Roman “Jim Gumb i strojovođa Lukas” roman je prvijenac danas slavnog njemačkog pisca za mlade Michaela Endea, najpoznatijeg po svom romanu “Priča bez kraja“.
Ova knjiga nastala je na vrlo neobičan način. Sam autor kaže da je jednog dana dobio poriv da piše, pa je sjeo i počeo pisati dogodovštine Jima Gumba. Pisao je dokle god bi imao inspiracije, a kada bi je nestalo, odložio bi rukopis i čekao nove ideje da mu padnu na pamet. Nakon godine dana ovakvog pisanja, Ende je pred sobom imao završen rukopis. Slao ga je mnogim izdavačima, ali je od svakog bio odbijen, jer su smatrali da je roman previše dug za dječji roman. Uskoro ga je prihvatila jedna mala izdavačka kuća.
Roman je prvi put izdan 1960. godine i odmah dobio nagradu za najbolju njemačku dječju knjigu. Nagradu od pet tisuća maraka Ende je iskoristio kako bi platio zaostatke za stanarinu. Vrlo brzo knjiga je postala hit. Toliko veliki da mala izdavačka kuća nije mogla tiskati toliko knjiga koliko ih se tražilo. Roman je bio nominiran za najprestižniju književnu nagradu za dječju i mladenačku književnost “Hans Christian Andersen”, a zajedno sa svojim nastavkom “Jim Gumb i divlja trinaestorica” objavljenim 1962. godine, adaptiran je za film, te preveden na brojne svjetske jezike, a od Michaela Endea napravio je svjetski popularnog pisca za mlade.
Roman “Jim Gumb i strojovođa Lukas” pun je neobičnih bića i krajolika, u kojem će dvojica prijatelja otići na putovanje koje će im promijeniti život i pogled na svijet. Otkriti će dijelove svijeta za koje nisu ni znali, dok će se neočekivano sprijateljiti s bićima iz bajke. Njihovo putovanje popraćeno je raznim uzbudljivim događajima i neočekivanim pustolovinama.
Kratak sadržaj
Na vrlo malenom otoku Ludiju žive Lukas, Kralj, Rukavac i Kaako. Kaako ima trgovinu gdje se sve potrebno može nabaviti, a suvenire iz usluge kupuje gospodin Rukavac. Lukas je radio kao strojovođa, posve pocrnio od nečistoće, unatoč svojem svakodnevnom pranju. Kralja viđaju samo za blagdane, jer je zauzet vladanjem. Točno u četvrt prije 12 sati on izađe na prozor, a stanovnici kliču i bacaju šešire. Tada zazviždi Emma i svi dobiju sladoled, uglavnom od vanilije, a na osobito velike blagdane i od jagode. Gospođe Kaako je vrlo vješta u pripravljanju sladoleda, pa ga kralj naručuje od nje.
Sav život tekao je mirno, sve dok se jednog dana nije dogodilo nešto neuobičajeno. Jednog lijepog dana uz žal je pristao poštanski brod. Iz njega je iskočio listonoša službenog izraza lica, s povećim zamotuljkom pod rukom. Upitao je da li tu stanuje gospođa Kutaak. Svi su bili u čudu jer su znali da ih poštar sve zna. Listonoša se popeo na brdo i pružio kralju zamotuljak na kojem je pisalo: “Gospođi Kutaak, na lađiji, Stara ulica 133, treći kat, lijevo“.
Kralj je nekoliko puta u čudu pročitao adresu. Nitko od njegovih podanika nije znao tko je ta gospođa. Nigdje na otoku nije postojao treći kat, Stara ulica, a ni broj 133, a i papir na kojem je pisana adresa bio je izmrljan, pa je bilo teško bilo dokučiti što točno piše.
Svi su bili začuđeni pa su odlučili istražiti otok. Na žalost, nisu uspjeli naći gospođu Kutaak. Listonoša je odlučio da će se vratiti za tjedan dana, pa ako ne nađu tu gospođu, uzeti će zamotuljak nazad.
Nakon dugog vijećanja, dobili su od kralja dopuštenje da otvore zamotuljak. Nakon što su otvorili zamotuljak, otkrili su da je unutra mali crni dječačić. Strojovođa Lukas se toliko naljutio da je odlučio namlatiti osobu koja je stavila djetešce u kutiju. Proderao se, a mali dječačić se prepao i počeo plakati. Pošto je zaplakao, gospođa Kaako ga uzme u naručje i počne ga tješiti. Lukas je stajao kraj nje tužna lica jer nije htio uplašiti dječačića.
Svi su prihvatili malog dječačića, nazvali ga Jim i otad su Lukas i on prijatelji. Nakon tjedan dana, gospođa Kaako je otišla na obalu i čekala listonošu. Rekla mu je da je zamotuljak za nju i da je sve u redu, iako to nije bila istina. Naime, ona se samo bojala da joj listonoša ne oduzme dijete. Poslije, kad je Jim bio veći, kad god bi se gospođa Kaako naljutila na njega i uozbiljila se, uvijek bi se zapitala tko je Jimova prava majka. Ona je uvijek znala da će mu trebati reći istinu, ali je to odgađala.
Jim se često vozio u lokomotivi zvanoj Emma, ali je ponekad, pod Lukasovim nadzorom, i sam vozio Emmu. Jimova je najveća želja bila da postane strojovođa, baš kao i Lukas. Također, smatrao je kako bi mu taj posao super pristajao uz kožu, ali je znao da, ako želi biti strojovođa, mora imati vlastitu lokomotivu, iako su skupe i teško ih je nabaviti, pogotovo na Ludiji.
Jimovo prezime bilo je Gumb, a dobio ga je tako što je uvijek na istome mjestu imao rupu na hlačama, iako je gospođa Kaako uvijek krpala tu rupu. Na kraju mu je sašila gumb koji je prekrio tu rupu.
