Luka

“Luka” je jedan od četiri romana hrvatskog autora, jednog od istaknutijih članova krugovaške generacije, Antuna Šoljana. Objavljen je 1974. godine, a prije svega je to roman društveno-ekonomske tematike, usmjeren na birokratsku i političku manipulaciji u čijoj pozadini nalazimo potragu za smislom, želju za samoostvarenjem i konačnim krahom i propadanjem glavnog lika Slobodana Despota, a s njim, simbolično, i mjesta Murvice.

U roman nas uvodi stihovima Silvija Strahimira Kranjčevića, Groblje na umoru:

“Na grobištu opojanu, na gnojištu poduboku,
Uz dosjetke i uz psovke kolodvor se novi gradi,
A sa njega kretati će ideali mnogi mladi,
Ah, u život – ko i djeve u bordele na istoku.”

Šoljan nas postepeno upoznaje s glavnim likom romana, inženjerom Slobodanom Despotom. On je porijeklom Murvičanin, vezan je za to mjesto nekim davnim uspomenama, a igrom slučaja se ponovno u njemu nalazi, i to dvanaest godina kasnije kako bi ostvario svoj veliki san – izgradio Luku. Postavljen je na vrlo važnu poziciju glavnog inženjera gradnje tankerske Luke što ga iskreno iznenađuje – nikada se ni po čemu nije isticao, nije bio ambiciozan, nije imao planove.

Isprva su stvari išle glatko, nazirali su se prvi obrisi Luke, njegove Luke. Sve je išlo po planu dok se nisu pojavili neočekivani zapleti. Njegov entuzijazam oko gradnje počinje opadati, problemi oko njega se gomilaju, postepeno gubi kontrolu nad sobom, zapostavlja posao, a nadređeni ga ucjenama iskorištavaju da obavlja prljave poslove za njih. Shvativši da nema izbora, počne se slijepo pokoravati tim prohtjevima.

Jedan od motiva koji se u djelu često pojavljuje jest san, preciznije san o izgradnji Luke. Taj san se javlja kod inženjera Despota paralelno s pronalaskom nafte u Murvici te s početkom planova i same izgradnje luke. Razvoj lika prati i razvoj Murvice – u početku je inženjer ambiciozan, radišan, obavlja sve zadatke baš kao što u Murvicu svaki dan pristižu novi ljudi i svaki dan se nazire nova mogućnost za njezin razvoj i napredak.

Međutim, stvari se počinju komplicirati, javljaju se novi problemi pa tako uz postupno propadanje glavnog lika, pratimo i propadanje mjesta koje nije bilo dovoljno jako da se odupre bogatim ulagačima koji su ga iskoristili, izmijenili, a onda to mjesto ostavili nedovršenim.

U konačnici Slobodan ostaje bez sna, prijatelja, posla i žena (Magde i Vikice). Murvica ostaje bez stanovništva, Luke, i bez mogućnosti napretka. Psihičko i fizičko stanje Slobodana odraženo je u stanju u kojem je Murvica ostala (napuštena, prazna, nedovršena, bez budućnosti) i obrnuto.

Osim motiva sna, nameće se ideja opozicija pojedinca i sustava. U romanu su ljudi na vladajućim pozicijama potpuno u kontroli glavnog lika – znaju mnogo toga o njemu, što koriste kako bi ga naveli da čini stvari koje odstupaju od moralnih uvjerenja koja ima. Odraz je to političkih prilika tog vremena, no to ne čini roman manje aktualnim danas.

Slobodan predstavlja pojedinca koji pokušava slijediti svoja moralna uvjerenja, živjeti ispravno, boriti se protiv sistema i vlasti, ostvariti svoje ideale. Pobuna mu ne uspijeva jer nije dovoljno jak i ne posjeduje sredstva koja bi mu u borbi pomogla. Sistem ga ruši, a on ostaje sam i ostavljen, srušenih ideala i bez prostora za daljnji napredak.

Književni rod: epika

Vrsta djela: roman

Mjesto radnje: Murvica (gradilište, Katina – gostionica, hotel, groblje, kuća od Slobodanovih tetki, plaže)

Vrijeme radnje: 1970-ih

Tema djela: Uspon i pad inženjera Slobodana Despota čiji je san da izgradi Luku propao.

Ideja djela: Uzaludnost otpora pojedinca protiv vlasti, kritika i komentar na događaje tog vremena.

Kratak sadržaj

Inženjer Despot sanja o Luci “golema mola od bijelog kamena koja kao ruke grle komad mora, i prekooceanski brodovi, kontejneri, tankeri, danju ko kićene kočije, noću ko božićna drvca, donose blago božje iz cijeloga svijeta upravo ovamo, na ovu usku tračicu tla, na kojoj čas prije nije bilo ničega.”

San postaje zaboravljen kada se pretvori u postupak ostvarivanja – ostala je jedino “mehanička, proždrljiva Gradnja, sama sebi dovoljna, sama sebi svrhom.” Odlučeno je da će se Luka, o kojoj je inženjer sanjao, izgraditi.

“Jedino što pouzdano možemo reći jest, da se pravi, stvarni početak odigrao, kao što obično biva, uz mladu janjetinu i svežnjiće mladog luka, uz bokale najboljeg lokalnog vina i boce kisele vode, u slavnoj “Pastirici”, pseudo-narodnom restoranu, uz još nedovršenu jadransku magistralu, uz pseudo-narodski razgovor i pljeskanje po plećima.”

Inženjer Despot, porijeklom Murvičanin, nakon 12 godina (zadnji put je bio na ljetovanju sa ženom Magdom zbog nedostatka novca) dolazi u mjesto gdje mu se rodio otac i gdje je redovno dolazio kao dječak na ferije. Bio je vlasnik sada prazne očeve kuće. Njega su imenovali za glavnog inženjera gradnje (luke u Murvici).

