Pustolovni roman za mladež Kroz pustinju i prašumu djelo je poljskog autora Henryka Sienkiewicza. Roman sadrži izrazita povijesna i putopisna obilježja. Biografska utemeljenost radnje povezana je s piščevim boravkom u Africi, čije predjele opisuje najprije Pismima iz Afrike, a dvadesetak godina kasnije i u romanu Kroz pustinju i prašumu.
Povijesna podloga romana utemeljena je na piščevu viđenju događaja koji se zbio dvadeset šest godina prije nastanka romana – pobuna Sudanaca protiv tuđinske engleske vlasti koja se dogodila sredinom 19. stoljeća i, nakon kratkotrajnog uspjeha, završila porazom pobunjenika.
Putopisni elementi romana su zanimljivi podaci o zemljopisnim obilježjima, narodima, običajima i načinu življenja stanovnika sjevernoga dijela Afrike, a pustolovni elementi su putovanje, veliki pothvati, prošlost, egzotični krajevi, neočekivani i dinamični prevrati, neobični likovi, duh vedrine i optimizma.
Osmogodišnju Engleskinju Nellu i četrnaestogodišnjeg Poljaka Stasija, čiji očevi inženjeri rade u Egiptu na gradnji kanala, ugrabe Sudanci s namjerom da ih zamijene za ženu i djecu Smaina, Mahdijeva pristaše, kojima egipatska vlast nije dopustila da napuste Egipat.
Za vrijeme putovanja kroz pustinju, Stasio smišlja načine bijega, ali svaki mu se pokušaj izjalovi. Stigli su u Khartoum mjesec dana nakon što ga je Mahdi zauzeo porazivši generala Gordona odsjekavši mu glavu.
Djeca su bila svjedoci velikih okrutnosti Mahdijevaca. Smaina nisu zatekli u Khartoumu. Mahdi nudi Stasiju da prihvati islamski nauk, što on ponosno odbija. Uvrijeđen, Mahdi šalje djecu dalje za Smainom, u močvarnu Fašodu, uvjeren kako će djeca ondje umrijeti od malarije. Stigavši u Fašodu, saznaju da je Smain otišao dalje u potrazi za robovima pa šalju djecu na novo lutanje za Smainom.
Uz otmičare, s djecom putuju i rob Kali i služavka Mea. Budući da nisu znali rukovati puškama, kad se iznenada pojavio lav, otmičari su dali Stasiju pušku da ga ubije. Ubivši zvijer, Stasio je poubijao i otmičare. Nastavio je put s Nellom, Kalijem i Meom planirajući da se domognu Abesinije.
Na putu su upadali u brojne neprilike zbog divljih životinja i nezdrave klime u džungli. U jednom klancu pronalaze izgladnjelog slona, kojega je ondje zarobila odvaljena stijena. Djeca se tu zaustavljaju i nastanjuju u šupljem deblu baobaba da bi se odmorili i izbjegli najgore kišno razdoblje. Usput hrane slona kojega su tako pripitomili i nazvali ga King. Kada puše dobar vjetar, puštaju zmajeve načinjene od ribljih mjehura na kojima su ispisali potrebne podatke kako bi ih mogli pronaći. Nella oboli od malarije.
Preživjela je prvi napadaj, a kad je počeo drugi, činilo se da joj nema spasa. Nisu imali kinina, a treći napadaj groznice nitko ne može preživjeti. Tada su u daljini ugledali dim. Stasio odlazi prema dimu ne bi li našao spas za djevojčicu. Ondje je zatekao umirućega Švicarca Lindea kojega je ranio vepar. Švicarac je bio geograf i njegova je ekspedicija kobno završila. Dok je on umirao od rane, svi iz njegove pratnje, osim dječaka Nasibua, poumirali su od bolesti spavanja.
Nella je ozdravila zahvaljujući kininu dobivenom od Lindea, a slon je oslobođen iz klanca zahvaljujući Švicarčevu barutu. Djeca, prema Švicarčevu savjetu, kreću dalje na istok prema Oceanu jer taj je kraj pripadao Engleskoj. Pridružio im se i Nasibu nakon Lindeove smrti.
Na pripitomljenom slonu, uz vatreno oružje i Stasijevo znanje, uspješno su prolazili crnačka sela i došli do zemlje plemena Wa-himâ, kojemu je pripadao Kali i bio čak kraljev sin. Wa-himâ su ratovali sa susjednim plemenom Sambura. Stasio je pomogao Kalijevom plemenu da pobijede, ali ih je natjerao da se pomire sa Samburima.
Osnovali su veliku karavanu da otprati djecu do Oceana, ali trebali je prijeći golemi pusti dio o kojemu nitko nije ništa znao. Na putu mnogi izginuše od žeđi. Kada je Stasio pomislio da im je došao posljednji čas, ispalio je u zrak raketu (dobivenu od Švicarca), koju je vidjela ekspedicija što je istraživala slabo poznate predjele. Ekspediciju su vodili kapetan Glen i doktor Clary, Nellini i Stasijevi znanci, koji su pronašli jednog njihovog zmaj pa su pokušavali pronaći djecu. I tako su djeca spašena.
Sienkiewicz je dodao i epilog iz kojega se saznaje da su se Nella i Stasio, kad su odrasli, vjenčali i vratili se u Afriku da obiđu predjele kojima su lutali kao djeca.
Prozni roman Kroz pustinju i prašumu u odnosu prema svjetskoj (europskoj) književnosti pripada književnom razdoblju novije (poljske) književnosti. Pripovjedač je u trećem licu (er-forma), on je prema pripovjednoj razini ekstradijegetički, a prema opsegu sudjelovanja u priči heterodijegetički pripovjedač. Pripovjedne tehnike koje se koriste jesu detaljno opisivanje prostora i vremena:
“Pjevanje ptica, koje tako razblažuje europske šume, uopće se nije čulo, ali su se zato iz sredine vršika od drveća razlijegali najčudnovitiji povici, slični čas glasu što ga daje pila, a čas nalik udaranju u kotlove, čas na klopotanje roda, čas na škripanje vrata, čas na pljesak ruku (…) Katkada bi se na drveće diglo jato sivih, zelenih, bijelih papiga ili gomile jasnoperih tukaca s tihim, valovitim letom. Na snježnoj pozadini kaučukovij povijuša sinuli bi kadšto kao šumski duhovi mali žalobni majmunčići (…)”
Također, koristi široke digresije, dijalog i (unutarnji) monolog. Anakronija se u ovom romanu pojavljuje u obliku pauze, koja se odražava širokim opisima i refleksijom, potom u obliku rezimea, odnosno sumiranja fabularnog vremena:
“Godine 1863. borio se neprekidno punih jedanaest mjeseci na ratnom polju; bio je ranjen, zarobljen i osuđen na Sibir, ali mu je pošlo za rukom da umakne iz dubine Rusije i pobjegne preko granice.”. [gospodin Tarkowski]
te u obliku prolepse:
“Oboje ni izdaleka nisu slutili da će im grozna zbilja ubrzo preteći sve njihove fantastične misli.”.
Likovi romana Kroz pustinju i prašumu karakterizirani su psihološki, fizički, socijalno, etički i govorno. Temeljna podjela na likove jest na pozitivne i negativne. Glavni su likovi detaljno okarakterizirani i nositelji su tipičnih obilježja nacionalnoga, vjerskog i staleškog okruženja kojem pripadaju. Sporedni likovi u djelu često su nositelji kontrastnih osobina i služe piscu za isticanje dominantnosti vrlina, postupaka, ideja i ciljeva za koje se zalažu glavni likovi.
Vrsta djela: pustolovni roman
Mjesto radnje: putovanje po Egiptu, Sudanu i Keniji
Vrijeme radnje: šest ili sedam mjeseci tijekom 1885. godine
Tema djela: lutanja osmogodišnje Engleskinje Nelle i četrnaestogodišnjega Poljaka Stasija kroz Afriku
Ideja djela: roman veliča pozitivne i humane vrijednosti, nadasve domoljublje i religijske kršćanske vrednote. Odgojna namjera očituje se u upućivanju na vrijednost pozitivnih i plemenitih karakternih osobina likova koje donose pobjedu i nad najneočekivanijim nevoljama.
Kratak sadržaj
Radnja započinje razgovorom između Stasia Tarkowskog i Nelle Rawlison, male Engleskinje. Stasio joj govori kako su dan prije došli redarstvenici i uhitili Smainu ženu i njegovo troje djece. Ta se žena zvala Fatima, a nekoliko je puta dolazila u ured Stasijevom i Nellinom ocu te su joj redarstvenici zabranili putovanje u Sudan, odnosno odredili su joj ostanak u Port-Saidu.
Nelli nije bilo jasno zašto se to dogodilo, a Stasio joj odgovara da će ona, kada dođe u njegove godine (Stasio ima četrnaest godina, a Nella osam), shvatiti što se događa uzduž Sueskog kanala od Port-Saida do Sueza, ali i u čitavom Egiptu.
