Gospođa Bovary obrađena lektira Gustava Flauberta. Lektira sadrži detaljan kratak sadržaj, analizu djela, književne elemente, analizu likova i bilješku o piscu, sve potrebno za kvalitetnu obradu i aktivno sudjelovanje u nastavi.
Analiza djela
Psihološki roman Gospođa Bovary izdan je 1857. godine, a iste godine izašla je i pjesnička zbirka Charlesa Baudelairea Cvjetovi zla. Svoje je poznato djelo Flaubert stvarao čak pet godina. Protiv obaju pisaca podignuta je optužnica jer su u tim djelima navodno prekršili religijske i etičke norme. Roman Gospođa Bovary doživio je ogroman uspjeh, ali i mnoge osude zbog kršenja javnog morala. Odvjetnik Senard oslobodio je djelo Gustava Flauberta od sudskih optužnica.
Poznato djelo izvrsnog francuskog književnika prati život tragične junakinje Emme Bovary, a njena se važnost očituje i u naslovu romana. Tijekom tri dijela na koje je podijeljeno djelo, Flaubert je nizao motive i događaje važne za likove usklađenim redoslijedom čime se lako prati tijek vremena i njihov razvoj. Radnja se zbiva tijekom dvadesetak godina, a na taj se način psihološka karakterizacija i ponašanje likova u raznim životnim situacijama dodatno produbljuje.
Odvajanje od tipičnog realističkog postupka pisanja vidljivo je u subjektivnom poimanju tijeka vremena, pa se tako Flaubert na nekim razdobljima i godišnjim dobima zadržavao dugo i obogatio ih je događajima važnim za radnju, a ponekad bi samo spomenuo da je prošla još jedna zima. Bila je to najava modernističkih elemenata koji su uslijedili u prozi. U središtu radnje nalazi se Emma Bovary, no osim tema ljubavi, obitelji i dubokih emocija, pisac je opisao provincijski život i dao kritiku društvu kakvo je bilo u 19. stoljeću. Vrlo se brzo pojavio pojam bovarizma koji karakterizira pojedinca koji sam sebe shvaća drukčijim nego što jest, odnosno teži drugoj sudbini od one koja mu je namijenjena.
Iako je u naslovu romana Emma Bovary, djelo počinje i završava opisom života Charlesa Bovaryja. Njegova pasivnost i zadovoljstvo prosječnim potpuna su suprotnost glavne junakinje Emme. Nesretnoj se ženi već u ranoj adolescenciji u maštu utisnula potpuno različita vizija života od one koja ju je čekala. Svi likovi Flaubertova romana inspirirani su osobama iz njegova života, a posebno su mu poznanici i vlastito iskustvo poslužili za što bolje dočaravanje nesretnog braka između dvoje supružnika. Autor je pratio bračni život i osnivanje obitelji Bovary, pa ovo djelo ima i obilježja obiteljskog romana. Unatoč tome, u središtu je duboka psihološka karakterizacija Emme, stoga je ovaj roman najispravnije nazvati psihološkim romanom lika.
Sveznajući pripovjedač koji objektivno opisuje događaje, te opisi glavnih likova kako ih vide drugi likovi produbili su njihove karakterizacije. Suptilnom psihološkom analizom, dubokom biološkom motivacijom i složenom problematikom nedovoljne komunikacije koja uzrokuje probleme u životima likova, Flaubert je najavio modernu prozu.
Ples u dvorcu podsjetio je Emmu na raskoš kakvu si je priželjkivala otkad je počela s čitanjem ljubavnih romana, a tada je započelo njeno istinsko nezadovoljstvo onime što je imala, te je odlučno tražila više od života. Očajnički je pokušavala zadovoljiti svoje ideale koje su joj nametnula mnoga književna djela i nestvarni likovi, a brojnim aferama i čudnim ponašanjem razorila je vezu s Charlesom koji ju je doista volio, no nije joj donosio potrebno uzbuđenje.
Detaljni opisi Emmine agonije, psihičke rastrojenosti i neutažive požude, te opisi Hippolyteovih rana na nozi unijeli su elemente naturalizma u djelo. Snažan književni ženski lik poput Emme, koji je spreman boriti se za ono što želi, bio bi izvrstan prikaz emancipirane žene, no Emma Bovary povrjeđivala je ljude oko sebe i unosila je kaos i tugu u tuđe živote.
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Književni elementi
Književni rod: epika
Književna vrsta: psihološki roman; roman lika
Pripovjedač: objektivan (pripovijeda u 3. licu)
Vrijeme radnje: razdoblje od dvadesetak godina; 19. stoljeće
Mjesto radnje: sjever francuske provincije (Bertaux; Tostes; Yonville-l’Abbaye; Rouen)
Tema: Emmina nesreća i nerealna vizija života punog strasti o kakvom je sanjala jer je tijekom odrastanja čitala ljubavne romane; prikaz mentaliteta društva francuske provincije u 19. stoljeću
Ideja: prestrogi odgoj i zabrane mogu dovesti do suprotnog učinka; ponekad treba prihvatiti život kakav nam je predodređen radi izbjegavanja nanošenja zla drugima i samima sebi
Kompozicija: roman je podijeljen u tri dijela (prvi dio ima devet poglavlja, drugi petnaest, a treći jedanaest poglavlja)
- Uvid u Charlesovo djetinjstvo i odrastanje, njegova prva žena ubrzo umire; liječeći slomljenu nogu Rouaultu upoznaje Emmu s kojom se oženi; bračni par seli u Tostes jer trudnoj Emmi ne odgovara okolina u kojoj su živjeli
- Emma upoznaje mladog pripravnika Léona; razočarana je rođenjem djevojčice i majčinskom ulogom; Emma i Rodolphe imaju aferu
- Nakon što su se Emma i Léon ponovno susreli u kazalištu upuštaju se u zabranjenu romansu; umire Charlesov otac, a supružnici pokušavaju pronaći izlaz iz dugova; Emma se otruje arsenom, a Charles saznaje za sve njene afere, te na kraju djela umire
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Kratak sadržaj, citati
Prvi dio
I.
U učionicu je ušao ravnatelj i predstavio novog učenika. Išao je u treći razred, a ako zasluži svojim ponašanjem, premjestit će ga u razred kojemu bi po godinama pripadao. Dječak je imao petnaestak godina, obučen u zeleni kaput, plave čarape i žućkaste cipele. Sva su djela na ulasku u razred bacali svoje kape, no novi učenik je i nakon molitve svoju kapu držao na koljenima. Kad mu je profesor naredio da ustane kapa je pala na pod, što je izazvalo glasan smijeh u razredu. Profesor ga je upitao za ime, a dječak je odvratio da se zove Charbovary.
U razredu je nastala još veća galama, a nakon nekoliko kaznenih zadataka ponovno je nastao mir, a profesor je uspio dokučiti dječakovo ime, Charles Bovary. Poslao ga je u magareću klupu gdje je dječak mirno sjedio dok su ga djeca gađala i rugala mu se. Kad mu je bilo dvanaest godina, njegova se majka izborila da ga školuju. Satovi su mu se održavali u slobodno vrijeme, a bili su kratki i nekvalitetni. Poslali su ga u ruansku gimnaziju nakon što je primio prvu pričest.
