Istina i ljubav

Djelo Istina i ljubav izbor je Cankarove proze i sastoji se od 22 crtice ili priče (te neke u ulomcima), a budući da se mnoge poklapaju ili inspiriraju s istinitim pričama iz njegovog života za neke od njih možemo reći da su autobiografske.

Crtica je kraća pripovijetka koja kratko i sažeto opisuje neke događaje i slike iz života u kojima sudjeluje tek nekoliko likova, osjećajna je i često donosi neočekivani obrat. Dok se fabula svodi na minimum, sam događaj, njegov opis i prenesene emocije su u središtu. One su intimne, snažne, jednostavne, lako čitljive i zanimljive ponekad kao da su pisane strujom svijesti dok neke imaju jasniju kompoziciju.

Iz autobiografskih priča piščeva života možemo zaključiti da je živio jako skromno, teško i u siromaštvu, a poteškoće su ga pratile kroz cijeli život. Tako su i njegove priče obojene gorčinom i razočarenjem, ali je zanimljivo da unatoč svemu uvijek gaji ljubav (prema majci, prijateljima, ženi, domovini, Bogu) i nadu kao motiv koji ga vodi dalje kroz životne nedaće i bijedu, u bolju i svjetliju budućnost.

Priče se mogu podijeliti u par tematskih kategorija ovisno o radnji i njenim glavnim likovima. Tako je lik majke središnji lik u crticama “Šalica kave”, “Vrzdenec”, “Njen Grob”, “Desetica”, “Grijeh – Zastidio se majke” dok antiratna tema prevladava u crticama objavljenih od 1914. do 1917. (“Gospodin satnik”, “Djeca i starci”, “Djeca”, “Lijepa naša domovina”, “Kesten posebne vrste”), a česta je i tema smrti (“Grijeh”, “Njen grob”, “Djeca”, “Sjene”, “Vrzdenec”).

Dva glavna motiva koja ga prate u svim djelima pa i u odabranim crticama su otuđenost siromašnog čovjeka ili umjetnika u svijetu i njegovo nerazumijevanje u društvu i tuđini (“Neobična pojava”); motiv žudnje za sretnijim životom, ljubavi i boljim svijetom.

Stilski je najčešće karakterističan pripovjedač u prvom licu (pogotovo za autobiografske crtice iako se u nekim pričama javlja i u prvom licu), kružna kompozicija priča (često s poučnim, filozofskim, moralnim uvodom), korištenje tuđica (njemački, jer se pisac školovao u Beču), ali i arhaizama.

Naglasak stavlja na emocije dok je fabula jednostavna i kratka, često kronološka. U crticama gdje je pripovjedač u prvom licu (npr. “Moj život”, “Desetica”), radi se o samom piscu Janezu koji retrospektivno pripovijeda o svojim sjećanjima iz djetinjstva, o rodnom kraju te se u tim pričama najviše pojavljuje tema majke.

Čak kada majka nije lik u crtici ona se može tumačiti kao simbol koji se javlja bilo u vjerskim motivima (Isus Krist, sin koji je izdao majku kao Juda Iškariotski) ili domoljubnim (majka kao domovina).

Njegove priče karakteriziraju detaljni opisi (objektivni i realni, ali obojeni njegovim viđenjima) kojima gradi emocije, ne samo opisi prostorija, ulica, sela, gradova i zgrada nego i opisi likova koje često ne upoznajemo iz dijaloga nego samo putem iscrpnih opisa.

Cankarova djela uvrštavaju se u razdoblje slovenske moderne. Moderna se kao književno razdoblje javlja 90-ih godina 19. stoljeća i traje do početka prvog svjetskog rata i nije kao pokret jedinstvena već se razlikuje ovisno o zemlji u kojoj se javlja te raznim povijesnim, kulturnim i umjetničkim okolnostima unutar tog vremena. Glavne karakteristike moderne su okretanje čovjekovim unutarnjim previranjima (subjektivizam), osjećajnost, pesimizam i individualizam.

Budući da se javlja kao opreka romantizmu, ponekad se naziva i neoromantizam, a više pažnje se pridaje individualnom doživljaju te osobnim tumačenjima osjećaja i svijeta. Dok je u realizmu dominirao roman kao književna forma, u moderni prevladavaju kraće forme kao što su crtice i novele.

Umjetnici i pisci moderne vođeni su parolom larpurlartizma (od francuskog “l’art pour l’art”) u prijevodu “umjetnost radi umjetnosti” što znači da se ona treba stvarati zbog sebe same, a ne biti podređena politici i društvu stoga na nju utječu i radovi mnogih filozofa i mislioca. Na modernu naših prostora najviše utječe njemačka književnost i njene odrednice kao što su simbolizam, dekadencija, psihologizam.

Kratak sadržaj

Moj život

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: Mavsarevo brdo, ljubljanski vrh, vrh Svete trojice

Tema djela: sjećanja iz piščeva djetinjstva i mladosti, domu i majci

Ideja djela: prolaznost života i mladosti, grijeh nosi grižnju savjest i ne može se opravdati siromaštvom

Radnja se odvija u 8 poglavlja. Na početku pisac pripovijeda u bezbrižnoj mladosti kojoj kontrira teška, tužna starost, ali se ipak rado sjeća priča iz djetinjstva (“sretna mladost i zlatni dani djetinjstva”).

Na početku priče prisjeća se događaja kada im je izgorjela kuća dok se on igrao sa sestrom na vrhu kod Svete trojice (“(..) veliki dim bio je zasjenio nebo sve do ljubljanskog vrha, do svete Ane i do tužne Gore; presijecao ga e uspravno blistav plamen, vitak i visok.”)

Prisjeća se stare kuće i peći pored koje mu je majka pričala priče te kako su se kao djeca igrali na mesarovim balvanima i cjepanicama. Tu opisuje razliku između razigrane mladosti i zabrinute starosti (“činilo mi se da nam na tim cjepanicama zavide starci zato što su previše nespretni i previše tromi da bi se penjali na njih”).

Dalje opisuje kako je krenuo u jedanaestu školu pod mostom, a nakon toga je promijenio pučku školu (prema biografskim podacima Cankar je krenuo u novu školu 1882.) koja mu se nije toliko sviđala jer je bila siva, ograđena, osjetno udaljena i nevoljko je tamo odlazio “teška srca i s bojažljivom slutnjom, kao što se grješnik uputi zlim sudcima, a brat, koji me vodio, činio mi se kao crni žbir.”

Nakon povratka iz škole zagledao se u nebo ili u tamni potok i završio u lokvi rukama i nogama, vraćajući se kući uplakan i zaprljan. Opisuje i učitelje i učiteljice u školi kojih se pomalo bojao, a kada su ga pitali koliko je jedan i jedan činilo mu se toliko glupo pitanje da nije htio odgovoriti.

Osjećao je nepravdu jer su ga poslije optužili i da je posjekao mlada stabla pokraj puta (uz Lenarčičev trg) i za kaznu je bio zatvoren tijekom jednog podneva. Jako razljućen, prvi put je osjetio “nasilje nepravde” i jako ljutito vikao, lupao nogama, udarao po klupi, slomio pernicu i od srdžbe naokolo trčao tako da su mu produžili kaznu.

U trećem poglavlju priča priču o ukradenim suhim kruškama koje je majka držala zaključane u ormaru. Sestra Lina nagovorila je malog brata da se provuče u zatvoreni ormar sa stražnje strane gdje je bio rastvoreni procjep i ukrade kruške.

(“Obuzelo me nešto čudno, nalik na strah od grijeha, a istodobno me slatko golicalo pri pomisli na punu košaru (…)“, uvukao se u ormar jer je bio mali “tako sam učinio i zašao u tamu; obuzeo me osjećaj da sam užasno sam”).

Nakon krađe, u društvu sestre je ležao na travi i jeo kruške, a osjećaj grijeha ga je potpuno napustio. Čak su se zajedno smijali cijeloj situaciji sve dok majka jedne nedjelje nakon mise nije primijetila da je košara prazna, a tada se dječaku vratio osjećaj krivnje i straha (“a mene je prožela studen od glave do pete i natrag, polako i bolno; činilo mi se da se soba ljulja i da je majka bro visoka”).

Dok je majka primijetila da nedostaju kruške, sestra ga je izdala, a on ju je za osvetu u vrtu vukao za pletenicu dok je majka samo razočarano plakala s licem u dlanovima.