Murvica je mirno, zabačeno mjesto: “Nigdje nije bilo vidjeti nikog živog.” Kuća njegovog oca bila je zapuštena pa odluči odsjesti u gostionici “Kod Katine”. Slobodan Despot se osjećao dobro zbog imenovanja na velikom projektu koji mu je garantirao uspješnu budućnost.

Uživao je u anonimnosti i čašama bevande “podgrijavao dobro raspoloženje”. Povlači se u krevet i sanja neobičan san. “Ali u snu, tom snu u koji je već bio počeo tonuti, nije sanjao lavinu, već samo beskrajno vrtoglavo padanje u crnu duboku rupu, iz koje kao da je znao da nema povratka. Padajući, zaključio je da je tu crnu bušotinu, ravno kroz podzemno srce Murvice, prosvrdlala bušilica za naftu.”

Slobodan je od Magde saznao da su iznad Murvice pronašli naftu. Mjesec dana kasnije ga je direktor Projektogradnje, poduzeća u kojem je radio, imenovao za glavnog inženjera u Direkciji gradnje tankerske luke Murvica. Bio je iznenađen da mu je dodijeljena tako važna uloga.

“Magda međutim nije bila osobito iznenađena, i radost zbog njegova skoka u karijeri pokazala je uglavnom površno i formalno. Ali bio je na to navikao: razvijala bi stanovitu hladnoću i udaljenost uvijek kad se radilo o kakvom uzletu njegove mašte, nade, snova.”

Bila je sve udaljenija što se dan dolaska u Murvicu približavao – jedva je skrivala nestrpljenje da on ode. I kolege u poduzeću su bili hladniji prema njemu, šefovi su mu davali instrukcije “nekako površno”. Sva napetost je, međutim, pri dolasku u Murvicu nestala.

Kada je bio mlađi, za vrijeme studija, inženjer je bio sanjar – imao je osjećaj da je u njemu živio veći graditelj – “gladan da gradi”. U početku ga je hranio, no to se promijenilo s vremenom, san o Bauhausu se raspadao.

“Umjesto futurološkog pejzaža, umjesto korbizjeovskih rajeva, rodila se jeftina, površna izgradnja strojeva za stanovanje.”

Iako je u njemu “zamro sanjar, graditelj je ostao”, nastavio je zamišljati svoje male projekte, one koje bi “čovjek mogao ostvariti vlastitim rukama, samo za sebe.”

Magda time nije bila zadovoljna – “često ga je prekoravala što besmisleno gubi vrijeme i energiju”. Na poslu se posvećuje administraciji i lagano napreduje – “bio je pouzdan i poslušan, jer nije bio zapravo ni za što zainteresiran” – ta promjena je veselila Magdu.

“Drugog ili trećeg dana u Murvici posjetio je tetke” – Nilu i Boninu. One nisu bile oduševljene njegovim imenovanjem ni gradnjom luke. Bile su zaokupljene sasvim drugačijim pričama. Na odlasku je obećao da će navratiti povremeno, no to kasnije nije činio.

Inženjer se poistovjećuje s Murvicom. Do sad zapušteno mjesto nalik na brojna druga mjesta duž obale odjednom doživljava preporod i novu priliku, a to se dogodilo i Slobodanu. Takvo je raspoloženje njime vladalo nekoliko mjeseci ispunjenima pripremama, radom i putovanjima između Murvice, Splita i Zagreba.

Proširile su se informacije o pronalasku nafte u Murvici, a zatim i o izgradnji velike međunarodne izvozne luke. Već iste godine kreće gradnja, a sljedećeg proljeća i vađenje nafte.

“Mir mjesta bio je razdrt, kao da je pukao neki mjehur zemlje i otvorila se golema rupa, kroz koju sada kuljaju smradovi, urlanje, treštanje, zavijanje, lice pakla.”

“Ljudi su grnuli u luku kao da ih privlači golemi magnet” – u Murvicu su dolazili razni ljudi vezani prošlošću za nju ili pak oni koje je privuklo to što je zaživjela. Među njima je bio i inženjerov bivši profesor povijesti i latinskog Luka Kazajić. Stigla je i Magda, no samo na dva-tri dana zbog obiteljskih i kojekakvih drugih poslova. Samo se na čas uspio vidjeti s njom kad je doputovala.

U Murvicu je Mercedesom došao Grašo, koji se predstavio na sjednici.

“Zračio je tihim, malo ironičnim autoritetom. Nizak, crnomanjast, poluspuštenih debelih kapaka preko izbuljenih očiju, govorio je prigušeno, polako, poguren uz stol, jedva, kao preko volje, okrećući glavu.”

Despot ga je prepoznao jer ga je već vidio kada se planirala sudbina Murvice. Zapamtio je njegovu dvosmislenu primjedbu: “Mahneš rukom i promijeni se svijet.”

Nakon sjednice, Grašo se obratio Despotu ispitujući ga o rodbinskim vezama i porijeklu. Saznavši da je Murvičanin, upita ga ne misli li da bi se zbog toga mogao naći u nezgodnoj situaciji, ako bi opći interesi došli u sukob s općim. “Kajgod!”, odgovorio mu je na to inženjer.

Drugog dana, Grašo ga je pozvao na razgovor u kancelariju koja se nalazila u staroj školi. Obavijestio ga je o otporima lokalnog stanovništva vezanim uz prodaju ključnih terena. Trebalo je djelovati zbog rokova izgradnje, uvjeriti stanovništvo o prodaji zemljišta.

Uz to je saznao da inženjer ima kuću i nešto zemlje u Murvici pa donese odluku da će je poduzeće otkupiti iako ona nije trenutno dio prostora koji im treba.  “Ali u ovom času još nitko ne zna je li ona poduzeću potrebna sad ili kasnije. Ako vi to sami ne rastrubite. A vi, naravno, kao čovjek kojemu je stalo do ovoga mjesta, to nećete učiniti. Vi ćete reći ljudima: vidite, i ja sam dao svoju kuću za opću stvar.”

