Moderna je razdoblje u književnosti koje počinje sredinom 19 st. 1857. godine. Radi se o razdoblju poznatom po objavljenom djelu “Cvjetovi zla” Charlesa Baudelairea. Kraj čudesne epohe modernizima još se uvijek ne može precizirati.
Mnogi povjesničari su se uspjeli složiti kako modernizam određuje posljednju veliku književnu epohu koja se protegnula i na drugu polovicu 19. stoljeća, cijelo 20. stoljeće, a neki su se složili kako još uvijek traje i kako nikada nije ni završila.
Modernisti koji su djelovali u 19. stoljeću oslanjali su se na književna načela romantizma, gdje su opisivali suvremene pojave kao što je otpor prema tradiciji. Oni su nastojali stvoriti modernu književnost koja će odgovarati senzibilitetu suvremenog čovjeka.
Materijalističkoj vjeri u znanost koja je svoj vrhunac doživjela u drugoj polovici 19. stoljeća počeo se suprostavljati misticizam i idealizam.
Na duhovnu situaciju tada su počeli utjecati filozofi kao što je Schopenhauer s učenjem o pesimizmu koji se može nadvladati umjetnošću, F. Nietsche s učenjem o vrijednosti estetske dimenzije života i H. Bergson koji je prikazao učenje o intuiciji.
Pojam moderniteta prvi se put susreće kod Baudelairea i Gautiera. Modernisti u svom književnom djelovanju prikazuju umjetnost oslobođenu od bilo kakvog oblika društevnih stega te socijalnih funkcija koje su u potpunosti okrenute same sebi.
Tadašnji francuski pjesnici vezuju se uz zbornik “Le Parnasse contemporain” koji je prvi put izašao 1866. godine. Stvaratelji koji su bili vođeni ovim književnim nastojanjima zovu se Parnasovci.
Pjesništvo kod Parnasovaca teži čistoj umjetnosti, a među poznate Parnasovce ubrajaju se: Leconte de Lisle, Jose Maria de Heredia, Sully Prudhome te Theophile Gautier. Parnasovci su bili važni zbog velike pozornosti koju su posvećivali jeziku.
Pjesništvo Charlesa Baudelairea predstavlja prekretnicu u povijesti europske lirike. Baudelaire utemeljuje modernu poeziju nastalu u vrijeme novovjekovne civilizacije. Kategorija lijepog po njemu više nije apsolutna nego je relativna.
Za razliku od Parnasovaca čije pjesništvo nastoji kopirati objektivnu ljepotu, poezija Charlesa Baudelairea u pjesništvo unosi i dio zla, što je vidljivo u zbirci pjesama “Cvjetovi zla” koja pokazuje spajanje ljepote i zla.
Autor: S.Š.