Heidi

Heidi obrađena lektira Johanne Spyri. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.

Analiza djela

Dječji roman Heidi djelo je namijenjeno svim uzrastima, a posebno djeci, jer skriva mudru poruku o čarima skromnosti, prirode i nesebičnog pomaganja. Roman je prvi put objavljen 1881. godine u dva dijela, Heidine godine učenja i putovanja, te Heidi koristi ono što je naučila, a jedan je od najpoznatijih romana švicarske literature i najprodavanijih knjiga u svijetu. Dvadeset poglavlja ovoga romana obuhvaća radnju tijekom nekoliko godina i svih godišnjih doba, a mjesto radnje mijenja se od prekrasnih sela planinske Švicarske do monotonog velegrada Frankfurta.

Za razliku od česte tematike dječjih romana koja obuhvaća borbu dobra i zla, fantastične likove poput čarobnjaka, vila i čudovišta, ovaj roman jednostavne radnje nema negativne likove i tamne, mistične elemente. Glavnik lik, djevojčica Heidi čije odrastanje pratimo tijekom djela, ima izuzetno dobru narav i plemenite namjere.

Iako je od ranih dana svojega života siroče o kojemu brine teta, nesebično čini dobro i uvijek misli na druge, a te karakteristike imaju skoro svi likovi ovoga djela. Djed s planine na početku djela opisan je kao pravi vuk samotnjak, odbojan čovjek do kojega nitko ne dopire i koji nije sposoban za brigu o unuci.

Početak romana čitatelje poziva da se zapitaju kako će se u selu omraženi djed snaći u ulozi skrbnika malene Heidi, no ubrzo saznajemo kako je Djed s planine zapravo izuzetno topla osoba spremna na brigu o drugome. Jedino kozar Petar, lik je koji u nekim dijelovima radnje osjeća ljubomoru i spreman je učiniti pakost.

Ispostavi se da čak i njegova nedjela za koja kasnije pokazuje jasne znakove kajanja imaju za posljedicu nešto dobro. Tako nakon što on uništi kolica oduzete djevojčice Klare, ona snagom volje i ljekovitošću prirode prohoda. Autoričina osnovna ideja koju je htjela iznijeti u ovoj knjizi jest važnost nematerijalnog i prirode u ljudskom životu. Svim ljudima potreban je mir, ljubav osoba kojima su okruženi i životna skromnost.

Život obitelji Sesemann u velegradu Frankfurtu prikazan je iznimno materijalno bogatim i lagodnim, imaju sve što im je na prvi pogled potrebno, a i drugi im ljudi služe. Unatoč tome, obitelj je nesretna. Oduzetoj djevojčici Klari posebno nedostaje društvo njenih vršnjaka, roditeljska ljubav i sloboda.

U ovom romanu jasno su prikazane suprotnosti, pa je tako naglašena razlika života u selu i gradu, Heidina sloboda u planinama i zatočenost oduzete djevojčice Klare u Frankfurtu, istinska radost u prirodi i zabrinutost i bolest daleko od doma.

Teta Deta dovodi Heidi k djedu na samome početku romana, a nekoliko godina kasnije, kad se djevojčica već naviknula na život u prirodi, ponovno dolazi po nju i protiv Heidine volje odvodi je u velegrad. Heidi je u Frankfurtu izuzetno nesretna, a čitatelj suosjeća s djevojčicom koju nitko ne pita za mišljenje i mjesto gdje se osjeća sretnom.

Povratkom u švicarske planine, Heidi ponovno postaje radosna i zdrava. Uskoro joj se pridružuje i djevojčica Klara koja u prirodi potpuno ozdravlja. Iako je u velegradu sve dostupno i raskošno, autorica djela odlučila je dokazati čitateljima da čovjek može duševno i tjelesno ozdraviti okružen prirodnim ljepotama i dragim ljudima.

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 35 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Književni elementi

Književni rod: epika

Književna vrsta: dječji roman

Pripovjedač: objektivan pripovjedač u 3. licu

Vrijeme radnje: period od nekoliko godina, radnja se zbiva tijekom različitih godišnjih doba

Mjesto radnje: gradići i sela u planinskoj Švicarskoj (Selce, gradić Mayenfeld, Basel, planina na kojoj je djedova koliba, kupalište Ragaz), grad Frankfurt

Ideja: za sreću nije potrebno bogatstvo, već društvo dragih ljudi i život u skladu s prirodom

Tema: društvene razlike i prijateljstvo djevojčica Klare i Heidi; Heidino odrastanje

Kompozicija: roman je podijeljen na 20 poglavlja

• Deta dovodi djevojčicu Heidi k djedu u kolibu, odgovara joj pastirski život te je jaka i zdrava
• Deta se pojavljuje nakon nekoliko godina i odvodi Heidi u Frankfurt
• Heidi se sprijateljila s oduzetom djevojčicom Klarom Sesemann, no svakodnevno žali za domom i naglo je oslabila; doktor Classen omogućio je Heidi povratak kući
• Djeda i djevojčicu na planinu dolazi posjetiti obitelj Sesemann, Klara ostaje kod njih
• Klara čudom prohoda i daje obećanje kako će već na proljeće posjetiti Heidi i Djeda s planine

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 35 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Kratak sadržaj, citati

Radnja započinje opisom staze koja vodi iz podalpskog gradića Mayenfelda do zaseoka zvanog Selce. Mjesta su udaljena sat vremena pješačenja, a upravom tom stazom kretala se djevojka Deta, vodeći za ruku svoju petogodišnju nećakinju, djevojčicu Heidi.

“Tom se stazom jednog sunčanog lipanjskog jutra penjala visoka i kršna djevojka. Za ruku je vodila dijete, koje je, unatoč ljetnom danu, bilo odjeveno kao da je ciča zima.”

Deta i Heidi zaustavile su se tek kraju zaseoka kod posljednje kuće gdje im se pridružila žena dobrodušna izgleda, Barbara. Iz razgovora Dete i Barbare, saznajemo da je Heidi kći Detine pokojne sestre, te da je ona vodi k djedu u planine. Deta je  brinula o Heidi, no sada je mora predati djedu na brigu kako bi se mogla posvetiti poslu.