“Bio je to dječak mirne naravi, za odmora se igrao, u učionici radio,u razredu slušao, u spavaonici mirno spavao, a u blagovaonici dobro jeo.”
Charles se trudio biti što bolji u školi, a jednom je dobio i pohvalnicu. Roditelji su ga nakon trećeg razreda ispisali iz gimnazije i usmjerili prema medicini. Majka mu je osigurala smještaj u skromnoj sobi na četvrtom katu u kući svojega poznanika. Medicinski predmeti Charlesu su zadavali glavobolju. Iako je bio marljiv i redovan student, teško je razumijevao i shvaćao opsežno gradivo. Smršavio je i narastao, a lice mu je poprimilo zanimljiv i zreo izgled. Uskoro je počeo propuštati predavanja i obilaske pacijenata, a sve je više vremena provodio u kavanama pjevajući vesele pjesme.
“Tada se u njemu probude mnoge zatomljene strasti; on nauči napamet vesele pjesmice i poče ih pjevati na veselicama, oduševi se Berangerom, nauči praviti punč i napokon upozna ljubav.”
Doživio je prvi veliki neuspjeh na ispitu, a kad je to ispričao majci, ona je okrivila nepravednoga ispitivača. Nakon nekog vremena ipak je položio ispit, a stečeno umijeće vježbao je u Tostesu. Charlesova majka, gospođa Bovary, našla mu je ženu. Gospođa Dubuc bila je udovica u srednjim godinama, a brak im je bio tužan i neuspješan. Uhodila ga je, bila paranoična i prisluškivala je dok je on u ordinaciji pregledavao druge žene.
“Iako je bila ružna, suha kao prut i osuta prištićima kao proljeće pupoljcima, gospođa Dubuc je imala prosaca po izboru.”
II.
Jedne je noći sluškinja Nastasie Charlesu donijela pismo u kojemu je bila zamolba za doktora. Trebao je doći na gospodarstvo Bertaux kako bi namjestio slomljenu nogu. Oko četiri ujutro Charles se uputio prema Bertauxu. Gospodin Rouault slomio je nogu prošle noći kad vraćao sa zabave. Dočekala ga je mlada žena u plavnoj vunenoj haljini na kućnome pragu. U sobi na katu dočekao ga je punašan čovjek od pedesetak godina, bijele puti i plavih očiju. Prijelom je bio jednostavan. Sluškinja je od plahte radila zavoje, a gospođica Emma, kći pacijenta, pokušavala je sašiti jastučiće. Charles je odmah primijetio bjelinu njezinih noktiju, a posebna ljepota skrivala se u njenim očima koje su bile gotovo crne.
“Sva ljepota bijaše joj u očima: te oči, iako smeđe, činile su se crnim zbog trepavica, a gledale su u vas otvoreno, s bezazlenom smjelošću.”
Gospodin Rouault pozvao je liječnika da se malo zadrži u prizemlju i nešto pojede. Razgovarali su o bolesniku, vremenu, hladnoći i vukovima. Prije odlaska Charles je tražio svoj bič, a kad se Emma sagnula nad vreće žita kako bi ga dohvatila, doktorove grudi dotaknule su leđa mlade djevojke. Uspravila se crvena u licu. Charles je pacijenta posjećivao mnogo češće nego što je bilo potrebno. Pokušavao je ne razmišljati zašto tako često ide u Bertaux. Emma ga je svaki put ispraćala i s njime čekala konja. Charlesova supruga raspitivala se o bolesniku, a čak mu je posvetila i jednu cijelu stranicu u knjizi kućanskih rashoda. Uznemirilo ju je kad je saznala da bolesnik ima dobro obrazovanu kći koja zna plesati, crtati, vesti i svirati glasovir.
“Zato mu se, lice onako razgali kad odlazi k njoj – pomisli ona – zato oblači nov prsluk, izlažući se opasnosti da ga uništi na kiši! Ah, ta žena! Ta žena…!”
Gospođa Bovary zamrzila je Emmu i otvoreno se žalila mužu na njegovo ponašanje. Smetalo joj je što i dalje posjećuje Bertaux, iako je bolesnik ozdravio. Charles je bio sit svega i bojao se svađe, pa je prestao odlaziti u česte posjete. Razvikano bogatstvo udovice Dubuc bilo je lažno i skromno, a ta je spoznaja Charlesova oca potpuno slomila i razljutila. Izbila je velika obiteljska svađa, a roditelji su bili uvrijeđeni. Osam dana poslije Charlesova je žena počela iskašljavati krv, a idućega dana je umrla. Kad je obred na groblju završio, Charles se vratio kući i vidio njenu haljinu, te su ga obuzele tužne misli.
III.
Gazda Rouault došao je platiti Charlesu liječničke usluge, a usput ga je i tješio. I on je bio udovac, pa je bio svjestan patnje koju Charles prolazi. Pozvao ga je da dođe k njima u posjetu jer se Emma počela žaliti da ju je zaboravio. Charles je poslušao njegov savjet i uputio se u Bertaux. Emma je šivala i ponudila mu je da zajedno popiju čašicu likera. Dugo su pričali, a kasnije su otišli u njenu sobu jer im je htjela pokazati svoje stare kajdanke i knjižice.
“Tužila se da od početka pati od vrtoglavice; pitala ga ne bi li joj koristile morske kupelji; počela je pričati o samostanu, a Charles o svom školovanju; jezik im se razveza.”
Emma mu je pričala o svojoj želji za životom u gradu, na selu joj je bilo veoma dosadno. Charles je vraćajući se kući razmišljao o njihovu razgovoru, a u glavi je iznova vrtio njene rečenice. Pitao se što će biti s mladom djevojkom, za koga će li se udati i kako će nastavak njena života izgledati. Bila je prekrasna, a njen otac imućan. Charles je odlučio zaprositi Emmu kad mu se za to pruži prilika, no svaki put se ukočio od straha. Gazda Rouault nije bio potpuno oduševljen Charlesom, no bio je svjestan svih njegovih vrlina, pa je odlučio dati mu svoju kći ako je zaprosi.
Na blagdan sv. Mihovila Charles je došao u Bertaux provesti tri dana. Emmin otac dao mu je znak da je Emma pristala na zaruke, a Charles je sutradan došao na imanje. Vjenčanje je moglo biti tek u proljeće sljedeće godine, pa su razgovor o bračnom ugovoru ostavili za kasnije.
“Zima prođe u tom iščekivanju. Gospođica Rouault se posveti svojemu mirazu. Jedan dio naruče u Rouenu, a košulje i noćne kapice sašije sama, iz posuđenih krojeva.”
Priredili su svadbu na koju je došlo četrdeset i troje uzvanika, ostali su šesnaest sati za stolom, a slavlje se nastavilo i narednih dana.
IV.
Obje su obitelji pozvale svu rodbinu i davno zaboravljene poznanike. Povorku je predvodio svirač s violinom za kojim su išli mladenci i gosti. Za slastice poslužene na svadbi doveli su slastičara iz Yvetota. Gosti koji su ostali u Bertauxu proveli su noć u kuhinji uz piće, a djeca su spavala pod klupama. Charles nije bio pretjerano duhovit, pa se na svadbi nije isticao svojim odgovorima na razne dosjetke. Idućeg dana činio se kao potpuno drugi čovjek. Mladenci su otputovali u Tostes, a susjedi su pohitali na prozore kako bi vidjeli Charlesovu novu suprugu.
