“Pravi tragični tipovi jesu vječni i ne stvori ih tek ma i najveći veleum, nego se nalaze u krilu ljudskoga života i prije pjesnika i poslije njega. Zar zbilja misliš da među nama nema više Prometeja, Fausta, Ahasvera? O, ima ih, a neumolnom sudbom ganjani Edipi malo da nismo svi skupa. U tom ne može ništa opraviti ni samo naše javno purgarsko doba – pak mi vjeruj, ne treba Faustu da se zaogrnjuje u sredovječnu učenjačku kabanicu; on podnosi i naš nelijepi kratki kaput i naš glupi cilindar. Najposlije bijeda ljudskoga duha i srca jača je od Millove logike.”
Tim riječima je otvorio Ksaver Šandor Gjalski roman Janko Borislavić, postavljajući tako mračni ton romana. Janko Borislavić ima mnoge reference na Fausta – bogatog i uspješnog lika, ali nezadovoljnog životom, što ga dovede do toga da proda dušu vragu u zamjenu za neograničeno znanje i svjetovne užitke.
U književnom svijetu, koristi se kao metafora za ambiciozne osobe koje odbacuju moralni integritet u zamjenu za moć. Faust potpisuje ugovor s vragom u zamjenu za 24 godine službe. U te 24 godine, on putuje svijetom i doživljava brojne predivne avanture. U jednom trenu se pokolebao, ali ga je đavao nagovorio da nastavi. Na kraju završava očekivano tragično, sotona dolazi naplatiti svoj dug i njegov život završava.
Lik Fausta baziran je na stvarnoj povijesnoj osobi imena Johann Georg Faust. Živio je u 15. stoljeću, a bavio se astrologijom, alkemijom i magijom. Radi svojih opskurnih interesa i života, većina informacija znanih o njemu su više legenda, negoli činjenica. Bio je inspiracija za mnoge književnike i glazbenike, a najpoznatija interpretacija je Goetheova.
Verzija Ksavera Šandora Gjalskog ponešto je drukčija – nema nikakvog direktnog misticizma ni nadnaravnih bića, ali jasno je da je i njegova inspiracija upravo legendarni lik Fausta (i sam Janko u romanu često zaziva njegovo ime).
Radnja je smještena u pitoreskni zagorski kraj. U knjizi se spominju razne svjetske zemlje, ali više su u službi objašnjavanja političkog stanja i društvene dinamike, nego što su mjesto radnje. Kroz lik Janka Borislavića (hrvatska verzija Fausta), on kritizira društvenu problematiku svog doba – 19. stoljeća. Osim što je prvi kroničar društva u kojem je živio, Gjalski ima izraženu liričku crtu.
U romanu nailazimo na precizne i opširne vizualne slike koje opisuju bogatstvo zagorske prirode. Osim toga, u romanu je suprotstavljen koncept filozofije i religijske etike. Janko se u trenucima muke često s milinom prisjeća svojih dana u sjemeništu, gdje mu je život bio sređen i usmjeren.
Suprotstavljena strana, filozofija, ga tjera da promišlja o smislu ljudske duše i postojanja, što ga ultimativno tjera u očaj – točnog odgovora na to pitanje jednostavno nema. Izmučenost ljudskog duha nakratko je zavarana emocijom koja nadilazi egzistencijalna pitanja – ljubavlju (prema Dorici). Kad ta ljubav nije realizirana na način o kojem je Janko maštao, iluzija je razbijena i on ponovno zapada u pesimizam i malodušnost.
Roman je napisan u razdoblju realizma, odnosi između likova i njihova razmišljanja su opisani bez uljepšavanja, prikazana je bijeda i siromaštvo podjednako koliko i ljepota krajolika. Nailazimo i na tragove romantizma i impresionizma.