U sljedećem poglavlju prisjeća se kako je s braćom i sestrama zimi razgovarao poluglasno u mraku. Maštali su o lijepim trenucima i blagdanima kao što je Uskrs (“pun šumnog sunca, radosne zvonjave zvona, mirisnih, žuto zapečenih kolača, crvenih jaja, sjajnih naranči; majka na flavi ima bijeli rubac i postavlja stol, mi jedno do drugog sjedim uz peć i gledamo; otac je naslonjen na prozor, puni lulu i smije se…”)

Sjeća se idiličnog sela, vrta, jabuka, pčelinjaka i brjegova (Mavsarevo brdo) koje je zasivilo i postalo tužno dok se rodbina odselila u Ameriku. Za vrijeme djetinjstva sve je bilo ljepše i jednostavnije, zanosi, prijateljstva, pjesme, priče i snovi, a ne surovost i bijeda koja ga je poslije pratila.

U petom poglavlju prisjeća se kako je bio ministrant, miran, posvećen i sretan iako su živjeli u siromaštvu. Jednog dana svećenik mu je udijelio groš, a dječak se jako razveselio. Iako je trebao majci dati novac, nisu mu dale mira slatke datulje pa ih je odlučio kupiti. No, nisu mu se svidjele nakon čega se poslije osjećao loše i pratio ga je osjećaj grižnje savjesti (“na srcu mi je ležao kamen; bio je težak i strašan, čak je i suze bilo sram da mi navrnu na oči (…) Zatim sam legao u travu i molio da umrem.”)

Pri dolasku kući, majka mu je servirala siromašnu hranu, dječak se onesvijestio i na kraju ponizno i stidno priznao majci: (“dali su mi groš, sasvim nov, sjajan groš…beskorisno sam ga potrošio, kupio sam sebi datulje (…) ne ljutite se, ionako ću umrijeti!”) Majka ga je samo dovela do raspela položivši križ iznad njega i prekrstila ga tri puta.

Zadnje poglavlje opisuje maštanje o Ljubljani i divljenje gradu od pogleda koji se pružao s vrha Svete Trojice. Za vrijeme ljeta i blagdana sv. Alojzija odvijala se školska svečanost na kojoj su se pjevale pjesme i jele štrukle, a sve o čemu je dječak mogao razmišljati bila je Ljubljana i vizija kako će upravo on tamo i živjeti jednog dana (“uzdizala se iz svjetlosti u svom punom, neprirodnom blještavilu… i samog sebe vidio sam ondje, u životu punom čiste ljepote, same dobrote, ljubavi i sreće; i više nikad, nikad više u tom teškom životu koji se u samoći prelijeva iz boli u bol.”)

Jednog dana se razbolio i par tjedana ležao bolestan kada ga je majka upitala što želi, a on je odgovorio da želi poći u Ljubljanu. Kada se duboka želja koja je titrala u njemu oslobodila, njegova duša se preselila u Ljubljanu koju je i dalje radoznalo promatrao (“bijelila se a obzoru (…) zurili smo u svjetlost koja nije bila zemaljska”).

Ipak, pratila ga je tužna spoznaja siromaštva koje je još teže u velikom gradu, a njemu je izgledala kao utopijsko rješenje.

Likovi: djeca (brat Joža, sestra Lina), majka, učiteljica

Analiza likova

majka –  “sasvim malena, sasvim sitna, nimalo uplašena, samo začuđena (…)”

učiteljica – imali su “mladu učiteljicu, sjećam se da je imala crnu kosu i crne oči i bolesnu, žutu put”

nadučitelj – simbol moći i autoriteta. Pisac Ivan ga se jako bojao jer je bio strog i držao se ozbiljno “…bojali smo se nadučitelja. Bio je visok i debeo, vrlo otmjeno odjeven, sasvim bijelih, tjestastih obraza, sa zlatnim naočalama na mekom nosu, a najstrašniji je bio njegov glas: bio je sladak, ljigav i blag, a čovjeku su se od svake riječi tresla koljena”

sestra Lina – pomalo proračunata jer je brata nagovorila na krađu kako bi i njoj tim djelom udovoljio, a ona je bila starija i znala je da će mali brat proći bolje ako on to učini. Kao što je to uobičajeno kod braće i sestara znali su se svađati pa i tući ali su se voljeli i rado igrali zajedno, pričali priče, provodili djetinjstvo u igri.

Desetica

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: soba, ulica, škola

Tema djela: gorčina siromaštva mladog gimnazijalca

Ideja djela: majčina bezgranična ljubav, intuicija i razumijevanje kao nada

Priča daje tmuran i pomalo depresivan uvid u autorove dane kada je pohađao realnu gimnaziju (imao je oko 12, 13 godina) i živio je sa starijim kolegama kod gazdarice u siromašnom, jadnom sobičku. Vani pada kiša, sve je sivo i bezvoljno, a dječaka hvata tjeskoba, glad i jad dok mu drugovi piju kavu koja ga mami mirisom. Oni uživaju u skromnom doručku dok dječak o njemu samo tužno mašta (“…a u meni je, negdje sasvim u dnu bilo nešto gorko i turobno.”)

Opisuje zagušljivu sobu s knjigama i bilježnicama koja mu se čini sve tjesnija od tjeskobe (“sve je to u sumraku dobilo čudne, izobličene, nekako neprijateljske oblike i stvorilo dojam neopisiva siromaštva i tuge.” / “soba je bila velika, ali ipak mi se tog jutra činila uskom i tijesnom, natrpanom i razbacanom kao prigodom selidbe.”)

Osjećaj sobe prenio je na njegov život koji mu se činio gorkim i okrutnim dok ga proganjaju misli na tužne osjećaje iz prošlosti:

“Vratile su se večeri kada bih zaspao uplakanih očiju; vratila su se jutra kada bih se probudio i ne bih otvarao oči da ne vidim dan, da ga više nikad ne vidim…malodušnost se pretvorila u očaj, u nijemi strah od života, u spoznaju da put nezadrživo vodi nizbrdo, u bezdanu dubinu, i da nema spasa.”

Gazdarica ga nije baš voljela, ali ipak ga je budila za školu u koju dječak nevoljko odlazi dok je vani sivo i kišno. Krenuo je ranije kako bi prošetao dok je ulicom susretao namrgođene, nesusretljive ljude koji su svi jeli, a on je gladan samo mirisao pekarnice u prolazu. Škola je djelovala otmjeno zbog čega se on osjećao još manjim, a učitelji su bili strogi i mrki.

Tijekom sata pokušavao je ne misliti na svoj jad i izbaviti se dok je pokraj njega debeli sin ljubljanskog krčmara neprestano jeo. Kad je započeo odmor, đaci su krenuli na užinu (po kobasicu kod vratara), a on je gladan i jadan patio – “meni je u grudima bilo suho i prazno, jezik mi je bio tvrd (..) stezalo me u srcu to što sam sam, posve sam. Najradije bih bio povikao premda sam bio dijete: Bože, daj mi da umrem!”

Ipak, drug mu je dao pismo koje je stiglo za njega. To je bilo majčino pismo koja je tek naučila pisati, a on je slutio i prije nego što je otvorio da je u njemu zadnja desetica (novčanica) koju je imala. To ga je razvedrilo jer je majka prepoznala i osjetila iz daljine njegovu bol (“…proželo me nešto kao milost Božja…sve je uzdrhtavalo, ustreperilo u meni, podiglo me uvis kao u plamenu ljubavi…iz srca, iz grudi, iz cijelog tijela izbio mi je plač potresao me kao u groznici.”)

Kako to obično bude u Cankarovim crticama i nakon tračka nade te vedrijeg obrata, brzo se priča ipak okonča u žalosnom tonu bezizlaznosti i jada – “Majke više nema, a nema ni onih starih desetica, i sani su sada mračni i pusti sve do noći.”

Likovi: učenik- gimnazijalac, gazdarica, drugovi učenici, majka (preko pisma)

Analiza likova

stariji drugovi učenici – veseli, bezbrižni, šaljivi, družili su se zajedno i nisu puno pažnje obraćali na Ivana “bili su to seljački sinovi, snažni…”

debeli sin ljubljanskog krčmara – “okruglo, pretilo lice (…) i zločeste, škrte oči; debele ruke bile su uvijek masne…”

Ivan – plašljiv, siromašan, pomalo lijen i nemotiviran za školu, povučen i potišten, nije imao prijatelja i vrijeme je provodio sam u svojim mislima koje su ga znale zarobiti u krug nezadovoljstva i patnje (plakanje, želja za krajem), ali je uvijek duboko u sebi imao nadu u ljubav (pogotovo prema majci) i u bolje sutra.

