Kukavica obrađena lektira Dinka Šimunovića. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Pročitajte cijelo djelo Kukavica online >>
Analiza djela
Prožetost krajolika, vanjskog svijeta koji čovjeka okružuje i ljudske unutrašnjosti, njegovih osjećaja i razmišljanja, jedna je od najčešćih i najstarijih tema o kojoj su književnici pisali. Tema je zaokupila i Dinka Šimunovića, hrvatskog književnika čiji je književni rad obilježio kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća. U svojim je pripovijetkama slikovito opisao krajolik rodne Dalmatinske zagore. Osim usmjerenosti na detaljno i živo opisivanje mjestašaca ovoga kraja, Šimunović u njih unosi i zanimljive likove i njihove životne priče.
U Šimunovićevim pripovijetkama jasno se vidi i književni razvoj ovoga književnika. Nedovršena pripovijetka “Mrkodol” najstarija je među navedenima. “Pojila”, “Đerdan” i “Krčma” ubrajaju se u kasnije, zrelo stvaralačko razdoblje, dok su “Jakov Desnica i golubovi” i “Zvijezde” plod Šimunovićeva razmišljanja o starosti, što je vidljivo i u karakternim crtama glavnih likova ovih kratkih pripovijedaka.
Zajednički nazivnik svih navedenih djela u svakom je slučaju ruralni kraj Dalmatinske zagore. Likovi su različiti, kao i mjesta koja se opisuju. U nekima se jasno vidi snažan komentar socijalne situacije u kojoj su se zatekli ljudi koji žive u ovome kraju (“Jakov Desnica…”, “Đerdan”), dok je u drugima naglasak stavljen na psihološke karakterizacije koje u nekim pripovijetkama prelaze u egzistencijalistička pitanja univerzalna za sve ljude (npr. razmišljanja glavnoga lika u pripovijetki “Zvijezde”).
U nekim djelima Šimunović ironično pristupa problematici, na primjer praznovjerju i nazadnosti nekih od likova, ali je u svim pripovijetkama prisutna i razina suosjećanja i empatije prema likovima. Šimunović je ovim, od stane kritike možda podcijenjenim i premalo istraženim, pripovijetkama uspješno prenio čitateljima osjećaje bespomoćnosti, ljudske otuđenosti, nerazumijevanja, ali i jednostavnosti i ljepote. Tako realistični ponor koji nastaje između Jakova Desnice i naprednog svijeta ostaje mjesto koje čitatelju ostavlja gorak okus u ustima, dok vjenčanje Petrice i Boška iz pripovijetke “Đerdan” pamti kao trijumf jednostavne, djetinje i neiskvarene ljubavi.
Književni elementi
Vrsta djela: pripovijetka
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: neodređeno
Tema: pripovjedačeva ljutnja na oca Tanasija i njegovo nerazumijevanje prošlih događaja – sukoba Turaka i Srba koji u pozadini priče o liku koji se bojao svega čine radnju djela
Ideja: “nova mudrost ne dostiže staru” – ne treba slušati priče onih koji ne znaju ili nagađaju, nego istražiti i slušati one koji su sve iskusili
Kratak sadržaj
Pripovjedač od devedeset godina u prvome licu govori o svome porijeklu: otkrio je da se trenutno nalazi u samostanu u kojemu je iguman Tanasije te polako otkriva kako je u njega došao. Prvo izriče povijest svoga nadimka koji je bio: Kukavica. Tako su ga zvali otkad je znao za sebe jer je bio izrazito strašljiv.
Bio je sin mlinara, a imao je i starijeg brata Spasoja. Govorio je o čudnovatom događaju koji mu se dogodio dok je bio još sasvim mali: sjedio je na ledini i odjednom osjetio kako ga nešto odnosi u visinu, a nakon toga su ga pronašli u planinama, gotovo mrtvog. U tom događaju Kukavica vidi podrijetlo svog neopravdanog straha.
Njegov je brat Spasoje radio za bega čiji su oni bili kmetovi. Tako su jednog dana k njima u mlin došli hajduci, a jednoga su ranjenika nosili na nosilima. Kukavica nije znao što se događa, ali je slutio da se radi o nekakvoj nevolji i zbog toga je neprestano plakao i tako ljutio druge.
Ranjenik je u njihovom mlinu umro i oni nisu znali kako da prikriju njegovu smrt jer bi zbog toga mogli imati probleme, a dio razgovora Kukavica je prespavao, ali je čuo da ždrijebac kojeg su doveli ostaje njegovu ocu. Spasoju se svidio ždrijebac i jednoga ga je dana, unatoč očevim upozorenjima kako bi ga beg mogao vidjeti, zajahao.
