič priča o seoskom i farmerskom životu, a Arkadij o sanktpeterburškim novostima, osjećajući nelagodu “koja obuzima mladića koji je još donedavno bio dijete, kad se vrati u sredinu u kojoj su navikli da ga smatraju djetetom”. Bazarov i Pavel Petrovič uglavnom šute.

Iz Pavelovih i Bazarovljevih komentara proizlazi nisu ostavili najbolji dojam jedan na drugog:

“- Tko je taj? – zapita Pavel Petrovič.
– Arkašin prijatelj, Arkaša veli da je vrlo pametan dečko.
– Ostat će kod nas u gostima?
– Da.
– Taj čupavac?

– Čudan je svat taj tvoj stric – reče Bazarov Arkadiju sjedeći u kućnom kaputu uz njegov krevet i pućkajući na kratku lulu. – Kako se samo na selu dotjeruje! A tek nokti, da ih na izložbu pošalješ!”

Svi odlaze spavati. Arkadij se osjeća nostalgično, sigurno i radosno u rodnom domu:

“Slatko je usnuti u roditeljskoj kući, u poznatoj postelji, pod pokrivačem na kojem su radile voljene ruke, možda i dadiljine, one nježne, dobre i neumorne ruke.”

Doznajemo da Fenječka ima dijete.

5. poglavlje

Ujutro Bazarov odlazi do bare hvatati žabe za pokuse.

Arkadij zapodjene razgovor o Fenječki s ocem, govoreći mu da to što ima novu ženu nije razlog za stid, da mu ništa ne zamjera i da je uvjeren da je Fenječka vrijedna očevog izbora. Arkadij napominje da mu ne pada na pamet remetiti Nikolajev život i navike jer Nikolaj nikad to nije činio njemu:

“U svakom slučaju, sin nikako ne može biti sudac ocu, a pogotovo ne mogu ja, pogotovo takvom ocu kao što si ti, koji nikad nije ni u čemu ograničavao moju slobodu.”

Ipak, Arkadij je svjestan da se u njegovom velikodušnom govoru krije i “trunka lekcije”. Nikolaj Petrovič je zahvalan sinu na blagoslovu, ali svejedno mu je još uvijek poprilično nelagodno.

Arkadij radosno odlazi upoznati se s Fenječkom i tamo oduševljeno sazna da ima polubrata, Fenječkinog i Nikolajevog malenog sina Mitju. Nikolaj i Arkadij se zagrle u trenutku nježnosti, a prekida ih dolazak Pavela Petroviča.

Kroz razgovor shvate da je Bazarovljev otac bio liječnik u vojnoj diviziji Nikolajevog i Pavelovog oca. Započnu pričati o Bazarovu i Arkadij im napomene da je Bazarov nihilist, čovjek koji se prema svemu odnosi kritički i ne priznaje nijedan autoritet:

“- Nihilist – izusti Nikolaj Petrovič. – To dolazi od latinskog nihil, što znači ništa, koliko ja
znam; prema tome, ta riječ označava čovjeka koji… koji ništa ne priznaje?
– Radije reci: koji ništa ne poštuje – preuze Pavel Petrovič i nastavi mazati maslac.
– Koji se prema svemu odnosi kritički – ustvrdi Arkadij.
– Pa zar to nije isto? – upita ga Pavel Petrovič.
– Ne, nije isto. Nihilist je čovjek koji se ne klanja ni pred kakvim autoritetima, koji ne prihvaća
nijedan princip na vjeru, ma kakvo poštovanje inače taj princip uživao.”

Fenječka ih stidljivo dolazi nakratko pozdraviti, a Bazarov se vraća iz lova na žabe.

6. poglavlje

Bazarov, Nikolaj Petrovič, Arkadij i Pavel Petrovič diskutiraju. Bazarov iznosi svoje visoko mišljenje o Nijemcima i njihovim znanstvenicima, i govori da tako laskavo mišljenje nema i o ruskim znanstvenicima, što razdraži Pavela Petroviča, koji je već ionako Bazarova uzeo na zub.

Pavel Petrovič izjavljuje da priznaje negdašnje Nijemce poput Schillera i Goethea, ali da su danas Nijemci većinom kemičari i materijalisti, na što mu se Bazarov suprotstavi:

“Dobar kemičar korisniji je dvadeset puta od svakog pjesnika.”

Pavel Petrovič ga upita znači li to da ne priznaje umjetnost, nego samo znanost, a Bazarov odgovara da ne priznaje i ne vjeruje ni u što, a da znanosti općenito nema, nego da postoje samo nauke poput obrta i profesija.

Nikolaj Petrovič prekida diskusiju i zamoli Bazarova da mu dade pokoji savjet o poljoprivrednim znanostima, Bazarov pristaje, ali ga upozorava da u Rusiji nisu još ni izbliza daleko dogurali u poljoprivredi kao u Njemačkoj.

Pavel Petrovič ironično kaže da sad shvaća da čovjek postane “prava pravcata budala” ako provede nekoliko godina na selu, daleko od mladih, velikih umova i gradskog načina života, ma koliko se trudio ostati u tijeku sa suvremenim svijetom. Jasno izražava kontrast između “mladih i starih”:

“Nastojiš da ne zaboraviš ono što su te naučili, a kad tamo – tres! – pokaže se da je sve to glupost, i kažu ti da se pametni ljudi ne bave više takvim tricama, a da si ti, vele, zaostali mamlaz. Što možemo! Vidi se da su mladi stvarno pametniji od nas.”

Pavel i Nikolaj Petrovič odlaze, a Bazarov Arkadiju istresa svoje mišljenje o Pavelu:

“Pa neću ih valjda maziti, te provincijske aristokrate! Sve ti je to puko samoljublje, gizdelinstvo, manire društvenog lafa.”

7. poglavlje

Arkadij priča Bazarovu o životu svog strica, Pavela Petroviča.

Pavel Petrovič Kirsanov školovao se za vojnika, oduvijek je bio lijep, samopouzdan, pomalo podrugljiv i zajedljiv, svima simpatičan. Od brata Nikolaja se razlikovao po svojoj društvenosti i otvorenosti; dok je Nikolaj radije provodio večeri kod kuće čitajući i ljenčareći, Pavel je svaku večer izbivao s društvom.

Pavel je ubrzo postao vojni kapetan i čekala ga je sjajna karijera, ali se tada i zaljubio. Njegova simpatija, kneginja R, bila je udana žena, lakoumna, strastvena, vesela, poletna i koketna danju, a noći bi provodila moleći, blijeda, hladna i plačljiva. Družila se s mnogim mladićima pa tako i s Pavelom Petrovičem.

Međutim, Pavel je ubrzo shvatio da kneginja R ima i mističnu stranu – pogled joj je uvijek zagonetan i zamišljen, činilo mu se da se ne može proniknuti do njene duše, i zato joj je jednom prilikom poklonio prsten s ugraviranom sfingom – simbolom zagonetnosti.

Kad se kneginja R “ohladila” od Pavela, patio je, bio ljubomoran, slijedio je, a njoj je to dosadilo pa je otputovala u inozemstvo,  a on je krenuo za njom ostavivši vojnu službu.

Nakon nekog vremena, vratio se u Rusiju – i dalje je mnogo izlazio s društvom, ali nikako nije mogao naći svoj mir; postarao se, posijedio, i tako je prošlo deset godina.

Vijest o smrti kneginje R ga je strašno pogodila, a uskoro je dobio njen paket s prstenom sa sfingom, na kojem je kneginja urezala križ i poručila mu da je u križu odgonetka. To se vrijeme poklopilo sa smrću Nikolajeve žene, što je Nikolaja natjeralo da dođe u Sankt Peterburg, gdje se ponovo susreo s bratom Pavelom. Dvojica braće odluče živjeti zajedno na Nikolajevom imanju u selu Marjinu.

Pavel se na selu skrasio i više ga nije napuštao. Počeo je čitati, pogotovo englesku literaturu, nikad nije izgubio otmjene i aristokratske manire, čestitost, uznositost, osjećaj za lijepo odijevanje i dobru hranu, što je navodilo i mladi i stari naraštaj da ga poštuje. U teškim vremenima uvijek novčano pomaže Nikolaju, zauzima se za seljake (iako u razgovoru s njima pokazuje koliko se razlikuju od njega – mršti se i miriše kolonjsku vodu) i svakome rado pomaže.

Bazarov zaključuje da čovjek poput Pavela Petroviča, koji je stavio život na kocku zbog žene, nije pravi muškarac. Odnose muškaraca i žena karakterizira kao “romantiku, besmislenost, trulež, umjetnost“.