Šalica kave

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: autorov dom

Tema djela: majčina ljubav prema sinu, neimaština

Ideja djela: uvijek težimo za onim što nemamo, treba biti zahvalan za sve u životu

Ova priča ima pripovjedački uvod koji se nastavlja pripovjedačevim govorom (za Cankara specifična nota moraliziranja na početku nekih crtica). U tom uvodu piše o grijehu i krivnji koja ga prati iako se ponekad čini kao da nestane, ali sve te teške uspomene ostavljaju zauvijek: “crn(u) mrlj(u) na srcu (koja) ostaje zauvijek.”

Daje pouku da je “utjeha (…) lažna; i čovjek sam i s gorčinom osjeti da je lažna. Grijeh je grijeh, bio on učinjen jednom ili tisuću puta…” dok srce ne razlikuje manje grijehe od većih jer je “pravedan (…) i nepogrešiv sudac”.

Nakon uvoda prenosi nam priču o tome kako je autor stigao kući nakon dužeg vremena. Prošlo je tri tjedna, a on je bio potišten, zlovoljan i sve mu je bilo teško i pomalo odvratno. Dok bi pisao noću ljubavne priče za stolom, majka je mirno sjedila za stolom i jecala, plakala. Jednog dana poželi šalicu kave dok u kući nisu niti kruha imali, No, brižna majka mu je unatoč neimaštini ipak donijela šalicu kave.

Iako se obradovao, nešto kao da ga je obuzelo i odbio je kavu. Poslije se osjećao loše i htio je reći nešto lijepo majci poslije ili na rastanku, ali nikada to nije učinio. Sjetio se te priče kada mu je u tuđini neka žena donijela kavu, a pisca je “zapeklo u srcu”.

Likovi: pisac (Ivan), majka

Analiza likova

majka – Sjetna, brižna, pobožna, puna ljubavi prema sinu

“Sjećam da nikad nije bila tako lijepa kao u tom trenutku. Kroz vrata je sjao kosi pramen podnevnog sunca ravno majci u oči, bile su veće i blistavije, sva nebeska svjetlost sjala je iz njih, sva nebeska blagosti i ljubav.”

pisac – u patnji grižnje savjesti, potišten, tužan, teško izražava emocije iako je jako osjećajan, pun ljubavi prema majci, kreativan (piše priče). Prati ga snažna želja da nije toliko siromašan i jadan “zlovoljan, potišten, pun crnih briga (…)”

Grijeh – Zastidio se majke

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: škola i školsko dvorište, Jožin stan

Tema djela: sram od siromaštva i nijekanje vlastite majke

Ideja djela: majčina ljubav je neiscrpna i vječna

Bila je zima, snijeg se već topio i ulicom su hodali lijepo odjeveni mještani. Majka je uranila iz 4 sata udaljenog sela do grada kako bi pričekala sina pred školom. Joža je ugledao nespretno odjevenu, siromašnu majku, sakrio se u gomili i prošao pokraj nje. Dugo ga je čekala dok su svi učenici izašli, a nastupila i nova smjena te se zabrinula (“Jože možda leži kod kuće teško bolestan i čeka je”).

Kada je došla kući on je već sjedio nad knjigom za stolom i rekao da je nije vidio. Poslije ga je obuzela krivnja i više ga nije bilo sram. Ipak joj na kraju nije priznao – grijeh je ležao na njegovoj duši i sve suze nisu ga mogle isprati; (…) težak i velik kao prvog dana.”

Likovi: majka, dječak (Joža)

Analiza likova

majka – skromna, siromašna, puna ljubavi prema sinu, brižna, zabrinuta

Joža – Bitno mu je što drugi misle o njemu, srami se svog siromaštva. Vrijedan je đak i svjestan je što je dobro, a što loše, ali mu se teško izraziti dok u njemu bujaju osjećaji grižnje savjesti, tuge i patnje. Laže majci iako je voli jer mu je teško priznati da je se posramio i sakrio od nje.

“(…) na njegovoj duši ležao je grijeh i pritiskao ga na zemlju toliko da su mu noge bile umorne i teške. Išao je pokraj majke kao Juda pokraj Krista”

“muške čizme… bile su sasvim blatne i suknja joj je bila poprskana- široka seljačka suknja sa zelenim cvjetovima”, “majka je bila umorna i gladna”

“Ugledao je majku – zelenocvjetnu seljačku suknju, visoke blatne čizme, crvenu reklu, šareni rubac na glavi, svezan otraga, veliki zavežljaj i nespretni kišobran”, “tijelo joj je bilo pognuto kao da na ramenima nosi veliko breme”

“Sram ga je bilo one zelenocvjetne skunje, visokih čizama, crvene rekle i rupca, i kišobrana, i velikog zavežljaja u tom velikom zavežljaju bile su njegove nove košulje što ih je majka šivala noći i njezine suze kapale su na njih.”

Grijeh

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: crkva, selo

Tema djela: okrutni unutarnji porivi, mučenje mačke, (samo)ubojstvo

Ideja djela: zatomljavanje osjećaja dovodi do frustracija.

Ministrant Tone ostao je sam u tihoj, praznoj crkvi. Zvonio je crkveno zvono nakon čega je čuo neke zvukove u mračnoj crkvi i uplašio se u tami. Ugledao je bijelu mačku i počelo mu se pričinjavati da čuje glasno vikanje iz tišine. Udario je mačku par puta u oči, čudeći se što je ništa ne boli, navodeći mačku da ga preklinje i bacio je pored vrata.

U tom trenutku Tone je doživio preokret. Počeo je nalikovati nekom demonskom stvorenju i u njemu se javlja “golema, divlja zloća.”

Bacio ju je na pod, počela je krvariti, ali ne u crvenoj boji. Njezina krv ostavila je crnu mrlju na podu miješajući se s dlakom. Udarao je mačkinom glavom o tvrdu kupolu i mlatio oštrim rubom daske.

Nakon toga, otrčao je pognute glave poput Jude Iškariotskog te ga počinje proganjati misao da drugi sumnjaju (crkvenjak, piljarica-vlasnica mačke koja mu je davala bombone).

Počinje se čudno ponašati, kod kuće ne jede, ne može spavati i tište ga crne misli. Odlučuje da će pokušati potisnuti taj događaj kako bi se izbavio iz novonastale situacije:

“…živjeti tako kao da se (nije) dogodilo i kao da nikada nije bilo ove večeri…zatvorit ću oči i kada ih otvorim sve će biti kako je bilo..nitko ništa ne zna pa nema ni grijeha.”

Sjetio se da je bio neoprezan i ostavio sve neuredno u crkvi, nije uklonio tragove i obuzeo ga je strah. Te noći usnuo je da je ubio brata, zatukao ga po glavi kao mačku i bacio ga u potok.

U idiličnu nedjelju na selu (“žive tako mirno i ništa im nije na srcu”), nije otišao na misu, hodao je okolo i lagao majci da je bio u krčmi. Odlučio se noću prošuljati nazad do crkve kako bi sve očistio.

U strahu pored njega je proletio šišmiš prema kamenom križu, “zamaglilo mu se pred očima, sjeo je i polako klizio dolje… dolje”

Tone se od jada, nakupljenog gnjeva i brige zbog učinjenog, bacio niz kupolu.

Lisac

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: vrt, dječakov dom na selu

Tema djela: zatočena životinja u vrtu kao simbol zatvorenika

Ideja djela: čežnji za slobodom bez obzira na kaznu

Dječak je u vrtu imao malog lisca kojeg je tamo držao zavezanog. Jednog jutra pronašao je lisca mrtvog, a dječak je bio uvjeren da si je on sam oduzeo život. Uskoro je dobio novog lisca koje je pazio i pazio, međutim životinja se čudno ponašala.

Lisac je dobio kućicu i lanac da može šetati. No, jednog dana čuo je glasanje i prepao se. U isto vrijeme nestala je i služavkina kokoš bez traga, na što su je lisac postao glavni osumnjičeni i zbog toga zatočen u osamu.

Lisac se od ljutnje prestao glasati dok nije jednog dana zgrabio pile.

Priča završava tako da su lisca preparirali, a piliće ispekli i pojeli za ručak – “(…) ispred moje sobe na tepihu ležala je punjena životinja, slična liscu. Dlaka je bila raščupana, oštro nakostriješena, mrtva; staklene oči buljile su tupo i glupo. Bijahu ga ubile žene.”