Potom započinju razgovor o Mahdiju – vođi pobune muslimanskog stanovništva protiv engleske vlasti. Nella govori da je on ružan i neuljudan, na što se Stasio osmjehne i odgovori joj da je on i više od toga:
“Mahdi je gori od čitavog krda krokodila.”.
Fatimu ne puštaju iz Port-Saida jer je ona Mahdijeva sestrična, a njezin je muž izjavio egipatskoj vladi u Kairu da će poći u Sudan, gdje boravi Mahdi i da će isposlovati slobodu za sve Europljane koji su pali u njegove ruke. Stasiov i Nellin otac nemaju povjerenja u Smaina jer je on otišao u Sudan i prešao na stranu Mahdija – Smain je izmamio novce iz vlade, a Mahdi ga je potom imenovao emirom.
Osim toga, Smain je upravljao i topništvom u bitci, u kojoj je pao general Hicks, te mu je bilo jako stalo da izvuče Fatimu i djecu iz Egipta. Nakon tog razgovora, Stasio je ugledao jato ptica te su on i Nella krenuli za njima, a pratila ih je i Nellina dadilja – crnkinja Dinah. Prošli su pokraj šume koja dijeli vode Menzaleh-jezera od Kanala. Preko puta stajala je arapska obala koja je djelovala pusto, mrtvo, kao da se prostirala zemlja smrti.
Nakon što su djeca ugledala još nekoliko plamenaca, vratila su se kući. Nella je bila krhkog zdravlja te je na nju pazio njezin otac gospodin Rawlison. Na ručku su se potom u vili Rawlison našli Nella, gospodin Rawlison, Stasio Tarkowski, Stasiov otac – Wladyslaw Tarkowski i Nellina učiteljica, Francuskinja gospođa Olivier.
Gospodin Rawlison i gospodin Tarkowski bili su zaposlenici iste kompanije (Kompanija Sueskog kanala), a živjeli su u prijateljstvu. Oboje su bili udovci. Gospođa Tarkowska umrla je pri Stasiovu rođenju, a Nellina je majka umrla od sušice u Heluanu, kad su djevojčici bile tri godine. Gospodin Tarkowski borio se 1863. godine punih jedanaest mjeseci na ratnom polju. Bio je ranjen, zarobljen i osuđen na Sibir, ali je pobjegao preko granice te se zbog poznavanja hidraulike zaposlio na kanalu na mjestu inženjera.
Za stolom su čuli radosnu vijest: Tarkowski i Rawlison pozvani su kao vještaci-inženjeri da pregledaju i ocijene radove u pokrajini El-Fajum, na rijeci Jusef i na Nilu. Na tome bi se trebali zadržati mjesec dana. Budući da su božićni blagdani blizu, odlučili su i djecu povesti sa sobom. Nilska dolina poznata je po obilju vode, plodnosti zemlje i bujnoj vegetaciji.
Očevi su odlučili kako će oni odmah otputovati u Medinet, a djeca će s gospođom Olivier otputovati tjedan dana kasnije. Sve je troškove plaćala egipatska vlada.
Gospodin Tarkowski obećao je sinu da će, ako dobije dobru školsku svjedodžbu, dobiti pravu englesku pušku, a Nellin otac Nelli obeća da će jahati na devi. Gospođa Olivier bila je razmjerno manje oduševljena zbog putovanja. Naime, nju su mučili Mahdijevi ustanci i okrutnosti derviša (muslimanskih svećenika koji često prate vojnike na pohodima, a sami žive u siromaštvu). Gospodin Rawlison joj je odgovorio da Mahdi opsjeda Kartum koji se nalazi vrlo daleko od njih, a dijele ih golemi prostor Egipta i cijela Nubija.
Katrum je bio pod opsjedom već dva mjeseca, a od Mahdija ga je branio general Gordon. Gospodin Rawlison započeo je temu o osvajanjima te tako spominje južne dijelove Sudana, Darfura i Kordofana kao i krajeve uz gornji Nil koje su opustošile arapske bande.
Spominje i kako na tome nisu stali, već su i od srednje Afrike učinili zemlju suza i krvi. Govorio je i o poretku staleža koji se trgovcima nije svidio te se među njima pojavio Mohamed-Ahmed, zvan Mahdi, koji je počeo pozivati na sveti rat pod izlikom da u Egiptu propada prava Muhamedova vjera. Zbog toga je planuo ovaj strašni rat.
Mahdi je u svim bitkama potukao vladinu vojsku, zauzeo Kordofan, Dafur i Sudan. Potom Rawlison govori o Engleskoj kao vječnoj zemlji koja će obraniti Egipat ako Mahdi sa svojom vojskom ipak dođe do njega.
Ubrzo dolazi Fatima. Bila je žena vrlo tamne puti, prekrasnih i pomalo divljih očiju. Molila je gospodu za spasenje, govorila im da je zarobljena i da će njoj i njezinoj djeci uskoro odsjeći glave. Rawlison joj odgovara neka se urazumi i prestane govoriti kao nerazumna žena, jer u Egiptu nikome ne odsijecaju glave bez kazne, kao što bi to bilo moguće u Sudanu. Fatima nije odustajala te se bacala na koljena, zazivala je Alaha, naricala i lice bacala na ćilim.
Govorila je da je Saim bolestan te zove nju i djecu da dođu u Sudan, a to je ona saznala preko trgovaca slonove kosti i tovara guma. Nella i Stasio smatrali su da treba dopustiti Fatimi da ode, no očevi su drugačije mislili.
Rawlisona je dodirnula Fatimina bol i tuga, no otkrio je nekoliko laži u njezinu nastupu. Naime, dobro je znao da u posljednje vrijeme kroz kanal nisu prolazili nikakvi tovari gume ni trgovci slonove kosti. Gotovo je bio siguran da Fatima laže, no ipak joj je rekao da će se potruditi razgovarati s kedivom (egipatskim vladarom dok je Egipat bio pod turskom vlašću) te će ga zatražiti za Fatimino pomilovanje. No, ništa joj nije obećao.
Fatima im je svima poljubila ruke i rekla Rawlisonu da u Medinetu postoje dva čovjeka, Idris i Gebhr, vodiči deva, koji će ih iznimno poštivati. U Medinetu će gospoda s djecom ostati do ramazana – devetog mjeseca muslimanske Mjesečeve godine.
Tarkowski i Rawlison razgovaraju kako vlada sada ne dopušta niti jednom Sudancu putovanje u Suakin ili Nubiju pa zbog toga puno Sudanaca putuje kroz pustinju, što bi Fatimi i njezinoj djeci bilo vrlo teško. Zato Fatima traži prijevoz brodom. Fatima nakon razgovora odlazi u kuću sa sinom nadglednika Kadigija – Kamisom. Govori mu da mu vjeruje i daje mu molbu svetog derviša Ballali koja treba stići u ruke Idrisa u Medinet:
“Zapamti da i tvoj otac također potječe od dangalskog plemena u kojem se rodio veliki Mahdi.”
Iduće su jutro gospoda otputovala u Kairo. Djeci su poslali brzojav da se spreme čim im počnu praznici i javili su im da nisu uspjeli isposlovati u vezi Fatiminog odlaska.
Gospođu Olivier toga je dana ugrizao škorpion te su joj lice i vrat natekli, a doktor, koji je došao dva sata nakon poziva, rekao je da joj putovanja sada nisu dobro došla. Gospodin Rawlison je nakon dva dana poslao pismo neka se vodi liječnička briga o gospođi Olivier, a djeca neka otputuju s Dinah.
Putovali su vlakom. Nella je bila zadivljena prirodnim prostranstvima, a ponajviše devama koje su vodili po dva Arapa u crnom plaštu i s bijelim turbanom na glavi. To ju je podsjetilo na slike iz Biblije.
Na putu upoznaju dva časnika. Jedan je bio vojnički liječnik, a drugi kapetan Glen, koji je Stasiu rekao da cijeni Poljake. Nakon kraćeg razgovora, drugi časnik saznaje da je Nellin otac gospodin Rawlison i da ima strica u Bombayu te joj govori da je njezin stric oženjen njegovom sestrom. Taj se drugi časnik zove Clary. Na kraju puta su se pozdravili, a Clary je rekao Nelli neka pozdravi svog oca.
Gospoda su se razveselila kada su vidjela svoju djecu. Nella i Stasio brzo su opazili krasne dvostruke šatore, podstavljene plavim i crvenim flanelom. Vrijeme je bilo lijepo, a prostor opasan pješčanim brežuljcima Libijske pustinje. Zbog obilja vlage i vegetacije zove se zemljom ruža.
Stasio i Nella s veseljem su ugledali Kamisa, sina Kadigijeva, pored Rawlisonova šatora.
