Momo je moderna bajka u kojoj se želi prikazati borba dobra i zla te prikaz suvremenog društva u kojem zbog želje za materijalnom sigurnošću i prevlasti, rijetko tko više ima vremena za druge. Roman se sastoji od tri dijela. Prvi dio obuhvaća pet poglavlja, drugi uključuje njih sedam, a treći devet poglavlja. Svako od poglavlja nudi podnaslov.
Čitatelj se na početku upoznaje sa stihovima dječje pjesmice iz Irske: “Sjaji, sjaji zvijezdo mala”. Na kraju slijedi pogovor u kojem Michael Ende priznaje da je cijelu bajku napisao na temelju sjećanja onog što je čuo od suputnika u vlaku. Nagađa se kako bi to mogao biti Hora.
Michael Ende je u bajci htio pokazati kakva je sudbina čovjeka u modernom društvu u kojem je vrijeme postalo mjerilo svega vrijednog za razliku od novca. Čitajući sve više otkriva kako što se više štedi tako vremena ima sve manje.
Čovjek je u modernom društvu prikazan kao žrtva sve veće želje za uspjehom, zbog čega se udaljava od osjećaja kao što je ljubav. Prema Michaelu suvremeni svijet je opisan kao mračno mjesto u kojem emocije skoro ni ne postoje.
Na kraju se crnilo razbija zahvaljujući autoru koji nudi san o boljoj budućnosti. To se može primijetiti u trenutku kada je Momo oslobodila vrijeme koje je oteto ljudima. U gradu se moglo vidjeti ono što prije nije bilo moguće. Djeca su se igrala na cesti, a sa smiješkom su ih gledali i vozači. Radnja bajke je u jednoj zemlji na jugu, a kako se ipak radi o bajci, vrijeme nije precizno određeno.
Kratak sadržaj
U jednom gradu nalazilo se kazalište u ruševinama koje je bilo polukružnog oblika i smatralo se amfiteatrom iz prastarog doba. U tim je ruševinama živjela djevojčica Momo, kojoj su stanovnici izgradili prostor za spavanje i svaki dan joj donosili namirnice.
Nisu je htjeli prijaviti policiji jer bi sigurno završila u nekom od hladnih dječjih domova. Jednom prilikom im je ispričala kako je upravo pobjegla iz doma i da se ne želi vratiti. Predlagali su joj da se doseli kod nekoga od njih, ali na kraju su zaključili da bi bilo bolje da ostane u kazalištu, gdje će se moći podjednako družiti sa svima.
S vremenom je amfiteatar postao omiljeno mjesto mnogih koji su dolazili kako bi provodili vrijeme sa zanimljivom djevojčicom. Momo je imala poseban dar slušanja drugih, a osim toga ljudima je nakon razgovora s Momo puno toga bilo jasnije. Čak su se i tupim osobama javljale pametne ideje nakon razgovora. Bila je i posrednik onih koji su se svađali.
Momo je odmah stekla puno prijatelja, a najbliži su joj bili Gigi i Beppo. Gigi je bio zabavna osoba koja je voljela izmišljati priče i tako uveseljavati strance. Tako je dok je provodio vrijeme s Momo pričao bajku o princezi Momo i princu Gigiju. Beppo je čistio ulice i taj je posao radio s velikim ponosom i veseljem.
U kazalište je dolazilo puno djece koja su svaki dan izmišljala nove igre. Sve se promijenilo onog trenutka kada su se u gradu pojavila siva gospoda u sivim odijelima, šeširima sa cigaretama u ustima. To su bili agenti iz Štedionice vremena, koji su salijetali mnoge govoreći im koliko su vremena potrošili na ništa i kako je došao trenutak da se odluče na štednju u njihovoj štedionici.
Njihovo djelovanje nije bilo pod povećalom, a zanimljivo je kako se nitko tko je s njima pričao nije toga sjećao. Unatoč tome svi su se pridržavali zadanih uputa, pa je tako s vremenom bilo sve više onih koji su se priključili štedionici.
Sve je više bilo onih koji su samo radili i više nisu imali vremena za razgovor, za sanjarenje, šetnje i prijatelje. U gradu je prevladavala hladna atmosfera, a ljudi su se svakim danom sve više svađali. Tako je sve manje djece dolazilo u amfiteatar jer su im roditelji govorili kako se tamo okupljaju skitnice.