Godine su prolazile, a Jim Gumb je rastao i skoro postao pola podanika. U nekoj drugoj zemlji bi već išao u školu, ali pošto je na Ludiji nije bilo, nikome nije palo na pamet da je dječak dovoljno odrastao za školu. Gospođa Kaako ga je svakog mjeseca mjerila i radovala se njegovom rastu, a kralj je postajao sve više zabrinut. Pozvao strojovođu Lukasa na razgovor. Morao mu je priopćiti da se moraju riješiti Emme zbog prenapučenosti. Rekao je i da će Jim jednog dana htjeti sebi izgraditi kuću, ali da to neće moći jer su svugdje po otoku tračnice. Postojala su dva rješenja: ili će otići Emma ili Jim. Pošto je Lukas Jimov prijatelj, on neće dopustiti da Jim otiđe.
Nakon što je audijencija s kraljem završila, Lukas je otišao u svoju malenu postaju gdje ga je čekala Emma. Odlučio je da će on i Emma zajedno otići, jer nisu mogli jedno bez drugoga. Ali Jim je čuo razgovor između Lukasa i Emme te saznao da odlaze zbog njega. Lukas je rekao Jimu da odlaze večeras i da je to najbolje rješenje. Pošto je Lukas bio Jimov najbolji prijatelj, nije mogao dopustiti da odu bez njega, te je odlučio otići s njima, bez da to kaže gospođi Kaako. S obzirom na to da nije znao pisati, odlučio joj je nacrtati pismo. Lukas se u početku protivio tome, ali je na kraju popustio jer nije mogao odbiti svoga prijatelja. Dogovorili su se otputovati zajedno u ponoć.
Jim je nakon večere zijevnuo kao da je jako umoran i rekao gospođi Kaako da će odmah otići na spavanje. Jim je jako živahan dječačić i gospođi Kaako je inače bilo jako teško spremiti ga na spavanje, pa je sad pomislila da se on napokon opametio. Kad je već bio u krevetu, došla je do njega kao i svake večeri, dobro ga pokrila, poljubila za laku noć i otišla dolje plesti novi pulover za njega. Dok je razmišljao o svemu tome, Jim se jako rastužio, pa je u jednom trenutku htio otići dolje u kuhinju i sve ispričati gospođi Kaako. Ali znao je da to ne smije. Uhvatio ga je umor, pa je zaspao.
Sanjao je da je na državnoj granici i da se na noćnom moru vozi Emma. Vidio je Lukasa kako mu maše velikim crvenim rupčićem i viče “Zašto nisi došao? Zbogom, Jime! Zbogom, Jime! Zbogom, Jime!“. Jim je gledao kako lokomotiva nestaje na tamnom obzoru. Od napora da izmakne snu, toliko se jako trgnuo da je poskočio u vis. Zapitao se je li sve to zapravo bila stvarnost. Najednom je začuo kako u tornju palače otkucava dvanaest. Iskočio je iz kreveta, navukao odijelo i htio se izvući kroz prozor, kad se sjetio da je morao nacrtati pismo. Drhtavim rukama je nacrtao pismo koje je gđi Kaako trebalo poručiti kako se on odvezao sa strojovođom Lukasom i Emmom, te da ne bude žalosna nego mirna.
Kada je Jim stigao na dogovoreno mjesto, Emme više nije bilo. Brzo je potrčao prema državnoj granici i ugledao Emmu kako plovi. Lukas je sjedio na njoj i dizao jedro na jarbol. Jako se obradovao kad je vidio da je Jim došao, jer se pobojao da je odlučio ostati ili da je zaspao. Lukas je od Emme napravio brod tako što je zatvorio sve otvore, ispustio svu vodu iz kotla, začepio vrata s kučinom i smolom, te ispraznio tender za ugljen.
Odbacili su konop kojim je Emma bila privezana uz obalu i krenuli na svoje putovanje. Ni jedan zvuk, osim šuma vjetra i valova, nije se čuo. Ludija se sve više i više udaljavala. Niz Jimov obraz potekla je suza, koju je on hrabro obrisao. Obojica su bili žalosni, te su na Lukasov prijedlog okrenuli leđa Ludiji i kući gospođe Kaako i počeli se zabavljati. Te večeri Mjesec se sjajio.
Samo putovanje morem proteklo je bez problema. Vrijeme je bilo lijepo, s povjetarcem zbog kojega je Emma jako brzo napredovala. Ni Lukas ni Jim nisu znali kamo putuju. Nekoliko Jim upao je u more, a kad bi ogladnjeli, upecali bi nekoliko morskih krušaka ili morskih krastavaca s visokih koraljnih stabala. Ta su stabla često rasla sve od morskog dna do površine mora. Tokom dana međusobno su si pripovijedali priče, zviždali pjesme ili igrali društvene igre koje je Jim ponio sa sobom. Navečer bi spavali unutar lokomotive, omotani pokrivačima.
Trećeg dana četvrtog tjedna, njihovo morsko putovanje je završilo. Jim se probudio rano i učinilo mu se da je osjetio jak trzaj. Emma se više nije njihala. Jim se polako popne i kroz prozor “u ružičastom praskozorju ugleda krajolik čudnovate ljepote i ljupkosti“. Nikad ništa takvo nije vidio. Pomislio je da sanja i vratio se spavati, ali kako nakon što je zatvorio oči, nije vidio ništa osim crnila. Zaključio je kako to ipak nije san. Vidio je kako su vani predivna stabla i cvijeće najneobičnijih oblika, a njihova je boja bila prozirna. Vidio je mostove od porculana, od kojih su neki imali čudnovate krovove. Lukas, nakon što se probudio, u početku nije vjerovao da su naišli na kopno te je mislio kako i dalje spava. Kada je pogledao kroz prozor, vidio je čaroban krajolik. Jim ga je upitao kakva je to zemlja, a Lukas je odgovorio kako to sigurno mora biti zemlja Mandala.