“Dobit ću vrlo dobru službu kod neke obitelji koja je već prošlog ljeta bila kod nas u kupalištu Ragaz.”

Djed s planine, prema Barbarinu opisu, nije osoba koja bi trebala brinuti o djevojčici Heidi. U selu ga se svi boje. Zauzete razgovorom, Deta i Barbara nisu primijetile da je Heidi prilično zaostala za njima na puteljku. Srećom, pogled im se pružao sve do Selca, pa je Barbara vidjela Heidi kako se penje s kozarom Petrom i njegovim kozama.

Djed s planine imao je jedno od najljepših imanja u Domleschgu, a nestao je nakon što je prokockao sve što ima. Nakon petnaest godina, ponovno se pojavio s već poluodraslim dječakom. Sva rodbina zatvorila mu je vrata, a preostalo mu je jedino smjestiti se u Selce.

“Došao je ovamo, u Selce, i ovdje živio s dječakom. Zacijelo je imao još nešto novaca jer je dječaku, ime mu je bilo Tobija, omogućio da izuči zanat.”

Tobija se oženio Detinom sestrom Adelheidom. Dvije godine kasnije, dok je pomagao u izgradnji neke kuće, na njega je pala greda i ubila ga je. Adelheida je od tuge oboljela i nedugo zatim preminula. Brigu o njihovu djetetu, Heidi, preuzele su Deta i njena majka. Prije godinu dana umrla je Heidina majka, a Deta i Heidi preselile su se u Ragaz. Djed je otišao živjeti u planine, te je tako dobio naziv Djed s planine.

“A starac je postao još ogorčeniji i povučeniji, nije razgovarao ni sa kim a i njega su svi izbjegavali.”

Ljudi u selu pričali su kako je ta strašna tragedija posljedica njegova bezbožnog života. Kozar Petar jedanaestogodišnji je dječak koji svakog jutra vodi koze u planine na pašu, a kući dolazi samo prespavati. Deta je Heidi prije puta obukla u mnogo slojeva odjeće, kako sama ne bi što morala nositi. Dok se s Petrom penjala na planinu, Heidi je gledala kako se Petar slobodno i lako penje, obučen u lagane i ljetne hlačice.

“Djevojčica odjednom sjedne na zemlju i izuje cipele i čarape. Zatim ustane, odbaci debeli rubac i skine haljinu, pa još jednu suknjicu.”

Kad je Deta primijetila da je Heidi skinula većinu odjeće sa sebe, poslala je Petra po njenu odjeću. Za nagradu je dobio novčić. Ubrzo su stigli do djedove kuće na planini, a zatekli su ga kako sjedi na klupi i puši lulu. Čim ga je Heidi oslovila s djede, bio je izrazito zbunjen.

“Kako? Kako to misliš?”

Uskoro je došla i Deta, te predala Heidi na brigu djedu, objašnjavajući mu kako se ona brinula za nju protekle četiri godine, a sad je na njemu red jer ona mora zarađivati. Oštrim riječima uvrijedila je djeda koji se razljutio i potjerao je.

“Ti ćeš odgovarati ako mu se štogod dogodi, a mislim da ti nije potrebno da još nečim opteretiš svoju savjest.”

Brzim koracima krenula se spuštati planinom natrag do Selca. Nakon Detina odlaska, djed je ponovno sjeo na klupu i nastavio pušiti lulu. Znatiželjna Heidi obilazila je kolibu otkrivajući mjesta poput jela iza kolibe i staje za koze.

“Otkrila je staju za koze i zavirila u nju, otišla do starih jela iza kolibe, a zatim obišla kolibu i vratila se opet do djeda.”

Slijedila je djeda kad je ušao u kolibu te su se našli u velikoj prostoriji. Heidi je zanimalo gdje će ona spavati, a nakon što joj je djed dao da sama izabere, odabrala je tavan na kojem je djed držao sijeno. Heidi si je od sijena složila ležaj nasuprot okruglog prozorčića koji daje pogled na dolinu, a djed joj je dao debelu plahtu kako je sijeno ne bi pikalo. Nakon što su pojeli kruh i sir koji je djed ispekao, došla je večer i Heidi je čula kako se Petar s kozama spušta s planine.

“Odjednom se razliježe prodoran zvižduk. Negdje odozgo su skačući dolazile koze, a među njima Petar.”

Djedove dvije koze zvale su se Bjelka i Sivka. Sutradan se Heidi uputila na pašu s Petrom i stadom koza, a djed im je u Petrovu torbu spakirao kruh, sir i zdjelicu za mlijeko. Heidi je bila presretna u prirodi, klicala je od radosti i brala cvijeće koje je spremala u pregaču kako bi ga ponijela kući. Petar je glasnim zviždukom dozvao koze. Pomuzao je Bjelku i pripremio hranu za njih dvoje. Ispred Heidi stavio je velike komade hrane, a ispred sebe manje jer je točno znao čije je što. Heidi je Petru pružila komade svoje hrane jer joj je bilo dovoljno manje nego što je djed odredio za nju.

“Petar je začuđeno pogleda. Još je malo oklijevao jer nije mogao povjerovati da Heidi misli ozbiljno.”

Kad je sunce počelo zalaziti, uputili su se natrag prema djedovoj kolibi. Heidi mu je puna dojmova prepričavala kako joj je bilo lijepo na pašnjaku s kozarom Petrom. Zalazak sunca činio joj se poput plamena kojim gore planine i nebo, a Petar joj nije znao objasniti što se zapravo događa sa suncem.

“…Heidi je pričala kako je gore sve lijepo, a napose onaj plamen u predvečerje.”

Petar je došao s kozama po Heidi i sljedećeg jutra, a tako je to bilo iz dana u dan. Heidi je pastirskim načinom života očvrsnula i postala zdrava i snažna. Uskoro je napadao snijeg, a cijela se planina zabijelila. Heidi više nije mogla ni otvoriti prozorčić, cijela je koliba bila omotana snježnim pokrivačem. Djed je lopatom očistio snijeg, a kasnije je k njima došao i Petar. Na odlasku je rekao Heidi da i ona jednom dođe k baki jer je očekuje.