Zbog toga su ih upisivali u razne igraonice gdje su trebala naučiti sve one vještine koje bi im kasnije mogle zatrebati. Roditelji su radili sve više da puno zarade, pa su djeci kupovali skupe igračke koje nisu budile maštu. Momo je polako postajala sve usamljenija.
Neke prijatelje koji su se već učlanili u štedionicu upsjela je nagovoriti da je posjete, zbog čega je dospjela pod povećalo gospode u sivom. Posjetio ju je jedan od čudne gospode kako bi ju nagovorio da odustane od prijatelja.
Pokušao ju je uvjeriti da tako može naštetiti svojim prijateljima jer je jedino važno u životu postići nešto i imati više od ostalih, dok će prijateljstvo i ljubav doći s vremenom. Kao zamjenu za prijatelje nudio joj je lutku Bibigirl.
Iako su se mnogi plašili praznine kakvu su ostavljali sivi ljudi iza sebe, Momo se nije dala prestrašiti ni potkupiti savršenom lutkom, nego je odlučila bolje istražiti prazninu iza koje se krio gospodin koji ju je posjetio.
Agent iz štedionice na kraju se slučajno odao i priznao da vrijeme koje su ljudi odlučili kod njih štediti izgubljeno zauvijek. Momo je to prvo rekla Beppu i Gigiju, a zatim i djeci. Odlučili su organizirati demonstracije noseći transparente na kojima su pozivali sve da odustanu od štednje i da dođu na okupljanje na kojem će čuti cijelu istinu.
Istog dana je Beppo zaspao na gradskom smelištu. Probudila ga je hladnoća i vjetar, kada je posve slučajno postao svjedokom suđenja sive gospode svom agentu BLW/553/c koji se slučajno odao pred Momo. Kazna je bila smrt, a nakon što su mu oduzeli cigaru on je ispario. Odlučili su se obračunati i s Momo.
Beppo je odmah požurio prema kazalištu kako bi upozorio svoju prijateljicu. Došao je prije gospode u sivom, ali Momo nije bila tamo. Prije nego što je došao Beppo u kazalištu se pojavila kornjača Kasiopeja na čijim se leđima pojavio natpis na kojem je stajalo da krene za njom.
Momo je bilo čudno što joj se kornjača obratila, ali je svejedno krenula s njom. Kada su se agenti pojavili u kazalištu i nisu zatekli djevojčicu, odlučili su organizirati potjeru po cijelom gradu. Kornjača je ipak bila mudrija i vodila je Momo tako spretno da ih agenti nisu mogli pratiti.
Cijelo vrijeme dok su hodale na leđima od kornjače su se pojavljivale razne poruke uz pomoć kojih je komunicirala s Momo. Na kraju je dovela do dijela grada gdje se nalazi ulica “Nikad” i zaustavila se pred kućom naziva “Nigdje”.
To je bila kuća u kojoj je živio majstor Hora, gospodar vremena. Kornjača je bila njegov suradnik i mogla je predvidjeti što će se dogoditi u budućnosti jer je mogla vidjeti pola sata unaprijed. Zbog toga je Momo uspjela odvesti na sigurno.
Majstor Hora je gospodario vremenom svih i raspoređivao ga podjednako za sve. Tako je svatko imao vremena koliko mu je trebalo. Kradljivci su pokušavali doći do njega kako bi ukrali svo vrijeme, ali nisu mogli saznati gdje živi.
Hora je bio simpatičan čovjek koji je objasnio Momi da joj siva gospoda žele zlo. Odveo ju je pod veliku kupolu i pokazao jezero iz kojeg se stalno pojavljuju novi cvjetovi. Objasnio je da svaki cvijet predstavlja sat i da je jezero zapravo njeno srce. Tako zapravo izgleda srce bilo kojeg čovjeka jer vrijeme predstavlja život, a život se nalazi u srcu.
Hora ju je potom uspavao na godinu i pol kako bi se u njoj pojavile prave riječi s kojima će pomoći prijateljima i ostalim stanovnicima. U gradu nije srela nikoga, a siva gospoda su je uspjela izolirati od prijatelja.
Gigi je imao karijeru pripovijedača i bogatstvo, a Nino je uspio otvoriti restoran brze hrane zbog kojeg nije imao vremena za obitelj. Zidar Nikola je sve više vremena provodio na poslu na gradilištima. Radio je od lošeg materijala samo kako bi što više zaradio.
