Germinal

Germinal je Zolin roman u duhu naturalizma što se iščitava u detaljnim opisima svih događaja, likova i situacija. U roman su uvedeni brojni likovi čime je pisac stvorio realističnu sliku rudnika u kojem se odvija veći dio radnje. Naturalistički je opisao seksualne nagone likova i očajnu potrebu za hranom i pićem koja ljude može nagnati i na ubojstva.

Opisao je kako prodavač iskorištava djevojke i žene koje nemaju novca za kruh te su mu se primorane podati kako ne bi one i njihove obitelji umrle od gladi. Detaljno je prikazano radničko društvo koje je u kontrastu s imućnima, vlasnicima i voditeljima okna. S jedne je strane prikazana neimaština, patnja, bol, nemoć i očaj, a s druge strane pariške skupocjene haljine, nakit, pozlaćeni pribor za jelo, kola i najljepši konji. Imućnici se ne mogu staviti u poziciju siromašnih, za njih nemaju sućuti i uvjereni su da su si siromašni sami krivi za takvo stanje jer imaju mnogo djece ili jer piju pivo po krčmama.

U romanu je istaknut razdor među klasama, a nerazumijevanje i netolerancija pokretači su radnje. Ustrajni štrajkaši nisu uspjeli izboriti pravdu, već su kažnjeni materijalnim gubitkom, ali i ljudskim žrtvama. Kao da im neimaština i gubitak članova obitelji nije dovoljna, oni su kažnjeni još i time što se naposljetku moraju pokoriti i raditi za minimalac po onim uvjetima koji su im nametnuti. A budući da su krivi za štrajk, može ih se izrabljivati jer više nemaju izbora i nemaju od čega živjeti. Štrajk ih je doveo do još gore pozicije od one u kojoj su bili, a imućnici su opet došli na svoje. Roman je ujedno i kritika takvoga društva.

Glavni su likovi Étienne Lantier, Catherine i Chaval koji čine i ljubavni trokut. Étienne kao vođa štrajka kojega je ponijela slava i moć, Catherine kao djevojka koja nije imala pravo niti snagu suprotstaviti se nasilnome Chavalu. Chaval je vrlo ljubomoran i njegova ljubomora pokreće radnju koja se zbiva među njima. Naturalistički prikaz Chavalove smrti i patnje mladih ljubavnika zatrpanih u rudniku još je jedan motiv koji ovaj roman čini realističnim. Étienne tijekom cijeloga romana spominje svoju predodređenost za animalne stvari kada ističe da u njegovim žilama još teče krv onih njegovih pijanih i loših predaka. On nastoji kontrolirati vlastite nagone i bori se protiv onoga što on uistinu jest. Na kraju, kada je ubio Chavala, ta njegova predodređena osobnost izlazi na vidjelo i on, poput svakoga tko se želi zaštititi, ne priznaje ubojstvo, već se smatra da je Chaval poginuo prilikom odrona u rudniku. Takvim činom on prihvaća sebe i tek tada odlazi u svijet kao slobodan čovjek.

Vrsta djela: roman

Mjesto radnje: Francuska, rudarsko okno Voreux

Vrijeme radnje: od ljeta do travnja

Tema djela: borba za preživljavanje u zatrpanom rudniku

Ideja djela: bogati određuju sudbinu siromašnima

Kratak sadržaj

Pripovjedač opisuje čovjeka koji se spušta u dolinu kako bi ugrijao ruke. Kada je sišao, shvatio je da se nalazi kod rudarskoga okna Voreux te se predstavi jednome starcu i pita ima li posla za strojovođu. Iz njihova razgovora saznaje se da se strojovođa zove Étienne Lantier te da ima dvadeset jednu godinu. On je s juga Francuske. Starac se zove Bonnemort, radi u rudniku od djetinjstva te mu je ostalo još dvije godine do pune mirovine. Iako iskašljava ugljen, ne želi prestati raditi kako mu ne bi dali mizernu mirovinu:

“Da im ja danas kažem laku noć, oni bi mi smjesta isplatili mirovinu od sto i pedeset. Veliki mudraci! Uostalom, ja sam čvrst, osim u nogama.”