Gjalski je bio jako svestran, bavio se politikom, filozofijom i okultizmom. Poznavanje ruskih i francuskih realista se snažno odrazilo na njegovo književno stvaralaštvo. Rođen je 26. listopada 1854. godine, a pravo ime mu je Ljubomir Tito Babić. Osnovnu školu pohađao je u Varaždinu, a obrazovanje je završio na studiju prava u Beču. Osim romana, pisao je i književne članke, te političke i povijesne rasprave, a jedno vrijeme bio je i urednik lista Vijenac. Umro je 9. veljače 1935. u Gredicama.
Vrsta djela: roman
Vrijeme radnje: 19. stoljeće
Mjesto radnje: Zagorje (imanje Jazvenik, Jagodovac)
Tema djela: život i razmišljanja Janka Borislavića
Ideja djela: suprotstavljanje filozofije i religije, potraga za istinom o svijetu i konceptu ljubavi
Kratak sadržaj
Janko Borislavić bio je sin otmjenih i bogatih roditelja iz starodavne plemićke obitelji. Pohađao je “crnu školu”, odnosno učio se za postajanje svećenikom. Bio je najbolji u svojoj klasi, pjevao je poput grlice, znao je svirati kako nitko drugi nije, bio je svačiji omiljen prijatelj. Sve te pohvale su samo povećale čuđenje svih, kad je Janko jednog dana iznenada objavio svog vrlog učitelja da ga Bog više ne zanima – on ne želi postati svećenik. Kad mu je učitelj pokušao objasniti kakva karijera je ispred njega, koliko je uloženo u njega, i što sve odbacuje, pokušavajući zadržati svog omiljenog učenika, Janko mu je odgovorio:
“- Ja sam progledao! – gotovo očajno no i bijesno poviče Borislavić. – Jest, ja ne vjerujem ni u šta. Ne vjerujem u sve ove komedije; sve to nije nego da ljudski um ostane slijep. Ne vjerujem – ne vjerujem ni u šta, sve to vaše puka je opsjena, puka mašta. Moje oči progledaše, i ja je vidim – sjajnu, veliku, uvijeke tvoračku, tihu, besvjesnu prirodu koja nema nego ljudski hladni razum da se kroza nj sama spoznaje i kroza nj da svojim stvorovima pruža sreću i blagostanje dok ih na grudi svojoj nosi. Ne vjerujem u vašega jedinoga Boga, stvoritelja neba i zemlje, ne vjerujem u božanstvo Kristovo, ne vjerujem u besmrtnost duše; sve to nije ništa drugo nego što je bio i Zeus i Jupiter, i Fatum i Had , i Agni i Višnu i Perun i Moloh. Oh, jedno je samo, a to je tvar i sila!”
Iste večeri Janko Borislavić je napustio sjemenište i upisao filozofski fakultet u Beču. Nikome nije bilo jasno odakle Janku takve misli, no on je sve razjasnio u jednom pismu. Nije ga zaposjeo nikakav demon, kako su mislili neki, već je na jednom predavanju profesor zauzeo oštar stav prema modernoj filozofiji, pozivajući se u protuargumentima na citate iz Mojsijevih knjiga. Za Janka ta objašnjenja nisu držala vodu, pa je odlučio sam pronaći istinu.
I pronašao je, u knjigama Darwina, Milla, Hackela, Schopenhauera i drugih. Njegova žeđ za znanjem nije mogla biti zadovoljena u sjemeništu, stoga je otišao. Vrijeme je prolazilo, a njegova učenja su ga nakon tri godine dovela do doktorata iz filozofije. Doktorat iz filozofije ga je pak, doveo do velikog pesimizma i generalnog nezadovoljstva životom.