“U nedjelju ću opet doći. I ti dođi k baki, ona je tako rekla.”

Četiri dana kasnije, djed je iz drvarnice izvadio saonice. Uzeo je Heidi u krilo i pojurili su nizbrdo. Djed je rekao Heidi kako se mora vratiti kući kad počne padati mrak. Nakon što je ušla u kuću, Heidi je zamijetila bakicu koja je sjedila u kutu prostorije. Žene su se čudile kako je Heidi dobro zbrinuta, komentirajući kako su mislile da neće preživjeti ni 3 tjedna kod djeda.

“Ali, tko je mogao vjerovati da je to moguće. Mislila sam da dijete neće preživjeti ni tri sedmice tamo.”

Baka je s tugom objasnila Heidi da je slijepa i kako za nju svjetlost više ne postoji, što je rasplakalo djevojčicu. Baka se nada da će Petar uskoro savladati čitanje kako bi joj mogao pročitati pokoju pjesmicu. Kad je vani počeo padati mrak, Heidi se pozdravila s ukućanima koje je osvojila svojom ljubaznošću i veselim duhom. Petrova majka Brigita začuđeno je pričala baki kako je djed umotao Heidi u pokrivače i odnio je kući. Kad su djed i Heidi došli doma, počela ga je nagovarati da uzmu čekić i idu popraviti sve što treba u Petrovoj kući.

“Djede, sutra moramo ponijeti čekić i velike čavle i zakucati kapak kod bake i još mnogo toga pričvrstiti i prikucati jer kod nje sve lupkara.”

Idućeg su se popodneva saonicama odvezli do bake koja je bila presretna što ju je Heidi ponovno posjetila. Djed je snažnim udarcima zabijao klinove u zid. Brigita ga je pozvala u kuću, no djed je odlučno rekao da zna što misle o njemu i da bi bilo bolje da se vrati u kolibu. Nakon mnogo monotonih i tužnih godina, Heidi je ušla u bakin život i donijela dašak svježine i radosti.

“Tako je prolazila zima. U neveseo život slijepe bake ušla je nakon dugo godina radost.”

Djed je često dolazio popravljati im kuću, a Heidi je postala privržena Petrovoj baki.

Ubrzo je prošla zima, a Heidi je sad već bila u osmoj godini i mnogo je toga naučila od djeda. Petar je već dva puta djedu donosio poruku učitelja da pošalje Heidi u školu u Selcu, a djed je oba puta odbio. Jednog dana  Heidi i djeda posjetio je i stari župnik iz Selca. U kolibu je došao sa zahtjevom da djed pošalje Heidi u školu, s obzirom na to da je već prošao zadnji rok koji je bio ove zime. Djed se protivio i rekao župniku da Heidi ne može ići svaki dan dva sata niz planinu kako bi išla u školu.

“Mislite li vi da ću dopustiti da to nježno dijete iduće zime svaki dan silazi dva sata nizbrdo i da se noću opet penje ovamo po snijegu i vjetru kojemu se i odrasli jedva suprotstavljaju?”

Župnik je predložio djedu da se preseli u Selce i upiše Heidi u školu, no djed se ponovno usprotivio. Na vratima se istog dana pojavila i Deta. Djed je još bio mrzovoljan od prijašnjeg razgovora sa župnikom, no Deta je započela ljubazan razgovor i hvalila je Heidi jer izgleda odlično. Vratila se s namjerom da odvede Heidi. Bogati rođaci njenih poslodavaca imaju kći jedinicu koja život provodi u kolicima i vrlo je usamljena. Deta se odmah sjetila kako bi Heidi mogla praviti društvo usamljenoj i oduzetoj djevojčici.

“Vrlo se dosađuje i željela bi imati u kući drugaricu s kojom bi se igrala, neko dobro dijete. Tako je odmah pomislila na Heidi, gospođi sve ispričala o njoj i gospođa je odmah pristala.”

Djed se iznimno naljutio kad je čuo Detin prijedlog, a Heidi je bila neljubazna prema Deti nakon što je vidjela kako je teta razljutila djeda.  Heidi je ponavljala da neće ići s Detom u Frankfurt. Deta je spakirala njene haljine i uvjerila ju je kako se može ubrzo vratiti vlakom ako joj se ne svidi u Frankfurtu. Spustile su se niz planinu, a u Selcu je Heidi srela Petra i rekla mu kako mora nakratko u Frankfurt. Heidi se htjela pozdraviti s Petrovom bakom, no Deta joj je čvrsto stisnula ruku i rekla kako je prekasno. Petar je, ušavši u svoju kuću, počeo ljutito udarati, što je uplašilo slijepu baku.

“Petar otrči u kolibu i baci s treskom šiblje na stol tako da je baka za svojim kolovratom protrnula od straha.”

Heidi je čula kako je tužna baka doziva pa ju je Deta još čvršće stisnula i ubrzala korak. Od dana kad je Deta odvela Heidi, djed se kretao smrknutiji no ikada, a ljudi su ga se bojali. Jedino je slijepa baka govorila kako je Djed s planine dobar, a s Heidinim odlaskom nestala je radost i iz njezina života.

Sobarica Tineta pustila je Detu i Heidi u kuću gospodina Sesemanna, gdje je Heidi upoznala njegovu bolesnu kći Klaru i voditeljicu kućanstva, gospođicu Rottenmeier. Gospođici Rottenmeier nije se svidjelo kako Heidi izgleda jer je bila obučena u jednostavnu pamučnu haljinicu, a na glavi je imala zgužvani šeširić.

“Gospođica Rottenmeier ustane polako sa stolice i priđe im kako bi bolje vidjela novu drugaricu gospodareve kćeri. Čini se da joj se djetetov izgled nije svidio.”

Kad je saznala da je Heidi četiri godine mlađa od Klare i da nije obrazovana, voditeljica kućanstva bila je zgrožena. Heidi će s Klarom biti na satovima koje drži njen nastavnik svakog dana u deset ujutro. Gospođica Rottenmeier naredila je Tineti da pripremi sobu za Heidi, a za to vrijeme sluga Sebastijan premjestio je Klaru za stol kako bi mogli zajedno večerati. Za večeru je bila pržena riba, a gospođica Rottenmeier shvatila je da će Heidi morati podučiti osnovnim pravilima ponašanja.