Na Arkadijevu opasku o odgoju i vremenu u kojem je živio Pavel Petrovič, Bazarov zaključuje da “svaki čovjek mora sam sebe odgajati” i ne ovisiti o vremenu, već natjerati vrijeme da ovisi o njemu.

8. poglavlje

Nikolaj i Pavel Petrovič odlaze do seoskog upravitelja na razgovor.

Pavel Petrovič odlazi u posjetu Fenječki. Fenječka se stidi, a Pavel pokušava s njom razgovarati i traži da mu pokaže svog i Nikolajevog sina Mitju, Pavelovog nećaka. U druženju ih prekida Nikolaj, Pavel odlazi, a Nikolaj poljubi Mitju i Fenječkinu ruku, na što se ona postidi.

Doznajemo kako se Nikolaj upoznao s Fenječkom: prije tri godine noćio je u gradskom svratištu, koje mu se jako svidjelo zbog čistoće i svježine, pa je nagovorio gazdaricu da mu dođe biti najamna posluga u njegovoj novoj kući u Marjinu.

Gazdarica Avina Savišna sa sobom je na Nikolajevo imanje povela i sedamnaestogodišnju kćer Fenječku, koja je živjela povučeno i skromno, a Nikolaj ju je viđao samo u crkvi.

Nikolaj je jednom prilikom, budući da se bavio liječenjem i imao homeopatsku apoteku, pomogao Fenječki kad joj je žeravica upala u oko i tad je izrazio prve simpatije prema njoj. Fenječkina majka je odjednom umrla od kolere, a Fenječka je ostala na imanju s dobrim i skromnim Nikolajem, s kojim je nakon nekog vremena dobila sina Mitju.

9. poglavlje

Bazarov i Arkadij u šetnji susretnu Fenječku. Bazarov prokomentira kako je zgodna, na što se Arkadij smete i objasni mu tko je ona. Bazarov izjavi da mu se Nikolaj sviđa, da “zna što valja” i da je prava “lafčina”. Bazarov se ode upoznati s Fenječkom, primi Mitju u naručje, što zadivi Fenječku jer Mitja ne želi nikome u ruke pa ni Arkadiju.

Arkadij kasnije napomene Bazarovu da smatra da bi se Nikolaj trebao oženiti Fenječkom, na što se Bazarov iznenadi jer je mislio da Arkadij ne drži do braka.

Bazarov kaže da je obišao cijelo Nikolajevo imanje i zaključio da su mu stoka i konji “slabi i izrađeni”, zgrade “nisu bogzna kakve”, težaci su “prave lijenčine”, a upravitelj “glupan ili lopov“.

Arkadij kaže da se slaže s Pavelom u tome da Bazarov ima općenito loše mišljenje o Rusima, na što ovaj odgovori:

“- […] Kod Rusa je dobro jedino to što ima o sebi vrlo loše mišljenje. Važno je samo da je dva
i dva četiri, a sve ostalo su trice i kučine.
– Zar i priroda? – priupita ga Arkadij zamišljeno gledajući u daljinu, u šarene njive, lijepo i
blago obasjane već prilično niskim suncem.
– I priroda, u smislu u kojem je ti shvaćaš. Priroda nije hram nego radionica, a čovjek je u
njoj radnik.”

Arkadij i Bazarov čuju Nikolaja kako svira na violončelu, čemu se Bazarov izruguje, na Arkadijevu žalost.

10. poglavlje

Cijelo se Marjino naviklo na Bazarova, na “njegovo nehajno ponašanje, šture i otržite riječi”. Fenječka se čak toliko oslobodila da je jednom usred noći zamolila Bazarova da joj pomogne oko Mitjinih grčeva.

Pavel Petrovič ga i dalje nije mogao podnijeti, smatrao ga je “oholim i drskim, cinikom i plebejcem”, držao da ga Bazarov prezire i ne poštuje. Nikolaj se bojao Bazarovljevog nihilističkog utjecaja na Arkadija, ali svejedno je sa zanimanjem pratio njegove znanstvene pokuse.

Sluge poput Fenječkine Dunjaše i Nikolajevog Petra voljele su Bazarova jer su osjećale da je poput njih, tj. da nije gospodin, ali Pavelov sluga Prokofjič ga nikako nije volio i smatrao je da je “živoder” i “bitanga”.

Nikolaj čuje da Bazarov govori Arkadiju kako smatra da mu je otac dobar čovjek, ali da je zaostao i da je njegovo vrijeme prošlo. Nikolaj se zamisli i ode kući, a Bazarov naloži Arkadiju neka dade Nikolaju da čita znanstvenu literaturu, a ne “romantike” poput Puškina.

Nikolaj se potuži Pavelu i ispriča mu što je čuo, govoreći mu da se nadao da će se zbližiti s Arkadijem, a na kraju ispada da su ljudi poput Nikolaja i Pavela zaostali, a da su mladi odmakli naprijed, što znači da se nikako ne mogu međusobno razumjeti.

Pavel ne želi prihvatiti ideju da su mladi napredniji od njih, a Bazarova naziva taštim šarlatanom. Nikolaj kaže da se trudi ostati ukorak s vremenom – dao je seljacima zemlju, osnovao farmu tako da ga u cijeloj guberniji zovu “crvenim”, čita i uči, ali svejedno osjeća da je njegovo vrijeme prošlo. Kaže da ne razumije knjigu koju mu je Arkadij dao umjesto Puškina.

Dolazi do novog sukoba između Pavela i Bazarova. Bazarov nazove susjednog vlastelina “đubretom i aristokratićem”, što razljuti Pavela, koji osjeća veliko poštovanje spram pravih aristokrata, poput engleskih, koji poštuju svoja i tuđa prava i obveze, i smatra da je aristokracija Engleskoj dala slobodu.

Pavel smatra da bez vlastitog dostojanstva, poštovanja samog sebe, čvrste ličnosti kakvu imaju aristokrati, nema ni javnog dobra.

Bazarov mu kaže da mu ne vrijedi samopoštovanje u stvaranju javnog dobra ako ništa ne poduzima da se javno dobro i ostvari. Pavel mu odgovara da se njemu ne mora opravdavati te da je “aristokratizam prinsip, a bez prinsipa mogu u ovo naše doba živjeti samo nemoralni ljudi i ništarije”. Na to Bazarov odvraća:

“Aristokratizam, liberalizam, progres, principi – koliko samo stranih… i beskorisnih riječi! Rusu one uopće nisu potrebne.”

Pavel u Bazarovljevim riječima pronalazi vrijeđanje ruskog naroda, na što Arkadij govori da oni kao nihilisti ne priznaju nikakve autoritete. Bazarov kaže da je u današnje vrijeme najkorisnije sve negirati. Nikolaj kaže da se ne bi smjelo samo rušiti, već i graditi, a Pavel izjavi da ne priznaje Bazarova za poznavaoca ruskog naroda, pa čak niti za Rusa:

“Ne, ruski narod nije takav kako ga vi zamišljate. On poštuje tradiciju kao svetinju, on je patrijarhalan, on ne može živjeti bez vjere…”

Bazarov se u tome složi s Pavelom, ali kaže da se ne mora u svemu složiti s narodom da bi mu pripadao te da mu nije važno ni to što je protiv svog naroda, ni to što ga prezire ako zaslužuje prezir:

“Kad zagrmi, narod misli da se sveti Ilija vozi po nebu u svojim kolima. Pa što? Zar se ja moram složiti s tim? Dakako, on je Rus, ali zar nisam i ja Rus?”

Bazarov zaključuje da nihilisti ništa ne propovijedaju, jer je propovijedanje prazno brbljanje o besmislicama, već da svjesno odlučuju da ništa ne poduzimaju, već da samo grde, a Arkadij dodaje da nihilisti ruše jer su snaga, ne polažući nikome račun. Pavel kaže da su i divljaci poput Mongola snažni, ali da od te snage nema koristi jer je necivilizirana:

“Nama je civilizacija prirasla srcu […] i dragi su nam njeni plodovi.”

Pavel se prisjeća vremena kad su mladi morali učiti i raditi, za razliku od današnjice, kad mogu to izbjeći ako nihilistički zaključe da je sve na svijetu besmisleno.

