“Mi smo za pravicu” kratka je pripovijetka Slavka Kolara koju je objavio u okviru opusa o seljačkom, odnosno malograđanskom životu. Unutar knjige proteže se pitanje dugoročne borbe hrvatskih seljaka za pravicu tj. pravdu, u ovom slučaju posebno protiv opresivne vlasti.
Fabula u djelu je strukturirana tako da postoji vrhovna priča koja je prikazana na samom početku i kraju, a povezana je motivom pacijenta. Druga priča je ona unutarnja, ona je ubačena i tako zaustavlja vrhovnu radnju smještenu u njoj. U uvodu upoznajemo liječnika koji se odmara u svojoj ordinaciji. Služavka mu javlja kako mu je stigao pacijent. Slijedi objašnjenje zašto se doktor nalazi u ordinaciji. Uvodi nas u zaplet koji ga je doveo do toga da sada sve vrijeme provodi sam u ordinaciji, osjećajući se beznadno. Naime, započeli su izbori koji su snažno utjecali na doktorovu svakodnevicu.
Iako je doktor Mirko Kotarski sad već u svojim pedesetima i ne uzbuđuje se oko nekih stvari previše, nadolazeći izbori uzburkali su njegov život, jednim dijelom njegovim postupcima, ali i dobrim dijelom i od strane vlasti. Saznao je kako će na ovim izborima i opozicija dobiti mogućnost sudjelovanja, što pokreće raznolike osjećaje kod doktora. Uzbuđen je i želi glasovati za njih, ali ga u tome sprječava prvo njegova žena jer se brine za sigurnost obitelji, a na kraju i sama vlast, odnosno inspektor. Sve to kod doktora budi osjećaje beznađa i počinje mu se gaditi način na koji funkcionira vlada.
Vrsta djela: pripovijetka
Mjesto radnje: Bikovski Vrh
Vrijeme radnje: neodređeno
Tema djela: Unutarnja borba doktora Mirka Kotarskog oko toga treba li se boriti za pravicu i živjeti u skladu s vlastitim uvjerenjima ili je važnije pobrinuti se za sigurnost sebe i obitelji, a pritom kompromitirati ono u što vjeruje.
Kratak sadržaj
Služavka ulazi u doktorovu sobu kako bi mu poručila da ga traži pacijent. Doktor je mrzovoljan pa je osorno upita o kakvom je bolesniku riječ. Djevojka odgovara kako misli da je došao iz Bikovskog Vrha. Pretpostavlja da mu je netko razbio usta jer nije u mogućnosti pričati razgovijetno, a pod nosom drži rubac. Služavku je cijela ta scena razveselila pa prasne u smijeh, a liječnik je promotri, uvidi njenu nezgrapnost i to kako je sva masna od kuhinjskog znoja te sam sebi kaže kako je zapravo lijepo biti zdrav i glup, kao što je to služavka Jalža.
Poruči joj neka dovede bolesnika. Služavka napusti prostoriju, a doktor Mirko Kotarski nastavio ležati na svom otomanu, okružen razbacanim novinama. U svoju ordinaciju povukao se nakon obiteljskog ručka kao što to i inače čini. To mu omogućuje malo mira. Ne mora slušati rasprave sinova i zahtjeve svoje žene.
To vrijeme iskoristio je kako bi popušio koju cigaretu i prolistao Obzor i Politiku, a ponekad malo i zadrijemao. No, u zadnje vrijeme nešto ga je mučilo, nikako nije mogao mirno usnuti već nekoliko dana i noći. Zbog toga je osjetio žalost i nemoć. Nekako mu se sve gadilo, htio je samo malo usnuti, utonuti u ništavilo, nečujno.
Izbori su počeli i završili. Takav događaj značajan je jer u živote ljudi unese malo odmaka od svakodnevice, malo daška nervoze i gotovo romantičnog raspoloženja. Izbori prisile nekako ljude na razmišljanje o samim kandidatima, ali i o nekakvim vječnim pitanjima i istinama o životu. Nakon što su izbori završili, nestalo je i uzbuđenje koje ono sa sobom nosi, tako da je doktoru Kotarskom ostao osjećaj banalne svakidašnjice. Kada je kao dijete upitao svoga oca, seoskog učitelja, što su to izbori, dobio je odgovor neka ne pita gluposti, bolje mu je da ne zna. Sada je 1935. godina i doktoru se nekako učinilo kako bi s najavljenim izborima mogli početi popuštati lanci diktature. Pogotovo zbog toga što je rečeno da će se i opoziciji dati prilika da sudjeluje.