Naivnog Beppa su uvjerili kako Momo drže zatočenom i uvjerili ga da mora štediti vrijeme kako bi ju spasio. Ostala djeca su završila u posebnim odlagalištima gdje su se pripremala da jednog dana budu kao i njihovi roditelji. Siva gospoda su cijeli grad imali u svojim rukama, ali Momo im je i dalje predstavljala prijetnju, pa su je držali izoliranom od svih prijatelja.
Neutješna Momo odlučila je opet otići kod majstora Hore, ali ovog puta su je pratili agenti. Držali su se na sigurnoj udaljenosti zbog vremenskog podtlaka. Nastavila su pušiti cigare i čekati. Hora je Momi otkrio kako agenti otkidaju latice sa satova-cvjetova, a nakon što ih osuše uvijaju ih kako bi ih kasnije mogli koristiti za cigare. Posušenim ljudskim vremenom sivi ljudi žele zadržati svoje postojanje.
Polako je vani sve više bilo sivog dima koji je je stvarao zid oko Horine kuće. Hora može slati vrijeme drugima dok ima slobodno nebo, ali kako je sve više dima tako su i veće šanse da ljudima stigne otrovano vrijeme. Tada bi svi bili poput sivih ljudi.
Hora je zbog toga odlučio zaustaviti vrijeme na sat vremena kako bi Momi dao priliku da otkrije gdje se nalazi mjesto na kojem agenti spremaju vrijeme koje su ukrali. Kada je vrijeme stalo agenti su požurili u kuću od Hore, ali kada su shvatili da je vrijeme stalo brzo su se povukli, otišli u svoje skrovište i panično počeli tražiti cigare.
Unatoč tome što je sve bilo zamrznuto, Momo se mogla slobodno kretati jer je u rukama imala cvijet-sat koji joj je dao Hora. Odlučila je slijediti sivu gospodu i tako otkrila njihovo skrovište. Od sivih ljudi ostalo ih je šest, a kada su primijetili Momo nastala je jurnjava jer su joj htjeli oteti cvijet koji je imala uz sebe. Tako su nestajali jedan po jedan. Momi je cijelo vrijeme pomagala Kasiopeja koja je znala spetljati progonitelje.
Na kraju je nestao i zadnji agent, a Moma je uspjela osloboditi vrijeme. Uz pomoć vrtloga cvjetova izašla je iz podzemnog labirinta. Vrijeme se opet pokrenulo i ljudi su napokon imali vremena za uživanje u životu. Momo se vratila u kazalište gdje su je čekali prijatelji. Svi su bili sretni i sve je bilo kao nekada.
Vrsta djela: bajkoviti roman
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: moglo bi se zaključiti da se radi o nekom gradu u Italiji, ali nije nigdje rečeno
Likovi: Momo, Beppo Čistač Ulica, Gigi Vodič Stranaca, Siva Gospoda, majstor Hora, kornjača Kasiopeja
Momo je glavni lik romana. Radi se o djevojčici nepoznatog identiteta koja se odjednom pojavila u ruševinama amfiteatra. U policiji ne postoji službena zabilješka o prijavljenom nestanku. Ne ide u školu, a vrijeme krati tako što sluša druge jer za nju to predstavlja izvor mudrosti.
Momo je bila djevojčica s posebnim darom. Ona je za razliku od ostalih znala kako slušati i zbog toga su joj se mnogi povjeravali. Imala je mnogo prijatelja koje je voljela više od ičega. Momo predstavlja vječno dijete koje poznaje samo prijateljstvo i ima puno vremena za igru.
Gigi je jedan od Mominih prijatelja. Bio je njen drugi najbolji prijatelj i prava suprotnost Beppu koji je radio kao čistač ulica. Opisan je kao zgodan mladić koji se stalno šalio i imao zarazan osmijeh. Njegovo pravo ime je Girolamo.
Radio je razne poslove, a najviše je volio zabavljati strane turiste i pričati im izmišljene priče. Smatrao je kako su njegove priče bolje i zabavnije od prave povijesti. Ljudi iz bliže okolice iako su se smijali njegovim šalama, smatrali su kako nije pošteno da za izmišljene priče uzima novac. Gigi se opravdavao da tako rade svi pjesnici.
Cijelo vrijeme je želio biti bogat, a siva gospoda bi mu to omogućila, ali da im za uzvrat proda dušu. Kada je Momo posjetila nakon skoro godinu dana odsustva priznao je kako su u životu najopasniji oni snovi koji se na kraju ne ostvare. Nije želio biti siromašan bez snova, pa je tako radije ostao gdje je bio, u ugodnom paklu.