“Jednoga dana tumačio profesor o socijalnoj nevolji i naprezanju najnižih društvenih slojeva. Ni iz jedne njegove riječi nije Borislavić mogao crpsti uvjerenja da će biti bolje, nigdje – nigdje izgleda sreći o kojoj je snivao. Zlovoljan ostavi dvoranu i tek od navade pođe na medicinski fakultet. Nesretan slučaj htjede da je i ovdje baš taj put profesor izjavio kako je najveći dio njegove znanosti još danas tek nagađanje. Borislavića na to kao da je grom ošinuo. Ni jedne riječi nije više čuo ni razumio.”
Kako je bio dosta samosvjestan, prisjećao se dana kada su stvari bile jednostavnije, kada je sreću nalazio u vjeri. Znao je da su ti dani sad iza njega. Nedugo nakon toga, zvali su ga kući s tužnom viješću: brat mu je mrtav.
Janko je toliko zabrazdio u ralje filozofije, da mu čak ni smrt nije poimala neku veliku nesreću. Radi bratove smrti je osjećao određenu dragost, jer je dobio priliku da se odmakne od sveučilišta i pođe kući. Doma se nije nikome pokazivao. Nije imao interesa da pokazuje nekakvu lažnu žalost prema bratovoj smrti, radije se utopio u vlastitim mislima o smrtnosti i duši čovjeka.
Sreću mu nije činila ni činjenica da je u nasljedstvo dobio predivno imanje, možda čak i najljepše u čitavoj okolici. Zatvorio se u sobu i odlučio da neće nikud izaći. U samoći, gomilale su mu se misli izazvane najmanjim sitnicama – mehaničko gibanje kazaljki na satu bi ga navele da razmišlja o temeljnim zakonima fizike i ljudske duše. Pitanja je svaki dan bilo sve više, a odgovora sve manje.
“Neopisivo teška i nedogledna bila mu bijeda duše; nije imala granica otkad je stao padati u očajanje i kad se je sve više odmicala nada u znanost i u konačnu njenu pobjedu. On se je držao najnesretnijim čovjekom ovoga svijeta, a opet je požudno zidao kule svoje sreće koja bi ga bila snašla da mu je um pogodio i našao odgonetku svemu. Sva duša mu se tresla u poziranju one sreće da onda padne u to jače razočaranje i da se sunovrati u crno bezdno sumnja, izgubljenih nada, pa da bolno vapije: Zašto – zašto nije bijednom smrtniku takva sreća moguća!”
Jednom prilikom, uhvati Janka veliki zanos i on napokon pobjegne od svog samotnog imanja u prirodu. Gledao je potok kako žubori, travu kako se povija na vjetru dok ga je sunce milovalo po licu, te po prvi put nakon dugo vremena osjeti želju za životom. U tom naletu entuzijazma, pričini mu se da čuje na drugoj strani potoka kako netko razmiče grane.
Kad je otišao provjeriti o čemu se radi, ugledao je predivnu mladu djevojku kako se kupa u potoku. U Janku se probudilo nešto novo, u njegovoj unutrašnjosti pojavila se pjesma tamo gdje su do maloprije bile najcrnje misli o besmislenosti života. Dan je odmicao, a on je sjedio u prikrajku i promatrao djevojku. Kad je počela pjevati, došao je do sljedećeg zaključka:
“Eto, eto – sada znam u čem je sreća ljudska. Ta kraj takve ljepote što da još tražimo! Za čime da još čovjek teži? Sad znam što je život – i ja hoću da ga se naužijem. Taj dragi nježni stvor, oh, u njem je moja sreća!”
Nakon tog događaja, filozofija je pala u drugi plan. Morao je saznati tko je ta djevojka i gdje da je pronađe. Počeo se raspitivati te je ubrzo od lugara saznao da je djevojka Dora iz Jagodovca.
I uistinu, mala Dora je bila sve ono o čemu je Janko sanjao: posjedovala je djetinju radost i bezbrižnost, neiskvarenost koja je njemu toliko nedostajala u životu. Živjela je s majkom (iako joj nije bila biološka majka, gospođa Jagodićka brinula se za nju od 2. Godine života) i slušala je bez pogovora.
