“Jurnjava na motoru” Slavka Kolara spada u dječju pripovijetku, a tema djela opisuje nam zgode nestašnog dječaka koji je inače živio na selu, ali sada se našao u gradu gdje je doživio zanimljivu pustolovinu.
Autor je ovim djelom u prvom redu htio zabaviti i nasmijati najmlađe čitatelje tako da ono spada pod humoristične pripovijetke. Ujedno priča djeci donosi i pouku, a ona je da se ne igraju stvarima koje nisu primjerene za njih jer Macan je bio toliko radoznao i istraživački nastrojen da se morao suočiti s posljedicama koje su proizašle iz toga. A jedna od posljedica bila je jurnjava na motoru, ali i susret s lopovom.
No, autor nas navodi i na to da kada već upadnemo u nevolju, moramo se ponašati kao Macan pa tako do izražaja dolazi njegova srčanost i neustrašivost.
Radnja se odvija najviše u Zagrebu, a vrijeme radnje je bilo toliko davno da tome može posvjedočiti i to da se tada umjesto žmigavcima smjer kretanja najavljivao trubom. Naime, ako je netko htio na križanju ići ravno, zatrubio je jednom, ako je htio ići desno morao je zatrubiti dva puta te lijevo, tri puta. Dakle, vrijeme radnje zbivalo se pedesetih godina prošlog stoljeća u vrijeme kada su djedovi najmlađih čitatelja sanjali o tome da imaju svoj motocikl.
Ova realistična priča ispričana je jednostavnim jezikom uz mnogo šaljivih dijaloga, a posebice onda kada je glavni lik Macan u središtu radnje.
Kratak sadržaj
Macan Buzdovan sa svojom obitelji živi na selu. Jednoga dana poštar je obitelji Buzdovan donio pismo ujaka Jose iz Zagreba. Ujak Joso je pozvao u goste svoga nećaka Macana, a Macanovoj sreći tada nije bilo kraja. Naime, Macan se veselio zbog tri stvari. Uživat će u vožnji vlakom, razgledat će Zagreb, a i ujak Macan će ga voziti na motoru brojnim zagrebačkim ulicama.
Uz sve to sjetio se odmah i svojih sestara koje su mu se uvijek rugale da nije nikada nigdje bio te da se čak nije vozio u vlaku. Nije mogao nikako dočekati kada će krenuti na put, a ukućanima je dosadio svojim pitanjima kada će konačno doći dan polaska.
Macan je u Zagrebu trebao provesti čak mjesec dana pa je mama pripremila i dosta toga što će ponijeti u goste jer je smatrala da nikako ne može doći praznih ruku.
Kada je konačno stigao dan njegova polaska, na željezničku postaju otpratile su ga majka i sestre Mira i Zora. Svi zajedno nosili su Macanovu prtljagu, a on ih je putem konstantno požurivao jer se bojao da će zakasniti na vlak. Macan je nosio dvije patke, a mama i sestre košare i ostalu prtljagu. Iako su stigli dosta prije vremena polaska vlaka, Macan nije mogao dočekati kada će se ukrcati i krenuti na put.
Kada je Macan konačno ušao u vlak susreo se s novim uzbuđenjima koje je putovanje s vlakom nosilo. Kako je vlak brzo jurio, tako su se micale kuće, drveće, automobili i telegrafski stupovi.
Ubrzo se Macan dosjetio kako bi mogao početi zapisivati imena postaja na kojima se vlak zaustavljao. I tako je i bilo. Kada je vlak prvi puta stao, Macan je zapisao ime “Izlaz”. No, sljedeća postaja se ponovo zvala isto tako. Macanu ništa nije bilo jasno sve dok mu mama nije objasnila o čemu se radi. Uskoro je Macanu već postalo strašno dosadno i stalno se pitao kada će već jednom stići u Zagreb.
Konačno su stigli u Zagreb, a tamo ih je dočekao ujak Joso te ujna i njihova kći koja je već išla u gimnaziju. Izostao je jedino njihov sin Zlatko koji je bio u školi. Kada su se susreli svi su se izljubili i izgrlili, a ujak i ujna su se čudili kako je Macan već bio jako velik i jak.
Uputili su se na tramvajsku stanicu kako bi došli do ujakove kuće, no tada je nastala zbrka. Macan se bojao da mu tramvaj ne pobjegne pa je uskočio na onaj prvi koji je naišao, a taj je bio, naravno, pogrešan. Uslijed cijele nezgode, na kraju se sve sretno završilo pa su stigli do Trešnjevke gdje se nalazila kuća ujaka Jose.
Kada je ugledao kuću, Macan se razočarao. Očekivao je puno više. Zamišljao je da će boraviti u višekatnici i to na najvišem katu, a vozit će se i s dizalom. No, sve je bilo nekako tijesno. Obitelj ujaka Jose živjela je u uskoj uličici, u maloj kući i malim dvorištem. Macan je dobio dojam kao da je i dalje na selu.