Beppo je jedan od Mominih najbližih prijatelja. Bio je nizak i uvijek hodao pognuto. Malo je govorio i to samo onda kada je bio siguran da govori istinu. Beppo je smatrao da je najveća opasnost u svijetu ona koja dolazi od izgovorenih laži.
Toliko dugo već čisti ulice da je od toga stvorio životnu filozofiju. Objašnjavao je kako radi svoj posao i kako rješava duge ulice. Rekao je da nije dobro tijekom čišćenja misliti na dužinu ulice, kako ne bi odustali prije vremena.
Nakon što je čuo da Siva gospoda drže Momo kod sebe i da će je pustiti nakon što uštedi sto tisuća sati, Beppo im je povjerovao. Kada je opet pokrenuto vrijeme dok je bio u zarobljeništvu, Beppo i Momo se opet nalaze i zbog toga su sretni.
Siva gospoda su čudna bića koja su se samo pojavila u gradu. Na glavama su imali krute šešire, a na sebi paučinastosivu odjeću. Pušili su cigare u boji pepela. Ponašaju se kao savjetnici čija valuta nije novac nego vrijeme.
Napadaju građane tako što ih plaše izračunima vremena koje su potrošili na određene trenutke u životu. Nude im štednju vremena kao spas za kasnije. Osim toga nude svim zainteresiranima da se učlane u štedionicu vremena.
Zašto cijelo vrijeme drže cigare u ustima? Zato što one predstavljaju njihov opstanak jer znače veliku zalihu vremena. Većinu vremena provode za stolom u skrovištu odjeveni u siva odijela.
Siva gospoda predstavljaju interesne skupine utjecajnih kompanija, koje imaju moć oblikovati svačiji život. Umjesto imena imaju šifre, što dokazuje koliko su bezlični i u što bi se svatko mogao pretvoriti ako im se pokori.
Kasiopeja je čarobna kornjača koja postoji izvan svog vremena. Pripada masjtoru Hori koji kada je rekao Momi da će joj darovati cvijet kako bi mogla djelovati dok je sve zamrznuto, shvatila je kako ništa od toga Kasiopeji ne treba jer postoji izvan vremena.
Osim toga ona ima još jednu sposobnost, pa tako može vidjeti budućnost pola sata unaprijed. Zato se uvijek nađe gdje treba iako je spora. Sa djevojčicom Momo komunicira preko poruka koje se nalaze na njenom oklopu. Zahvaljujući Kasiopeji Momo je pobijedila sivu gospodu.
Majstor Secundus Minutus Hora imao je glavnu dužnost da šalje vrijeme svima kojima je to potrebno. To mora nastaviti raditi i dalje kako bi pobijedio sivu gospodu. Iako nikada nije napuštao boravište, uz pomoć svevidećih naočala sa zlatnim okvirima, imao je mogućnost da vidi sve što ga je zanimalo u svijetu.
Bilješka o autoru
Michael Ende punog imena Michael Andreas Helmuth Ende jedan je od najpoznatijih njemačkih pisaca dječjih knjiga i fantastike u 20. stoljeću. Rodio se 12. listopada 1929. godine u mjestu Garmisch Partenkirchen u Njemačkoj.
Rodio se u obitelji poznatog nadrealističnog slikara Edgara Endea. Školovao se u waldorfskoj školi, a nakon Drugog svjetskog rata završio je glumu na Kazališnoj akademiji u Münchenu.
Nakon završetka akademije počeo je pisati za kazalište te se dokazati kao dramski pisac. Na kraju je uspjeh postigao zahvaljujući knjigama za djecu. Prva knjiga za djecu koju je napisao bila je “Jim Gumb i strojovođa Lukas“. Napisao ju je 1960. godine, a nagrađena je kao najbolja knjiga za djecu iste godine.
Osim “Jim Gumb i strojovođa Lukas” Ende je napisao i roman “Beskrajna priča” po kojem je snimljen film koji je na kraju postao prava uspješnica.
Trinaest godina nakon što je objavljena knjiga “Jim Gumb i strojovođa Lukas”, Michael Ende je dobio nagradu i za bajku “Momo”.
Njegove su knjige prevedene na više od 40 svjetskih jezika i tiskane na preko 20 milijuna primjeraka.
Umro je 28. kolovoza 1995. godine u Filderstadtu od posljedica raka želuca.
Autor: S.Š.
Odgovori