Ispovijesti obrađena lektira Aurelija Augustina. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Djelo Ispovijesti je svojevrsna duhovna autobiografija i ujedno Augustinovo najznačajnije djelo. U toj autobiografiji Augustin iznosi svoja razmišljanja i prikazuje sebe od malih nogu kao razmetnoga sina i izgubljenu ovcu iz Lukina evanđelja, a kasnije spašenog vjernika u odrasloj dobi. Ova autobiografija sastoji se od trinaest knjiga: devet autobiografskog, a četiri teološkog sadržaja.
Prva knjiga govori o razdoblju od njegovog rođenja do njegove 15. godine života. Druga knjiga bilježi njegov život kada je imao šesnaest godina, njegovu nemirnu mladost i studij u Madauri. Treća knjiga započinje putom u Kartagu, nakon smrti njegova oca, u dobi od sedamnaest godina pa sve do devetnaeste. Četvrta knjiga bilježi uspomene na njegov život u razdoblju od dvadesete do dvadeset devete godine, razdoblje koje je proveo kao manihejac. U petoj knjizi iznosi uspomene na tridesetu godinu života u kojoj se počeo približavati katoličkoj vjeri, a koju je proveo u Rimu i Milanu. Šesta knjiga sadrži uspomene iz trideset prve godine, točnije iz Milana 385. godine. Sedma knjiga nadovezuje se na život u Milanu, točnije na sedam mjeseci koje je Augustin tamo proveo 386. godine. Osma knjiga se pak nadovezuje na to razdoblje, s dodatna dva mjeseca provedena u Milanu gdje Augustin polako počinje svoje obraćenje na katoličku vjeru. U devetoj knjizi Augustin pretežito proučava svete spise i oplakuje majku koja je umrla.
U posljednje četiri knjige, Augustin teološki pristupa svojim razmišljanjima. Sadržaj te posljednje četiri knjige odnosi se na Augustina u trenutku kada piše, točnije deset godina nakon obraćenja.
Ispovijesti imaju dvojako značenje: kao svojevrsna ispovijed i kao slavlje Boga. Augustin je ovo djelo napisao bez previše okolišanja, ukrasnih pojmova i epiteta pa time čitanjem dobivamo dojam kao da čitamo neko evanđelje, odnosno samu Bibliju. Dakle, moglo bi se reći da je Augustin pokušao na što jednostavniji način predočiti greške koje je počinio u svome životu te se kroz pisanje ovog djela zapravo pokušava pokajati za sva nedjela i grijehe koje je počinio.
Smatra se kako su Ispovijesti jedno od najznačajnijih autobiografskih djela zapadne civilizacije. Augustin je, pristupajući pisanju ovog djela vrlo samokritički, zapravo zapisao vlastitu analizu svojih unutarnjih nemira i strepnji, traženja i nadanja.
Književni elementi
Književni rod: diskurzivni
Književna vrsta autobiografija
Vrijeme radnje: od 354. do 397. godine
Mjesto radnje: Tagasta, Madaura, Kartaga, Milano, Rim, Hipon
Tema djela: vjera, odrastanje, preobraženje
Ideja djela: čak iako nema sve odgovore, vjera je jedini način kako spasiti svoju dušu prije smrti koja donosi posljednji sud
Kratak sadržaj, citati
Ispovijesti su podijeljene u 13 knjiga.
Prva knjiga
Govori o razdoblju do Augustinove petnaeste godine života (354.-369.). U prvih pet glava Augustin doziva Boga da mu pomogne razumjeti i razjasniti neke nedoumice koje ima u vezi toga kako Bog djeluje te gdje se nalazi. Smatra kako čovjek ne može drugačije doli čeznuti za Bogom i hvaliti ga.
“Daj mi, Gospodine, da znam i razumijem da li te prije treba zazivati ili hvaliti, da li prije poznavati ili zazivati (…) Ne bi me dakle bilo, Bože moj, ne bi me uopće bilo da ti nisi u meni. Ili me možda ne bi bilo da ja nisam u tebi (…)?”
Augustin dolazi do zaključka da je Bog u njemu i ujedno svuda oko njega te kao takav zna koji su njegovi grijesi. Osvješćuje želju za oprostom i spasenjem. Od šeste glave nadalje govori o svome djetinjstvu: od rođenja kojega se ne sjeća, ali prepričava kako su njemu govorili, a zanima ga i što je bilo prije njegova rođenja:
“A što sam bio prije te dobi (…) Jesam li bio negdje ili nekakav?”