Njegova obitelj, Maheu, bavi se rudarstvom više od jednoga stoljeća, a gospodin Hennebeau glavni je upravitelj okna. Iako cijela njegova obitelj radi, oni žive vrlo siromašno i sretni su kada na stolu imaju mesa. Obitelj Maheu živi u naselju Dvadesetčetrdesetorice. Bonnemort je najstariji član obitelji, a osim njega u kućanstvu je njegova žena, kći Catherine, dvadesetjednogodišnji sin Zaharija, jedanaestogodišnji Jeanlin, šestogodišnja Lenora, četverogodišnji Henri, devetogodišnja Alzira te tromjesečna Estelle. Catherine, Zaharija, Jeanlin i otac noću odlaze u rudnik, a kada odlaze svi članovi obitelji se probude. Kada oni odu na posao, ostatak se kuće opet vraća na počinak. I tako je svakoga dana.

Iz susjedne kuće izlaze Levaque i dvanaestogodišnji sin Bébert. Pripovjedač opisuje njihove pripreme za odlazak na posao te nam kazuje da Zaharija ima ljubavnicu i s njom dvoje djece, ali se još nisu vjenčali jer se njegova majka tome protivi. Naime, ako on oženi Filomenu, sav će novac davati svojoj ženi i djeci, a ne obitelji koja ga je othranila. Maheova žena to ne smatra poštenim te se svim silama protivi tome braku. Étienne se raspituje ima li za njega posla u Voreuxu, a Richomme mu govori da je najbolje da pričeka glavnog nadglednika, gospodina Dansaerta koji će mu najbolje odgovoriti na to pitanje.

Rudnik je dubok petsto pedeset četiri metra te ima četiri kata. Dizalica im pomaže da se spuste do razine na kojoj rade. U rudniku radi i osamnaestogodišnja vozačica Mouquette, njezin otac, konjušar iz Réquillarta te njezin brat. Iz njihova razgovora saznajemo da je Fleurance umrla te da nema tko raditi umjesto nje. Tada se Maheu sjeti Étiennea koji je tražio posao te pošalje Catherineu po njega. Budući da je Étienne odmah pristao raditi, njih se deset poredalo na dizalicu te su se spuštali u rudnik. Catherina je bila odjevena u mušku opremu pa je Étienne bio uvjeren da je ona mladić. Tek je kasnije shvatio da je djevojka. Kako on nije imao hrane, dok je bilo vrijeme objeda ona je s njim podijelila svoj obrok:

“Ona je već prelomila kriške na dva dijela. Mladić, uzimajući svoju polovicu, morao se savladati da je ne proždere u jedan mah; pa je polagao ruke na svoja stegna da ona ne vidi kako se tresu.”

Rekla mu je da nema ljubavnika, a zatim se pojavio Chaval koji ju je poljubio iako ona to nije željela. Nakon toga Étienne je osjećao razočaranje i njihov odnos više nije mogao ići u onome smjeru u kojemu su željeli. Étienneu je bilo jako naporno raditi u rudniku. Nije naučio na takav posao, ali se svim silama trudio zaraditi svoj novac. Catherine ga je savjetovala i pomagala mu.

Glavni nadglednik Dansaert i Paul Négrel, nećak gospodina Hennebeaua došli su u kontrolu rudnika. Kada su vidjeli da radnici ne podgrađuju dobro, ponovno su ih upozorili i zaprijetili novčanom kaznom. No, radnici su se tome oštro protivili smatrajući da podgrađivanjem samo gube vrijeme, a time onda dobiju manje novca od ugljena. Na kraju radnoga dana nisu im priznali dvoja kolica s ugljenom jer su bila prljava pa se radničko ogorčenje proželo s jadom. Nakon posla, Étienne i Maheu otišli su u krčmu “Dobroj mamici” sučelice Voreuxu. Ondje rade Rasseneur i njegova žena koji su Étienneu ponudili boravište te on odonda živi u jednoj sobici u njihovoj krčmi.

Pripovjedač opisuje vlastelinstvo obitelji Grégoire. Gospođa Grégoire zatražila je od kuharice Melanije da načini roščić. U kući je morala vladati tišina jer je njihova kći Cecilija još spavala. Zato bi je roščić dočekao kao iznenađenje kada se probudi. Par Grégoire obožavao je svoju kćer te su je puštali da bezbrižno spava i gledali su je kao anđela:

“Njih oboje se sagibalo, gledalo je s divljenjem, u njenoj djevičanskoj goloti, tu kćer koju su tako dugo željeli, a koju su dobili prekasno, kada se više nisu nadali.”

Oni su bili vrlo imućni građani koji su nabavljali najljepše haljine iz Pariza, novu kočiju i slične luksuzne stvari.