Radi prethodnih neugodnih iskustava, Jagodićka joj je u razvojnim godinama zabranila da čita i piše, umjesto toga je podučavala da postane prava kućanica. U toj svojoj ograničenoj slobodi i majčinoj strogoći, Dora je bila u potpunosti zadovoljna. Nije upoznala vanjski svijet, praktički nije znala ni što postoji van Jagodovca. Bila je zaštićena i izolirana od svega što je njena skrbiteljica smatrala zlim.
Jednu večer, na vrata njihova doma pokucao je sluga iz susjednog Dvora, Muhakovca, došavši tražiti za pomoć, odnosno po lijek za svoju bolesnu gospodaricu. Gospođa Jagodićka mu je dala lijek i obećala da će sutra ona ili Dora doći osobno pogledati bolesnicu. Sve je to promatrao Janko koji je špijunirao Dorin dom iz sigurne udaljenosti. Tako je došao na ideju da ode do Muhakovca i upozna Doru. Sutradan, na dvoru Muhakovac dočeka ga domaćica, stara usidjelica, gospođa Evelina. Bila je vrlo uzbuđena radi dolaska Janka, pa mu je udijelila mnogo komplimenata dok je on uglavnom šutio i razmišljao o Dori. Kako je ona počela romantizirati njihov susret, njega je hvatala muka, te je ubrzo otišao. Na putu je najednom spazio Doru. Sad je pak, on bio taj koji romantizira i sanjari:
“Išla je prama njemu. Lice joj sjajilo od jutarnje svježosti. Od sunca se branila tek bijelim rupcem. Hod joj bio smjeran a opet u gibanju se odavala vesela bezbrižnost i radost, koja se je i u tome pokazivala da je svaki čas stala kod ma kakva cvijeta i svaki put ga pogladila a nikad otrgla. “Oh, divni ti moj stvore!” – zaneseno klikne napola glasno Borislavić”
Janko je priupitao ide li do Muhakovca, ali uslijed iznenadnog susreta i njegove nesnalažljivosti, oboje su sramežljivo otišli svojim putem. Unatoč tome, Dori je to bilo dovoljno da ga primijeti, iako joj nije bilo jasno zašto joj se uopće obratio. Njena naklonost prema mladom Borislaviću se dodatno povećala kad je došla do Eveline – ona je nastavila hvaliti Janka i ispitivati je o njenom ljubavnom životu.
Kad je stigla kući, majci je prešutjela susret, znajući da je krivo što je uopće komunicirala s nepoznatom osobom. Bilo joj je krivo što drži tako veliku stvar u sebi, ali kad je istu tu večer išla spavati, razmišljala je samo o njemu.
Sljedeći dan, Janko se ponovno uputio u Muhakovac, ne bi li tamo pronašao Doru. Nije je pronašao, ali je zato gospođa Evelina odlučila da će ih upoznati, jer je prije svega cijenila mladost i zaljubljenost, te je prolazila veliku zabavu u svemu tome.
Dora je bila jako iznenađena kad je došla u dvor i vidjela svog misterioznog stranca kako priča s gospođom Evelinom. Ona ih upozna i ostavi nasamo u njihovoj nespretnosti i zaljubljenoj smušenosti. Dora nije ni sanjala da bi je netko mogao obasipati komplimentima kao u tom trenu Janko, cijelo vrijeme se rumenila, stidjela i sramila, u potpunosti nesvjesna svojih vrlina i izgleda.
“Dosele nije još nikada na svoju ljepotu pomišljala. Nije uopće ni pomislila na to, je li nije li lijepa. I sada se tek sjeti kako je posve drugačije u mašti stvarala slike o lijepim kneginjama i vilama o kojima su joj priče govorile. Zato odstupi od zrcala niti uvjerena niti neuvjerena, samo je žalila što nema dosta nakita i uresa, niti lijepih haljina, da se može uresiti, pa onda da je Janko vidi!”