Njegova temeljna misao je da Boga ne možemo nikada shvatiti u potpunosti, ali da smo time bliži istini. Smatra kako je grijeh u ljudima od samog rođenja, samo što tek kasnije dobiju potrebno znanje da bi to uvidjeli. Nastavlja pisati hvaleći Boga što mu je dao sposobnost govora te se kaje za nestašluk i grijehe počinjene u djetinjstvu i dječačkoj dobi (8.-9. glava).
Priznaje da ga je najprije više zanosila igra nego učenje (10.) te opisuje trenutak kada je trebao biti pomazan za vrijeme bolesti, no onda je odjednom brzo ozdravio pa je to odgođeno. Iskazuje svoje oduševljenje starim klasičnim pjesnicima, ali osuđuje pjesnike čiji radovi ne služe kako bi na pravilan način odgojili mlade duše, već da skrenu mlade s puta koji vodi prema Bogu (13.-19. glava).
“A što ima jadnije od jadnika koji sam sebe ne žali, koji oplakuje smrt Didone što je umrla iz ljubavi prema Eneji, a ne oplakuje svoju smrt koja mu je došla od toga što ne ljubi tebe, Bože, svjetlo srca moga, kruše u ustima duše moje, snago koja oplođuješ moj duh i krilo misli mojih?”
Knjiga završava pohvalom Bogu za milost koju smatra da mu je iskazana u djetinjstvu (20. glava).
Druga knjiga
Govori o životu u Augustinovoj šesnaestoj godini (370.). Osvrće se na nemirnu mladost, strasti kojima se podao i tjelesnu požudu (1.-2. glava). Nakon što je proveo neko vrijeme u Madauri radi učenja književnosti i govorništva, prekida studij i vraća se u Tagastu (3. glava). Tamo čeka polazak na više studije u Kartagu dok njegova obitelj ne skupi dovoljno novaca za to, a vrijeme provodi krećući se u pokvarenom društvu, koje ga potiče na oholost, požudu i pomamu. Čak krade kruške iz jednog vrta u susjedstvu s ostalim dečkima (4. glava).
U ostatku knjige provodi analizu o grijehu, tj. kako iza grijeha uvijek stoji neki razlog, a u njegovom slučaju to je bila radost nakon počinjenog grijeha, ali i osjećaj pritiska od strane njegovih drugova (5.-10. glava).
“Smijali smo se kao da nam je netko škakljao srce, pri pomisli da smo prevarili one koji nisu mogli ni slutiti da smo to učinili mi i koji bi se žestoko zbog toga ljutili. Zašto me je dakle veselilo što nisam to sam počinio?”
Treća knjiga
Ova knjiga sadrži uspomene od sedamnaeste do devetnaeste godine Augustinova života (371.-373.) te zapravo sažima njegov trogodišnji boravak u Kartagi. Nakon smrti svoga oca Patricija, on odlazi u Kartagu na studij uz novčanu pomoć senatora Romanijana. U Kartagi je bio okružen tjelesnom požudom te je tražio ljubav u vezama s drugim ljudima.
“Ljubiti i biti ljubljen bilo mi je slatko, a još slađe ako bih uživao i tijelo ljubljene osobe.”
Opisuje kako je imao izrazitu strast za kazalištem te koliko je uživao gledajući glumce koji su dočaravali drugačije živote. Na studiju želi usavršiti svoje vještine govorništva te čita Ciceronova Hortenzija i u njemu nailazi na filozofiju zbog koje je počeo više razmišljati o mudrosti (4. glava).
Proučava i Bibliju, ali razočaran neshvaćanjem njene suštine i dodatno uvjeren kako mora pronaći istinu, pristupa kultu manihejaca koji mu obećavaju da će u njihovim učenjima pronaći istinu. No, kako kasnije razočarano spoznaje, i oni imaju svoje zablude i ludosti, od kojih je najveća oholost (7.-10. glava).
Njegova majka Monika sanja o njegovu obraćenju (11. glava). Zabrinuta za sinovu dušu, obraća se biskupu koji odbija razgovarati s Augustinom jer shvaća da u tome trenutku ne može doprijeti do njega, no proriče kako je nemoguće “da propadne sin tolikih suza” (12. glava).