Pošto je Macan bio jako nestašan i pomalo nespretan, odmah je upao u nove nevolje. Ujna ga je odvela u kupaonicu da se malo osvježi od puta, a on je stao odvrtati slavine na sve strane. Naime, kod sebe na selu nikada nije vidio ovakvo nešto pa nije niti znao kako se s tim treba služiti. Voda je počela prskati na sve strane, čak i odozgora, a Macan se još nije ni snašao i već je bio mokar poput miša. Mama se na njega jako naljutila i odmah ga je htjela vratiti nazad na selu, ali ipak ostala je još par dana uz njega i dala mu mnoge savjete o lijepom ponašanju, prije nego što je otišla.
Zlatko, sin ujaka Jose, jako se pravio važan, a bio je jednu godinu mlađi od Macana. Rugao se Macanu da ne zna što je dizalo, niti što je tuš. No, Macan mu je vratio istom mjerom govoreći mu da se on boji krave i da također ne zna niti jahati konja. I tako su se prepirali sve dok nije bio spomenut motor. Zlatko je lagao da ga tata samog pusti da vozi motor, a Macan je htio puknuti od ljubomore. Kako je vrijeme prolazilo, a oni su bili sve prisniji, znali su se tako i potući jer niti jedan od njih dvojice nije htio priznati da je u nečemu slabiji. Ipak, kako bi se brzo potukli, tako bi se i pomirili, a kasnije kao da više ništa nije bilo.
Macanu je od tada u glavi uvijek bila Zlatkova rečenica kako je sam vozio ujakov motor. Jako su ga privlačili motori i uvijek kada se ukazala prilika pomagao je ujaku u garaži.
Ujna Ana je slavila imendan i rođendan pa je Macanu to bila prilika da se popne na motor. Naime, na proslovu je stiglo mnogo ljudi, a svi su slavili iza kuće, u malom dvorištu. Tamo su jeli, pili i pjevali. Netko od gostiju stigao je na motoru, a Macan i Zlatko nisu se prestajali vrtjeti oko njega, dirali su ga i pričali poput pravih odraslih motorista.
Tada se pojavili ujna i rekla Zlatku da mora otići nešto kupiti u trgovinu. Macan je ostao sam s motorom i morao je iskoristiti priliku da sjedne na njega. Kada ga je uzjašio, nije i dalje imao mira. Morao je isprobati hoće li i upaliti. Skočio je, pritisnuo pedalu i motor je upalio!
Srećom, Zlatko u žurbi nije zatvorio vrata. Macan se jako uplašio, a motor je proizvodio veliku buku. Pošto su svi iza u dvorištu glasno pjevali, nisu ga čuli, a Macan je svim snagama pokušavao motor ugasiti. No, u tome nije uspio. Umjesto da zaustavi motor, motor je krenuo.
Macanu je skoro srce stalo od straha, ali više nije bilo vremena za ništa, motor je skupa s macanom već jurio zagrebačkim ulicama. Macan je poznavao prometne propise, ali nije poznavao ulice. Ubrzo je Macan projurio i pored Zlatka koji se vraćao iz trgovine, a ovaj nije mogao vjerovati da je to upravo Macan na motoru. Zinuo je, a iz ruku su mu ispale dvije minerale boce, od kojih se jedna i razbila.
Kako je Macan prolazilo ulicama, tako su se ljudi zgražali kada bi ga ugledali. Nisu mogli vjerovati da dijete od kojih desetak godina samo sjedi na motoru i to bez zaštitne kacige. Uz to, bio je odjeven samo u majicu bez rukava, a nogama je imao otvorene sandale.
Macan je tako išao od Trešnjevačkog trga do Savske ceste pa je skrenuo dalje desno. Prolaznici su mu vikali, mahali da stane pa čak i zvali policiju, ali sve je bilo uzalud. Macan bi stao da je znao kako ugasiti motor. I on se htio nazad vratiti k ujaku, ali nikako nije znao kako ugasiti motor. Morao je biti koncentriran, gledati pred sebe, zaobilaziti ljude, tramvaje i automobile i to sve pri jako velikoj brzini.
Na Savskoj cesti Macana je pokušavao zaustaviti policajac, ali on je i dalje jurio ni malo se ne zaustavljajući. Policajac je samo ostao začuđeno gledati.
Uskoro se našao na prašnjavoj cesti koja je vijugala i vodila do sela. Za njim su jurili psi, plašio je kokoši, a žene s metlama su mu prijetile da stane. No, ništa nije pomagalo. Kada je već prošao par sela, motor se iznenada sam od sebe ugasio. Nestalo je benzina.
Spuštala se noć i dječaka je sve više bilo strah. Na njega se nitko nije osvrtao, a on nije znao gdje se nalazi. Kada je izgubio svaku nada, zaustavio se kamion. Iz njega je izašao vozač i počeo je nakon jako kratkog razgovora optuživati Macana da je motor ukrao jer on poznaje i vlasnika motora i ujaka Josu.