Kada se Cecilija probudila, njezini su joj se roditelji jako obradovali. Roščić su zalijevali toplom čokoladom i uživali su u obilju. Tada ih je posjetio Deneulin koji je prolazio pokraj njihove kuće te ih je odlučio pozdraviti. On ima dvije kćeri – Jeannu i Luciju koje su rano izgubile majku te ih je otac vrlo razmazio.

Vodili su razgovor o poslovima, o novcu te naposljetku i o kćerima koje vole provoditi vrijeme zajedno. Dok je u jednoj kući vladalo blagostanje, u kuću Maheuovih vladala je glad pa je Maheuova žena odlučila sa svoje dvoje djece otići po kućama pozajmiti novca kako bi obitelji načinila pošten obrok. Župnik Montsoua, opat Joire ju je odbio, od gospodina Maigrata je tražila samo dva kruha, ali on joj ga nije želio dati. On je bio trgovac koji je iskorištavao nesreću obitelji te je tražio da mu se plati tako da mu se poda nečija kćer ako nisu imali novca da mu se plati za hranu:

“To je bila poznata činjenica: kada je neki rudar htio da mu se produži veresija, imao je samo poslati svoju kćer ili svoju ženu, svejedno da li su ružne ili lijepe, ali uz uvjet da budu podatljive.”

On je silno želio Catherinu, ali je njezina majka nije željela dati tom odvratnom trgovcu. On se zbog toga inatio te je uživao u njihovim patnjama. Kada je Maheuova žena pokucala na vrata obitelji Grégoire, oni su joj otvorili vrata te je Cecilija donijela haljine za djecu i podijelila im roščić. Gospođa Grégoire prenerazila se kada je saznala da ova druga ima sedmero djece. Iako je Maheuova žena isticala kako im je potrebno sto soua, obitelj Grégoire je to ignorirala te je otac Ceciliji zabranio da im da novac.

Maheova se žena vratila kući s raznim namirnicama, a Alzira se ponudi skuhati juhu. Dok je mala kuhala juhu, njezina je majka otišla vratiti Pierronovoj ženi kavu koju joj je dugovala. Pierronova se žena za njega udala nakon što je on ostao udovac s osmogodišnjom kćeri Lidijom. U njihovoj kući uvijek ima hrane i svih potrepština.

Majka Pierronove žene, gospođa Brûlé, bila je vrlo nesretna jer joj se kći udala za ugljenara. Iako su kružile razne ružne priče o njima, oni su bili sretni. Toga dana u posjet im dolazi gospođa Hennebeau s Parižanima kojima pokazuje kako žive radnici u rudnicima; ističe da im ništa ne nedostaje, da ih svakoga tjedna posjećuje liječnik, da imaju kuće, vrtove i da su jako zadovoljni. Ona uopće nije bila upućena u nesreću i nezadovoljstvo s kojim su se rudari svakodnevno nosili. Ona je naučila nekakav govor napamet te ga je tako izlagala uvjerena da je to što govori istina. Maheu se vratio iz krčme kući. Žena mu je ispričala kako se snašla za koji komad hrane i za odjeću. Tada su objedovali i okupali se u kabalu. Otac se kupao zadnji, kada su se djeca razišla.

Žena ga je trljala spužvom. Jeanlinu je naređeno da skupi maslačak za večeru, no on je bio vrlo nestašan te je po susjedstvu radio razne nepodopštine s Lidijom i Bebertom. On je bio njihov kapetan pa su mu se oni uvijek pokoravali. Ako ne bi bio zadovoljan njihovim radom, on bi im dao ćuške te im je prijetio. Lidija je naučena dobivati batine i poslušno to trpjeti kao i svaka žena onoga vremena. Ona se nema pravo buniti, niti braniti. Kada su oni nešto za Jeanlina ukrali, on to ne bi podijelio na tri jednaka dijela, već bi sebi uzeo najveći dio, a njima bi dvojima razdijelio ostatak, no djevojci novac nije ni davao jer je govorio da ona nema na što trošiti i da će joj ga on “čuvati”.

Catherine je silno željela jednu vrpcu pa je išla navečer vidjeti može li joj je tko napraviti. Tada je srela Chavala koji joj je nudio platiti vrpcu i bio je vrlo slatkorječiv. Odveo ju je Maigratu da izabere najljepšu vrpcu, a zatim ju je odveo na šljunak i silovao je. Ona se nije smjela braniti, već se pokorila njegovoj volji da bude njegova, iako još nije bila žena u pravome smislu te riječi:

“On ju je čvrsto zgrabio, te ju je bacio pod spremište. A ona pade nauznak na staru užad, prestade se braniti, podvrgavajući se muškarcu prije pravoga doba s onom nasljednom pokornošću koja je, već od djetinjstva, rušila poput vjetra kćeri njenoga plemena.”