Četvrta knjiga
Ova knjiga sadrži uspomene na Augustinov život od dvadesete do dvadeset devete godine (374.-383.). Žali za devet godina provedenih kao sljedbenik manihejaca jer je shvatio da je varao druge, ali je ujedno bio i varan time što je bio njihov član. Dvije godine predaje govorništvo u Tagasti (1.-2. glava).
Još uvijek u potrazi za istinom okreće se astrologiji, a liječnik Vindicijan odvraća ga od nje govoreći mu kako i ona obmanjuje ljude kao i manihejci (3. glava). Oplakuje i smrt jednog prijatelja iz djetinjstva kojega je ponovno pronašao kada je prvi put počeo predavati u Tagasti (4.-6. glava).
“Od te žalosti navuče se mrak na moje srce. Što god sam pogledao, bila je smrt (…) Odasvud su ga očekivale moje oči, ali njega ne bijaše. Sve sam mrzio, jer je sve bilo bez njega…”
Utučen zbog prijateljeve smrti, napušta Tagastu i odlazi u Kartagu, gdje nastavlja predavati govorništvo te se oporavlja od tugovanja uz pomoć prijatelja (7.-9. glava).
Sreću pronalazi u Bogu, jer dok sve drugo propada i nestaje s vremenom, On jedini ostaje (10.-12. glava). S prijateljima raspravlja o estetici i piše spis O lijepom i prikladnom koji posvećuje Hijeriju, slavnom učitelju govorništva u Rimu (13.-14. glava). Žali se kako je krivo razmišljao o duhovnim stvarima, a koristi nije imao ni od “takozvanih slobodnih znanosti” i velikih učenjaka poput Aristotela i njegovog djela Kategorije (15.-16. glava).
Peta knjiga
Sadrži sjećanja na tridesetu godinu života, koju je Augustin proveo u Milanu i Rimu (384.). Ovu knjigu opet započinje hvaljenjem Boga koji opskrbljuje okrepom i pravom snagom. Ne odustaje od kritičkog istraživanja, štoviše želja za tim u njemu jača (1.-2. glava). Manihejski biskup Faust iz Mileve ne uspijeva u potpunosti ga pridobiti natrag u manihejsku sljedbu; smatra ih lažovima koji ne traže istinu s pobožnim pobudama, a muči ga i to što od njih ne može dobiti odgovore na svoja pitanja, iako je toliko dugo s njima (3.-7. glava).
“Kad sam mu ipak te teškoće iznio da ih razmotrimo i raspravimo, on je to sasvim čedno odbio ne usudivši se prihvatiti toga tereta. Znao je naime da to ne zna i nije ga bilo stid priznati (…) Tako se slomila moja revnost koju sam uložio u Manihejevu nauku.”
Odlazi u Rim podučavati i tražiti istinu, a privlače ga i veći prihodi i veće dostojanstvo. Ostavlja uplakanu majku na obali (8. glava). U Rimu obolijeva. Kad ozdravi, i dalje se druži s manihejcima, no njegovo zanimanje za istinu u Svetom pismu postaje jače (9.-11. glava).
Otvara školu govorništva, ali ga učenici napuštaju prije nego što mu trebaju platiti (12. glava). Gradski prefekt Rima šalje ga u Milano da ondje predaje govorništvo te on ondje sluša govore biskupa Ambrozija. Iako je htio samo slušati njegove govore, počeo je i učiti od njega, a time su se počele raspršivati njegove predrasude protiv Biblije. Odluči napustiti manihejstvo i okreće se katoličkoj vjeri te čak postaje katekumen u jednoj katoličkoj crkvi koju su mu preporučili njegovi roditelji (13.-14. glava).
Šesta knjiga
Sadrži doživljaje iz Augustinove trideset prve godine, koju je navršio u Milanu (385.). U Milano dolaze njegova majka i brat Navigije. Ambrozije hvali pobožnost njegove majke, koja mu je iznimno zahvalna što je uspio prodrijeti do njenog sina. Augustin posjećuje Ambrozija, no i dalje nije u potpunosti predan katoličkoj vjeri (1.-3. glava). Marljivo sluša Ambrozija, polako prihvaća autoritet Biblije i približava se katoličkoj nauci (4.-5. glava).