Doktor se više nije lako zanosio velikim idejama, ali nakon dugogodišnje potištenosti i beznađa, ovakva vijest ga je ispunila nadom, ali i prkosom. Govorio je kako će na izborima sigurno opoziciji dati glas, ako im dopuste sudjelovanje. No entuzijazam mu je splasnuo nakon što ga je kotarski načelnik upozorio kako bi trebao pripaziti što priča jer će on promatrati njegovo političko vladanje. Doktor se zahvalio prijatelju, ali je ipak odlučio zadržati svoj stav. Pomislio je kako je divno što još nitko nije izumio stroj koji može čitati misli. Tako je nastavio sa svojim buntovničkim stavovima i mislima, ali to dalje ipak nije izgovarao naglas.
Sa svojom ženom misli je podijelio jer nije staromodan, već Europljanin i muškarac koji svoju ženu voli i poštuje. Uostalom, ona je također bila za opoziciju i složila se s doktorovim stavovima. Voljela ga je, doduše, podsjetiti kako je prije desetak godina poslan ranije u mirovinu jer je mislio da se uz svoja uvjerenja treba i aktivno djelovati. Ona je ipak opreznija. Kasnije su njegovi istomišljenici sjeli, ako ne baš na vlast, onda pokraj nje pa ih je uspio namoliti da ga ponovo vrate aktivno u službu. Sada ga je žena upozorila neka pripazi pa da ne završi isto kao i prije deset godina. Doktor je smatrao kako bi se za ideju nekada trebalo i trpjeti kako bi ona tako mogla zaživjeti, ali supruga ga podsjeti da imaju i djecu – treba, uz domovinu i narod, misliti i na svoju obitelj, te na njih prvo pripaziti jer ipak su i oni dio tog naroda.
Nakon razgovora sa ženom, obratio se prijatelju Ratkoviću iz Zagreba koji je bio osrednja zvjerka, stari činovnik. Uvijek je puno toga znao i bio upućen u novosti. Ispričao mu je svoju dilemu. Ratković se donekle složio s prijateljem, ali poručio mu je kako ipak ne treba bacati svoju sigurnost na glas opoziciji, kad će taj glas ionako propasti skupa s njom. Tim činom jedino riskira progon vlastite obitelji. Doktoru se nije svidio prijateljev odgovor, on je htio živjeti pošteno i u skladu sa svojim uvjerenjima.
Ratković mu je objasnio kako su oni stari činovnici, ako dosad nisu dobili priliku da iskoriste svoj glas i učine nešto s njim, neće ni sada. Uostalom, čemu riskirati sve, kad je ionako nesigurna i sama sudbina Europe. Treba uživati u buržoaskim blagostima koja imaju i ostaviti politiku. Prijatelj mu na kraju savjetuje kako je najbolje da ne glasuje uopće. Doktor se prvo bunio, ali na kraju mu se ideja i nije činila tako loša.
No, odluka nije više ulijevala mir nakon što su se izbori uzbuktali. Pojavilo se oko deset kandidata. Doktor nije ni znao da ima toliko ljudi koji su bili spremni žrtvovati se za dobro naroda. Bili su to bivši seljak sa zlatnim zubom, koji je u nekoliko navrata uspješno podigao novce od osiguranja nakon što si je spalio kuću, zatim školski nadzornik koji je volio često mijenjati stranke i uvjerenja, trgovac svinjama koji je primijetio kako je unosnije baviti se politikom nego prodajom svinja. Bio je tu još i mladi profesor, fanatik, zatim svećenik, učitelj i dva advokata, a onaj koji je posebno bio uočen je mladi odvjetnik, dr. Jurica Hitrec.
Dr. Hitrec je naslijedio očevu kancelariju i bogatstvo, a još se k tomu i bogato oženio, ali sve to nije moglo pokriti njegove troškove, niti ljubav za otmjenim životom pa je više iz nužde odlučio politički se plasirati, kako bi se situirao. Uspio je nadmašiti suparnike, a odozgo je suptilno preporučeno kako bi on trebao biti izabran. Nije se mnogo ulagivao narodu, niti je molio, ali je zato itekako prijetio. Oni koji se usude ne glasati za njega, proglašavaju sami sebe njegovim i državnim neprijateljima. A oni koji glasaju za njega, mogu očekivati sve moguće blagodati i pogodnosti. Neki su se uistinu uplašili, ali uvijek ima onih koji će se usprotiviti, tako da su skupštine znale u nekoliko navrata postati i nasilne.