Bila je mirna noć kada su svi sjeli ispred šatora. Najednom se čulo lajanje psa. Gospodin Rawlison rekao je djeci da je sutra Badnjak te je taj pas trebao biti poklon pa Tarkowski reče Kamisu da dovede psa. Kada ga je Nella vidjela rekla je da je to lav, a ne pas. Tarkowski je pouči kako se radi o pasmini mastifa, najvećoj vrsti pasa na svijetu. Nazvali su ga Saba (lav). Nella i Stasio veselo su se upoznali sa Sabom.
Kada je došlo vrijeme za počinak, pojavila su se dva bijela lika namjerivši se prema šatoru. Saba je počeo grubo i prijeteće režati. Kamis i Tarkowski su izašli pred šator, a tamo su stajali Idris i Gebhr koji su upitali Tarkowskog trebaju li ih sutra kao vodiče. Tarkowski im je objasnio kako je sutra i prekosutra veliki blagdan te neka dođu ponovno prekosutra ujutro. Idris mu odgovara da ih je Cook unajmio zato što oni imaju najbolje deve. Nakon kratkog razgovora, otišli su.
Za Badnjak su ukrašavali bor, koja je u ovom slučaju bila tuja. Nella je ispod grančica pronašla lutku iz Kaira, a Stasio željeznu englesku pušku, streljivo, raznu lovačku opremu i sedlo za jahanje na konju. Nakon tri dana bilo je vrijeme za jahanje deva. Sudanac Gebhr imao je okrutan i malko zvjerski izraz lica, a Idris je govorio kako bi sve učinio za malu Nellu. Na kraju dana dobili su dobar bakšiš.
Idućih su dana posjetili Krokodilopolis, piramide Hanara i jezero Karoun. Arapi su vjerovali da na suprotnoj pustinjskoj obali ima mnogo vukova i hijena, zbog čega su gospodin Tarkowski i njegov sin proveli dvije noći uz ruševine Dime. Nakon nekoliko dana Rawlison je odlučio ostaviti Nellu pod oprezom stare Dinah, Stasija i konzularnog talijanskog agenta kojega je već prije upoznao.
Rekao je da će ubrzo poslati Kamisa da dođu po njih. Djecu je također imao dužnost uvijek pratiti službeni prevodilac. Tada su Rawlison i Tarkowski otputovali u Hamaret-el-Maktu. Takav je proces trajao neko vrijeme, a onda su očevi trebali otputovati u El-Fahen i spuštati se prema jugu Nila, što bi trajalo puno duže nego prethodna putovanja. Nakon tri dana njihove odgode djeci je došao Kamis i rekao im neka se spreme jer kreću na putovanje u Vadi-Rajan, potom u Gharaku. Nella i Stasio skakali su od sreće.
Ubrzo je Stasio shvatio da se to mjesto nalazi suprotno od onog gdje je njegov otac, na što mu Kamis odgovori da je došlo do promjene i da će mu pokazati pismo kao dokaz. Dinah je spremala djecu i pripremila dosta potrepština jer je put dug. Stasio je pripremio englesku pušku i naboje u nadi da će naići na vukove i hijene. Kamis se nakon sat vremena vratio zadihan i objasnio da nije uspio stići vodiče deva te da je kod njih pismo o kojemu je maloprije govorio. Potom se protivio tome da Dinah putuje s njima jer je stara, no na Stasijev nagovor Kamis je pristao.
Kada su stigli u Gharaku očeva nije bilo. Kamis im je rekao da su očevi otišli duboko u pustinju postaviti šatore te da će ih do tamo voditi dva beduina na devama. Oko sedamnaest sati deve su počele ubrzavati, a Nellino je zdravlje bivalo sve lošije. Stasio je rekao Odrisu neka uspore, a ovaj mu je odvratio da ušuti. Deve su se sve brže kretale kroz pustinju te, kada je prošlo nekoliko sati njihova juriša, Stasio je shvatio da su ih beduini oteli.
Očevi su očekivali svoju djecu, ali ne u Gharaku, već s druge strane Nila, u El-Fahenu. Kada je poslije osamnaest sati stigao vlak, shvatili su da djeca nisu doputovala. Odlučili su otići do hotela provjeriti čeka li ih kakav brzojav. No, toga nije bilo. Tarkowski je ubrzo poslao brzojav Stasiu, a Rawlison fajumskom mudiru.
Ujutro im je stigao mudirov brzojav u kojemu saznaju da su djeca otputovala u Gharak. Gospoda su se potom našla u Gharaku i ispitala glavara željezničke postaje za neke pojedinosti. On im je ispričao o događaju s Kamisom, Odrisom, djecom i devama i da su otputovali duboko u pustinju.
Gospoda su se sjetila da im je Fatima govorila o Sudancima koji pripadaju plemenu Dangala, iz kojeg potječe i Mahdi te da je iz tog plemena Kadigi, Kamisov otac. Tarkowski je razabrao svoje misli i shvatio kako se vjerojatno radi o zamjeni djece za Smainovu obitelj. Odlučio je raspisati veliku nagradu šeicima za pronalazak bjegunaca.
Rawlison je odlučio poslati brzojav engleskom ministru, a onda oboje otputuju za njihovim tragom u Nubiju. Za to vrijeme deve su jurile kroz noć. Stasio je Nelli odlučio reći što se događa te joj je rekao neka baci jednu rukavicu, a potom i drugu. Nella ih je bacila, kako joj je Stasio i rekao, a onda je počela plakati i jecati jer su ih oteli. Stasio je samom sebi obećao da će čuvati Nellu po cijeni svog života.
Nakon nekog vremena Nella je zaspala, a Stasio ju je privezao užetom kako ne bi ispala s deve. Nekoliko su sati jahali, a onda su stigli do kamenitog tla i tamo se zaustavili. Dinah je bila više preneražena nego djeca te je stala ljubiti Nelline ruke, a za to vrijeme Stasio je pitao Kamisa o čemu je ovdje riječ. Ovaj se na to samo osmjehnuo i nastavio tražiti jerihonske ruže kako bi potpalio vatru.
Svi su jeli oko vatre. Gebhr je podignuo bijelu rukavicu i pitao Nellu je li njezina. Kada je potvrdila, udario ju je korbačem, arapskim bičem koji presijeca i devinu kožu. U to se Stasio ustao i nasrnuo na Sudanca. Prevrtali su se po pijesku, a onda je Sudanac počeo šibati Stasia po leđima. Tada je skočio Odris, koji je bio stariji i kojega su slušali cijelim putem, i obustavio tučnjavu:
“Plemenita je Fatima zabranila, da se djeci nanosi ikakva nepravda jer su se oni zauzeli za nju (…) Ova su djeca vlasništvo Smainovo, pa ako koje od njih ne prispije živo, sam će te Mahdi, nek mu Bog produži dane u beskonačnost, dati objesiti.”
Kasnije su se beduini počeli dogovarati gdje će i kada ići po pitku vodu. Idris govori da se u potpunosti mogu odmoriti tek kada dođu do pustinje između Nila i Kharge (velike oaze zapadno od Nila). Stasio im je zatim spomenuo englesku vojsku koja će ih zaskočiti na bilo kojem dijelu Nila i telefone koji su brži od njihovih deva. Obraćao se Idrisu i rekao mu da ga čeka veliko bogatstvo ako njegovom i Nellinom ocu predaju njega, Nellu i Dinah.
Idris mu odgovara da mu niti jedan novac neće otvoriti rajska vrata te da će djecu u svakom slučaju izručiti Smainu. Započeo je potom govor o vodi, kojom se Smain svako jutro propisno prema Kur’anu umiva, liječi bolesti i briše grijehe. Stasio mu na to odgovara da je Nella jedva preživjela ovoliki put te da, ako ona umre, umrijet će i on i neće imati koga izručiti Smainu.
Na to je Idris, sa svojim beduinima, od užeta, pokrivača i bambusovih štapova načinio duboku, nepomičnu košaru u kojoj je Nella mogla ležati na devi. Iznad te košare napravili su krov i složili dovoljno mjesta za Dinah. Ujutro je Stasia probudila glasna molitva beduina, koja se izvodi prema propisima Kur’ana.
Kada je pala noć začuli su lajanje te ugledali životinju sličnu lavu. Nella i Stasio odmah su prepoznali svog psa te su ga dozivali. Kada im je prišao, dali su mu jesti, a beduini su ga se htjeli riješiti metkom ili nožem. Kamis im je objasnio kako to ne mogu učiniti jer ne znaju rukovati puškom te ih pas može rastrgati osjeti li se ugroženim. Stoga su ga odlučili ostaviti kao pratnju i dali mu vode.
Krenuli su dalje, ali sada prema zapadu, odnosno udaljavali su se od Nila. Stali su na odmoru u koritu jednog potoka. Ugledali su zmiju i nisu je uspjeli ubiti pa su okrivili Stasija da ju je on prizvao.