“Otada sam, svakako, već više cijenio katoličku nauku i zbog toga što sam osjećao da se ondje skromnije i bez svake varke zahtijeva da se vjeruje nešto što nije dokazano, bilo da ima dokaza, ali da nije svakome pristupačan, bilo da ga uopće nema.”
Susreće pijanog prosjaka i razmišlja koliko taj prosjak mora biti sretan što ga ne umaraju razmišljanja koja okupiraju Augustina (6. glava). Priča o svojim prijateljima Alipiju, koji je sasvim predan kazalištu, cirkuskim igrama i gladijatorskim predstavama te o Nebridiju, mladiću čistog srca (7.-10. glava).
Dok ga Alipije pokušava odvratiti od ženidbe jer neće moći više živjeti u ljubavi prema mudrosti, majka ga nagovara da sklopi zakoniti brak (12.-13. glava). No, kako je djevojka koja mu je obećana premlada za udaju, odluči čekati te se upušta u planiranje zajedničkog života s prijateljima istomišljenicima do kojega nije moglo doći jer su neki već bili oženjeni, a neki su planirali oženiti se (14. glava).
Žena s kojom je bio u izvanbračnoj vezi i s kojom je dobio sina vratila se u Afriku nakon spoznaje u njegovoj budućoj udaji za drugu ženu. Zavjetovala se da se više nikad neće upustiti u vezu s muškarcem (15. glava). Strah od smrti i Božjega suda potiču Augustina na obraćenje (16. glava).
Sedma knjiga
Ova knjiga opisuje trideset drugu godinu Augustinova života (siječanj – srpanj 386.). Augustin nije zadovoljan odgovorima koje mu daju znanost i astrologija, točnije osjeća se kao da je još uvijek u mraku. Nebridije ga u potpunosti odvraća od maniheizma (1.-2. glava). No, i dalje ga muči uzrok zla koje se nalazi u ljudima i koje ljudi čine.
“…ali uza sve to nisam mogao jasno i razgovijetno shvatiti uzrok zla.”
Ujedno ga muče i problemi o Božjoj naravi (3.-5. glava). Napušta astrologiju i akademsku sumnju (6.-8. glava). Jedan prijatelj donosi mu Plotinove Eneade prevedene na latinski (9. glava). Put do pravog poznavanja Boga iznosi objašnjavajući kako sve duguje svoj postanak Bogu te kako ne postoji zlo u stvorenjima koja je Bog stvorio (10.-17. glava).
“I pitao sam što je zlo i otkrih da nije biće, nego da je izopačenost volje koja se od najvišeg bića, od tebe Boga, odvratila k najnižim bićima, te odbacuje svoju nutrinu i nadimlje se željom za onim što je vani.”
Unatoč tome svemu, nije uvjeren u svoju dotadašnju spoznaju o Kristu te zapravo nema pravilno mišljenje o njemu (18.-20. glava). No, naišavši na spise apostola Pavla počinje shvaćati misterij Krista (21. glava).
Osma knjiga
Ova knjiga govori o obraćenju na katoličku vjeru te pripovijestima koje su mu pomogle očvrsnuti u vjeri (1.-6. glava). To su osvrti na tri mjeseca provedena u Milanu 386. godine, točnije od kolovoza do listopada. Augustin je tada upoznao Simplicijana koji je kasnije naslijedio Ambrozija kao biskupa. Simplicijan mu je pripovijedao o obraćenju retora Viktorina, što ga je inspiriralo da se i on obrati.
Iznosi svoja razmišljanja o postojanju slobodne volje i unutarnje sukobe koji ga muče (8.-10. glava), no tomu dođe kraj kada Augustin i Alipije posjete jedan milanski vrt gdje se Augustin od silne uzrujanosti prouzročene unutarnjim sukobom odvoji i krene plakati pod jednim smokvinim stablom.
Iz susjedne kuće tada začuje tajanstven glas dječaka ili djevojčice: “Uzmi, čitaj!” te tako odluči otvarati Bibliju kako mu Bog zapovijedi i čitati poglavlje na koje najprije naiđe što mu očvrsne vjeru da je na pravome putu (11.-12. glava).
