Manirizam u književnosti

Manirizam u književnosti je slijedio nakon završetka renesanse, a prije pojave baroka. Riječ manirizam dolazi od talijanske riječi “il manierismo” i “la maniera” što u prijevodu znači način ili stil.

Manirizam ima dvojako značenje u teoriji i kritici. Dok ga jedni smatraju književnom epohom, za druge je on književni stil koji se javlja periodički i teži djelo učiniti složenim.

Manirizam je pojam koji je ustvari preuzet iz likovne umjetnosti. Njime su se tijekom 15. stoljeća opisivala djela Parmigianina i Michelangela. U književnosti se njegove značajke mogu zamijetiti tek u 20. stoljeću i to djelom “Europska književnost i latinsko srednjovjekovje” koje je objavio autor Ernst Robert Curtius 1948. godine. Curtius je smatrao da postoje figure koje su tipične za manirizam.

Književnost manirizma i protureformacije kroz povijest

1517. godine započeli su protestantizam i reformacija. Martin Luther je na vratima crkve u Wittenbergu izvjesio teze o dogmama i o tome kako točno crkva mora biti uređena. Zbog toga je ukinut univerzalni osjećaj vjere u srednjem vijeku. Na to nije ostala imuna Katolička crkva koja je odmah odgovorila. Sazvan je Tridentinski sabor (1545. do 1563.) na kojem su kardinali trebali provesti reformu ustanova. Njegov glavni motiv bio je riješiti unutarnja pitanja među svećenicima i spriječiti zloupotrebu. Na kraju su donesene odluke uz koje je zadržan sustav sakramenata, struktura crkve i doktrina. Odbacila se svaka mogućnost za suradnjom s protestantima te je započela protureformacija.

To je vrijeme kada se pojavljuje i novi katolički red – isusovci, koji je utemeljen s ciljem da se katoličanstvo obrani od protestanata te kako bi se proširilo i na ostatak svijeta.

U tom vremenu mnogi autori koji su tada djelovali pohađali su isusovačke škole. Neki od njih su: Molière, Pierre Corneille, Honoré de Balzac, Torquato Tasso, Voltaire i mnogi drugi.

Posljedice protureformacije

Protureformacijski pokret utjecao je uvelike na daljnji razvoj književnosti. Dolazi do pojave cenzure u nekim sadržajima, a izražavanje književnika ograničeno je samo na književne forme. Posljedica svega toga je stilsko pretjerivanje.

Književnici se bave temama kao što su duhovna ljepota i prolaznost zemaljskog života, a pokušavaju i odgovoriti na pitanja o odnosu između Boga i čovjeka.

Kao što je to činila i u srednjem vijeku, i sada crkva pokušava svoje humanističke ideale uklopiti u filozofsko-ideološki sustav.

Književnici slijede crkvenu cenzuru i to u većini slučajeva dobrovoljno.

Karakteristike manirističkih djela

Postoje tri postupka koja označavaju maniristička djela, a to su:

• autotematičnost (teži se tome da se djelo samo opisuje ili tumači)
• problematizacija tradicije (parodija, intertekstualni dijalog, travestija)
• problematizacija zbilje (miješa se stvarnost i fikcija)

Elementi manirizma

• isprepletanja (svjetovna tematika miješa se s religioznom, lirska načela s epskim)
• propusne poetičke i žanrovske granice
• antičko nasljeđe se stapa s renesansnom i srednjovjekovnom tradicijom

Maniristički autor si prilikom pisanja tekstova postavlja pitanja:

1. Koja je razlika između stvarnosti i fikcije i što je ustvari svijet te koje su njegove granice?
2. Koje su vrijednosti u svijetu? (na primjer – “Hamlet” – Biti ili ne biti, generacijski sukobi – “Dundo Maroje” i sukobi različitih svjetonazora – materijalizam, konzervatizam i hedonizam)

Javlja se autotematičnost što znači da autori često komentiraju svoje likove i javljaju se u tekstu. U tome se posebno ističe Torquato Tasso svojim djelom “Oslobođeni Jeruzalem” kojeg je izdao 1575. godine. Njegov uzor je Vergilije.

“Oslobođeni Jeruzalem” je maniristički ep u 20 pjevanja. Njegove strofe su tradicionalne za ono vrijeme talijanskog epskog pjesništva 15-og i 16-og stoljeća. Spjevan je u oktavama.

Tema epa je Prvi križarski rat i opsada Jeruzalema 1099. godine. Tasso se zalagao za ujedinjenje kršćana i to je često naglašavao.

Mnogo godina kasnije, 1593. godine objavljen je ep “Osvojeni Jeruzalem” koji je napisan na temelju prve verzije.