V.
Emma se prvih nekoliko dana bračnog života zabavljala smišljanjem raznih preinaka u kući. Charles je bio sretan i zadovoljan, imao je s kim večerati i šetati, a posebno je uživao u Emminu obasjanu licu rano ujutro. Emma je vjerovala da zna što je ljubav, ali sreća koju je očekivala u braku nije dolazila iz te ljubavi. Pokušavala je doznati što uopće znači niti sretan i željela je otkriti sve lijepo o čemu je čitala u knjigama.
“Prije nego što se udala, vjerovala je da zna što je ljubav; ali kako sreća što bi bila morala poteći iz te ljubavi nije dolazila, mislila je da se zacijelo prevarila. I Emma se trudila doznati što zapravo u životu razumijevamo pod riječima sreća, strast i zanos, koje su joj se činile toliko lijepima u knjigama.”
VI.
Emma je pročitala roman Paul i Virginie i maštala je o nježnom prijateljstvu i drugim likovima iz romana. Kad je imala trinaest godina, otac ju je odveo u grad kako bi je ostavio u samostanu. Tamo joj nije bilo dosadno, već se družila s časnim sestrama i uvijek je prva odgovarala na teška župnikova pitanja. U samostan je svakoga mjeseca dolazila žena koja im je krpala rublje. Obavljala im je usluge u gradu i posuđivala je starijim djevojčicama romane koje je uvijek nosila sa sobom. To su bili ljubavni romani u kojima su se detaljno opisivale ljubavne zgode, ljubavnici, progonjene gospe i slične teme.
Petnaestogodišnja Emma je nakon ljubavnih romana čitala i Waltera Scotta, a obožavala je Mariju Stuart, Ivanu Orleansku i druge nesretne žene koje su se isticale u njenoj mašti. Kad joj je umrla majka, prvih je nekoliko dana Emma silno plakala, pa je otac brzo došao vidjeti je li možda bolesna. Redovnice koje su imale vrlo dobro mišljenje o Emmi i brinule su o njoj jako su se iznenadile kad su shvatile da djevojka izmiče njihovoj skrbi i ponaša se drugačije. Nametnule su joj toliko misa, molitve i šutnje da se djevojka počela opirati disciplini i nametnutim pravilima.
“Kad ju je otac odvodio iz samostana, nitko nije žalio što odlazi. Nadstojnica, dapače, izjavi kako u posljednje vrijeme nije iskazivala dovoljno poštovanja prema samostanskoj zajednici.”
VII.
Što su Emma i Charles postajali bliži, to se više u Emmi stvarala odbojnost prema njemu. Nikad ga radoznalost nije natjerala da nauči pucati, plivati i mačevati se, a Emma je očekivala da se muškarac u sve razumije i da osjeća strast prema svemu u životu. Charlesa je zabavljalo promatrati Emmu dok crta ili svira glasovir, a također je i odlično vodila kućanstvo, te izvještavala njegove pacijente. Charlesova majka nije bila pretjerano zadovoljna Emmom i smatrala je da žive previše raskošno za svoj budžet. Osim toga, bila je i ljubomorna na to što je sva njegova ljubav bila usmjerena ženi, a ona se osjećala zanemareno.
Emma se često pitala zašto se udala i maštala je o drugim okolnostima pod kojim bi srela drugog muškarca i na kraju krajeva, živjela drukčijim životom.
“Nisu, naime, svi poput ovoga. Mogao je biti lijep, duhovit, otmjen, privlačan, onakav kakvi su zasigurno bili oni koji su se oženili njezinim starim prijateljicama iz samostana.”
VIII.
Potkraj rujna Emma je bila pozvana u Vaubyessard k markizu d’Andervillieru. Markiz je primijetio da je Emma lijepo građena i da nema seljačko držanje, pa je odlučio pozvati mladi par u goste. Dvorac je bio moderne građe, izgrađen u talijanskom stilu. Pod mostom je protjecala rijeka. Srednje stubište pred kojim su se našli Charles i Emma bilo je obloženo mramornim pločama. Markiz je otvorio vrata salona, a markiza je posjela Emmu pored sebe i počele su prijateljski razgovarati.
Nakon raskošne večere na kojoj je Emma prvi put vidjela šipak i ananas, dame su se popele na kat kako bi se pripremile za ples. Emma je obukla haljinu boje blijeda šafrana ukrašenu ružama. Kad ju je Charles, očaran njenom ljepotom, htio poljubiti ona se izmaknula. Dok je plesala i oko sebe osluškivala otmjene razgovore profinjenih ljudi, Emma je začula zvuk razbijanja stakla. Vidjela je kako ples iz vrta promatra nekoliko seljaka, a odmah se sjetila svojeg djetinjstva i odrastanja u Bertauxu. Njezina je prošlost za nju polako nestajala i prihvaćala je samo trenutni život.
Dok je kasnije ležala pored Charlesa koji je već odavno spavao, Emma je razmišljala o svim ljudima koje je te večeri upoznala. Htjela je doznati nešto o njihovim životima i uplesti se u njih.
Nakon doručka je Charles zamolio slugu da pripremi sve za njihov odlazak. Oprostili su se od markiza i markize i krenuli natrag u Tostes. Kad su stigli kući Emmu je razljutilo što večera nije bila gotova, pa je otpustila sluškinju Nastasie. Charles je bio tužan jer mu je ta djevojka bila jako draga, s njom je provodio mnoge dane svoje samoće, a i bila mu je prva pacijentica.
“Van! – vikne Emma. – Pa vi me zafrkavate! Otpuštam vas!”
IX.
Emma je kupila plan Pariza i vrškom prsta je lutala po prijestolnici. Noćima je maštala o drugačijem životu. Pretplatila se na razne ženske časopise koji su joj donosili dašak glamura. Umjesto Nastasie Emma je u službu uzela četrnaestogodišnju djevojčicu Félicité koja je bila siroče. Charlesa je nedavno jedan liječnik iz Yvetota ponizio nad samom liječničkom posteljom, a kad je to Emma čula strašno se naljutila.
Emmi su dani bili jednaki i dosadni, konstantno je iščekivala nekakve novosti ili bilo kakvu dinamiku u životu. Čekala je poziv na ples u dvorcu, no on nije došao. Prestala je mariti za kućanstvo i sve je bilo zapušteno, pa je Charlesova majka došla provesti dio korizme u Tostesu. Nije joj bilo jasno kako je od tako profinjene i brižne kućanice nastala prgava, ćudljiva i lijena žena. Emma više uopće nije slušala snahine savjete. Proklinjala je nepravdu jer je na plesnom balu vidjela vojvotkinje koje su bile deblje i neuglednije od nje, a svejedno su živjele raskošno na dvoru.
Emma se neprestano žalila na život u Totesu, pa je Charles zabrinut za njeno zdravlje odlučio da će se preseliti.