Potom su se uznemirili kada je jedan beduin rekao Idrisu da počinje puhati vjetar sličan khamsinu – jugozapadnom vjetru koji puše samo u proljeće, diže pijesak te da su ga samo zli dusi donijeli. Vjetar je digao pješčanu prašinu, započeli su vrtlozi te su se deve uznemirile, ali beduini nisu htjeli stati kako ih pijesak ne bi pokrio.
Stasio je pomislio kako bi u toj oluji i omaglici mogao pobjeći beduinima, no Idris nije htio zaustaviti jahanje jer je shvatio što je Stasio naumio. Najedanput ih je okružio mrak, oblak je prekrio nebo, a pješčani virovi uzdizali su se više od prošlih. Zadesila ih je grozna pijavica, a poslije toga nad Arapskom i Libijskom pustinjom nadvila se vihorom probuđena grmljavina koja je ubrzo i stala. Deve i beduini počeli su se kretati nasumce, ne znajući zapravo na koju stranu idu. Ubrzo su stigli do još jednog korita.
Počela je izrazito jaka kiša i svi su zaspali. Stasio se prvi probudio i zaključio je da su puška i naboji bez nadzora te ih je kriomice uzeo. Tiho se šuljao prema izlazu iz pećine u kojoj su svi spavali. Lagano je svitalo. Kada je izašao, Saba je počeo lajati i svi su se probudili te ugledali Stasija s puškom i nabojem. Srušili su ga na pod, počeli tući, a spasio ga je Idris koji mu je zavezao ruke i noge i nazvao ga utjelovljenjem zla. Psa su odlučili dobro nahraniti i tako nagraditi te je on otišao kod Nelle.
Beduini su Stasija odlučili kazniti bičevanjem deset puta korbačem. U tom je trenu Nella izašla iz pećine, shvatila što se događa i tijelom prekrila Stasijevo tijelo. Saba je došao ispred nje i pokazao je zube beduinima. Ubrzo je došla Dinah i rasjekla je vezove Stasiju. Krenuli dalje na put.
Dva su dana prošla. I dalje su putovali prema zapadu. U Stasiju je sve više bujala želja za osvetom. Idris je to osjetio te je započeo razgovor sa Stasijem da se zakune u svog Boga i u glavu male Nelle da im neće učiniti ništa nažao pa ga onda neće niti vezati noću. Stasio je šutio, a kada je došlo vrijeme za spavanje Idris ga svejedno nije vezao nego je zapovjedio Gebhru da stražari tu noć. Otada Stasio nije bio vezan. Čim je za to dobio priliku, sjeo je do Nelle te joj zahvalio na pomoći:
“Nella”, reče: “Ti si jako dobra i zahvaljujem ti, a osim toga ti otvoreno velim da si se vladala kao djevojka od barem trinaest godina.”
Iduće su jutro najvećom brzinom krenuli na jug. Putovali su punih osamnaest sati. Idrisa je počela brinuti nestašica hrane koja bi im se uskoro mogla dogoditi. Stasiju se učini da je vidio Medinet te je potom shvatio da mu se događa fatamorgana.
Najedanput se pojavio jedan beduin, mladi Arapin, koji je nosio pušku i tražio je od Idrisa i ostalih da se zakunu u ime Kur’ana da nisu bjegunci. Od istoga su saznali da je raspisana velika nagrada onome tko pronađe bjegunce i da po rijeci neprestano plove veliki engleski parobrodi s vojskom.
Potom ga je Abu-Anga (beduin, jedan od bjegunaca) ubio nožem u vrat te ga je zakopao u duboku pukotinu između kamenja i grmlja. Tako su se bjegunci domogli još jedne puške i deve. Odlučili su da će putovati samo noću, a danju su se skrivali po teško pristupnim mjestima među stijenama. Ubrzo su ustanovili da im je Assuan za leđima te su odahnuli.
Odlučili su napuniti puške barutom, a kako nitko nije znao rukovati sa Stasijevom puškom, prepustili su njemu povjerenje da to učini. Stasio je kriomice uspio u njedra sakriti sedam naboja. Idris je odlučio poslati beduine po hranu.
Tada, kada se broj neprijatelja umanjio, Stasio je odlučio poduzeti prvi korak, odnosno ubojstvo. Obratio se Idrisu razgovorom o Nubiji koja još pripada Egipćanima (Turcima). Zatim je započeo priču o razbojnicima i divljim zvjeradima, a time je htio pridobiti Idrisovo povjerenje da mu preda pušku u ruke. Idris se bojao da je, iako nenapunjena, možda začarana, no svejedno mu ju je dao u ruke, a Stasio ga je počeo učiti kako se puška sastavlja i rastavlja.
Kada je Idris sišao s deve, Stasio je napunio pušku i u tom je trenutku došla horda jahača Arapa, koji su vikala da je Kartum zauzet, Gordon ubijen, a Mahdi pobjednik. Ti su se jahači potom pridružili bjeguncima. Saznali su da je velika engleska vojska krenula na jug pod vodstvom generala Wolesleyja, a veliki su parobrodi krenuli na sjever.
Bjegunci vjeruju da će Mahdi osvojiti cijeli svijet. Govore im i da je novčana nagrada za onoga koji ih pronađe u iznosu od tisuću funta. Nakon otprilike dva tjedna otkako su krenuli iz kraja oko Vadi-Halfe, ušli su u Sudan. Stasio je prepoznao da je stanovništvo ovdje puno tamnije puti te da su im lica, vratovi i ruke tetovirani citatima iz Kur’ana.
“Idris je vičući odgovarao da on i njegov brat Gebhr pripadaju plemenu Dangala, onom istom iz kojega je Mahdi i da vode proroku bijelu djecu kao robove. To je jedino suzdržavalo divljake od nasilja.”
Jedne večeri opkolio ih je emir Nul-el-Tadhil i otpratio ih do Kartuma. On bijaše egipatski časnik u crnačkoj kedivovoj pukovniji te se s njim moglo lakše sporazumjeti. Napokon, Idris saznaje da Tadhil ne poznaje Smaina. Tadhil mu govori da će mu danas pomoći oko prenoćišta i jela, ali se sutra za to treba sam snaći, što će biti teško jer u Sudanu vlada rat, glad i neimaština. Pala je noć.
Žene u Tadhijevoj kući pobrinule su se za Nellu i dale su joj datulja i riže za jesti. Stasio nije mogao spavati, kao ni Saba. Idris se radovao odlasku u Omdurman, kojega je od njih dijelio samo Bijeli Nil. Nadao se da će tamo naći Smaina. Grizla ga je misao da se Smain možda neće niti obradovati što mu je Idris doveo djecu. Iduće su jutro krenuli u šest. Tadhil je jahao naprijed na konju, Stasio je vodio Nellu za ruku, a za njima su išli Idris, Gebhr i Kamis sa starom Dinah i sa Sabom kao i trideset emirovih vojnika.
Ostatak karavana ostao je u Kartumu. Uputili su se prema čamcu koji će ih odvesti do Omdurmana. Tadhil se napokon dosjetio kako je čuo za Smaina te naloži Idrisu da nakon glasa umbaje bude s djecom na mjestu molitve kamo prorok prolazi svaki dan. Tamo će, osim Mahdija, vidjeti sve plemenite i tri kalifa, paše i emire. Nil je opisan kao rijeka puna krokodila u kojoj plivaju i trupla okrenuta potrbuške.
Rijeka je bila izvor zaraze i bolesti. Omdurman je bilo mjesto koje je brojalo čak dvjesto tisuća ljudi. Izgledao je kao kakav divljački šator: utvrda na sjeveru bila je razorena, grad je bio prepun slamnatih koliba, bilo je nekoliko šatora, a živalj se kretao po ulicama gdje se palila vatra, kuhalo i spavao. Ulice su bile pune prosaca, robova, Europljana i Egipćana išibanih korbačem. Harale su dizenterija, tifus i kozice.
“Prvi predmet koji je na sebe svratio pozornost djece, bijaše ljudska glava, nataknuta na velikom bambusu, ukopanom usred trga. Lice te glave bijaše isušeno i gotovo crno, a vlasi na lubanji i na bradi blijede kao mlijeko. Jedan vojnik rastumači Idrisu da je to Gordonova glava.”
Idris se stao cjenkati sa ženama za hranu i odjeću te je ubrzo shvatio da će potrošiti sav novac koji mu je Fatima dala i da će završiti na prosjačkom štapu. Našao se s Tadhilom te mu je ovaj drsko odgovarao – rekao mu je da mu je svejedno gdje će Idris spavati i što će jesti. Potom je poslao ostatak karavane da se ponovno pridruže Idrisu. Svi su se bojali da su ostali prevareni.
Podignuli su kolibe od granja i trske. Idris i Gebhr ujutro su bili u prvim redovima, u iščekivanju Mahdija. On je bio čovjek srednjih godina, debeo, gotovo crn. Lice mu je bilo tetovirano. U jednom je uhu nosio veliki obruč od slonove kosti i bio je odjeven u bijelu džiubu, s bijelom kapom na glavi, a noge su mu bile bose. Imao je dubok i zvučan glas. Molitve su dugo trajale.
