Autor Dubravko Horvatić u jednoj je knjizi napisao najpoznatije hrvatske legende iz nekih hrvatskih krajeva. One se uglavnom tiču nastanka nekih gradova, rijeka ili jezera ili se bave pitanjima kako su nastala imena nekih danas poznatih i gusto naseljenih gradova. Također, one govore o nekih poznatim bitkama, seobama i običajima.
Narod je od davnina pokušavao objasniti kroz priču događaje i okolinu u kojoj je živio. Ta objašnjenja nisu bila znanstvena već nadahnuta pjesmom i ispričana kroz maštu ljudi. Ona su ponekad nastala i iz snova pojedinih ljudi.
Legende ovdje prepričane autor je prenio iz različitih izvora i knjiga, a neke od njih je i sam čuo pa ih je prenio i tako ispričao.
Knjiga se sastoji od dvadeset legendi, a nosi naslov prema imenu jedne od njih – Grički top. One donose niz zanimljivih priča kao što su nastanak pulske Arene, nastanak rijeka u Istri, o sestrama Tugi i Bugi koje su zaslužne za dolazak Hrvata na današnje prostore i po kojima je grad Gospić dobio ime, o Plitvičkim jezerima, o Uzdah kuli i Uzdah gradu, o Crvenom jezeru i mnoge druge.
Kada je pisao knjigu autoru je cilj bio da priče budu prenesene kao u narodnoj predaji jer na njima se i temelje te da pripovijedanje bude neposredno i pomalo naivno.
Legende su kratke pripovijesti, uglavnom usmene predaje, a govore o nastanku nekih naselja, imena gradova i mjesta, o ratnim borbama i junacima i drugim srodnim temama. Pripovjedač u njih unosi nestvarne i bajkovite elemente pa često imaju oblike fantastične pripovijesti. Možemo često vidjeti, pogotovo u starijim legendama, da autor za glavne junake ima vile, vještice, divove ili neke druge slične likove koji su nam poznati i iz narodnih bajki.
Iako nam se u prvi mah čini da su legende poučne i da nas obavještavaju o nekih događajima, one su i plod mašte autora pa tako nisu previše pouzdan izvor povijesnog događaja. Kada koristimo naziv “legenda” obično njime označujemo neki izmišljen ili maštom prenesen događaj.
Opisat ćemo četiri legende iz knjige “Grički top” – priče “Grički top”, “Oranje diva Dragonje”, “Lijek iz zaleđena jezera”, “Krvavi most”.
Grički top
Svaki dan u podne u Zagrebu u starom dijelu grada koji se zove Grič s Kule Lotrščaka opali top. Svi oni koji ne znaju, stranci i došljaci, jako se iznenade i prestraše, a Zagrepčani s ponosom i smiješkom rihtaju svoje satove.
Kako je zapravo došlo do ove legendarne priče?
Naime, potkraj 16. stoljeća Turci su odlučili kako će zaposjesti cijeli hrvatsko kraljevstvo. Hasan-paša Predojević bio je tadašnji Sultanov namjesnik u Bosni te je imao i titulu beglerbega. Na prevaru je oteo hrvatskom vladaru Bihać, a sada je odlučio učiniti isto sa Siskom.
U razdoblju između 1591. do 1593. godine zaposjeo je Sisak tri puta i to je svaki puta trajalo od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci.
I dok se njegova vojska nalazila u Sisku on je sa svojim konjanicima kojih je bilo od dvije do tri tisuće pljačkao po selima, ubijao ili odvodio nedužno stanovništvo u roblje. U Turskom carstvu prodavao je robove, a ako bi se dogodilo da bi uspio uhvatiti pokojeg bogataša, za njega bi tražio velik otkup.
Za to vrijeme Zagrepčani su gledali prema drugoj obali Save, kako gore sela. Bili su zabrinuti jer nisu imali top koji bi s Griča mogao opaliti tako daleko. Hasan-paša Predojević to je i znao te je bezbrižno postavi šatore i uživao s plesačicama. Njegova vojska izvodila je uobičajene vježbe.
Sve je teklo po planu za Hasan-pašu. Otišao je u izvidnicu kako bi mogao procijeniti koje su mu mogućnosti za osvajanje grada Zagreba, ali to je imao u planu tek kada osvoji Sisak.