“Tad ona poče piti ocat da smršavi, stade suho kašljucati i posve izgubi tek. Charlesu nije bilo lako napustiti Totes poslije četiri godine života u njemu i u trenutku kad je počimao ondje stvarati položaj.”
Charles je doznao da se u mjestu zvanom Yonville-l’Abbaye oslobodilo liječničko mjesto. U iščekivanju odlaska, jednog je dana Emma pospremala ladice. Ubola se u prst žicom sa svadbenog buketa. Bacila ga je u vatru i gledala kako izgara. U ožujku su otišli iz Tostesa, a Emma je tad bila trudna.
Drugi dio
I.
Yonville-l’Abbaye trgovišno je mjesto nedaleko od Rouena. Prekoputa gostionice Zlatni lav nalazila se ljekarna gospodina Homaisa. Cijela mu je kuća bila obilježena natpisima koji su reklamirali njegove ljekovite pripravke. Vlasnica gostionice gospođa udovica Lefrançois imala je pune ruke posla onu večer kad su u Yonville dolazili supružnici Bovary. Očekivali su da će u točno šest sati doći gospodin Binet. Pojavio se, a na sebi je imao plavi jahaći kaput koji mu je padao preko mršavog tijela. Bio je vješt u kartaškim igrama, vrstan lovac krasnog rukopisa.
II.
Emma, Félicité, gospodin Lheureux, jedna dojilja i Charles pristigli su u Yonville. Homais im se predstavio i stajao im na usluzi za sve što trebaju. Emma je prišla ognjištu, a s druge strane dočekao ju je plavokosi mladić Léon Dupuis koji se dosađivao u Yonvilleu. Gospođa Bovary mladića je ispitivala o šetnicama koje bi mogla naći u novom mjestu, a Léon joj je otkrio Pašnjak; mjesto na vrhu brežuljka uz rub šume.
Odmah su našli mnogo zajedničkih tema i interesa. Léon je stanovao kod ljekarnika gdje je imao sobicu s pogledom na trg. Léon je rekao da za njega ne postoji ništa ljepše od čitanja knjige navečer uz ognjište, a Emma se odmah složila s njime. Slično su obožavali književnost i maštali su o životima junaka iz raznih literalnih djela, a kad je ljekarnik čuo koliko Emmu interesira književnost ponudio joj je na raspolaganje svoju knjižnicu.
Léon je položio nogu na prečku stolca na kojemu je Emma sjedila, te su tako njih dvoje ušli u jedan od onih razgovora o svemu i svačemu. Gosti su se uskoro dignuli od stola, a konjušar s fenjerom u ruci poveo je supružnike prema novoj kući. Zidovi novoga doma bili su svježe obojeni, a drvene stube su škripale. Kuća je bila razbacana, a Emmi je to bilo četvrti put u životu da je noć provodila na do tada nepoznatom mjestu.
“Nije vjerovala da se stvari na različitim mjestima mogu predstavljati u istom obličju, a budući da je ono što je dotad proživjela bilo loše, jamačno će ono što joj preostaje iskusiti biti bolje.”
III.
Idućeg dana je Emma čim se probudila, kroz prozor vidjela odvjetničkog pripravnika. Pozdravila ga je i brzo zatvorila prozor. Léon je još uvijek bio pod dojmom od prethodne večeri jer nikad nije razgovarao s jednom damom dva sata. Gospodin Homais poštovao je i cijenio Léona radi njegova visokog obrazovanja, a često mu je davao i da u vrt izvodi njegovu djecu. Djecu je, osim sluškinje pazio i Homaisov daljnji rođak Justin.
Charles je bio tužan jer mu pacijenti nisu dolazili. Dane je provodio ležeći u ordinaciji ili gledajući Emmu kako šije. Kasnije su ga zaokupile radosne brige o Emminoj trudnoći. To ih je razdoblje ponovno tjelesno zbližilo, često ju je ljubio i dragao. Činjenica da će postati otac iznimno ga je veselila. Emma nije uživala u pripremama za dolazak djeteta jer si nisu mogli priuštiti sve što je ona željela. Priželjkivala si je sina kojeg će nazvati George, a trebao je biti snažan, tamnokos i slobodan.
Rodila je jedne nedjelje oko šest sati malenu djevojčicu. Razmišljajući o imenima, Emma se sjetila da je na plesu u dvorcu čula kako je markiza jednu djevojku oslovila imenom Berthe, pa je tako odlučila nazvati svoju kći. Za kumstvo su zamolili gospodina Homaisa koji je donio mnoge darove.
Jednog je dana Emmu obuzela jaka želja da vidi svoju kći koju su dali stolarevoj ženi na dojenje. Zaputila se prema kući na kraju sela, a kako je bilo podne i puhao je sparan vjetar, Emma je osjetila slabost. Prišao joj je gospodin Léon, a ona ga je pitala može li je otpratiti.
“Već navečer dozna za to cio Yonville, a gradonačelnikova žena, gospođa Tuvache, izjavi pred sluškinjom da gospođa Bovary kvari sebi ugled.”
Došli su u kuću dojilje, a Emma je vidjela svoje dijete kako spava na zemlji u kolijevci od vrbova pruća. Podigla ju je s pokrivačem u koji je bila umotana dok je Léon šetao po sobi. Teško je tražio ravnotežu između toga da bude nenametljiv, a da zadovolji svoju želju za prisnošću, iako je to smatrao nemogućim.
IV.
Emma i Léon provodili su sve više vremena zajedno. Listali su časopise i modne dnevnike, proučavali mnoge crteže i zajedno ih komentirali. Léon je sjedio kraj nje, a Emma ga je često molila da joj recitira stihove. Ljubavne stihove recitirao je šaptom. Među njima stvorila se posebna povezanost, a Charlesu to nije bilo neobično i nije bio ljubomoran.
Jedne je večeri Léon u svojoj sobi pronašao prostirač od baršuna i vune. Svima je bilo neobično što je Emma tako darežljiva prema Léonu, no smatrali su da je sigurno samo dobra prijateljica. Ona se nije pitala je li zaljubljena u njega jer je očekivala da ljubav mora doći naglo.
“Ljubav, vjerovala je, mora doći iznenada, uz velike bljeskove i munje, poput orkana s nebesa koji se sruči na život, uzdrma ga, iščupa volju kao lišće i u ponor baci cijelo srce.”
V.
Gledajući van iz postelje, Emma je uočila Léona koji je držao Athalie koja je mirno sisala komad leda. Izgledao joj je dražesno i bio joj je zgodan, a onda je shvatila da i on nju ljubi. Počela je jadikovati i razmišljala je o tome zašto nebo nije htjelo da njih dvoje budu zajedno. U ponoć se vratio Charles, a Emma se potužila da je boli glava. Kad je idućeg dana ispratila trgovca modnom robom, gospodina Lheureuxa, Emma je začula korake na stubištu. Bio je to Léon. Razgovor im je ovaj puta tekao teško i često su zapinjali, a napokon je Léon rekao da bi uskoro mogao poći u Rouen zbog posla.
Emma je smršavila, problijedila i izdužilo joj se lice. Bila je mirna i ledena, a činilo se da samo prazno korača kroz život. Mještani su joj se divili, a ona je bila prepuna žudnje, bijesa i mržnje. Bila je zaljubljena u Léona, a tražila je samoću u kojoj se borila sa svojim mislima. Najteže joj je padalo što Charles nije ni slutio kakve ona muke proživljava. Nije bio svjestan njenih osjećaja prema Léonu.