Tada ga je sreo beg koji mu je odlučio uzeti ždrijepca i darovati mu mlin u kojemu su živjeli, ali Spasoju se to nije svidjelo te mu se odlučio osvetiti. Nakon nekog vremena počeo je tome istome begu čuvati ovnove. Otac je Kukavicu poveo na vrelo i ondje su sjedili neko vrijeme.
Nakon nekog vremena, u istom tom izvoru pojavio se zaklani ovan kojeg su on i njegov otac izvukli van i ponijeli kući. Kukavici ništa nije bilo jasno, ali ovakve su se radnje ponavljale pa su on i njegov otac počeli često dolaziti na ovaj izvor i iz njega izvlačiti mrtve životinje.
Tek nakon nekog vremena Kukavica je shvatio da je njegov brat, dok je čuvao begu ovce, svaki put zaklao njegova ponajboljeg ovna i spuštao ga u bezdan ispod polja, odakle bi ga voda nakon nekog vremena izbacivala na vrelo na kojem bi onda čekali Kukavica i njegov otac.
Jednoga su dana otac i Kukavica sjedili i čekali Spasojevu pošiljku na vrelu. Već se smrkavalo, ali od njegove pošiljke nije bilo ništa. Tada su, umjesto ovna koji se trebao pojaviti na vrelu, ugledali mrtvoga, obezglavljenog Spasoja. Zaprepaštani otac brzo je pošao ne bi li osvetio svoga sina, jer znao da je ga je ubio beg.
Kukavica je ostao sam s mrtvim Spasojem, sve dok mu nisu došli javiti da je i njegov otac ubijen jer ga je beg vidio kako dolazi izdaleka, a bilo mu je unaprijed jasno s kojom namjerom. Jadni Kukavica ostao je sam. Htio je osvetiti svoju obitelj i pošao je begu s puškom.
Tada ga je susreo iguman Tanasije i, prepoznavši njegovu namjeru, odlučio ga je spriječiti u tome i uzeti ga pod svoju skrb. Tako je Kukavica postao kaluđer u manastiru, ali na samom kraju zaključuje:
Pođi, sinko, no ako te mladi kaluđeri zapitaju što sam govorio tako dugo, reci im da nova mudrost ne dostiže staru.
Ne slušaj što lažu njihove đačke istorije, već prisluškuj i razmišljaj što naše gusle kažu.
Čujem kako orahovo lišće šušti i miriše sveđer jednako, u vo vjeki vjekov. Može li šuštati i mirisati drukčije?
Tako je i narod! Amin, sinko, i pođi u miru Božjem, ali se ne daj svakoj rđi!
Analiza likova
Likovi: Kukavica, brat Spasoje, otac, iguman Tanasije, beg
Glavni lik ove pripovijetke je Kukavica. Sami mu nadimak svjedoči o njegovoj naravi – bojao se svega, često i bez razloga. Od djetinjstva su ga pratili pomalo neobični događaju (kakav je npr. bio iznenadni nestanak) i rano je ostao bez majke. U pozadini cijele ove priče krije se sukob između Turaka i Srba, kao i pripovjedačeva ljutnja na oca Tanasija i njegovo nerazumijevanje prošlih događaja: Eto, stoga je bilo rana i krvavih glava, a ne zbog vjere pa su nas Srbe i Turci i Latini proganjali žešće negoli druge. Htjedoše nas iskorijeniti znajući da nas ni poturčiti ni polatiniti ne mogu, jer su naše crkve i naši manastiri ne samo Božji već i narodni.
Bilješka o piscu
Dinko Šimunović je rođen 1. rujna 1873. godine u Kninu, odrastao je u Koljanima pokraj Vrlike u Cetinskoj krajini, gdje je njegov otac bio učitelj. S obzirom na to da nije imao braće ni sestara, smatrali su ga jedinkom u obitelji, pa su mještani mislili da je zbog toga i dobio ime Dinko, što je bilo neuobičajeno tamošnjim mještanima.
Šimunović je završio učiteljsku školu u Arbanasima kod Zadra, a kasnije je radio kao učitelj u Hrvacama i Dicmu te kao nastavnik u Graditeljskoj školi u Splitu.
Njegova književna karijera započela je pripovijetkom “Mjesec dana na vojničkim vježbama” (1903.), koja je objavljena u kalendaru “Bog i Hrvati”. Najpoznatiji je po svojim novelama, a stekao je književnu slavu objavom odlomka nedovršene pripovijesti Mrkodol 1909. godine u zadarskom Lovoru.