Zagrepčani su znali što Hasan-paša smjera pa su svakoga dana radili na tome da dopreme što više oružja kako bi se mogli obraniti. Tako su jednoga dana kada Hasan-paša nije gledao jer je uživao u svom šatoru, dopremili iz Beča, iz tamošnje ljevaonice, veliki top i postavili ga na kulu Lotrščak. Cijev topa usmjerili su upravo na šator Hasan-paše.
Jednog proljetnog dana kada Hasan-paša nije ništa slutio te je uživao s agama i begovima, a kuhar mu je donosio pijetla na srebrnom pladnju, odjeknulo je nešto poput vihora i svi šatori su se srušili, a Hasan, begovi, age i svi ostali popadali su na pod. Od straha su jedva ustali i dali se u bijeg.
Opalio je top s Griča! Kugla iz topa je odnijela pijetla kojeg se Hasan spremao pojesti, a zračni kovitlac koji se stvorio srušio je sve šatore.
Zagrepčani još dugo nisu znali kakav je učinak imao top. Saznali su to tek od turskih zarobljenika nakon što je bila okončana bitka kod Siska.
Turski vođa se toliko prestrašio da je pobjegao što dolje od Siska i od Zagreba. Bitka kod Siska prekinula je sva daljnja turska napredovanja, a Zagreb nikada nije bio u rukama Turaka.
Grički top od tada svakoga dana točno u podne podsjeti na taj davni hitac koji je spasio grad Zagreb.
Vrijeme radnje: 16. stoljeće
Mjesto radnje: Zagreb, Sisak
Likovi: Hasan-paša Predojević, Zagrepčani, Turci…
Analiza likova
U legendi se niti jedan lik posebno ne ističe. Zagrepčani i Turci djeluju kao kolektiv, Zagrepčani da obranili svoj grad, a Turci da bi ga zaposjeli.
Glavna radnja vrti se oko topa jer on je na kraju zaslužan za obranu grada.
Od svih likova možemo istaknuti samo Hasan-pašu Predojevića.
Hasan-paša Predojević – uporan, tvrdoglav i samouvjeren kada vodi i kada se bori protiv nemoćnih. Volio je uživati u ženama, jelu i piću. Kada je top opalio više nije bio toliko hrabar te je pobjegao glavom bez obzira.
Oranje diva Dragonje
U današnjem istarskom mjestu Ćićarija koje se nalazi u sjevernom djelu Istre nekada davno prostiralo se veliko jezero. Ljudi koji su živjeli uz njega nisu niti najmanje oskudijevali vodom, dok su se ostala mjesta borila jer vode nikada nisu imali dovoljno. Ljudi i njihova stoka u tim bezvodnim dijelovima jedva su preživljavali, a isto tako niti bilje nije htjelo rasti. Zbog svega toga krajevi uz jezero bili su gusto naseljeni dok su sva ostala mjesta u Istri bila nenastanjena.
U špilji nadomak jezera živio je veliki div imenom Draganja. On je bio dobar i plemenit i često je pomagao svima oko sebe jer mu je zbog svoje veličine i snage bilo lakše nositi stvari. Tako je znao gurati kamenje za gradnju niz planinu, čupati stabla s korijenjem i prenositi ih gdje je to potrebno ili odnijeti vodu s jezera do ljudi koji su živjeli u udaljenijim, sušnim mjestima.
Pošto je Dragonja bio velik, morao je jesti i piti velike količine hrane i pića. Tako je za doručak znao pojesti dva janjeta, za ručak cijeloga vola, a za večeru ponovo dva janjeta. Popio bi čak do dvije bačve vina na dan.
Pošto je dugo gledao kako se ljudi u sušnim mjestima muče bez vode, predložio je prijedlog i svoju pomoć. Naime, odlučio je da će potjerati vodu iz jezera sve do mora. Predložio je tako glavarima da će izorati duboku i široku brazdu kojom će voda iz jezera poteći do mora. Jedino što je tražio šezdeset volova jer trebat će vući plug koji će izorati tu duboku brazdu.