VI.
Jedne večeri početkom travnja, Emma je začula zvuk crkvenog zvona. Uputila se prema crkvi nadajući se da će u pobožnosti naći rješenje svojih problema. Razgovor sa župnik prošao je loše i ubrzano, te mu Emma nije rekla ništa o tome što je muči.
Malena Berthe pokušavala se približiti majci i uhvatiti je za vrpce na pregači, a živčana Emma vikala je na nju, te ju je na kraju i odgurnula laktom nakon čega je djevojčica pala i raskrvarila obraz.
“Daj, ostavi me na miru! – reče Emma i odgurne je laktom. Berthe padne i udari o bakrenu ručku na komodi; rasiječe obraz i prokrvari.”
Emma je skočila kako bi je podigla, dozvala je sluškinju i rekla Charlesu da je malena pala tijekom igranja. Otac je Berthi pripravio biljni oblog. Léonu je dosadilo ljubiti Emmu bez ikakvog uspjeha, pa je maštao o životu u Parizu i sve je već isplanirao. Kad je došao trenutak rastanka, gospođa Homais je zaplakala, a Léon je požurio u stan obitelji Bovary kako bi se i s njima oprostio. Charles nije bio kod kuće, pa su on i Emma bili sami. Pozdravio se izljubivši malenu Berthe, rukovao se s Emmom i požurio van.
VII.
Tek je idućeg dana Emmu obuzela najveća žalost do tad. Sve joj se činilo crnim, a Léon koji joj je sada bio samo u sjećanju, odjednom joj se činio mnogo privlačnijim i ljepšim.
Jednog je dana Emma ispljunula malo krvi, a zgroženi i zabrinuti Charles pojurio je prema ordinaciji gdje je sjeo i zaplakao. Poslao je pismo svojoj majci, a zajedno su pokušavali pronaći način da Emmi poboljšaju zdravstveno stanje. Charlesova majka mislila je kako joj nedostaje fizičkog rada i pravih briga koje imaju druge žene jer bi tako napokon maknula misli iz knjiga.
“Znaš li što bi trebalo tvojoj ženi! – ponavljala je mati. – Napornih poslova, fizičkoga rada! Kada bi morala poput mnogih drugih žena sama zarađivati svoj kruh, ne bi patila od tih mušica što joj dolaze od svakakvih misli kojima si puni glavu i od nerada u kojem živi.”
Emma je stajala na prozoru kad je vidjela gospodina u zelenu kaputu i žutim rukavicama. Za njim je išao seljak pognute glave. Predstavio se kao Rodolphe Boulanger de la Huchette. Trebao je Charlesa jer je seljaku trebalo izvaditi krv. Šiknula je krv, a Justin je ostao bez svijesti. Rodolphe Boulanger imao je trideset četiri godine i znao je dobro sa ženama. Posebno mu se svidjela Emmina blijeda put, pa je odlučio da će je polako osvojiti.
“Treba samo naći pogodnu priliku. No dobro! Svratit ću ponekad k njima, slat ću im divljači, peradi i krv ću si dati pustiti bude li trebalo; postat ćemo prijatelji, pozivat ću ih k sebi.”
VIII.
Rodolphe i Emma upuštali su se u dubokoumne razgovore i provodili su mnogo vremena zajedno. Rodolphe je bio slobodnijeg duha i često se skrivao kako ga ljudi ne bi vidjeli s Emmom jer je bio poznati ženskaroš. Zajedno su komentirali kako društvo brzo osuđuje pojedince i osjećaje koji se javljaju među ljudima. Rodolphe je Emmu primio pod ruku i otpratio kući. Oprostili su se pred njezinim vratima, a on je kasnije šetao livadom i čekao gozbu tijekom koje je cijelo vrijeme mislio na Emmu.
IX.
Nakon šest tjedana pojavio se Rodolphe ponovno u Emminu životu. Smatrao je da će ga ona željeti još više ako se pokaže odsutnim.
“Ali ako me je zavoljela već prvog dana, sad me od nestrpljenja sigurno voli još više. Dakle, samo naprijed!”
Rodolphe joj je konačno priznao svoje osjećaje. Nazvao je njezin osmijeh anđeoskim i sva mu je bila dražesna i prekrasna. Bilo je to prvi put da je Emma čula takve riječi o sebi. Htio je da mu pobliže pokaže svoj dom, a kad je Emma krenula, na vratima se pojavio Charles. Rodolphe je rekao da su razgovarali o Emminu zdravlju, a zajedno su došli do zaključka da bi joj koristilo jahanje. Njih su se dvoje uputili na jahanje.
“Čim osjeti zemlju pod sobom, Emmin konj udari u galop. Rodolphe je galopom jahao uz nju. Katkad bi razmijenili poneku riječ.”
Podno obronka otpustili su uzde i konji su naglo stali. Stajali su na visini i proučavali čitavu dolinu. Nastavili su jahati uz rub šume još neko vrijeme, a onda se Emma požalila da je umorna. Došli su do čistine na kojoj je ležalo posječeno drveće, a Rodolphe je počeo pričati o svojoj ljubavi. Odveo je Emmu do malene bare i ljubio joj je ruke.
Vratili su se Yonville, a Charles je Emmi priopćio da joj je kupio kobilu za stotinjak talira. Kad se zatvorila u svoju sobu primijetila je poseban sjaj na licu i dubinu u očima, a konstantno si je ponavljala kako je našla ljubavnika. Rodolphe i Emma počeli su se dopisivati i zakleli su se jedno drugome na vjernost. Jednog je dana Charles ranije izašao iz kuće, a Emma je osjetila jaku potrebu da vidi svojeg ljubavnika, pa se uputila prema njegovoj kući. Sve je češće rano u zoru odlazila k njemu, prije nego što se ostatak svijeta budio.
X.
Što su posjeti postajali češći, to je njihova strast i ljubav bila manja. Obuzeli su ih strahovi da će doći do zasićenja. Rodolphe je dolazio noću u njezin vrt tri ili četiri puta tjedno cijelu zimu. Nakon šest mjeseci postali su si kao muž i žena. Kad se jednog dana vraćala kući, Emma je u travi vidjela dugačku cijev jedne puške. Nastavila je hodati iako se jako prestrašila. Bio je to kapetan Binet koji je lovio guske. Upozorio ju je na to da uvijek mora vikati radi upozorenja kad god vidi pušku.
“Trebali ste vikati već izdaleka! – krikne on. – Kad vidite pušku, morate uvijek dati znak upozorenja.”
U to doba godine stiglo je pismo i purica na dar od gazde Rouaulta, kao znak zahvalnosti za izliječenu nogu.
XI.