Magda ga je poticala na prodaju kuće – “I prodaj tu kuću! Nemoj mi se tu pozivati na svoj ponos, ili na neke lažne sentimentalnosti. Poznam te ja ko svoj džep!”

Njega vrijeđa što ona misli da ga na nešto treba upozoravati ili poticati. Luka je bila njegov san, nije to bila nikakva “njihova stvar” niti nešto za što su se oni “izborili”.

“Vrijeđajući se tako u ime Luke, Slobodan je više pokazivao patetičnu romantiku, nego neku pravu naivnost. On je vrlo dobro znao da se govorka po Zagrebu da je Magda važan element u njegovu napredovanju. Drugim riječima, da zna s kim treba u krevet. Pričalo se da je ljubavnica ovome ili onome.” To ga nije diralo, jer mu se činilo da je između njih njezina ambicija za njegovim napretkom, a ne “netko treći”.

“Ona je, osim toga, tri puta udata, poznavala u Zagrebu sve i svakoga, na sasvim neočekivanim mjestima, u sasvim različitim krugovima. Bila je prodorna, agresivna, brbljava, neprestano aktivna.” Pitao se još ponekad kako su se oni uzeli. Ona je vodila njegove “financijske, javne i društvene poslove – od prljavog rublja do ispunjavanja poreznih formulara. Ona je određivala koji će posao prihvatiti, koji odbiti.”

Nakon vjenčanja je izgubio svoje stare prijatelje, ona ih je okruživala novim ljudima koje nije volio, ali su oni za nju iz nekog razloga bili važni.

“Sve su to bile osobe potrebne baš za onu tekuću stvar koju su “oni” provodili tog časa u djelo.”

Kako nije imao prijatelja, Slobodan je sve više ovisio o Magdi. Zbog straha da ne ostane sam, pokoravao se njezinim prohtjevima.

“Strah od praznine, s kojim se bio naviknuo živjeti, stalno ga je vrebao iz prikrajka.”

Magda je vodila pravne razgovore s Grašom, kojima Slobodan nije mogao prisustvovati. Znali su se otprije, a kada bi je Slobodan pitao štogod o tome, branila bi se općom tvrdnjom da je dobro održavati veze jer “nikad se ne zna”. Slobodan se osjećao izdanim jer Magda nije ni pokušala shvatiti što njemu kuća znači te što se spetljala s njegovim neprijateljem. Sutradan se uputila na aerodrom i ostavila ga samog.

“Prvi put otkako je došao na gradnju inženjer se osjetio zaista potištenim.” Opet mu se javila želja da se bavi nekim nekorisnim poslom i da bude sam. “Bijeg od stvarnosti, ili kako se to već zove.” Lutao je po gradilištu i osjećao se odijeljenim od svijeta.

Shvatio da on nije potreban Luci, već ona njemu. Pitao se što je on bez Luke i Magde. Depresija ga je obuzela. Prvo je mislio da je zbog odlaska Magde, a zatim je shvatio da je zbog neizbježne prodaje kuće.

“Je li mi žao kuće, pitao se, ili mi je teško što se bez prave borbe moram pokoriti jednoj apsurdnoj i nasilničkoj odluci?”

Odlučio je posjetiti kuću kako bi se oprostio od nje. To ga je vratilo u djetinjstvo.

“Činilo mu se da ne žali toliko za kućom, koliko za nekim paralelnim životom, koji je mogao proživjeti, možda upravo ovdje.”

Uvjerio se da ga kuća samo opterećenje, da on nije “sentimentalni mistifikator” i da mu ta “starudija” ne treba. Sljedećeg je dana potpisao ugovor.

Ubrzo shvaća da to nije bila jedina cijena koju će trebati platiti, već samo početak. Grašo ga je ponovno pozvao na razgovor. Obavijestio ga je kako među stanovništvom još postoji otpor.

“Drugovi misle da s ljudima treba razgovarati netko u koga imaju povjerenja, s kojim će htjeti … pregovarati.”

Odlučili su se za njega. Slobodan nije to htio prihvatiti, nisu se tako dogovorili. Grašo ga je htio ucijeniti. Inženjer se pokušao izvući opravdavajući se poslom kojeg već ima na pretek, na što mu je Grašo savjetovao da prihvati ponudu i odgovorio:

“I ja i vi dobro znamo kako ste do tog imenovanja došli, i koliko ono znači. Nećemo o tome.”

Despot opet posjećuje tetke. Odgađa trenutak da im priopći ono zbog čega je došao pokušavajući održati razgovor.

“Sutra će vam ujutro doći neki ljudi. Doći će da kupe kuću i dio zemlje. Ili svu zemlju ako hoćete. Ja sam došao samo da vas pripremim.”

Savjetovao im je da prodaju preko njega jer će tako bolje proći, a kuću će im ionako srušiti. Tetkama nije bilo do novca i do stana u novogradnji.

“Njihovo je da uzimaju, naše da ne damo.”

Bezuspješno je pokušavao posredovati. Tetke nisu htjele popustiti, bile su razočarane u njega jer je prodao očevinu i jer ih je došao nagovoriti da one učine isto.

Slobodan se osjećao poniženo – išao je od kuće do kuće kako bi se pogađao s ljudima oko njihovih parcela. Došao je pred Dujma Čavčića, vlasnika velikog razbacanog posjeda. On također nije htio prodati svoju zemlju. Imao je kćer Vikicu koja je studirala u Zagrebu. Slobodan ga je pokušao nagovoriti da proda imanje kako bi imao novi stan u kojem bi ona mogla živjeti. Starac nije popuštao. Murvica je bila njegova.