Deveta knjiga
Ova knjiga opisuje doživljaje u Kasicijaku, Milanu i Osticiji od listopada 386. do 387. Augustin je radostan zbog obraćenja te odlučuje napustiti retorsku službu iz zdravstvenih razloga (1.-2. glava). Povlači se u zaselak Kasicijak kod prijatelja Verekunda, tamo čita psalme i poslanice sv. Pavla. Neridije i Verekund umiru (3.-4. glava).
Nakon što je prošao praznik berbe, Augustin postaje katekumen u Milanu te prima krštenje zajedno sa sinom Adeodatom i prijateljem Alipijem na Veliku subotu 387. (5.-6. glava). Potom opisuje vjerski život u Milanu. koji se promijenio pomoću noćnih bdijenja i pjevanja koja je uveo Ambrozije (7. glava). Nakon što je pošao u Afriku u Ostiju, umrla mu je majka.
“Međutim je ona nakon jedva pet dana ili ne mnogo više legla u postelju bolesna od groznice. Dok je bolovala, jednoga je dana pala u nesvijest i neko vrijeme nije znala ništa za sebe. Mi smo se strčali, ali ona se brzo vratila k svijesti, ugledala mene i moga brata kako stojimo do nje i rekla nam s upitnim pogledom: ‘Gdje sam bila?’ A kad nas je vidjela potresene od žalosti, reče: ‘Ovdje ćete sahraniti svoju majku.'”
Prisjeća se kako mu je majka pričala o svojoj mladosti i svojem bračnom životu (8.-11. glava). Opisuje majčin sprovod te žalost koju je osjećao, ali nije nijednom zaplakao (12. glava). U zadnjoj glavi iznosi molitvu za svoje roditelje (13. glava).
Deseta knjiga
Započinje teološki dio Ispovijesti u kojemu Augustin iznosi svoja razmišljanja u trenutku pisanja djela, dakle deset godina nakon krštenja, u Hiponu (397.). Ispovijeda koliko je sretan što je spoznao i priznao Boga te kakav je sada, no pita se kakvu korist će ljudi koji će pročitati njegovu knjigu imati od njegove ispovijedi (1.-4. glava).
Smatra kako nikad neće biti u potpunosti čist, ali je siguran da ljubi Boga te da čovjek može stvarnog sebe spoznati samo u Bogu (5.-6. glava). Boga se pak ne može spoznati pomoću osjetila, nego se treba okrenuti pamćenju koje povezuje osjetne slike i znanstvene činjenice (8.-10. glava).
“Sve ja to radim u svojoj nutrini, u golemoj dvorani svoga pamćenja. Ondje su preda mnom nebo, zemlja i more sa svim što sam u njima mogao opaziti, osim onoga što sam zaboravio. Ondje susrećem i samoga sebe i sjećam se sebe, što sam, kada i gdje radio i kako sam bio raspoložen tada kad sam radio (…) Iz iste zalihe uzimam i slike sad ovih sad onih stvari koje sam ili sam iskusio ili povjerovao prema onima koje sam iskusio, i sam ih vežem s prošlošću i na temelju toga mislim i na buduće čine, događaje i nade, i o svemu tome razmišljam kao da je sadašnje.”
Opširno opisuje zadivljujuću moć našeg pamćenja, pomoću kojeg smo sposobni povezati mišljenja, veselje, žalost, brojeve, prostore, prošlost i sadašnjost (11.-19. glava). Nadalje govori kako svi ljudi teže za blaženim životom, no samo ako spoznaju Boga mogu ga i ostvariti, jer Bog je blaženstvo i istina, a i on se nalazi u našem pamćenju (20.-27. glava).
Život predočava kao veliku kušnju koja se pojavljuje u obliku trostruke napasti: putenosti, radoznalosti i oholosti (28.-39. glava). Jedini pravi posrednik između Boga i ljudi je Krist, a od njega Augustin očekuje da će mu u potpunosti iscijeliti dušu (40.-43. glava).
Jedanaesta knjiga
Ova knjiga bavi se samim pojmom stvaranja te vremenom. Knjigu otvara pitanjem zašto se ljudi ispovijedaju uopće, a Augustinov odgovor je da bi mogli slaviti Boga (1.-2. glava). Istina u Svetom pismu može se razumjeti samo kroz Boga. Riječ božja je početak stvaranja svijeta te je vječna. Kao takva ona je i jedini učitelj istine (5.-9. glava). Bog je bez početka i kraja (10).