Lukasova zamisao bila je da odu u njen glavni grad Ping i upitaju cara trebaju li mu dvojica strojovođa i lokomotiva. Pripremili su Emmu za put skinuvši joj jedro i jarbol, odčepivši vrata, napunivši kotao vodom, a tender drvima te ih zapalili ih kako bi se voda ugrijala. Krenuli su prema Pingu i izbjegavali porculanske mostove jer su znali da ne mogu podnijeti Emminu težinu. Nakon kratkog vremena stigli su na široku cestu kojom su mogli udobno i brzo putovati. Jim je sjedio na krovu lokomotive i promatrao okolinu.
U glavnom gradu Pingu bilo je mnogo ljudi, Jim, koji do tad nikad nije vidio toliko ljudi, osjećao se malo nelagodno. Svi su imali bademaste oči i perčine, dok su na glavama imali velike okrugle šešire. Svi su se Mandalci držali za ruke, od najvećih do najmanjih, veličine graška. Sve su to bili Mandalci sa svojom djecom i djecom svoje djece. Bilo ih je toliko puno da su vrvjeli ulicama. Grad je imao mnogo tisuća kuća, a svaka kuća imala je puno katova, dok je svaki kat imao krov u obliku kišobrana zlatne boje. Na prozorima su se nalazile zastave i lampioni. Emma je morala vrlo oprezno prolaziti kroz sve to mnoštvo. Neprestano je trubila i zviždala kako ne bi nekog ozlijedila.
Zaustavili su se ispred palače, te su Lukas i Jim krenuli prema ulazu u palaču. Morali su se popeti preko 99 srebrnih stepenica. Na vrhu su naišli na vrata visoka 10 m, a široka 6 i pol metara, izrezbarena od skupocjene ebanovine. Kraj vrata je bila pričvršćena ploča od slonovače na kojoj je pisalo “Car Mandale”, a ispod toga veliko dijamantno zvonce. Nakon što je Lukas pozvonio, na vratima se pojavila Velika žuta glava. Objasnila im je kako car nema vremena za njih te da ga ne mogu vidjeti.
Odlučili su prošetati gradom i otkrili da Mandalci vole čistoću, pa često posjećuju čistače ušiju. Postojali su još i brojači kose, koji su sa zlatnim kliještima brojali vlasi. Na ulicama je bilo mnogo čarobnjaka, akrobata i puno toga za kupiti. Bilo je i rezbara slonovače koji su rezbarili jedan jedini komad slonovače cijeli svoj život, od kako su bili veličine graška, sve do starosti. Svi Mandalci su poštivali rezbare slonovače i nazivali ih “velikim majstorima slonovače”.
Lukas i Jim su cijeli dan proveli lutajući gradom. Dok je padala noć, Mandalci su palili svoje lampione u svim bojama. Od svih događanja dvojica prijatelja su zaboravila da nisu ništa jeli te su se zaputili u gostionicu. Problem je bio što nisu imali mandalskog novca. Lukas se dosjetio da novac mogu zaraditi tako što će za deset lija voziti građane jedan krug po velikom dvorskom trgu. Iako je trg bio pun ljudi, nitko se nije htio iz straha voziti s njima. Nakon što su upalili Emmu, svi su se razbježali. Zaključili su kako bi im bilo puno lakše kada bi poznavali nekog Mandalca. Tada su primijetili malog Mandalca kako im se mota oko nogu. Naklonio se i rekao da se zove Ping Pong. Čuo je da su gladni, pa će ih on pogostiti. Donio je mali poslužavnik i nekoliko malih jastučića te im rekao da sjednu. Oni su to učinili, te ih je on ljubazno upitao što da im donese za jesti. Lukas i Jim su saznali da postoje razna jela, čiji im nazivi nisu bili primamljivi, te su pitali Ping Ponga da li možda ima nešto razumno za pojesti. Nastao je problem jer Ping Pong nije znao što je to kruh s maslacem ili pečeni krumpir s prženim jajima. Pošto su u Mandali imali riže, Lukas i Jim su odlučili to pojesti. Ping Pong im je donio puno malih zdjelica punih raznom rižom i dva mala prutića kao pribor za jelo. Bilo je tu zelene, crvene i crne riže, paprene i slane, a Lukas i Jim su samo jeli i jeli. Saznali su da Ping Pong ima točno tri stotine i šezdeset osam dana (godina i tri dana), četiri zuba i da je jako mudar.
Kad je pala noć, čula su se zvona i Ping Pong je morao otići po svoju bočicu za laku noć. Nakon što se vratio, ispričao je Lukasu i Jimu kako je on tridesetdrugo dijete carskog nadkuhara Šu Fu Lu Pi Plua i kako je njihova večera trebala biti careva, ali je on odbio jesti. Lukas je primijetio kako na štapićima nešto piše i nakon nekog vremena uspio razaznati mandalsko pismo. Tamo je bila pjesmica mandalskog cara, koji ju je on sam sastavio. Ping Pong je odnio posuđe natrag u palaču, a nakon što se vratio, zamolio je da ga provozaju u lokomotivi. Lukas je pristao i odvezli su se do drugog trga koji je bio središte Mandale. Tamo su saznali da je car Pung Ping pristao svoju kćer, Li Si, dati za ženu onome tko je oslobodi iz Zmajskog Grada. Nakon toga Ping Pong se morao brzo vratiti doma, pa su ga odvezli u carsku palaču. Dogovorili su se vidjeti se sutra i svi su otišli na spavanje. Prije nego što su zaspali, Lukas i Jim su raspravljali kako bi možda baš oni mogli osloboditi princezu iz zmajskog grada.
Kada su se sutradan probudili, vidjeli su kako ima mnogo ljudi na trgu i iz daljine se dive njihovoj lokomotivi. Odlučili su odmah popeti se do vrata od ebanovine kako bi rekli caru da će oni spasiti njegovu kćer. Tamo ih je dočekala ista ona velika žuta glava, koja ih kao i jučer, nije htjela pustiti k caru. Nakon što su joj rekli da baš oni žele osloboditi carevu kćer, velika žuta glava je nestala.