Novele su kraća prozna djela koja prikazuju isječak iz života likova i obično se fokusiraju na jedan događaj u kratkom vremenskom razdoblju. Dinko Šimunović je napisao sedamdesetak novela i smatra se majstorom te vrste književnosti. Sve su objavljene u književnim časopisima, a kasnije su sabrane u tri zbirke: “Mrkodol” (1909.), “Gjerdan” (1914.) i “Sa Krke i Cetine” (1930.).
Koristio je modernističke postupke, poput ispreplitanja stvarnosti i bajkovitog, te je naglasak stavljao na opise koji su povezani s psihološkim stanjima likova. Opisi su često lirski i osjećajno obojeni, a zaplet je usko povezan s prikazom unutarnjeg stanja likova.
Neke od njegovih najpoznatijih novela uključuju “Alkar” (1908.), “Muljika” (1906.), “Mrkodol” (1905.) i “Duga” (1907.).
Dinko Šimunović, kako je rastao, suočavao se s izazovima financijske stabilnosti, potičući ga da piše članke za različite časopise i priče temeljene na sjećanjima iz vlastitog djetinjstva i mladosti. Kroz zbirke poput “Mladi dani” (1919.), “Mladost” (1921.) i “Tragikomična autobiografija” (1926.), Šimunović je dijelio fragmente svoje osobne povijesti i razmišljanja. Njegova literarna karijera često je bila podložna financijskim teškoćama, što ga je potaknulo da neka od započetih opsežnijih djela prilagodi i preoblikuje u novele kako bi brže zaradio. Međutim, unatoč tim izazovima, uspio je ostaviti značajan doprinos hrvatskoj književnosti.
Šimunović je kao mladić bio duboko uronjen u književnost, posebno u ruske pisce poput Dostojevskog, Turgenjeva i Puškina. Njegovo čitanje i proučavanje njihovih djela obogatilo je njegov književni ukus i pomoglo mu da dublje razumije ruski realizam i romantizam, što je utjecalo na njegovo vlastito književno stvaralaštvo.
Iako je bio povezan sa svojim zavičajem, Šimunović se često osjećao kao stranac, s obzirom na to da nije imao svoju zemlju ili dom, već je često mijenjao prebivališta kao sin učitelja i kasnije kao sam učitelj. Ovaj osjećaj tuđinstva odražava se u njegovom romanu “Tuđinac” (1911.), gdje lik mladića simbolizira osjećaj nepripadanja i ovisnosti o drugima. Također, u romanu “Porodica Vinčić” (1923.), Šimunović istražuje temu odumiranja stare plemićke obitelji iz Dalmatinske zagore, što ukazuje na njegovu sposobnost portretiranja dubokih slojeva društvenih i emocionalnih tema kroz svoje književno stvaralaštvo.
Dinko Šimunović je iskusio niz tragedija u svom osobnom životu, uključujući smrt tri supruge i troje djece iz prvog braka. Unatoč tim teškim gubicima, imao je troje djece u drugom braku, koje je sam odgajao.
Tijekom dugog razdoblja bolesti, njegovi prijatelji, ugledni hrvatski slikari poput Vilka Gecana, Joze Kljakovića, Fran Kršinića, Omera Mujadžića, Vanje Radauša i Marijana Trepša, željeli su mu pomoći prikupiti novac za liječenje. Kako bi podržali Šimunovića, ilustrirali su i objavili posebno izdanje “Alkara” 1932. godine, koje je bilo lijepo opremljeno. Ivan Meštrović, poznati kipar, izradio je poprsje Dinka Šimunovića, koje se nalazilo na početku knjige.
Umro je u 3. kolovoza 1933. godine u Zagrebu nakon duge i teške bolesti i godinu dana nakon objavljivanja Meštrovićevog “Alkara”, ali gesta podrške koju su mu pružili njegovi prijatelji i poštovatelji njegovog rada, uključujući pomoć u organizaciji izdanja knjige, donacije tiskanja i poveza, organizaciju prodaje knjige i pretplate, imala je značajan utjecaj na njega i njegovu obitelj u tom teškom razdoblju.
Šimunovićeve pripovijesti prevedene su na nekoliko stranih jezika, uključujući njemački, talijanski, ruski, češki i druge. “Alkar” je čak preveden i na kineski jezik 1936. godine, što svjedoči njegovom međunarodnom priznanju i popularnosti njegovih djela.
Autor: I.B.
Odgovori