Likovi: lisac, dječak

Analiza likova

dječak – razigran, pomalo plašljiv, brine se za lisicu, voli životinje. Također je jako osjećajan jer ga je pogodila sudbina lisaca

lisac – (prvi lisac) “otvorene oči, dva sjajna opala nisu pokazivale baš nikakav strah ili bol nego samo divlju mržnju”, “posve miran, kitnjast rep…”

Njen grob

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: tuđina (vjerojatno Beč), groblje, krčma

Tema djela: siromašan pokop majke, bezdušnost od tugovanja, uspomena na majku

Ideja djela: ne možemo potisnuti emocije

Pripovjedač je na jesen pokopao majku. Iako je potiskivao emocije, bio je toliko shrvan da se ne sjeća mnogo toga pa tako ni gdje je bio majčin grob. Iznenada se našao u krčmi među ostalim pijancima  i razmišljao: “ja sam ih gledao i jedva sam ih raspoznavao, moje su misli bile kao mrtve, u crnu jamu zakopane.”

Nije imao snage otići do groba – “Bio sam malodušan i slab, nisam se usudio otvoriti vrata u blagoslovljeni hram gdje je pod teškim humkom spavala svetica-mučenica.”

Nakon petogodišnjeg boravka u tuđini nije dugo mogao pronaći majčin grob. Kada ga je konačno pronašao, pomolio se, a mir otuđenost i samoća izazivali su u njemu veliki strah:

“Okruživao me nepoznat kraj, kao da ga još nikad nisam vidio. Križevi, križići, bijeli i crni nadgrobnici, uza zid vrbe i čempresi, goli, zeleni, cvjetni humci, pješčane staze – sve mi je to bilo strano.”

Tražeći grob, zazivao je majku čekajući da mu šapne, da ga pozove. Dok je ugledao humak, na njemu hrđavi, iščupan korovom zarasli križ na kojem je pisalo “svojoj nezaboravnoj, vječno voljenoj majci…” vratile su mu se emocije, zaplakao je i vratio se u tuđinu.

Na kraju priče slijedi poput pouke osvještenje pisca pa možemo reći da ova crtica ima autobiografske elemente. Crticu povezujemo s njegovim privatnim životom jer nije imao novca za pogreb pa je morao prodati svoju prvu zbirku pjesama “Erotika” ljubljanskom izdavaču. Iz pogovora knjige:

“Dogodi se da čovjek odjednom postane svjestan samog sebe i svog života, kao da se trgne iz snova-protrlja oči, plašljivo se osvrne i spozna da je sve, sve sve promašeno, proigrano, izgubljeno, sve što je mislio, radio i živio. Tako se dogodilo meni kada sam se bez blagoslova vratio u tuđinu.”

Nakon povratka bilo mu je još teže, a utjehu je tražio u uspomeni na majku i u njenom blagoslovu.

Likovi: pisac (vjerojatno Ivan Cankar)

Analiza likova

Ivan – potišten, zabrinut, tužan, emocionalno ispražnjen od boli, prestrašen, nedostaje mu dom i domovina, obitelj i voljena preminula majka. Prezire život u siromaštvu i nerazumijevanje drugih.

Tičnica

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: smrekova šuma

Tema djela: ljubavna crtica, sjećanja na sretne dane mladosti i radosne dane zaljubljenosti

Ideja djela: prolaznost svega u životu, iščezli trenutci sreće i ljubavi

Pisac se prisjeća rane mladosti i zaljubljenih dana koje je provodio na tamnoj, sjenovitoj Tičnici gdje bi se uputile grupe mladih za toplih dana. S voljenom Helenom bi tamo provodio dane, brao joj ciklame i posipao je njima dok je ležala na travi:

“I takva bijela, posuta crvenim ciklamama, ostala je u mojem srcu kao bajka.”

Ponekad bi sam išao tamo kad je bio bolestan i tužan, željan utjehe dok mu srce unatoč gorkim uspomenama ostaje radosno i u tuzi.

Tičnica je zapravo smrekova šumica koja se nalazi u blizini Cankarovog mjesta Vrhnika na brdu svete Trojice i za njega simbolizira mladost.

Međutim kad se vratio vidjeti je opet sva stabla su bila posječena i njegove voljene šume više nije bilo:

“ondje su one svijetloplave nasmiješene oči, ondja je bijela haljina posuta crvenim ciklamama, ondje je moja mladost…Blagi Bože! Nema je više! Nema!”

Likovi: pisac, Helena

Analiza likova

Ivan – pomalo zaigran, osjećajan, zaljubljen (u prošlosti), romantičan, pažljiv i smiren u Heleninom društvu. Poslije kada se razbolio bio je veoma tužan i ljut kada je vidio da Tičnice više nema.

Helena – autorova simpatija iz mladosti. Lijepa, mlada, nježna, puna ljubavi, ljupkog smiješka, vitka, zaljubljena i pažljiva te ljubazna prema Ivanu.

“sva lagana i nježna  – bijeli leptir, krila blistaju na suncu. Na zlatnopšeničnoj kosi njihao joj se širok bijel slamnati šešir (…) kao da je sve to jedna jedina, nerazdjeljiva, prečudesna ljepota”

“U licu, uskom i nježnom, bila je pomalo preplanula, usne su joj bile blago otvorene, žarka svjetlost…tiho se odražavala u njenim plavim očima.”

Djeca i starci

Vrijeme radnje: u vrijeme jednog rata

Mjesto radnje: kuća

Tema djela: rat u očiju djece, pogibelj oca u ratu

Ideja djela: surovost rata nasuprot nevinom dječjem pogledu na život, rat i smrt

Djeca su se voljela okupiti i pričati lijepe priče prije spavanja. Priče pune ljubavi i nade koje su ponekad pričali istodobno, a da se ne bi međusobno ometali. Jedne večeri njihove priče, maštanja o blagdanima i bajke presjekla je tužna vijest poštara da je njihov otac “pao” u Italiji –

“Nije bilo nimalo veselo, a ni posebno tužno jer je to bilo mrtvo zato  što nije imalo oči da bi pogledom otkrilo zašto (…) ni usta da bi to riječju reklo.”

Neka djeca su bila zbunjena i nisu shvaćali što to znači, a Milka je zamolila da joj se objasni što znači rat. Matijčje joj objašnjava:

“Rat je takav da se ljudi kolju noževima, sijeku sabljama i pucaju puškama. Što ih više pokolješ i posiječeš, bolje je, nitko ti ništa ne kaže jer tako mora biti. To je rat.”

Tončeku i dalje nije bilo jasno te je pitao kad se otac vraća dok je Matijče rekao da će i on ići u rat i boriti se protiv neprijatelja. Neprijatelj koji je čovjek kao i oni, a u ratu se ubija za cara, neprijatelj bez rogova i bez duše.

Poslije je Matijče Tončeku odgovorio što znači kada netko padne u ratu. Tek poslije shvatili su da je otac poginuo, a obećao im je donijeti pušku. Kada su shvatili što se dogodilo uozbiljili su se i rastužili:

“Osam mladih, širom otvorenih očiju zašutjelo je i uplašeno zurilo u mrak…zurilo u nešto nepoznato, srcu i umu nerazumljivo.”

Likovi: djeca (braća i sestre) – Matijče, Tonček (4 god.), Milka (10 god.)

Analiza likova

Djeca – razigrana, nestašna, radosna. Vole provoditi vrijeme zajedno, paze jedni na druge. Maštovita, voljeli su pričati priče, bajke puni ljubavi, nade i sreće, razumijevanja jedni prema drugima. Sličili su jedno drugom, ponekad su se stariji pravili važni pred mlađima i malo ih zadirkivali, sve kroz igru. Živjeli su u siromaštvu, neki su bili bojažljivi i bolesni.

“svi su u licu bili mršavi i sitni i svi su imali velike, širom otvorene, u sebe i u daljinu zamišljene oči”

Milka – “najsitnija i najboležljivija od svih”

Sjene

Vrijeme radnje: vrijeme rata

Mjesto radnje: gotički dvorac na Grajanskom griču, Ljubljana

Tema djela: Ratna priča, promišljanje života i smrti

Ideja djela: Iskoristiti vrijeme za dobra djela dok možemo kako se ne bi kajali poslije za propuštene prilike

Lik iz crtice leži u dvorcu na Grajanskom griču u Ljubljani na slamarici u mnoštvu nepoznatih ljudi. Moguće da je u vojsci za vrijeme rata. Pripovjedač opisuje to stanje kao maglu, prašinom ispunjen zrak pun ljudi i sjena dok nad njima prijeti “Böcklinov jahač” (simbol smrti – iz slike švicarsko-njemačkog slikara s tamnim bojama i mističnim scenama).