Potom je vozač kamiona ubacio motor na kamion te je otišao ostavivši dječaka samog u noći. Macan je bio bijesan, potrčao je za kamionom te je u zadnji čas uspio pročitati brojeve registracije.
U međuvremenu, kada se Zlatko vratio iz trgovine, rekao je da je vidio Macana na motoru, a ujak Joso i vlasnik motora odmah su krenuli u potragu. Uspjeli su saznati da je dječak prošao preko Savskog mosta, a kako su išli sve dalje tako su dobivali informacije. Ubrzo su se našli na selu, a tako su naišli na Macana koji je uplakan pješačio.
Kada ih je ugledao, Macan je plakao i od sreće i od straha da ga ujak ne kazni batinama. Tada im je ispričao što se sve dogodilo i svi su krenuli u potragu za kradljivcem motora. Kradljivac je brzo bio uhvaćen, a Macan je kao i uvijek pokazao svoju srčanost. Od ujaka je dobio kompliment da je junak, ali i veliki magarac.
Vrsta djela: humoristična pripovijetka
Vrijeme radnje: za vrijeme školskih praznika polovicom prošlog stoljeća. To možemo zaključiti jer se u priči spominje Narodna Republika Hrvatska što znači da je tada Hrvatska bila dio Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
Mjesto radnje: radnja započinje u nepoznatom selu, ali ipak veći dio radnje se događa u Zagrebu.
Likovi: Mladen (Macan Buzdovan), mama, sestra Mira i Zora, Zlatko, Ujak Joso, ujna Ana, vlasnik motora, kradljivac motora, policija, prolaznici
Analiza likova
Mladen (Macan Buzdovan) – glavni lik. Desetogodišnji veseo i zaigran dječak. Ponekad je malo nespretan i nestašan i uvijek smišlja vragolije. On je hrabar i često nepromišljen, ne razmišlja o posljedicama koje se mogu dogoditi. Nestrpljiv je i znatiželjan, uvijek želi nešto novo što će ga zaokupiti. Nadimak Macan dobio je kada je bio mali od svojih ukućana koji su ga tako od milja prozvali. O svemu s nadimkom saznali smo u drugoj pripovijetki “Macan i Nebojša”. Drugi nadimak, Buzdovan, dobio je zbog svoje naravi koja je bila pomalo eksplozivna. Nije da se inače Macan volio tući, ali nije podnosio kada bi netko dirao slabijeg. Inače, živi s roditeljima na selu i najmlađi je u svojoj obitelji. Ima starije sestre Zoru i Miru. Voli se praviti važan i smatra da je uvijek u pravu. Na biciklu je pravi majstor i zna izvoditi svakakve vratolomije. Zbog svoje radoznalosti završio je i na motoru kada je osjetio i veliki strah. Kada mu je motor bio ukraden, zatomi je strah i htio se osvetiti kradljivcu.
Bilješka o autoru
Slavko Kolar bio je hrvatski književnik i scenarist. Rođen je 1.12.1891 u Palešniku. Najpoznatija djela bila su mu pripovijetke “Breza” i “Svoga tela gospodar”. Nakon završetka fakultetskog obrazovanja u Zagrebu, vratio se u svoj rodni kraj, gdje je počeo pisati “Brezu”, priču nastalu prema istinitoj priči.
Nakon izdavanja pripovijetke “Breze”, vratio se u Zagreb gdje je jedno vrijeme predavao kroatistiku. U svoja djela unosio je humor i satiru te tako komentirao društvena događanja oko sebe. Njegove pripovijetke se u potpunosti uklapaju u najznačajnija djela hrvatske književnosti tridesetih godina. Primarne teme bile su mu život na selu ili provinciji, s naglašenim socijalnim akcentom. Od svih drugih književnika razlikuje se upravo po tom specifičnom pristupu istoj tematici.
Za života je Slavko Kolar napisao više od stotinu radova, među kojima: 47 pripovijetki, 6 kazališnih djela, 5 scenarija, 12 autobiografskih fragmenata, 20 kritika, članaka i prikaza, 10 dječjih pripovijedaka, 8 agronomskih stručnih radova i 30 intervjua, izjava i polemičkih priloga koji su sabrani u njegovim “Sabranim djelima” (izdanje Matica hrvatske iz 1970.godine).
Neka od njegovih najvažnijih djela jesu: “Breza” (pripovijetka i filmski scenarij), “Svoga tela gospodar” (pripovijetka i filmski scenarij), “Ili jesmo – ili nismo”, “Kraljeva smrt”, “Luda kuća”, “Sedmorica u podrumu” (drama), “Luda kuća” (filmski scenarij), “Čist posao ili Dobri čovjek iz Zagreba” (Komedija), “Pogreb Štefa Halačeka” (scenarij) i neke od njegovih pripovijetki za djecu, među kojima ističemo “Petricu Kerempuha” i “Jurnjavu na motoru”.
Slavko Kolar preminuo je u Zagrebu 15.9.1963 te je ostao u sjećanju kao jedan od velikana hrvatske književnosti.
Autor: M.L.
Odgovori