Od tog susreta prošlo je par dana, pa je Janko sad već izgarao od želje da je ponovno vidi. Ovog puta, nije mogao suspregnuti svoju požudu, pa je u predvečerje stade ljubiti i udvarati se najljepšim komplimentima. Dora nije bila imuna na to, iako se čednost u njoj borila do zadnjeg časa. Na sreću, prekinula ih je Evelina u zadnjem trenu, i oni se u hipu odlijepe jedno od drugog. Janko je osjećao strašnu grižnju savjesti, pa je sljedeći dan odlučio pobjeći u Belinu, imanje u Loborskoj gori. Kad je Dora to doznala, po prvi put je osjetila ljubavni jad:
“”Dakle nema ga ni ovdje!” mogaše tek u prvi mah izlanuti. I ne rekav dalje ništa, odvrne se od Eveline i vrati se kući. Bio to žalostan dan za nju. Možda prvi u mladom joj životu. Uzalud je nastojala da se poslom zabavi i rastrese. Posao joj nije išao od ruke, uza to bijaše još uvijek nekako zamišljena, i stara majka morala ju je nekoliko puta opomenuti; štoviše, starica joj i spočitnula da je lijena. Ona pak svejednako osjećala tešku daleku osamljenost koja joj se na tijelo nalijegala nekom sumornošću. Strašno joj bilo u duši, svud je zjala na nju nedogledna praznina.”
Nemogućnost da vidi Janka je samo još više potaknulo ljubavni žar. Ubrzo je i majka počela primjećivati da nešto nije u redu s njom, kao da je venula iznutra. Platila je župniku da izmoli misu za nju, ali čak ni to nije pomagalo. Situacija se pogoršavala iz trena u tren.
Janko je za to vrijeme boravio u Belini, imanju poprilično sličnom onom u Jagodovcu. Cilj njegovog bijega i samovanja je bio da ga prođe požuda, koja sa sobom dovodi razne nevolje, te da ostane samo čista ljubav. Već drugi dan je počeo posustajati; čeznuo je za Dorom, nije uspijevao naći mir na način na koji je to zamislio. Štoviše, tonuo je ponovno u egzistencijalni pesimizam. Jednog dana, on dobije pismo od Eveline u kojem ga ona poziva da se vrati ako mu je stalo do Dore. Trebale su mu sekunde da se predomisli, ukrcao se u kočiju i hitao nazad prema svojoj ljubljenoj Dori ne razbijajući glavu time što će se dalje događati kad se ponovno susretnu.
Dorica je bila presretna što ga ponovno vidi, ali Janka je unatoč zanosu i dalje kopkao crv sumnje. Ipak, djevojčina ljepota je prevagnula, pa se ubrzo u potpunosti ponovno prepustio osjećaju zaljubljenosti. Provodili su dane skupa, a njoj je bilo sve lakše lagati staroj majci zašto se svaki dan vraća tako kasno kući. Dani im ubrzo nisu bili više dovoljni, htjeli su i noć za sebe. Želja im se ostvarila kad je gospođa Jagodićka morala ići u Zagreb kod odvjetnika kako bi kupila susjedovu njivu. Dala je Dorici nekoliko savjeta, učinila joj znak križa na čelu i prepustila kuću.
Čim je gospođa Jagodička otišla, Dora je otišla tražiti Janka. Iako su se skoro mimoišli, sreća je htjela da se nađu ispred njene kuće. Bilo joj je jako neugodno pozvati ga unutra jer je smatrala da nije pravo da uvodi gospodina kao što je on u svoju priprostu kuću, ali je naposljetku bila prisiljena jer je padala jaka kiša. Uvela ga je u svoju sobu. Oboje su bili jako zbunjeni, između njih je tinjala strast, ali i osjećaj da je sve što rade pogrešno. Janko je odgurnuo, ali nakon što mu se vratila u zagrljaj, nije se više mogao suzdržavati. Kad je ranim jutrom izlazio iz dvora, spopadne ga zlovolja i stane u tišini proklinjati:
“Oh, ja sam zločinac, ja divlja zvijer!” Svejednako mu lebdjela pred očima slika kako je ostavio gore u sobi Doricu zaplakanu, gdje sjedi kod stolića i podbočena na oba lakta sakriva rukama lice pred njim. Čitav dan lutao je gotovo u vrućici po svima brdima i tek podvečer došao je kući sav obnemogao.”