Od te večeri, ona je postala njegovo vlasništvo s kojim je on mogao raditi što ga je volja. Često ju je tukao, vrijeđao i seksualno iskorištavao. Te ih je večeri vidio Étienne koji se silno razočarao jer mu se Catherine sviđala.

Étienne se u krčmi upoznao sa Suvarinom. I on ondje stanuje, a i skupa rade u oknu:

“To je bio strojovođa iz Voreuxa, koji je stanovao gore u namještenoj sobi, do njegove.”

Étienne je često viđao Catherine i Chavala na nekoj šljaki ili u nekome grmu. Étienne se neko vrijeme dopisivao s Pluchartom, strojarom u Lilleu. Pisao mu je o svom zaposlenju i o stanju u rudnicima u uvjerenju da ovaj može širiti propagandu među rudarima. Bio je vrlo zanesen svojim idejama, a Suvarin mu se oštro protivio smatrajući to sve glupostima. Suvarin je smatrao da bi im pobunom bilo samo još gore i da bi ih nakon štrajka još više izrabljivali. Rasseneur se slagao s njim i još je upozoravao Étiennea da će ga oni koje bude predvodio, ako što pođe po zlu, odmah razapeti. Njih su se trojica slagali da im je vrlo teško živjeti od tako male plaće, a činjenica da će im se još smanjiti plaća jer će se početi računati posebno podgrađivanje, a posebno ugljen, dovodila ih je do očaja. Vjerovali su da će se jednoga dana to sve promijeniti i da će oni koji su sada najsiromašniji postati vlasnicima rudarskih okna.

Posljednja srpanjska nedjelja dan je proslave posvete crkve u Montsouu. Toga je dana bilo vrlo toplo te su se čistile kuće. U Maheuevoj kući toga se dana jeo kunić s krumpirom te masna juha i govedina:

“Osim kunića s krumpirom, kojega su prije tovili u kunićnjaku već mjesec dana, članovi obitelji Maheu imali su masnu juhu i govedinu.”

U krčmi su kuglali Levaque i njegovi prijatelji, a Étienne i Maheu su ih promatrali dok je Suvarin otišao u svoju sobu. On je tako običavao svake nedjelje, ondje je čitao i pisao. Ostatak muškaraca i žena u krčmi lijepo se zabavljao pijući, družeći se i ogovarajući. Došli su i Chaval i Catherine te Zaharija i Filomena. Budući da je neki „prasac“ dirao Zaharijinu sestru Catherinu po stražnjici, on je poludio te se s njime potukao, a onda se tome pridružio i Chaval jer je Catherinu smatrao svojom ženom. Dok su se odrasli zabavljali u „Dobroj mamici“, Jeanlin, Bébert i Lidija ukrali su bocu te su potajice pili. Jeanlin je bio najpijaniji.

Naposljetku te večeri Chaval se složio s Étienneom za blagajnu osiguranja u želji da sruše buržuje. Kada se, krajem kolovoza, Zaharija oženio Filomenom te odselio iz kuće, u kuću Maheuovih doselio se Étienne. Spavao je u krevetu s Jeanlinom. Kako je vrijeme prolazilo, stid od golotinje postao je minimalan te su Catherine i on hodali jedno pred drugim vrlo slobodno. Iako su često željeli biti jedno s drugim, oni su se uspješno odagnali takvim mislima. Chaval je sve više bjesnio od ljubomore što Catharine spava u sobi s Étienneom. P

luchart je pisao Étienneu da je protiv štrajka jer on šteti i poslodavcu i radniku, no svi se slažu da će morati štrajkati ako ih na to prisili stanje u kojemu se nađu. Učlanjenje u  Internacionalu smatra se dobrim postupkom jer bi se ona mogla uspješno boriti protiv poduzeća ako do toga dođe. Nakon njihovog razgovora, dolaze Maheu i njegova grupa radnika po isplatu i dobiju samo sto trideset pet franaka. Tako su malo novca dobili zbog novčane kazne jer nisu dobro podgrađivali. S pedeset franaka treba živjeti devet osoba narednih tjedan dana. To ih je dovelo do očaja. Nakon nekog vremena, budući da nisu dobro podgradili rudnik, on se počeo zarušavati te je pritom Chicot poginuo, a Jeanlinu su slomljene obje noge. Liječnik je mislio oda će mu ih morati amputirati:

“On ustanovi dva jednostavna prijeloma. Ali mu je desna noga zadavala brige: bez sumnje, morat će je odrezati.”