Idris se krenuo vraćati prema prenoćištu kada ih je pretekao Grk kojega su na početku sreli (i koji im je dao sliku Majke Terezije) te je rekao Idrisu da ga Mahdi želi vidjeti i da je Smain u Fašodi. Potom se na engleskom obratio Stasiju:
“Dakle, Mahdi će te po svoj prilici zapitati jesi li voljan primiti njegovu vjeru. Odgovori mu na to odmah da hoćeš, i da je, čim si ga vidio, od prvoga pogleda, poteklo prema tebi nepoznato svjetlo samilost. (…) Možda će te uvrstiti među mulazeme, to jest među svoje osobne sluge. Onda ćeš uživati obilje i sve udobnosti koje će vas zaštititi od bolesti.”
Idris i Gebhr su ušli u Mahdijevu sobu, a za njima djeca, potom kalifi i Grk. Idris i Gebhr su kleknuli, a Stasio se samo naklonio. Mahdi se obratio Stasiju i pitao ga prihvaća li njegovu vjeru. Stasio je odgovorio da ne prihvaća. Nakon kraćeg razgovora, odlučio ga je poslati Smainu u Fašodu, a Idrisu, Gebhru i beduinima dati veliku nagradu.
Na izlasku je Grk primio Stasija za ramena, počeo ga tresti i govoriti da će ga u Fašodi za tjedan dana ubiti groznica. Cijelim je putem Stasio nosio uspavanu Nellu, Gebhr ga je udarao po glavi da požuri, a Idrisa je hvatala vrtoglavica.
Ujutro Idris nije mogao ustati koliko je bio bolestan, a beduini su bili nezadovoljni nagradom – dobili su po jednu egipatsku funtu i po jednoga konja. Među svima je vladala glad. Kamis je odbijao davati hranu Nelli i Stasiju te je Stasiju odgovorio neka ode prositi, na što je Stasio na kraju bio i primoran.
Pomagali su mu misionari i milosrdne sestre koji su im dolazili dva dana podijeliti s njima hranu i lijek protiv groznice – kinin, koji se dobiva od kore tropskog drveta. Stasio nije htio samo prositi, već je počeo raditi. Izrađivao je glinu, a jedan mu je šeik uvečer dao dvanaest datulja, koje je dao Nelli, a on je sam već tjedan dana jeo durru, hranu za deve.
Iduće su jutro dobili obavijest da uvečer trebaju krenuti na put. Idris je ostao u Omdurmanu kako bi ga njegovao rob. Gebhr je bio ljutit i tužan što mora ostaviti starijeg brata.
U predvečerje ih je posjetio Grk (Kaliopuli), koji je djeci dao praškova kinina, nekoliko staklenih nizova i malko živeža. Potom se obratio beduinima i Gebhru da se prema Mahdijevoj naredbi trebaju lijepo ponašati prema djeci ili će služiti smrtnu kaznu. Grk se ponovno obrati Stasiju i reče mu da je to izmislio te da ima kćer istih godina kao Nella, koja nosi isto ime. Otkrio im je i da će putovati pustim i nezdravim krajem pa neka zbog toga pripaze na prašak koji im je dao. Skrb je nad djecom vodio stari šeik Hatim, kojega je Grk unajmio da ih pazi.
Hatim je bio stari trgovac slonove kosti te je brižno skrbio za Stasia i Nellu. U jednom trenutku Dinah se onesvijestila i pala s deve. Osvijestila se tek u predvečerje, kada joj je Nelli poljubila ruke te je umrla. Pokopali su je i sakrili grob od hijena i ostalih divljih životinja.
Sedmi dan stigli su u Fašodu, ali je od nje ostalo samo zgarište. Tamo je živio Hatimov prijatelj – Emir Seki-Tamala. Od njega su čuli nepovoljnu novost: Smaina neće pronaći u Fašodi jer se prije dva dana kretao južno od Nila u ekspediciji na robove. Tamala je pozvao djecu na večeru i savjetovao Hatimu da ih pošalje za Smainom, a njega će pronaći ako će pratiti vatru (jer Smain pali džungle).
Hatim je zamolio Tamala da Nelli daruje jednu robinju koja će je paziti. Tamala je za tu korist predao robinju – Meu, djevojčicu iz plemena Dinka, milih crta i slatkoga izraza na licu. Na putu su Stasio i Nella razgovarali o tome koliko Gebhr tuče svog roba Kalija. Nakon više od deset dana puta naišli su na spaljenu stepu, ali Smainu nije bili niti traga.
Odjednom im je lav presjekao put. Gebhr je htio baciti Kalija lavu da ga pojede te bi se oni spasili. Na to je Stasio skočio i rekao Gebhru neka mu da pušku, da će on upucati lava. Doista je ubio lava, a potom i Gebhra, Kamisa i obojicu beduina. Nella je stajala u šoku, široko rastvorenih očiju.
“Dva hica, jedan za drugim, odjeknuše provalijom: – Gebhr se stropošta na zemlju kao vreća pijeska, a Kamis se nagne na sedlu i krvavim čelom udari u konjski vrat.”
Stasio je zapovjedio Kaliju da pohvata konje koji su nakon hitaca pobjegli. Kali se vratio s konjima, a onda je zapalio veliku vatru koja je trajala cijelu noć. Obilato su jeli samo Kali i Mea.
Nella se naslonila Stasiju na rame te mu priznala kako joj je sve ovo strašno. Stasio joj je potom objasnio da je morao učiniti to što je učinio jer bi ih u suprotnom Gebhr ubio kada ne bi pronašli Smaina ili bi se s njima odnosio kao prema Kaliju. Nella mu reče i da se boji mrtvaca te se iz provalije u kojoj su bacili tijela začuo neljudski grozoviti smijeh. Kali im je potom objasnio kako se to smiju hijene koje jedu Gebhrovo tijelo.
Iduće su se jutro probudili nešto prije podneva. Brzo su pojeli te sjeli na konje i krenuli na putovanje prema Etiopiji. Putovali su po najvećoj žegi zbog koje su trebali prolaziti klancima u kojima se nalazio hlad i pitka voda. Stasio je shvatio da klanac skreće prema jugu te da su u korak sa Smainom, ali je smatrao da se Smain neće vraćati istim putem. Stasio započinje razgovor s Kalijem te saznaje da se Kalijevo pleme zove Wa-himȃ i da im je Kalijev otac Kralj.
Potom Kali spominje i Tamnu vodu, što je Stasija asociralo na prostor Ugande. Žega je nestajala te su izišli na dolinu u kojoj je bilo vode i raslo nekoliko divljih smokava. Stasio je nastrijelio bivola koji je potom pobjegao, a za njim je trčao Saba, koji se nije vraćao. Za to vrijeme Kali je razderao antilopu i pojeo više od pola njezine sirove jetre. Mea je bila s Nellom te pripremala zeribu.
Nellu je san uhvatio malo iza ponoći, a Stasio se probudio usred noći jer je osjetio zimu. Naime, Mea je trebala paziti na vatru, ali je zadrijemala. Kada je Stasio pogledao oko sebe, nije pronašao Kalija te je pomislio da je pobjegao. Ubrzo je začuo Sabino lajanje, a onda je ugledao i Kalija kojemu je Stasio za zahvalnost dao ogrlicu.
Idući su dan krenuli putem klanca. Kali je nagovijestio veliku kišu te je Stasio odlučio da nije pametno prolaziti klancem kako se ono ne bi pretvorilo u potok. Stoga su odlučili prenoćiti u šumi.
Usred noći začuli su riku lavova. Potom se počelo spremati nevrijeme. Vjetar im je razbacao zeribu. Kali je doviknuo da se popnu na drvo te je užetom podigao Nellu, Mea se sama uspela, a nakon nje i Stasio. Kiša je bila topla.
Kasnije su se lavovi vratili i ubili nekoliko konja. Ujutro je Stasio odlučio potražiti konje koji su pobjegli. Osim konja, pronašao je magarca i Sabu. Potom su nastavili svoj put kroz klanac koji se neprestano uspinjao. Stasio je odlučio da bi bilo najbolje pronaći neko dobro sakriveno mjesto i pričekati da massika (proljetno kišovito doba) prođe.
U jednom je trenutku klisura zatvorila klanac. Ne tako daleko čuo se slap te su odlučili noćiti kod njega, no prije toga trebali su pronaći izlaz iz klanca. Saba je počeo lajati, a Kali je vidio slona koji je također zapeo u klancu.
Spustili su se do njega i Kali je zaključio da slon umire od gladi. Stasio mu je htio skratiti muke, ali mu je Nella to zabranila te su skupa počeli brati plodove i time hraniti slona, koji se nakon toga ustao i sam počeo piti vodu. Za to vrijeme Mea i Kali su načinili zeribu.