Kad se vratio u sigurnost svog doma, u mislima su mu se nizale slike iz prethodne večeri. Doživljavao je to kao duševnu boljku, obuzimao ga je sram i ljutnja. Zaključio je da više ne ljubi Doricu, jer je nestalo njene čistoće i blagosti, promatrao je drugim očima sad i bila je “kao svaka druga”. Nije znao koga kriviti, pa je na zub uzeo prirodu i animalni ljudski duh. Kad mu je na pamet palo da bi njegova avantura mogla uroditi potomkom, upao je u luđački delirij i počeo razgovarati sam sa sobom:
“- Dakle da budem i ja kao i svaki neprogledali individuum, kao i nijema životinja, začetnikom budućega opet jednoga mučenika! – i pred njegovim umom zaredaju sve iluzije, sve opsjene života, koje nisu nego slaba koprena strašnoj bijedi i ništetnosti, njemu sasvim jasnoj, a najposlije i za najobičnije čeljade tako silnoj i gorkoj da skoro shvati varavost svih tih iluzija.”
Prošlo je niti sat vremena, a on je pakirao kofere pravac željezničke postaje. Na izlazu iz njegovog dvora, stajala je Dora, ali on je nije spazio. Sve joj je bilo jasno. Ona je dan provela ridajući, kao u kakvom bolnom snu, u izmjenama neizmjerne patnje i duboke potištenosti. Kad bi zamišljala što će joj majka reći noge bi joj se oduzele.
Majka ipak nije ništa primijetila kad je stigla, jer je bila previše zadovoljna dobro obavljenim poslom u Zagrebu. Sljedeće jutro, saznala se istina. Sluškinja Jana je rekla gospođi Jagodički da je vidjela muškarca kako ranim jutrom odlazi iz njihove kuće. Jagodička se strašno naljutila i potjerala Doricu proklinjući je:
“Ah – jao – ti si prokleta – ti si nezahvalna – ja ću te – ja te proklinjem – proklinjem te – budi prokleta – ah – ta – ta – nosi se ispred očiju mojih, nesrećo ja te proklinjem! – i hrapavim oporim glasom kidala se kletva za kletvom, jedna strašnija od druge, užasne od bijesa nesvjesne riječi. Naposljetku zaleti se starica na djevojku koja je stajala sveudilj kao okamenjena i ukopana na istom mjestu, pa je pograbi i na vrata napolje istura.”
Dora je pomislila kako ipak nije sve izgubljeno i kako će je Janko primiti, ali zatekla ga je na bijegu iz dvora. Pred očima joj se zacrnilo, a probudila se u nepoznatoj sobi gdje su je obavijestili da Janko uzeo sav svoj novac koji je posjedovao i otišao daleko. Osim toga, majka joj je od tuge bila na samrti. Iako nije umrla, ostala joj je paralizirana desna strana tijela, i nije više mogla ustati.
Za Doru su uslijedile tužne godine – brinula se za svoju staru majku, koja je našla snagu da je i dalje mrzi svom silom, iako nije mogla ustati iz kreveta. Život joj se pretvorio u tužnu i mračnu farsu. U očima seljana bila je grešnica vrijedna jedino poruge. Evelina je u prvom susretu izvrijeđala i stala braniti Janka.