Lukas i Jim su se odlučili sami pobrinuti za zajutrak. Odlučili su pripremiti akrobatsku predstavu. Jim je bio klaun, a Lukas “najsnažniji čovjek na svijetu”. Za prvu točku Lukas je zavezao žarač u petlju, dok je za drugu Jim držao upaljenu šibicu, koju je Lukas kao umjetnik-pljuvač ugasio iz udaljenosti od tri i pol metara. Poslije toga, Lukas je s lokomotivom Emmom odzviždao jednu pjesmu. Za kraj, Lukas je ispljunuo jako veliki luping, toliko velik da su svi zapljeskali od oduševljenja. I tako su Jim i Lukas skupili jako mnogo novčića.
Iako su prolazili sati i sati, još uvijek se velika žuta glava nije pojavila. U uredima uvijek sve ide sporo i tako je vijest o dvojici prijatelja koji žele osloboditi princezu išla od čuvara vrata, preko pisara, pa sve do nadbonza, najvišeg ministra Mandale. Tadašnji nadbonzo bio je gospodin Pi Pa Po, koji je sav pozelenio od zavisti kad je čuo da će dvojica prijatelja spasiti princezu iz Zmajskog grada. Naime, smatrao je kako od svih ljudi, upravo on zaslužuje dobiti princezu za ženu, iako mu do nje uopće nije bilo stalo. On je samo bio zavidan, pa je odlučio Lukasu i Jimu optužiti kao špijune. Pozvao je kapetana carske dvorske straže i naredio da odvede Jima i Lukasa u tamnicu.
Lukas i Jim uspjeli su skupiti dovoljno novaca, te su odlučili otići nešto pojesti. Taman kada su gledateljima objavili kratak odmor, vrata palače se otvore i iz njih izađu tridesetorica ljudi u odorama. Stali su u krug oko njih dvojice, a kapetan je zahtijevao da odmah pođu s njim u palaču. Imali su nazubljene kacige i svaki po jednu sablju na bokovima. U početku Lukas nije htio poći s njima, zbog toga što su satima čekali da ih se pozove u palaču. Na kraju je popustio, te su Lukas, Jim i stražari otišli u palaču. Ušli su u visok hodnik, ukrašen svakojakim bojama, spiralnim stupovima te s puno vrata. Kapetan ih je odveo u ured Pi Pa Poa, gdje su ih dočekala tri bonza i tri pisara. Nadbonzo Pi Pa Po i njegova dvojica prijatelja ispitivali su Lukasa i Jima. Ako ne odgovore na sva pitanja, neće moći vidjeti cara. Saznali su da na lijep način neće moći otići pred cara, a još su bili i optuženi za špijune, pa se Lukas potukao s pisarima i bonzima. Nadbonzo je završio u kanti za smeće, dok su bonzi prihvatili odvesti Lukasa i Jima pred cara bez ikakvih iskaznica. Straža je čula nadboza kako zapomaže, pa su upali u sobu i počeli napadati Lukasa i Jima. Sve to vidio je njihov prijatelj Ping Pong koji je potrčao sve do careve prijestolne dvorane. Kada je napokon ušao u dvoranu, punu astrologa, knezova, plemića i drugih visokih dužnosnika, baci se potrbuške pred cara i ispriča mu što se dogodilo.
Lukas i Jim su završili okovani i skoro su ih dohvatile sablje, kad se pojavio car i naredio da ih se oslobodi. Nadbonzo i ostali završili su u okovima. Lukas i Jim su se poklonili caru i rukovali se s njim. Dva prijatelja su potražili Ping Ponga i vidjeli su kako je zaspao kraj jednog svilenog zastora. Ovaj pothvat je bio jako naporan za malo dojenče, te ga je car uzeo i odnio u svoju carsku postelju. Ping Pong će biti carski nagrađen, dok će Pi Pa Po i njegovi prijatelji biti kažnjeni. Svi u palači su bili jako sretni zbog Lukasa i Jima te su im se klanjali.
U carskoj knjižnici je bilo jako puno knjiga, te je car zadužio znanstvenike kako bi otkrili što stanovnici Ludije najviše vole jesti. Sam nadkuhar Šu Fu Lu Pi Plu je kuhao za njih. Sva njegova djeca su bili kuhari i svi su bili ponosni na najmlađeg Ping Ponga. Oba prijatelja su uživala u hrani i pohvalili su gospodina nadkuhara koji se zarumenio od radosti. Nakon jela otišli su sa carem na veliku terasu, gdje su igrali “Čovječe ne ljuti se” koji je Jim donio iz lokomotive.
Nakon večere car je okupio svoje cijenjene Cvjetove učenosti, dvadeset i jednog najučenijeg znanstvenika koji su znali sve o svemu. Dvojica prijatelja su saznali da je princeza Li Si poslala poruku s adresom gdje se nalazi. Adresa je glasila: „Princeza Li Si kod gospođe Kutnjak, Jadija, Stara ulica broj 133, treći kat lijevo“. Gospođa Kutnjak bila je Zmaj i Trinaestorica su prodali princezu. Lukas se sjetio da je takvu sličnu adresu već vidio. Odlučio je ispričati istinu malome Jimu o njegovom porijeklu. Svi su se složili kako je Jim trebao biti poslan gospođi Kutnjak, ali kako se ne zna gdje je Jadija, listonoša ga je igrom slučaja odnio na Ludiju. Odlučili su spasiti princezu i saznati istinu o Jimu. Sutradan su krenuli na putovanje.