“Mislio sam da si se i ti možda vratio, kao čovjek, na očevinu. A kad tamo, nisi. Ti samo dolaziš i odlaziš, ko i svi drugi. Dolaze, odlaze, dolaze, odlaze, ko muhe bez glave. U Split, u Zagreb, u Njemačku.”

Potjerao ga je bez da su se nagodili.

Strojevi su rušili kuću po kuću. Mjesto se mijenjalo. Inženjer je pokušao zamisliti kako je Luka izgledala u njegovim snovima na početku, no zbog buke dizalica, nije mogao. Prisjetio se riječi profesora s fakulteta:

“Svi smo mi samo oružje u rukama plitkih proroka polze.”

Iz sanjarenja ga je prekinuo profesor Kazajić (povijest, latinski). Iznio mu je svoje ideje za pisanje o tome kako je jedini cilj danas stalno mijenjanje svijeta. Slobodan je osjetio da je “naivno povjerenje u budućnost luksuz koji si više ne može priuštiti.”

Inženjer je bio nezadovoljan poslovima te je tražio razlog tome. Nemir u njemu je rastao. Poželio se napiti i želio je biti s nekim. Zvao je Magdu i nagovarao je da ga posjeti, no ona nije imala vremena za to. Prešlo mu je u naviku izlaziti navečer u Katininu gostionicu. Iz dana u dan su mu, dosad dosadne lokalne žene, postajale ljepše.

“Vikica se pojavila jedne takve večeri.”

Viki Čavčić mu je sama prišla, što je iznenadilo Slobodana. Predstavila se kao kći Dujma Čavčića, rekla da je došla kući za ferije (tj. malo prije kraja semestra). Slobodan je primijetio da je “kavanski starosjedilac”.

Čula je da joj otac ne želi prodati kuću:

“Neće ni da izađe iz kuće, nego sjedi s lovačkom puškom stalno uperenom na vrata. Dođe mi trta da me iz čista mira ne ucmeka. Ili kog drugog. Došla sam da prošnjofam kako stvari zbilja stoje, da stari krelac sve ne zabrlja.”

Promijenili su temu razgovora i dogovorili da zajedno odu na otvorenje “Murvičkog Hiltona”.

Na otvorenju montažnog hotela pojavila se “elita murvičke kolonije”. Bili su tamo drug Cota, Grašo i ostali članovi Direkcije. Kako je večer odmicala, raspoloženje je raslo.

“Poslije večere već su svi bili prilično pod gasom”.

Vikica se našla u muškom društvu – stalno su je razdvajali od Slobodana koji je završio u pijanom zagrljaju Graše. Konačno ju je izvukao iz društva pijanih muškaraca koji su je opsjedali i odveo do sobe.

Uskoro se inženjerova veza s Vikicom pretvorila u javnu sramotu. Nije prošlo dugo, a već su zajedno, pred očima sviju, svakodnevno večerali u hotelskom restoranu.

“Budimo pravedni: inženjer je od samog početka osjećao zagušljivost te nove ovisnosti. Nije mu bilo nimalo do toga da robuje novim odgovornostima.”

On je u njezinom ponašanju vidio korijen ekshibicionizma – “upecala je uglednog starijeg ljubavnika, bila je ponosna, možda prkosna, htjela je da se to vidi.” Razlika u godinama i načinu razmišljanja bila je i više nego očita u njihovom odnosu što je Slobodana smetalo. Ona je bila mlada, željela je izlaziti, pokazivati se, njegovi je razgovori nisu zanimali, a omiljena joj je uzrečica bila “kad ionako sve ide u božju mater”.

“Inženjer bi često ostajao bez riječi pred njenim pomanjkanjem znanja ili zanimanja za stvari, ili respekta, ili ozbiljnosti.”

Razlike među njima postajale su sve očitije, svojim ga je izjavama sve češće zgražala, a što su se njihovi životi više ispreplitali, ona mu se činila udaljenijom. Bez obzira na to, nije se mogao od nje u potpunosti maknuti.

“Njihova je ljubav neprestano oscilirala između dubokih depresija i slijepog ushita.”

Sve su više vremena provodili zajedno – postali su glavni predmet priča u Murvici. Inženjer je polako zapuštao posao. Počeli su i piti pa je osim zapostavljanja, inženjer i kasnio na posao.

“Sa stanovitim godinama vidiš da je svijet koji si priželjkivao sve dalji, život kojem si se nadao sve neostvarljiviji. Obmana je mladosti da se život može mijenjati po volji. Obmana je da možemo utjecati na to što će s nama biti. Da se možemo ne samo nadati i moliti, nego i boriti.”

Slobodan se opet našao u Grašinom uredu bilježeći koje još slučajeve treba “pravno obraditi”. Bilo je tu i pitanje kapelice za koju se nije znalo je li vlasništvo općine ili je privatna – i nju je trebalo srušiti, a uz nju i “nekoliko redova grobova”. Inženjer je bio zgranut i pokušao je uvjeriti Grašu da to neće ići.

“Ljudi su voljni da se žrtvuju za opću stvar, ako im se objasni”, na to mu je odgovorio. Zadatak je opet pao na Slobodana – znao je da se Graši ne može suprotstaviti.

Slobodan je na groblju susreo Dujma. Poveli su razgovor o preminulim rođacima sve dok se nije razljutio:

“Kuću mi hoćeš oteti, kćer si mi već oteo, kurvu hoćeš napraviti od nje na oči svijeta, psa si mi ubio! Što još hoćeš, dušu da ti dam! Progoniš me i ovamo, na groblje, ko vampir! Vampir! Zato si ovamo i došao, zato čitaš imena, da vidiš koga ćeš! Mene hoćeš je li, mene hoćeš!”

Inženjer ga je pokušao smiriti, no bezuspješno. Nije mu preostalo drugo nego da ode.