No, to se naposljetku nije dogodilo.

U ponedjeljak, kada su gospodin i gospođa Hennebeau pozvali na objed obitelj Grégoire kako bi požurili Cecilijin i Paulov brak, Dansaert je obavijestio Hennebeaua da nitko nije sišao u Voreux. Štrajk je službeno započeo te su počeli stizati mnogobrojni brzojavi. Gospođa Hennebeau, koja je ljubovala sa svojim nećakom Paulom, nije odustajala od toga objeda jer je svakako željela da se Paul i Cecilija što prije vjenčaju. Saznaje se da je ona oduvijek varala svojega muža i da je dugo patila kada ju je ljubavnik napustio te su se zato doselili ovamo kako bi se makla iz Pariza i od uspomena:

“Deset godina, koje je ona tu provela, bilo je ispunjeno velikom strašću, javnom vezom s nekim čovjekom, za kojim je gotovo poginula kada ju je napustio.”

Ovdje je ona započela ljubavnu vezu sa svojim nećakom koji je živio s njima u kući, a njezin muž za to nije znao. Étienne, Maheu, Pierron i Levaque otišli su u krčmu gdje su se skupljali kako bi dogovorili štrajk. Étienne je čitao sve više knjiga i časopisa te se nametnuo kao vođa cijele situacije. Svi su računali da će za petnaest dana prestati štrajk i da će rudari odustati, ali se to nije dogodilo. Budući da njihovi uvjeti nisu zadovoljeni, oni ustraju u štrajku. Ljudi su bili primorani pozajmljivati novac, prodavati odjeću, namještaj…

U krčmi “K veseljaku” ugovorili su tajni sastanak u četvrtak u dva sata. Udovica Désir bila je vrlo ogorčena pa je stoga bila na strani štrajkaša:

“Udovica, ojađena nevoljama koje su priređivali njenoj djeci, ugljenarima, neprestance je bila bijesna, osobito odonda otkako je njena krčma ostajala prazna. Štrajkaši nisu bili nikada manje žedni.”

Prošlo je još petnaest dana od početka štrajka, a ništa se nije mijenjalo na bolje. Étienne se “spetljao” s Mouquettom što mu je kasnije, kao vođi, narušilo ugled. Ona je žena koju nije bilo teško imati pa se time nitko nije hvalio:

“Nitko se nije hvastao time, što je dobio Mouquettu.”

Jeanlin je prohodao, ali su mu noge počele ići ukrivo jer su kosti krivo zarasle. On je opet počeo krasti i tući. Napravio si je utočište gdje je nosio svu ukradenu hranu, piće, odjeću i novac. Jednoga ga je dana ondje pratio Étienne te je otkrio da dječak ne živi u neimaštini i da zato ne dolazi kući. On ga nije želio odati.

U međuvremenu se Catherine preselila kod Chavala pa se siromaštvo kod Maheua povećalo. U oknu kod Chavala još se nije štrajkalo te su on i njegova djevojka ondje radili. Maheuova se žena strašno naljutila na Catherinu i nije je više željela ni vidjeti. Čak i kada joj je kći donijela hrane, ona ju je otjerala, a zatim ju je Chaval istukao i odvukao kući. Štrajkaši su se dogovorili spriječiti ljude u ostalim rudnicima da rade te su se zaklinjali na smrt izdajicama.

Kod okna Jean-Baret polovica je ljudi odlučila štrajkati što je Deneulina dovelo do očaja: – Gospodine, nastala je pobuna, polovica ljudi više ne želi raditi te i druge sprječava da dolaze na posao. Pokušao ih je urazumiti govoreći im da im ne može plaćati više jer će onda i sam propasti, a ako nema njega, neće biti ni njih. Naime, on im nije promijenio isplatu za ugljen i podgrađivanje pa je smatrao da se nemaju zašto žaliti jer im on nije išao na štetu. No, ljudi su se svejedno bunili.