Emma i ljekarnik Charlesa su uvjerili da bi trebao iskušati novu metodu liječenja iskrenutih stopala. Svake je večeri s iznimnom pozornosti učio iz knjige doktora Duvala. Tehniku je isprobao na Hippolyteu koji mu je nakon operacije ljubio ruke. Novi pothvat privukao je pozornost mnogih ljudi, pa je ulaz u gostionicu u kojoj se komentirala operacija bio zakrčen. Pet dana kasnije teta Lefrançois prestravljeno je dotrčala reći Charlesu da Hippolyte umire. Modra se oteklina proširila po čitavoj nozi, a na kraju je morao doći doktor Canivet izvršiti amputaciju noge. Charles se pitao gdje je pogriješio, a bojao se i da će ga Hippolyte tužiti.
“Ako Hippolyte za koji dan umre, bit će kao da ga je on ubio. I kako će se onda pravdati pred svojim pacijentima kad ga budu zapitkivali? Možda je ipak u nečemu pogriješio? Pitao se u čemu, ali nije nalazio odgovora.”
Emmu je pogodila Charlesova osrednjost i ponovno ju je uspio razočarati svojim neuspjehom. Nesretni doktor je nakon stresa izazvanog amputacijom noge njegova pacijenta pokušao utjehu pronaći u svojoj ženi. Htio ju je poljubiti, a ona se bijesno branila. Potreseni Charles srušio se u svoj naslonjač i razmišljao je o njenom psihičkom stanju dok je Emma bila u Rodolpheovu zagrljaju.
XII.
Emma je uskoro Rodolpheu predložila da pobjegnu nekamo i zajedno žive. Njezin prijedlog bio mu je smiješan i rekao je da je luda. Njena je ljubav i strast prema Rodolpheu sve više rasla, a Charles joj nikad nije bio odbojniji. Emma je Rodolpheu poželjela pokloniti prekrasan bič iz jedne trgovine kišobrana. Gospodin Lheureux joj ga je nabavio, a sutradan se pojavio s računom.
Našla se u neugodnoj situaciji jer nije mogla naći novac. Kuharica joj je na kamin položila svitak od gospodina Derozeraysa. Unutra je bilo dovoljno novca koji bi podmirio račun za bič. Davala je Rodolpheu i druge darove, a ponekad mu je bilo čak i neugodno prihvaćati ih. Svojim neprimjerenim i bahatim ponašanjem Emma je upadala u sve više nevolja, a posvađala se i s Charlesovom majkom.
“Kojem vi to svijetu pripadate? – dobaci joj snaha uz tako drzak pogled da je gospođa Bovary upita ne brani li to ona samu sebe.”
Emma je nakon žestoke svađe dogovorila hitan sastanak s ljubavnikom. Molila ga je da zajedno pobjegnu i da je izbavi iz njene kuće. Predložila je da povedu i Berthe. Charles i dalje nije ništa shvaćao. Emma je za njega bila prekrasna i neodoljiva.
XIII.
Emma i Rodolphe spremali su se pobjeći idućega mjeseca. Emma je stalno maštala o njihovu bijegu i zajedničkom životu daleko od svih. Došao je dan prije njihova bijega, a kad su se sastali uzbuđena Emma još je jednom ponavljala detaljan plan koji su idućeg dana trebali ostvariti. Veselila se zajedničkom životu, a Rodolphe je zaključio da je prava budala. Nije bio spreman napustiti zemlju i brinuti o tuđem djetetu.
“Jer na kraju krajeva – vikao je mašući rukama – ne mogu ja ostaviti i zemlju i dom i još sebi naprtiti brigu za dijete.”
Kad je Rodolphe došao kući napisao je Emmi pismo u kojemu se oprostio s njom. Odlučio je da će on već biti daleko kad ona bude čitala pismo kako se ne bi susreli. Naredio je svojem radniku Girardu da odnese pismo gospođi Bovary. Emma je čitala pismo naslonjena na okvir tavanskog prozora. Morala je sjesti za stol s Charlesom i djetetom, te normalno jesti kao da se ništa nije dogodilo, a upravo joj se srušio čitav svijet.
Gušili su je zalogaji, a kad je čula kočiju koja je prošla pored njihove kuće, srušila se kao mrtva na pod. Ljekarnik je otrčao po mirisni ocat koji je probudio Emmu. Mislili su da se razboljela od marelica. Buncala je i ispitivala o pismu, a kasnije je uslijedila i upala mozga. Charles se četrdeset tri dana nije maknuo od Emmine postelje. Sredinom listopada pojela je komad kruha s džemom, a Charlesu su potekle suze radosnice.
XIV.
Bračni je par upao u velike dugove radi svih lijekova koje je Emma uzimala, a kućanstvo je preuzela kuharica. Charles je posudio novac od Lheureuxa koji mu je nametnuo kamate od šest posto.
Emma se sporo oporavljala i ponovno ju je obuzeo osjećaj monotonosti ružne svakodnevice. Uspomenu na ljubavnika potisnula je duboko u srce. Pokušavala je čestom molitvom povratiti vjeru u Bogu, no nije ništa osjećala. Odlučila je svoj život posvetiti dobročinstvu i majčinstvu, pa je šivala odjeću za siromahe i hranila skitnice, a Berthe je naumila naučiti čitati. Homais je predložio Charlesu da Emmu odvede u kazalište. Iako je to bio novi trošak, Charles je pristao i zaputili su se u Rouen.
“Nije se mogla nagledati kostima, scenskih ukrasa, likova iz priče, naslikanih stabala što su treperila pri svakom koraku, te baršunskih kapa, plašteva, mačeva, svih tih predmeta iz mašte što su podrhtavali u skladnom ritmu glazbe kao u ozračju nekog drugog svijeta.”
XV.
Charles je u kazalištu susreo Léona, pa je rekao Emmi da će je mladić doći pozdraviti. Pružili su si ruku, a Emma je pokušavala ostati sabrana. Tijekom trećeg čina Emma je razmišljala samo o toplom Léonovom dahu koji je osjećala na svojoj kosi. Svi troje otišli su pred kavanu kako bi napokon mogli u miru porazgovarati, a Léon je rekao da je došao u Rouen na dvije godine. Charles je pozvao Léona da ponovno često dolazi večerati k njima.
Iako se Léonova žudnja za Emmom tijekom tri godine izbivanja malo smirila, ponovni susret probudio je njegove osjećaje za nju. Razmišljao je kako se mora odvažiti i napokon je pridobiti. Slijedio je Emmu i Charlesa prošlu noć kako bi saznao gdje su odsjeli, a drugi se dan pojavio Emmi na vratima.
Treći dio
I.
Priznao joj je da nikako nije mogao odagnati misli koje su ga progonile i stalno je zamišljao kako će se slučajno sresti s Emmom. Iako je i Emma bila zaljubljena u Léona, pokušavala mu je objasniti da je prestara za njega i da je njihova ljubav nemoguća. Ipak su dogovorili još jedan susret idućega dana, a Léon je zatim otišao. Čekao ju je u katedrali gdje su dogovorili susret, no Emma se nije pojavljivala. Kad je konačno došla dala mu je svoje pismo, a onda su zajedno ušli u kočiju koja se nalazila ispred katedrale. Nekoliko sati kasnije Emma je u uličici četvrti Beauvoisine izašla iz kočije sagnute glave.
“Zatim, oko šest sati, kočija se zaustavi u uličici četvrti Beauvoisine, a s nje siđe jedna žena koja krene dalje, sa spuštenim velom, ne okrećući glave.”