Nakon večere Stasio i Nella su razgovarali o pripitomljavanju slona. Sljedeći su dan ponovno brali plodove za slona koji je već živnuo. Stasio je Mei dao ogrlicu zbog njezine dobrote i brizi prema Nelli, a potom je otišao u lov i otkrivanje prostora koji ih okružuje.
Ulovio je jednu zebru i pronašao veliko deblo baobaba u koje su se mogli sakriti dok ne stane kišno vrijeme. Mea je istražila to velike deblo kako bi potjerala moguće stanare. Isprva su izašli šišmiši, a onda i jedan veliki udav koji se brzo sakrio u klancu. Tamo ga je pronašao slon i svojom surlom bacao po zraku, a naposljetku mu je nogom smrskao glavu. Nella je zaključila da bi slon mogao biti odličan zaštitnik.
Kali se vratio sa Sabom koji je ulovio ždrijebe zebre. Potom Kali priznaje Stasiju da se boji Mzima (Zlih duhova). Novoj je postojbini Stasio nadjenuo ime Krakov. U unutrašnjosti je bilo vrlo mračno pa je Mea rastopila mast od ubijene zvjeradi i načinila limenu svjetiljku.
Sljedeći je dan Nella sama otišla u posjet svom prijatelju slonu te ga je iznenadila s buketom cvijeća, zbog kojega joj se slon približio i dao joj da mu pomazi surlu. Onda je Nella uvidjela bodlje u slonovim nogama i stala ih je micati, a slon je pozorno slušao njezine naredbe.
Nedugo poslije, pridružio joj se i Stasio. Kada je počeo pljusak vratili su se u “Krakov” i vidjeli hrpu riba koje je Kali upecao. Mea je poznavala vrste riba jer je odrasla uz obalu Modrog Nila.
Slon je od čežnje za Nellom trubio tako da se cijeli klanac tresao s obližnjim drvećem. Djeca su ga te večeri nazvala King jer je Nella tvrdila da je bez sumnje bio kraljem svih slonova u Africi prije nego što je dospio u klanac. Kroz nekoliko dana Stasio je shvatio koliko je nezgodna situacija sa slonom:
“I Stasio je doista imao razloga za zabrinutost, jer sada, kad se slon već pripitomio i s njima se toliko sprijateljio, nisu ga mogli ostaviti i osuditi na smrt od gladi; a osloboditi ga značilo bi lišiti se većeg dijela streljiva i izvrgnuti same sebe neminovnoj propasti.”
Potom su ih zadesile nevolje: Kalija su ubole divlje pčele zbog kojih je skoro umro, a kada je ozdravio shvatio je zašto su konji počeli mršavjeti, dlaka im je poispadala i iz nozdrva im je curila gusta sluz. Razlog je bio taj što ih je ugrizla afrikanska muha, tse-tse. Kako bi ih izliječio, Stasio im je donosio jaku mirisnu biljku, koja je podsjećala na luk, no konji su i dalje gubili na kilaži.
Zadesilo ih je još nezgoda: jednog dana za večerom Nella nije imala teka te joj je čelo bilo suho i ledeno, a zubi su joj udarali jedni o druge. Mea ju je odvela na ležaj i pokrila ovčjom kožom kako bi se što prije preznojila. Kali je pod neko drugo deblo otišao odnijeti suho meso Zlom Mzimu da ne ubije dobroga Mzimu.
Nella je imala vrućicu. Ubrzo je došao i drugi val groznica te se vlaga povećavala. Svi su pomalo oslabjeli i omršavjeli. Najednom je Kali opazio crveni dim koji se izdiže iz džungle. Zaključili su da je to najvjerojatnije Smain.
Navečer je Nella s većom lakoćom zaspala, a Stasio je ostao budan razmišljajući o mogućem razgovoru između njega i Smaina. Htio se s njim dogovoriti da ih on odveze u Egipat. Vlada će mu oprostiti i sastat će se s Fatimom i djecom, a gospodin Rawlison učinit će ga bogatim. U suprotnom više nikada neće vidjeti Fatimu i djecu.
Stasio se ohrabrio i zapovjedio Kaliju da ostane uz Nellu i zatvori Sabu, a on će otići istražiti džunglu. Prošavši strmoviti i mračni dio džungle, Stasio se našao na rubu obronka te ugledao veliki šator pred kojim je stajala poljska platnena postelja, na kojoj je ležao čovjek odjeven u bijelo europsko odijelo.
Stasio se u taj čas spustio po strmini na dno klanca, predstavio mu se i rekao da je pobjegao od otmičara te da je Nella bolesna. Čovjek koji je ležao odlučio mu je dati kinina te se predstavio kao Linde, Švicarac iz Zuricha.
Noću ima jaču groznicu, a uz njega je crnac Nasibu. Linde govori da je šator postavljen kako bi u njemu ostali crnci spavali, jer oni boluju od bolesti spavanja (koju prenosi tse-tse). Potom mu otkriva da je konje oteo nekim Mahdijevcima. Dao je Stasiju jednog konja i rekao mu da uzme što god poželi iz zalihe: čaja, riže, vina, kave.
Kada se Stasio vratio u svoju nastambu, prišao je Nelli i napravio joj lijek od kinina. Sljedeći se dan ponovno uputio k Lindeu te mu je donio svježega mesa. Ispričao mu je priču o svom putovanju, kako se uspio izvući od otmičara i kuda planira otići kada prestane kiša.
Linde mu otkriva da rijeka koja se nalazi blizu njih vrlo vjerojatno utječe u Nil. Dalje mu progovara o planinama kroz koje bi trebao proći ako želi izaći na Ocean. Savjetuje mu da krene južno i nastani se na gori i tamo ostane mjesec ili dva. Potom neka nastoji prodrijeti u Etiopiju. Linde je spomenuo i pleme Wa-himȃ, iz kojega potječe i Kali, a koje se nalazi blizu Etiopije.
Posljednja zamolbu koju je Linde imao bila je ta da Stasio sutra ujutro uzme posudu vode, poprska sve bolesnike u tom šatoru i pokrsti ih te da Lindovo tijelo pokopa kako ga hijene ne bi iskopale. Stasio je tamo dolazio svakoga dana te ga kroz neko vrijeme Linde više nije prepoznao, a nakon tri dana je umro.
Maloga Nasibua Stasio je poveo u svoju nastambu. U šatoru je pronalazio streljivo i oružje. Nellino se zdravlje znatno popravilo. Napokon je došlo vrijeme da se razbije klisura i oslobodi King koji se već privikao na teret koji mu je Stasio stavljao na leđa. Uspjeli su ga osloboditi pripalivši barut u pukotinu. Prije polaska, Stasio se još jedanput vratio u šator i uzeo kompas i dalekozor.
Naišli su na goru na kojoj je klima bila slična egipatskoj. Na vrhu se nalazila šuma od banana. Ubrzo su pronašli i poglavičinu kolibu gdje su se prvo smjestile Nella i Mea. S istočne strane plavio se lanac gora Karamoyo, a s južne su se vidjele uzvisine prekrivene šumom. Zrak je bio zdrav.
Stasio je osmislio nekoliko zadataka koje trebaju izvršiti. Prvi je bio osušiti meso, drugi naučiti Kalija pucati, a treći načiniti zmajeve. Izrada zmajeva bio je Nellin zadatak, a na njih će napisati njihova imena te ostale bitne pojedinosti. Osim toga, napisat će da mole za pomoć i da se brzojavi u Port-Said. Zmajeve će puštati kada će vjetar puhati sa zapada na istok. Nakon nekoga vremena Stasio je počeo govoriti o svojoj vjeri te su se ostali pokrstili.
“Nakon nekog vremena mnogoše već pristupiti krštenju. Obred je bio svečan. Kumovi pokloniše svakom djetetu po četiri dotisa bijeloga pamučnoga platna i po jedan đerđan plavih zrnaca.”
Stasio je od Kalija saznao da mu njegovo pleme neće nauditi, ali da su im neprijatelji susjedno pleme, Samburu. Iza njihove zemlje nema planina, već je samo džungla puna lavova. Nakon tjedan dana počeli su s pakiranjem. Krenuli su ujutro u šest. Putovali su vrlo sporo, provlačili su se kroz bagremov kraj.
Nakon pola kilometra, Stasio je ugledao prostrano polje manioka, a kraj polja nekoliko crnih osoba koje su radile u polju. Kali im se obratio, a žene su počele vrištati te su bacile svoje oruđe. Suputnici su se približavali mirno i tiho. Potom su izašli muškarci oboružani kopljima i lukovima. Izgledali su vrlo ratoborno. No, začudilo ih je što je jedan dječak uspio napraviti slugu od slona.
U to se Kali obrati plemenu i zazove kralja koji se zvao M’Rua i bio je veći stari crnac, visok i čvrsto građen. Kali im je zatim predstavio dobru Mzimu, odnosno Nellu, i nagovjestio im prestanak suše, dobru pašu, obranu od ropstva.
