Ljepotica iz usnule šume je priča koju je napisao Charles Perrault. Pročitajte originalnu cijelu priču! Priča za djecu koja govori o ljubavi između mladog kraljevića i princeze koji se zaljubljuju na prvi pogled i tome ustraju.
Analizu lektire Ljepotica iz usnule šume pročitajte ovdje >>
Prije mnogo vremena živjeli su jedan kralj i kraljica te pritom bili neizmjerno nesretni jer kraljevna nije mogla začeti. Njihova nesreća bila je toliko velika da se niti riječima ne može opisati. Na sve načine pokušavali su pronaći rješenje, nabavljali ljekovitu vodu iz dalekih zemalja, davali obećanje za ispunjenje obveza, odlazili na vjerska putovanja, svakodnevno se molili… ali rješenja niotkud. Već pomalo očajni nakon mnogo truda, kraljica je nekim čudom uspjela ostati u drugom stanju i rodila prekrasnu kćer.
Roditelji su poželjeli krstiti malenu princezu, a za kume su joj odabrali sve nadaleko poznate dobre vile, njih ukupno sedam. Svaka od njih je princezu darivala prikladnim darom, kao što je to i bio vilinski običaj u ono vrijeme, kako bi stekla sve savršene osobine, koje i dolikuju jednoj princezi.
Nakon obreda krštenja, svi su se vratili u kraljevski dvorac gdje se održavala velika svečanost za vile. Za njih je bio pripremljen veliki stol te su na njemu bile postavljene škrinje od suhog zlata, u kojima se nalazio ukrasni pribor za jelo, izrađen od najskupocjenijeg zlata, s dodatkom dijamanata i rubina. Kad su se vile smjestile za stol, primijetile su da je na svečanost pristigla i jedna stara vila za koju se nije čulo dugih pedeset godina. Cijelo to vrijeme bila je zatvorena u svome tornju, stoga se nije znalo je li još uvijek živa ili su na nju bačene čari pa se zato nije pojavljivala.
Kako god bilo, plemeniti kralj naredio je slugama da pripreme mjesto za stolom i za nju, ali bez zlatnog pribora za jelo jer je dao izraditi samo sedam škrinja s priborom, za sedam vila koje je očekivao na svečanosti. Tada je stara vila pomislila da je svi preziru i počela mrmljati prijetnje sebi u bradu. Pored nje sjedila je jedna mlađa vila koja se pribojavala, nakon što je uspjela čuti njezine prijetnje, da će mladu princezu stara vila obdariti nekim opakim darom. Tada je pomislila kako će ona biti posljednja koja će je obdariti pa se odlučila sakriti iza tapiserije nakon što se sve vile ustanu od stola. Tako će spriječit ono što će stara vila izreći, a to će vjerojatno biti neka zla kletva.
Vile su jedna za drugom krenule obdarivati mladu princezu. Tako joj je najmlađa vila darovala ljepotu, druga joj je darovala milu narav, treća ljupkost, dok su joj četvrta, peta i šesta vila podarile plesačku, pjevačku i sviračku nadarenost.
Na red je došla stara vila, ljuta zbog načina na koji je bila primljena za svečanim stolom te pred svima rekla kako mladu princezu čeka smrt, a umrijet će tako što će se ubosti na vreteno. Dvorani su ostali u čudu i nisu mogli doći k sebi od same pomisli na to što će se dogoditi mladoj princezi. Zavladao je nemir te se moglo čuti kako svi prisutni plaču zbog toga što je stara vila izrekla takvu tešku kletvu.
U tom je trenutku vila koja se sakrila iza tapiserije glasno izgovorila:
– Mlada princeza neće umrijeti, stoga molim sve prisutne neka se umire, a ponajviše molim kralja i kraljicu. Iako nemam dovoljno moći kako bi takvu kletvu potpuno poništila, ali imam dovoljno moći da je ublažim. Istina je ta da će se mlada princeza nabosti na vreteno, ali od toga neće umrijeti već će zaspati na punih sto godina, a moći će je probuditi samo princ koji bude u to vrijeme obilazio dvorac.