Sutradan se pokušao raspitati o kapelici i njezinoj vrijednosti. Potražio je savjet profesora Kazajića.

“Što da napravim profesore? Shvatite u kakvoj sam situaciji. Taj Grašo je fanatik, luđak. Njemu nije važna kapela, ni ovoliko, nego posluh. On hoće slomiti mjesto. Pokazati mu čvrstu ruku. Da nas sve preplaši. Da bude njegova volja, eto, to.”

Profesor mu je savjetovao da otrpi to – takvih je problema bilo i u povijesti.

Despot je posjetio kapelicu, uhvatila ga je nostalgija za djetinjstvom i bio je tužan zbog činjenice da će kapelicu morati srušiti. Poželio je da se zna pomoliti. Sljedećeg je dana došao u Grašin ured:

“Došao sam do zaključka da ne možemo rušiti.”

Pronašao je rješenje za cestu koja bi zaobilazila groblje i kapelicu. Predložio je Graši da plan pošalje na razmatranje, no ovaj mu se samo podsmjehnuo jer bi takvo nešto trajalo mjesecima. Izvadio je pred njega papire koje je trebalo potpisati (trebao je potpisati njihovu “internu odluku o rušenju” što je inženjer odbio). Rekao je da je već pozvao konzervatore iz republičkog zavoda za zaštitu spomenika na što je Grašo pobjesnio.

“Ne izigravajte se, Despot! Mještani se na sva usta žale da zloupotrebljavate položaj, zavodite im kćeri, tjerate javni nemoral, spanđali ste se s buržujskim elementom u mjestu, čije vlasništvo lukavo zaštićujete, i još pitate u kakvoj vašoj situaciji?” Rasprava je tu stala.

Magda je sasvim iznenadno javila da dolazi, a Slobodan je znao da će se to pretvoriti u katastrofu, pomalo se i bojao susreta, istovremeno se nadajući da će se neke stvari među njima raščistiti. Trebala mu je kako bi riješila sve sukobe u koje se upleo. Bila je hladna i puna gnjeva, razgovarali su kratko za večerom nakon koje je ona otišla spavati. Saznala je za njegovu aferu, a on se tješio da nije u tako lošoj situaciji kako se to možda činilo:

“Ali nešto ga je drugo kopkalo: što je ono Magda rekla u vezi Vikice i projekta? Da se igra karijerom? Glupost: ponavljala je samo apsurdne Grašine prijetnje i insinuacije, kao da ih je od riječi do riječi naučila napamet. Privatni moral graditelja ipak nema nikakve veze s lukom. Čak ni javni skandal! Ta čistunska vremena su prošla. Glupost! Nitko to valjda ipak ne uzima za ozbiljno! Magda samo izgrađuje frontu za opću ofenzivu.”

Magda je naizgled sve riješila s Grašom, Slobodanu je prijetila samo disciplinska zbog afere koja je štetila ugledu poduzeća, a za konzervatore se obećala pobrinuti ona. Magdinu je verziju razgovora strpljivo i poslušno odslušao kada su se kasnije tog jutra našli u Katininoj gostionici. U hotelu su se kasnije i pomirili – tako se činilo.

Sutradan su ga probudili rano ujutro jer se pojavio problem na gradilištu. Čulo se pucketanje u velikoj digi – spustila se za pola metra i sad tone, što je uzrokovalo da sav rad na Luci stane. Magda mu je istog dana objavila da odlazi, a njemu je laknulo mu što neće morati provesti još dva dana s njom.

U prolasku kraj Katine je primijetio Vikicu s “mlađim tipom iz Direkcije”. Znao je da će pronaći način da ga čini ljubomornim i da napravi neku scenu još dok mu je žena ovdje. Rekla mu je da joj je dosta odnosa kakvog imaju:

“Ja sam drugačije živjela, dok tebe nisam upoznala. Družila sam se s ljudima, svuda sam išla, mogla sam napraviti karijeru. Ja više ovako ne mogu, ucrvat ću se. Po danu se skrivamo, zavučemo se negdje u rupu ko životinje, obavimo stvar, onda ločemo. Ili prvo ločemo pa onda obavimo stvar. Ja hoću živjeti ljudski. Sa svojim čovjekom. Tebe nikad nema kad te trebam.”

Njihova rasprava se nastavila. Vikica je željela izaći među “pristojne” ljude, plesati, ići u kino, na večeru ili na ljetovanje. Toliko se razljutila da je u jednom trenutku zamahnula rukom i pomela sve čaše sa stola, a zatim pobjegla. Katina je tražila da se razbijeno plati i usput napomenula da mu tetke odlaze za pola sata te da bi ih trebao posjetiti. Čuo je već da su prodale kuću, no nije znao da odlaze.

“Luko, luko, morala bi biti ko luka nebeska, da se opravdaš! Da nas nisu učili da moramo u tebe slijepo vjerovati, ne bi te možda opteretili ovolikim očekivanjem! Ali sad nemaš kud! Moraš prihvatiti taj rasuti teret!”

Žurio je da izda upute, a onda da posjeti tetke. Na putu je sreo Grašu koji ga je obavijestio da je stigao konzervator iz Zagreba.

“Mislio sam samo da je pošteno da mu kažem da je rušenje kapelice i okolnog kompleksa određeno sutra za deset. Jer, ako misli poduzeti kakve mjere, kažem ako misli, onda mora to napraviti brzo, da ne bude prekasno.”

Slobodan je stigao do kuće tetaka, spreman na optužbe i jadikovke. No tetke su bile dobro raspoložene – išle su rođakinji u Split. Ovdje im više nikoga nije bilo, a novac koji su dobile za kuću bit će im dovoljan “dok su žive”. Imale su puno planova, a Slobodan se počeo osjećati suvišnim.