Počelo je opće ludilo, štrajkaši su krenuli od jednog okna do drugoga, povećavala se masa ljudi. Budući da je Chaval dogovorio s Étienneovim ljudima štrajk, a sada je od njega odustao i počeo opet raditi u nadi da su ove zatvorili žandari, neugodno se iznenadio kada su štrajkaši iz Montsoua presijecali užad. U oknu je nastala panika te su se svi počeli penjati ljestvama ne bi li spasili živu glavu. Catherine kojoj je bilo vrlo slabo, jedva se izvukla na svjetlo dana. Štrajkaši su smatrali da će ih se uvažiti jedino ako se svuda obustavi rad pa su to odlučili nasilno učiniti. Kada je Chaval izašao, Étienne se želio s njime potući jer im je svima prethodnoga dana govorio neka dođu jer će i oni štrajkati, a sada ih je izdao:

“Ti si nas, dakle, pozvao na ovakav sastanak? Počele su padati teške pogrde, nastade gurnjava ljudi koji su htjeli baciti se na izdajnika. Ah, tako! On im se sinoć zakleo, a nalaze ga u podzemlju, u društvu s ostalima! On se, dakle, htio sprdati s ljudima!”

Catherine ih je spriječila u borbi te su ga nakon malo mrcvarenja pustili da pobjegne. Štrajkaši su potom pošli prema Saint- Thomasu, Crevecoeuru i drugim oknima. U ruke štrajkašima pala je Cecilija koja se nije uspjela ukloniti s ostalima te ju je za vrat uhvatio Bonnemort te bi je ugušio da je nije spasio Deneulin na konju. Štrajkaši su bili ogorčeni jer je mala bila u skupocjenim haljinama, sita, sređena dok su oni gladovali. Nakon toga, oni su se uputili orobiti Maigratovu prodavaonicu. Kada su ušli, našli su ga ondje, a kada se okliznuo i pao, mozak mu je iscurio, a njegovu su muškost žene stale kidati iz osvete jer ih je seksualno iskorištavao za komad kruha:

“A Brûlé, sa svojim suhim, staračkim rukama, raskreči gola stegna, ščepa tu mrtvu muškost. Ona je držala sve, čupajući, u naprezanju koje je napinjalo njena mršava leđa i činilo da pucaju njene velike ruke. Mekane kožice su odolijevale, ona se opet morala latiti posla, konačno otrgne komad, svežanj dlakavog i krvavog mesa, kojim počne tresti sa slavodobitnim smijehom.”

Tada su njegovu kožu okačili na štap i pobjedonosno nosili. Kada su čuli da dolaze žandari, svi su se razbježali.

Étienne je nakon nereda nestao i nitko ga nije mogao pronaći:

“A čitava se strogost okrenula protiv Étiennea, koji je iščeznuo od večeri nereda, a kojega su tražili, ne mogavši mu naći ni traga.”

Jedino je Jeanlin znao gdje je te mu je donosio hranu i piće gdje su boravili. Štrajk je poprimio enormne razmjere te su svi rudnici gubili radnike. Bila je već sredina hladne veljače, ljudi su bili promrznuti i izgladnjeli. Étienne je počeo zalaziti u krčmu s Rasseneura i kod Maheuovih kada više nikoga nije bilo na ulicama. Jednom je prilikom pričao i s jednim vojnim novakom koji je čuvao okno rudnika. Kasnije je tog novaka Jeanlin ubio zabivši mu nož u grkljan:

“Jeanlin skoči na leđa vojniku golemim skokom divlje mačke, zakvači se svojim pandžama te mu zabije u grkljan svoj širom otvoreni nož.”

Ni sam nije znao zašto je to učinio, spopao ga je nekakav bijes. Étienne je to slučajno vidio te je iznenađen pomogao Jeanlinu maknuti mrtvaca. U kući Mahueovih vladala je tolika glad da je majka Henrija i Lenoru poslala prositi iako je uvijek govorila da bi radije umrla nego se tako ponižavala. Od gladi im je umrla kći. U krčmi je Étiennea zatekao Chaval željan osvete. Oni su se tada potukli te se Chaval počeo boriti nožem. To mu nije pomoglo te ga je Étienne uspješno otjerao ne želeći ga ubiti:

“Chaval se pridignu, obrisa dlanom ruke krv koja mu je i nadalje tekla iz nosa; te s vilicom uprljanom crvenom bojom, s izmrcvarenim okom, on se udalji vukući za sobom noge, u bijesu svojega poraza.”