Nakon pet godina, majka je umrla, a Dorica je ostala sasvim sama. Lokalni liječnik joj je ponudio da mu bude žena, ali ona ga je odbila uz objašnjenje da i nakon svog tog vremena, još uvijek ljubi Janka. Na sprovodu su je i dalje svi vrijeđali, sve dok nije stigla obavijest iz Zagreba – Dorica je dobila čitavo nasljedstvo u staričinoj oporuci. Od tog trena, svi su postali jako ljubazni prema njoj.
U šestoj godini od nemilog događaja, vratio se Janko. Iz kočije je pobjegao ravno u sobu i od tamo više nije izlazio. Šest godina lutanja po svijetu ga je postaralo, pa je sada izgledao 20 godina starije. Njegova prva postaja bila je Pariz, ali tamo nije našao zadovoljštinu. Ni u Engleskoj nije bilo bolje, pa se zaputio u Ameriku. Tamo su također vladale predrasude i borbe ljudskog duha, pa se vratio u Europu, točnije u Njemačku. I dalje je ustrajao da pronađe nekakvu ultimativnu istinu, znanje koje bi mu smirilo duh. Ništa nije pomagalo – prava istina je bila da je bježao od sebe, ma gdje se nalazio.
Dok je sjedio na svom praznom imanju, u svoj svojoj bijedi i zasićenosti životom, odluči da će si prerezati žile.
“I ja sam se uvjerio o ništavilu pregnuća ljudskoga duha, pa mi je ono tek muke i bijede zadalo. Zašto da duljim? Napokon i askeza nije nego polagano samoubojstvo. Da, više je filozofije u njoj – ali vrag po filozofiji – no djed Kristofor uzeo otrova iz fioke, a ja ću, nasljedujući primjer druga u zvanju, staroga Seneke, prerezati sebi žile!”
Ujutro ga je pronašao sluga, i odveo doktoru prije nego li je nasmrt iskrvario. Osam dana je proveo u nesvjestici i bunilu, a za njega su se brinuli Dorica i doktor. U rijetkim trenucima svijesti, primijetio je da doktor ima osjećaje za Doricu. U svojim zadnjim riječima, dao im je svoj blagoslov, želeći da Dorica bude sretna i zazivajući njen oprost.
“- Doktore – javi se slabim glasom – nitko nije na tome svijetu na pravom putu nego onaj koji mirno svoj posao vrši i ne brine se dalje nego tek kako će znati trpjeti. “Gdje si, Dorice? Daj, poljubi me – na čelo ovdje – i oprosti mi, a onda poljubi – njega!”
Ovo bijahu posljednje riječi, izušćene u svijesti. Mirni san legne mu na lice koje se je sada prevuklo nekakvim blaženim sjajem.”
Janko je napokon svoj mir – u smrti. Ostavio je svoje imanje Dorici, a ona se po njegovoj posmrtnoj želji udala za doktora Pašića.
Likovi: Janko, Dorica…
Analiza likova
Janko Borislavić – pratimo njegov razvitak od mladih dana u sjemeništu, do njegove tragične smrti u kasnijim godinama. U početku je sretan i stasit mladić, neopterećen životnim mukama, kojeg su roditelji iz plemićke obitelji poslali u sjemenište da postane svećenik. Iako mu je životni put naizgled sređen, on odabire odbaciti kršćanski nauk kako bi pokušao shvatiti pravu istinu o ljudskoj duši i postanku svega. Bio je marljiv i ambiciozan, uvijek spreman naučiti malo više od drugih, no njegova žeđ za znanjem ga je ultimativno odvela u propast. Iako je grešan čovjek, on ne predstavlja ni dobro, ni zlo, već izmučenu dušu koja pokušava pronaći svoje mjesto na ovom svijetu.