“Već vidim, Adelheid, da ću te morati učiti i najosnovnijem. Pokazat ću ti prije svega kako se vlada za stolom.”

Heidi je zaspala za stolom dok ju je voditeljica podučavala.

Kad se Heidi prvoga jutra probudila u Frankfurtu, bila je zbunjena bijelom i visokom posteljom, cvjetnim foteljama i drugim raskošima koje joj je donio boravak u novoj kući kod bogate obitelj.

“U sobi su bile još dvije stolice s velikim cvjetovima, uza zid divan s istim cvjetovima, a ispred njega okrugli stol. U uglu je bio umivaonik, a na njemu stvari koje Heidi nije još nikada vidjela.”

Sjetila se gdje je, a unatoč svemu osjećala se kao da je u kavezu. Tineta i gospođica Rottenmeier zvale su je na doručak koji je protekao bez smetnji. Nakon doručka, Klara i Heidi krenule su s nastavnikom u sobu za učenje. Odjednom se iz sobe začuo glasan tresak, a sve stvari sa stola bile su na podu. Heidi je naglo skočila i slučajno srušila knjige i bilježnice.

“Onda se sve nalazilo na podu: knjige, bilježnice, tintarnica, a iznad svega toga stolnjak ispod kojega je izvirao crni potočić tinte i polako se razlijevao sobom.”

Preplašio ju je zvuk kočije s ulice jer joj je do sada bio potpuno nepoznat, a zamijenila ga je sa zvukom šuma jela koje su okruživale djedovu kolibu. Sluga Sebastijan otvorio je Heidi prozor kako bi mogla gledati van, no pogled ju je razočarao. Odlučila je ipak izaći na ulicu gdje je zapazila dječaka koji je nosio orguljice. Došli su do stare crkve s visokim tornjem na čijim se vratima pojavio starac koji ih je grdio jer su zvonili.

“Pojavio se neki starac, pogledao djecu prvo začuđeno a onda ljutito i stao ih grditi.”

Heidi je zamolila starca da joj dopusti da se popne na toranj, a on je popustio pred njenim molećivim pogledom. Nakon mnogo stepenica Heidi je ugledala bezbroj krovova, no pogled je nije oduševio. Dok se spuštala, Heidi je vidjela košaru ispred koje je sjedila mačka te je odmah poželjela jednu mačku za sebe. Zvonar je donio dvije mačkice za Klaru i Heidi. Kad se vratila kući, Heidi je dočekala nelagodna tišina izazvana bijesom gospođice Rottenmeier za koju su mačke bile najstrašnija stvorenja.

“Adelheid, poslije ću razgovarati s tobom. Ponijela si se vrlo neodgojeno, izašla si iz kuće bez pitanja.”

Klara je tražila od Sebastijana da smjesti mačiće negdje na sigurno.

Dječak s orguljicama idućeg je jutra zvonio na vrata bogate obitelji kako bi od Klare dobio četrdeset pfeniga. Bio je to iznos koji je dan prije tražio od Heidi u zamjenu za to da je odvede do stare crkve i natrag kući. Dječakovu svirku naglo je prekinuo krik gospođice Rottenmeier koji je izazvala kornjača u njihovoj kući.

“Gospođica Rottenmeier poskoči tako visoko kako to već odavna nije učinila.”

Dječak je brzo dohvatio svoju kornjaču, a Sebastijan mu je dao osamdeset pfeniga. Kasnije je ponovno netko kucao na vrata i ostavio košaru pokrivenu krpom za Klaru. Gospođica Rottenmeier naredila je da u košaru mogu zaviriti tek nakon poduke. Iz košare su počeli izlaziti mačići na zaprepaštenje voditeljice kućanstva, a ubrzo ih je Sebastijan pokupio i odnio na tavan u mačje sklonište koje je dan prije pripremio. Heidi je Klari često s nostalgijom pričala o svojem životu u kolibi, a priču bi uvijek završila zaključkom da mora poći natrag kući.

“Pričala je tako dugo dok je čežnja za tim životom ne bi stala toliko mučiti da bi svoje priče završavala riječima: Zaista moram otići kući.”

Kriomice je svakoga dana spremala za baku po dvije žemičke koje je dobivala uz ručak i večeru. Odlučila se vratiti kući, no već na samim ulaznim vratima dočekala ju je gospođica Rottenmeier. Nekoliko dana kasnije s puta se vratio gospodin Sesemann. Nakon što je pozdravio Klaru, ljubazno se obratio i Heidi.

“A to je naša mala Švicarkinja! Dođi, daj mi ruku!”

Gospođica Rottenmeier ispričala je gospodinu Sesemannu sve što se događalo u kući dok ga nije bilo, a posebno se žalila na Heidino ponašanje i životinje koje je dovela u kuću. Klara je uvjeravala oca kako ne želi da pošalje Heidi kući jer joj je život zanimljiviji otkako je ona njena prijateljica, stoga je otac donio odluku da Heidi ostaje s njima i da moraju s njom ljubazno postupati.

“Gospodin je Sesemann iste večeri, ostavši u blagovaonici sam s gospođicom Rottenmeier, izjavio da će družica njegove kćeri ostati i nadalje u kući.”

Gospodin Sesemann morao je otići u Pariz nakon samo dva tjedna, no tješio je Klaru bakinim dolaskom.

Već iduće večeri počele su pripreme za bakin dolazak iz čega se moglo zaključiti da ona ima značajnu ulogu u obitelji. Idućeg jutra pred kućom su se zaustavila kola, a sluge su krenuli dočekivati baku. Sluge su naredili Heidi da bude u sobi za učenje dok je ne pozovu, a ona je razmišljala o tome kako će osloviti baku.

“Heidi nije dospjela zapitati gospođicu Rottenmeier kako da oslovi baku.”

Kad joj je rekla milostiva gospođo baka se nasmijala i rekla joj da je može zvati baka. Idućeg dana nakon ručka baki je bilo sumnjivo gdje je Heidi. Gospođica Rottenmeier objasnila joj je da Heidi sjedi u svojoj sobi kako ne bi izazvala nevolje. Zgrožena time, baka je naredila da dovedu Heidi u njenu sobu kako bi joj pokazala svoje knjige.

