Ježeva kućica popularno je djelo bosanskohercegovačkog autora Branka Ćopića. Riječ je o jednoj od najpoznatijih priča za djecu koja je prvo izdanje doživjela 1949. godine u Beogradu te 1950. godine u Zagrebu. Nedugo nakon toga, priča o slavnom lovcu Ježurki Ježiću uvrštena je i u osnovnoškolske lektire. Do danas Ježeva kućica postala je jedna od najprodavanijih i najpopularnijih priča za djecu u povijesti bivše Jugoslavije i Hrvatske.
Autor nam donosi priču o skromnom i hrabrom ježu koji je gajio posebne osjećaje prema svom domu. Iako se dobro proveo kod lisice na ručku, jedva je čekao da stigne u svoj skromni dom, koji, iako trošan, za njega je bio najbolji na svijetu jer je bio samo njegov. U njemu se osjećao slobodno i znao je da tamo sam svoj gazda. Upravo kroz osobine malenog, ali hrabrog i “velikog” ježa, autor nam prenosi pouku o tome da trebamo gajiti čvrste osjećaje prema onome što imamo i prema svom domu, bez obzira kakav on bio.
Ježeva kućica napisana je kao basna u obliku stihova te se gledajući književni rod može svrstati u epsko-lirsko djelo. Epski dio priče su pouka i likovi dok su lirska obilježja ona u stilskim figurama, pjesničkim slikama i cjelokupnoj atmosferi. Poput svih lirskih priča i Ježeva kućica ima svog junaka, a to je Ježurka Ježić u ulozi glavnog lika. Uz njega se u basni pojavljuju i druge životinje, lisica, vuk, medvjed i svinja, koje također imaju karakteristike ljudi.
Svaka od navedenih životinja ima određene karakteristike ljudi po kojoj je značajna, a kroz njih nam je pisac htio prenijeti i pouku. Spomenuta basna prepuna je simbolike kojom se čitatelj može poistovjetiti s likovima prema svom karakteru te nešto naučiti o svojoj osobnosti.
Iako je bila i na popisu hrvatskih lektira, 1993. godine Ježeva kućica je slijedom događaja iz Domovinskog rata izbačena, uz obrazloženje da je napisana na srpskom jeziku. 2019. godine na prijedlog novog kurikuluma hrvatskog jezika, Ježeva kućica je ponovo uvrštena u lektire, ali kao 15. po redu na popisu izbornih lektira.
Do sada su objavljena mnoga izdanja ove popularne dječje priče, no najpoznatije je ono iz 1957. godine u kojem je za autentične i originalne ilustracije zaslužan hrvatski slikar Vilko Gliha Selan. Njegovi likovni prikazi najuspjeliji su prikaz hrabrog Ježića koji bez zadrške čuva svoju trošnu kolibu u stablu bukve.
Priča o skromnom ježu do sada je bila izvedena u brojnim kazalištima. 2014. temeljem priče uglazbljena je i prva dječja opera, a 2016. godine prema Ježurki je snimljen i animirani film. 2019. godine u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu održana je uz pratnju filharmonije predstava Ježeva kućica, u režiji Petre Radin i uz glazbu Hrvoja Hegedušića. Sve predstave su odmah bile rasprodane, a ona se ponovo očekuje i u budućnosti.
Književni elementi
Vrsta djela: basna u stihovima
Vrijeme radnje: neodređeno
Mjesto radnje: šuma
Tema djela: život Ježurke Ježića i ostalih stanovnika šume
Ideja djela: trebamo biti skromni i cijeniti ono što imamo
Kratak sadržaj
Jednom davnu u jednoj šumi bez staze živio je jež imenom Ježurka Ježić. Često je lutao šumom i bavio se lovom. U borbi je uvijek bio ustrajan i davao bi sve od sebe kako bi pobijedio
“…često ga vide,
s trista kopalja
na juriš ide.”
Svi stanovnici šume pa čak i vuk, medo i ovca, znali su za slavnog ježa i njegove izvanredne lovačke sposobnosti. Zbog toga ga je jastreb poštivao, vuk mu se klanjao, a zmija ga je cijelu noć sanjala.
“Pred njim,
dan hoda,
širi se strava,
njegovim tragom
putuje slava.”
Lijino pismo
Jednoga dana Ježić je dobio pismo koje mu je uručio poštar zec. Pismo je bilo naslovljeno na njegovo ime, a na omotnici je pisala kratka adresa:
“Za druga
Ježa
Na kraju gaja”
Pismo napisano guskinim perom poslala mu je lisica Mica iz svog kamenjara, a u pismu je navela da ga često sanja i na njega misli. Upravo zbog toga odlučila ga je pozvati na ručak. Između ostalog, napisala mu je da požuri jer ona već priprema ručak u velikom loncu.