II.
Gospodin Homais priopćio je Emmi vijest o smrti Charlesova oca.
“I zaista, gospodin Bovary otac bijaše pretprošle večeri nenadano preminuo od moždane kapi, dok je ustajao od stola.”
Emma je htjela utješiti Charlesa, no čim je prislonila usne na njegove sjetila se Léona i zadrhtala. Muž joj je pohvalio lijepi buket koji je dobila od Léona, a ona je rekla da ga je kupila od prosjakinje. Idućeg je dana doputovala Charlesova majka, pa su zajedno oplakivali oca.
Emmi je smetala njihova prisutnost i odvraćali su joj pozornost od vatrene romanse s Léonom koje se pokušavala što vjernije prisjećati. Nagovorila je Charlesa da ona pođe u Rouen kako bi se s Léonom posavjetovala o pravničkim terminima.
III.
Tri dana koje su proveli skupa bili su im poput medenog mjeseca. Lađom su plovili nizvodno između brodica, a kad se buka grada dovoljno utišala, pristali bi na otok. Ležali su u travi i priželjkivali živjeti poput dva Robinzona, na malom komadu zemlje daleko od svih ljudi. Jedne večeri na nebu se pojavio mjesec, a oni su mu se divili. Emma je sjedila nasuprot svojemu ljubavniku, nosila je crnu haljinu koja ju je činila vitkijom i višom.
“Smjestili su se u hotel Boulogne na pristaništu. I živjeli ondje iza spuštenih kapaka i zaključanih vratiju, s cvijećem rasutim po podu i ledenim napitcima koje su im donosili već izjutra.”
Oproštaj je bio tužan, a dogovorili su se da će si slati pisma. Emma je bila sita tajnih sastanaka i htjela se slobodno viđati s Léonom barem jednom tjedno.
IV.
Léon je počeo zanemarivati svoju karijeru, odmaknuo se od kolega i prijatelja, a pravničke poslove je posve zanemario. Emmu je odjednom obuzela lažna strast prema glazbi. Dok je vježbala svirati namjerno je radila greške, a Charles je primijetio da joj baš i ne ide sviranje. Kad god im je tko došao u goste, uporno je spominjala kako se odrekla glazbe. Svi su je sažalijevali. Predložila je prodaju glasovira jer joj je sviranje ionako išlo sve teže, a Charles je nasjeo i odredio joj da može ići na satove glasovira u grad. Tako je ona jednom tjedno odlazila u grad i posjećivala ljubavnika.
V.
Bio je četvrtak kad je Emma rano ustala i spremala se potiho kako ne bi probudila muža. Bila je bolja nego ikad prema Charlesu, priređivala mu je omiljene večere i svirala valcere, a on je bio presretan. Jedne večeri upitao ju je drži li joj satove glasovira gospođica Lempereur. Naime, Charles ju je upoznao i pitao je za Emmu, no ona ne poznaje nikoga s tim imenom. Emma se izvukla raznim lažima, te joj je od tad svakodnevno laganje prešlo u naviku i potrebu.
Jedne se večeri nije vratila u Yonville, a kad je prošlo jedanaest sati Charles više nije mogao izdržati, pa ju je pošao tražiti. Došao je u ulicu gospođice koja je podučavala Emmu i tamo su se susreli. Emma je rekla da se osjeća jako zarobljeno kad čak i njeno kašnjenje uznemiri Charlesa.
“O! Ne treba – reče Emma. – Upravo je izišla; ali se ubuduće nemoj brinuti. Osjećam se neslobodna, shvaćaš, kad znam da te i najmanje zakašnjenje toliko uzrujava.”
VI.
Tijekom jednog dogovora Léon nije održao riječ koju je dao Emmi što je nju strašno razljutilo. Kad ju je prošao prvotni bijes bojala se da ga nije oklevetala.
“Ali ocrnjivanje onih koje volimo uvijek nas pomalo udaljuje od njih. Ne smijemo dirati u idole: njihova nam pozlata ostaje na rukama.”
Jednog je dana k Emmi došao ćelavi čovjek kržljava i crvena lica, a dao joj je papir na kojem je bio napisan njihov dug. Emma je poslala po Lheureuxa, no kako on nije mogao doći, rekla je da trenutno nema novca i da mora čekati do sljedećeg tjedna. Sutradan je dobila poziv od suda i šokirana je otrčala k trgovcu Lheureuxu. On joj je obećao da neće trgovati njenim mjenicama, no prekršio je riječ.
Léon se zakleo da više neće viđati Emmu i počeo je biti svjestan neugodnosti koje je doživljavao, a i njegovi prijatelji su se šalili na njegov račun. Emma se potpuno slomila i krivila ga je što ju je iznevjerio, no svejedno mu je nastavila pisati pisma jer je smatrala da je to ispravno. Priželjkivala je svoju smrt. Jednog je dana došla kući, a Félicité joj je dala papir na kojem je pisalo da gospođa Bovary ima dvadeset četiri sata da isplati svotu od osam tisuća franaka. Jecala je i molila Lheureuxa da joj ipak da još nekoliko dana, no on se nije smilovao nad njenim suzama.
VII.
Ovrhovitelj Hareng s dva svjedoka došao je sastaviti popis stvari za pljenidbu. Emma je u nedjelju otputovala u Rouen posjetiti sve bankare koje je znala, no svi su je odbili. Potražila je Léona i rekla mu kako hitno treba osam tisuća franaka. Tražila je da novac uzme iz ureda, a kad joj je rekao da će pokušati, Emma je slutila da joj laže. Pokušala je novac pribaviti i od bilježnika Guillaumina i Bineta, no svi pokušaji bili su neuspješni. Pomislila je na Rodolphea i odmah shvatila da može tražiti novac od njega.
“On je tako dobar, tako nježan, tako plemenit! A uostalom, ako bi oklijevao učiniti joj tu uslugu, znala bi ga ona lijepo natjerati na to podsjećajući ga jednim jedinim pogledom na negdašnju ljubav.”
VIII.
Rodolphe je sjedio kraj vatre i pušio lulu, a iznenadio se kad je vidio Emmu koja nije mogla izustiti niti jednu riječ. Prošle su tri godine otkad su se vidjeli, Rodolphe je vješto izbjegavao svaki kontakt s njom. Rekla mu je da je propala i da joj je potrebno tri tisuće franaka. Nije joj lagao kad je rekao da nema novca i da bi joj ih sigurno dao da ima.
Emma se osjećala potpuno uništeno, živom su je činili jedino otkucaji srca. Napuštala ju je duša, a u tamnoj noći pričinjavalo joj se Rodolpheovo lice.
Došla je pred ljekarnu i naredila Justinu da joj posvijetli hodnik koji je vodio do laboratorija. Zgrabila je plavu bočicu s treće police i počela gutati bijeli prah. Kad je došla kući napisala je Charlesu pismo, a on je morao obećati da će ga otvoriti tek idućega dana. Legla je u krevet i uskoro počela osjećati hladnoću koja joj se širila prema srcu i jaku mučninu. Otrovala se arsenom. Charles je tražio protuotrov kod Homaisa, no Emma je umirala u mukama. Doktor Canivet, doktor Lariviere, ljekarnik i Charles pokušavali su pomoći Emmi, no nije joj bilo spasa. Došao je svećenik i Emma je primila sakrament.