Glavari su pristali na njegove uvjete i prijedlog, a on je sam odlučio iskovati plug koji će mu biti potreban za taj zadatak. I izradio je golem plug te se dao na posao. Već sljedećeg dana orao je između kamenja i stijena zaobilazeći duboke ponore. Volovi su također odradili odličan posao, vukli su plug, a iznad njihovih leđa vidjeli su se samo bič i Dragonja. Iza Dragonje ostajala je velika brazda koja se punila vodom iz jezera.
Radeći cijeli dan, na kraju dana, Dragonja je već bio došao do mora. Rijeka koju je ostavio iza sebe potekla je u more, a ljudi su se oduševljeno počeli naseljavati uz rijeku. Sada su imali vode koliko su htjeli. Pošto je Dragonja bio zaslužan za rijeku, mještani su odlučili rijeku nazvati upravo po njemu – Dragonja.
Nakon nekog vremena Dragonja je odlučio još jednu rijeku provesti do mora i pogodio se za novih šezdeset volova. Orao je ponovo cijeli dan, a iza njega je protjecala mirna rijeka. Ljudi su se odmah nastanili i uz nju te su je prozvali Mirna. Obje rijeke protjecale su prema zapadu.
Kada je sve dobivene volove pojeo, odlučio se nagoditi za treću rijeku i nove volove. Sada je trebalo izorati put koji će činiti prostor rijeci prema jugu. Oranje treće brazde bilo je jako teško. Put je bio stjenovit i strm te pun ponora. Zato se Dragonja morao stalno uzmicati s glavnog puta i krivudati. Stijene i težak teren onemogućavao mu je da plug radi duboke brazde.
Kada je Dragonja došao do središnjeg dijela Istre, do grada Pazina, tamošnji kapetan ga je jako izgrdio vičući s visokih zidina da nije zaslužio volove jer to što je učinio nije bio dobro obavljen posao. Put je bio suviše plitak i krivudao te zato sve to što teče iza njega ne može nazvati nikakvom rijekom.
Dragonja se tada jako naljutio, ispregao volove da odlučio poći nazad prema jezeru. No, voda je protjecala sve do pazinske kule i preplavila je cijelu dolinu. Ljudi su se jako prestrašili i počeli su vikati za divom da stane i zaustavi vodu jer mu oni nisu ništa krivi.
Dragonji je bilo žao ljudi pa se vratio, gazeći po vodi do koljena, udario nogom u tlo te napravio tako veliku rupu gdje je sva voda potekla. Tako je nastala rijeka Fojba – ponornica, vrtača ili kraška jama.
Mjesto radnje: Istra
Likovi: div Dragonja, stanovnici Istre
Analiza likova
Div Dragonja – glavni je lik ove legende. Dobroćudan je i plemenit, rado se brine i pomaže svojim sumještanima u nevolji. Živi u velikoj špilji nadomak velikog jezera. Ne voli nepravdu i kada je osjeti, jako se naljuti. Velik je i snažan te je zbog toga radio razne teške poslove bez imalo muke. Ovaj lik simbol je istarskog naroda – snažan je, marljiv, dobar, ali i prgav i jako osjetljiv na nepravdu.
Lijek iz zaleđena jezera
Kako su nastala Plitvička jezera
Jednom davno na lički je kraj sunce sasulo mnogo svojih zraka pa je nastala i suša. Suša i vrućina su bile goleme, takve da su od njih mogli umrijeti i ljudi i biljke i životinje. Ljudi su zvali upomoć. I pristigla im je Crna kraljica. Iako je imala tmurno ime, ona je zapravo bila dobra vila s Velebita.
Pomogla im je tako da je pred izvorom Crne rijeke podigla branu, a nakon toga dozvala velike količine kiše koja je danima padala. Tako je na tom mjestu nastalo Prošćansko jezero. Ime je dobilo iz razloga što je jezero bilo zamoljeno (prositi – Prošćansko jezero) od ljudi.
Uz Prošćansko jezero nizala su se još petnaest jezera i jezerca koji su bili međusobno povezani slapovima.
Uz samo jezero živjela je starica – travarka. Ona je cijeli svoj život brala, skupljala i sušila trave i posjedovala je veliko znanje o njima. Pomogla je ljudima koji su imali bilo kakve tegobe, većina se obraćala njoj. No, postojali su i oni koji su od nje zazirali jer su smatrali da je vještica. Ipak, djeca su je jako voljela.