Kralj je i dalje bio očajan nakon što je stara vila prorekla mladoj princezi zlu sudbinu te je naredio neka se iz cijelog kraljevstva maknu sva vretena. Onoga koji to ne učini dočekat će smrtna kazna.
Prošlo je petnaest-šesnaest godina od toga dana, te su kralj i kraljica otišli u svoj ljetnikovac, a njihova je mlada princeza za to vrijeme ostala u dvorcu. Voljela je trčakarati po dvorcu i pregledavati sve sobe koje se u njemu nalaze pa je tako jednog dana dospjela do vrha jednog od tornjeva. U njemu se nalazila malena sobica u kojoj je živjela starica te prela na preslici. Živeći u svojoj sobici, nikada nije čula da je kralj naredio da se sve preslice moraju maknuti iz kraljevstva.
– Dobar vam dan! Smijem li znati što radite? – upitala je mlada princeza staricu.
– Ja ti predem, draga moja djevojčice – odvrati starica kojoj je to bio prvi put u životu da vidi princezu.
– Baš zanimljivo – rekla je princeza. – Mislite li da bi i ja mogla presti? Smijem li? – upitala je princeza.
Radoznala, nepromišljena, živahna i neoprezna princeza je krenula presti, te čim je dotakla preslicu, već se na nju ubola. Istog se časa onesvijestila i pala na tlo. Starica se strašno uspaničila te odmah pozvala nekoga upomoć. U dvorcu je nastala prava strka, sluge su pohitale sa svih strana i došle pomoći princezi. Polili su je hladnom vodom ne bi li je probudili te je na sve načine pokušavali oživjeti. No, princeza kao da je bila zaspala zauvijek.
Kralj je primijetio da se nešto u dvorcu događa, te se uspeo uz toranj ne bi li provjerio kakva je to strka nastala. Vidio je mladu princezu kako leži onesviještena i tada mu je sinulo ono o čemu su vile pričale za vrijeme krštenja. Dogodilo se sve prema njihovom proročanstvu te se nije nikako moglo izbjeći. Dao je smjestiti princezu u najljepšu sobu s posteljom prekrivenom ukrasnim tkaninama.
Nakon što je princeza smještena u postelju, izgledala je poput prekrasnog anđela. Lice joj je još uvijek bilo rumeno, a usne putene. Oči su joj bile sklopljene, ali se moglo čuti vrlo tiho disanje te su svi znali kako je još uvijek živa. Kralj je naredio neka svi izađu iz sobe kako bi ona mogla spavati u miru, sve do trena u kojem će se probuditi.
Onoga dana kada je mladu princezu zadesila nesreća, vila koja joj je spasila život izrekavši da neće umrijeti već zaspati na sto godina, boravila je u kraljevstvu Morizemlji. Za vijest je saznala odmah. O tome ju je obavijestio patuljak u čizmama od sedam milja. Istog se časa uputila prema tornju u kojemu je princeza spavala na svojoj plamenoj kočiji koju su vukli zmajevi.
Stigavši do dvorca, kralj joj je pomogao da siđe s kočije. Rekla mu je da je zadovoljna svime što je do sada učinio, ali se brinula kako će mlada princeza reagirati kada se probudi i shvati da je sama u tom veliko dvorcu, jer će do tada svi koje je poznavala umrijeti.
Smislila je kako će ugoditi princezi da se što bolje osjeća kada se probudi. Uzela je svoj čarobni štapić kojim je dotakla sve u dvorcu, počevši od dadilja, sluga, plemića, konja i konjušare, pasa čuvara, zajedno s malenom Pahuljicom koja je ležala pored usnule princeze. Jedino nije dotakla kralja i kraljicu. Ostale je začarala, oni su zaspali, a probudit će se kada i njihova gospodarica, kako bi joj bili na usluzi. Sve se u dvorcu umirilo, čak i ražanj s prepelicama i fazanima, a vatra je usnula. Vila je dobro i brzo obavila svoj posao bez odugovlačenja.