Ova priča također započinje s općenitom filozofskom zamisli i pitanjima, a poslije postaje osobna pripovijest. U trenucima kada bi pokušao shvatiti zašto je tu gdje jest i dati svemu više smisla, shvatio bi da ne uspijeva:

“Potrudio bi se ponekad da sebi potanko objasni gdje i zašto; i da spozna strahotnu veličinu svog doba onako kako ju je izdaleka slutio.” S druge strane tu je bila stvarnost koju su nekada živjeli, a koje se sada sjetno sjećao.”

Njihov stvarni život bio je posve drugdje; “(…) u krajevima, u nadanjima, sjećanjima koja nisu bila baš ni u kakvoj vezi s tim životom među sjenama.”

Razmišljao je o voljenoj Anki koja je umrla te o ocu. Kada je rekao drugu pored da će čim završi (rat) otići pomoći starom ocu da učini nešto dobro, drug mu je s tugom u očima javio da mu je zaručnica rekla da mu je otac poginuo prije tjedan dana u ratu, navodno sasvim sam.

Likovi: pripovjedač, drug, Anka (u sjećanju, ljubav iz rane mladosti)

Analiza likova

pripovjedač – zamišljen, zabrinut, preplašen, tužan, nema puno prijatelja u svom okruženju, zaokupljen svojim mislima. Volio maštati o ugodnijoj, bezbrižnoj prošlosti, mladosti i zaljubljenim danima. Nije mario previše za druge oko sebe, zaokupljen svojim mračnim mislima. Bio je osjećajan razmišljao je o životu koji je proletio pored njega, u žaljenju da nikom nije uspio pomoći i da je samo povrijedio ljude oko sebe pa i one koje je volio. Pratile su ga mračne misli o prošlosti i gorka svijest onih kojima je učinio nešto nažao. Možda se kajao jer je osjećao da je kraj blizu. Ipak, volio je svog oca i brinuo se razmišljajući o njemu.

“Digao se sa slamarice težak i umoran (…) Kada se vratio, bio je blijed i star.”

ostali ljudi u prostoriji (vojnici) – “Po sobi se motalo i guralo mnogo ljudi; nisu imali što raditi, ali svima se nekamo žurilo, svi su bili brzi i nagli (…) razdraženi u riječima, usiljeni u smijehu. Neki su ležali i spavali, glavom skrivenom između lakata.”

Anka – “prava dragana, srna, riđooka”

Gospodin satnik

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: ispred vojarne, na dvorištu

Tema djela: surovost rata u mističnom liku gospodina satnika, simbol nemilosrdne smrti

Ideja djela: okrutnost rata ne bira žrtve

Pripovjedač započinje priču sa snovima pa ova crtica može predstavljati misteriozan i pomalo strašan san kojeg je usnuo. Ipak zbog rata, njegovi snovi sve su bliži realnosti surovog rata.

U priči satnik gleda kroz prozor u blatnjavo dvorište i jutarnju prašinu. Četa se sprema za bojište, svježa puna mladenačkih lica i očiju uprtih u satnika.

Satnik je hodao od vojnika do vojnika i ispitivao ih o njihovoj obitelji i imaju li partnere. Tako ih je pregledavao, ispitivao i izabirao “(…) činilo mi se da namjerno i promišljeno bira najjače i najljepše momke.”

Sve ih je, poput Böcklinovog jahača odveo u smrt – “Četa je naglo zaokrenula i čvrstim koracima uputila se nizbrdo u maglu. Pred njom je jahao gospodin satnik; visoko iznad magle dizao se njegov crni plašt.”

Likovi: pripovjedač (koji prepričava svoj san), Gospodin satnik (smrt), četa vojnika

Analiza likova

pripovjedač – zabrinut i preplašen zbog sna koji je usnuo “napola se smijući, napola ljutit”, prezire rat.

satnik – predstavlja smrt iako se na početku čini kao osoba (personalizacija i fantastični elementi) koja je čak i vesela zapravo je strašna utvara, hladna, bezosjećajna i surova.

“bio (je) vrlo visok, za glavu viši od čete; ogrnut (…) u širok crni plašt, ispod njega virile su dvije duge i tanke noge; u ruci koja je i u rukavici bila koščata i nalik pandžama…”

lice satnika – “To lice bio je bez kože i mesa, umjesto očiju u lubanji su mu bile iskopane dvije duboke jame, dugi, oštri zubi cerili su se iznad gole, jake čeljusti. Satniku je ime bilo Smrt.”

Lijepa naša domovino

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: vojna postrojba, u blizini kolodvora (vjerojatno Ljubljana)

Tema djela: domoljubna crtica, odlazak u rat, motivi borbe za domovinu

Ideja djela: motivi domoljublja i borbe za domovinu su zapravo osobni motivi pod krinkom moćnika i vladara koji šalju vojnike u boj

Pripovjedač promatra vojnike koji marširaju prema kolodvoru dok je lijevala kiša u sivom, hladnom jutru. Iza vojnika u blatu marširaju žene i djeca, tužni žele se oprostiti od svojih najmilijih koji moraju služiti domovini u ratu.

Vojnicima je teško i obećavaju im redom kako će im slati novac za svaki dan koji ostanu u vojsci. Zdepasti vojnik pokušavao je otjerati majku da ne mora trpjeti njenu tugu koja mu otežava odlazak u rat.

Dok je kolona marširala, djeca i žene su plakali. Vojnici su puni snage zbog domoljubnih motiva iza kojih stoje pravi motivi vladara i moćnika. U razgovoru vojnika vidimo što vladarima koji ih šalju u rat zapravo znači domovina. To je njihovo bogatstvo, za njihovu krv, a ne za dobrobit zajednice, a vojnici brane ono što ih se traži i gdje god ih se šalje:

“Moj put ne vodi onamo kamo naređuju oni koji imaju domovinu i vlast. Od tvornice do tvornice, iz rudnika u rudnik, s polja u grad, od jedne zemlje do druge; i nikada ne upitaju: gdje je tvoja domovina?”

Crtica završava kratkim domoljubnim epilogom koji kaže kako je pravedno boriti se za slobodu domovine dok ružne ratne uspomene ropstva i krvi ostaju u sjećanju.

Likovi: vojnici, majke, žene, djeca

Analiza likova

vojnici – potajno su skrivali strah dirnuti kada su vidjeli svoju obitelj, a trebali su ostati snažni pred odlazak u boj. Zabrinuti su (hoće li ikada više vidjeti svoje bližnje), jaki, izdržljivi, puni ljubavi prema obitelji i domovini dok su im obitelji uplakane i pune straha.

Neki vojnici bili su stari, slabiji, neki mladi i snažni, neki zdepasti i plećati.

” (…) vidio sam vojnika, visokog, snažnog muškarca; njegova leđa bila su lagano povijena, ona leđa koja su već nosila devet puta teže terete nego što je vojnički telećak. Njegove ruke bile su crne i teške; bio je možda kovač.”

Petar Klepec

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: kod kuće, na polju

Tema djela: skromnost kao vrlina dobrog pastira nagrađena je iako ga je društvo odbacivalo

Ideja djela: dobroćudnost se uvijek nagradi, treba biti dobar i prema neprijateljima kako bi ostali ustrajni i emocionalno snažni

Pripovjedač opisuje siromašnog i vjernog pastira Petra Klepeca koji marljivo radi i dobar je prema svima pa čak dok mu se rugaju, a gospodari su mu okrutni:

“Što je svetija bila njegova poniznost, to su okrutniji bili njegovi gospodari, nema slađeg pića od suze siromaha (…)”

Prije spavanja uvijek se moli Bogu da mu podari snage kako bi izdržao. Jedne noći u snu mu se pojavi anđeo Božji i poljubio ga. U tom trenu dobio je nadnaravnu moć. Naglo je osnažio, a dok su ga drugi pastiri htjeli tući, on se obranio i ljevicom i desnicom, na što su oni u čudu zanijemili:

“Što se dalje događalo s njim ne zna se čini se da je iščupao onu staru krušku i zatim dalje živio miran, tih i pokoran, kao što je i navikao; vjerno je slušao gospodara, gonio njegova goveda na paši. S komadom kruha u zavežljaju (…) svim ljudima služio svom svojom snagom i po njihovim naredbama.”

Dok je prije samo sanjao o snazi sad ju je i dobio, ali je i dalje živio skromno i težački, a Bog ga je pravedno nagradio jer je dobra osoba.