Jedne se noći na vratima bakine brvnare začuje nestrpljivo lupanje. Jedan je čovjek iz dalekog mjesta došao do starice zamoliti za pomoć. Njegova je kćer bila jako bolesna, danima je imala temperaturu i nitko joj nije znao pomoći. Bio je uvjeren da će joj baka pomoći i da će imati lijeka za nju. Kada je ispričao cijelu priču, čovjek se srušio od umora i zaspao.
Baka je odmah znala da djevojčici treba svelijek – odoljen. No, kada je pretražila svoje zalihe vidjela je da joj je ponestalo spomenute trave. Nije znala što učiniti. Vani je padao snijeg i bila je jaka zima. Baka se pitala gdje će sada po snijegu naći biljku koja će pomoći djevojčici.
Baka je dobro razmislila, odjenula se te je otišla u duboku noć, u hladnu zimu i dubok snijeg. Nakon dubokog i teško prohodnog puta, baka je konačno stigla do pećine. Uvukla se unutra i na mjestima gdje nije snijeg mogao ući, našla je biljku – odoljen.
Da bi što prije stigla nazad do djevojčica, odlučila se vratiti prečacom. Tako je otišla preko jezera koje je bilo zaleđeno. I kada se činilo da je jezero uspješno prošla, na kraju druge obale, led se polomi i baka upadne u ledenu vodu.
Za to vrijeme u kolibi je postalo sve hladnije jer se vatra gasila. Čovjek se probudio i počeo je zazivati baku. Kada je vidio da je nema, izašao je van i uputio se za njezinim koracima u snijegu. Stigavši do jezera ugledao je zaleđenu ljudsku ruku kako viri iz jezera, a u ruci stručak biljka odoljena.
Djevojčica je ozdravila, a otac joj je tada ispričao kako je baka zaslužna za njezino ozdravljenje i kako je tražeći za nju lijek, upala u zaleđeno jezero i zaledila se. Ipak, u ruci je na površini jezera zadržala ljekovito bilje samo kako bi nju spasila.
Djeca pastiri su jezero gdje se baka utopila nazvala Bakinovac.
Vrijeme radnje: davno prije, jedne zime
Mjesto radnje: Lika (područje oko Plitvičkih jezera)
Likovi: baka, djevojčica, otac bolesne djevojke, Crna kraljica, Ličani
Analiza likova
Baka – skromna i dobra. Živjela je u trošnoj kolibi odmah do jezera. Cijeli je život posvetila biljkama, tražila ih je, skupljala i sušila. Znala je svaku travku. Živjela je samotno, ljudi su obično navraćali do nje onda kada bi im bila potreba pomoć od nje. Neki su smatrali da je baka čak i vještica jer obično bi kuhala trave u noći kada su svi spavali. Ipak, kada niti jedan drugi lijek ne bi pomogao, svi su dolazili do nje. Nitko nije znao kada je došla u ovaj kraj niti da se zove Tihomila. Živjela je samozatajno. Bila je jako plemenita, kada je došao nepoznati čovjek s kćerkom do nje zamoliti za pomoć, baka se uputila u najjaču zimu da bi pronašla lijek za djevojčicu. Požrtvovna i nesebična i kada se vraćala kući preko zaleđenog jezera što je bilo jako rizično, baka je mislila samo na bolesnu djevojčicu i kako će što prije stići do nje. I kada je upala u jezero imala je snage ostaviti ruku izvan njega kako bi se sačuvala biljka.
Krvavi most
Kada je Ladislav Kumanac, prvi Hrvatsko-ugarski kralj umro, nije imao nasljednika. Njegovi rođaci su se odmah nakon njegove smrti počeli boriti za prijestolje. Najuporniji su bili Andrija zvan Mlečanin i Karlo Martel. Svaki od njih nastupao je sa svojim pristašama i saveznicima.
Započele su velike borbe koje su i po Hrvatskoj i po Mađarskoj trajale godinama.