Ujutro su se Lukas i Jim probudili prije nego je sunce izašlo. Nadkuhar im je donio sendviče namazane na ludijski način, dok im je car poklonio zlatnu termosicu punu čaja. Putovali su kroz Šumu tisuću ćudi koja je bila prepuna staklenih stabala, povijuša i raznog cvijeća. Trebalo im je tri dana da polagano prođu kroz tu šumu i dođu do gorja zvanog Kruna svijeta. Svako brdo je svjetlucalo crvenim i bijelim prugama u različitim smjerovima. Nakon nekog vremena, Lukas je izvadio kartu kako bi mogao odgonetnuti gdje se točno nalazi Dolina sumraka. Tamo su trebali otići. Lukas se, za razliku od Jima, jako dobro snalazio na karti te je odmah našao gdje trebaju ići. Saznali su da su otišli malo previše na sjever, te su se uzduž gorja spuštali prema jugu sve dok nisu vidjeli maleni usjek koji je vodio dalje.
Dolina sumraka opisivala se kao mračan usjek s crvenim tlom, ravnim poput asfalta. Jim i Lukas odlučili su jedan dio proći pješice kako bi vidjeli može li Emma tuda proći, te provjeriti koliko je istine u priči o jezovitim glasovima. Nisu ništa čuli, ali kada je Jim progovorio, počeo se čuti Jimov glas sa svih strana. Lukas mu je tada objasnio da je to jeka, koja se stalno vraća i povećava svoju jačinu. Pošto je jeka bivala sve jača i jača, Lukas je napravio kuglice od voska koje su stavili u uši kako im bubnjići ne bi puknuli. Više nisu čuli nikakvu jeku, te su punom parom prolazili kroz usjek. Ali zbog sve silne buke, usjek se počeo urušavati. Jim je to primijetio, te su on i Lukas pritisnuli crvenu ručku pod imenom „Poluga za nuždu“ i najvećom brzinom izletjeli iz usjeka.
Nakon što su prešli Dolinu sumraka, našli su se u pustinji zvanoj Kraj svijeta. Lukas i Jim još su primijetili da s Emmom nešto nije u redu. Pregledali su je i ustvrdili da joj je otišao klip. Lukas je imao rezervni te su gu odlučili promijeniti, ali problem je bio što su morali rastaviti dio po dio lokomotive, jer se klip nalazio u samom središtu. Uhvatila ih je noć. Jim je čuo nekakav šum i primijetio puno crnih ptica sa zelenim očima. Skoro je vrisnuo od straha. Lukas mu je rekao da su to strvinari. Ne treba ih se bojati jer neće napadati žive ljude.
Nakon puno sati rada na Emmi, Lukas se izvukao i rekao Jimu kako on sam ne može skinuti zadnji vijak. To se može napraviti samo ako se uđe u kotao. Jim je odlučio da će on to učiniti, iako je na krovu bio jedan strvinar kojeg se Jim posebice bojao. Ušao je u kotao pun vode i skinuo vijak. Jim je iz kotla izašao cijeli mokar, pa ga je Lukas presvukao. Potom je promijenio klip i stavio vijak izvana. Emma je napokon prodisala, a dva prijatelja su otišla na spavanje.
Nakon što su se probudili, dva prijatelja su pojela zajutrak i uputila se dalje. U pustinji je bilo jako vruće, a jedini im je smjerokaz bila Kruna svijeta. Pokušali su pronaći Žutu rijeku uz pomoć koje bi došli do zmajskog grada. Prijatelji su u jednom trenutku izgubili smjer, te su se našli na malom morskom žalu s palmama. Tu je sve bilo naglavačke.
Odlučili su se odvesti malo dalje kako bi vidjeli hoće li se išta promijeniti. Odjednom su vidjeli Eiffelov toranj, indijanske šatore, te grad Ping, Kako se to pojavilo, tako je i misteriozno nestalo. U jednom trenutku su vidjeli i Ludiju s njezinim stanovnicima. Emma se uputila prema njima, ali i ona je nestala. Jimu su se niz lice skotrljale dvije suze, te su se šutke nastavili voziti dalje. Nakon što su u pustinji ugledali još jednu Emmu, Lukasa i Jima, Lukas se dosjetio kako je to fatamorgana i Jimu objasnio što je to. Odlučili su pričekati noć kako ih fatamorgana ne bi više varala.
Nakon što su se probudili iz sna, pojeli su sve zalihe iz košare i odlučili krenuti dalje. Orijentirali su se po zalazećem suncu. Na obzoru su primijetili starog diva sa sijedom bradom. Imao je slamnati šešir i nosio je dugačku halju. Odlučili su mu prići, kad su čuli mali slabašan glasić koji im je poručio kako im neće ništa nažao učiniti. Jim, koji se i dalje bojao diva, nije mu vjerovao. Div je bio usamljen i samo je htio pričati s njima. Kako su se približavali, dva prijatelja su primijetila kako div zapravo nije div, nego je čak za glavu manji od Lukasa. Gospodin Tur Tur je zapravo bio samo privid diva i zato su ga svi izbjegavali
Oaza gospodina Tura Tura sastojala se od bistrog jezera u sredini oaze. Tu se nalazila i bijela kućica s malenim vrtom, gdje je gospodin Tur Tur uzgajao cvijeće i povrće. Bio je vegetarijanac i znao se rastužiti jer su pred njim životinje bježale. Nakon što su se sva trojica najela, gospodin Tur Tur im je ispričao svoju priču. Kada se udaljava, on postaje sve veći i veći, umjesto da bude sve manji i manji. Takav je bio odmalena, pa nikada nije imao prijatelje jer su ga se svi bojali. Gospodin Tur Tur je tu došao živjeti nakon smrti svojih roditelja, oni ga se nisu bojali. Tur Tur potječe iz Ognjene zemlje. Sklonio se u ovu pustinju kako više nikog ne bi mogao plašiti. Lukas i Jim su prve osobe nakon njegovih roditelja koje ga se nisu bojali.