Likovi: Petar Klepec

Analiza likova

Petar Klepec – sin siromašnog seljaka koji je služio bogatom gospodaru za pastira, skroman je, osjećajan, dobroćudan, ljubazan i marljiv. Nije mario što ga svi zadirkuju. Na početku je bio emocionalno snažan, a kasnije i fizički izdržljiv. Borio se protiv zlih, dobrostojećih ljudi (ali i djece) koji su ga ismijavali u svojoj neiskvarenosti. Bio je vjeran gospodaru, ponekad bi postao osjetljiv pa se znao rasplakati. Pripovjedač navodi da je to njegov jedini grijeh. Nikada nije gubio nadu u svojoj dobroti, stoga je bio i nagrađen od anđela. Nije bio osvetoljubiv već pošten i pobožan pa se često molio, tražeći snagu od Boga.

” (…) po danu tjera životinje na pašu, navečer živi u miru s Bogom i ljudima, a drugovi pastiri su ga smatrali slabićem.”

“Petar je imao tanke kosti, sitan stas i bijelu kožu”

“otkad su mu drugovi vidjeli suze, Petru više nisu rekli nijednu ljubaznu riječ.”

“služio je vjerno i strpljivo nije izvršavao samo ono što su mu naredili nego se i dragovoljno ponižavao kad god se pružila prigoda; mislio je u svojem čistom srcu da će tako ganuti njihovu okorjelost…”

Vrzdenec

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: selo blizu sela Vrzdenca u Horjulskoj dolini

Tema djela: majčini posljednji dani i neostvarena želja, uspomene na idilično selo Vrzdenec

Ideja djela: smrt ne bira mjesto ni vrijeme, stoga je bitno ostati uz voljene i obitelj dok su stari i bolesni, biti im emocionalna podrška

Pripovjedač se prisjeća dana prije majčine smrti u radnji koja nije kronološka. Govori da je njegova majka iz malog sela Vrzdenca koje se nalazi u Horjulskoj dolini. Majka je veličala to selo dok pripovjedač nikada nije bio u njemu i sjetio bi ga se tek kad je bio potišten ili bolestan.

Prije smrti, dok je majka bila bolesna, poželi otići u selo. Pripovjedač je otišao na čašu vina dok je majka kod kuće u sobi, u kutu čekala. Tražila je odjeću da se spremi za Vrzdenec u koji je htjela krenuti u nedjelju ujutro, ali je bila preslaba za hodanje i tražila je nekog da ih poveze.

Pripovjedač je osjetio da joj je kraj blizu, smrt je vrebala iznad njih dok je majka maštala o svom selu kao o svijetloj točci spasenja, svega lijepog, svih uspomena u idiličnom mjestu kao da je iz Svetog pisma. Sada kad nje više nema pripovjedač nerado pomisli na Vrzdenec:

“Sjetim se Vrzdenca kada mi je u duši studen, kada mi lice oblije hladan tjeskobni strah koji je sjećanje na smrt…”

Likovi: pripovjedač, majka

Analiza likova

Pripovjedač (Ivan) – potišten, siromašan, zabrinut za majčino zdravlje. Rado se od muke povlačio u samoću i pio zamišljen i tužan. Volio je majku i sve bi učinio za nju ali nije stigao na vrijeme jer je preminula prije nego što joj je mogao ispuniti zadnju želju. Unatoč jadu, na kraju ipak vidi nadu i svjetlo u svojoj boli.

“kada sam je ugledao, stisnulo me, srce mi je do zadnje kapi izaželo nešto tako čudno (…) bol i ljubav, oboje, i više od toga.”

majka – siromašna, slaba, stara i bolesna. Jako je voljela svog sina. Prije smrti maštala je o svom rodnom kraju puna nade u ozdravljenje. Kada je razmišljala o Vrzdencu u autorovim očima “majka je bila mlada, obrazi su bili zdravi, oči vedre i vesele, na usnama osmijeh.”

“Majka me pogledala dubokim, nemirnim, čudno uplašenim pogledom; okrenula je glavu prema zidu, opet je bilo bolesno, ubogo, od patnje i boli ispijeno lice.”

Mimi

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: predgrađe Beča, velegrad Beč – opera

Tema djela:  velegradski život, emocionalni slom i smrt mlade Mimi

Ideja djela: Čežnja za visokim društvom nasuprot siromaštvu, želja za onim što nemamo, žaljenje za neostvarenim potencijalima

Pripovjedač opisuje tmurno, čađavo predgrađe i siromaštvo koje u njemu vlada. Živi izvana u raskošnom, a iznutra u skromnom i jednostavnom stanu s polomljenim, starim pokućstvom kod siromašne gazdarice koja šije dan i noć. Njena kćer Mimi imala je tada 12 godina. Ustajala bi rano kako bi pomagala majci te je nakon toga išla u školu, divila se gradu i njegovoj eleganciji.

Na dan imendana glavni lik je poziva u operu. Pisac opisuje čari velegrada i njegova svijetla:

“što smo se više približavali središtu grada, to je življe bilo po ulicama i ljudi koje smo sretali bili su elegantnije odjeveni.”

Putem je bila tiha, a u operi je začuđeno šutjela i usne bi joj drhtale od sreće. Uživala je u posipanim ružama, parfemu, lijepo odjevenim ljudima, zlatnim detaljima, blještavim toaletama i licima građana u operi:

“…ni na jednom nije bilo briga ni tuge; bilo je blijedih i naboranih lica, ali ta su se lica smješkala i smijala.”

Mimi je bila opijena tom ljepotom i blistavošću:

“velike ruže bujnih crvenih cvjetova; na stropu zlato i zlato na zidovima, posvuda zlato i drago kamenje; a na podovima šareni tepisi, da tone noga, kao da hodaš po zelenoj mahovini.”

Gledali su operu Faust, a Mimi je bila kao Margareta s nedužnim osmijehom na licu. Kada je opera završila, Mimi je ostala zamišljena, gorjela je u licu preplavljena emocijama (“pred njom tuga, za njom sreća”).

Te noći je plakala dok je nebo bilo sivo, a oči su joj upale bez sjaja. Ulice su opet bile dosadne, ljudi siromašni, nema ruža ni svjetlosti. Obuzela ju je tuga što nikada neće moći živjeti kao viši slojevi društva. Mjesec dana nakon toga naslonila se na niski prozor u hodniku i pala s trećeg kata u dvorište. Nije se mogla boriti s gorčinom unutarnjeg nemira, umrla je u svom beznađu.

Iz Cankarovih biografskih podataka saznajemo da je Mimi zapravo bila Steffi Löffler koju je on namjeravao i oženiti, ali nije mogao iz materijalnih razloga. Opis bogataškog gradskog života dolazi iz siromaštva predgrađa Beča u kojem je živio.

Likovi: Mimi, pripovjedač (Ivan)

Analiza likova

Mimi – mlada (12 godina) lijepa gazdaričina kći koja joj pomaže šivati, žudi za boljim životom, ozbiljna, odgovorna, tužna, osjećajna. Mimi je bila jako vrijedna i pomagala je majci, išla u školu, a zapravo je žudjela za zabavom, visokim društvom i izlazu iz siromaštva i bijede u kojoj je živjela njena obitelj. Voljela je maštati, u tišini su joj misli lutale posvuda tražeći izlaz iz patnje, ali nije uspjela ostati pozitivna i vidjeti nadu.

Pripovjedač – pažljiv prema Mimi (ali i gazdarici), gajio je osjećaje prema njoj i razmazio je poklonom za imendan. Također je živio u siromaštvu te se jako zabrinuo za Mimi kad je vidio da su je zarobile crne misli.

“Njeno je tijelo bilo još nerazvijeno, njeno lice bilo je sitno i blijedo i iz njega su gledala dva velika, mirna oka.

” pognuta glava, “neobično bujna svijetloplava kosa”

“njezino fino lice smijalo se rijetko ali i tada bi se vidio samo treptaj i bljesak oko usana”

“lice mirno, ozbiljno i gotovo umorno, kao u odrasla čovjeka”

“ispod suza na licu trepti neizmjerna radost; i između tih sivih zidova vrije život, previše života za tako malo srce…”

Grešnik Lenart

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: selo, krčma, Lenartov skromni dom i Julčeov raskošni dom

Tema djela: spoznaja dobrog dječaka o društvenoj nepravdi i nejednakosti

Ideja djela: dobrota siromaha prema oholosti i sebičnosti bogataša

Mladi ministrant Lenart jako je volio svog poznanika dječaka Julču. Julče je “bio gospodin”, dolazio je iz dobrostojeće obitelji i živio u raskošnoj kući. Jednog dana ugledao ga je s nekim drugim prijateljem koji donosi nevolje i bezobrazan je te je naveo Julčea da zadirkuju i ismijavaju Lenarta. Lenart je zbog toga osjećao bol u srcu i sve se počelo mijenjati.