Magda ga je čekala kraj auta, odveo ju je do autobusnog kolodvora. Kada su se pozdravili, vratio se u luku i proveo tamo cijelo poslijepodne. Konzervator se napio i odbio je obaviti svoj posao zbog kojeg je došao. Rakek (konzervator), Vikica i Despot su se tu večer napili kod Katine.

Slobodan je sljedeće jutro dovukao Rakeka na groblje, a tamo su već čekali predradnik i traktorist spremni da sruše kapelicu. Slobodan ga je pokušao nagovoriti da učini nešto, a Radek mu je samo odgovorio:

“Dragi gospon, vi ste naivni. Vremena možda ima, ali tko će vam danas kod nas slušati što mi kažemo. Kultura vam je zadnja rupa na svirali.”

Inženjer je inzistirao da Rakek napravi službeni zapisnik, no ovaj je to odbio.

“San se polako gasio u njegovim očima. Rakek je slijegao ramenima, gledajući predradnika, kao da se dobro razumiju: gle ćaknuta čovjeka!”

Strojevi su pred inženjerovim očima srušili kapelicu.

“U Murvicu su još jednom stigla dva crna automobila i iskrcala sivu lepezu funkcionera. Slobodan tome nije pripisivao osobitu važnost, kao više ni mnogo čemu drugome.”

Razgovori među elitom više ga se nisu ticali, nije bio pozvan na domjenke i večere. Drugog je dana dobio poruku od Magde – stigla je u Murvicu bez da je to znao. Djelovala je hladno kao i obično, odmah spremna na kritiku:

“Pogledaj se samo kako izgledaš. Debeo si ko svinja, podbuhao, neuredan. Nisi se jutros ni obrijao. Podočnjaci su ti do koljena.”

Bez obzira na njegovo stanje, došla mu je još jednom pomoći.

“Svakako, sebe si ovdje doveo u nemoguć položaj. Možda još ne znaš, ali Projektogradnja se priprema da te opozove. To se može desiti svaki čas. Tvoj ugled na gradnji ne vrijedi više ni pišljiva boba.”

Savjetovala mu je da dade ostavku – i ovdje i na svome mjestu u Zagrebu. Ona mu je već bila osigurala novo namještenje, no on za to nije htio čuti. Bio je vezan za ovaj projekt, previše je uložio:

“Misliš ti da nisam sam razmišljao o tome da se nekako odavde iskopam? Da pošaljem sve k vragu? Da se spasim? Ali nisam mogao, ne mogu ni sada. Bila bi to izdaja, možda samo još jedna u dugačkom nizu, ali izdaja, samo ovaj put svjesna, proračunata, koju nikad ne bi mogao sebi oprostiti. To je sada pitanje morala!”

U Magdi to nije probudilo sažaljenje. Dala mu je do znanja da će se od cijelog projekta odustati, da je bolje da se povuče – bio je to njezin posljednji “bračni poklon”. Na kraju razgovora iz torbice je izvadila plavu kuvertu.

“Ali ako i ne osjećam ništa više za tebe, osjećala sam dužnost prema… našem braku, našem malom poduzeću, ako hoćeš. Kao što ti osjećaš prema Luci. Osjećala sam se odgovornom za tebe, u koga sam toliko… uložila. To se zove promašena investicija, kao i Luka.” Među njima je bilo gotovo.

Osjetio je on i prije da stvari nisu kao ranije – atmosfera na gradilištu se promijenila. Jednog je dana stigao “maslinasti terenski Wyllis s geolozima”. Jednog od njih inženjer je poznavao još iz dana studiranja – nadimak mu je bio Tref. Pozvao je Slobodana na ručak. Iz razgovora je Slobodan saznao da gore nema nafte. Čudili su se kako on to ne zna, Direkcija je bila obaviještena prije.

“Iste večeri, Slobodan se opet napio do besvijesti. Vikica i on su se popeli na brdo, ležali na krasnom ali žuljevitom krasu i pili konjak iz boce.”

Sutradan je dogovorio susret s Grašom. Upitao ga je li istina da gore, u Bijelim Koritima, nema nafte. To je dovelo projekt izgradnje tankerske luke u pitanje. Gradnja se nastavlja dok se konačna odluka ne donese.

“Mi moramo nastaviti kao da je sve u redu, bilo potrebno ili ne bilo. I točka.” Razgovor je time završio.

Sljedećeg je dana na programu bilo rušenje kuće Vikičinog oca. Dobio je stan, morao se iseliti.

“Ali on je cijeloga dana čistio pušku”, a s Vikicom nije više razgovarao. Odlučio je braniti svoju kuću, a i cijelu ulicu. Već je ujutro čekao spreman na šofere. Branio ju je kolcem jer mu je pušku Vikica bila ukrala. Šoferi nisu znali što bi učinili, poslali po inženjera, ali onda, u nedostatku strpljenja, krenuli.

“Iz kasnijeg pričanja inženjer je rekonstruirao zbivanje: krenula su polako, samo prva dva-tri stroja, u prvoj brzini, do samog Dujma. Jedan se traktor gusjeničar približio toliko da je maskom motora dodirnuo Dujmove grudi i polako ga pred sobom potisnuo, samo da mu pokaže, Bože moj, samo da pokaže da misli ozbiljno krenuti naprijed, a stari se Dujam ustobočio na mjestu, ali ipak pod laganim pritiskom stroja stao se povlačiti unatrag korak po korak, i onda se tu našao neku kamen ili neka greška u kvačilu, ili se šoferu samo omakla noga na gasu, i traktor je poskočio kratko ali odlučno, svom težinom naprijed, svega metar-dva, ali potpuno dovoljno da stari Dujam padne nauznak i da mu gusjenica prijeđe preko prsnog koša, kao preko šuplje kartonske kutije.”