Gospodin Tur Tur je poznavao pustinju, pa ih je već u roku od tri sata doveo do sjeverne granice pustinje Kraj svijeta. Saznali su kako se zmajski grad nalazi u Zemlji tisuću vulkana. To je bila golema visoravan s pet tisuća velikih i malih brda koja rigaju vatru. Jim i Lukas su morali proći predio Crnih stijena gdje se ništa nije moglo vidjeti. Morali su voziti ravno, jer bi inače propali u ponor. Na vrhu su se nalazila Usta smrti, prepoznatljiva po strahovitom zavijanju.
Prijatelji su se rastali od gospodina Tur Tura i nastavili svoje putovanje. Što su dalje putovali kroz tamu, bilo je sve hladnije i hladnije. Emma je usporavala, pa su Lukas i Jim morali zajedno ubacivati ugljen. Najednom su se zaustavili, a vani je bilo premračno da bi vidjeli što se događa. Kako ne bi zauvijek ostali tu, morali su nešto smisliti. Spasila ih je zaleđena para iz lokomotive, koja se pretvorila u pahuljice snijega. Uz pomoć toga pokrenuli su Emmu dalje, prošli kroz Usta smrti i našli se na suncu. Pred njima se nalazila Zemlja tisuću vulkana. Imala je tisuće brda svakakvih veličina. Zemlja je neprestano podrhtavala, dok je odozgo tekla užarena lava. Tu negdje nalazio se Zmajski grad.
Nakon što su doručkovali, čuli su nekakav šum, poput plača. Dolazio je iz ugašenog vulkana, gdje su naišli na zmaja zvanog Nepomuk. On zapravo nije bio zmaj, već poluzmaj jer je njegova majka bila vodeni konj. Pošto su pomogli Nepomuku popraviti ognjište, za zahvalu su dobili ugljen za Emmu. Čak je pristao pokazati im gdje je Zmajski grad. Emmu su morali prerušiti u zmaja kako bi mogli ući u Zmajski grad, jer su unutra mogli ući samo zmajevi.
Sutradan ujutro krenuli su prema ulazu u Zmajski grad. Nepomuk im je pokazao veliki dio puta, te su se u blizini špilje rastali. Unutar špilje naišli su na zmaja stražara, kojeg su se Lukas i Jim prepali. Pomislili su kako će zmaj shvatiti prevaru, ali su ga uspjeli proći i ući u Zmajski grad. U gradu su naišli na različite vrste zmajeva koji su odrađivali različite vrste poslova. Primijetili su kako u gradu nema djece, a ni prostora za njihovu igru. Saznali su kako zmajevi nemaju djecu jer oni nisu umirali, nego samo starili.
Lukas, Jim i Emma već su neko vrijeme lutali gradom i nisu mogli pronaći kuću gospođe Kutnjak. Posrećilo im se pa su našli Staru ulicu i kućni broj 133. Ispred kuće naišli su na kamena vrata s natpisom: “Gospođa Kutnjak izvolite tri put kucati. Posjeti nepoželjni“. Lukas je uz sav napor pomaknuo kamen, te je s Jimom ušao u kuću gospođe Kutnjak. Ostavili su Emmu, uz napomenu da bude jako tiha. Provjeravali su prostorije u kući, dok nisu čuli neki bijesni urlik. Prišuljali su se vratima i ugledali veliku prostoriju sa školskim priborom. Za klupama su lancima prikovana sjedila djeca različitih nacionalnosti. Među njima su odmah primijetili princezu Li si, imala je duge pletenice. Gospođa Kutnjak čula je njihovo pričanje i pomislila kako je to neko iz njezinog razreda progovorio. Ona se jako naljutila na malog Indijanca i išibala ga jer nije znao koliko je osam puta sedam. Nakon toga, ispitivala je malu Li Si koja je znala sve odgovore. Iako je sve znala, gospođa Kutnjak ju je odlučila išibati. U tom trenutku ju je Jim, kojemu se Li Si odmah svidjela, odlučio spasiti. Emma je također ušla u tu prostoriju, borila se sa zmajem i pobijedila. Sva djeca su klicala. Emmi je pala zmajska maska te su odlučili pobjeći uz pomoć Žute rijeke koja je izvirala iza kuće. Svi su otišli na spavanje kako bi sutra bili odmorni za bijeg.
Oko 10 sati Lukas je probudio djecu. Uz pomoć smole zatvorili su sve pukotine na lokomotivi. Zmaja su odlučili povesti sa sobom kako bi dobio zasluženu kaznu. Pošto je imao samo jedan zub, Lukas je jedan kraj lanca omotao oko tog zuba kako bi ih zmaj pratio. Nakon što su došli do rijeke, ispraznili su kotao i ušli u vodu. Zmaj u početku nije htio ući, ali kad je vidio kako nema drugog izlaza, ušao je u vodu. Zmajevi nisu voljeli vodu jer bi im ona oprala ljuske i ugasila vatru. Putovali su rijekom sve do kamenih vrata, gdje je uslijedio vodopad. Svi su bili uplašeni, sve dok nisu izašli kroz druga kamena vrata. Primijetili su da se nalaze u Mandali. Od sve te radosti, Jim je dobio poljubac od malene princeze. Odlučili su ispričati priče svačijeg dolaska u Zmajski grad.
Prva koja je odlučila ispričati priču bila je princeza Li Si. Pričala je kako se namjerno previše odvojila od svih, iako su njezine sluškinje govorile da se to ne smiju raditi. Oteli su je gusari i stavili u kavez. Bila je uplašena, a navečer joj je bilo jako hladno jer se nije imala čime pokriti. Gusari su bili poznati kao Trinaestorica i svake večeri pjevali su pjesme. Čula je kako moraju otići na dogovoreno mjesto kako bi se našli s gospođom Kutnjak. Princezu Li Si zamijenili su za bačvu jadijske rakije. Nakon njezine priče, svi ostali su ispripovijedali svoje. Jim se u jednom trenu naljutio na Li Si jer je rekla da je važno učiti čitati i pisati. On je pomislio kako mu prigovara i održava bukvicu. Nakon svih tih događaja vidjeli su svjetla grada Ping.