Bila je zima i vrijeme poklada, a učenjak Lenart krenuo je kao i svake nedjelje do prijatelja da mu pomogne. Jako se tome veselio, a majka mu je prije polaska rekla da ponese doma “špehovke”. Kada je došao do Julče nije bilo nikoga. Sluškinja je bila jako neljubazna prema njemu i potjerala ga je jer je obitelj bila za objedom dok je Julče na njega zlobno poslao psa:

“Srce samo sebi nije moglo i nije htjelo priznati da je bilo gladno ljubavi; te ga je gladi bilo sram.”

Lenart je pobjegao, već je pala noć i završio je u krčmi u kojoj je bila svadba:

“Lenarta je proželo nešto toplo i ugodno, ušao je u trijem sasvim sam, posve nesvjesno. Tu je mirisalo na vino, na špehovku, na krafne i masnu pečenku.”

Zbog otrcanog, prljavog izgleda prozvali su ga Nikogovićem. Popio je dosta vina i napio se kako bi zaboravio patnju prijatelja koji ga je ismijao pred svima i izdao. Napunio je kaput hranom i krenuo doma. Majka je kući čitala knjigu o muci Isusovoj, a sestra Francka.

Slagao je majci da su mu svu hranu dali u obitelji Julče, a ona je na to rekla da se pomoli za njih jer su dobri ljudi unatoč činjenici da su imućni. To je navelo Lenarta da se “stres(e) od hladnoće zbog mokrih nogu i studen mu je ljigavo prodrla sve do dna srca.”

Osjećao se jadno jer je prevaren, a nije ništa loše učinio dajući svoju ljubav i pažnju ljudima koji je nisu znali cijeniti.

Likovi: Julče, Julčeov zli prijatelj, Lenart, majka, sestra Francka

Analiza likova

Lenart – vrijedan, poslušan i dobroćudan dječak, pobožan ministrant, voli pomagati drugima, pametan i skroman. Volio je svoju obitelj koja je živjela u siromaštvu i pomalo je zavidio imućnijim prijateljima na početku. Pogodila ga je nepravda Julčea koji se pravio važan u novom društvu i ponizio ga. Dok ga nije izdao prijatelj, bio je radostan pun snage i dobre volje. Poslije je postao potišten i rastužio se.

Julče – dolazio je iz imućnije obitelji bio je povodljiv i nije mario za Lenartovu dobrotu te je povrijedio njegove osjećaje i izigrao njegovo povjerenje, iskoristio dobrotu. Zadirkivao ga je s novim drugom jer je Lenart pobožan, mirniji i poslušan.

“Julče je bio visok dječak, za pola glave viši od Lenarta. Bio je snažan, veseo i nestašan, kao da mu iz očiju i iz svih prstiju sijevaju  žive iskre. I lijep je bio..baršunasti kao breskve (obrazi), njegove oči bile su sjajne i vesele, uvijek rosne od proljetne radosti, njegov je smijeh bio zvučan i harmoničan…”

Pavličekova kruna

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: u krevetu,

Tema djela: Siromašni seljak u potrazi za novcem za sinov poklon za imendan, potraga za milostinjom

Ideja djela: Neimaština siromaštvo i jad unatoč nevolji ne mogu biti povod za zlodjelo krađe

Radnja ove pripovijetke odvija se u četiri poglavlja. Pripovjedač već dva dana u sramoti leži odjeven u krevetu u svojoj tuzi, poželi umrijeti:

“Bez samilosti, bez utjehe: ni u životu nema iskupljenja ni u smrti!”

Pripovjedač započinje priču kako bi pokazao svoj jad koji će kasnije biti neusporediv s jadom kojeg u srcu nosi Pan Pavliček.

Janjek saznaje da mu je imendan u nedjelju na sv. Ivana pa poželi od oca dobiti loptu i savijaču. Sanjario je o poklonima dok se otac brinuo kako će ih pribaviti bez da sin primijeti njegovu nesigurnost. Odlazi do gospodara prositi za 1 krunu koliko mu je bilo potrebno da mu kupi poklone za što je imao 2 dana.

Nije gubio nadu međutim bogati gospodar ga je otjerao jer mu je Pavliček već tri mjeseca bio dužan – “pružio je ruke, duge, mršave, koščate ruke koje su mu se tresle kao starcu”, a gospodar ga ljutito naziva huljom koja je samo došla prositi.

Zatim odlazi do trgovca koji ga također potjera nakon čega je sreću dalje tražio u krčmi. Krčmar mu također ne može ništa dati, ali mu nudi da pije na dug. Već dva dana nije ništa jeo i shrvan se vraća kući do zabrinutog sina. Na kraju dolazi do pekarnice gdje je ugledao tri kuglufa i krune u posudi za sitniš.

Već je od bolesti i iscrpljenosti došao u bunilo i bilo mu je loše, ali nije mogao riječi prozboriti. Zgrabio je kugluf i krunu, odmah su ga udarili šakom u lice i nastavili ga tući šakama po glavi i grudima, zadobio je otekline pod okom i na čelu.

Vikali su mu da je lopov, a ubrzo je došla i policija dok je Pavliček jedva govorio da je to sve za njegovog Honzu kojem je taj dan bio imendan. Ulicom se uputila povorka, a Honza je ugledao oca i zabrinuto ga zazivao (“Tatinek”), nije mu bilo jasno gdje ga odvode.

Kružna kompozicija zatvara priču s pripovjedačem koji kao da čuje glas jadnog čovjeka koji zaziva iz daljine.

Likovi: Pan Pavliček (gospodin Pavliček), pripovjedač, Janjek Honza

Analiza likova

Pavliček – siromah dobrog srca (nekadašnji stolar) koji je obolio od tuberkuloze i želi svom sinu za imendan priuštiti nešto da ga razveseli pa pokušava dobiti milost od poznanika. Pun ljubavi prema sinu, ponizan i brižan. Imao je svoju staru radionicu stolarsku koju više nije koristio jer je zapao u dugove. Bio je mršav i slabo odjeven, “lice koščato sivkasto, nasmiješeno lice prosjaka.”

“njegovi obrazi bili su sivi i upaliji nego prije… a usta su bila napola otvorena kao usta osramoćenog ili začuđenog čovjeka; obrve su bile visoko podignute, a između njih ležala je duboka bora preko čela do kose; ruke su bile ovješene niz tijelo, noge su se tresle u koljenima; i na cijelom tom jadnom, smiješnom licu, na cijelom tijelu ponizan osmijeh prosjaka.”

“Dugačko, košlato bez obraza bilo je njegovo lice, oči su mu ležale u dubokim rupama, u njima nije bilo nimalo sjaja.”

Janjek Honza – Pavličekov sin, razigran, nestašan,poslušan i unatoč teškom siromaštvu vedar dječak. Jako je volio svog oca ali je često morao biti sam dok je on pokušavao nabaviti novac. Živjeli su jako skromno, jeli tek kruh koji bi otac čuvao i žrtvovao za njega zbog čega je dječak bio slabašan i boležljiv. Rastužio se na kraju i zabrinuo za očevu sudbinu kad su ga odveli nakon krađe.

“neobično krupna dječja glava; čeo je bilo izbočeno, pedalj visoko, kosa je bila rijetka, bijela i meka kao svijetla mahovina… Bilo mu je deset gosina, a još nije znao dobro govoriti….”, “tanke, krive, bolesne noge” koje bi vukao po podu.

Zaključana sobica

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: neodređeno

Tema djela: simbolika sobe kao mjesta utočišta i čišćenja koje osoba ili narod čuva za nevolje

Ideja djela: uvijek postoji nada na kraju (“svijetlo na kraju tunela”) kao izbavljenje

Simbolična pripovijest o tajnoj sobici koju svatko ima za sebe u tajnosti i služi kao mjesto čišćenja, oslobađanja crnih misli i nevolja. U tu sobicu nikoga se ne pušta ” i sam prijeđe preko njena praga samo za najvećih praznika, u trenutcima sudbonosne spoznaje, najviše radosti, najdublje tuge i u predsmrtnom strahu.”

Imaju je i siromašniji iako to nije prava sobica već u svemu vide dragocjenost i ljepotu. U sobici se mogu pohraniti ne samo materijalne vrijednosti nego sve što je čovjek za života osjetio, mislio tijelom i dušom.

Svatko ima to mjesto, osoba ili narod – “Jer svatko u kući svog života ima posebnu sobicu u koju uđe u trenutcima patnje (…) s ozbiljnim smješkom, dubokim, zamišljenim i čvrstim pogledom.”