“Svećenik zatim izreče Misereatur i Indulgentiam, zamoči desni palac u ulje i poče s pomašću: prvo po očima, koje su jednom toliko žudjele za svim zemnim raskošima; zatim po nosnicama, što su pohlepno udisale tople lahore i mirise ljubavi; potom po ustima, što su se otvarala za laži, što su uzdisala od oholosti i vriskala u pohoti; onda po rukama, koje su uživale u slatkim dodirima, i najposlije po tabanima onih nogu što bijahu tako hitre, nekoć, kad je trčala usuret zadovoljenju svojih želja, a koje odsad više neće hodati.”
Nakon snažnoga grča koji ju je oborio na krevet, Emma je preminula. Charles je bio fizički slabiji od djeteta i dopustio je da ga odvedu u blagovaonicu.
IX.
Dok se gospodin Homais vraćao kući, prišao mu je slijepac koji je svakog prolaznika ispitivao za ljekarnika u nadi da će mu on dati melem. Homais je žurno ušao u ljekarnu i odbio je slijepca. Charles se zatvorio u svoju radnu sobu i napisao pismo u kojem je dao upute o tome kako želi da Emma bude pokopana.
Zahtijevao je pokop u vjenčanoj haljini, u bijelim cipelama i s viječićem na glavi. Htio je da bude pokopana u tri lijesa; hrastovom, mahagonijevom i olovnom. Svećenik ga je htio uvjeriti da su neke stvari suvišne i da zemaljska raskoš nije bitna, no Charles za to nije htio niti čuti. Charles je kasnije došao bdjeti nad pokojnicom. Prišao je krevetu i vidio Emmino tijelo. Glava joj je bila ukošena, kut usana otvoren, a palci su joj se zgrčili.
“Ponjava je na njoj bila utonula od grudi do koljena, te se opet dizala prema vrškovima nožnih prstiju; a Charlesu se činilo da joj je neka neizmjerna masa, neki golem teret, pritisnuo tijelo.”
X.
Gazda Rouault onesvijesio se na trgu kad je shvatio da je Emma doista mrtva. Primio je ljekarnikovo pismo tek trideset šest sati nakon što je ona umrla, a on ga je sročio tako da se teško moglo shvatiti što se zapravo dogodilo. Cijelo se vrijeme gazda nadao da se radi o kakvoj zabuni. Kad se osvijestio pao je u Charlesovo naručje. Zajedno su tugovali i pitali se kako je došlo do takve grozne tragedije. Rouault je htio biti hrabar i do kraja ispratiti svoju kći. Mnogo ljudi je stajalo uz prozore i promatralo pogrebnu povorku.
“Charles je hodao na čelu izbočenih prsa. Hinio je hrabrost i kimao onima koji su nadirući iz uličica i kućnih veža, pristupali povorci.”
Stigli su na groblje, a nosači su produžili do kraja gdje je u travi bila iskopana rupa za lijes. Charlesova majka je te noći sa sinom ostala dugo budna jer su razgovarali o budućnosti. Kad je sat otkucao ponoć, čitavo selo mirno je spavalo. Samo je Charles ležao budan i mislio na Emmu.
XI.
Charles je kćeri rekao da je njena mama otputovala, a djevojčica je još neko vrijeme ispitivala gdje je, no onda ju je potpuno zaboravila. Gospođa udovica Dupuis obavijestila je Charlesa o Léonovu vjenčanju s gospođicom Lebeuf. Kad je jednog dana pronašao Rodolpheovo pismo Emmi, Charles se tješio da se radilo samo o platonskoj ljubavi. Mislio si je da su je muškarci morali obožavati jer je bila prekrasna, pa je odlučio slijediti njen ukus kao da je još uvijek živa.
“…kupi lakirane čizme, počne nositi bijele kravate, njegovati brkove pomadama i potpisivati mjenice, baš kao i ona.”
Jednoga dana Charles je skupio hrabrosti otvoriti pretinac radnoga stola kojime se Emma služila. Unutra su bila sva Léonova pisma, a Charles ih je detaljno proučio. Shvatio je da je imala aferu s Léonom i Rodolpheom, pa se zatvorio u kuću i nije htio nikoga viđati. Ljudi su počeli govoriti da je počeo piti. Kad se uputio prodati svojega konja, susreo je Rodolphea. Pozvao ga je u gostionicu da popiju pivo, a Charles mu je rekao da se ne ljuti na njega, već za sve krivi sudbinu.
Idućeg je dana Charles sjeo na klupu u sjenici. Malena Berthe došla ga je pozvati na večeru, a kad ga je blago gurnula pao je na zemlju. Charles je bio mrtav. Doktor Canivet na obdukciji nije našao nikakav razlog zbog kojeg bi Charles umro. Brigu o Berthe preuzela je njena baka, a kasnije jedna žena koja je i sama bila sirota, pa je djevojčica zarađivala u predionici pamuka. Nakon Charlesove smrti u Yonvilleu su se izmijenila tri liječnika, no nijedan nije mogao dugo izdržati jer ih je Homais brzo uništavao.
Analiza likova
Likovi: Emma Bovary, Charles Bovary, ljekarnik Homais, Rodolphe Boulanger, Léon Dupuis, trgovac Lheureux, Madame Homais, Justin
👉 ZA VIŠU OCJENU! Analiza djela i likova + 30 najvažnijih pitanja / odgovora za ovo djelo! Nabavite ovdje >>>
Bilješka o piscu
Gustave Flaubert, utjecajni francuski pisac romanopisac, rodio se u Rouenu u sjevernoj Francuskoj 12. prosinca 1821. Nije bio jedinac, imao je brata Achillea te sestru Caroline, koja je bila tri godine mlađa od njega.
Pisati je počeo već kao dječak, s osam godina, a nakon školovanja u rodnom mjestu, godine 1840. odlazi u Pariz kako bi upisao studij prava. Zbog bolesti (epilepsije) i neuspjeha na fakultetu, vraća se u Normandiju i počinje se baviti književnošću uz podršku roditelja.
Dosta putuje, a u svojim putovanjima na Bliski Istok, Grčku, Egipat, Britaniju… u svojim djelima bio je vrlo otvoren prema svim svojim seksualnim iskustvima i aktivnostima. Zbog svojih avantura često je patio od spolnih bolesti.
Prvo djelo bilo mu je Iskušenje Sv. Antuna, pjesničko-filozofska rapsodija u kojem je za glavnog junaka pustinjaka sv. Antuna najvjerojatnije bio inspiriran događajem iz djetinjstva. Radio je i na djelu Bouvard i Pécuchet koje neće uspjeti dovršiti, a koje će biti dovršeno nakon njegove smrti.
Godine 1877. objavljuje “Tri priče”, posljednje djelo koje je objavio za vrijeme života. Njegovo najznačajnije i najkontroverznije djelo bilo je Gospođa Bovary. Umro je na obiteljskom posjedu u Croissetu nedaleko od rodnoga grada, 8. svibnja 1880. kamo se i doselio nakon svog povratka iz Pariza.
Autor: M.S.
Odgovori