Bazarov mu kaže da će se složiti s njime ako mu navede barem jednu ustanovu koja je spremna otrpjeti kritiku, a Pavel mu nudi primjere seoske zadruge i obitelji, ali Bazarov to ne priznaje. Bazarov i Arkadij odlaze iz prostorije, a Nikolaj priča Pavelu o svađi koju je imao s pokojnom majkom:

“Na kraju sam joj rekao: vi mene ionako ne možete razumjeti, jer mi pripadamo, rekoh, različitim generacijama. Ona se strašno uvrijedila, a ja sam pomislio: što se tu može? Pilula je gorka ali je mora progutati. A evo, sad smo mi došli na red, i naši nasljednici mogu nama isto tako reći: vi niste naša generacija, i progutajte sad tu pilulu.”

11.  poglavlje

Nikolaj je snužden zbog razilaženja s Arkadijem. Smatra da su on i Pavel bliže istini nego mladići, no svejedno osjeća da mladi imaju nekakvu prednost pred njima. Promatrajući prirodu, pita se kako Bazarov može biti bez osjećaja za umjetnost, poeziju i prirodu. Prisjeća se i mladenačkih dana i prvih susreta s pokojnom ženom:

“[…] zašto ti slatki, prvi trenuci ne mogu živjeti vječnim, besmrtnim životom?”

Iz snatrenja ga prekine Fenječka, čiji ga glas podsjeti na njegove “sjedine, starost i sadašnjost”.

Bazarov predlaže Arkadiju da odu u grad i posjete Matveja Iljiča Koljazina, koji je uputio poziv Nikolaju, Pavelu i Arkadiju da ga posjete, ali Nikolaj i Pavel nisu htjeli ići jer su znali da će se Matvej hvaliti svojom novom pozicijom tajnog savjetnika. Sutradan Arkadij i Bazarov otputuju, na žalost mladih, a olakšanje starijih u Marjinu.

12. poglavlje

Doznajemo da je državni službenik Matvej Iljič Koljazin, sin Koljazina pod čijim su nadzorom bili Nikolaj i Pavel, poslan u grad *** kako bi izvidio što se zbiva pod upravom mladog gubernatora, naprednjaka i despota, koji se uspio posvađati s plemstvom i svojim službenicima.

Matvej dobroćudno i ukočeno prima Arkadija i poziva ga na bal koji gubernator priređuje u Matvejevu čast, kako bi se Arkadij upoznao s gradskim društvom i gospođicama. Bazarov i Arkadij posjećuju i gubernatora, koji ih službeno poziva na bal.

Bazarov i Arkadij susreću Bazarovljevog poznanika Sitnikova. Sitnikov je, kao i Arkadij, Bazarovljev “učenik”; Bazarov ga je poučio nihilizmu i nepriznavanju autoriteta i time ga “preporodio”. Sitnikov ih poziva da posjete njegovu poznanicu Jevdoksiju Kukšinu, “naprednu ženu”.

13. poglavlje

Avdotja Nikitišna (ili Jevdoksija) Kukšina je vlastelinka s naprednim težnjama, što se vidi u izgledu njenih sluškinja, za koje se teško može razaznati jesu li služavke ili družbenice. Jevdoksija ugošćuje Bazarova, Sitnikova i Arkadija. Doznajemo da Jevdoksija sama upravlja vlastelinskim imanjem, da ju zanima kemija i da je čak izmislila vrtu ljepila.

Jevdoksija pokreće feministička pitanja i pitanja naobrazbe. Bazarov ju pita ima li u gradu zgodnih žena, na što ona odgovara da ima, ali da su sve ograničene i neobrazovane, bez slobode i širine u nazorima, za što je kriv sustav obrazovanja, kojeg bi, po Jevdoksijinom mišljenju, trebalo iz korijena promijeniti.

Sitnikov kaže da prezire žene i da one nisu kadre razumjeti njihov razgovor pa time niti ne zavređuju da ozbiljni muškarci razgovaraju o njima. Bazarov na to odgovori da zgodne žene i ne trebaju razumjeti muške razgovore, na što se Jevdoksija razljuti, a Sitnikov ju pita znači li njena reakcija branjenje zgodnih ženica, a Jevdoksija odgovori:

“Ne zgodne ženice, nego ženska prava, koja ću, kao što sam se zaklela, braniti do posljednje kapi krvi.”

Sitnikov se na to pokunji i kaže da on ne negira ženska prava, a Jevdoksija ga optužuje da je slavenofil.

Strasti se smiruju i Jevgenija im nudi da ih upozna s mladom, bogatom i pametnom udovicom Odincovom. Raspravljaju i o braku, jednakosti među ljudima i individualnosti.

14. poglavlje

Bazarov i Arkadij prisustvuju gubernatorovom balu. Na bal pristiže Ana Sergejevna Odincova, što odmah zapaze i Arkadij i Bazarov. Bazarov primjećuje da Ana Sergejevna “nije nimalo nalik na ostale ženske”.

Sitnikov upoznaje Arkadija s Ana Sergejevnom, a ona odmah poveže da je on Nikolajev sin. Budući da je nekoliko godina starija od njega, Arkadij se pred njom osjeća bojažljivo kao đak ili student, ali svejedno se divi njenoj ljepoti, smatra da je ljepša i gracioznija od ostalih žena, i trudi se održati njihov razgovor.

Kroz njeno držanje i govor zaključuje da već ima dosta životnog iskustva. Ana Sergejevna upita Arkadija za Bazarova, a Arkadij opširno i oduševljeno počne pričati o njemu, što Anu Sergejevnu navede da ih obojicu pozove u goste:

“Vrlo bih rado upoznala čovjeka koji ima toliko hrabrosti da ni u što ne vjeruje.”

Bazarov ispituje Arkadija o Ani Sergejevnoj, govoreći mu da je načuo da je ona “o-ho-ho gospođa”, a Arkadij ne može shvatiti takav komentar jer se Ana Sergejevna drži hladno i suzdržano, iako je jako draga osoba. Bazarov prihvaća njen poziv u goste, uz komentare o njenom dobrom izgledu:

“Kakva god bila – obična gubernijska “lafica” ili “emancipirana ženska” kao što je Kukšina, svejedno, ima ramena kakva odavno nisam vidio.”

Arkadij upita Bazarova zašto zamjera ženama slobodoumnost, na što mu on odgovara da zato što su samo ružne među ženama slobodoumne.

Kukšina se osjeća povrijeđeno što se na balu ni jedan ni drugi nisu na nju ni osvrnuli.

15. poglavlje

Bazarov i Arkadij posjećuju Anu Sergejevnu u njenom hotelu.

Doznajemo da je Ana Sergejevna Odincova kći pokojnog Sergeja Nikolajeviča Lokteva, ljepotana, avanturista i kockara. Obrazovanje je stekla u St. Peterburgu, i zato nije imala vremena za učenje o vođenju seoskog kućanstva i vlastelinstva.

U pomoć je pozvala majčinu sestru, tetu Avdotju Stjepanovnu H…, pakosnu staricu i kneginju, koja je sebi prisvojila najbolje odaje i gunđala po cijele dane.

Ana Sergejevna udala se za Odincova, bogatog čovjeka koji je ubrzo umro i ostavio joj svu svoju imovinu.  Živi u selu Nikoljskom, u ukusno namještenoj kući okruženoj perivojem. U guberniji je ne vole i ogovaraju je zbog udaje za Odincova, ali snažan karakter joj omogućuje da se ne obazire na tračeve.

Čak se i Bazarov smete pred Anom Sergejevnom, isprva se prenemaže, ali zatim ona shvati da je zbunjen, što joj laska. Bazarov povede razgovor o medicini, homeopatiji i botanici. Ana Sergejevna se prema Arkadiju odnosi kao prema mlađem bratu. Obojicu ih poziva da je posjete u njenom selu, Nikoljskom.

Nakon odlaska iz hotela, Bazarov i Arkadij izmjenjuju dojmove o Ani Sergejevnoj. Bazarov kaže da se ledeno drži, kao kakva vojvotkinja i vladarica, da je premazana svim mastima i da ima predivno bujno tijelo; ukratko, kaže da je “prva klasa”.

16. poglavlje

Bazarov i Arkadij pristižu na imanje Ane Sergejevne Odincove. Ana Sergejevna ih upoznaje sa svojom mlađom sestrom Katerinom (Katjom).

Ana Sergejevna poziva Bazarova na razgovor, upozoravajući ga da može biti opasna u prepirci, što joj Bazarov ne vjeruje jer smatra da je ona mirne i hladne naravi, a za prepirku je potreban žar, na što ona odgovara da se vrlo lako zanese.