“Tko će ga zadržati i zaustaviti da malo stane i da malo uhvati sjaja uvijek nepomične vječnosti, da je usporedi s vremenima koja nikada ne stoje pa da vidi da se ona s njima ne može usporediti; da vidi da dugo vrijeme postaje dugo samo zbog toga što se sastoji od mnogo prolaznih trenutaka koji se ne mogu odvijati zajedno; da u vječnosti ništa ne prolazi, nego da je u njoj sve sadašnje…”
Vrijeme i vječnost pojmovi su koje Augustin analizira te dolazi do zaključka da prije stvaranja nije bilo nijedno stvorenje, tako i prije stvaranja nije postojalo vrijeme, jer je Bog stvorio sva vremena (11.-13. glava).
Potom postavlja pitanje: što je vrijeme? Analizira pojam pa tako i kako se mjeri i koje se vrijeme može mjeriti. Potvrđuje postojanje prošlosti i budućnosti te utvrđuje gdje se nalaze, a to je da su sva tri vremena u ljudskoj duši.
Ne može u potpunosti odgovoriti na sva pitanja koja se dotiču vremena, obraća se Bogu u molitvi da ga prosvijetli (14.-28. glava). Duša sadrži sva vremena, ali prava vječnost je u Bogu, dolazi Augustin do zaključka (29.-31. glava).
Dvanaesta knjiga
U ovoj knjizi dalje tumači prve riječi Knjige Postanka. Augustin priznaje da je teško spoznati istinu. Analizira stvaranje neba i zemlje (1.-3. glava). Bezoblična pratvar, odnosno materija stvorena ni iz čega, stvara Augustinu probleme, no shvaća da između ništa i nešto postoji prijelaz u kojemu se mora nalaziti nešto bezoblično (4.-8. glava).
Ponovno se upušta u analizu vremena i navodi kako je Bog duhovno stvorenje i samim time vječan (9.-13. glava). Dubina svetog pisma dopušta višestruka ispravna tumačenja (14.-31. glava).
“Isto tako ćete reći da je laž što mi Istina govori u uho moje duše da očekivanje budućih stvari postaje gledanje kad dođu, a isto to gledanje da postaje sjećanje kad prođu (…) Dok dakle svatko pokušava da u Svetom pismu shvati ono što je u njemu mislio onaj koji je pisao, kakvo je zlo ako osjeća ono što mu ti, svjetlosti svih iskrenih umova pokazuješ da je istina, ako i nije tako mislio onaj kojega čita, jer je i onaj mislio istinu ako i nije mislio kao mi?”
Duh Sveti je zadužen za to da nam otkrije pravi smisao zapisanog u Svetom pismu (32. glava).
Trinaesta knjiga
Ova knjiga počinje zazivanjem Boga i zahvalom Bogu. Augustin pita čime su sva bića zaslužila da budu stvorena. Prikazuje sva stvorenja kao prikaz Božje dobrote (1.-4. glava).
U prvim riječima Knjige Postanka već se pojavljuju Božje Trojstvo i Duh Sveti (5.-10. glava). Trojstvo, iako je i Augustinu nedokučivo potpuno shvaćanje tog pojma, ali se shvaćanje Trojstva može postići obraćanjem pozornosti na tri stvari koje se nalaze u dubini čovjeka: biti, htjeti i znati (11. glava). Crkva i djelovanje Duha Svetoga u njoj su slika i prilika toga kako je svijet stvoren (12.-14. glava).
Augustin nastavlja knjigu alegoričkim tumačenjem zemlje i mora (17.-21. glava). Čovjek je stvoren na sliku Božju te mora suditi i zapovijedati onako kako bi to Bog napravio (22.-32. glava).
“I zato čovjek kojega si stvorio na sliku svoju nije primio vlast na svjetlilima nebeskim, ni nad samim sakritim nebom, ni nad danom i noći, koje si spomenuo prije sazdanja neba, ni nad zborom voda, koji je more, nego je primio vlast nad ribama morskim i pticama nebeskim, i nad svim životinjama, i nad svom zemljom, i nad svim gmazovima koji gmižu po zemlji. Sudi naime i hvali što nađe ispravno, a kudi što nađe krivo…”
Hvali i slavi Boga čiji Duh prosvjetljuje (33.-34. glava). Knjigu završava mišlju da će ljudi jednoga dana moći počinuti u Božjem velikom posvećenju, ali Bog je sam sebi počinak jer je on sve dobro i istinito (35.-38. glava).