Kralj i kraljica su se tada oprostili poljupcem od svoje djevojčice te ostalima naredili neka se ni u kojem slučaju ne približavaju dvorcu i tornju u kojem je usnula njihova ljepotica. Bez obzira na zabranu, nitko se ni nije približavao dvorcu oko kojeg je vrlo skoro izraslo raslinje i velika stabla. Grmlje se ispreplitalo, stoga se nitko ni od ljudi niti zvijeri nije mogao približiti dvorcu. Više se nije ni primjećivao, osim tornjeva u daljini. Vila se dobro potrudila da nitko ne ometa mladu princezu dok spava. Bilo je to njezinih čarolija djelo.
Nakon što je prošlo sto godina, sin kralja, koji je za to vrijeme vladao kraljevstvom, ugledao je za vrijeme lova tornjeve dvorca u daljini. Upitao je ljude kakvi su to tornjevi i tko u njima živi. Bilo mu je čudno što vire iz tako guste šume. Mještani su mu ispričali razne priče u koje ni oni sami nisu bili sigurni. Tako su jedni govorili da u tom starom dvorcu žive duhovi koji se povremeno jave, dok su drugi znali reći da se tamo skupljaju vještice. Ipak, najviše se govorilo kako u dvorcu živi ljudožder koji se hrani djecom koju ulovi, ali do njega nitko ne može doći jer samo on može prokrčiti put kroz gustu šumu i stići do dvorca.
Kraljeviću su sve priče bile nevjerojatne te u ni jednu nije povjerovao. Tada mu se obratio jedan seljak i rekao:
– Mladi kraljeviću, prije pedeset godina otac mi je ispričao da u dvorcu živi najljepša princeza na svijetu, koju će nakon sto godina probuditi onaj kraljević koji joj je suđen.
Kada je kraljević to čuo, sav se uzbudio te bio nepokolebljivo uvjeren da će ova pustolovina imati sretan završetak. Žudio je za velikom ljubavi i slavom pa je brže-bolje htio saznati pravu istinu o tornjevima i usnuloj ljepotici.
Uputio se prema dvorcu i ostao iznenađen kada mu se kupinovo i glogovo grmlje razmaknulo kako bi mogao proći. Do dvorca je vodio dugačak drvored, a kada se kraljević okrenuo da pogleda idu li i ostali za njim, vidio je da se put ponovo zatvorio. Nastavio je svoj put prema dvorcu, sav ushićen i vrlo hrabar.
Ušao je u veliko dvorište. Pogledavši sve oko sebe, pravo je čudo što je ostao miran i staložen jer je sve bilo veoma zastrašujuće. Cijelim je dvorcem vladala grobna tišina, a tijela ljudi i životinja bilo je sa svih strana. Kraljević je primjetio da stražari ipak samo spavaju jer su imali crvene obraze, a dodatno se u to uvjerio jer je pored njih ugledao vrčeve s vinom.
Krenuo je kraljević dalje u obilazak dvorca i prošao preko dvorišta popločenim mramorom. Uspeo se uz stube, ušao u stražarnicu te naišao na stražare koji su s puškama u rukama glasno hrkali. Prošao je dalje kroz sobe u kojima su bili otmjene gospođe i gospoda koji su također spavali. Na kraju je stigao do zadnje sobe koja je blistala poput zlata. U njoj je na postelji ugledao najljepši prizor u svom životu – mladu princezu, staru svega petnaest-šesnaest godina, koja ležala je božanstveno i prozračno.
Nije ga bilo nimalo strah te se odlučio približiti njezinoj postelji spustivši se na koljena. Tog je časa nestala čarolija, mlada princeza se probudila i pred sobom ugledala kraljevića i rekla mu:
– Kraljeviću, jeste li konačno stigli? Zaista vam je dugo vremena trebalo!
Kraljević je bio očaran njezinim riječima, a još više se čudio na koji način je to princeza izrekla. Odmah joj je izjavio, ljubav bez puno objašnjenja, što se njoj jako svidjelo. Onaj tko puno ne govori, sigurno u sebi ima puno ljubavi.
Oboje su bili zbunjeni, no to nikako ne čudi. Ona je imala jako puno vremena za razmišljanje kako će mu se obratiti kada ga prvi puta ugleda, dok se dobra vila pobrinula da za to vrijeme sanja samo najljepše snove. Prošlo je već četiri sata otkako su se sreli, a oni su i dalje pripovijedali jedno drugome o svome životu, i još uvijek im to nije bilo dovoljno kako bi sve ispričali.