Ana Sergejevna upita Bazarova kako je moguće da nema nimalo smisla i strasti za umjetnost, premda iz znanstvenih razloga, kako bi lakše proučavao ljude, na što Bazarov kaže da je za proučavanje ljudi dovoljno životno iskustvo i da ne vrijedi proučavati pojedine osobe jer su svi ljudi tjelesno, duševno i moralno slični.

Bazarov zaključuje da je uzročnik moralnih bolesti loš odgoj i nesređeno društveno stanje, i kad bi se popravilo društvo, uklonile bi se i moralne bolesti i ne bi više bilo važno je li čovjek glup, pametan, zao ili dobar.

Teta, kneginja H…, dolazi na čaj, i ne ponaša se nimalo gostoljubivo. Međutim, nitko na nju ne obraća previše pozornosti, a Bazarov zaključuje da je drže u kući zbog ugleda, jer je kneževskog roda.

Ana Sergejevna zove Bazarova na partiju preferansa, a Katju šalje da odsvira nešto na klaviru Arkadiju, što Arkadij nevoljko prihvati jer ima osjećaj da ga se Ana Sergejevna želi riješiti. Ipak, Katjino sviranje Mozarta probudi u Arkadiju simpatije.

Arkadij i Bazarov komentiraju Anu Sergejevnu. Arkadij kaže da je divna, a Bazarov da ima mozga, da je iskusna i dobro upravlja vlastelinstvom, ali sugerira Arkadiju da se prava ljepota krije u svježoj, netaknutoj i plašljivoj Katji, koja se da “izbrusiti”, dok je Ana Sergejevna već “stara koka”.

Ana Sergejevna prije spavanja razmišlja o Bazarovu:

“Čudan je svat taj liječnik!”

Bazarov i Ana Sergejevna cijelo jutro zajedno uče botaniku, a Katja Arkadiju svira klavir. Iako je Arkadij jedva dočekao vidjeti Anu Sergejevnu, ona ga gotovo ni ne primjećuje.

17. poglavlje

Nakon 15 dana provedenih kod Ane Sergejevne, Bazarov i Arkadij navikli su se na red u kući i životu, jer se kod nje sve obavljalo u točno određeno vrijeme. Ta točnost se Bazarovu nije sviđala i to je prigovorio Ani Sergejevnoj, na što je ona rekla da se na selu mora živjeti uređeno, inače bi svi umrli od dosade.

Bazarov je ubrzo postao razdražljiv, nemiran, srdit, a Arkadij je, zaljubljen u Anu Sergejevnu, počeo tugovati, svjestan da nema šanse kod nje. Međutim, Arkadij je s Katjom uspostavio prisne i prijateljske odnose, s njom se jedino osjećao lijepo, kao kod kuće, a ona je toga bila svjesna.

Katja i Arkadij imali su zajedničku ljubav prema glazbi i prirodi, a Bazarov i Ana Sergejevna su oboje bili ravnodušni prema prirodi. Dva su se para obično odvojeno družila.

Prisnost između Arkadija i Bazarova je oslabjela i manje su razgovarali nego prije. Pravi razlog te promjene su bili Bazarovljevi osjećaji prema Ani Sergejevnoj. Bazarov si nije mogao priznati da on, kao ljubitelj ženske ljepote, gaji romantičnu ljubav prema jednoj ženi, i na te je osjećaje reagirao ljutnjom, srditošću, netrpeljivošću, smijehom, cinizmom i psovkama.

Sviđalo mu se što je slobodoumna i nezavisna, ali neosporno naklonjena njemu, no bio je svjestan da je neće osvojiti pa je zato pred njom izražavao ravnodušan prezir prema romantici. Ana Sergejevna je također mnogo razmišljala o Bazarovu, živnula bi u njegovu društvu, rado ostajala s njim nasamo, čak i onda kad se nisu dobro slagali.

Bazarov se susreće sa svojim nekadašnjim odgojiteljem Timofejičem, koji mu poručuje da Bazarovljevi roditelji željno iščekuju da ih posjeti.

Bazarov obavještava Anu Sergejevnu da mora otići u posjet roditeljima, a ona to teško prihvaća. Bazarov je uvjerava da za ljudima ne treba žaliti i da ona pogotovo ne smije žaliti za njime jer se njih dvoje u mnogočemu razlikuju – u osjećaju za red, ljubavi prema profinjenosti, komforu, udobnosti.

Ana Sergejevna mu govori da će joj bez njega biti dosadno, a na Bazarovu se po drhtaju ruku vidi da i njemu teško pada odlazak. Ana Sergejevna kaže da je razlog zašto su se njih dvoje sprijateljili taj što su zapravo karakterom isti. Ana Sergejevna izjavi da je nesretna jer nema volje za životom, već je proživjela štošta, ali treba joj neki cilj da nastavi daljnji životni put. Bazarov zaključi da bi se ona najradije zaljubila, ali ne može jer možda ima prevelike zahtjeve, na što Ana Sergejevna odgovara:

“- Možda. Moje je geslo: ili sve ili ništa. Život za život. Uzeo si meni moj, daj meni svoj, i to nepovratno i bez žaljenja. Inače nemoj ništa ni počinjati.”

Bazarov se s njom slaže i kaže da je najvažnije znati se predati. Ana Sergejevna želi znati bi li se on znao predati, ali on nema odgovor na to pitanje. Bazarov snažno stisne njenu ruku, reče joj zbogom i ode na spavanje.

Arkadij prije spavanja prokomentira kako su se večeras Bazarov i Ana Sergejevna dugo družili, na što mu Bazarov odgovori da su se družili isto toliko dugo koliko su Arkadij i Katja svirali klavir.

18. poglavlje

Ujutro Ana Sergejevna pozove Bazarova na razgovor. Ona ga upita zašto ljudi nikad nisu sretni u sadašnjem trenutku, nego stalno iščekuju neku buduću sreću, na što joj on odgovara:

“Znate za onu uzrečicu: “Lijepo je uvijek tamo gdje nas nema”.”

Ana Sergejevna govori Bazarovu da on ne spada u obične ljude i želi znati kakve on ima planove, koji su mu ciljevi i tko je i što je zapravo on. On kaže da je budući kotarski liječnik, što ona ne želi povjerovati, jer je previše tašt za takvo zanimanje.

Bazarov joj opet spominje jaz između njih, a ona je uvjerena da će njegova napetost i suzdržljivost jednog dana nestati. Bazarov joj priznaje da je razlog njegova duševnog nemira “glupa i luda” ljubav koju osjeća prema njoj. To priznanje je u njemu probudilo snažnu i tešku strast srodnu gnjevu. Čvrsto je zagrli, ali ona se ubrzo izmakne iz njegovog zagrljaja govoreći mu da ju nije dobro razumio.

Bazarov otiđe iz sobe, a kasnije joj pošalje pismo u kojem ju moli da ostane kod nje još večeras i da sutra otputuje. Ona mu odgovori da ne treba uopće otputovati i da jedno drugo nisu dobro razumjeli.

Ana Sergejevna razmišlja o mogućnosti ljubavne veze s Bazarovom, ali zaključuje da ne zna kamo bi ju to odvelo te da joj je njen duševni mir važniji od svega.

19. poglavlje

Bazarov dolazi ispričati se Ani Sergejevnoj i poručiti joj da sutra odlazi, a da bi ga u odlasku jedino mogla spriječiti to da mu ona izjavi ljubav. Budući da mu ona na to ništa ne odgovori, nego čak i pomisli da ga se boji, Bazarov ode iz prostorije i još jednom joj kaže zbogom.

Posjećuje ih Sitnikov. Bazarov tašto kaže Arkadiju da su mu u njegovom nihilizmu potrebni klipani poput Sitnikova i samog Arkadija jer “neće valjda bogovi peći zemljane lonce?”.

Bazarov kreće na put k svojim roditeljima, a Arkadij mu se pridružuje. Bazarov kaže da je dobro što su se izvukli iz ugodnog ženskog društva jer “bolje je tucati kamen na cesti nego dopustiti ženi da ti osvoji makar i vršak prsta”, a “pravi muškarac nema kad da se bavi takvim tricama; muškarac mora biti okrutan”.

Bazarov priupita kočijaša tuče li svoju ženu, kočijaš kaže da je tuče samo kad ima potrebe, a na pitanje tuče li ona njega, seljak se uvrijedi, a Bazarov prokomentira:

“Čuješ li, Arkadije Nikolajiču? A nas su dvojicu istukle… eto što ti znači biti obrazovan čovjek.”

20. poglavlje

Bazarov i Arkadij stižu do vlastelinske kuće Bazarovljevih roditelja, oca Vasilija Ivanoviča i majke Arine Vlasjevne. Oboje razdragano dočekaju sina, Arina Vlasjevna jeca, kao svaka prava majka.