Analiza likova
Ovo djelo je specifično po tome što jako malo znamo o svim ostalim likovima, osim o samom Augustinu koji je napisao ovo djelo, odnosno svoju biografiju. Augustin piše u prvom licu te se cijelo djelo i tiče samo njega, njegovog života te odnosa prema Bogu i vjeri.
Augustin povremeno spominje osobe koje su bitne za njegovo obraćenje i vjeru. Tako se najčešće spominje njegova majka Monika, koja je najviše zaslužna za njegovo obraćenje i koja je vjerovala u njegovo odriješenje grijeha.
Augustin – kaje se za svoje grijehe, obraćeni katolik, želi pomoći drugima naći pravi put.
“Već je bila umrla moja mladost, zla i opaka, i ja sam ulazio u muževnu dob, koliko stariji godinama, toliko sramotniji svojom taštinom, jer nisam mogao zamisliti nekoga bića osim takvoga kakvo se ovim očima može vidjeti. Ipak nisam više tebe, Bože, zamišljao u obliku ljudskoga tijela otkako sam počeo slušati nešto o mudrosti. Uvijek sam se tome opirao i radovao sam se što to nalazim u vjeri duhovne naše majke, tvoje Crkve katoličke.”
Alipije – voli predstave i kazalište, bivši Augustinov učenik.
“Bio je i moj učenik kad sam počeo predavati u našem gradu, a poslije u Kartagi. Vrlo me je volio jer sam mu se činio dobar i učen…”
Monika – Augustinova majka, pobožna, pokušavala navesti svog sina na pravi put
“Zato se ona trže u svetome strahu i drhtaju, uplašivši se za me, premda još ne bijah vjernik, da ne krenem krivim putovima (…) i sjećam se kako me je potajno opomenula s velikom zabrinutošću, da ne griješim bludno, a pogotovo da ne zavodim tuđu ženu.”
Patricije – Augustinov otac, brinuo se za obrazovanje sina, gledao tjelesne brige kao važnije od duhovnosti
“Međutim, isti taj moj otac nije mario kako napredujem pred tobom i kako čisto živim. Glavno je bilo da dospijem daleko u nauci, ili bolje rečeno, daleko od nauke tvoje, Bože…”
Bilješka o piscu
Aurelije Augustin bio je značajan crkveni pisac koji je pisao na latinskom jeziku. Rodio se 354. godine u gradiću Tagaste, u Numidiji. Otac mu je bio državni činovnik. Majka mu se zvala sveta Monika i imala je poseban utjecaj u njegovom životu.
Roditelji su mu omogućili dobro obrazovanje što je bilo ključno za njegovu daljnju uspješnu karijeru. Pohađao je rektorsku školu da bi postao govornik. Školovanje je započeo u Madauri, da bi ga nastavio u Kartagi. Tamo mu se rodio i sin iz jedne ljubavne veze. U to vrijeme prezirao je majku i njezinu vjeru.
375. godine završio je školovanje te je u Tagasti otvorio školu. Kanije se vratio u Kartagu i podučavao je sve do 383. godine kada je odlučio otići na putovanje u Rim. Malo nakon toga, u Milanu je dobio posao na mjestu učitelja retorike, a tamo mu se pridružila i cijela uža obitelj.
Počeo je držati do vjere nakon što je jedno vrijeme slušao propovijedi milanskog biskupa Ambrozija koji je Bibliju tumačio na alegorijski način.
386. godine preobratio se na kršćanstvo, da bi se nakon toga odlučio na put u Afriku. Za vrijeme putovanja umrla mu je majka koja ga je svuda pratila.
Posvetio se svećeničkom životu da bi konačno postao biskup 398. godine. Književnost i filozofiju zamjenjuje teologijom.
Nakon trideset godina teološkog rada, umro je 430. godine, a njegovo djelo Retractiones nije bilo dovršeno.
Pojedinosti iz svoga života opisao je u svom djelu Ispovijesti. Druga njegova najpoznatija djela su: Kršćansko učenje, Trojstvo, O Božjoj državi, Razgovori sa samim sobom.
Autor: L.K
Odgovori