Onog trenutka kada se princeza probudila, probudili su se i svi ostali na dvoru. Svatko je krenuo raditi svoj posao i uskoro je bila poslužena hrana. Kraljević je pomogao princezi da ustane iz postelje, a nakon što je ugledao kako je odjevena, suzdržao se od suvišnih komentara. Ipak je to bila haljina stara sto godina koja se više nije nosila, ali svejedno je princeza u njoj bila i više nego lijepa.
Večera je bila poslužena u zrcalnoj dvorani. Sluge su se pobrinule da im za stolom ništa ne manjka, a sve je bilo još svečanije uz zvukove violine i oboe. Uskoro ih je dvorski kapelan vjenčao. Nakon što su se malo odmorili, kraljević se uputio u grad do svog oca, kako se on ne bi previše zabrinuo.
Kada je stigao do oca, rekao mu je da je krenuvši u lov zalutao u šumi te je morao prenoćiti u jednoj maloj kolibici, kod nekog ugljenara koji mu je za večeru ponudio crni kruh i malo sira. Otac mu je povjerovao, ali majka nije tako lako povjerovala u njegovu priču. Posumnjala je da se sigurno zaljubio, s obzirom na to da je od tada često odlazi u lov, a kući se ne bi vraćao i po dva-tri dana. Prošlo je već dvije godine otkako on tako izbiva iz kuće, a u međuvremenu je s mladom kraljevnom dobio dvoje djece – kćer Zoru i sina Dana.
Njegova majka željela je da joj se sin povjeri, ali on to nikako nije htio, s obzirom na to da je kraljica majka potjecala od ljudožderskog roda. Bojao se što će biti s njegovom obitelji, ako ih ona dohvati i poželi pojesti. Dobro je čuvao svoju tajnu, jer bilo je poznato da se njegov otac za kraljicu oženio samo zbog njezinog velikog bogatstva. Na dvoru su svi pričali da se kraljevna jedva suzdrži kada ugleda neko malo dijete, da ga ne pojede. Kraljević se s razlogom pribojavao reći joj istinu.
Nakon dvije godine mu je umro otac, pa je kraljević postao gospodar kraljevstva. Tada je odlučio javno reći istinu. S povorkom se uputio po ženu i djecu. Kraljicu i njezinu djecu svi su u gradu dočekali veličanstveno.
Nažalost, jednog dana kraljević je morao poći u rat protiv susjednog cara Pjevalice. Upravljanje dvorcem povjerio je kraljici majci, te je izričito zamolio da dobro čuva njegovu ženu i djecu dok se on ne vrati iz rata, što će biti nakon ljeta. Ali njegova majka ih je odmah uputila u ladanjsku kuću kako bi mogla ispuniti svoje duboko skrivene želje.
Nakon nekoliko dana i kraljica je stigla u kuću te naredila jednoj od sluga sljedeće:
– Sutra mi pripremi za večeru malu Zoru.
– Ajme, gospođo! – odvrati joj sluga.
– Izvoli me poslušati – naredila je kraljica – i napravi je u Robertovom umaku.
Sluga isprva nije znao što mu je činiti. Otišao je u Zorinu sobu s velikim nožem u rukama. Kada ga je djevojčica ugledala, potrčala mu je u naručje i pitala ga ima li za nju slatkiše. On se rasplakao. Imala je samo četiri godine i nije mogao zamisliti da će upravo on biti taj koji će joj oduzeti život. Uputio se prema dvorištu i zaklao malo janje. Pripremio ga je kraljici za večeru, a ona je izjavila kako nešto ukusnije u životu nije pojela.
Zoru je spasio tako što ju je odveo kod njegove žene na čuvanje. Smjestila ju je u malenu sobicu na kraju dvorišta.
Nije prošlo niti tjedan dana, a proždrljiva ljudožderka poželjela je pojesti i malog Dana za večeru. Sluga nije ni trepnuo jer je znao kako će i njega spasiti. Kraljici je za večeru poslužio jaretinu u sočnom umaku, a Dana je odveo kod svoje žene da živi sa svojom sestrom Zorom.