“Pođite po nju i dovedite je u moju sobu. Pokazat ću joj nekoliko lijepih knjiga što sam ih donijela sa sobom.”

Heidi se rasplakala kad je u jednoj od knjiga vidjela sliku pastira na pašnjaku. Slika ju je podsjetila na razdoblje kad je živjela kod djeda u kolibi i išla na pašu s Petrom. Djevojčica je objasnila baki kako misli da je nemoguće naučiti čitati jer Petru nije uspijevalo i uvijek je iznova bezuspješno učio. Heidi je sve manje jela i postajala je sve bljeđa.

“U svom je srcu sve teže nosila taj teret. Nije više mogla jesti i svakog je dana bila sve bljeđa. Uvečer često nije mogla dugo zaspati.”

Svjesna da se neće uskoro, a možda i nikada, vratiti kući često je maštala o djedovoj kolibi. Strahovala je da će ispasti nezahvalna ako spomene povratak kući, pa je odlučila svoje patnje držati za sebe. Baka je obećala Heidi da njoj može sve reći, što je djevojčicu natjeralo da počne razmišljati može li doista baki povjeriti svoju čežnju za domom. Heidi je uskoro, praktički preko noći, naučila čitati. Baka je požurila u sobu za učenje kako bi se i sama uvjerila u to, a tamo je našla Heidi koja je Klari čitala priču. Za nagradu joj je baka poklonila knjigu koja je uz tekst imala i lijepe slike.

“Još iste večeri, kad su sjeli za stol, pokraj Heidinog je tanjura ležala ona velika knjiga s lijepim slikama.”

Tijekom bakinog boravka u Frankfurtu, svako poslijepodne Heidi i ona su se družile, a baka je djevojčicu naučila i šivati. Unatoč svemu što je Heidi naučila, baka je i dalje vidjela tugu u njenim očima.

“Pa ipak, Heidi nikada nije zbiljski radosna i oči joj nisu veselo blistale.”

Kad je baka napustila kuću obitelji Sesemann, sve se činilo praznim i tužnim. Prošla je jesen, a i zima, a Heidi je i dalje patila za svojim domom na planini. Gospođica Rottenmeier, Tineta i Sebastijan sa strahom su se kretali po kući. Svakog jutra dočekala su ih širom otvorena kućna vrata, iako u kući nije bilo tragova pljačke. Johann i Sebastijan odlučili su provesti noć u sobici pored ulaznih vrata, a gospođica Rottenmeier opskrbila ih je oružjem. Sebastijan i Johann su iza ponoći prilično pijani izašli iz sobice kako bi vidjeli što se događa. Na stepenicama su primijetili bijelog duha koji je ubrzo nestao. Gospođica Rottenmeier javila je gospodinu Sesemannu da se u kući događaju strašni događaji koji narušavaju zdravlje njegove kćeri.

“Čim je gospođica Rottenmeier čula što se dogodilo, odmah je opširno pisala gospodinu Sesemannu. Još je nadovezala da su ti strašni događaji u kući toliko ugrozili nježno zdravlje njegove kćeri da se treba bojati najgorih posljedica.”

Gospodin je požurio kući i našao svoju kći nepromijenjenu i nasmijanu. Ispitivao je Sebastijana o duhu misleći da se on maskirao u duha kako bi plašio gospođicu, te mu je naredio da večeras u njegovu kuću dovede doktora Classena. Doktor i gospodin Sesemann sjeli su u istu onu sobicu kako bi dočekali duha. Udobno su se smjestili u naslonjače, pili vino i čekali ponoć. Čuli su otključavanje vrata i zgrabili su revolvere. Pred njima je bosih nogu i u tankoj spavaćici stajala Heidi.

“Prilika se okrene tiho i krikne. Bosih nogu i u tankoj spavaćici pred njima je stajala Heidi gledajući zbunjeno u svjetlost svijeća i u oružje, drhteći od glave do pete.”

Doktor ju je odveo u sobu i ušuškao, a djevojčica mu je ispričala da svake noći sanja isti san. Kod djeda je u kolibi i vidi kako svjetlucaju zvijezde, a zatim krene van, otvori vrata i shvati da je u Frankfurtu. Doktor je gospodinu Sesemannu objasnio da Heidi mjesečari, te da je nesvjesno otvarala kućna vrata dok je sanjala kolibu. Jedini lijek za djevojčicu jest povratak kući.

S obzirom na to da je prema doktorovu mišljenju Heidino zdravlje bilo narušeno, gospodin Sesemann nije oklijevao u naumu da dijete što prije pošalje kući. Već u pola pet, idućeg jutra, probudio je svu služinčad i naredio im da pripreme sve za Heidin povratak kući.

“Pošalje Johanna da odmah upregne konje i da s kolima izađe pred kuću. Tineta je morala probuditi Heidi i pripremiti je za put.”

Pozvao je i Detu te joj naredio da još danas odvede Heidi kući. Budući da Deta toga dana nije mogla izvršiti obavezu, gospodin je zadužio Sebastijana. Klara je isprva bila tužna kad je čula očevu odluku, no shvatila je da je tako najbolje za Heidino zdravlje. Spakirali su joj mnogo knjiga, odjeće i pribor za šivanje, a Heidi je ponijela i žemičke za baku. Djevojčica je čitavim putem u vlaku držala košaru u krilu. Sebastijan se raspitivao za put do Selca, no Heidi je odlučila ići sama do djedove kolibe. Heidi je u Selce došla u kolima s pekarom koji je natrag kući vozio vreće brašna.

Ugledala je kolibu u kojoj je živjela Petrova baka. Starica je prepoznala Heidi po načinu na koji je ušla u kuću, a zatim se rasplakala od sreće. U bakino krilo položila je žemičke koje joj je donijela iz Frankfurta i zaputila se kući. Heidi je trčala uzbrdo i uskoro vidjela djeda kako sjedi na klupi ispred kolibe i puši lulu, baš kao kad je prvi put dolazila k njemu. Djed od sreće nije mogao govoriti.