Budući da je Chaval izgubio bitku, ostavlja Catherinu Étienneu ne želeći je više vidjeti. No, ona mu se kao pokorna i dobra djevojka svejedno odluči vratiti. Nakon što se vratila kući, on ju je izbacio te ona nije imala kamo. Lutala je po hladnoći. Trube su sve probudile te se digla pobuna. Štrajkaši su počeli bacati cigle na vojnike i na Étiennea koji ih je pokušao odgovoriti od toga. Smatrali su da je on kriv njihovoj gladi i da nije njega bilo, oni se ne bi doveli u situaciju u kojoj se nalaze. Kako bi se obranili, vojnici su stali pucati te su ubili Mouqueta, Mouquettu, Maheua, ženu Brûlé i nadglednika Richommea, a Bonnemorta su ranili tako da je ostao paraliziran:

“A puške opališe same, najprije tri hica, a onda pet, a onda neka plutonska grmljavina, a napokon mnogo kasnije, u velikom muku, samo jedan hitac.”

O toj se pucnjavi pričalo i u Parizu; sve su vijesti i novine obavještavale o tom kobnom događaju. Štrajkašima je obećan oprost i rečeno je da će se sva okna otvoriti u ponedjeljak kada će svi imati pravo raditi. Étienne i Catherine opet su živjeli kod Maheuove žene u kući (“I opet su svi zajedno hrkali na okupu”) te su odlučili raditi. Dok su svi spavali, Suvarin je, ogorčen nepravdom i time što će se ljudi opet vratiti na posao prije nego što su se izborili za svoje bolje sutra, prepilio, izbušio i uništio drvenu građu u Voreuxu.

Kada je ugledao Étiennea i Catherinu od kojih nije očekivao da će se predati i ići raditi, rekao im je da ne idu u okno, no oni su svejedno otišli ne sluteći nesreću. Svim radnicima podijeljene su svjetiljke te je rad otpočeo, no ubrzo zatim, prije objeda, sve se počelo zarušavati i potapati te su radnici morali bježati iz rudnika. Budući da su bili vrlo duboko ispod zemlje, nisu se svi uspjeli spasiti. Tako su Chaval, Étienne, Catherine i još neki radnici ostali zarobljeni. Tražili su izlaz, hodali, penjali se, no sve je bilo zatrpano.

Neki su u međuvremenu poginuli, no na jednom su se mjestu slučajno opet našli Catherine i njezini ljubavnici. Catherine je tek prije nekoliko dana zaista postala ženom, dobivši prvu menstruaciju. Tako je njezin prvi muškarac otkako je postala ženom bio Étienne. Chaval, pun ljubomore stalno je provocirao i zlostavljao Catherine dok su bili zatočeni pod zemljom te ga je Étienne na rubu živaca konačno ubio:

“Étienne u tome času gotovo poludje. Njegove oči pokrije crvena para, a u grkljan mu navali val krvi. Obuzimala ga je potreba da ubija, neodoljiva, tjelesna potreba, kao krvno nadraženje sluznice koje izaziva žestoki nastup kašlja. To je izbilo, buknulo izvan njegove volje, pod pritiskom nasljedne opterećenosti. On je zgrabio u zidu ploču od škriljavca, vrlo široku i vrlo tešku, te ju je tresao i iščupao. A onda objeručke, s udeseterostručenom snagom, obori je na Chavalovu glavu.”

Kako se voda sve više penjala, on i Catherine popeli su se na najviši vrh. Ondje su pili vodu koja ih je okruživala, te su jeli remen i odjeću u koju su bili odjeveni. Jednog dana, kada je ona htjela piti vodu, Chavalov leš je doplutao do nje. Tada im se voda počela gaditi, ali u trenucima kada više nisu mogli izdržati od žeđi, gurnuli bi leš što dalje i napili se vode.

“Sedmoga dana Catherine se prignula da pije kada udari rukom u neko tijelo, koje je plutalo pred njom.”

Dok su se oni mučili na dnu rudnika, gore su rudari kopali kako bi spasili svoje zatrpane kolege. Zaharija, koji je kopao vrlo žestoko u nadi da će što prije izvući sestru, poginuo je od plina. Catherine je već silazila s uma i više nije mogla podnijeti glad i zatočeništvo. Na kraju je konačno i umrla, a Étienne ju je držao u krilu čekajući i vlastiti kraj.

No, nakon nekoliko sati, uspjeli su ih izvući. Kada je doznala za sudbinu svoje djece, Catherineina majka je bila uništena od tuge. Dok je kod okna čekala ishod izvlačenja ljudi, Bonnemort je kod kuće zadavio Ceciliju koja im je sa svojim roditeljima donijela odjeću, obuću i novac. Nitko nije mogao objasniti kako se to dogodilo kada je paraliziran. Maheuova je žena morala i sama početi raditi nakon tragedija koje su dokrajčile. Brinula je za svoju djecu, za starca i oprostila je Étienneu.