“Sa punim loncem
i masnim brkom
čekat ću na te,
požuri trkom.”
Na kraju mu je poslala zagrljaj i puno pozdrava.
Jež se jako obradovao njezinom pozivu, a kada je pročitao da mu lisica priprema i gozbu, nije više ni trenutka razmišljao, već se odlučio odmah uputiti prema njezinoj kući.
No, prije nego što je krenuo, pregledao je sve svoje bodlje. Morao je biti siguran da su oštre ako bi putem došlo do opasnosti kako bi se mogao obraniti.
“…pregleda bodlje
i svaku šilji.”
Ubrzo je stigao pred kameni zid do kuće-loga lije Mice. Kao pravi kavalir skinuo je šešir, naklonio se i podario smiješak lisici Mici.
“Dobar dan,
lijo,
vrlino čista,
klanjam se tebi,
sa bodlja trista.”
Nadalje, poželio joj je da perje pijetla uvijek krasi njezin dom, a u loncu neka se uvijek kuha kokoš. Neka guskino krilo uvijek bude njezina lepeza, a pačje perje u jastuku na kojem spava. Na kraju pozdrava poželio joj je još da vječno živi u miru i sreći i da nikada ne čuje lavež pasa.
“I još ti ovo
na kraju velim:
ja sam za ručak
trbuhom cijelim!”
Tada je ručak mogao započeti. Bio je ukusan, a lija je pripremila brojna jela koja su se samo nizala za stolom. Tijekom ručka, Ježić je često podizao zdravicu u čast lije.
“u zdravlje lije
i njene kuće,
za pogibiju
lovčeva Žuće.”
Ručak je trajao četiri sata, a bio je toliko obilan da su im se trbusi zategnuli poput ratnih bubnjeva.
Noć
Ubrzo je pala noć i nad cijelom šumom se nadvio suton. Šuma je ubrzo postala pusta. Tu i tamo bi se pomaknuo koji leptirić, a noćni vjetar je lagano njihao listove stabala. Cijela šuma je utihnula i nestalo je meteža i vike. U tami su se mogle primijetiti samo sjajne oči divljih mačaka. Pojavile su se krijesnice koje su osvjetljavale šumu, a za lov je bila spremna sova koja je pticama naglasila svoj pohod.
“Drž’te se,
ptice,
počinje lov!”
Rastanak
Kad je shvatio da je već pala noć, Ježić je brzo ustao od stola i naglasio liji da mora poći kući. Zahvalio joj se na gostoprimstvu i dobrom ručku, ali sada je već što prije htio doći svojoj kući. No, lija je inzistirala da ostane prenoćiti kod nje.
“Moja je kuća
čvrsta k’o grad,
prenoći u njoj.
Kuda ćeš sad?”
Slijedila ga je u stopu, čekajući da se predomisli i ostane kod nje, a Ježić se za to vrijeme branio.
“Zahvaljujem se
pozivu tvom,
al’ mi je draži
moj skromni dom!”
Ali lija je bila uporna, molila ga je, dozivala njegovo ime i vukla ga za ruku. Bez obzira na sve, Ježić je bio tvrdoglav i ostao dosljedan svojim principima. Ponovo je naglasio da mu je draži njegov skromni dom te se uputio kući.
Dok je koračao mračnom šumom šutio je i u sebi mjerio put. Svjetlost mjeseca koja se probijala kroz krošnje drveća, osvjetljavala mu je put, a dok su zvijezde na nebu sjajile, Ježić je gunđao:
“Kućico moja
najljepši raju!”
Potjera
Za to vrijeme, lisica je razmišljala zašto je Ježiću njegova kućica toliko draga. Došla je do zaključka da sigurno živi u bogatom domu kada toliko žudi za njim.
“Još ima,
možda,
od perja pod,
pečene ševe
krase mu svod.”
Njegova kuća je sigurno prepuna obilja, a da bi se u to i uvjerila, krenula je za njim.
Vuk
Žurno je koračala šumom, kada se pred njom stvorio vuk.
“Grrrr,
kuda žuriš,
kaži-der lovcu;
možda si,
negdje,
pronašla ovcu?”
Lija mu na to odmah odgovori da je odlučila saznati zašto Ježić toliko čuva svoju kuću. Vuku nije bilo jasno zašto bi Ježić čuvao kuću jer bi on svoju dao za janje. Odlučio je krenuti s lisicom.
“Poći ću s tobom,
jer volim šalu,
hoću da vidim
ježa
budalu!”