M’Ruovo je pleme prošao strah, stali su se smiješiti svom božanstvu. Odjednom se iz kolibe začula glasna grmljavina, što je zapravo bila buka koju je proizveo njihov čarobnjak Kamba lupajući u bubnjeve. Stasio im je objasnio da Kamba nije nikakav čarobnjak, nego obična varalica, ali su mu na nagovor Nelle poštedjeli život. Potom je došlo do sklapanja bratimstva između Kalija i M’Rue. U selu je vladalo veliko veselje.
Nakon tri dana nastavili su put. Stasio je ubio jednu panteru čije je krzno Kali odjenuo kako bi crnci prepoznali da imaju posla s čovjekom kraljevske krvi.
Nastavivši putovanje naišli su na jednog lovca koji im je ispričao za rat između Fumba i Sambura. Kali je odjahao kako bi uvidio događaje, a vratio se sav izmučen i molio Stasia da mu pomogne u ratu sa Samburima.
Dogovorili su se da će Nellu ostaviti u plemenu Massai, koje čuva žene zaraćenih strana. Potom će Stasio otići na Kingu i protjerati Sambure od Kalijina oca, a Kali će krenuti s njim i boriti se. Na napad su krenuli u noć. Kali je ispalio nekoliko vatrenih raketa te je uslijedio pokolj.
Neki su Samburi bili ubijeni, a neke je Kalijeva vojska privela kao zarobljenike. Stasio nije ispalio niti jednog metka nego je s Kingom stajao na uzvisini. Bitka je završila kada je počelo svitati. Kali je tada shvatio da im je vođa Fumba teško ranjen. Fumba je kao posljednju želju imao vidjeti Velikog gospodara koji ih je spasio od Sumbara, a koji sjedi na slonu. Potom je preminuo. Ratnici su se svrstali u dugački red i počeli plesati ratni ples. Kali je preveo Stasiju:
“Kali biti kralj Wa-himâ, a veliki gospodar kralj Kalija.”
Kali je potom odlučio ubiti zarobljenike, a Stasio mu je zabranio da to učini jer to nije prema nauku što ga je učio na Lindeovoj gori. Poslušao je Stasija i nalupao čarobnjake koji su ustvari varalice. Zatim je s Faruom (kraljevićem iz plemena Samburu, čiji je otac poginuo u zadnjoj bitci) načinio krvno pobratimstvo da više neće ratovati. Potom su sahranili Fumbu svečano uz liticu pod bomom.
Nakon nekoliko dana Nella i Stasio su krenuli s četrdeset vojnika iz Kalijeva plemena. Kali je odlučio otići s njima, što se Stasiju nije odveć svidjelo jer se bojao da će mu netko drugi oduzeti vlast.
No, na Nellin nagovor, pratio ih je do Oceana. Drugi su dan naišli na veliko krdo slonova koji su pili vodu. Kali im je rekao da su to vodeni slonovi – oni koji noću izlaze u džunglu i pasu, a danju žive u jezeru kao i kiboko (potočni konj). Nakon nedugog putovanja ponestalo im je vode.
Nellino je lice bivalo sve bljeđe, a slon je omršavio. Ubrzo su pronašli rječicu koju je okruživalo drveće te su u njoj ugasili žeđ. Stasio je tu odlučio ostati dva dana. Kali i njegovi ljudi penjali su se po drveću u potražnji za datuljama. Umjesto toga, pronašli su jedan Stasijev zmaj pod brojem sedam.
Idućih su nekoliko dana patili od nestašice vode. U jednom je trenutku Stasio kroz dalekozor vidio gore i odlučio da sljedeće jutro krenu tim putem jer u gorama najčešće ima vode. Kada je pala noć, dva su stražara trebala ostati budna. No, Stasio je primijetio da oni spavaju, a kada je bolje pogledao shvatio je da su ubijeni nožem u vrat i da je voda koju su čuvali nestala.
Brzo se okupila cijela četa te su zaključili da su ubojstvo i osvetu učinili M’Kunje i M’Pua, vrači iz Kalijeva sela. Pobjegli su bez kazne te ih je Kali otišao potražiti. Vratio se s dvije probušene vreće u kojima je maločas bila voda te javi Stasiju da su onu dvojicu požderali lavovi.
Stasio im je objasnio da se neće vraćati do rijeke jer im do tamo treba pet dana, stoga je htio da krenu naprijed. Kali je zapovjedio svom plemenu da krenu, a Sambure se nisu htjeli pomaknuti jer im je Faru ostao uz jezero.
Tako je karavana krenula naprijed umanjena za polovicu. Dva dana bili su bez vode. Stasiju su se pred očima pojavljivale točkice, svima su usne popucale, svi su problijedili.
Kali je rekao Stasiju da trebaju stati i odmoriti se, a onda se krenuo pozdravljati s njim. S Kalijem je legla i Mea te su se zajedno pripremali za smrt. Nella se potom sjetila zapaliti svjetleće rakete. Ubrzo su se iz drugog tabora javljale rakete.
Stasio je uzeo konja i otišao potražiti tabor. Tamo je pronašao kapetana Glena i doktora Claryja. Oni su tamo bili na ekspediciji i istraživali su istočne zemlje. Nakon tri mjeseca putovanja, ljudima je bio potreban odmor te su ih Glen i Clary smjestili uz jezero s pitkom vodom. Najedanput su Zanzibirci iz njihove karavane pronašli Stasijevog zmaja na kojemu je pisalo:
“Nelly Rawlison i Stanislaw Tarkowski, poslani iz Kartuma u Fašodu, a iz Fašode povedeni na istok od Nila, oteše se iz ruku dervišima. Nakon mnogo mjeseci putovanja dođoše do jezera koje leži južno od Etiopije. Idu prema Oceanu. Mole za brzu pomoć. Ovaj zmaj, po redu pedeset i četvrti, pušten je s planina koje okružuju u zemljopisu nepoznato jezero. Tko ga nađe, neka obavijesti upravu kanala u Port-Saidu ili kapetana Glena u Mombassi. Stanislaw Tarkowski.”
Na dnu pisma pisalo je da je kišovito doba odavno prošlo, što je označavalo da je dječak odavno izgubio pojam o vremenu. Nakon njihovog razgovora vidjeli su raketu i tada su sreli Stasija i Nellu. Dali su svima vode i ostavili ih da spavaju. Dogovorili su se da će otići do hladnih uzvisina gora Kenia ili Kilimandžara i tek odatle poslati glas očevima da dođu u Mombassu.
Povratak je započeo trećega dana. Dvije su se karavane razišle: Nela i Stasio krenuli su s Glenom i Claryjem, a Kali sa svojim plemenom nazad u svoje selo. Na rastanku su svi plakali.
Potom im Stasio ispriča o svojim dogodovštinama i o tome što je odgovorio Mahdiju, a Clary mu kaže da je Mahdi umro od srčanog udara te da je njegovo mjesto preuzeo Adbullahi. Kada su stigli do podnožja Kilimandžara, Glen je zbog zdravlja djece odlučio tamo ostati barem deset dana. Stasio je u stijenu uklesao: Jeszcze Polska (Još Poljska nije propala).
Kada su Rawlison i Tarkowski dobili brzojav, bili su sretni, začuđeni te su molili Boga da to nije varka. S gospođom Olivier ukrcali su se na parobrod koji je vozio do Indije, a stajao je i u Adenu, Mombassi i Zanzibaru. Stigao je napokon trenutak kad su djeca pala roditeljima u zagrljaj.
Život se ponovno napunio vedrinom i srećom. Djeca su se čudila očevima što su im glave za vrijeme njihove odsutnosti posve pobijeljele. Nella je s uzbuđenjem prepričavala svaki događaj, a Stasija je predstavljala kao zaštitnika i odvažnog dječaka. Gospodin Rawlison vratio se s Nellom u Englesku, a Stasio se upisao u školu u Aleksandriji.
Djeca se nisu vidjela deset godina, ali su si pisali svakodnevno. Dječak je potom otišao na tehniku u Zürichu te je radio u Švicarskoj na kopanju tunela. Posjetili su se tek nakon deset godina, kada je Tarkowski dao ostavku. Nella je navršila osamnaestu godinu, a Stasio dvadeset i četvrtu.
U znak povjerenja, gospodin Rawlison je Stasiju dao svoju kćer te je mladi par živio kod Rawlisona u Engleskoj sve do njegove smrti.
Krenuli su na dalek put, u obilazak onih mjesta koja su prošli kao djeca, a sa sobom su poveli i Sabu. U Mombassi su sreli Kinga koji ih je prepoznao, a koji je bio pod brižljivom paskom domaćih engleskih vlasti.
Kapetan Glen i doktor Clary bili su premješteni u Natal. Stasio je tada saznao da je Kali u dobrom zdravlju i da vlada pod engleskim protektoratom nad cijelim krajem južno od Rudolfova jezera.
Mladi par vratio se u Europu i nastanio se sa Stasiovim ocem za stalno u Poljskoj.