“Djed nije mogao progovoriti. Nakon mnogo godina po prvi put su mu se orosile oči i morao je prijeći rukom preko njih. Zatim odvoji Heidine ruke sa svoga vrata, uzme dijete na krilo i zagleda se u njega.”

Kad je Heidi čula oštar zvižduk, poput munje je izašla kroz vrata. Ugledala je stado koza i Petra te se pozdravila s njime. Djed je tijekom noći ustajao više puta kako bi provjerio spava li Heidi mirno. Ona se čitave noći nije ni pomaknula jer je konačno bila kod kuće, u kolibi.

Heidi je otišla u posjetu Petrovoj baki koja joj je rekla kako se već osjeća mnogo snažnije nakon što je pojela žemičke koje joj je djevojčica donijela. Kad su se Djed s planine i Heidi vratili u kolibu, Heidi je odlučila djedu čitati mudre priče iz knjige koju joj je poklonila Klarina baka.

“Smjesti se kraj starca, otvori knjigu i stane vrlo osjećajno čitati priču o izgubljenom sinu koji se pokajnički vratio u očinsku kuću.”

Idućeg jutra djed i Heidi pošli su u Selce, a Heidi je bila iznenađena djedovim lijepim odijelom. Djed je ponovno razgovarao  sa župnikom jer je odlučio da će se Heidi i on zimi preseliti u Selce. Dok su se vraćali na planinu, mještani Selca veselo su ih ispraćali i rukovali se s njima, a na djedovu licu vidjela se posebna sreća.

“Danas se zaista i divno osjećam. Kako je dobro vjerovati u ljude i živjeti s njima u miru.”

Na povratku su Djed s planine i Heidi odlučili posjetiti Petrovu baku. Heidi je primila pismo od Klare Sesemann u kojemu joj se djevojčica požalila kako je njen život ponovno dosadan otkako je Heidi otišla.

Gospodin Sesemann ponovno je pozvao doktora kako bi provjerio je li s Klarom sve u redu te mogu li krenuti na put u Švicarsku. Doktor je imao mnogo razloga zašto Klara ne bi smjela ići u planine kod Heidi, no ti razlozi su rastuživali gospodina Sesemanna jer je znao koliko bi taj put značio Klari.

“Razmisli i sam! Klara već godinama nije provela tako loše ljeto. Na tako dugačko putovanje ne možemo ni pomišljati jer bi moglo prouzrokovati najgore posljedice.”

Strašna tragedija koja je pogodila doktora, smrt njegove žene i kćeri, ostavila je na njemu veliki trag. Gospodin Sesemann predložio je doktoru da on otputuje u Švicarsku, a Klarino putovanje će odgoditi za iduće ljeto. Odluka je jako rastužila djevojčicu, no pronašla je malo radosti u tome što će joj doktor pričati dogodovštine.

“Po povratku će u tančine ispričati sve što je vidio i doživio.”

Ukućani bogate obitelji u Frankfurtu pripremili su za Heidi veliki paket pun iznenađenja.

Heidi je veselo trčala oko kolibe i igrala se s kozama, uživala je u šumu krošnji jela koje su okruživale kolibu.

“Heidi otrči pod jele i stane skakati od radosti slušajući šumorenje i brujanje u granju.”

Život u Frankfurtu promijenio je djevojčicu, pa je sada često čistila i pospremala kolibu. Kuća im je uvijek bila ulaštena kao nedjeljom. Došao je doktor, a Heidi ga je vidjela dok je još bio prilično daleko i izrazito mu se razveselila.

“Kao da je sunčeva zraka obasjala doktorovo lice. Nije se nadao takvom dočeku na planini.”

Djevojčica je bila tužna što Klara i baka nisu došle, no ubrzo je shvatila da je tako najbolje za Klarino zdravlje. Tješila se da će brzo doći proljeće i ponovno će se zajedno igrati. Djed, doktor i Heidi su objedovali, a uskoro je stigao i paket za Heidi. Djevojčica je s radošću otvarala darove koji su joj stigli iz Frankfurta, a čim je završila odlučila je odnijeti Petrovoj baki kolače, maramu i kobasicu.

“Prvo je jedva unijela kutiju s kolačima, zatim se morala vratiti po kobasicu i na kraju po maramu jer je djed sve to ostavio pred vratima.”

Petar, doktor i Heidi uputili su se s kozama na pašu, a djed im je spakirao posebno dobar ručak. Heidi je odvela doktora na najljepše mjesto na planini. Dok mu je recitirala pjesmicu o suncu, doktora su misli odvele u davnu prošlost. Petar je ljubomorno promatrao doktora i Heidi jer djevojčica dugo nije išla s njim na pašu, a sad je njenu pozornost dobivao doktor.

“Petar je putem često doktoru dobacivao poglede koji bi ovoga zacijelo uplašili da ih je vidio. Srećom, nije ih primijetio.”

Doktor je provodio dane u prirodi, a svakoga dana nešto je i naučio od mudrog Djeda s planine. Došao je kraj rujna i doktor je morao krenuti natrag u Frankfurt. Heidi je rastužio njegov odlazak, oči su joj bile pune suza dok ga je ispraćala.

U planine je došla zima, a napadalo je i nekoliko metara snijega. Kozar Petar morao je izlaziti iz kolibe kroz prozor i tek onda čistiti put oko kuće. Djed je održao obećanje, s kozama i Heidi preselio se u Selce čim je zahladilo. Uređivao je kuću starog španjolskog ratnika koja je sada bila spremna za njihovo useljenje.

“Čim je odlučio da će zimu provesti u Selcu, opet je preuzeo staru kuću i cijele jeseni dolazio da u njoj sve uredi onako kako njemu odgovara.”

Brižni djed pripremio je za Heidi postelju od sijena prekrivenu plahtom kako bi se osjećala kao kod kuće. Napadalo je previše snijega da bi djevojčica išla u posjetu Petrovoj baki, stoga je dane provodila u školi i marljivo je učila, za razliku od Petra.

“Svakog jutra i svakog poslijepodneva išla je Heidi u školu u Selcu i marljivo učila. Petra nije gotovo nikada viđala u školi jer većinom nije ni dolazio.”