Medo
Dok su lisica i vuk jurili šumom, susreli su medu znanog i kao prijatelj pčela. Bila im je sumnjiva njihova žurba pa je pomislio da se možda ne žure jer su pronašli cijelo jezero meda. Uskoro mu ispričaju kako žure saznati zašto Ježić toliko voli svoju kućicu. I medi je to bila obična glupost jer bi on svoju dao za gnjile kruške ili za malo meda. Odlučio im se pridružiti kako bi i on vidio “ježa budalu”.
Divlja svinja
I dok su lisica, vuk i medo jurili šumom, pred njima se stvorila kaljuža u kojoj se valjala divlja svinja. Pospano je škiljila i sanjala o slasnom obroku, kada je ugledala ovu trojicu kako se negdje žure. Pomislila je kako se sigurno žure na neki bogati obrok. No, vuk ju je odmah razuvjerio:
“Tražimo razlog,
blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli
rođeno gnijezdo!”
Ni svinji nije bilo jasno zašto bi netko toliko volio svoj dom. Ona bi ga dala već za pola ručka. Odlučila je i ona krenuti s njima kako bi vidjela “ježa budalu”.
Pred Ježevom kućicom
Svi su složno jurili prema kućici Ježurke Ježića pa su ga tako i dostigli. Ugledali su ga kako staje pored neke stare srušene bukve u kojoj se nalazila tamna rupa, a u njoj napravljena prostirka od suhog lišća.
“Tu Ježić uđe,
pliva u sreći,
šušti i pipa
gdje li će leći.”
Namjestio je krevet, zijevnuo, legao i ispružio noge. Bio je sretan što se konačno nalazi u svom domu.
“Kućico draga,
Slobodo moja!…”
Nizao je hvale kućici, govoreći joj kako je nikada za ništa ne bi mijenjao i kako će joj uvijek ostati vjeran. U njoj je mogao živjeti bez ikakve brige i straha i branit će je zbog toga “do zadnjeg daha”.
Tri galamdžije
Medvjedu, svinji i vuku nije bilo jasno kako Ježić može toliko braniti i voljeti staru kolibu kojoj je krov već truo, a prostirka od suhog lišća toliko slaba. Glasno su povikali:
“Budalo ježu,
bodljivi soju,
zar tako cijeniš
straćaru svoju?!”
Njegovu kolibu nazvali su štenarom te su zaključili da u njoj sigurno ima i buha. Naglasili su da bi oni takvu kolibu dali za dobar ručak, a mudra lija je za to vrijeme sa strane samo šutjela.
Ježev odgovor
Tada je Ježić ustao i svojim gostima rekao:
“Ma kakav bio
moj rodni prag,
on mi je ipak
mio i drag.”
Znao je da njegov doma skroman, ali ipak bio samo njegov. Jedino je u svom domu mogao biti slobodan i sam svoj gazda.
“Vrijedan sam,
radim,
bavim se lovom
i mirno živim
pod svojim krovom.”
Rekao im je da su “hulje” jer samo su njih troje u stanju prodati svoj dom za ručak. Zaključio je da zbog toga ni nemaju svoju kuću već da žive od skitanja i pljačke te će i “svršit naopačke”.
Sve to pažljivo je slušala lija te se složila s Ježićem. Sada je shvatila da on ima pravo, a medo, vuk i svinja su joj odgovorili:
“Jež nema pravo,
nastranu šala;
a i ti,
lijo,
baš si budala!”
Kraj
Što se dalje dogodilo? Ubrzo nakon tog događaja krvnika vuka je uhvatila seljačka hajka, trapavog medu su do smrti izbole pčele, a divlja svinja je zimus skončala od lovačke puške.
A Ježurka Ježić i dalje hoda šumom bez staze i puta te lovi i luta.
“Vještak i majstor
u poslu svom,
radi i čuva
rođeni dom.”
Analiza likova
Likovi: Ježurka Ježić, lisica Mica, medo, vuk, divlja svinja
Ježurka Ježić – stanovnik šume kojega sve životinje znaju:
“I vuk,
i medo,
pa čak i ovca,
poznaju ježa,
slavnog lovca.”
Cijene ga zbog njegovih izvanrednih lovačkih sposobnosti. Ima tristo oštrih bodlji koje mu pomažu u lovu. Poštuje ga jastreb, vuk mu se sklanja s puta, a i zmija ga sanja. Bio je tvrdoglav, dosljedan svojim principima, nitko ga nije mogao razuvjeriti u suprotno i uvijek se držao svojih stavova. Skroman, pošten i zahvalan.
“Vrijedan sam,
radim,
bavim se lovom
i mirno živim
pod svojim krovom.”
