Je li Ilijadu i Odiseju napisao jedan pjesnik ili više pjesnika? Koliko su stari najstariji elementi Homerove poezije? Koliko možemo biti sigurni u točnost tih podataka?
Je li Homer bio slijep, kako to sugeriraju drevni izvori? Ili je to samo mit koji je nastao kroz stoljeća? Vječito homersko pitanje koje ni dan danas nije odgonetnuto – Tko je zapravo Homer?
O Homeru imamo samo nekoliko povijesnih dokaza i oni su gotovo legenda.
Zanimljivo je i samo porijeklo imena. Neki znanstvenici smatraju da je Homer zapravo nadimak koji označava osobu odanu poetskoj tradiciji. Prema toj teoriji, ime upućuje na ulogu pjesnika kao čuvara usmene tradicije.
Postoji sedam mogućih gradova u kojima je živio, a svaki od njih tvrdi da je njegov rodni grad. To su: Smirna (današnji Izmir, Turska), Hios, Kolofon, Itaka, Pilos, Argos i Atena.
Teorije o Homeru
Jedna od najzanimljivijih teorija je ona o “Homerovoj školici”. Prema ovoj teoriji, Homer nije bio jedan jedini autor, već skupina pjesnika koji su tijekom stoljeća prenosili i nadopunjavali priče. Ova hipoteza objašnjava varijacije u stilu i sadržaju između Ilijade i Odiseje. Kako su se priče prenosile usmenim putem, vjerojatno su se razvijale i mijenjale te su se dodavali različiti elementi iz svakodnevnog života i kulture toga doba.
Teorije o Ilijadi i Odiseji
Krajem 18. stoljeća razvila se sumnja u Homerovo postojanje i započele su rasprave o tzv. “homerskom pitanju”. Istraživači su se podijelili na dva tabora. Prvi su bili analitičari – zastupali su mišljenje da pojedini dijelovi homerskih epova potječu od raznih autora, a drugi su bili unitaristi – branili su jedinstvo epova Ilijade i Odiseje i Homerovo autorstvo.
Ta dva tabora kasnije su se razvila u mnogo manjih tabora. Najpoznatije teorije tih tabora su:
Teorija o samostalnim pjesmama (Karl Lachmann)
Ilijada je složena od više kraćih i zaokruženih samostalnih pjesama koje su napisali različiti pjesnici u različito doba. Oni su uzimali građu iz iste priče. Te su se pjesme širile usmenim putem, a prerađivali su ih i proširivali kasniji pjesnici.
Teorija o jezgri ili proširenju (Gottfried Hermann)
Homer je napisao jezgru Ilijade i Odiseje. Te su jezgre bile u početku malene i kratke pjesme, koje su kasniji pjesnici prerađivali i proširivali, dok nisu od negdašnje male ”Prailijade” i ”Praodiseje” nastale sadašnja opsežna Ilijada i Odiseja.
Teorija o prvobitnom jedinstvu ili unitarska teorija (G. W. Nitzsch)
Ova teorija nastoji dokazati temeljne misli koje Ilijadi i Odiseji daju organsko jedinstvo. U Ilijadi je to izraženo u sudbini glavnog junaka Ahila, koji je za svoju žestoku srdžbu kažnjen smrću najboljeg prijatelja Patrokla. Za organsko jedinstvo u Odiseji važno je kažnjavanje drskih riječi koje je Odisej izustio protiv Posejdona i kažnjavanje obijesnih prosaca. Oba je epa ispjevao jedan pjesnik, ali se pri radu poslužio starijim samostalnim pjesmama.
Teorija o kompilaciji (A. Kirchhoff)
Odiseja nije djelo samo jednog pjesnika, niti zbirka samostalnih i kasnije mehanički nanizanih pjesama, već je ona starija jezgra koja je po određenom planu u kasnije vrijeme obrađena i raširena, a sastojala se od dva dijela, jednog starijeg i drugog mlađeg. Sastavili su ih različiti pjesnici u različito vrijeme.
Teorija o jedinstvenoj pjesničkoj obradi (G. Finsler, D. Mulder, U. V. Wilamowitz, E. Bethe)
Dosadašnji istraživači Homerovih epova stavljaju rad pjesnika u najranije vrijeme, to jest na početak njegova postanka, a nedostatke u njemu pripisuju umetcima iz kasnijih vremena, dok zastupnici ove teorije drže da je Ilijadu sastavio nadareni pjesnik – umjetnik u doba kad je epsko pjesništvo bilo pri završetku svog razvitka, a kao građa su mu poslužili stariji predlošci koji su već bili pjesnički obrađeni.