Desetak dana nakon tog događaja nastala je opća pomutnja. Svi radovi su obustavljeni, pontonske dizalice u luci su nestale preko noći, kompresor više nije bučio niti se čulo bubnjanje miješalica, a mnoge sobe u Direkciji su se ispraznile. Krenula je opća seoba. Još uvijek nije bilo službene obavijesti, ali sve se zatvaralo. Slobodan jedini nije gubio nadu, nagovarao je ljude da ostanu, a radnike da nastave raditi, ali svi su mu upućivali sažalne poglede. “Nikome više nije bilo ni do luke, ni do Murvice.”

“Najstrašnije od svega bilo mu je to što nitko, ama baš nitko od ljudi s kojima je razgovarao, ne smatra to što se dešava strašnim. Negdje je to već bio pročitao: užasno je to što nema užasa.”

Činilo mu se da ga svi mirno prihvaćaju. Vikica mu je i dalje pravila društvo.

“Bez prave volje, ali sa stravičnom čežnjom za zaboravom, posvećivali su se po nekoliko puta dnevno bezumnom bludu, iza kojeg bi ostajali još nezadovoljniji, još žedniji, u još dubljem mraku.”

U novinama se provlačilo Grašino ime, a to je Slobodanu dalo kratkotrajno zadovoljstvo. Jednog dana se i on pojavio pred Katinom i popio piće sa Slobodanom.

“Dok ga je slušao, u inženjeru je nestalo svake osvetoljubivosti prema Graši. Nije znao koliko da mu vjeruje, ali mu to nije bilo ni stalo. Nije imao više potrebu ni da vjeruje ni da ne vjeruje. Bio je iznutra mrtav.”

Javili su mu da se montažni hotel zatvara pa se inženjer opet preselio Katini. I ona je planirala zatvoriti. Nastavio je sa svakodnevnim opijanjem u kojem bi mu se često pridružila i Vikica. Sve se više i debljao. Ljudi su odlazili iz Murvice.

Jednog dana se sjetio profesora Kazajića i krenuo ga potražiti. Njegove su stvari bile napola spakirane u koferima, i on je odlazio:

“Vi ste još mladi. Ali za mene nema više drugog početka. Ovo je bila jedna kratka, lažna mladost. I ovdje ne bih nikako mogao ostati, u ovoj pustoši, da gledam njene ruševine; bilo bi mi previše žao. A i ta povijest, koju sam pisao nije samo stvar talenta: stvar je u tome da su sve to same izmišljotine.” Slobodan ga je potapšao dok je ovaj još brbljao i otišao.

Tog su se jutra inženjer i Vikica probudili u jednoj od radničkih baraka, ni sami ne znajući gdje su. Katina je objavila da odlazi. Njih dvoje su samo pili i spavali. Vikica je inače često plakala, ali tog jutra duže nego inače. Goli su se spustili do obale da se griju na suncu – oblačenje je zahtijevalo previše napora.

“Drugog dana (od tri) more ih je opet privuklo kao magnet.” Otišli su do plaže, a zatim ondje zaspali na pijesku do podne. Probudili su ih glasovi ljudi – bacali su pijesak i zatim se bacili u more. Skakali po plićaku bez obzira na hladnoću. Vikica im se smijala i kada je lopta odskočila prema njoj, skinula se i pridružila u kupanju. Kada se grupa povukla i pošla prema automobilu, Vikica se nevoljko vratila Slobodanu.

Jedan od mladića ih je pozvao da im se pridruže, što su i prihvatili. Podijelili su gulaš i u tišini jeli sve dok se nije rasplamsao razgovor u kojem jedino inženjer nije sudjelovao. Bili su to studenti koji su se uputili prema Dubrovniku, tri prijatelja i djevojka. Stali bi po putu gdje im se svidjelo – prije tjedan dana su krenuli iz Zagreba.

Vikica je bila sve više uključena u razgovor, atmosfera se zagrijavala, a bilo je tu i dodira. Nisu se više obazirali na Slobodana. Zahvalili su im na ručku i udaljili se, no onda im je Vikica još jednom poželjela reći zbogom pa se udaljila. Zauzela je prazno mjesto u autu i priključila se grupi prijatelja – Slobodan je ostao sam. Domogao se još jedne boce pića, otvorio je i uputio se preko kostura gradnje. Stao je na mjestu gdje je prije stajala kuća njegovog oca i slagao kamenje na hrpu sve dok se nije srušio.

“Pitanje je li u tom pijanom i blaženom stanju gradio svoju luku ili kuću svoga oca, ili nešto treće, bespredmetno je, dabome. Možemo samo nagađati, ako je to kome baš važno.”

“Trećeg posljednjeg dana ujutro, ni sam se inženjer ne bi mogao sjetiti što je gradio da ga je tko upitao.” Sunce ga je probudilo, gledao je oko sebe, a cijeli vidokrug oko njega bio je u ruševinama.

“Još je možda imao jedan svijetli trenutak.” Sjedio je na obali i na obzoru se pojavila jahta koja je krenula prema njemu kako bi vjerojatno pristala, no zatim se udaljila istom brzinom kojom je krenula prema njemu da potraži neko drugo utočište. Inženjer je vidio taj brod i vikao za njim: “Marie Celeste! Marie Celeste!” Trčao je tako dugo dok brod nije iščeznuo.

“Pokušao je još jednom smoći snage da pribere sve što je naučio u životu, sve svoje neupotrebljivo znanje, da mu kaže što da radi. Ali na usta su mu navirale samo nepovezane, besmislene krhotine znanja, ostaci ostataka, koji ničemu više ne služe. Godine, brojke, imena, riječi.”

Buljio je još neko vrijeme u more, padala je noć.

“Osjećao je kako mu dlaka, gusto tamno krzno, obrasta plećke i ramena i spušta se postupno preko zapešća na ruke.”