Upoznaju se s Arkadijem, a Bazarov mu kaže kako je njegov otac “vrlo zanimljiv starčić i velika dobričina”, sličan Arkadijevom ocu Nikolaju, “samo drugog soja”, previše pričljiv, a Arkadij zamjećuje da je Bazarovljeva majka divna žena, što Bazarov potvrđuje tvrdnjom da u njoj nema ni trunke lukavosti.

Vasilij Ivanovič im priča kako je uveo za kmetove zemljarinu i dao im svoju zemlju u napolicu, a Bazarov primjećuje i da mu otac čita suvremeni medicinski časopis.

Vasilij napominje da su mladi tu kako bi zamijenili stare i da nije ništa neobično što generacije ismijavaju znanstvenike prošlih vremena. Doznajemo da je Vasilij služio kao vojni liječnik u brigadi Arkadijevog djeda.

21. poglavlje

Vasilij upita Arkadija što misli o njegovom sinu, a Arkadij mu odgovara da je Bazarov jedan od najznačajnijih ljudi koje je upoznao i da ga čeka velika budućnost u kojoj će proslaviti njihovo ime, što silno razveseli Vasilija i učini ga ponosnim.

Vasilij kaže da on i Arina Vlasjevna obožavaju svog sina, ali se ne usude pokazati njemu te osjećaje jer znaju da je on tvrde naravi. Napominje da Bazarov nikad nije bespotrebno od njega i majke uzeo novac i Arkadij zaključuje da je Bazarov nesebičan i častan čovjek.

Bazarov i Arkadije razgovaraju o Bazarovljevom odnosu s roditeljima. Bazarov smatra kako njegovi roditelji uživaju u životu, zaokupljeni svojim poslovima, ne brinući se o svojoj nevažnosti naspram vječnosti, dok je on bijesan zbog neuzvraćene ljubavi, dosađuje se i preispituje svoju ništavnost:

“Usko mjestašce koje zauzimam toliko je sićušno u poredbi s ostalim prostranstvom gdje me nema i gdje nikog nije briga za mene; i dio vremena koji ću uspjeti da proživim tako je ništavan prema vječnosti gdje me nije bilo niti će me biti… A u ovom atomu, u ovoj matematičkoj točci kola krv, radi mozak, i on nešto želi… Kakva drskost! Kakve gluposti!”

Bazarov zaključuje da neće dopustiti da ga žena stavlja u tako beznadan položaj.

Bazarov analizira zavidan život “očeva” koji jedu, piju, znaju da postupaju najispravnije i najrazboritije, no svjestan je da ih svejedno hvata čamotinja i potreba da se “bakću” s ljudima. Arkadij zaključuje da bi svaki trenutak u životu trebalo učiniti značajnim.

Bazarov smatra da je “pravi čovjek onaj o kome se nema što razmišljati, nego ga treba slušati ili mrziti”, kao što on mrzi mnoge, dok Arkadij ne mrzi nikoga. Bazarov kaže da principa uopće nema, već da ima samo osjećaja, o kojima sve ovisi. Bazarovljevi temeljni osjećaji navode ga da uživa u negiranju i zastupa negativnu tendenciju.

Bazarov naziva Pavela Petroviča idiotom, na što se Arkadij naljuti i uvrijedi, a Bazarov primjećuje da su se u Arkadiju napokon probudili rodbinski osjećaji koji ne dopuštaju ljudima da priznaju mane svojih rođaka.

Arkadij mu govori da nije ljut zbog rodbinskih osjećaja, već zbog osjećaja pravednosti, kojeg Bazarov ne posjeduje pa ne može o njemu niti suditi, na što Bazarov sarkastično odgovara da ne razumije Arkadijevu uzvišenost.

Bazarov zamoli Arkadija da se potuku i zadobije prijeteći izraz lica, što prepadne Arkadija, ali im prilazi Vasilije Petrovič i uspoređuje ih s Kastorom i Poluksom, blizancima iz grčke mitologije, oličenjem bratske ljubavi, ne znajući da ih je upravo prekinuo u svađi i skoroj tučnjavi.

Na ručak im dolazi svećenik Aleksej, kojeg su Bazarovljevi roditelji zamolili da održi misu zahvalnicu povodom Bazarovljevog povratka kući.

Bazarov govori Arkadiju da sutradan namjerava otići od kuće i vratiti se k Arkadiju jer tamo može raditi, a kod kuće se dosađuje i otac mu smeta u poslu. Vijest o Bazarovljevom naglom odlasku jako pogodi njegove roditelje, ali on im obećava da će kratko izbivati.

22. poglavlje

Bazarov i Arkadije naglo odluče da će ipak ponovo otići Ani Sergejevnoj Odincovoj. Ona se začudi što su se tako brzo vratili i oni zaključe da im se nije posebice obradovala, zato i odu nakon par sati razgovora, no ona ih obojicu pozove da ju posjete nakon nekog vremena.

U Arkadijevom selu Marjinu su im se strašno obradovali, pa čak i Pavel Petrovič.

Život u Marjinu je postao težak za Nikolaja Petroviča – neprestance se natezao s najamnim težacima, površno obavljenim radovima, požarom u staji, lijenosti upravitelja, neupotrebljivosti strojeva i opreme, svađom među seljacima, neplaćanjem zemljarine itd.

Arkadij mu je davao usputne suosjećajne savjete, ali se mislima stalno vraćao u selo Ane Sergejevne. Nakon deset dana Arkadij sam pođe u Nikoljsko, gdje se prvo susretne s Katjom, a zatim i s Anom Sergejevnom, i obje se silno razvesele što ga vide.

23. poglavlje

Bazarov se, svjestan kamo je Arkadij otišao, potpuno posvećuje radu. Samo se jednom posvađao s Pavelom Petrovičem, ali je Pavel ubrzo hladno i uljudno prekinuo raspravu:

“- Uostalom, nas se dvojica ne možemo razumjeti, ja bar nemam čast vas razumjeti.
– Makar šta! – uzvikne Bazarov. – Čovjek je kadar sve razumjeti, i kako treperi eter, i što se
na suncu zbiva, samo nije kadar razumjeti zašto se drugi čovjek useknjuje drukčije nego on.”

Pavel Petrovič ipak zamoli Bazarova da prati njegove pokuse, iako se njegova mržnja prema Bazarovu nije smanjila. Nikolaj je često posjećivao Bazarova i razgovarao s njime o prirodnim znanostima.

Bazarov i Fenječka su se zaljubili – on je rado razgovarao s njome, postao bi vedar i gotovo dobroćudan u njenom društvu, a ona je u njemu vidjela i liječnika i običnog čovjeka, imala je povjerenje u njega, vladala se pred njim slobodnije i prirodnije nego pred samim Nikolajem, ali je to svoje ponašanje krila pred Nikolajem. S druge strane, počela se sve više bojati Pavela Petroviča, koji se sve češće pred njom pojavljivao naglo kao duh.

Bazarov se udvara Fenječki, ona se pretvara da ne primjećuje, ali očito je da joj godi. Bazarov je poljubi u usta, a u tom času naiđe Pavel Petrovič i isprva nije jasno je li ih vidio ili ne. Fenječka prošapće Bazarovu neka se srami, a Bazarov je ljut sam na sebe što se opet zaljubio.

24. poglavlje

Pavel Petrovič izaziva Bazarova na dvoboj pištoljima. Ne želi mu priznati razlog i navodi da je dovoljan razlog to što ga ne može podnijeti i što smatra da Bazarovu nije mjesto u Marjinu. Bazarov prihvaća izazov. Određuju vrijeme dvoboja za sutradan rano ujutro i Nikolajevog sobara Petra kao svjedoka.

Bazarov zaključi da ga je Pavel izazvao na dvoboj jer ga je vidio kako ljubi Fenječku i jer je i sam zaljubljen u nju, kao i Bazarov.

U dvoboju Bazarov lakše ranjava Pavela, na što oni prekidaju dvoboj i odlučuju da ga više neće nastaviti. Bazarov previje Pavelovu ranu. Petar dovodi Nikolaja, kojem govore da su se posvađali oko mišljenja o engleskom političaru Siru Robertu Peelu.