Upravitelj biskupskog Medvedgrada, Grdun pridružio se u početku Andriju, a nakon toga Karlu. Razlog zbog kojeg se kasnije opredijelio za Karla bio je taj što je on bivao sve jači, ali i Ružica. Naime, Ružica je bila sestra knezova Gising koji su bili Karlovi saveznici. Grdun je htio oženiti Ružicu jer je bila lijepa i mlada, a uz sve to nadao se i da će dobiti dio imetka Gising.
Ružica je živjela u samostanu klarisa na Gradecu. Tamo je njezina teta Margita bila predstojnica. Jednoga dana na bedemu ju je ugledao mladi vitez i od tada je dolazio svaki dan kako bi je gledao i bacao ruže, sve dok mu i ona nije uzvratila.
Jedne noći došlo je do vatre u samostanu. Ružica se već skoro ugušila od dima kada je naišao onaj vitez koji ju je svaki dan gledao i spasi je u zadnji tren. Pošto im je to bio prvi susret, on joj se i predstavi kao Pavao Slavinić.
Od tog susreta Ružica i Pavao svaki dan su se nalazili i šetali su vrtom. I teta Margita je bila zadovoljna i s blagoslovom je gledala na ovu vezu.
Ružici su nakon požara došla u posjetu starija braća Henrik i Ivan. Priopćili su joj da se mora udati za Grduna. Ružica se nakon toga jako rastuži i počne plakati, a teta Margita se usprotivi i kaže da on neće dobiti Ružicu.
Grdun je želio saznati zašto se Ružica ne želi udati za njega pa je odlučio poslati uhode ne bi li saznao. Tako je saznao za Pavla pa je odlučio kako ga se mora riješiti. Namjerno je na njega natjerao neke bandite, ali Pavao ih se uspješno riješio te tako izbjegao čak par pokušaja ubojstva.
Grdun je već bio jako ljut zbog toga što se nije uspio riješiti Pavla pa odluči uništiti Gradec i Kaptol. U početku odluči opljačkati biskupski Kaptol.
Kada su čuli buku s Kaptola, građani s Gradeca pohitali su im u pomoć. Uzeli su oružje, a vodio ih je Pavao Slavinić. Na mostu su se sukobili s pljačkašima, a nakon velike borbe Slavinić nadjača Grduna i ubije ga. Kada je borba bila gotova, Ružica dođe i zagrli ga.
Vrijeme radnje: 13. stoljeće
Mjesto radnje: Zagreb
Likovi: Ružica, Pavo Slavinić, Grdun, Margita
Analiza likova
Ružica – lijepa kneginjica obitelji Gising. Ima sedamnaest godina i lijepo se slaže s tetom Margitom. Teta je podupire u vezi Pavla Slavinića u kojeg je zaljubljena. Braća Ivan i Henrik žele je udati za opakog Grduna, ali ona to odbija.
Pavao Slavinić – mladi vitez, lijepe, bujne plave kose. Vlasnik je mlinova na potoku Medveščak. Uporan je oko Ružice, posjećuje je svaki dan i donosi joj ružu dok se i ona ne zagleda i zaljubi u njega. Hrabar je vojnik, plemenit i častan, dobra srca.
Grdun – lažljiv, karijerist, prevrtljiv i gleda samo materijalno, čak i u ljubavi. Priključuje se stranama onako kako mu odgovara i s obzirom na korist koju može izvući. Nasilnik, sve riješava silom. Tako se želi rješiti i Pavla jer mu smeta da bi bio s Ružicom. Pljačkaš, nema dobrih osobina.
Bilješka o autoru
Dubravko Horvatić rodio se 1939. godine u Zagrebu. u Zagrebu je završio i osnovnu školu i gimnaziju, a pohađao je i fakultet. Završio je na Filozofskom fakultetu povijest umjetnosti i komparativnu književnost.
Radio je cijeli svoj život kao književnik. Pisao je eseje, romane, pjesme, pripovijetke, scenarije i igrokaze. Radio je i kao novinar i kao urednik u raznim časopisima.
Za svog života napisao je preko četrdeset knjiga, od kojih je većina za odrasle te nešto manji broj za djecu. Najpoznatije su: “Grički top”, “Katarina Kosača”, “Stanari u slonu” i mnoge druge.
Umro je u Zagrebu 2004. godine.
Autor: M.L.
Odgovori