Kad se planina zaledila, djed je napokon dopustio Heidi da posjeti Petrovu baku. Djevojčica ju je zatekla u krevetu, umotanu u pokrivače. Bakino zdravstveno stanje se pogoršalo, pa joj je Heidi čitala priče.

Heidi je Petra zastrašivala velikom školom u kojoj će mu se djeca rugati i strogim učiteljima u Frankfurtu kako bi napokon naučio čitati.

“Reći ću ti što će se dogoditi ako nikada ništa ne naučiš. Tvoja je majka već dva puta rekla da bi i ti morao u Frankfurt da ondje nešto naučiš. Ja znam gdje ondje dječaci idu u školu; kad smo se vozili gradom Klara mi je pokazala strašno veliku kuću.”

Dječak je prihvatio da ga Heidi nauči čitati i ubrzo su započeli s podukom. Prolazili su zimski dani, a snijeg je sve jače padao. Heidi nije tri tjedna bila kod bake, stoga je bila uporna u tome da nauči Petra čitati kako bi on mogao baki čitati priče. Petrov učitelj, majka i baka bili su izrazito sretni i zadovoljno što je konačno nešto naučio.

Dolaskom proljeća, djed i Heidi vratili su se životu u kolibi na planini što je veselilo djevojčicu. Petar je donio pismo iz Frankfurta za Heidi. Klara joj je pisala kako je uzbuđena što će doći u Selce i na planinu, no prije mora šest tjedana provesti u kupalištu Ragaz.  Petrovu baku plašila je pomisao da će se Heidi možda vratiti u Frankfurt s obzirom na to da je sad potpuno ozdravila.

“Pretpostavljala je da ljudi iz Frankfurta dolaze da bi opet odveli Heidi. Kako je dijete posve ozdravilo, sigurno ga žele opet imati uza se.”

Jednog lipanjskog dana Heidi je vidjela povorku kako se penje na planinu i odmah joj je bilo jasno da dolazi Klara, a s njom i baka Sesemann. Klarina baka bila je zapanjena nježnošću koju je djed pokazivao prema Klari, a kasnije je i predložio da Klara ostane neko vrijeme kod njih u kolibi.

“Imam jednu zamisao, samo ne znam da li će se gospođa baka suglasiti. Mislim da bismo djevojčicu mogli neko vrijeme zadržati ovdje kod nas, zacijelo bi se oporavila.”

Donijeli su dovoljno marama i pokrivača da naprave djevojčici udoban ležaj. Klara i njena baka uživale su u prirodnim ljepotama koje su okruživale kolibu, a bili su to prizori kakve u Frankfurtu nisu mogle vidjeti. Baka se vratila u Ragaz, no obećala im je da će ih često posjećivati na planini.

Idućeg jutra, Djed s planine pomagao je Klari obaviti jutarnju rutinu te ju je smjestio u njen stolac s kotačima.

“Klara nije mogla zamisliti da na planini može biti tako lijepo. Heidi, kad bih mogla zauvijek, zauvijek ostati ovdje gore, uz tebe!”

Petar je bio ljubomoran na Klaru jer je Heidi sada provodila vrijeme s njom, umjesto da ide s njim i kozama na pašu. Djevojčice su napisale baki pismo, objedovale, sjedile pod jelama i družile se. Za nekoliko dana na planinu su se penjala dva čovjeka, noseći dva kreveta s pokrivačima. Baka je djevojčicama poslala nove postelje kako ne bi morale spavati na sijenu prekrivenom plahtama.

“Baka je pisala da su postelje za Klaru i Heidi, da ležaje od sijena treba ukloniti i da Heidi mora ubuduće uvijek spavati u pravoj postelji.”

Djed je svakoga dana smišljao razne načine na koje bi Klara mogla ojačati i ozdraviti. Pomagao joj je i da pokuša stati na noge, iako se u početku to činilo uzaludnim, no nije odustajao.

Došao je dan kad su djevojčice trebale ići s Petrom na pašnjak. Heidi je sve vrijeme provodila s Klarom, što je Petra rastuživalo, ljutilo i izazivalo u njemu ljubomoru. Klaru je vidio kao neprijatelja i smatrao je da mu krade vrijeme tijekom kojeg su se Heidi i on trebali družiti. Bijesni Petar gurnuo je Klarinu stolicu nizbrdo, te se ona raspala na mnogo dijelova.

“I, kao da je podivljao, jurnu na stolicu, zgrabi je i s krajnjim ogorčenjem i svom snagom gurne nizbrdo tako da je stolica samo poletjela i istog trena nestala.”

Petar je osjećao zadovoljstvo što će njegova neprijateljica sad morati otputovati natrag kući. Djed se smilovao djevojčicama i odlučio im je ispuniti želju da idu na pašnjak, pa je Klaru nosio do mjesta na livadi gdje su vidjeli Petra kako leži. Heidi je nakratko ostavila Klaru s kozom Snješkom dok je otišla nabrati cvijeće. Heidi je htjela da i njena prijateljica vidi prekrasno cvijeće, stoga je naredila Petru da je on primi ispod jedne ruke, a ona će s druge. Klara je radila nesigurne korake, no svejedno je hodala i polako napredovala.

“Klara posluša i korakne. Zatim još jedanput i još jedanput. Mogu, Heidi, mogu! Pogledaj, mogu koračati, mogu!”

Djeca su sjela na pašnjak pun cvijeća i radosno objedovala.   Klara je tjedan dana s djedom vježbala hodanje kako bi mogla iznenaditi svoju baku kad ih posjeti u kolibi. Djevojčica je svakoga dana sve lakše radila sve bolje korake.

Petar je Heidi donio pismo koje je Klarina baka poslala kako bi najavila svoj dolazak. Kad je predao pismo, u strahu je odjurio uzbrdo trčeći bez predaha.

“Zatim poskoči i prestravljeno se osvrne kao da ga je netko zgrabio za vrat.”

Svi su polako primjećivali da se Petar čudno ponaša. Djeca su izašla ispred kolibe, sjela na klupu i veselo očekivala bakin dolazak. Kad je Klarina baka vidjela da djevojčica sjedi na klupi, a ne u svojoj stolici, nije mogla progovoriti od radosti. Zahvaljivala je djedu, planinskom zraku i suncu na ozdravljenju njene unuke. Baka je zamolila Petra da pošalje brzojav Klarinu ocu u Pariz jer nije htjela da prođe dan, a da on ne zna za Klarino ozdravljenje.