Dok se oporavljao, Pavel Petrovič se smijao i šalio s Bazarovom, a onda padao u nesvijest, buncao i uspoređivao Fenječku sa svojom bivšom ljubavi kneginjom R. Nikolaj Petrovič pomisli da su iduće Pavelove riječi bile upućene pokojnoj kneginji, a zapravo su bile namijenjene Fenječki:

“Oh, kako volim to lakoumno stvorenje! […] Nikad neću dopustiti da se nekakav drznik usudi dotaknuti…”

Bazarov odlazi s Nikolajevog imanja, oprašta se s Nikolajem, hladno se pozdravlja s Pavelom, koji je iz velikodušnosti izrazio želju stisnuti Bazarovljevu ruku, a s Fenječkom samo razmijeni pogled kroz prozor i primijeti da je veoma tužna.

Fenječka je dvorila Pavela Petroviča dok se oporavljao, sumnjajući na pravi uzrok njegovog sukoba s Bazarovom, no gotovo da i nije osjećala grižnju savjesti za to što se dogodilo između nje i Bazarova. Pavel Petrovič je upita je li joj čista savjest i voli li njegovog brata, na što ona kaže da voli Nikolaja svim srcem i da ga nikad neće zamijeniti ni s kim drugim.

Pavel joj priznaje da je uhvatio nju i Bazarova u poljupcu, a ona postiđeno kaže da ona nije ništa kriva i da jedino voli svog dobrotvora Nikolaja Petroviča. Na to ju Pavel zamoli neka nikada ne iznevjeri ili napusti Nikolaja jer je on dobar čovjek, a na svijetu nema ničeg goreg nego voljeti, a ne biti voljen, a u tom je trenu u Pavelu “treperio cijeli njegov propali život”.

Pavel zamoli Nikolaja neka oženi Fenječku, što začudi Nikolaja, koji se dotad nije oženio njome jedino iz poštovanja prema Pavelu, koji je inače bio zakleti neprijatelj takvih brakova. Pavel mu kaže da su oni već stari ljudi koji trebaju odbaciti svoju taštinu.

25. poglavlje

Arkadij razgovara s Katjom. Govori joj da se oslobodio Bazarovljevog utjecaja, a Katji je to drago jer smatra da je Bazarov “divalj”, a ona i Arkadij “pitomi”. Katja mu kaže da mu je Ana Sergejevna kudikamo više naklonjena sada nego zadnji put kad su se vidjeli.

Arkadij kaže Katji da je jednako samostalna kao i Ana Sergejevna, ali Katja ga zamoli neka ju ne uspoređuje sa sestrom. Arkadij joj na to kaže da ju nikada ne bi zamijenio niti za njenu sestru niti za bilo koga na svijetu i brzo pobjegne.

Arkadija kriomice posjećuje Bazarov, ispriča mu o dvoboju s Pavelom i kaže mu da se došao oprostiti s njime jer su im se putovi razišli.

Ana Sergejevna ipak primijeti da je Bazarov došao i njih dvoje razgovaraju i zaključe da će ostati prijatelji i ne razmišljati o prošlosti. Ona mu priznaje da sad gleda Arkadija drugim očima, da joj više nije dosadan jer je uvidjela da je pametan i mlad, za razliku od nje i Bazarova. Bazarov joj govori da je Arkadij bio zaljubljen u nju, što nju tobože iznenadi.

Arkadij više ne osjeća ljubomoru što je Bazarov nasamo s Anom Sergejevnom, već radost oko nove odluke koju je donio.

26. poglavlje

Arkadij govori Katji da više nije uobraženi mladić koji ne razumije sam sebe i postavlja si zadatke kojima nije dorastao; iako i dalje želi biti koristan i pronalaziti istinu, sad traži ideale puno bliže njemu. Prekida ga zvuk razgovora Ane Sergejevne i Bazarova, koji nisu svjesni da ih slušaju Arkadij i Katja.

Ana Sergejevna govori Bazarovu da njih dvoje nisu bili potrebni jedan drugome i da je između njih dvoje previše istovjetnosti pa zato nisu mogli završiti zajedno

. Priznaje da joj se oduvijek činilo da Arkadij gaji simpatije prema njoj, a da i ona u zadnje vrijeme sve više misli na njega i njegove mladenačke draži, što Bazarov naziva privlačnošću.

Ana Sergejevna zaključuje da ne bi smjela dopuštati toliku količinu prisnosti koja postoji između Arkadija i Katje. Bazarov i Ana Sergejevna se udalje i Arkadij i Katja ih više ne čuju.

Arkadij priznaje Katji svoju ljubav i zaprosi ju, a ona pristane.

Ana Sergejevna pokazuje Bazarovu pismo u kojem Arkadij prosi Katjinu ruku, a Bazarov joj savjetuje da im da blagoslov jer je Arkadij dobra prilika.

Vidno potresena, Ana Sergejevna pristaje i kaže kako to nije očekivala, ali je sretna zbog mladog para. Smatra da su ona i Bazarov već stari ljudi jer nije primijetila da se između Arkadija i Katje rađa ljubav. Bazarov odlazi, a Ana Sergejevna je uvjerena da to nije njihov posljednji susret.

Bazarov Arkadiju govori da mu je dobra odluka oženiti se jer on nije stvoren za samački život pun drskosti i gnjeva. Bazarov smatra da plemići poput Arkadija nisu sposobni tući se kao nihilisti:

“Naša ti prašina grize oči, naše te blato kalja, ali ti nisi dorastao nama,  i nehotice se diviš sam sebi, uživaš da grdiš sam sebe, a nama se to ne da – nama trebaju drugi! Nama je do toga da satiremo druge! Ti si sjajan čovo, ali si ipak mekušac, liberalan gospodičić […]”

Bazarov Arkadiju daje svojevrstan blagoslov, poželi mu mnogo djece, koja će sigurno biti pametna već time što će se roditi u pravo vrijeme, za razliku od njih dvojice.

Prijatelji se zagrle za rastanak, Arkadij se rasplače, a Bazarov ga uvjerava da će ga Katja ubrzo utješiti, što se i obistini. Bazarov kaže Arkadiju neka se uči na čavkama, obiteljskim pticama. Ana Sergejevna uskoro više nije osjećala ljubomoru, već se i veselila i raznježila zbog mladog para.

27. poglavlje

Bazarov se vraća roditeljima, koji mu se silno obraduju. No, Vasilij Ivanovič ubrzo primijeti da je Bazarov potišten i ojađen, ne znajući pravi razlog tih osjećaja.

Bazarov se zabavlja razgovorom sa seljacima, koji većinom ne razumiju što im Bazarov želi reći, nesvjestan da ga kasnije među sobom ogovaraju kao lakrdijaša i cirkusanta:

“Neg onako, koješta naklapo, samo da ne bude u njem. Znaš ti vlastaline, ko da se oni u što razumiju.”

Bazarov pomaže Vasiliju Ivanoviču u liječništvu, a Vasilij ga hvali pred svim pacijentima.

Bazarov se zarazi tifusom na obdukciji umrlog pacijenta. Mučio se jedno vrijeme i sve više propadao, što je jako žalostilo njegove roditelje. Kad je osjetio da mu je došao kraj, poručuje ocu da će ga uskoro morati pokopati i zamoli ga da pošalje nekoga do Ane Sergejevne kako bi prenio Bazarovljeve pozdrave i poruku da umire.

Iako se čini da se Bazarovljevo zdravlje poboljšava, Vasilij Ivanovič s mukom zamoli Bazarova neka dopusti svećeniku da mu da bolesničko pomazanje, na što Bazarov pristane, ali kaže da će još pričekati.

Stiže Ana Sergejevna s liječnikom, koji odmah ustvrdi da Bazarovu nema spasa. Bazarov govori Ani Sergejevnoj da je svjestan da ga čeka skora smrt, iako mu prije bolesti nije bilo ni na kraj pameti da će on, mladi gigant, umrijeti tako brzo, i mislio je da će još mnogo toga napraviti u životu:

“O, kako ste blizu, i kako ste mladi, svježi, čisti… u ovoj odurnoj sobi!… E pa, zbogom! Poživite dugo, to je najvažnije, i uživajte dok možete. Pogledajte samo kako je ružan ovaj prizor: napola zgnječen crv a još se koprca. I ja sam mislio: obavit ću još mnogo poslova, neću umrijeti, zašto bih umro? Imam svoju zadaću, ta ja sam gigant! A sad je sva zadaća giganta u tome da pristojno umre, iako nikoga za to nije briga… Svejedno, neću mahati repom.”

Bazarov kaže Ani Sergejevnoj da će ga brzo zaboraviti jer “mrtvac živom nije drug” i moli ju da utješi njegove dobre roditelje, koji će joj sigurno govoriti kako je Rusija izgubila velikog čovjeka, u što on sam nije uvjeren:

“Ja sam potreban Rusiji… Ne, očito je da nisam. Tko je uopće potreban? Čizmar je potreban, krojač je potreban, mesar… da meso prodaje…”

Bazarov sutradan umre. Njegovi roditelji su shrvani od tuge.