Na kraju priče pripovjedač proziva narod da preispita što ima spremno i kakav će se vratiti nakon sudbonosnog trenutka (to može biti i nakon rata i borbe za narod).

Likovi: pripovjedač

Kesten posebne vrste

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: predgrađe

Tema djela: kesten s posebnim moćima i otkrivena tajna zemlje na kojoj leži

Ideja djela: metafora za domovinu koja je nikla na ratnoj zemlji (preko žrtava do slobode)

Ova pripovijetka ima fantastične elemente te pripovijeda o posebnom drvu kestena koji ima posebne moći. Nalazio se u “zelenoj samoći”, daleko od prašine i ljudi. Prvi bi propupao, u travnju bi već imao lišće, a u svibnju je prosipao cvijeće. Sva okolna stabla puno su se kasnije budila od njega i zasjenio bi ih svojim tamnozelenim gustim lišćem:

“Tko je ikad sjedio pod tim kestenom, bio je mlad. Došao bi pun briga i crnih misli, a otišao vedra lica, veselo kličući….Svaki pojedini list bio je znak dobrote i vjere, sa svakog pojedinog u sjajnim kapima rosila je ljubav.”

Jednooka baba Marjeta usnula je čudan san da po tom drvu gmižu hruštevi od kojih joj je jedan upao u naručje. Odmah je odgonetnula san i krenula s trnoskopom i motikom do kestena. Slijedi čudan i pomalo zastrašujuć preokret na kraju priče:

“Između golemih krojena koji su se vili i beskonačno razmetali na sve strane gomilale su se same ljudske lubanje; one duplje u kojima su nekada bile oči bijahu pune zemlje i crva oskvrnutih stvari bilo e toliko da ih se nije moglo izbrojiti.”

Okupili su se seljaci u čudu, nitko nije ni riječi progovorio. Bilo je tu toliko kostiju kao pravo groblje, a jedan čovjek je uzviknuo da sada razumije odakle kestenu magična snaga – “Oj, prijatelji dragi moji, još će nam cvasti kesteni!”

Likovi: magični kesten , jednooka baba Marjeta

Analiza likova

Baka Marjeta – čudan lik poput neke vještice ili vračare, tumači snove i otkriva tajnu posebnog kestena. Znatiželjna je, stara, ima kreštav glas i zaprepastila se i prepala kada je otkrila kosture u zemlji ispod kestena.

“(….) trčala je bez daha i pameti (…) kričala je gore od sove”

Slamnati šešir

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: brdo, šuma

Tema djela: školski izlet u prirodu s djecom sa slamnatim šeširima kao “statusnim simbolima”

Ideja djela: društvene razlike u klasama kao odraz vanjštine i pokušaj prikrivanja siromaštva kroz odjeću

Priča prati izletnike, učenika trećeg ili četvrtog razreda prigradske škole, koji odlaze na brdo i nose svoje različite slamnate šešire. Većina šešira bila je “skromna, iznošena”, a slama im je bila “opaljena, trake izblijedile, oblik starinski.”

Djeca su razbacala šešire, neki su bili uredniji, oni imućniji oholi. Mlada učiteljica imala je poseban šešir, zacrnila je svoju trakicu kako bi izgledala bogatije, iako je šešir ispod zapravo bio jednostavan.

Najposebniji šešir je bio onaj dječaka sina jedinca, a šešir je nosila i njegova majka. Ukrasila ga je šarenim vrpcama i svježim đurđicama “tako šešire ukrašavaju samo mlade majke koje su djeca svoje djece…”

S druge strane na podu je ležao jedan izgažen šešir za kojeg se netko nije dobro brinuo.

Na kraju priče u fokusu zapravo nisu šeširi nego kako se prema stvarima pa tako i drugima odnose imućniji ljudi, a kako oni koji žive u siromaštvu:

“…Briga i gorčina u očima koje su vidjele prosinac prije nego što su bile ugledale svibanj…”

Neimaština ne pita kad je pravo vrijeme i zadire gorko u svakodnevni život.

“Prijateljstvo, mržnja, ljubav, zavist, zluradost, zloba i blagost – sva šarena hrpa strasti koja se komeša na mahove dahće, sama sebe grize, ubija sama sebe. Život kakvomu sam gledao u lice i kakav sam i sam živio.”

Likovi: pripovjedač, djeca, učiteljica, majka

Analiza likova

Pripovjedač – zamišljen i potišten zbog razlika u društvu, na kraju priče umoran i jadan

učiteljice – brinu o djeci, ali i što druge učiteljice i majke misle o njima i njihovom izgledu. Važan im je društveni status koji se pokazuje po izgledu šešira: ” (…) kada stojiš između djece, sitna, zagrijana, teško dišući, imaš jedva dvanaest godina. Kada ležiš umorna i kada briga pokuca na vrata uplađena srca, tvoje je lice posve staro i uvelo”.

djeca – razigrana, bezbrižna, vesela i glasna te nisu shvaćala materijalne razlike o kojima piše pripovjedač, uzbuđeni zbog izleta u prirodi.

“Čini mi se da vidim pred sobom sva ta mlada lica, vesela i uplakana, crvena i bljedunjava, punašna i upala. Čini mi se da čujem glasove: dječje i vriskave, duboke, prerano sazrele, smijeh i plač…”

Neobična pojava

Vrijeme radnje: neodređeno

Mjesto radnje: topli i zagušljivi ured

Tema djela: službenik koji otkriva umjetničku stranu svog zaposlenika koju prezire i ne razumije

Ideja djela: podjela ljudi na potrebne i nepotrebne, tj. umjetnike, filozofe, kulturnjake i “obične” koji samo služe svrsi, ispunjavaju svakodnevne zadatke efikasno i ne mare za takve stvari

Priču pripovijeda radnik, službenik koji je doživio snažan prizor koji mu se urezao u pamćenje, pratio ga je i uznemirivao te želi podijeliti sadržaj priče kako bi si olakšao srce. Dogodilo se to prije 20 godina kada je vježbenik u njegovom uredu bio bolestan od tuberkuloze i čudno se ponašao. Službenik ga nije volio jer se nikada nije smijao šalama i nije kasnio.

Jednog kišnog dana, u uredu u njegovoj ladici pronašao je nedovršene rukopise o književnosti i poeziju. Pripovjedač mu objašnjava da je to pronašao i kako se ljudi dijele na potrebne i nepotrebne:

“Potreban čovjek je onaj koji pošteno hrani sam sebe i svoju obitelj… to je njihov cilj, a sredstvo kojim postiže taj cilj… naziva se dužnost… ispunjava svoju dužnost i ne mari za druge stvari zbog kojih samo gubi vrijeme i snagu. Nepotrebni ljudi govore o pitanjima koja postavljaju drugi nepotrebni ljudi i rade ono što nitko živ nije tražio od njih. To su tzv. pjesnici, literati, političari, filozofi, umjetnici i tako dalje. Državi ti ljudi nisu potrebni jer joj stvaraju neprilike i smetnje, a ostalom poštenom čovječanstvu teret su i nevolja…”

To je šokiralo Jeraja koji se premjestio u drugi, udaljeni grad što je jako razveselilo njegovog šefa, službenika. Ured mu se činio veselijim i nikada više nije upoznao nekog poput Jeraja.

Likovi: Jeraj (vježbenik), službenik

Analiza likova

Jeraj – miran, odgovoran,šutljiv, pomalo povučen umjetnički tip osobe dok je službenik ozbiljan, racionalan i nema interesa niti previše poštovanja prema umjetničkim dušama. S omalovažavanjem  i čuđenjem pristupio prema službeniku kada je otkrio njegov spis “napredak književnosti”. Poslije je postao ljutit dok nije napustio ured.

Službenik – radišan, važno mu je materijalno te je znatiželjno istraživao privatne stvari svog zaposlenika kojeg nije volio, bio mu je sumnjiv i neobičan. Kada je otkrio njegovu tajnu bio je začuđen, ogorčen i uzrujan. Prema Jeraju je skoro gajio blagu mržnju bez da je točno znao zašto (“…bio bih mu volio reći kakvu oštru riječ, ali izvanjskog povoda nije bilo. To me ljutilo i hvatala me nervoza kada bih ga pogledao.”)

Jeraj (opisuje ga službenik) – “Čini mi se da je imao tuberkulozu; obrazi su mu bili blijedi i vrlo upali. Nosio je mekan šešir široka oboda i fantastično svezanu kravatu. meni taj čovjek nije bio simpatičan. Smetalo mi je na njemu nešto posebno što nije spadalo u ured…posebnost je bila u njegovim očima, u kretnjama, u pojedinim trenutcima.”

Bilješka o piscu