Likovi: Inženjer Slobodan Despot, Magda (njegova supruga), Vikica, Grašo, Dujam Čavčić (Vikičin otac), profesor Kazajić, tetke (Nila i Bonina), Katina (vlasnica gostionice)

Analiza likova

Slobodan Despot – porijeklom Murvičanin, imenovan za glavnog inženjera gradnje nakon 12 godina pauze ponovno dolazi u Murvicu. Bio je iznenađen zbog imenovanja jer nije imao “odgovarajuću prošlost ni kakvog posebnog zaleđa, niti je kada radio na projektu ovakvih razmjera”. Na početku studija je bio sanjar, a kada je sanjar u njemu zamro, ostao je graditelj. Na poslu se posvećivao administraciji i lagano napredovao – “bio je pouzdan i poslušan, jer nije bio zapravo ni za što zainteresiran”.

U početku je imao san da izgradi Luku i posvetio se poslu u potpunosti, no s pojavom problema počinje njegova degradacija, a njegovo propadanje prati i propadanje Murvice te obustava gradnje Luke. Pojedinac je koji se hrabro u više navrata pokušao suprotstaviti vlasti, ali ubrzo shvaća da promjenu ne može ostvariti, da je sam protiv svih. Njegovi su ideali tonuli, san je propao i sve ga je to dovelo do gubitka posla, raspada braka i ovisnosti o alkoholu. Izgubio je svoj jedini san i bitku.

“Najstrašnije od svega bilo mu je to što nitko, ama baš nitko od ljudi s kojima je razgovarao, ne smatra to što se dešava strašnim. Negdje je to već bio pročitao: užasno je to što nema užasa.”

Magda – Slobodan joj je treći suprug, poslovna žena koja ima mnogo korisnih poznanstava u Zagrebu; brine se za sve njegove poslove, izvlači ga iz problema i puna je energije, ali je uvijek hladna i suzdržana. Ne pokazuje emocije i često ima primjedbe vezane uz smještaj u Murvici. Slobodan je bio ovisan o njoj.

“Ona je, osim toga, tri puta udata, poznavala u Zagrebu sve i svakoga, na sasvim neočekivanim mjestima, u sasvim različitim krugovima. Bila je prodorna, agresivna, brbljava, neprestano aktivna.”

“Magda je imala jedno od onih mršavih i žilavih, naoko živahnih a zapravo samo energičnih tijela, koje znaju privući stanovit tip muškarca”

“Vodila je sve njegove financijske, javne i društvene poslove – od prljavog rublja do ispunjavanja poreznih formulara. Ona je određivala koji će posao prihvatiti, koji odbiti. Ona je propisivala kad će lijegati, kad će ustajati.”

Vikica – kći starog Dujma Čavčića, studentica “kunsthistorije” (već osam godina), vratila se u Murvicu kako otac ne bi “zabrljao” stvar oko prodaje kuće, okarakterizirano Zagrebačkim slengom:

“Dođe mi trta da me iz čista mira ne ucmeka. Ili kog drugog. Došla sam da prošnjofam kako stvari zbilja stoje, da stari krelac sve zabrlja. Nekoga će stvarno čvaknuti, i gdje smo onda!”

Bila je mlada i željna provoda, a razlika u godinama između nje i Slobodana bila je više nego očita.

“Bože moj, nikakav genij čiste ljepote, ali ipak: mlada i čista…”

“U hodu je djelovala maleno i gracilno, sada, za stolom s cigaretom i čašicom konjaka, vidjelo se da je kavanski starosjedilac…”

“…nije priznavala konvencija. Ili ih možda nije ni poznavala: kao da nije spadala u pravila igre koja vladaju inženjerovim svijetom. O tom svijetu govorila je bez poštovanja, katkada gotovo cinički. Svijet je dijelila na stare seronje i mlade kitove. Stvari su joj bile ili drek ili gala. Inženjer bi često ostajao bez riječi pred njenim pomanjkanjem znanja ili zanimanja za stvari, ili respekta, ili ozbiljnosti.”

Grašo – predstavnik vlasti, zadužen za pravilno odvijanje poslova vezanih uz projekt gradnje luke, Magdin poznanik. Podcjenjuje Slobodana i može se reći da je manipulator – od Slobodana traži dodatni angažman (nagovaranje ljudi da prodaju svoja zemljišta i kuće kako bi se luka mogla neometano graditi). Kada je projekt propao, i njegovo se ime provlačilo po novinama – propao je i on sam.

“Zračio je tihim, malo ironičnim autoritetom. Nizak, crnomanjast, poluspuštenih debelih kapaka preko izbuljenih očiju, govorio je prigušeno, polako, poguren uz stol, jedva, kao preko volje, okrećući glavu.”

Dujam Čavčić – Vikičin otac, jedini stanovnik Murvice koji se nije predao do kraja i suprotstavljao se vlasti sve do smrti (pregazio ga je stroj dok je branio svoj posjed).

Bilješka o piscu

Antun Šoljan bio je hrvatski pjesnik, pripovjedač, dramatičar, književni kritičar, esejist, feljtonist, prevoditelj, priređivač antologija i urednik triju časopisa.

Rođen je u Beogradu, 1932. godine. Obitelj mu porijeklom iz Starog Grada na Hvaru, ali djetinjstvo je proveo u Beogradu.

Osnovnu školu polazio je u Pančevu i u Slavonskom Brodu, a gimnaziju u Zagrebu. Diplomirao je engleski i njemački na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Književni opus mu obilježava ironija, eskapizam, društveno-moralne preokupacije i angažiranost. Prevodio je s engleskog, njemačkog i ruskog jezika.

Napisao je četiri romana od kojih je najvažniji “Kratki izlet”, a njegov prvi roman “Izdajice” jedna je od najznačajnijih proznih knjiga krugovaške generacije.

Umire u Zagrebu, 1993. godine.

Autor: A.M.M.