28. poglavlje

Nakon šest mjeseci u Marjinu je obavljeno dvostruko vjenčanje: Arkadijevo i Katjino i Nikolajevo i Fenječkino. Pavel Petrovič nakon vjenčanja odlazi poslom u Moskvu, kao i Ana Sergejevna, koja je izdašno obdarila mladence.

Ana Sergejevna se udaje, ne iz ljubavi, nego iz uvjerenja, za budućeg ruskog javnog djelatnika, mladog, pametnog, praktičnog, dobrog i hladnog čovjeka.

Kneginja H… umire, zaboravljena istog dana.

Arkadij i Nikolaj se sele u Marjino, a farma im sve bolje napreduje i Arkadij postane dobar gospodar, a Nikolaj postane mirovni posrednik koji drži govore po okrugu u kojima nalaže da seljake treba “urazumljivati”.

Katja rađa sina Kolju, a Mitja zdravo raste. Fenječka i Katja se jako sprijatelje.

Petar se oženio i dobio dobar miraz.

Pavel Petrovič živi u Dresdenu, gdje se druži s Englezima i Rusima. I dalje je naočit, elegantan, savršen džentlmen slavenofilskih nazora, ali je u dubini duše ipak nesretan:

“I dalje diže pomalo prašinu – nije badava nekad bio pravi laf, ali mu je teško živjeti… teže nego što i sam misli…”

Kukšina se seli u Heidelberg, gdje studira arhitekturu i druži se s mladim ruskim fizičarima i kemičarima.

Sitnikov se potuca po St. Peterburgu, uvjeren da nastavlja Bazarovljevo djelo.

Bazarovljevi roditelji često obilaze grob svojeg sina, moleći se za njegovu buntovnu dušu, koja je ipak pronašla spasenje u smrti:

“Zar je moguće da su njihove molitve, njihove suze uzaludne? Zar je moguće da ljubav, sveta, vjerna ljubav nije svemoćna? O ne! Ma koliko se strastveno, grešno, buntovno srce sakrivalo u grobu, cvijeće što raste na njemu mirno nas gleda svojim nevinim očima – i ne govori nam samo o vječnom miru, o onom velikom miru “ravnodušne” prirode, već nam govori i o vječnoj pomirbi i o beskrajnom životu…”

Analiza likova

Bazarov – glavni lik romana, mladi revolucionarni nihilist, intelektualac, znanstvenik i budući liječnik, koji ima izrazito negativističke tendencije i zato ne priznaje nikakve autoritete, principe, tradiciju, aristokraciju, prirodu, umjetnost, romantičnu ljubav, domoljublje pa čak ni znanost i medicinu.

Suprotstavlja se starijim naraštajima, često ima šovinističke komentare o ženama i rado kritizira vlastiti narod.

Na kraju ostane razočaran jer nije uspio ostvariti svoje nihilističke ideale, već je podlegao romantičnoj ljubavi, a zbog nagle smrti koja ga je zadesila u mladosti nije uspio ostvariti sve što je naumio.

Arkadij – sin Nikolaja Petroviča Kirsanova. S ocem održava prisan odnos. Nakon završetka studija u Sankt Peterburgu, vraća se u rodno mjesto u posjet ocu, što u njemu budi “iskrenu, gotovo dječju radost”:

“Dobri moj tatica!”
Arkadij se naglo okrene ocu i cmokne ga u obraz. Nikolaj Petrovič se tiho nasmije.”

Ipak, uz nježnost prema ocu, Arkadij osjeća i određenu dozu duševne i intelektualne superiornosti:

“Zbog čega se samo ispričava!” pomisli i dušu mu obuze blaga nježnost spram dobrog i krotkog oca, protkana osjećanjem nekakve tajne nadmoći. – Prestani, molim te! – ponovi još jednom uživajući i nehotice u spoznaji o svojoj duševnoj zrelosti i slobodoumlju.”

Arkadij je Bazarovljev “učenik”, također nihilist, koji se isprva, po uzoru na Bazarova, trudi negirati autoritete i tradiciju, ali na kraju se ipak prepušta ovozemaljskim idealima – osnivanju obitelji i vođenju farme s ocem.

Nikolaj Petrovič Kirsanov – Arkadijev otac, “sijed, punašan i malo pogrbljen”. U mladosti se, za razliku od svojeg oca, ruskog generala, i brata Pavela, vojnog časnika, nije iskazao kao vojnik, nego kao intelektualac, stoga završava studij.

Oduvijek se od Pavela razlikuje po mnogim značajkama: kloni se velikog društva, rado ljenčari i čita, nije tipični ljepotan – ima privlačne ali sjetne crte lica i malo hramlje.

Nikolaj je vlastelin, ali odvaja svoje vlastelinstvo od slugu i od tada ga naziva “farmom” i daje kmetovima mogućnost da se otkupe. Romantičan je: uživao je u tihom, mirnom, nerazdvojnom i idiličnom bračnom životu dok mu je supruga Maša bila živa.

Gaji duboke i nježne osjećaje prema sinu Arkadiju i s nestrpljenjem iščekuje njegov povratak sa studija. Arkadijevo diplomiranje budi mu nostalgiju za vlastitim studentskim životom i sjećanje na pokojnu ženu koju je upoznao u studentsko doba:

“Naš Nikolaj Petrovič zanio se u misli… “Sin mi… diplomirao… Arkaša…” neprestano mu se vrzlo po glavi; nastojao je misliti na nešto drugo, ali mu se ta misao jednako vraćala… Sjetio se pokojne žene. – Nije dočekala! – nujno prošapće…”

Iako je liberalan i trudi se ostati ukorak s vremenom čitajući, učeći, udovoljavajući zahtjevima seljaka, ipak osjeća da je zaostao, da je njegovo vrijeme prošlo i da su mladići poput Arkadija i Bazarova napredniji od njega i ostalih pripadnika starijeg naraštaja poput Pavela.

Petar – sluga Nikolaja Petroviča, na kojemu “sve odaje čovjeka novog, naprednog naraštaja”: “i tirkizna naušnica u uhu, i napomađena, prošarana kosa, i uglađeni pokreti”.

Petar je zapravo slobodan čovjek, nije u Nikolajevom vlasništvu kao sluga ili kmet. On je “čovjek neobično tašt i glup, vječito namrštena čela, čovjek kojemu je jedina vrlina bila da uljudno gleda oko sebe”.

Pavel Petrovič Kirsanov – Arkadijev stric, a Nikolajev brat. Ima oko 45 godina, uvijek je lijepo odjeven, profinjen, pravi džentlmen, izuzetno markantan – ima pravilne i jasne, kao isklesane crte lica bez bora, blistave crne duguljaste oči, rasnu i gracioznu figuru, mladenačku vitkost. Samopouzdan je, pomalo podrugljiv, zabavno zajedljiv, svima simpatičan.

U mladosti su ga žene obožavale, a muškarci mu zavidjeli. Volio je velika društva, nijednu večer nije provodio kod kuće i tako je upoznao fatalnu kneginju R.

Nakon nesretne ljubavi s kneginjom, počinje zajednički život s bratom Nikolajem na Nikolajevom imanju u selu Marjinu. Zauzima se za prava seljaka, rado svima pomaže pa i bratu Nikolaju, koji mu se uvijek obraća za praktične savjete.

Pavel je potpuna suprotnost Bazarovu – predstavnik je starije generacije, tradicije, aristokracije, plemstva, domoljublja, vjere. Pavel s Bazarovim ima napet odnos pun razmirica i prepirki, koje su rezultat suprotnih ideala – Pavel cijeni umjetnost, domoljublje, čvrste principe, a Bazarov kao nihilist ne priznaje nikakve autoritete. Njihov odnos kulminira dvobojem u kojem Bazarov lakše ranjava Pavela, nakon čega izglade nesuglasice.

Fenječka (Fedosja Nikolajevna) – Nikolajeva nova žena. Mlada je, ima 23 godine, “bijele i meke puti, tamne kose i očiju, rumenih, djetinje sočnih usana i nježnih ruku”.

Stidljive je naravi, neprestano se trudi ne smetati ostalim ukućanima u Nikolajevom domu. Ostaje vjerna Nikolaju Petroviču, iako joj gode simpatije koje Bazarov ima prema njoj.