Veliki kavalir prema lisici Liji koja ga je ugostila na ručku.
“…klanja se,
smješka,
kavalir pravi,
biranom frazom
lisicu zdravi…”
Prihvatio je poziv lije Mice na ručak, a kada je pala noć odlučio je poći svojoj kući koju je jako volio iako je živio skromno. Živio je u rupi stare srušene bukve u kojoj je bila prostirka od suhog lišća. Njegova kuća bila je njegova sloboda i tamo je on bio sam svoj gazda.
“…uvijek ću vjeran
osati tebi,
nizašto ja te
mijenjao ne bi’!”
Lisica Mica – voljela je poštivala svog prijatelja Ježurku Ježića:
“Ježurka,
brate,
sanjam te često
i mislim na te.”
Potrudila se oko pripreme ručka kojim je ugostila Ježića, o čemu govori i to da se Ježić prejeo i da je ručak trajao četiri sata.
“Niže se ručak
četverosatni,
zategnu trbuh
k’o bubanj ratni.”
Kada je nakon ručka Ježić inzistirao da što prije krene svojoj kući, lisici je pomislila da živi bogato. Nije razmišljala o tome zašto bi inače Ježić toliko žurio kući. Kada je vidjela da Ježić živi skromno, ali da voli svoj dom u kojem može biti slobodan, zamislila se i shvatila da je Ježić u pravu:
“Sad vidim i ja,
jež ima pravo!”
Vuk, medo i divlja svinja – pohlepni za hranom, lijeni i skloni ismijavanju Ježurke Ježić nazivajući ga budalom jer voli i čuva svoj skromni dom. Nisu si mogli zamisliti da bi toliko čuvali svoje kuće kao što Ježurka Ježić čuva svoju kolibu jer bi oni svoju dali za dobar obrok. Kada su shvatili da Ježić živi u skromnoj kućici, tada su još više napali Ježića prozivajući ga budalom jer toliko štiti staru i trošnu kolibu.
“Kućicu takvu,
hvališo mali,
za ručak dobar
svakom bi dali!”
Iako im je Ježić održao lekciju i objasnio im zašto trebao imati svoju kuću, oni iz toga nisu ništa naučili. Na kraju su tragično skončali. Vuk je stradao u seljačkoj hajki, medu su izbole pčele do smrti, a divlju svinju su ubili lovci.
Bilješka o piscu
Branko Ćopić bosanskohercegovački je književnik srpskog podrijetla koji se između ostalog proslavio slavnom pričom o Ježurki Ježiću koju je objavio 1957. godine. Poznat je po humorističnim pripovijetkama kroz koje se nazire humor u obliku ismijavanja, satire i ironije.
Rođen je 1.1.1915. godine u malenom mjestu Hašani, u Bosanskoj Krupi. U ranom djetinjstvu je ostao bez oca pa je brigu o odgoju, uz njegovu majku, preuzeo i njegov djed.
Osnovnu školu pohađao je u Hašanima, a nižu gimnaziju završio je u Bihaću. Nakon toga upisao je učiteljsku školu u Banja Luci te potom u Sarajevu, da bi je na koncu završio u Karlovcu.
1940. godine diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na pedagoško-filozofskom smjeru.
Još u studentskim danima pisao je za beogradski dnevnik Politiku gdje je kasnije i objavio velik broj svojih priča.
Sudjelovao je u Drugom svjetskom ratu na strani Partizana, a nakon završetka rata stigao je na mjesto urednika Pionira.
1951. godina bila je ključna za njegovu spisateljsku karijeru jer se otada posvetio književnom radu. Pisao je poeziju, pripovijetke i romane. Prve objavljene zbirke pripovjedaka pod naslovima Pod Grmečom i Borci i bjegunci, posveti je svom zavičaju u Bosni, a u njima je opisao život običnog čovjeka.
Prvi objavljeni roman Prolom posvetio je sudjelovanju u Drugom svjetskog ratu. U njemu je opisao rat sa svog gledišta. Nakon toga objavio je cijelu serije romana o ratu i Partizanima.
Iako je objavio velik broj djela, najveći je broj onih koje je posvetio svom djetinjstvu. Riječ je pripovijetkama koje odišu pozitivom i vedrinom, a među najpoznatije pripadaju: “Priče ispod zmajevih krila, U carstvu leptira i medvjeda i Orlovi rano lete.
Mnoga njegova djela prevedena su na engleski, francuski, njemački i ruski jezik.
Bio je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Gotovo je cijeli svoj život proveo živeći i radeći u Beogradu gdje je tragično skončao svoj život. 26.3.1984. godine skočio je s mosta na Savi i izvršio samoubojstvo.
Autor: M.L.
Odgovori