Likovi: Nelli, Stasio, Idris, Gebhr, Kali, Mahdi
Analiza likova
Stanislaw Tarkowski – Poljak, četrnaestogodišnjak, iznimno hrabar i odvažan zbog čega je stekao slavu u cijelom Egiptu.
“Stasio se rodio na kanalu u Port-Saidu, tu je odrastao i proveo gotovo četrnaest godina, pa su ga inženjeri, suradnici njegova oca, nazivali sinom pustinje. (…) A Stasio je doista bio čvrst dječak i uzrasniji nego što obično bivaju dječaci njegovih godina. Dosta mu je bilo pogledati u oči i uvjeriti se da će prije pogriješiti suviškom smionosti, negoli kukavštinom, ako dođe u takvu nepriliku.”
Štiti Nellu te je spašava od svih nedaća. Kali ga smatra Velikim gospodarom, odnosno Bvana Kubva. Znatiželjan je, ali i ozbiljan, postavlja se kao glavni. No, u gotovo svim slučajevima popusti ako ga je Nella to tražila. S lakoćom uči strane jezike – govori arapski kao pravi Arapin, a vješto govori i engleski, francuski i poljski.
“Rođen u Egiptu govorio je arapski kao pravi Arapin. Od Zanzibiraca, koji su ponajviše bili zaposleni kao ložači strojeva, naučio je po čitavoj Africi prošireni ki-svahili jezik, a mogao se čak sporazumjeti i s crncima iz plemena Dinka i Šilluk koja žive niže od Fašode na Nilu, Osim toga, vješto je govorio engleski, francuski i poljski, jer je njegov otac, pravi domoljub, btižno pazio na to da mu dječak zna svoj očinski jezik.”
Na početku romana se ponekad s omalovažavanjem obraća Nelli zbog toga što ona ima tek osam godina. Stasio ima poljske i francuske korijene te odrasta samo s ocem.
“Stasio, koji je navršavao četrnaestu godinu i koji je veoma volio svoju osmogodišnju prijateljicu, ali je s njom postupao kao s djetetom (…)”
Nella Rawlison – osmogodišnja Engleskinja koju su beduini oteli sa Stasijem. Vrlo je plašljiva, bojažljiva te se lako razboli, pogotovo ako je u zraku velika vlaga. Put joj je blijeda, oči zelene.
“Lišce joj je, umjesto da izgori od sunca i vjetrova, postajalo svaki dan sve bljeđe, a oči izgubiše običan zeleni sjaj. (…) Dječak je samilosno i bojažljivo gledao u njene ručice koje su postale tako bijele kao papir (…)”
Iznimno je draga te vjeruje Stasiju da je on svemoćan. Kroz cijelo putovanje dvaput je zapala u vrućicu i često je plakala jer joj je nedostajao otac. Voli životinje te je tako osvojila Sabino (pas) i Kingovo (slon) srce.
Gospodin Tarkowski – Stasijev otac, inženjer Kompanije Susekog kanala. Poljak, domoljub. Jedanaest godina bio je vojnik, zatim su ga osudili na Sibir, no uspio je pobjeći te se tada zaposlio u području hidraulike.
“Godine 1863. borio se neprekidno punih jedanaest mjeseci na ratnom polju; bio je ranjen, zarobljen i osuđen na Sibir, ali mu je pošlo za rukom da umakne iz dubine Rusije i pobjegne preko granice.”
Gospodin Rawlison – Nellin otac, Englez, patriot. Radi u Kompaniji, kao i gospodin Tarkowski te su oboje bogataši. Ostao je udovac kada je Nelli bilo samo tri godine i ona mu je sve na svijetu.
“Gospodin Rawlison, jedan od ravnatelja Kompanije Susekog kanala, i Wladyslaw Tarkowski, inženjer iste kompanije, živjeli su mnogo godina u najtješnijem prijateljstvu. Obojica bijahu udovci. Gospođa Tarkowska, rođena Francuskinja, umrla je pri Stasiovu rođenju, dakle prije više od trinaest godina, a Nellina je majka umrla od sušice u Heluanu, kad su djevojčici bile tri godine. Obadva su udovca stanovala u Port-Saidu, u susjedstvu, a poslovno su se viđali danomice.”
Kali – crni dječak, bivši Gebhrov sluga, a kasnije kralj plemena Wa-himâ iz kojega i potječe. Odan, bezgranično je vjeran Nelli i Stasiju, spretan, ratuje koljem i nožem, ne poznaje oružje sve dok ga Stasije nije naučio. Boji se Zlih Duhova, odnosno Mzima, a Nellu smatra dobrim Mzimom. Izdržljiv, brz, snalažljiv, ne govori engleski, poznaje nešto malo arapskog, a sa Stasijem se sporazumijeva na ki-svahili. Bio je čvrst i dobro građen, a ramena su mu bila jaka.
“A Kali, iako je pod Gebhrovom rukom postao sličan kosturu, imao je posve drukčiji lik. Bio je čvrst i dobro građen, ramena je imao jaka, a noge u usporedbi s Meinima razmjerno malene.”
Mea – mala crna djevojčica, Nellina služavka (nakon što je Dinah, stara crnkinja, po putu preminula). Pripadala je plemenu Dinka, što se odmah moglo prepoznati po tome što je imala veoma dugačke i tanke noge (koje je Stasio usporedio sa ždralovima koji koračaju po Nilu).
“Dosta je bilo pogledati mladu crnkinju da čovjek pogodi da pripada plemenu Dinka ili Šilluk, jer je imala veome dugačke i tanke noge koje su značajne za ta dva plemena što prebivaju uz obalu Nila i gaze poput ždralova i roda po njegovim vodama.”
Heinrich Linde – Švicarac, bio je sin trgovca u Zürichu.
“Dobro, dobro. Zovem se Linde, Švicarac sam iz Züricha… Prije dva dana mi se dogodilo, da me je teško ranio vepar ndiri.”
Otac mu je stekao veliki imetak trgujući svilom. Kad je Linde završio tehniku, naslijedio je svu očevinu i otišao na prvo putovanje u Egipat. Posljednje je svoje putovanje započeo u Zanzibaru, gdje ga je Stasio našao. Linde mu je pomogao s kininom (lijekom) koji je izliječio malu Nellu te na kraju s objašnjavanjem puta do Etiopije. Zatim mu je omogućio oružje, barut, dalekozor, kompas i sve ostale bitne potrepštine. Ubrzo je umro od ujeda vepra, a njegovi su suputnici, osim Naisbua, umrli od bolesti spavanja.
“Boluju od bolesti spavanja. To su ljudi s obale Velikih jezera gdje ta strašna bolest neprestano hara.”
Bilješka o piscu
Henryk Sienkiewicz rođen je 5. svibnja 1846. godine na istoku današnje Poljske, u selu Woli Okrzejskoj, u plemićkoj obitelji koja je zbog pomanjkanja novca morala preseliti u Varšavu. Očeva obitelj vrlo je aktivno sudjelovala u revolucionarnim borbama za poljsku nezavisnost, što se smatra razlogom snažnog domoljubnog elementa u Sienkiewiczevu književnom radu.
Sienkiewicz polazi u srednju školi 1858. godine, ali nije briljantan đak. Iz svih je predmeta teško dobivao prolaznu ocjenu, osim iz poljskog jezika i povijesti, u kojima je bio izvrstan. Privlačila su ga književna djela koja tada nisu bila u školskoj lektiri, kao što su Homer, Shakespeare, Scott, Dumas, Voltaire.
Nakon što je napustio školu, tri godine provodi na seoskom imanju kao odgojitelj i učitelj te je 1866. godine položio završni ispit u dobi od dvadeset godina i upisao se na fakultet. Najprije počinje studirati pravo, zatim prelazi na medicinu pa na studij filologije.
Studirao je do 1871. godine, ali nije diplomirao. Prvi Sienkiewiczev roman Utaman (Na marne, 1872.) upravo govori o studentskom životu, ali ne doseže znatniju literarnu vrijednost.
Od 1872. do 1887. Sienkiewicz radi kao novina za Gazetu Polsku te se potpisuje pseudonimom Litwos. 1874. godine upoznaje prvu Mariju. Naime, sve žene s kojima se zaručivao i ženio, a bilo ih je pet, imale su isto ime – Marija.
Prvo njegovo djelo prevedeno na hrvatski bila je novela Iz uspomena poznanjskog učitelja, objavljena u Vijencu 1880. godine. Ostala objavljena djela jest trilogija o Poljskoj tijekom 17. stoljeća, koju čine: Ognjem i mačem, Potop i Gospodin Wolodyjowski, zatim su mu poznata djela i Quo vadis, Križari, Kroz pustinju i prašumu. Roman Kroz pustinju i prašumu prvi je put u Hrvatskoj objavljen 1914. godine pod naslovom U žarkoj Africi.
Sienkiewicz je dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1900. godine.
Umro je 15. studenog 1916. godine u Veveyu u Švicarskoj.
Autor: M.G.
Odgovori