“Pak da nema takvih ljudi, zar bi mi danas bili ono što jesmo? Zar ne bi s našim bratučedima orangutanima bili prilično jednaki? Ali – ja nisam filozof da znam sve navesti. No velite: sam si je kriv. Nije za Boga dragoga, ta to jest upravo najtragičnija strana ljudske bijede što uvjete toj svojoj bijedi svak sam u sebi nosi. Nije – nije pravo da ga tko osudi – tek moći je u njegovoj sudbi žaliti sudbu svega čovječanstva.”
Dorica – sušta suprotnost Janku. Ona je jednostavna, prostodušna i čedna mlada djevojka. Dane provodi u molitvi i poljoprivrednim poslovima, kako je i uobičajeno za djevojku koja živi na selu. Jako je poslušna i poštuje autoritet društvenih normi okoline u kojoj je odrasla bez preispitivanja. Njen život je tekao bez većih uzbuđenja, do trena kad je upoznala Janka. Vodeći se osjećajem zaljubljenosti, prešla je s praga čednosti i majčine zaštite u fazu djevojačke zrelosti. To joj nije donijelo puno sreće, pošto je Janko ubrzo napustio, a ona je ostala sama s bolesnom majkom i seljanima koji joj se izruguju. Unatoč nezahvalnoj situaciji i životnim prilikama, ostala je jaka i izbjegla tragičan kraj koji je dočekao Janka.
“Već na prvi mah djevojka je morala svojom neobičnom ljepotom poraziti svako živo oko. Sada samo što se ne spusti u vodu. Čista joj košulja lako i tek ponešto prikriva nježno joj bijelo tijelo, posve mlado – istom u prvom razvitku ženskoga života. Kao da je oživjela Canovina* Psiha. S jedne se strane otkopčala nadramica i spustila u krilo pa se je pokazao sav krasni pognuti vrat, nježno, istom zaobljeno rame – i ravno bujajuća djevičanska grud, tako čvrsta i još tako mlada, u oštrom ružičastom pupoljku divno zaobljena – ah, sve to bijelo kao bijeli ljiljan, sve glatko kao baršun – sve se to razgalilo pred bijelim danom, pred toplim zrakom i u sigurnosti šumske samoće!”
Bilješka o piscu
Ksaver Šandor Gjalski poznati je romanopisac i novelist pravog imena Ljubo Babić. Rođen je 1854. godine u Gredicama u Hrvatskom zagorju, obitelji zagorskog plemenitaša, a čiji je način odrastanja u prekrasnoj atmosferi starog doma plemića poslužilo kao inspiracija tijekom stvaralaštva što ga je držalo do kraja.
Želja da se realno pristupi problemima društvenog, intelektualnog i političkog života Hrvatske te emocionalna povezanost s nekadašnjim načinom života svijeta plemenitaša, rezultirala su djelima razne tematike i kvalitete. Zbog toga su pripovijetke “Iz varmeđinskih dana”, “Pod starim krovovima”, “Na rođenoj grudi” i “Diljem doma” bile napisane realistično-poetskim stilom.
Tijekom stvaranja raznih djela Gjalski se neko vrijeme orijentirao na prikaz povijesnih motiva, a bavio se i tradicionalnijom temom, a to je položaj intelektualaca u maloj životnoj sredini. U njegovim su djelima svoje mjesto našli i nesretni životi malih ljudi iz nižih slojeva društva. Pred kraj života napisao je par pripovijetki s mističnom tematikom.
U njegovim su djelima prisutne dvije različite inspiracije: pa je tako jedna racionalna i didaktička, a druga emocionalna i sentimentalna. Gjalski se uvijek trudio u svakom čitatelju probuditi osjećaj duboke povezanosti s domom i ljudima koje se trudio tako vjerno opisati. Umro je 9. veljače 1935. godine u Gredicama.
Od njegovih djela ne treba zaboraviti na: “Tri pripovijesti bez naslova”, “Janko Borislavić”, “Bijedne priče”, “Za materinsku riječ”, “Radmilović”…
Autor: L.U.
Odgovori