Matvej Iljič Koljazin – rođak Kirsanova. Državni je službenik, tašt, umišljen, hvalisav, ali dobrohotnog i milostivog držanja, što ga je činilo simpatičnim. Smatrao se liberalom i strašno upućenim u sva društvena zbivanja i svjetsku književnost.

“Bio je okretan dvoranin i velik lisac, i ništa više; nije se razumio u posao, nije bio pametan, ali je znao dobro voditi svoje poslove: tu se nije dao nasamariti, a to je ipak najvažnije.”

Sitnikov – Bazarovljev stari znanac, “učenik” nihilizma, ushićen idejom nepriznavanja nikakvih autoriteta. Sin je utjerivača poreza.

“Sitne, inače privlačne crte njegova nalickana lica odavale su nekakav nemir i tupost; male, duboko usađene oči gledale su uporno i nemirno, a i smijao se nemirno, nekakvim kratkim, ukočenim smijehom.”

Avdotja Nikitišna (ili Jevdoksija) Kukšina – Sitnikovljeva poznanica, mlada, “napredna žena”, vlastelinka naprednih težnji, što se vidi u izgledu njenih sluškinja, za koje se teško može razaznati jesu li služavke ili družbenice.

Sama upravlja vlastelinskim imanjem, a u razgovoru s Bazarovim, Sitnikovim i Arkadijem pokreće feministička pitanja i pitanja naobrazbe, držeći da je loš obrazovni sustav kriv što su ruske žene uskih pogleda na svijet, neobrazovane i bez slobode u nazorima. Ipak, gorljivo ostaje pri obrani ženskih prava:

“Ne zgodne ženice, nego ženska prava, koja ću, kao što sam se zaklela, braniti do posljednje kapi krvi.

Ja ne mogu slušati kad netko napada žene.”

Ana Sergejevna Odincova – pametna, bogata, mlada udovica, dostojanstvenog držanja, visokog stasa, blistave kose, mirnog i pametnog pogleda, ljupkog lica i snažnog karaktera. Njen je karakter zlatna sredina između mnogo kontrasta:

“Nije imala nikakvih predrasuda, niti je u išta snažno vjerovala, pa nije ni pred čim odstupala niti je ikamo stremila. Štošta joj je bilo jasno, štošta ju je zanimalo, ali ništa je nije moglo potpuno zadovoljiti, a teško da joj je i bilo stalo do potpunog zadovoljenja. Um joj je bio radoznao i ravnodušan u isti mah, sumnje joj se nikad nisu smirivale do zaborava niti rasle do uznemirenosti. […] Ali živjela je bezbrižno iako se na mahove dosađivala, živjela je od dana do dana, bez žurbe, i malokad se uzbuđivala. […] Mašta ju je odnosila čak i izvan granica onoga što se po zakonima uobičajenog morala smatra dopuštenim, ali i tada bi krv kolala mirno kao i svagda u njenom čarobno građenom i spokojnom tijelu.”

Nije se uspjela zaljubiti u svog pokojnog muža, koji je bio podosta stariji od nje, i razvila je “potajno gađenje spram svih muškaraca”, koje je smatrala “neurednim, teškim, mlitavim, nemoćnim i nasrtljivim stvorenjima”.

Ipak, prema Bazarovu i Arkadiju gaji određene ljubavne osjećaje, koje uspijeva zatomiti u korist očuvanja svojeg duševnog mira, koji joj je važniji od svega, što je zapravo čini jedinom pravom nihilistkinjom u cijelom romanu.

Katerina (Katja) – mlađa sestra Ane Sergejevne Odincove. Voli glazbu, kao i Arkadij, što ih i poveže i zaljubi. Sramežljivog je karaktera.

Vasilij Ivanovič – Bazarovljev otac, “visok i suhonjav čovjek raščupane kose i tankog orlovskog nosa”, u licu vrlo sličan sinu, pričljiv, brižan i osjećajan otac. Kao i Bazarov, i Vasilij se bavi liječništvom. Obožava svog sina, ponosi se njime, ali mu se ne usudi iskazati svoje osjećaje jer je svjestan njegove tvrde naravi:

“Moram vam reći da ja… obožavam svoga sina, a o mojoj staroj da i ne govorim, zna se, mati mu je! Ali ne smijem pred njim pokazivati što osjećam zato što on to ne voli. On je protiv svakog izljeva osjećaja, mnogi mu čak i zamjeraju što je tako tvrde naravi i vide u tome znak ponositosti ili bešćutnosti, ali se ljudi ko što je on ne mjere običnim aršinom, nije li tako?”

Arina Vlasjevna – Bazarovljeva majka, “debeljuškasta, oniska starica”, izuzetno pobožna, ali i praznovjerna, osjećajna, jako plačljiva, brižna, dobrostiva, dobra kuharica i domaćica. Prava je ruska plemkinja iz starog doba, kao da dolazi iz prošlog vremena stare Moskve.

Ponizna je, ali sa svojim podređenima postupa blago i krotko, milostiva prema prosjacima, nikoga ne osuđuje iako nekad ogovara bližnje.

U mladosti je bila ljupka, za Vasilija Ivanoviča se udala protiv volje, uskoro mu je prepustila upravljanje imanjem, a njihovog sina Bazarova je neizrecivo voljela i u isti mah ga se i bojala. Stalno se bojala za vlastito zdravlje i neprestance očekivala neku veliku nesreću:

“Prije nekoliko dana ispalo joj je iz ruke toaletno zrcalo i razbilo se, a to je oduvijek smatrala lošim predznakom.”

Bilješka o piscu

Ivan Sergejevič Turgenjev rođen je 9. studenog 1818. u ruskom gradu Orelu nedaleko od Mcenska. Kad je imao pet godina, s roditeljima je krenuo na putovanje zapadnom Europom (Berlin, Dresden, Zürich, Bern, Pariz). U bogatoj kućnoj knjižnici imao je pristup obilju zapadnoeuropske literature, pogotovo francuske i njemačke.

Osnovnu naobrazbu stekao je kućnim školovanjem, od njemačkih i švicarskih kućnih učitelja i majčinog tajnika, kmeta Fjodora Lobanova. Stoga, već u 12. godini jednako dobro kao ruskim barata i francuskim i njemačkim jezikom.

Polazi internat i sveučilište u Moskvi, a u Sankt Petersburgu studira književnost i povijest. Studije nastavlja i u Berlinu, gdje studira filozofiju i povijest.

Za života dolazi u kontakt s poznatim ruskim i francuskim filozofima i književnicima Puškinom, Ljermontovom, Gogoljem, Dostojevskim, Tolstojem, Flaubertom, Maupassantom i drugima, a s nekima se od njih povremeno i sukobljava oko kulturno-političke situacije u Rusiji.

Budući da je rođen u vlastelinskoj obitelji, od malih je nogu bio upoznat s teškim načinom života kmetova. Turgenjev je zamrzio feudalni društveni sustav pa je, čim je naslijedio majčino vlastelinsko imanje, dao slobodu svojim slugama i mogućnost kmetovima da se otkupe.

Njegove pripovijetke “Lovčevi zapisi” izlaze okupljene u knjizi 1852. godine. “Lovčevi zapisi” i nekrolog Gogolju potaknuo je ruskoga cara da ga kazni s mjesec dana zatvora i progonstvo na njegovo vlastelinsko imanje.

Okušao se u gotovo svim književnim rodovima i žanrovima. Prvi roman, “Rudin”, objavio je 1856.  godine, a kasnije objavljuje romane “Plemićko gnijezdo” (1858.), “Uoči novih dana” (1859.), “Očevi i djeca” (1862.), “Dim” (1867.), “Ledina” (1877.).

Mnogi od tih romana imaju u središtu sukob između dvaju ili više skupina: sukob starog i mladog naraštaja i sukob liberala i demokrata-prosvjetitelja u “Očevima i djeci“, slavenofila i zapadnjaka u “Plemićkom gnijezdu”, narodnjaka i liberalnih konzervativaca u “Ledini”.

Za života mijenja političke naklonosti od demokrata-prosvjetitelja do umjerenog liberala, a do samog kraja simpatizirao je revolucionarnu omladinu, što je potvrdio i pjesmom u prozi “Prag”, koju je napisao potkraj života.

Do smrti putuje Europom, svake se godine vraćajući u Rusiju, tako da je imao veliku ulogu u promicanju ruske književnosti u zapadnoj Europi, a poznat je i kao prvi ruski pisac koji je u Zapadnoj Europi stekao glas velikog romansijera.

Umire 22. kolovoza 1883. od raka kralježnice.

Autor: M.K.