Arheološki dokazi
Arheološki dokazi koji potkrepljuju Ilijadu i Odiseju pružaju fascinantan uvid u povijest koja bi mogla stajati iza Homerovih epova. Iako su ti dokazi često neizravni i povremeno kontroverzni, arheološka istraživanja u regiji Troje i drugih važnih mjesta pružaju materijal za proučavanje ovih drevnih priča.
Jedan od najvažnijih arheoloških lokaliteta povezanih s Ilijadom je Troja, drevni grad smješten na sjeverozapadnoj obali Male Azije. Arheološka iskopavanja, posebno ona koja je vodio Heinrich Schliemann u 19. stoljeću, otkrila su višeslojne ostatke grada koji su pokazivali znakove uništenja, što može odgovarati pričama o Trojanskom ratu. Dokazi o velikim požarima i zidinama koji su se urušili sugeriraju da je grad doživio značajne sukobe.
Iako nije moguće sa sigurnošću povezati arheološke nalaze s događajima opisanim u Homerovim epovima, mnogi stručnjaci vjeruju da su ti nalazi barem inspirirali Homerove priče. Različiti slojevi Troje datiraju iz raznih vremenskih razdoblja, a najpoznatiji, Troja VI ili VII, može biti povezan s mitološkim ratom.
Osim Troje, arheološki nalazi u regijama poput Mikene i Pilos također potkrepljuju kontekst iz Ilijade i Odiseje. Mikenska kultura, koja se razvila u Grčkoj u 2. tisućljeću prije nove ere, ostavila je iza sebe ostatke palača, grobnica i umjetničkih djela koja su pružila uvid u društvo i način života tog vremena. Ovi nalazi sugeriraju da su mitovi i legende o herojima, koje Homer opisuje, mogli imati svoje korijene u stvarnim junacima i povijesnim događajima.
Neki arheološki nalazi također ukazuju na rituale i kultove povezane s herojima, što se može povezati s junacima iz Homerovih priča. Ostaci oltara, posvećenih herojima i bogovima, sugeriraju da su likovi poput Ahila i Odiseja bili predmet štovanja, što dodatno potkrepljuje njihovu povijesnu i kulturnu važnost.
Druge arheološke studije proučavaju materijalnu kulturu koja je prisutna u Homerovim epovima, poput oružja, keramike i nakita. Ovi predmeti često se podudaraju s onima koji su pronađeni u mikenskim grobnicama, što sugerira da su Homerove priče bile smještene u razdoblje kada su ti predmeti bili u upotrebi.
Unatoč ovim fascinantnim nalazima, važno je napomenuti da postoji određeni skepticizam oko mogućnosti izravnog povezivanja arheoloških dokaza s Homerovim epovima. Mnogi znanstvenici naglašavaju da se radnje iz Ilijade i Odiseje ne moraju nužno temeljiti na povijesnim događajima, već su mogle biti inspirirane kolektivnim sjećanjima i usmenim tradicijama koje su se razvijale kroz stoljeća.
Jezik i stil
Jezik koji se koristi u Ilijadi i Odiseji također pobuđuje sumnju. Iako se čini da dijele slične stilističke osobine, stručnjaci su otkrili i razlike koje upućuju na različite vremenske periode i kulturne kontekste. Ovi razni elementi govore o tome kako su tekstovi možda nastali kroz različite faze razvoja grčke književnosti.
Stil je impresivan i dinamičan, kombiniraju se detaljni opisi s dramatičnim napetostima. Kroz upotrebu različitih stilskih figura, kao što su metafore i usporedbe, Homer uspijeva prenijeti duboke emocije i složene situacije. Njegova sposobnost da stvori živopisne slike omogućava čitateljima da dožive bitke, herojske trenutke i unutarnje konflikte likova.
Zanimljivo je da se često koristila tehnika ponavljanja. Ova strategija, osim što pomaže u jačanju narativa, također daje osjećaj ritma i dinamike, što je posebno važno u usmenom pripovijedanju. Ponavljanja mogu uključivati i strukturalne elemente, kao što su povratne informacije i prekidi u radnji, koji čitateljima omogućuju dublje razumijevanje složenih emocionalnih stanja likova.