Shvatila je da nije on kriv za ono što im se dogodilo nego da su svi oni sukrivci i da zato moraju snositi posljedice:

“Ali čovjek razmišlja, zar ne, te primijeti da na kraju krajeva nije nitko kriv.. Ne, ne, to nije tvoja krivnja, to je krivnja svih.”

Pierron koji se u vrijeme štrajka nije bunio, sada je postao nadglednikom, a Filomena je nakon Zaharijine smrti otišla s nekim muškarcem i svojom djecom. Étienne se sa svima pozdravio i krenuo na put.

Analiza likova

Étienne Lantier – dvadesetjednogodišnjak rođenjem određen za niske i animalne stvari kojima nastoji umaći, no to mu ipak ne uspije jer ubije Chavala. Bio je opojen slavom i moći koju je imao nad štrajkašima, mnogo je čitao i nastojao se obrazovati kako bi se isticao u društvu:

“Étienne se sada bavio Darwinom. On je pročitao neke njegove ulomke, skraćene i jednostavno izložene, u svesku od pet soua.”

Maštao je o tome da jednoga dana pred mnoštvom svijeta bude predvodnik.

Catherine – djevojka koju je silovao Chaval i koja je od toga trenutka postala njegovim vlasništvom. Ona je vrlo kasno sazrela kao žena te se u djelu ostavlja pitanje je li začela s Étienneom onoga dana kada su bili zatočeni u oknu prije no što je skončala. Bila je plemenita, željela je pomagati roditeljima, ali je nitko nije prihvaćao te je bila vrlo izgubljena i napuštena:

“Kao da se naglo ostvaruje ova prijetnja, Catherine dobije u zadnjicu svom snagom udarac nogom kojega je žestina zabezeknu uslijed iznenađenja i bola.”

To je Chaval ušao jednim skokom kroz otvorena vrata i načinio ritaj kao bijesna životinja.

Chaval -nasilnik, zlostavljač, ljubomoran čovjek čija je ljubomora istaknuta i time da se čak i njegov leš vraća na mjesto gdje su Catherine i Étienne te tako simbolički i dalje stoji među njima i ne dopušta im da ostvare svoju ljubav i sreću. Želio je biti popularan kao Étienne, ali mu to nije uspjelo te je bio zbog toga vrlo ogorčen:

“Ali on je tu jedino vidio Chavala, koji se pretvarao da se smiješi, sliježući ramenima, mučen ljubomorom, spreman na izdaju i za malo protivnikove popularnosti.”

Bilješka o piscu

Emile Zola (1840. – 1902.) je poznati francuski romanopisac koji se smatra jednim od najvažnijih predstavnika naturalističke škole. Rođen je u obitelji različitih nacionalnosti, oca Talijana i majke Francuskinje.

Nažalost ostao je bez oca kada je imao samo sedam godina, a upravo je od njega naslijedio temperament koji mu je pomagao kada je trebao braniti svoje poglede na društvo, ali i književnost. Još je kao mladić radio u izdavačkoj kući na mjestu činovnika nakon čega se zaposlio kao novinar. Poslije spomenutog radnog iskustva, Zola se povukao od svih i odlučio posvetiti književnosti.

Iako je u bogati svijet književnosti ušao kao romantičar, njegova kasnija djela pokazuju kako se nije mogao zadovoljiti metodom realizma. Bio je poznat po tome što je svojim djelima izazivao razne polemike. Kroz život su ga optuživali za pretjerivanje, nemoral i nedostatak ukusa. Nisu ga napadali samo zbog navedenih razloga, bio je često optuživan zbog nehumanog opisa svojih likova.

Emile Zola je bio poznat po velikoj sklonosti koju je gajio prema radničkoj klasi. Tako se 1898. g. istaknuo u Dreyfussovoj aferi svojim čuvenim proglasom J’accuse (Optužujem) čime je navukao na sebe gnjev vlasti. Bio je osuđen na zatvor zbog čega je pobjegao u Englesku.

Pri kraju se više bavio društvenom problematikom, a romanopisca je sve više zatomljivao kako bi istaknuo moralista u sebi. Smatrao je kako tadašnji problemi u društvu traže malo više pozornosti. To je vrijeme kada su nastala djela kao što je nedovršena teatrologija “Četiri evanđelja – Plodnost, Rad, Istina i Pravda” te “Tri grada”.

Osim “Germinala” ostao je poznat po još nekoliko djela kao što su “Jazbina”, “San”, “Novac”, “Nana”… Umro je 29. rujna 1902. godine u Parizu.

Autor: V.S.