Nakon što su našli mjesto pogodno za iskrcaj, izašli su sa starom Emmom, osposobljenom za kopneni prijevoz. Tuda je prošao oružarnik i prepao se zmaja. Otišao je kod cara obavijestiti ga o tome što je vidio. U glavnom gradu Pingu, zavladalo je veliko uzbuđenje. Svi su ukrasili ulice i kuće. Kada su napokon došli u grad, dočekalo ih je veliko slavlje i još veća povorka. Svuda oko njih bilo je cvijeća i veselja. Nakon što se Emma zaustavila pred palačom, car je dotrčao do svoje kćerke i zagrlio je. Lukas i Jim su pozdravili Ping Ponga koji je postao novi nadbozo. Nakon što se car pozdravio s Li Si, poklonio je Emmi u čast veliku zlatnu vrpcu sa zvijezdom, a čuvari su odvezli zmaja u staru nastambu slonova.
U palači su svi doručkovali svoja najdraža jela, a onda su otišli spavati u svoje odaje. Lukas je s carem pričao o Jimovim zarukama s malom princezom. S carem dogovorio i o izgradnji željeznice kroz cijelu Mandalu, pošto se Lukas nije mogao vratiti s Emmom na Ludiju.
Negdje oko podne, Lukasa i Jima je probudio Ping Pong. Rekao je da ih zmaj traži. Zahvaljujući njima, zmaj će postati Zlatni zmaj mudrosti, što postanu svi zmajevi koje ljudi ne ubiju. On će sada zaspati i nakon točno godinu dana će se probuditi. U znak zahvalnosti zmaj će im udijeliti malo svoje mudrosti. Lukas ga je upitao kako se njih Jim, Emma i on mogu skupa vratiti na Ludiju. Zmaj im je rekao kako će drugog dana njihova putovanja u dvanaest sati naići na otok. Taj otok će usidriti s nekoliko grana koraljnih stabljika. Potom ga je Jim htio pitati o svojem porijeklu, ali zmaj je već počeo tonuti u san. Obećao je kako će mu to ispričati nakon svog sna. Lukas, Jim i Emma odlučili su odmah u zoru carskim brodom otploviti u smjeru Ludije. Ping Pong im je uručio pismo s Ludije u kojem je pisalo da su svi zabrinuti za njih i da žele da se vrate.
Nakon popodnevnog čaja, probudili su svu djecu koja su odlučila ići svojim kućama i krenuli su prema luci. Tamo su stigli pred večer. Sva djeca bila su smještena u brod i njime otplovila. Jim, Lukas i Jim su ispričali kapetanu sve što im je zmaj rekao, no on im nije vjerovao. Rekao je kako će sutra doznati je li to stvarno istina. Na brodu su se dogovorili kako će zaruke proslaviti na Ludiji, dok će vjenčanje obaviti kad porastu.
Sutradan su točno u podne vidjeli mali otok. Uz pomoć ribarske mreže su ga uhvatili, dok su drugi kraj privezali za brod. Jim je otok odlučio nazvati Nova Ludija.
Nakon nekoliko dana, oko sedam sati, gospođa Kaako je vidjela jedan brod kako prilazi Ludiji. Gospodin Rukavac je obavijestio kralja, te su svi otrčali prema brodu. Jim i gospođa Kaako su se izgrlili. Pokazali su mještanima novi otok, za koji su se svi složili da je jako lijep. Kralj je odobrio ime otoka i odlučio se prozvati kraljem Sjedinjenih Država Ludije i Nove Ludije. Car je naredio mornarima da polože telefonsku liniju između Mandale i Ludije. Odlučili su proslaviti zaruke za četiri tjedna.
Cijelo to vrijeme gospođa Kaako je šila mala iznenađenja za Li Si i Jima. Kada je kucnuo taj trenutak, oboje djece su dobili svoje poklone. Jim odijelo strojovođe, a Li Si malu vjenčanu haljinu. Li Si je Jimu poklonila malu lulu, dok je ona od Jima dobila malenu dasku za pranje rublja. Nakon toga su se poljubili i svi su slavili. Svečanost je trajala cijeli dan, a navečer je nazvao Ping Pong i čestitao mladencima. Lukas je odveo Jima do Emme. Jim je primijetio kako je Emma trudna, te da će dobiti malu lokomotivu. Lukasov poklon je upravo bila ta mala lokomotiva, koju je Jim odlučio nazvati Molly.
Nakon nekoliko dana, car i princeza otplovili su natrag u Mandalu. Jim i Li Si su se mogli posjećivati kad kod su htjeli, a mogli su se čuti i telefonom dok kralj i car ne bi pričali. Na Ludiji je potom zavladao mir, baš kao i prije. Lukas se vozio Emmom, dok se Jim veći dio vremena brinuo o Molly. Njih dvojicu se često moglo vidjeti kako sjede na državnoj granici, prepričavajući si priče i kujući buduće planove.
Vrsta djela: Fantastičan roman
Mjesto radnje: Ludija i Mandala
Vrijeme radnje: Neodređeno
Analiza likova
Lukas – onizak, malo zaobljen čovjek kojega nije bilo briga da li je otoku potrebna lokomotiva ili ne. Nosio je kapu sa štitnikom i radno odijelo plave boje. Oči su mu bile modre, a lice i ruke crni od čađe. Imao je bijele zube, nosio malenu zlatnu naušnicu u lijevom uhu i pušio je lulu. On i Jim bili su najbolji prijatelji.
Emma – malo podebela tender-lokomotiva, koja je bila dobra i hrabra,
Jim Gumb – crni dječačić koji je igrom slučaja završio na Ludiji. Vrlo je pravedan i pošten, uz to i jako hrabar dječačić koji voli raditi. Zaručen je za princezu Li Si, a najbolji mu je prijatelj strojovođa Lukas. Za zaruke je od Gospođe Kaako dobio nebeskomodro odijelo strojovođe s pravom kapom i štitnikom.