Kultura i utjecaj
Homerova djela imala su nevjerojatan utjecaj na zapadnu književnost, filozofiju i umjetnost. Bez obzira na to tko je bio autor, Ilijada i Odiseja postavili su temelje za mnoge kasnije narative i teme. Tematske sličnosti s modernim pričama o ratu, ljubavi i herojstvu pokazuju da je Homerov utjecaj i dalje prisutan.
U književnosti, Homer je postavio temelje za epiku i narativno pripovijedanje. Njegove priče uvode tehniku in medias res, gdje se radnja započinje usred zbivanja, a zatim se kroz povratne informacije otkrivaju pozadine likova i događaja. Ova struktura postala je uzor mnogim kasnijim autorima, uključujući Vergilija, čije djelo Eneida slijedi sličan narativni stil, ali ga obogaćuje latinskom tradicijom. Osim toga, Dante Alighieri u Božanstvenoj komediji koristi elemente homerovskih junaka kao arhetipove u vlastitoj potrazi za smislom i pravdom.
Homerove teme, poput časti, hrabrosti i ljudske sudbine, i dalje su aktualne. Likovi kao što su Ahil i Odisej istražuju složene aspekte ljudske psihe. Njihove unutarnje borbe i dileme o identitetu postale su inspiracija za mnoge kasnije pisce, poput Shakespearea, koji je u svojim dramama, kao što su Hamlet i Otelo, također istraživao moralne konflikte i ljudske slabosti.
Filozofski, Homerova djela postavljaju pitanja o etici i ljudskoj prirodi koja su oblikovala mišljenje velikih filozofa poput Platona i Aristotela. Platon se u svom djelu Država referira na Homera kao na izvore moralnih vrijednosti i pravde, dok Aristotel u Poetici analizira Homerovu upotrebu karakterizacije i radnje kao temelj za dramatičnu književnost. Ova promišljanja o ljudskoj prirodi, časti i odgovornosti ostaju relevantna kroz stoljeća, oblikujući filozofske rasprave i moralne teorije.
Utjecaj Homera osjeća se i u vizualnoj umjetnosti. Tijekom renesanse, umjetnici poput Botticellija i Tiziana koristili su motive iz Ilijade i Odiseje u svojim radovima, prikazujući scene iz bitaka ili odisejske avanture. Ove slike često su imale duboko simboličko značenje, istražujući ljudske emocije i težnje. Također, Homerova djela inspirirala su kazališne umjetnike. Antički grčki dramski pisci, poput Euripida i Sofokla, koristili su teme iz homerovskih priča kako bi oblikovali svoje tragedije, baveći se pitanjima sudbine, ljubavi i gubitka.
U moderno doba, Homerova djela nastavljaju inspirirati filmsku i televizijsku industriju. Mnogi blockbuster filmovi i serije preuzimaju motive iz Ilijade i Odiseje, reinterpretirajući ih u suvremenim kontekstima. Primjeri uključuju filmove poput Troje i serije poput Spartaka, koji se oslanjaju na te epske narative kako bi istražili teme borbe, ljubavi i herojstva.
Zaključak – misterij koji nastavlja fascinirati
Iz svega jasno izlazi da je rješavanje homerskog pitanja vrlo zapleten i težak posao. Uza sve napore to pitanje nije ni do danas u cijelosti riješeno. Može se reći da su Ilijada i Odiseja epovi nastali od materijala koji potječe iz mikenskog doba, i to u maloazijskoj Grčkoj, u području Smirne i Hiosa, gdje ni provala Dorana nije ugasila svjetlo kulture, a njihovim stvaraocem može se smatrati Homer koji je živio u tom dijelu grčkog svijeta.
U konačnici, bez obzira na to tko je bio Homer ili koliko pjesnika je sudjelovalo u stvaranju ovih djela, ono što je neosporno jest da su njegova djela preživjela kroz vjekove i nastavljaju inspirirati nove generacije. Homersko pitanje možda nikada neće imati konačan odgovor, ali upravo ta neizvjesnost čini ovaj mit još zanimljivijim. Kroz svoje složenosti, Homer nas potiče na razmišljanje o identitetu, umjetnosti i snazi pripovijedanja. I možda, u tom misteriju, leži prava vrijednost njegovih djela.
Autor: M.Z.
Odgovori