“Moram smjesta brzojaviti u Pariz da tvoj tata odmah dođe. Neću mu reći zašto, bit će to najveća radost njegova života.”

Gospodin Sesemann tada je završavao svoje poslove u Parizu i uputio se prema kupalištu Ragaz kako bi ponovno bio s majkom i kćeri. Dok se penjao planinom, Klarin otac susreo je Petra koji je mislio da je gospodin policajac iz Frankfurta koji je došao po njega jer je razbio Klarina kolica. Ususret su mu išle dvije djevojčice, a Klara je hodala oslonjena na Heidi. Ocu su se ispunile oči suzama i nije mogao vjerovati što vidi.

“Gospodin Sesemann se trgne, zastane i netremice zagleda u djevojčice. Zatim mu se oči ispune suzama.”

Dok su se djed i gospodin Sesemann pozdravljali, Klarina baka našla je među jelama plave cvjetove koje je Petar donio s cvjetnog polja. Istina o Klarinim razbijenim kolicima izašla je na vidjelo, a baka nije dozvolila da Petar bude kažnjen. Shvaćala je kako su došli nepoznati ljudi iz Frankfurta i oduzeli mu Heidino društvo. Baka je pozvala Petra sa strane na razgovor i rekla mu je da izabere nešto što mu treba, a ona će mu to nabaviti kako bi imao uspomenu na obitelj iz Frankfurta. Dječak je zatražio deset santima, a baka mu je na dlan položila novčiće. Obećala mu je da će svakih tjedan dana dobiti po deset santima.

“Da, da, govorim ozbiljno. Dobit ćeš nešto što će te radovati i podsjećati na ljude iz Frankfurta koji su zaboravili da si učinio nešto lošega.”

Gospodin Sesemann nije znao kako da se oduži Djedu s planine za sve dane koje je proveo njegujući Klaru i brinući o njoj. Jedino što je djed zatražio bilo je da Heidi nakon njegove smrti ne mora strance tražili jelo i milodar. Heidi je od Klarina oca zatražila krevet koji je imala u Frankfurtu, s tri velika jastuka i debelim pokrivačem. Jastuke i pokrivač htjela je pokloniti Petrovoj slijepoj baki kako bi joj bilo što udobnije.

“Željela bih svoju postelju iz Frankfurta, s ona tri velika jastuka i onim debelim pokrivačem. Tada moja baka ne bi trebala ležati tako nisko da ne može ni disati, a pod pokrivačem bi joj bilo tako toplo da ne bi morala ležati u krevetu zamotana maramom kako joj ne bi bilo hladno.”

Povorka se polako spuštala niz planinu, a išli su u posjet Petrovoj baki. Obitelj Sesemann oprostila se od bake kojoj je laknulo kad je shvatila da Heidi ostaje živjeti na planini i da će dolaziti čitati joj priče.

“Radost je zasjala na bakinu licu, nijemom je zahvalnošću stezala ruku dobre gospođe Sesemann dok su joj niz staračke obraze potekle dvije krupne suze radosnice.”

Uskoro je iz Frankfurta stigao Heidin krevet za baku i mnogo tople odjeće za Petra. Doktor je došao živjeti u Selce. Kupio je dio stare zgrade i pregradio ga na svoj stan i dio u kojem će zimi živjeti djed i Heidi, a prepisat će sva prava koja ima na Heidino ime kako bi ona ostala zbrinuta kad djed i doktor preminu.

“Heidi će dobiti sva prava, kao da je moje rođeno dijete. Tako ćemo je ostaviti zbrinutu kad jednog dana odemo i vi i ja.”

Petar i Heidi njegovoj su baki prepričavali sve nedavne događaje, a lica su im sjala od radosti.

Analiza likova

Likovi: Heidi, Djed s planine, Petar, Klara, Petrova baka, Brigita, gospodin Sesemann, gospođica Rottenmeier, dječak s orguljicama, doktor Classen, Sebastijan, Johann, baka Sesemann

👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 35 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>

Bilješka o piscu

Johanna Heusser-Spyri poznata je spisateljica rođena u Švicarskoj 12. lipnja 1827. godine. Zahvaljujućim svojim djelima Johanna je bila jedna od najpoznatijih književnica u Švicarskoj.

Johanna je bila sretno dijete, ali zato veoma nesretna kasnije u životu. Odrasla je u obitelji s mnogo djece. Odmah nakon rođenja u blizini jezera u Zurichu, veći dio djetinjstva provela je u kući u planinama u kojoj je uvijek bilo puno djece, ali i gostiju s planina.

Udala se rano, ali ju je brzo snašla nesreća jer je ostala ne samo bez djeteta nego i jedinog muža.

Johanna nije počela pisati u djetinjstvu nego kada je osjetila potrebu. Sa stvaralaštvom je započela u odrasloj dobi, za vrijeme francusko-ruskog rata 1871. godine, kada je vidjela mnogo nesretnih ljudi pogođenih ratnim stradanjima, s nostalgijom se prisjećajući bezbrižnih dana koje je provodila kao dijete.

Pretpostavlja se kako je u to vrijeme stvorila lik djevojčice, curice kakvu je i sama htjela imati, a koja je sretno živjela u planinama.

Napisala je dječju zbirku Priče za djecu i one koji vole djecu, a njena najpoznatija djela su Iz švicarskih planina i Heidi. U djelima Johanne Spyri osjeća se njena ljubav prema prirodi, djetinjstvu i bezbrižnosti. Vjerovala je da priroda liječi čovjeka, a upravo to jedna je od glavnih tema klasika dječje književnosti, romana Heidi.

Osim što je voljela pisati uvijek je govorila kako voli prirodu, pa nije bilo čudno što je velik dio vremena provodila u prirodi Alpa. Vjerovala je kako priroda liječi, a to je pokazala u svom najpoznatijem djelu Heidi.

Umrla je 1901. godine u Zürichu, svom rodnom gradu.

Autor: M.S.