Kralj Alfons Četvrt-Do-Dvanaest – prilično dobar kralj koji je vladao otokom. Živio je u dvorcu koji se nalazio između dva vrha. Ime je dobio tako što se rodio četvrt sata prije dvanaest. Imao je krunu, bio je odjeven u kućni ogrtač od crvenog baršuna, a na nogama je imao karirane papuče. Po cijele dane je telefonirao. Jako se brinuo za Jima i Lukasa nakon što su otišli sa Ludije.
Gospođa Kaako – najdraža joj je ružičasta boja. Voli Jima iako mu nije prava majka i brine se o njemu. Stanovala je u kući s trgovinom. “Bila je obla i debela, iako ne baš onako obla kao lokomotiva Emma. Obrazi su joj bili rumeni poput jabuke…“. Jako se brinula o Jimu kad ga nije bilo. Brižna je majka puna ljubavi.
Ping Pong – sićušan momčić veličine šake. Glava mu je bila malo veća od loptice za stolni tenis. Postao je nadbozo i nosio zlatni haljetak. Bio je dojenče i volio puno spavati. Bio je trideset drugo dijete carskog kuhara Šu Fu Lu Pi Plua. Puno je pomogao Lukasu i Jimu, pa su postali dobri prijatelji.
Nadbozo Pi Pa Pou – jako nečastoljubiv čovjek. Bio je zavidan jer nije imao hrabrosti spasiti princezu iz Zmajskog grada. Pokušao je napakostiti Lukasu i Jimu.
Car – visok, vrlo star čovjek snježnobijele rijetke brade, koja mu je narasla sve do poda. Blage je ćudi i pravedan. Dobroćudan je i voli Lukasa i Jima.
Šu Fu Lu Pi Plu – carski kuhar, ima trideset dvoje djece, a za posebne prilike nosi najveću kuharsku kapu.
Dvadeset i jedan “Cvijet učenosti” – nisu izgledali poput cvjetova, a od sveg učenja mnogi su bili oronuli i imali velika čela. Neki su se od sjedenja i čitanja skratili i imali spljoštene stražnjice, dok su se neki od neprestanog istezanja produžili i postali tanki poput drške za metlu. Svi su nosili zlatne naočale.
Gospodin Tur Tur – prividni, stari div koji živi u oazi. Ima dugačku sijedu bradu koja mu je visjela sve do koljena i bila spletena u pletenicu. Na glavi je nosio stari slamnati šešir, a na tijelu dugačku halju. Dobroćudan je, iako ga svi izbjegavaju. pomogao je Lukasu i Jimu na njihovom putovanju.
Nepomuk – Poluzmaj koji je imao debelu glavu okruglih očiju. Podsjećala je na vodenog konja, samo što je bila posuta žutim i modrim točkama. Imao je nježno tijelo s visokim i dugim repom, kao u krokodilskog mladunčeta. Naivan i dobroćudan, puno je pomogao Jimu i Lukasu.
Gospođa Kutnjak – Zmaj veći od Emme, ali mnogo mršaviji. Imao je šiljastu gubicu s krupnim bradavicama i čekinjama i malene prodorne oči koje su gledale kroz svjetlucave naočale. Imao je tanak vrat i jedan jedini zub. U početku je bio jako zločest, a kasnije, nakon što se počeo pretvarati u Zlatnog zmaja mudrosti, postao je dobar. Pomogao je Jimu i Lukasu da nađu otok.
Li Si – Mandalska princeza, zaručena za Jima Gumba. Godinu dana bila je zatočena kod gospođe Kutnjak. Imala je dvije crne pletenice, bila je “nježnog lica kao u mandalske porculanske lutke“.
Molly – Emmino dijete. Malena lokomotiva koju je Jim dobio na poklon od Lukasa.
Bilješka o autoru
Michael Ende poznati je njemački pisac knjiga za mlade. Rođen je 1929. godine u Bavariji.
Otac mu je bio poznati nadrealistički slikar, ali je u 2. svjetskom ratu njegova umjetnost proglašena “izopačenom”.
Nakon velikog bombardiranja Hamburga u 2. svjetskom ratu, Ende odlazi u Munchen.
Vrlo rano počeo se zanimati za književnost i uz čitanje, počeo je pisati pjesme i priče. Bio je jako zainteresiran i za kazalište, pa je završio Kazališnu akademiju u Munchenu, nakon koje je stekao zvanje profesionalnog glumca.
Glumom se bavio u manjim, uglavnom putujućim kazalištima. Nikako nije mogao dobiti veliku ulogu i ostvariti značajnu karijeru.
Putujući tako, jednog je dana počeo pisati. Sam kaže da je pisanje njegova prvog romana krenulo impulzivno, bez plana ili ideje kamo bi ga to moglo odvesti. Tako se pisanje za njega pokazalo kao avantura. Svjetove i događaje o kojima piše jednako avanturistički proživljava kao i njegovi likovi.
Već prva knjiga Endeu je donijela uspjeh. Bio je to roman za djecu i mlade “Jim Gumb i strojovođa Lukas” i već mu je ona donijela nagradu za najbolju njemačku knjigu za mlade 1961. godine.
Veliki uspjeh i jednaku nagradu donijela mu je i knjiga “Momo“, napisana 1973. godine, ali svjetsku slavu stekao je tek romanom za djecu i mlade “Priča bez kraja“, napisanim 1979. godine.
Po njoj je 1984. godine snimljen istoimeni filmski hit, najskuplji njemački film do tada, od kojeg se sam pisac ogradio, prozvavši ga kičastim.
Ostala poznata djela Michaela Endea su “Jim Gumb i Divljaci”, “Ogledalo u ogledalu”, “Noć želja” i druge.
Ende je umro 1995. godine u Njemačkoj od raka želuca.
Autor: T.Š.
Odgovori