Sluga je pomislio kako je sada sve u redu, ali se kraljica dosjetila da bi mogla pojesti i mladu kraljicu. Naredila je slugi da je pripremi na isti način kao i djecu, u finom i sočnom Robertovom umaku.
Sluga nije znao koju bi životinju poslužio umjesto mlade kraljevne. Ona je imala čvrstu kožu te nije znao kako bi mogao prevariti kraljicu, a da ona ne primijeti prevaru. Uputio se prema sobi mlade kraljice i rekao joj što mora učiniti.
– Izvršite svoju dužnost – rekla je mlada kraljica – barem ću ponovo vidjeti svoju obožavanu djecu.
Ona je bila uvjerena da nitko nije uspio spasiti njezinu djecu od sigurne smrti, ali joj je sluga tada objasnio što se s njima dogodilo.
– Gospođo, nećete umrijeti, već naprotiv. Ali vidjet ćete uskoro svoju djecu. Uspio sam ih odvesti kod sebe u kuću, gdje ih čuva moja žena. Smislio sam kako ću ponovo zavarati kraljicu. Pripremit ću joj košutu u sočnom umaku, a ona neće ništa primijetiti.
Dobri sluga odveo je mladu kraljicu do njezine djece i otišao pripremiti košutu u umaku kako bi je mogao poslužiti kraljici za večeru.
Kraljica je dobila ono što je tražila i pritom neizmjerno uživala, a kada se kralj vrati iz rata reći će mu da su mu obitelj pojeli bijesni vuci.
Jedne je večeri kraljica u potrazi sa svježim mesom besciljno šetala, prolazeći pokraj susjednih dvorišta. U jednom trenu začula je Danovo glasno plakanje i Zorino zapomaganje da mu majka oprosti što je bio zločest. Ljudožderka je uskoro shvatila da to se radi o njezinoj snahi jer čula je kako grdi Dana. Pomislila je kako ju je sluga dobro prevario, podmetnuvši joj životinje za večeru. Drugog dana naredila je neka se u kraljevstvu usred dvorišta postavi velika bačva napunjena krastačama, otrovnicama, bjelouškama i ostalim zmijama, u koju će biti bačeni kraljica i dvoje djece. Osim njih, u nju će strpati i slugu, zajedno sa njegovom ženom i služavkom. Tako su oni svi stajali nasred dvorišta, osuđeni na smrt od zle kraljice, ali baš u taj tren dojahao je kraljević kojeg nitko nije očekivao. Ugledavši taj užasan prizor, upitao je sve prisutne što se to događa.
Nitko se nije usudio reći mu što se točno zbiva, a njegova je majka sama upala u bačvu jer se nije mogla suprotstaviti sinu. On je bio iznenađen i žalostan što je majka to učinila, ali utjehu je pronašao u svojoj obitelji koja je na kraju bila spašena.
Pouka bajke Ljepotica iz usnule šume
Iako mlada princeza nije nikada bila upozorena od strane roditelja da izbjegava vretena, a posebice iglu koja služi za predenje, to može značiti da su je roditelji željeli pod svaku cijenu zaštiti od vanjskog svijeta, naredivši da se iz kraljevstva uklone sva vretena. Na taj su način mislili izbjeći zlu sudbinu koju je prorekla stara vila. Također, Ljepotica nije poslušala roditelje i zbog svoje radoznalosti je nastradala, što se često događa u svakodnevnom životu djece.
Nadalje, kada je mladi kraljević poželio saznati pravu istinu o dvorcu koji se nazire u gustoj šumi, nije ustuknuo, već je hrabro prošao zastrašujućim putem i stigao do svoje odabranice. Tu se očituje njegova hrabrost i želja za ljubavlju kojoj je težio te je u konačnici upoznao ljepoticu koja mu je bila namijenjena.
Ona najvažnija pouka ove bajke je ta da je ljubav jedna od najjačih sila na svijetu. Ona pobjeđuje svaku prepreku u životu, a ljubav između mladog kraljevića i mlade kraljevne pobijedila je tako što je zla kraljica majka sama sebi oduzela život.
Autor: Charles Perrault, Prijevod: Lara Višić, Lektura: Vlatka Basioli
Copyright: Informativka d.o.o., Godina izdanja: 2016.
Odgovori