Nakon skupštine na Bikovskom Vrhu, koja je prošla iznenađujuće tiho i bez pogovora, Hitrecu na putu kuću pokraj uha proleti hitac. Mnogo ljudi je bilo poslano u zatvor i nastao je veliki kaos. Oni iz vrhovne uprave napad na Hitreca protumačili su kao pravu pobunu, čak pokušaj revolucije, pa su poslali inspektora Jozu Benkovića kako bi se pobrinuo za situaciju i ugušio bilo kakav pokušaj otpora. Odmah je pozvao sve činovnike na sastanak, održao rodoljubni govor te podijelio građane u one koji su neprijatelji države te one koji su joj nakloni. Smatrao je kako se opoziciji sprema velika propast, a svi ljubitelji državi ne trebaju se brinuti jer mogu dobiti samo priznanje i nagradu. Na kraju je odlučio okomiti se na one koji se misle izvući i ne glasovati jer upravo su takvi najveći neprijatelji države. Odlučio se usmjeriti baš na samog doktora Mirka Kotarskoga. Smetalo mu je njegovo zauzimanje za uhićenike, a osumnjičio ga je zbog sumnjivih liječničkih svjedodžbi te zbog toga što je bio jedan od onih neutralnih. Doktor je problijedio kad je čuo optužbe, a posebno se zaprepastio kad je čuo kako mu je sin sinoć uhićen. Inspektor mu je poručio kako se to sve da urediti, samo ako se bude ponašao kako treba na dan izbora.
Doktorova žena je odmah otputovala za Zagreb kako bi provjerila što je s njihovim sinom, prema njoj možda budu blaži jer je majka, a doktor je noć proveo šećući po svojoj ordinaciji. Ostali činovnici uglavnom bi ga se klonili, nekoliko hrabrijih zastali bi s njim kako bi ga upozorili kako je to jako loše i opasno što je zapeo za oko inspektoru Benkoviću. On je odgovarao kako to nije ništa strašno, samo će ga poslati u penziju, ali drugi su mu govorili kako bi mogao ostati bez te penzije, uostalom Benković bi ga mogao i u zatvor poslati.
Stigao je 5. svibanj. Nakon neprospavane noći, doktor je odlučio da će glasati za vladu. Ustao se kasno, bio je užasno mrzovoljan. Htio je zaplakati od muke i bijesa nad situacijom u kojoj se nalazi. Dok se brijao promatrao je svoj izraz u ogledalu. Lice mu je odavalo ugodan život i zdravlje, ali kad se sjetio kako će danas poslijepodne glasati za Bogoljuba Jevtića i Juricu Hitreca, zgadio se sam sebi te pljunuo u svoj odraz na ogledalu. Nakon toga, otišao je u općinu i glasovao.
Prošlo je već pet dana otkako doktor leži i boluje. S pacijentima obavlja samo rutinski, izbjegava razgovore sa ženom jer je rastresen, sve mu je nekako bljutavo i dosadno. Sin mu je još uvijek u zatvoru, a Hitrec se ponosno šeće gradom. Sad je doktoru njegova ordinacija bila najdraže utočište i ljutio bi se i negodovao kad bi ga zvali nekom pacijentu ili još gore, kad bi neki od njih došao k njemu, pogotovo kad je došao po liječničku svjedodžbu, zacijelo tek što je pušten iz zatvora.
Bio je mrzovoljan, ali ipak je navukao bijeli ogrtač i otvorio vrata te pozvao pacijenta. Bio je to Janko Klasnić, već su se poznavali. Cijela usta bila su mu krvava, a gornja čeljust bila je prazna. Doktor mu ponovi kako mu je lijepo rekao da se kloni politike. Janko odgovori kako nije kriv ni za što, prošle godine je samo dijelio letke, a ove godine je imao tu nesreću da se baš u njihovom kraju pojavi taj Hitrec. Nakon što su pucali na njega, okrivili su Janka. On je odlučio šutjeti i sad mu nedostaju gotovo svi prednji zubi.
Na kraju Janko prizna doktoru kako je on pucao na Hitreca, ali eto, nitko ga nije izdao. Doktor se iskreno naljutio na Janka jer ne želi još imati posla s policijom i sudom. Janko mu odgovori da je on njihov i zato je njemu to mogao priznati. Te riječi bile su ogromna utjeha doktoru. Doktor mu poruči kako mu on ne može pomoći, ne može mu staviti nove zube, jedino mu može preporučiti nešto protiv oteklina. No, Janko je došao po svjedodžbu, iako ona sada ne vrijedi i ne smije se nigdje s njom pojaviti. On je siguran da će se stvari okrenuti na njihovu stranu i onda će moći tužiti onoga koji mu je to učinio, a za to će mu trebati ova potvrda.
Doktor mu je napisao svjedodžbu, iako nije vjerovao da će mu pomoći, a sve to unatoč strahu da bi papir mogao doći u krive ruke, zbog čega bi on mogao nastradati. Promatrao je Janka kroz prozor, pomislio je kako on vjeruje i zato je sposoban sve ovo izdržati, zatim se silno ražalosti i osjeti stid i zavist.
Analiza likova
Doktor Mirko Kotarski – malograđanski liječnik u svojim pedesetima. Nalazi se u stanju letargije; osjeća svojevrsno gađenje prema vlastitoj svakodnevici i prema samome sebi. Isprva je uzbuđen jer saznaje da će na sljedećim izborima sudjelovati i opozicija, što znači da će im moći dati svoj glas. To uzbuđenje polako jenjava. Prvo ga kolega upozorava kako treba paziti što priča i poruči mu kako će ga pratiti, kako bi bio siguran da djeluje u skladu s vladajućom politikom. Doktor odustaje od izgovaranja svojih misli naglas, ali i dalje je čvrsto uvjeren kako opozicija napokon ima šansu.
Nakon toga se savjetuje s prijateljem koji mu poruči kako je već kasno za njih, ne trebaju politički djelovati jer ionako neće ništa promijeniti. Na kraju mu supruga, koja je također za opoziciju, objašnjava kako se treba brinuti za sigurnost obitelji jer je to ipak najvažnije. Inspektor koji stiže u grad kako bi se pobrinuo da opozicija ne uspije dobiti izbore, ucjenjuje doktora i prisiljava ga da svoj glas da onima koji su sada na vlasti. Doktor to čini, ali osjeća kao da je izdao samoga sebe i zato gotovo sve vrijeme provodi u svojoj ordinaciji.
Bilješke o autoru
Slavko Kolar rođen je u Palešniku 1.12.1891. godine, a umro je u Zagrebu 15.9.1963. Otac mu je bio učitelj, a Slavko je veći dio života proveo u Čazmi. U Zagrebu je pohađao klasičnu gimnaziju, koju je završio 1911., nakon čega je diplomirao na Višem gospodarsko učilištu u Križevcima. Neko vrijeme radio je kao vježbenik i naposljetku kao direktor državnim dobrima na različitim lokacijama; u Božjakovini, Petrinji, Gornjem Hruševcu i Požegi.
Uz to što je književnik, Slavko Kolar je i filmski scenarist. Njegova filmska djela su “Breza”, nastala po njegovoj pripovijetci i istinitoj priči, te adaptacija njegova djela “Svoga tela gospodar”.
U razdoblju između 1919. do 1920. Kolar se školuje u Francuskoj, a onda još neko vrijeme živi u Božjakovini, nakon čega se preselio u Zagreb. Tamo se počeo baviti isključivo književnim radom. Na Sveučilištu u Zagrebu diplomirao je književnost i kroatistiku.
Jedno od prvih Kolarevih djela bila je humoreska “Pripovijest o tom kako je Feliks Pijevčević tražio život”, koja je nastala 1913. godine. Nakon toga, 1917. godine izdao je zbirku “Nasmijane pripovijesti” unutar koje objavljuje prvu humoresku i dvije humoristične pripovijetke: “Historijska kljova” i “Čovjek bez fizionomije”.
Neko vrijeme uzeo je kraću spisateljsku stanku, pa ponovo se javio djelom “Ptica nebeska”, koje je objavljeno 1922. godine u Savremeniku. Godine 1928. napisao je novelu “Breza” zbog koje je dobio prvu nagradu Društva hrvatskih književnika.
Nakon toga objavio bi svake godine po jednu ili dvije pripovijetke s tematikom seljačkog, odnosno malograđanskog života. Te pripovjetke objedinio je u dvije knjige novela, “Ili jesmo ili nismo” objavljene 1933. godine, te “Mi smo za pravicu” iz 1936. Ojavio je i veću pripovijetku “Natrag u naftalin” i dramu “Sedmorica u podrumu”.
Njegova djela prevođena su na francuski, njemački i talijanski jezik.
Autor: A.M.
Odgovori